Država za prachovjeka!

[vratnik]

Danas.

[black]

Samir Plasto: Zašto nisam otišao na proteste za spas Galerije

1. Zato što ljudi koji žive i rade u ovoj kući već nekoliko godina nisu u stanju pozvati službu i prijaviti KJKP RAD da im se ne ostavlja smeće pred vrata svaki dan.
2. Zato što na zidu piše da će se srušiti balkon, a ljudi normalno prolaze ispod i niko iz BH galerije nije postavio jednu letvu da zagradi dio trotoara, da pješaci mogu da obiđu opasnu zonu, 5m po cesti, kako bi ih lakše udarilo auto ili gras-ov bus, pa bi možda neko iz grada i popravio balkon.
3. Zato što niko nikada nije stavio tablu na vidno mjesto ili ispis TIMES fontom na ugaonom portalu da je ovo zgrada BH galerije osnovane te i te godine i da je tu kulturno nasljeđe (cijena PVC folije i katerisanja 10KM u Skenderiji).

4. Zato što u prizemlju nema neke stalne ili mjesečne postavke koja bi bila osvijetljena i sa ulice bi se moglo vidjeti da je to neka galerija čiji prozori svijetle i da u toj kući ima nekog života i aktivnosti.

5. Zato što Dom Armije (preko puta BH galerije) ima aktivnija kuturna i dr. dešavanja od BH galerije i vjerovatnu naplatu od raznih evenata i sl.

6. Zato što za čitavo ljeto, kada je po procjenama nadležnih organa u gradu Sarajevu bilo preko 130.000 stranih gostiju (sa dijasporom vjerovatno), niko nije ušao u BH galeriju jer nemaju pojma gdje je i šta ima unutra.

7. Zato što su svjetla na izlogu knjizare VBZ ugašena i bolje je osvjetljeno gradsko groblje Bare nego zgrada i ulica gdje je BH galerija.

8. Zato što je ulaz u BH galeriju (kao neki BH hram kulture) besplatan i što nema vodiča bar za engleski jezik i što nije veća aktivnost barem kada je SFF

9. Zato što se bar jednom godišnje ne pravi izložba (selekcija) studenata likovnih akademija iz cijele BH (a ima ih nekoliko od Hercegovine do Krajine). Ljudi donesu svoj rad i samo se postavi ili okači. Troškovi = 0 KM (snašla bi se raja da prespava u Sarajevu jednu noć).

10. Zato što neko misli da sve počinje i završava u Sarajevui to je jedini svjetionik kulture u čitavoj BiH. Ljudi su se zatvorili u ovu 'zlatnu dolinu' sa jednim kanalizacionim potokom - odvodom i misle da su na VRHBOSNI, ustvari su na DNUBOSNI i ništa drugo ne valja, niko ne radi ništa u Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjaluci.. Tamo nema stvaralaštva - možda?!

11. Zato što je BH galerija uglavnom zatvorena, samo će sada pisati na vratima valjda da je ZATVORENO?!

12. Treba da se zatvori BH galerija, jer od mog/našeg poreza koji plaćam/o ovoj državi ništa se ne dešava u istoj i nadam se da je ovo početak gašenja svih kulturnih ustanova koje ne ispunjavaju svoju ulogu u društvu. Ako treba da se kreše budžet, neka se ukida za BH galeriju/je, pozorišta, Sarajevsku zimu, SFF, Ars Aevi, muzeje i sve druge ustanove gdje neko ima sigurnu platu i ne radi ništa naročito, osim ono što se mora minimalno po planu. Naravno tako ćemo povećati broj nezaposlenih, nezadovoljstvo i možda doći u situaciju da se dese VELIKI socijalni nemiri kako bi se dohakalo vlastima i njihovim budžetima, pa sve fino ispočetka da se podijeli. Ovo podrazumjeva ukidanje glomaznog administrativnog aparata i efikasnije korištenje računara u ustanovama (općinama, ministarsvima, službama itd)

13. Kada se zadovolje uslovi iz tačke 12. onda će nas biti 3000-5000 ili 50.000 (zajedno sa drugim kulturnim radnicima iz drugih gradova BiH) na sličnom skupu, ali ispred zgrade vlade Kantona, Federacije ili Vijeća ministara, pa će demostracije ne-mirne i ne-dostojansvene polučiti rezultat (demonstracije ne mogu biti mirne i dostojanstvene, jer inače ostanite kuci i budite ljuti na vlast iz kuće, nako u sebi)

PS*
Pacijent ima nade da preživi ako neko po hitnom postupku donese kesu finansijske infuzije i okači je iznad kreveta, ali pacijent će i dalje biti nepokretan. Ja sam za isključivanje sa aparata i sahranu. Dženazu.

[SOMA]

Umjetnicka galerija BiH: SAOPŠTENJE U CILJU ISPRAVNOG INFORMISANJA JAVNOSTI

1. RAZLOZI ZATVARANJA UGBIH ZA JAVNOST
UGBiH je odlučila u narednom periodu zatvoriti jedan segment svog djelovanja, posjetu za javnost. Opredjeljujući se na ovaj potez želimo skrenuti pažnju na odnos države Bosne i Hercegovine, prema kulturi, kulturnim institucijama i kulturnoj baštini, i na potrebu da se u tom odnosu nešto mijenja. Iz ovog razloga pozivamo i druge kulturne ustanove, kolege, umjetnike i javnost da nas u tome podrže i zahvaljujemo se onima koji su to već učinili. UGBiH spada u jednu od sedam institucija kulture koje bi trebalo da budu u nadležnosti države, s obzirom da je njihov osnivač bivša R BiH, što nije promijenjeno ni Ustavom koji je na snazi, Daytonskim.
Pored vrlo bitnog rješenja pravnog statusa, to treba da uključuje redovno finansiranje, ali i kreiranje kulturne politike i kulturnih strategija. Iz tog razloga, recimo, BiH ne može učestvovati ni na smotrama poput Bijenala u Veneciji.
Na nivou BiH ne postoji Ministarstvo kulture koje bi bilo nadležno, a Federalno i Kantonalno ministarstvo kulture, nisu preuzeli obavezu pomoći ovim institucijama koje se nalaze na njihovoj teritoriji.

ŠTA UGBIH TRAŽI?
1.) Tražimo trajno rješenje gore objašnjenog problema koji nije riješen od donošenja pomenutog Daytonskog ustava kada je dat rok od 60 dana.

2.) Također tražimo, do rješenja ovog kompleksnog pitanja, odluku Federacije Bosne i Hercegovine i Kantona Sarajevo o privremenom sufinansiranju naše institucije.

3.) Tražimo i da se iznađe mogućnost da u pravnom okviru dobijemo novu direktoricu ili novog direktora, odnosno vršioca dužnosti, kao i Upravni odbor kako bismo mogli nastaviti funkcionisati.

RELEVANTNI PODACI O UGBIH
POSJETIOCI I UGBIH
Godišnje Galeriju posjeti oko 20 000 pojetilaca o čemu UGBiH redovno vodi evidenciju. Tokom ljetnog perioda većinu posjetilaca čine turisti grada, a u periodu školske godine, akcenat se pored domaćih posjetilaca stavlja i na đačku populaciju. Pojedine izložbe izazivaju veliku pažnju javnosti, poput izložbe fotografija Milomira Kovačevića Strašnog „Strašni izbori 1990“ koju je posjetilo 3 500 posjetilaca. Broj posjetilaca, kao i ciljna grupa, se mijenja zavisno od karaktera izložbe. Imamo svoju stalnu publiku, dok na neke izložbe uspijevamo privući i sasvim novu (recimo izložba tradicionalnih borilačkih vještina Japana „Duh Budoa“).
Posjetiocima u UGBiH je ulaz slobodan, a izložbeni prostori su za njih otvoreni svakim danom osim nedelje (stalna postavka je zatvorena još i ponedeljkom) od 12 do 20h u ljetnom periodu, i od 10 do 18h u zimskom. Posjetiocima su na raspolaganju besplatni depilijani o aktuelnoj stalnoj postavci „Retrospectrum“ na našem i na engleskom jeziku, a mogu naći i kataloge ranijih izložbi održanih u UGBiH, koji su na prodaju. Moguće je dogovoriti i vođenu grupnu posjetu koja se posebno plaća, a svim posjetiocima prisutni kustosi uvijek izlaze u susret. Za sve zainteresovane, u sastavu UGBiH nalazi se i biblioteka, otvorena za korisnike od 10h do 14h. U biblioteci se može naći najznačajnija bibliotečko-dokumentarna građa vezana za bosanskohercegovačku umjetnost. Godišnja članarina je 10 KM.

IZLOŽBE U UGBIH
I pored besparice u kojoj se nalazi, UGBiH ni jednog trenutka nije prestala održavati izložbe. Od rata na ovamo, imali smo dvije stalne postavke gdje su izlagana najvrjednija djela iz našeg depoa, „Jedan vijek moderne umjetnosti“ i „Retrospectrum“. Pored njih, godišnji broj povremenih izložbi zadnjih deset godina varira od 10 do 20, što je i za neke druge galerije koje nemaju problema sa finansiranjem, respektabilan broj. Prethodne godine, 2010., pored stalne postavke imali smo 16 izložbi, a postali smo i član evropske mreže koja organizuje Noć muzeja i obilježili smo i ovu manifestaciju. Od značajnijih izložbi u 2010. godini izdvojićemo gostovanje banjalučkih autora «Međuprostor», u saradnji sa Muzejem savremene umjetnost RS; retrospektivu jednog od najvećih likovnih umjetnika BiH, Voje Dimitirijevića; «Videonale», festival savremene video umjetnosti u saradnji sa Goethe institutom; te «Sarajevo Service», izložbu laureata Henkel Art Awarda iz bečkog MUMOK-a, Mladena Miljanovića. U protekle dvije godine održali smo i dvije izložbe u vlastitoj produkciji koju smo sami finansirali, izložbu fotografija «ObjektivNo 1» i izložbu djela bosanskohercegovačkih umjetnika koja smo otkupili u zadnjih 10 godina.
Pomenućemo i neke izložbe ranijih godina:
u saradnji sa partnerima organizovali smo brojne internacionalne izložbe: izložbu fotografija «World Press Photo», «A Journey through the Italian Art 1950-1980, 100 Artworks from the Collection Farnesina», izložbu dizajna «Living Spain», izložbu mladih umjetnika iz Centralne i Jugoistočne Evrope CENTRAL, «Essence of Life», izložbu japanske keramike, «Fluxus» (u saradnji sa Sarajevskom zimom), «Bauhausphotographie»;
izložbe poznatih domaćih autora: Radmila Jovandić Đapić, Strašni, Lala Raščić, Ideologija, Izložba likovnih umjetnika članova ANUBIH «Aktuelno 2003.», Danica Dakić, Zlatan Filipović, Mustafa Skopljak, Enki Bilal itd.
Posebno izdvajamo izložbu «Halo, Bing, kako brat», selektivnu izložbu studenata sa svih likovnih akademija u BiH, kao i dvije velike izložbe urađene u saradnji sa Ars Aevi-em, izložbe Michelangela Pistoletta i Maje Bajević.
Kroz izložbe ostvarujemo i dobru saradnju sa relevantnim likovnim institucijama u zemlji: SCCA, Ars Aevi, Muzej savremene umjetnosti RS, Franjevačka galerija Široki brijeg, te iz regiona: Muzej suvremene umjetnosti, Klovićevi dvori, Muzej za umjetnost i obrt, Moderna galerija u Zagrebu, Kulturni centar Beograda, Narodni muzej Crne gore, Cankarjev dom u Ljubljani, Nacionalna galerija Makedonije.

NAČINI FINANSIRANJA UGBIH

U finansiranju ovakve institucije trebalo bi jasno odvojiti finansiranje koje obuhvata obaveze prema zaposlenicima i režijske troškove, i ono koje se tiče programa i pojedinih projekata. Ovo prvo zavisi najviše od nadležnih ministarstava. UGBiH, na ime ovih rashoda, od godišnjeg prosjeka koji iznosi 450 000 KM, dobija jedino od Vijeća ministara, odnosno Ministarstva civilnih poslova, 150 000 KM i Kantonalnog Ministarstva kulture i sporta 51 200 KM! Interesantno je pomenuti da samo režijski troškovi godišnje iznose preko 65 000 KM. UGBiH se dijelom i sama finansira, i to sa procentom od 20-30% što je visok procenat i za muzeje puno bolje razvijenijih zemalja. Međutim, i pored toga ukupan iznos nije ni blizu potrebnog, te treba reći da likovno kulturno blago svesrdno sve ove godine čuvaju volonteri i entuzijasti, s obzirom da zadnjih godina po pola godine nemaju plate koje su inače umanjene za 20% i ispod su prosjeka Kantona i kojima je oduzet topli obrok, a zdravstvenog osiguranja također nemaju isti toliki period godine!
Sredstva za projekte i programe moguće je ostvariti apliciranjima na razne grantove, saradnjama i partnerstvima, što stručni tim UGBiH redovno i radi. Tako, zahvaljujući angažmanima, apliciranjima i grantovima, ** No links ** sa djelima UGBiH je u odličnom stanju, opremljen modernim uređajima koji proizvode idealne uslove vlage i temperature za djela, a nadamo se da ćemo na sl. način uspjeti opremiti i izložbene sale kako bismo u budućnosti mogli odgovoriti na visoke zahtijeve za gostovanja svjetskih izložbi.
Većina nabrojanih izložbi ostvarena je prije svega zahvaljujući saradnjama u gradu, regionu i sa inostranstvom. Ističemo dugogodišnju saradnju sa festivalom Sarajevo Sarajevska zima, sa MESS-om, sa Ambasadama u našoj zemlji i njihovim kulturnim odjelima, posebno sa centrom André Malraux, Goethe institutom, i ambasadama Japana, Švicarske, Španije, Portugala i Mađarske.

ZAŠTO JE ULAZ U UGBIH BESPLATAN?
Ulaz u UGBiH je besplatan za sve posjetioce od njenog osnivanja, 1946. godine i vremena kada je bilo normalno da umjetnost bude dostupna svima, a ne da ona mora predstavljati komercijalne, marketiške projekte kojima je svrha zarada novca. Vremena i sistem su se danas svakako promijenili, a eventualna odluka o uvođenju karata na ulazu u UGBiH je samo još jedna od odluka koje na pravan način ne možemo riješiti dok se ne riješi naš status, što je javnosti manje poznato. Takvu odluku punopravno mogao bi donijeti samo Upravni odbor, koji je odavno prestao da postoji, a osnivanje novog može da provede samo Osnivač (u našem slučaju država BiH koja od te uloge kontinuirano bježi).

@black, hajde pogodi ko je prvi lajkao na facebooku ovo saopstenje? Plasto, da.

[black]

@black, hajde pogodi ko je prvi lajkao na facebooku ovo saopstenje? Plasto, da.

ali moras priznati da ima u dosta onog njegovog, istine..

[SOMA]

@black, mozda u tackama 1-3, mada je cak i 1. diskutabilna, posto u ovom gradu svako ostavlja smece na cosku posto su ukinuli kontejnere (zbog koje logike, ne kontam).
Tacku 2 je opstina rijesila stante pede u momentu kad se digla frka oko galerije http://www.sarajevo-x.com/bih/sarajevo/clanak/110829044

Sve ostale tacke objasnjava tj. demantuje Saopstenje UGBIH

[GAU8]

...Pogledajte, samo krenite kroz ljude, nigdje više nasmijanih faca nećete vidjeti. Zaboravite recesiju i nedaće, nek vas merak obuzme, vidite što vidjeli niste", (Miljenko, voditejl koride u Čevljanovićima)

I Nigdje manje zuba po glavi stanovnika

[SOMA]

Umjetnička galerija ili kako se gleda slika
Piše: Miljenko Jergović

Jesen je 1980, prva bez Tita i prva s usmjerenim obrazovanjem. Svakoga utorka i petka profesor povijesti umjetnosti Boro Mihačević vodi učenike prvoga razreda, koji uče za "organizatora kulturnih djelatnosti", u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, gdje ih uči kako se gleda slika. Njima je to smiješno, neotesanim sarajevskim balavcima usred hormonalne oluje kasnog puberteta: čuj budale, kako se gleda slika, pa očima se gleda, čime bi se drugim gledala! A on ih, sav teatralan i okrugao, sličan Alfredu Hitchcocku i Gustavu, liku iz madžarskoga crtanog filma, grabi za uho i za onaj najbolniji pramenčić kose ispod sljepoočnice, ali njima je i to smiješno, jer Mihač nije neki strogi profesor, on nije pedagoški autoritet, nego je sam po sebi lik izvan stvarnosti, kao što su i oni, usred svojih ludih godina, posve izvan stvarnosti.

Kojim pogledom gledati?

Ali on priča, i ono što priča postaje živo, pa ih uvlači i usisava u sebe, i kao u osnoj simetriji i translaciji – tim slavnim operacijama sa časova geometrije – seli ih u neko drugo vrijeme. Oživljavaju tako u svijetlim prostorima Umjetničke galerije Petar Tiješić i Todor Švrakić, Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Petar Šain i Mihačeva prijateljica Mica Todorović, pa ih u nekim jučerašnjim godinama, možda tridesetim ili četrdesetim, malo pred rat i za vrijeme rata, uče tehnikama slikarstva, mađioničarskim trikovima i čarolijama pomoću kojih nastaje perspektiva i sve na slici je kao živo i sve je stvarnije nego na fotografiji, jer je stvarnost slike unutrašnja, a stvarnost fotografije je površinska. Ali onome što je najvažnije, tu djecu uči sam Mihač: kako se gleda slika, koliko se koraka valja odmaći od Dimitrijevićevog platna koje prikazuje građanski rat u Španjolskoj, kako, kojim ga pogledom treba gledati?

I tako, svakoga utorka i petka, cijele te jeseni i duboko u zimu, pred početak časa spuštali su se u prizemlje škole, izlazili na ona jedina otključana od troja vrata koliko ih je na ulazu u Prvu gimnaziju (i to ih je Mihač naučio da primijete: troja su vrata, a samo jedna otvorena), prelazili su parking ispred Doma armije, a zatim ulazili, jedno po jedno, već u nekoj pobožnoj tišini, kao vjernici koji ulaze u crkvu, u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine, gdje su cijelo polugodište i još nekoliko tjedana u drugom polugodištu, učili samo to kako se gleda slika.
Kič je cvijeće, rekao je Mihač, plastično cvijeće na grobljima i u suhim vazama vaših lijenih tetaka, koje misle da je plastična ruža ljepša od prave ruže, jer plastična ruža nikad ne vene. Kič je cvijeće na onim slikama što stoje u izlogu staklorezačke radnje na Slatkom ćošetu, kič je cvijeće na goblenima nad kojima vaše bake oči iskapaju, kič je cvijeće na reprodukcijama iz zabavnih knjiga, kič je cvijeće s osmomartovskih razglednica... I tako je govorio, govorio i govorio, pa bi se okrenuo da nekoga na opće veselje zgrabi za uho, a onda bi razred doveo pred veliko platno Gabrijela Jurkića, onu slavnu Visoravan u cvatu.

A šta je ovo?, upitao bi profesor.

Na toj slici su tisuće cvjetova, cijela jedna cvjetna galaksija, više cvijeća nego na svim kič razglednicama, reprodukcijama i goblenima, više cvijeća nego u svim vazama lijenih tetaka, a ta slika, eto, nije kič, nego je umjetnost, velika umjetnost, i čovjek školuje svoj pogled i svoju dušu samo zato da bi u želudcu osjetio udarac, kao da ga je Mate Parlov pogodio, kada pogleda Visoravan u cvatu Gabrijela Jurkića i kada osjeti ono što ta slika jest.

Odgovornost je na Sarajevu

Trideset i jednu godinu kasnije, i tačno trideset godina nakon iznenadne smrti Bore Mihačevića, Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, čitamo to u novinama i na rijetkim zainteresiranim portalima, bit će zatvorena za posjetitelje. Ne kaže se za koga će biti otvorena, ako će biti zatvorena za posjetitelje, ali jasno je da to mjesto Sarajevu, ili onima koji odlučuju kako će se živjeti u Sarajevu, više nije potrebno. Možda je stvar u tome što više nema profesora koji bi đake učio kako se gleda slika i u čemu je razlika između cvijeća i cvijeća, između kiča i umjetnosti, ili se naprosto radi o tome da likovna umjetnost, ili slikarstvo i kiparstvo, u Sarajevu nemaju svoga Miru Purivatru, koji bi stvorio neko čudo i neki festival, iluziju od kakve umjetnost i umjetnici, još od vremena cvrčka i mrava, zapravo žive.
Jedno je, međutim, sigurno: ako se Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine doista zatvori, odgovornost, bilo da je doživljavamo kao zaslugu ili kao krivnju, kao vrhunski duhovni doseg ili kao kulturni barbarizam, ostaje na Sarajevu i na političkoj eliti koja glavnim gradom vlada. Besmisleno je, bedasto i u osnovi lažno insistiranje na tome kako je Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine državna institucija, pa bi se za nju, kobajagi, trebali brinuti svi, i kako federalne, kantonalne i gradske institucije nad njom nemaju nadležnosti. Odgovoran je, je l' de, ministar za civilna pitanja Sredoje Nović?

Istina je da se pitanje nadležnosti u slučaju kulturnih ili znanstvenih institucija u Bosni i Hercegovini tiče isključivo nečije volje, želje ili potrebe da tu nadležnost uspostavlja. Dakle, ako je nešto vladajućoj eliti većinskoga naroda potrebno, nadležnost se uspostavlja, reklo bi se, sama od sebe.

O Umjetničkoj galeriji su se nakon rata brinuli inozemni donatori, o njoj se sve vrijeme brinu samozatajni, obrazovani i za umjetnost zainteresirani kustosi (ustvari, uglavnom, kustosice), kao i neki dobar i požrtvovan svijet, kulturni proletarijat, koji, recimo, predstavlja galerijski tehničar Mihret Alibašić, koji radi u depou galerije i neki dan je negdje rekao: "Svaki dan, već trideset godina, uđem i obiđem sve ove slike koje su mi kao djeca." Taj čovjek, naime, zna čemu slike služe, on ih je i bez profesora Mihačevića naučio gledati, i on je, zapravo, zajedno s kustosima i svim zaposlenicima Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, nadležan za tu instituciju. Mihret Alibašić, dakle, a ne država Bosna i Hercegovina.

Naravno, galerijski tehničar ne može financirati ono što bi trebala financirati društvena zajednica. Tu vrstu nadležnosti provest će, ili neće provesti, onaj tko je za nju zainteresiran. Pa, ukoliko u Sarajevu, u sarajevskom kantonu, u Federaciji i u Bosni i Hercegovini, među vladajućom političkom elitom na svim pobrojanim razinama, koja je ujedno i vladajuća politička elita većinskoga naroda, ne postoji interes za postojanjem Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine, tada galerije neće ni biti. Ali za to onda nije kriv nitko u Banjoj Luci ili u Mostaru, nije kriva Dodikova doministrica za kulturu, niti je kriv, recimo, sarajevski nadbiskup Vinko Puljić, skupa s nadležnima za kulturu u oba HDZ-a. Oni mogu biti i jesu krivi za koješta drugo, ali za sudbinu Umjetničke galerije, nikako i nimalo.
Galerija nikada neće biti zatvorena

Glupavo je kriviti nekoga drugog kada su krivci tu, u gradu u kojem je 1948. osnovana Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine. Jednako kao što se ne govori o zaslugama Banje Luke ili Mostara za međunarodne uspjehe bosanskohercegovačkoga filma, nije baš razumno govoriti o njihovoj krivnji za sudbinu Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine. U neko drugo vrijeme, ili u nekoj drukčijoj Bosni i Hercegovini, oni bi svakako trebali biti zainteresirani za tu galeriju i njezin fundus, koji je, zahvaljujući kulturnoj brizi i staranju socijalističkih vlasti, a prije njih još i austrougarske politike u Bosni, dragocjen za sva tri naroda, kao što bi, u nekoj drukčijoj Bosni, trebali biti zainteresirani i za uspjehe bosanskohercegovačkog filma. Ali ne bi se baš više moglo reći da je samo na njima krivnja što to, kao i koješta drugo u Sarajevu, ne doživljavaju kao svoje.

Na groblju Bare, koje je sve do ovoga rata, i nakon što je otvoreno groblje u Vlakovu, nazivano "novo groblje", počiva profesor koji je generacije sarajevskih gimnazijalaca učio kako se gleda slika. Pokopan je bez svećenika, ispratio ga je hor "Breze", Dizdarevim Zapisom o zemlji. Tog popodneva se oko njegova groba tiskala beskrajna masa ljudi, kakva bi se inače viđala samo oko stadiona na Grbavici i Koševu, pred velike utakmice i derbije. Djedovi, očevi, kćeri i sinovi, svima je taj čovjek predavao. Iako su se mijenjali i njegovi interesi, kao što su se mijenjali i školski planovi i programi (do kojih, uostalom, nije previše ni držao), jednoga se zavazda držao: pomoći sarajevskoj balavurdiji da nauči gledati! Nikada se neće znati koliko je tko progledao, ali do dana današnjeg gimnazijska ordija, rasuta po cijelome svijetu, čim stupi u neku galeriju, svejedno gdje se ona nalazila, stupa u Umjetničku galeriju Bosne i Hercegovine i unutrašnjim uhom sluša propovijed o tome kako se gleda slika i u čemu je razlika između plastičnoga cvijeća i Visoravni u cvatu Gabrijela Jurkića. Što se tih generacija tiče, Umjetnička galerija neće i ne može biti zatvorena za posjetitelje, jer tu će galeriju, zahvaljujući jednome profesoru, u sebi nositi dok su živi. Kao što će je nositi i Mihret Alibašić, koji je – koliko god to nekom bilmezu bilo patetično – posinio i pokćerio slike, kipove, ikone...

[udrch]

Ne kontam ove radnike što ne prodaju koju sliku i ne plate troškove, plate, osiguranje i sl..
Veća je šteta ako se sve ostavi da propada..

[GAU8]

Ponukan jutrosnjim silovanjem u zdrav mozak, htio sam da provjerim, koliko vas je znalo da je od jutros blokiran pravac od Ilidze ka Otoci.
Izjebao sam se da prostite k'o niko jutros, a naravno pojma nemam sta se desava.
Nekako dodjem do raskrca kod RTV-a iz pravca tranzita sav sretan ukljucim desni zmigavac, kad ono crveni krugovi.

'Bem ti drzavu.
Pa o ovome se trebalo trubiti bar 10 dana unaprijed.

[Truba]

ja sam znao a ne vozim auto
jutros sam u tramvaju sreo dosta ljudi koji imaju auta ali ovih dana će tramvajom