Duhovi Sarajeva

[deki-bg]

Nakon dve godine ponovo sam bio malo u Sarajevu. Kad sam stigao došlo mi je da onako, bezveze, prošetam malo džadama grada, jer me lepe uspomene vežu, a nekako sam oduvek voleo grad. Čak sam bio u fazonu, pre nekoliko godina, da odselim tamo, nađem posao i postanem i sam Sarajlija.

Reći će mnogi da sam dosadio sam pričama o Bosni, Sarajevu...ali volim tu zemlju, kako god je neki gledali. Zato, ko ima strpljenja neka se pripremi na jedan duži post koji ću da nastavim sa jednom vešću iz banjalučkih Nezavisnih novin:
Jubilej obilježen partizanskim pjesmama

D. Muminović 17.11.2007 20:28

SARAJEVO - Vožnjom svečanim vozom od Šamca do Sarajeva obilježeno je juče 60 godina izgradnje omladinske pruge Šamac - Sarajevo.

Glavna ceremonija održana je na željezničkoj stanici u Sarajevu, na kojoj je jučer popodne dočekan svečani voz. Obilježavanju ovog jubileja prisustvovali su mnogi građani, učesnici u izgradnji pruge, predstavnici željeznica i političari predvođeni predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.

Željeznička pruga ukupne dužine 240 kilometara izgrađena je od aprila do sredine oktobra 1947. godine. Izgradnja, u okviru koje je postavljeno ukupno 320 kilometara kolosijeka, prokopano tunela u dužini od 2,2 kilometra, te izgrađeno 17 mostova, i danas se vodi kao svjetski rekord u građenju.

Najveći dio tereta izgradnje ove pruge na svojim plećima iznijelo je više od 211.000 omladinaca iz bivše Jugoslavije i gotovo 6.000 omladinaca iz cijelog svijeta. Tokom izgradnje poginula je omladinka Jelena, po kojoj je željeznička stanica u Nemiloj kod Zenice kasnije dobila ime.

"To su bila vremena. Radilo se samo za krišku hljeba i čašu vode. Ujutru kreneš i cijeli dan u one tačke tovariš zemlju i istresaš na nasip. Ponesem zastavu i počnem pjesmu i krenemo u rad", kazala je jučer Zilha Hasanbegović, udarnica, koja je u vrijeme izgradnje pruge imala 17 godina.

Ona smatra da današnja omladina nije loša, ali je nema ko organizovati.

"Mi nismo išli po kafićima. A drugačije je i vrijeme bilo. Nisu se ljudi izdvajali po nacijama i vjeri ", rekla je Zilha, jedna od 40.000 omladinki koje su učestvovale u izgradnji pruge.

Na peronu željezničke stanice u Sarajevu, na kojem su jučer odjekivale partizanske pjesme, mnogi udarnici su svojim unucima pričali o događajima sa gradnje. Brojni nisu mogli savladati emocije, a prilikom zaustavljanja svečanog voza u Zenici, većina putnika je plakala sjećajući se starih vremena.

"Prije smo uz pjesmu bili spremni mjesecima na teški rad da izgradimo prugu, a danas ni kućni savjet ne može da organizuje djecu da snijeg ispred haustora počiste", rekao je Fadil, jedan od udarnika koji je svečani voz u Sarajevu jučer dočekao sa svojim unukom.

Na peronu u Sarajevu bilo je i udarnika sa slikama Josipa Broza Tita, a predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića oslovljavali su sa "druže Željko".

Komšić je izgradnju pruge Šamac - Sarajevo ocijenio "veličanstvenim djelom od povijesnog značaja za Bosnu i Hercegovinu".

"Svi su tada shvatili težinu situacije u kojoj se nalazila zemlja. Znali su da se samo radom iz zaostalosti može izaći na put razvoja", rekao je Željko Komšić.

Apelovao je na sve u BiH da se okrenu budućnosti, koristeći iskustva generacije koja je izgradila prugu Šamac - Sarajevo.

Pre dve godine, boravio sam u Sarajevu skoro mesec dana. Istraživao sam kako funkcioniše, živi grad 10 godina posle Dejtona. Istraživao sam i lokalne kafane, čevabžinice, ašdžinice...a istražio sam kako izgleda voziti se BiH prugama. Nakon boravka u Sarajevu odlučio sam da odem u Banja Luku na koji dan, pre povratka u Beograd. Moj radoznali duh me uputio na železničku stanicu. Do Doboja je kompozicija voza bila federacijska. Dakle, kondukteri, lokomotiva, pa čak i struja kojom se voz napajao. U Doboju je bila stanka oko sat vremena, jer je kontrolu nad vozom preuzela Železnica Srpske.

Iz takve perspektive vest o obeležavanju 60 godina pruge Šamac- Sarajevo mi izgleda još nadrealnije. Mislim da je Sarajevo jedini grad koji obeležava slične poduhvate, jer ih se većina srami. Ko je sagradio Novi Beograd nego isti ti udarnici? Niko im nikada neće reći – hvala.

Sarajlije su jedini koji redovno daju osmrtnice Titu, koji prosto nagrnu na njego spomenik koji još uvek stoji ispred nekadašnje kasarne Maršal Tito, a čiji jedan deo danas zauzima EUFOR. Simbolično, zar ne?

Nostalgičarsko Sarajevo ipak nije svakodnevna pojava. Ono živi u nekoj zavetrini, iza monstruozne politike koju vode tamošnji političari.

Mnogi me pitaju, odnosno parafraziraju pesmu Dine Merlina – Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo? E, kad sam već upotrebio ijekavicu, onda ću to da činim do kraja ovog posta. Dakle, od sad’ pa na dalje i ubuduće...

Uvijek im odgovorim da Sarajevo jest’ gdje je nekad bilo, samo pitanje je – Dal’ je Sarajevo kakvo je nekad bilo? Odgovor je negativan, ali to isto može da se kaže i za Beograd, Novi Sad...Ipak, imam teoriju i zaista verujem u nju da je duh grada neuništiv. O duhu Sarajeva, odnosno o duhovima govori i film “Duhovi Sarajeva” koji, na žalost, nisam imao prilike da sačekam. Evo i kratkog sinopsisa sa njihovog sajta http://www.duhovisarajeva.co.ba:

Pik i Tref kojeg sanjaju da obnove žičaru na Bistriku koja je u ratu srušena i kao da će obnavljanjem žičare oživjeti i svoje djetinjstvo i mnoga druga djetinjstva. Žičaru čuva Admiral a u njoj svoju vječnu igru igraju Duhovi Sarajeva.

U živote Pika i Trefa ulazi Anđeo u ženskom obliku, to je studentica iz Splita Olja. Ali da Anđeli imaju i skrivene namjere vidjećemo to kroz sudbinu Pika i Trefa.

Film o ljubavi, prijateljstvu, o lijepom Sarajevu... film koji nam je nedostajao...

Prije nego nastavim i prije nego odete na sajt, pogodite ko glumi Anđela iz Splita:)))

Duhovi moga Sarajeva su Nadrealisti, Z. Pušenje, ali o njima be vrijedi pisati, jer se njihova sudbina ne razlikuje od sudbine mnogih Sarajlija, a i svih nas. Slično je i sa Željom, a evo nekako njegovu tužnu sudbinu dijeli i Ivica Osim koji je nedavno doživio moždani udar i koji je u poprilično lošem stanju. Sjećam se Željine utakmice na Grbavici sa Videotonom i polufinala Kupa UEFA. Osim je na nedavnoj utakmici reprezentacije Japana napustio klupu i otšao u svlačionicu, jer nije mogao da gleda tekmu. A kad su ga pitali zašto je to uradio rekao je sledeće:

- Ne želim da umrem na klupi i u Japanu. Ako ću već da umrem oću da umrem u svom Sarajevu.

Ukoliko se uskoro ne oporavi, bojim se da je i to vrijeme došlo. Još jedan duh grada se vraća.

Htio sam ovdje da ubacim i ćevape, koji su kod Želje i dalje najbolji na svijetu, htio sam da opišem i grad, koji i dalje nosi dubole ožiljke četverogodišnje agonije, ali to prepuštam fotografijama.

Ipak, prije nego i to probam da postavim, moram da opišem jedan događaj koji opet govori da duh grada i dalje živi. Iako nikad nisam nešto slušao niti voleo Tošeta Makedonca, cijenim njegovu dobrodušnost. Nakon koncerta u Skenderiji, sav novac je dao za renoviranje sarajevskog Doma mladih, mjesta koje su proslavili Indexi, Pušenje...a koje je za vrijeme rata bilo gotovo razrušeno. Nakon smrti, Sarajlije su se okupile ispred Doma i organizovali sakupljanje peticije sa željom da se Dom nazove Tošetovim imenom. Bojim se da će i ta inicijativa, iako potpisana sa nekoliko desetina hiljada ljudi, propasti zbog posranih političkih igara i interesa.

Kad sam stigao, bilo je hladno. Slijedeći dan sačekalo me sunce koje me grlilo, smješkalo se i pozivalo me u svaki ćošak grada. Slijedeći dan bio je potpuno suprotan – kišurina, potop, a uveče i snijeg.

Ujutru ga je već bilo pola metra. Dok sam ulazio u autobus i napuštao grad, a bilo je 6 sati izjutra, osvrtao sam se oko sebe i provirivao kroz prozor jer mi se učinilo da mi duhovi mašu, onako pravo tužni što sam kratko bio, sa pitanjem na ustima – kada ću ponovo doći. A možda sam to samo bio ja u odrazu stakla?

[uvjek dobar gost]

Jeste mi ga jesmo popušili skoro pa najviše. Bili smo toliko sigurni da agresije biti neće, da rata biti neće... bio sam mlad i nekako lakovjeran a sve mi se vratilo preko leđa..
Ja sam jedan u nizu duhova Sarajeva, provlačim se sporednim ulicama, ne izlazim po In cafanama, ne sjedim tamo gdje me se vidjeti može...
Sveo sam sebi sliku na deset ljudi, ako ih i toliko više ima, krijemo se po stanovima i vikendicama, više mi se i čini da se ne proimjećujem....

Što bi rekli na TLN... zar se primjećujem...

Svi mi smo danas duhovi Sarajeva, došli su neki novi ljudi, nova vlast nova nafaka....

Deki samo se ne bih složio da Domu Mladih treba dati ime po Tošetu.... sve ostalo je u redu.

Imamo mi oko 10 600 ljudi po kojima bi se taj dom mogao nazvati... uz dužno poštovanje Tošetu....

Valjda nakon dužeg vremena važi ona sa kim si takav si.....

[deki-bg]

jako mi je zao sto je sve to tako, ali zelim da verujem da duhovi opstaju. ma sta zelim? znam da opstaju.
tose je samo metafora za trenutno stanje. iskreno ne bi ni ja voleo to, ali zeleo sam da kazem da ne verujem da bi prihvatili bilo ciju peticiju. pa, eno potpisivana je peticija za dom mladih i za njegovor renoviranje, odrzavani festivali, ali nista...
secam se onog skeca TLN sa anonimnim likovima...
drzi se druze. mozda je za nas kasno da verujemo o opstanku duha, ali nece biti kasno za one koji nas nasledjuju.

[uvjek dobar gost]

... Duhovi opstaju i ja znam to, neke ljude viđam oko sebe nekad iako nisu višetu, zvukove čujem.... osmijeh nekad , a nekad plač...

A što se peticija tiče... da je dovoljno duhova.... motike u ruke i goni...

Ne moj Deki... jebaše nas...

[Dori]

Čak sam bio u fazonu, pre nekoliko godina, da odselim tamo, nađem posao i postanem i sam Sarajlija.

E moj Deki, sretno s ovim! Nekima su "prave" Sarajlije samo ako im je dedin dedo sa Vratnika....i to 15 generacija unazad
Sto Laka skoro rece "rodjeni sam Sarajlija vec 7 godina"

[deki-bg]

tanka je linija od placa do osmeha. kamo srece da se duhovi mogu materijalizirati i da zgrabe te motike. prvi bi im se prikljucio.

[deki-bg]

znas, to sto neki preborjavaju kolena to je njihov problem. u proseku svakih 10 godina menjam grad u kojem zivim, stoga ili ne pripadam nikome ili svakome. prigadoljivost gradu je najvaznija, a sa tim nemam problema. koliko ce neko imati problem sa tim, to nije na meni da resavam.
jbg, nije se desilo i nisam odselio, ali eto...Bas sam kupio Lakin CD:)

Čak sam bio u fazonu, pre nekoliko godina, da odselim tamo, nađem posao i postanem i sam Sarajlija.

E moj Deki, sretno s ovim! Nekima su "prave" Sarajlije samo ako im je dedin dedo sa Vratnika....i to 15 generacija unazad
Sto Laka skoro rece "rodjeni sam Sarajlija vec 7 godina"

[fantom slobode]

divan pocetni tekst o gradu koji se voli.Grad i njegovi duhovi, nikada me ne ostavljaju ravnodusnim.Uvijek i samo Sarajevo.





A evo jedne satelitske snimke Sarajeva.Kako to odozgo izgleda.

[tempora]

"Lidija Zelović-Goekijan je mlada režiserka koja se bavi problematikom sa prostora bivše Jugoslavije. Do sada je snimila nekoliko dokumentarnih filmova, između ostalih o ženama Srebrenice, stranim doktorima koji ne mogu u Holandiji da rade svoj posao, o Ljiljani Karadžić, itd. Završila je fakultet filmskih umjetnosti u Amsterdamu. Lidija je rođena iz srpsko-hrvatskog braka, otac joj je porijeklom iz Miljevine kod Foče, a majka iz Zagreba. Prije rata je živjela na Dobrinji.

Sinoć je na drugom kanalu holandske TV u produkciji IKON prikazan novi Lidijin dokumentarac pod nazivom ”Moji najbolji prijatelji” (Mijn beste vrienden). IKON ( vidi ovdje) inace producira program sa strane hriscanske (protestanske), odnosno biblijske tradicije, sto ne mora znaciti da je i taj program i jednostrano obojen.

Nakon 13 godina od razlaza, Lidija pokušava okupiti njene prijatelje na svadbi u Miljevini. Prije toga kontaktira sa Oljom u Montrealu, Eminom u Švedskoj i Jasnom u Sarajevu, svojim prijateljicama sa Dobrinje. Pri tome nailazi na različite reakcije svojih prijateljica. Olja ne želi da ima ništa sa Sarajevom, i pogotovu sa Eminom, jer su Srbi nepravedno okrivljeni kao jedini krivci za rat. Emina ne želi bliske kontakte sa svojim bivšim prijateljima, Srbima, jer su neki od njih pucali na grad, od čega je i njena majka poginula u redu za vodu. Jasna je jedina ostala u Sarajevu, i ona postavlja pitanje odnosa prema onima koji su napustili rodni grad, i nisu se više javljali. Na svadbu sa Kipraninom Aleksom (inace snimateljem u filmu), na selu u Miljevini dolazi samo Jasna.

Lidija balansira na veoma tankoj i osjetljivoj žici međunacionalnih odnosa, pokušavajući zadržati neutralni stav.Sam izbor mjesta za svadbu (nedavno u Miljevini otkrivena masovna grobnica Bošnjaka) i posebno izbor muzike ( srpski trubači) na svadbi, kao i izjave kako Sarajevo više nije po njenoj mjeri, u velikoj mjeri pomućuju inače vjerujemo iskrene namjerke autorke i veliki trud koji je uložila u ovaj film."
http://letholandez.blogger.ba/arhiva/?start=20

[polara]

Duh Sarajeva je produhovljenost njegovih gradjana.Ja sam iz Sarajeva otisla 92.Od tada nisam se vracala.Tesko mi je saznanje da se vratim u grad koji nije isti kao sto je bio,a bio je predivan.Na ovaj nacin budim lepe uspomene na Sarajevo koje ja nosim u srcu.Zelim da verujem da je i sada neka nova raja tamo i da je zadovoljna svojim Sarajevom.

[deki-bg]

hehe, ziveo sam 10 godina u vojvodini, odnosno novom sadu. znam da bi sada neki novosadjani pitali - ima li iko peglu?

[uvjek dobar gost]

Duh Sarajeva je produhovljenost njegovih gradjana.Ja sam iz Sarajeva otisla 92.Od tada nisam se vracala.Tesko mi je saznanje da se vratim u grad koji nije isti kao sto je bio,a bio je predivan.Na ovaj nacin budim lepe uspomene na Sarajevo koje ja nosim u srcu.Zelim da verujem da je i sada neka nova raja tamo i da je zadovoljna svojim Sarajevom.

Nova raja je zadovoljna samo duhovi nisu....

[polara]

hehe, ziveo sam 10 godina u vojvodini, odnosno novom sadu. znam da bi sada neki novosadjani pitali - ima li iko peglu?

Sta ce ti pegla ,da je bacis ili peglas.Malo mi je konfuzan tvoj komentar.

[deki-bg]

pogledaj satelitski snimak sarajeva:)

hehe, ziveo sam 10 godina u vojvodini, odnosno novom sadu. znam da bi sada neki novosadjani pitali - ima li iko peglu?

Sta ce ti pegla ,da je bacis ili peglas.Malo mi je konfuzan tvoj komentar.

[polara]

AAA,sad sam shvatila.Hvala.

[deki-bg]

zanimljiva je prica. pogl;edao sam blog, mozda nedovoljno, ali me zanima kako bi mogao da se nabavi film

"Lidija Zelović-Goekijan je mlada re�iserka koja se bavi problematikom sa prostora biv�e Jugoslavije. Do sada je snimila nekoliko dokumentarnih filmova, između ostalih o �enama Srebrenice, stranim doktorima koji ne mogu u Holandiji da rade svoj posao, o Ljiljani Karad�ić, itd. Zavr�ila je fakultet filmskih umjetnosti u Amsterdamu. Lidija je rođena iz srpsko-hrvatskog braka, otac joj je porijeklom iz Miljevine kod Foče, a majka iz Zagreba. Prije rata je �ivjela na Dobrinji.

Sinoć je na drugom kanalu holandske TV u produkciji IKON prikazan novi Lidijin dokumentarac pod nazivom �Moji najbolji prijatelji� (Mijn beste vrienden). IKON ( vidi ovdje) inace producira program sa strane hriscanske (protestanske), odnosno biblijske tradicije, sto ne mora znaciti da je i taj program i jednostrano obojen.

Nakon 13 godina od razlaza, Lidija poku�ava okupiti njene prijatelje na svadbi u Miljevini. Prije toga kontaktira sa Oljom u Montrealu, Eminom u �vedskoj i Jasnom u Sarajevu, svojim prijateljicama sa Dobrinje. Pri tome nailazi na različite reakcije svojih prijateljica. Olja ne �eli da ima ni�ta sa Sarajevom, i pogotovu sa Eminom, jer su Srbi nepravedno okrivljeni kao jedini krivci za rat. Emina ne �eli bliske kontakte sa svojim biv�im prijateljima, Srbima, jer su neki od njih pucali na grad, od čega je i njena majka poginula u redu za vodu. Jasna je jedina ostala u Sarajevu, i ona postavlja pitanje odnosa prema onima koji su napustili rodni grad, i nisu se vi�e javljali. Na svadbu sa Kipraninom Aleksom (inace snimateljem u filmu), na selu u Miljevini dolazi samo Jasna.

Lidija balansira na veoma tankoj i osjetljivoj �ici međunacionalnih odnosa, poku�avajući zadr�ati neutralni stav.Sam izbor mjesta za svadbu (nedavno u Miljevini otkrivena masovna grobnica Bo�njaka) i posebno izbor muzike ( srpski trubači) na svadbi, kao i izjave kako Sarajevo vi�e nije po njenoj mjeri, u velikoj mjeri pomućuju inače vjerujemo iskrene namjerke autorke i veliki trud koji je ulo�ila u ovaj film."
http://letholandez.blogger.ba/arhiva/?start=20

[basta sljezove boje]

gomila bespotrebne patetike

[deki-bg]

o branko, pa nemoj tako

gomila bespotrebne patetike

[Umjetnik a]

gomila bespotrebne patetike

nisi se onda ni trebala javljati

[Bubamaja]

Deki, evo ti link za dokumentarac

http://www.hollanddoc.nl/

kad otvoris tu stranicu imas ON DEMAND ARHIEF plavo obojeno .... u tom nizu mozes da nadjes film.

Vozdrica

[skojotovski]

jel neko gledao film?

[ins]

Imamo mi oko 10 600 ljudi po kojima bi se taj dom mogao nazvati... uz dužno poštovanje Tošetu....

Uhhh, kako dobro receno...

[deki-bg]

hvala bubamajo. probacu da ga pogledam

Deki, evo ti link za dokumentarac

http://www.hollanddoc.nl/

kad otvoris tu stranicu imas ON DEMAND ARHIEF plavo obojeno .... u tom nizu mozes da nadjes film.

Vozdrica

[basta sljezove boje]

gomila bespotrebne patetike

nisi se onda ni trebala javljati

mrzim kad ljudi koji su pobjegli u ratu iz Sarajeva dodju onima koji su u ratu jeli travu i pocnu srati o tome sta Sarajevo jeste, a sta nije. Ima ona narodna - na muci se poznaju junaci

[Santos]

Sta si to ti bolja od njih ,jel zato sto si jela travu,ili lecu,a ikar za novu godinu.Trebali su i oni sto su otisli jesti travu pa bi tebi ko bilo lakse.Zaostalo do bola jebo te rat i trava.Meni je duh Sarajeva Miso,kad njega nebude na onom mjestu nestace veliki duh.I ja ponekad potrazim taj duh ali ga ima sve manje a ovi travari ce i nakon 50 godina od zavrsetka rata spominjat jedno te isto.