Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
Napustio nas je jedan od najznačajnihih savremenih bosansko-hercegovačkih i evropskih pisaca, Dževad Karahasan, Sarajlija iz Duvna, naseljen u svojoj unutarnjoj Bosni, presadjen i svenuo tamo gdje su ga čitali više nego ovdje.
Govoriti o Karahasanu znači govoriti o Sarajevu - rijetko je u naše vrijeme, kada se čini da je svatko svugdje kod kuće, pisac bio tako povezan sa svojim gradom. I rijetko koji grad je nakon Drugog svjetskog rata bio toliko ovisan o tome da ga pisac proglasi svojim, jer je bio pred uništenjem, bio je rastrgan i iskrvario, a ovaj pisac je postavio tu gradsku ličnost u središte svog velikog djela i slavio je. Iako je staro Sarajevo u nekim aspektima zaista propalo, iako mnoge ljepote njegove urbane slike srećom i dalje postoje, sada ga se ne može zaboraviti zahvaljujući romanima i esejima Dževada Karahasana...
... Okrutna i zastrašujuća je misao da cijela kultura, cijela povijest jednog grada na kraju bude svedena na nekoliko poetskih djela: to je ono što ostaje od svega što je bilo proživljeno i pretrpjelo. Ali čitatelji Karahasana ne osjećaju ništa od takve okrutnosti. Ulaze u sarajevski san, grad postaje duhovni krajolik - više od tog stanja grad ne može doseći. Hvala Dževadu Karahasanu!
Bosna je oduvijek prostor iz kojeg se odlazi, bježi, protjeruje, a svi sretnici koji odu, pobjegnu ili budu protjerani, i ako do tada nisu znali šta su, postanu Bosanci onog trenutka kad se smjeste negdje drugdje, u nekom svijetu sretnijem od Bosne.
Dževad Karahasan je rođen u Duvnu, Jugoslavija (današnja Bosna i Hercegovina) 1953. godine. Studirao je kazalište i komparativnu književnost u Sarajevu, a doktorirao je u Zagrebu. Zatim je radio kao dramaturg u Nacionalnom pozorištu Zenica, te kao urednik raznih književnih i umjetničkih časopisa, a od 1986. godine predavao je dramaturgiju i dramu na ASU Univerziteta u Sarajevu. 1993. godine napustio je ratom zahvaćeni grad i postao gostujući profesor na Univerzitetu u Salzburgu.
Godine 1980. objavio je svoju prvu zbirku priča pod nazivom "Kraljevske legende", a 1990. roman "Istočni diwan", kriminalističku priču smještenu u kontekst srednjovjekovne islamske filozofije. Osim drama i radio drama, Karahasan je objavio i eseje poput "Dnevnik selidbe" (1994.), prikaza svakodnevnog života u ratom razorenom Sarajevu za koji je dobio nagradu Charles Veillon za najbolji europski esej 1994. godine. Priče romana "Šahrijarov prsten" (1994.) i "Sara i Serafina" (1999.) također se odvijaju u okupiranom Sarajevu. "Šahrijarov prsten" sadrži priče koje čitatelja vode u udaljenu orijentalnu prošlost. Taj proces omogućuje autoru da poveže suvremena povijesna iskustva s povijesnim istraživanjem, psihološko pripovijedanje s motivima iz "Tisuću i jedne noći" te racionalističku filozofiju s islamskim sufizmom.
Svojom sofisticiranom kombinacijom retrospekcija, razmišljanja i anticipacija za sadašnje vrijeme koje je odavno prošlo, roman »Sara i Serafina« podsjeća na njemačke majstore proze poput Kleista i Goethea, koje Karahasan dovodi u fiktivni dijalog u svojoj igri »Der Atlas des Empfindens« (1999., hrv. prijevod: Atlas osjećaja). Njegov roman »Što pepeo priča« (2015.) opisuje krvavi pad islamskog kraljevstva. Astronom dvora Omar Hajjam pozvan je da objasni smrt iznimno poštovanog čovjeka, slučaj koji kao zloslutno znamenje uvodi razdoblje društvene napetosti i prijetnje kraljevstvu od križara i Mongola. Karahasan slikovito prikazuje uspon religioznog fundamentalizma i uništavanje tolerantne napredne kulture.
Karahasan je dobio brojne književne nagrade, među kojima su Herderova nagrada 1999., Nagrada za knjigu Leipziga za europsko razumijevanje 2004., Goetheova medalja Goethe Instituta 2012. i Nagrada Franz Nabl 2017. Izabran je za dopisnog člana Njemačke akademije za jezik i književnost.
Gdje je sad sve ono što su ovde sanjali, govorili i radili? Gdje su zanosi i riječi, podvale i udarci, zakletve i želje, bijes, prijateljstvo i mržnja, gdje je sve ono dobro i loše što su ovdje jedni drugima nanijeli, što je svaki od njih ponio u sebi ili ostavio u drugome? Je li ono što su ovdje radili jedni drugima i sebi samima sadržano u svakome od njih, je li im to odredilo životne puteve i u kojoj mjeri, ako jeste? Ako su kreacionisti u pravu, moguće je da nešto nastane iz ničega, naprimjer Božijom odlukom. Ali nije moguće da nestane nešto što je jednom bilo, nije moguće da nešto naprosto nestane bez traga. Zato nije istina, ne može biti istina, da mi sadašnji nemamo ništa s onima koji smo bili ovdje, sa slikama i snovima kojima smo se ovdje predavali, s onim što smo jedni drugima govorili i radili, sa svim onim što je ovdje bilo u ono vrijeme. Uvijek se može pasti u svoju prošlost, kao u zamku koju nam je vrijeme razapelo; upamćena ili zaboravljena, vidljiva ili nevidljiva, prošlost je uvijek tu, neizbežna i neumoljiva, kao klopka koju ne možemo izbjeći koliko ni strane svijeta. Jedan njezin dio nosiš u sebi, a drugi te negdje čeka.
"Noćno vijeće"
Last edited by piupiu on 19/05/2023 20:11, edited 1 time in total.
„ Ljudi hoće ili priču da u njoj uživaju ili adab da u njemu dobiju čistu i ogoljenu pouku. Kao da se znanje i život mogu razdvojiti. Kao da se doživljaj i razmišljanje nikad ne smiju sresti i prožeti . . . Možda stvarno ne mogu. Možda ih je Bog razdvojio i odredio da nam se doživljaj i užitak u razmišljanju rastvaraju, kao da nisu naši. - Al Mukaffa
Capajebo wrote: ↑19/05/2023 20:55
Veliki gubitak za nase drustvo...
Da. On je jedan od onih velikih stvaralaca naše male kulture. Rame uz rame s najvećima, skroman i nenametljiv. Značaj njegovog djela će se tek valorizirati.
Definitivno veliki gubitak za nasu knjizevnost. Sto rece piupiu, tek ce nam vrijeme pokazati koliko velik je bio. Prosle godine mu je izasla posljednja knjiga "Uvod u lebdenje", pisao ju je 24 godine. Njemacki i austrijski kriticari su je vec prozvali evropskim remek djelom. Nazalost ne uzeh je na sajmu nedavno.
van Basten wrote: ↑19/05/2023 21:32
Definitivno veliki gubitak za nasu knjizevnost. Sto rece piupiu, tek ce nam vrijeme pokazati koliko velik je bio.
U to ime nije mi bilo mrsko pogledati - 9 stranica "RIP"-ova za Šabana Šaulića. A nas šačica niti stranicu da prebacimo o čovjeku koji je ostavio jedno od važnijih svjedočanstava o bosanskoj kulturi.
To ti je naš mentalitet.. Nisam pobornik RIP-ova ali kad uporediš i Kuntu i Pantu kojeg ožališe sa par pa i desetina stranica onda ti bude jasno..
Dževada sam sreo samo dva puta i ostavio je na mene jako lijep utisak.. taj drugi put bio je sa suprugom, Draganom, koja je sušta suprotnost od njega, bar tako mi se učinilo...
van Basten wrote: ↑19/05/2023 21:32
Definitivno veliki gubitak za nasu knjizevnost. Sto rece piupiu, tek ce nam vrijeme pokazati koliko velik je bio.
U to ime nije mi bilo mrsko pogledati - 9 stranica "RIP"-ova za Šabana Šaulića. A nas šačica niti stranicu da prebacimo o čovjeku koji je ostavio jedno od važnijih svjedočanstava o bosanskoj kulturi.
Zašto ti je čudo?
Dževad Karahasan, za života, niti je bio blizak vladajućoj bošnjačkoj kasti i njenim pregaocima, a, opet, bio je suviše desno od ovdašnje titoističke ideološke šatre da bi se njegova veličina prepoznala.
Pogotovo, ako se sjećaš, one njegove nesretne izjave o Karadžiću kada je napadnut frontalno sa svih strana.
Zna li se šta je radio od početka rata do 1993. godine?
Da li se priključio odbrani države barem jedan dan?
Po pitanju ratnog staža - eno ti Faruk Šehić.
Im'o je Vešović ratnog staža, pa šta? Opet ga je Alijina fukara zvala vlašinom.
Tokom četiri godine rata prosječan broj boraca Prvog korpusa bio je 78.253, od toga je bilo 73.488 Bošnjaka, 934 Srba, 3.402 Hrvata i 429 Ostalih. Zanimljiv je podatak da je broj Srba tokom ratnih godina opadao, sa 1.566 tokom 1992, do 530 boraca 1995, dok je s druge strane broj Hrvata u Prvom korpusu rastao sa 2.330 boraca 1992, na 4.084 1995. godine.
Tokom četiri ratne godine dezertiralo je 5.093 Bošnjaka, 1.016 Srba, 1.207 Hrvata i 148 Ostalih. Njih 5.763 otišlo je u inostranstvo, a 3.572 dezertera nisu se vratila iz inostranstva, oni koji su se vratili, osnovali su svoju političku partiju i zove se Naša stranka.
Im'o je Vešović ratnog staža, pa šta? Opet ga je Alijina fukara zvala vlašinom.
Tokom četiri godine rata prosječan broj boraca Prvog korpusa bio je 78.253, od toga je bilo 73.488 Bošnjaka, 934 Srba, 3.402 Hrvata i 429 Ostalih. Zanimljiv je podatak da je broj Srba tokom ratnih godina opadao, sa 1.566 tokom 1992, do 530 boraca 1995, dok je s druge strane broj Hrvata u Prvom korpusu rastao sa 2.330 boraca 1992, na 4.084 1995. godine.
Tokom četiri ratne godine dezertiralo je 5.093 Bošnjaka, 1.016 Srba, 1.207 Hrvata i 148 Ostalih. Njih 5.763 otišlo je u inostranstvo, a 3.572 dezertera nisu se vratila iz inostranstva, oni koji su se vratili, osnovali su svoju političku partiju i zove se Naša stranka.
Sve i da je pobjeg'o preko Pala za Gratz, amnestiran je kao i na hiljade drugih. To nikako ne umanjuje njegovu književnu vrijednost, kako za region, tako i za njemačko govorno područje. Karahasan je bio spona između Bosne, Austrije, Njemačke. Sve vrijedno i plemenito sa ovih prostora on je uspio da približi prosječnom njemačkom ili austrijskom studentu, praveći vješt odmak od klasične i stereotipne andrićevštine.
van Basten wrote: ↑19/05/2023 21:32
Definitivno veliki gubitak za nasu knjizevnost. Sto rece piupiu, tek ce nam vrijeme pokazati koliko velik je bio.
U to ime nije mi bilo mrsko pogledati - 9 stranica "RIP"-ova za Šabana Šaulića. A nas šačica niti stranicu da prebacimo o čovjeku koji je ostavio jedno od važnijih svjedočanstava o bosanskoj kulturi.
Zato što za gosp. Karahasana većina nije čula. Većina ne zna ni da postoji, dok za Šabana znaju jer su pola života proveli po birtijama. Mi smo ti kafanska nacija. Samo su nam cajke, cuge i meze na pameti. Zato je Šaban kod nas toliko cijenjen.
Ludzak wrote: ↑20/05/2023 18:05
Zato što za gosp. Karahasana većina nije čula. Većina ne zna ni da postoji, dok za Šabana znaju jer su pola života proveli po birtijama. Mi smo ti kafanska nacija. Samo su nam cajke, cuge i meze na pameti. Zato je Šaban kod nas toliko cijenjen.
Hej, nemam ja ništa ni protiv Šabana, ni protiv Sinana... ali Karahasan je jedan od najaktivnijih i vani najcitanijih, najcjenjenijih izdanaka naše kulture. Tragično je ako većina za njega ne zna. Posebno znajući da je be-ha kultura pod konstantnim napadom - ili se otimaju se za nju ili negiraju njeno postojanje. I evo primjera čovjeka kojega poznaje i priznaje i šira evropska kultura...
Ludzak wrote: ↑20/05/2023 18:05
Zato što za gosp. Karahasana većina nije čula. Većina ne zna ni da postoji, dok za Šabana znaju jer su pola života proveli po birtijama. Mi smo ti kafanska nacija. Samo su nam cajke, cuge i meze na pameti. Zato je Šaban kod nas toliko cijenjen.
Hej, nemam ja ništa ni protiv Šabana, ni protiv Sinana... ali Karahasan je jedan od najaktivnijih i vani najcitanijih, najcjenjenijih izdanaka naše kulture. Tragično je ako većina za njega ne zna. Posebno znajući da je be-ha kultura pod konstantnim napadom - ili se otimaju se za nju ili negiraju njeno postojanje. I evo primjera čovjeka kojega poznaje i priznaje i šira evropska kultura...
Nema to veze da li imaš protiv Šabana ili ne. Nisam ja ništa protiv njega rekao. Već da je naš narod više naklonjeniji birtijama, cajkama i cugi, nego kulturi. U tome je stvar.
