i ko odgovori, nama ga vratezoom66 wrote:nazovu selam?...
:D:D
za ovoga sto dolazi u otavu, to je daleko najljepsi grad u ontariju
Emigrirati, da ili ne i kako?
Moderator: anex
-
imigrant
- Posts: 430
- Joined: 22/04/2004 17:22
#27
Ake hvala ne brini!ake wrote:ko vec razmislja o kanadi, u obzir dolazi samo ontario,
eventualno vankuver, mozda i kalgari
izbjegavati manitobu, saskacevan, cijelu istocnu obalu, ni pod razno
ako ikoga upute u npr winnipeg, kad sletite u toronto jednostavno kazeite da necete da idete tamo, da zelite da ostanete u torontu
niko vas ne moze ni na sta prisiliti, jednom kad sletite
U kombinaciji su ottawa, toronto, montreal (jebe me french) i vankuver.
Ja sam "economic class" znaci idem dje ocu, i kako ocu, nema niko nista da kaze
-
rumenko
- Posts: 1482
- Joined: 24/07/2002 00:00
#28
1. septembar
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedujem familiju da odemo u Diznilend. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo...
8. septembar
Potrošio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u školu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku: ja vec uspješno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Šta li ce s nas biti?
24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan što bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u opštini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavamo da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.
24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim "leviske", ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove sto na njemu zive.
25. decembar
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je docepati se aviona. Nalijecem na Djeda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu... Kazu, supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni i plavi. "Ma, koji ste mi vi...", mislim se ja - tamo se vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili u policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali.
Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Vijena, Straus, valcer, Donau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, zeni sam uspio maznuti jedan tester u fri-sopu u Amsterdamu - "Gyvency for men". Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog mekdonaldskog iskustva.
6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni "roleks" u policiji i otkidam dugmad sa zenine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu... Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.
7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru. Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd, mislim se, nek je ziva glava.
8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio "argetu" i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus... Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji imao je karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket "argete" za dzepni "nintendo". Glupan, ja platio "nintendo" $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer je policija poskidala neke nevaljalce usput.
12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaruju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa, jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike "Unprotection - Eye For - Ass For - Na To"-a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Zena je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Zena pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevu, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno, i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.
2. mart
Pitate se gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.
Naplatio pare od osiguranja. Zgadila mi se ova Amerika. Kao i Kanada, uostalom. Ubjedujem familiju da odemo u Diznilend. Poslije cemo smisliti gdje cemo i kako cemo...
8. septembar
Potrošio pare od osiguranja. Ne znam gdje cemo, djeca bi vec trebala u školu. Sinula mi je napokon pametna ideja. Zovem rodbinu da me upute kako da kupim stan u Sarajevu. Ucimo ubrzano gramatiku: ja vec uspješno razlikujem ekavicu i ijekavicu. Djeca brkaju meko, mehko i tvrdo c, zaboravljaju umetnuti h gdje treba, palatalizacija im nijedna ne ide od ruke. Šta li ce s nas biti?
24. oktobar
Rodbina mi hitno odgovara da ima jedan što bi prodao knjizicu i da ima ope' jedan u opštini koji bi pogurao za stan, ukoliko... Prodali auto i kompjuter. Poslali pare za stan.
25. novembar
Papiri za stan u Sarajevu sredjeni, sreci nema kraja. Mi smo bez para. Djeca ne idu u skolu. Svi pomazemo u obliznjoj samoposluzi, imamo dovoljno za motel i kartu. Pripreme za povratak u toku: gledamo u sobi CNN i pokusavamo da shvatimo trenutnu politicku situaciju. Ja imam problema sa razumijevanjem unutarnjih granica, nismo se valjda za to borili. Kazu mi da malo puno naginjem na unitaristicku politiku, a da opet nisam dovoljno ekstreman da mogu prezivjeti lako politicku realnost. Kazu mi isto tako da ne serem.
24. decembar
Posljednje pripreme za put. Uzeli najjeftinije karte, na prvi dan Bozica, bice prazan avion. Tjeraju me da kupim "leviske", ne mogu me vise gledati u dronjcima. Fino smo se svi obukli, ponijeli smo nesto baterija, svijeca, mlijeka u prahu, kafe i dvije-tri cokolade, da obradujemo nase. Posljednja noc na jebenom sjevernoamerickom kontinentu. Nalet ga bilo, i onog ko ga otkri, i ove sto na njemu zive.
25. decembar
Prvi dan Bozica. Na putu do aerodroma blistaju ukrasi na palmama. Samo da mi je docepati se aviona. Nalijecem na Djeda Mraza u bermudama, saljem ga u neku stvar. Predajemo stvari, oduzimaju nam vrecu sa rizom i otpakovane vrece mlijeka u prahu... Kazu, supci, zabranjeno po nekom njihovom zakonu. Ovo je vec prevrsilo mjeru. Psujem tecno. Oni se smiju. Budale.
Stjuardesa me upozorava da pazim kako se ponasam nakon sto sam ljubazno stisnuo pilota i vikn'o mu na uho: "Vozi Misko!".
27. decembar
Amsterdam. Mmmm, osjecam miris Evrope. Zadrzavaju nas u policiji, kazu istekla nam oba pasosa, i crveni i plavi. "Ma, koji ste mi vi...", mislim se ja - tamo se vise ne vracam. Fino mu kazem: "No Amerika, no, niks, kaput, finito..." Prenocili u policiji. Uzelo nam tariguz i svijece, kaze treba da prodje neko ispitivanje. Bas smo se sjebali. U policiji upoznajemo puno naseg svijeta, svi idu na drugu stranu. Svijece mogu s nama, tariguz ostaje, zapaljiva materija. Otkidam malo papira sa jedne rolne, zlu ne trebalo. Niko ne primjecuje.
31. decembar
Nakon dvije noci prespavane na amsterdamskom aerodromu, evo nas na putu za Bec. Svi smo se vec medjusobno posvadjali.
Optuzuju me da sam ih sve uvalio u govna, bez njihove volje. Ubjedjujem ih da ne seru i da ponavljaju gradivo, vec smo skoro kuci. Slecemo u Bec. Ah, Vijena, Straus, valcer, Donau, jes' klinac. Policija nas odvaja na poseban izlaz.
1. januar
Novu godinu docekao u krugu familije, u posebno ukrasenoj celiji. Gledam novogodisnji koncert kroz resetke. Djeci poklanjam cokolade, zeni sam uspio maznuti jedan tester u fri-sopu u Amsterdamu - "Gyvency for men". Svidja joj se. Mirise. Izgleda da ce nas pustiti vec za dva dana. Hrana puno bolja od one u Amsterdamu. Vec sam skoro zaboravio ona sranja sto smo jeli u onoj poganoj Floridi. Mekdonald, Meklaud, Mekintos, Meksiko, to su samo neke od zabranjenih rijeci nakon naseg groznog mekdonaldskog iskustva.
6. januar
Zagreb. Servus lepi Zabreg moj, kaj se krije v mali toj. Opet bajbok. Uvozenje opasnih materija, oduzimaju nam baterije.
Brzo nas oslobadjaju iz policije, izvinjavaju se. Da ne bi placali carinu, ostavljam lazni "roleks" u policiji i otkidam dugmad sa zenine jakne da pokazem da je koristena. Niko iz familije ne prica sa mnom. Tvrde da je moja glupa ideja o povratku.
Carinik se smjeska, policajci se smjeskaju, taksista se smije, ja mislim da nesto debelo nije u redu. Nisu me cak pitali ni za putovnicu, domovnicu, sahovnicu... Pitam treba li mi viza, oni se svi grohotom smiju.
7. januar
Oduzimaju nam avio-karte, pominju neki medjudrzavni sporazum. Nije mi jasno, bunim se k'o Grk u zatvoru. Odustajem, iz carapa vadim zadnje dolarske rezerve. Odlucujem se na put autobusom. Taksista prima dolare. Sreca. Bas bih se obruk'o. Stizemo u zadnji cas na kolodvor, banka jos radi. Mijenjam dolare u kune za kartu i KM (valjda kilometre) za prtljag. U cekaonici svi puse, postaje neizdrzivo. Idem do klozeta da dodjem sebi. Smrdi toliko da jedva stojim na nogama, nekako se dokopam izlaza. Guramo se na ulazu u autobus, neko je prodao visak karata, bice gusto. Ja pristajem na tri sjedista za cetiri karte, pod uslovom da prtljag drzimo u krilu. Bolje ista nego nista. Hajd, mislim se, nek je ziva glava.
8. januar
Ovo pisem poslije. Hladno je bilo da bi pingvini u nesvjest pali. Al', opet, mislim se, kako je u Kanadi. Pokusavam zaspati, ne mogu, muzicki ukus sofera je gori od onog vec loseg predratnog. Neko povraca pozada. Neko otvorio "argetu" i otpakov'o kuhana jaja. Povraca mi se, da hoce zaustaviti autobus... Autobus se zaustavlja na tri carine i tri policije. Oduzimaju mi koznu jaknu koju sam prije rata kupio u Turskoj. Ja sam ukocen toliko da me policajci skidaju. Kakva noc.
11. januar
Ovo pisem na kraju puta. Dva dana smo bili zaglavljeni na Makljenu. Sreca, neki iskusni putnik na ovoj relaciji imao je karton kuhanih jaja. Neki svercer pristaje da trampi paket "argete" za dzepni "nintendo". Glupan, ja platio "nintendo" $4.99 na rasprodaji.
Nismo gladni. Ja sam ukocen, svaki me misic boli. Sad svi imamo mjesta jer je policija poskidala neke nevaljalce usput.
12. januar
Stanica u Sarajevu. Tuga me uhvatila, sjetim se kako smo ovdje cekali na konvoj. Budale, ko nas je tjer'o. Pa, nece Bosna nigdje, a ni Hercegovina. Fali nam jedna torba. Jedna mi zena kaze da je vidjela neke momke kako pretovaruju svijece i nesto se domundjavaju oko nasih sjedista. Prijavljujem policiji. Smije se policajac, neki mlad momak, grohotom, svi mu se krnjatci vide. Kaze, dobro dosli kuci. Svi nam se zahvaljuju na stanici sto smo ih zabavili. Svi puse. Malo mi je zlo. Nude me picem, odbijam da pijem na javnom mjestu, zakon je zakon. Oni se i dalje smiju, jedan pada sa stolice tako da polomi sve boce ispod stola. Miris alkohola me zapahne, istrcavam na cisti zrak.
13. januar
Pokusavam prvi put da udjem u "svoj" stan.
14. januar
Vec nekoliko puta pokusavam da udjem u stan. Provodimo citav dan u raznim opstinskim kancelarijama, vadimo potvrde, pokusavamo da iznudimo nalog za iseljenje "stanara".
15. februar
Sudskom odlukom donosi se nalog o iseljenju tih nekakvih uljeza u "nasem" stanu. Pokusavam istjerati te nevaljalce. Vise smo dojadili rodbini, ne zna nam se ni za dan ni za noc. Danas kod ovog, sutra kod onog.
20. februar
Donosim odluku. Idem u policijsku postaju na autobuskoj stanici. Prepoznaju me, kazu da nisu usli u trag lopovima iz autobusa, jos, i svi se grohotom smiju. Zamolim ih da mi pomognu, da imam rjesenje za stan, i nalog, i da nemam gdje spavati. Svi se smjesta pokupimo odatle, pozovemo posebnu jedinicu, usput ubijedimo pripadnike "Unprotection - Eye For - Ass For - Na To"-a da nam se pridruze, i u zdruzenoj akciji ulazimo u stan. Stan prazan. Nigdje nista. Ni parketa, ni lustera, ni bojlera, nista. Al' jebi ga, svoje je svoje, ljubim stokove tako strasno da mi se usne lijepe za hladan metal.
28. februar
Bas je nas svijet dobar. Sa prvog sprata donose nase cilime sto su komsije cuvale sest godina. Neko na podvoznjaku nasao nas televizor i otkupio od jednog svercera. Sa smeca donijeli nas bojler. Nadjeno dosta nasih slika, predratnih. I moja diploma, zguzvana na mjestu odvaljenih pipa u kuhinji. Sve polahko dolazi na svoje mjesto. Vec pomalo i djeca razgovaraju sa mnom.
Zena je rekla da ce mi dati cim ponovo nabavimo krevet.
1. mart
Danas sam vec poceo da radim u jednog privatnika. Ruke me bole jos od onog autobusa, imam puno unosenja, radim s robom. Zena pocela da sije kod jedne fine zene. I ona je, kaze, bila izbjeglica, u Sarajevu, trebalo joj je dosta da dodje na svoje, ali, kaze, ako radimo vrijedno, i imacemo. Imamo dovoljno para da platimo dodatne casove djeci. Oni nisu jos u skoli, do septembra. Sada su nam dali dobru sansu da polazu ove razrede sto su zavrsili u Kanadi i Americi, jer se to ovdje nista ne priznaje. Imaju problema sa gramatikom. Ja jos imam problema sa politikom. Sreca, televizor nam se cesto kvari pa ni ne pratimo vijesti. Ja ocekujem da sa dobrim znanjem jezika i sa vozackom dozvolom mogu dobit' fini posao za neku medjunarodnu organizaciju. Sve je super. Malo se nerviram, gdje god dodjem, svi puse. Puse pravo. Na to se nikako ne mogu navici, k'o da nisam citav zivot zivio ovdje.
2. mart
Pitate se gdje cemo sad. Necemo nigdje. Ovdje nam je dobro, tako nam i treba. Dobro se dobrim vraca. Super je nama ovdje. Ne mogu nas odavde vise ni puskom otjerati. Dobro nam je - u picku materinu.
-
Kurt_Kombajn
- Posts: 686
- Joined: 13/08/2004 07:55
#32
dragi moji & moje...gledam nas nesto i kontam...kad se o ispaljivanju prica, tu su svi slozni k'o braca, bez obzira na vjeru i naciju...pa koji se klinac ratovalo, mogli smo odma' 90.te otici svi slozno...
1.tada sa crvenim pasosem nije ni trebala viza...
2. ne bi toliki narod izginuo...
3. bosna bi ostala milosevicu i njofri, bilo bi toliko mjesta da bi mogli hlopte zaigrat, jer ne bi bili optuzivani zbog genocida...
...milion razloga, e jesmo konji boze sacuvaj...
1.tada sa crvenim pasosem nije ni trebala viza...
2. ne bi toliki narod izginuo...
3. bosna bi ostala milosevicu i njofri, bilo bi toliko mjesta da bi mogli hlopte zaigrat, jer ne bi bili optuzivani zbog genocida...
...milion razloga
, e jesmo konji boze sacuvaj...
-
demagog
- Posts: 601
- Joined: 26/11/2003 00:00
#34
Da li emigrirati ili ne, cini mi se da je odgovor na to pitanje individualan. Meni je drago sto sam emigrirao (u USA) i opet bih to uradio, ali gledajuci oko sebe vidim da ima nekih koji se nisu bas snasli. Za mladju raju i ljude koji znaju jezik (ili su u stanju da ga nauce) emigracija je uglavnom dobra stvar.
Neko rece kako nista nije idealno i ima usputnih negativnih pojava i to je tacno, ali kad stavis na vagu pozitivne i negativne strane emigracije pozitivne ubjedljivo prevagnu. Zato se skoro niko i ne vraca dole.
Neko rece kako nista nije idealno i ima usputnih negativnih pojava i to je tacno, ali kad stavis na vagu pozitivne i negativne strane emigracije pozitivne ubjedljivo prevagnu. Zato se skoro niko i ne vraca dole.
-
nebi
- Posts: 1755
- Joined: 27/10/2004 23:55
#37
Pa,da se i ja ispovijedim:u Evropi sam,dakle,relativno blizu Bosne,
imam onako gotovanski posao,za cekat penziju,dobro se snasao sa jezikom i obicajima.Kolege na poslu se cude zasto vec nisam drzavljanin.
Ma pravo....al' u kurcu.Znam da je dole dzehennem,nema posla,nema socijalnog(ko Ameri ,jebote),slaba perspektiva....ali(cuveno ali)....
kako da objasnim bilo kome(cak i vama,braco po zemlji) kako jebeno zaboli kad cujem "Imal jada ko' kad aksam pada".....jebi ga,ovi ovdje nemaju aksam(ne mislim namaz,vec doba dana),ovdje dan prelazi direktno u noc i svi nekuda zure,zure...i jos nesto:cure ovdje imaju nekako hladnu picku! Jest,zivota mi,nije zajebancija!
P.S. Ake,mogao si preci u drugi tor,nisi morao zapucati u Kanadu.
imam onako gotovanski posao,za cekat penziju,dobro se snasao sa jezikom i obicajima.Kolege na poslu se cude zasto vec nisam drzavljanin.
Ma pravo....al' u kurcu.Znam da je dole dzehennem,nema posla,nema socijalnog(ko Ameri ,jebote),slaba perspektiva....ali(cuveno ali)....
kako da objasnim bilo kome(cak i vama,braco po zemlji) kako jebeno zaboli kad cujem "Imal jada ko' kad aksam pada".....jebi ga,ovi ovdje nemaju aksam(ne mislim namaz,vec doba dana),ovdje dan prelazi direktno u noc i svi nekuda zure,zure...i jos nesto:cure ovdje imaju nekako hladnu picku! Jest,zivota mi,nije zajebancija!
P.S. Ake,mogao si preci u drugi tor,nisi morao zapucati u Kanadu.
-
Kurt_Kombajn
- Posts: 686
- Joined: 13/08/2004 07:55
#39
...mislim da bi trebalo manje da nas zaboli kad cujemo "Imal jada ko' kad aksam pada", a puno vise da nas zaboli upravo to sto je dole dzehennem, nema posla,nema socijalnog(ko Ameri ,jebote),slaba perspektiva...nebi wrote:Znam da je dole dzehennem,nema posla,nema socijalnog(ko Ameri ,jebote),slaba perspektiva....ali(cuveno ali)....
kako da objasnim bilo kome(cak i vama,braco po zemlji) kako jebeno zaboli kad cujem "Imal jada ko' kad aksam pada".....jebi ga,ovi ovdje nemaju aksam(ne mislim namaz,vec doba dana),ovdje dan prelazi direktno u noc i svi nekuda zure,zure...i jos nesto:cure ovdje imaju nekako hladnu picku! Jest,zivota mi,nije zajebancija!
...mozda bi se tada neke stvari i promijenile...
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#40
..........ali svi stalno dočekuju sabah sa šejtanom pa su promjene .......teške.
pa su promjene .......teške.-
ake
- Posts: 947
- Joined: 23/05/2003 00:00
#41
najgore na svijetu, sto bi reko jedan moj dobar pajdo, inace bosnjo, albanskog porijeklanebi wrote:P.S. Ake,mogao si preci u drugi tor,nisi morao zapucati u Kanadu.
je biti kokuz
i junfer
(to kad smo mladji bili )mislim to je to, ja sebe zamisljam kao profesionalca, isto ko sto idu vani fudbaleri, kosarkasi ...
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#42
Jel' haver znao da ne voliš amatere Albance koji su rijetko koji sem hamala kokuzi ???????
Junfer izgube u 15 godini po zakonu plemena
kokuzi ???????Junfer izgube u 15 godini po zakonu plemena
-
ake
- Posts: 947
- Joined: 23/05/2003 00:00
#44
nije to bilo ovo vrijeme nacijonalista, osim toga to je on dugo krio, jer njih nije niko bas gotivio, bidnimo iskrenimanijak1 wrote:Jel' haver znao da ne voliš amatere Albance koji su rijetko koji sem hamala
a sada ih gotivite samo nama u inat
ali je ipak bruka da je neki gashi kralj sarajevskog podzemlja, gdje je tu ponos
ali to nema veze sa pricom, tj najgore je kokuz biti,
da parafraziram malo i bregu, nek sam malo i bolestan, al da se ima para
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#46
pa ja i ti u inat Gašija ispred Ćele stavljaš a ne voliš nijednog - nacijonalisto skriveni.kako da ja budem iskren kad ti nisi
kako da ti vjerujem kad ti ne vjeruješ meni
Budnimo relani
-
manijak1
- Posts: 47640
- Joined: 16/01/2003 00:00
- Location: https://www.klix.ba/
- Contact:
#49
Još jednu rokačinu pa da mi pošalješ papire za slijetanje