Gojeni H wrote:
Svi koji su ratovali oko Olova znali su da su Olovske luke bile oaza prekolinijskog sverca.
Inace, tokom rata su cetnicki obavjestajci pribjegavali lukavoj strategiji formiranja izlovanih dzepova sverca, radi omeksavanja linija, uspavljivanja vojnika Armije RBiH a onda i zauzimanja nasih polozaja.
E, onda ti sigurno nisi ni ratov'o na olovskom ratištu.
Sve do pada Crne Rijeke to područje je bilo oaza šverca između srpske, hrvatske i bošnjačke strane. Ljudi iz Tuzle, Živinica i Banovića su dolazili gore pa uzimali srpske cigare da bi kasnije prodavali na tamošnjim pijacama.
Mene samo čudi kako su Olovske Luke mogle biti "oaza šverca", ako se zna da su na tom području pokušane dvije najžešće ofanzive? 92. i 93. godine.
Tu i tamo možda je neki poznanik Srbin nekom svome jaranu u odori ABiH dobacio koju paklicu "Veka", no da je bilo šverca tipa ovoga kojeg ti navodiš - to je niđe veze priča.
Stanovnici tih nekih 3 sela izmedju Olova i Ilijasa, koja su cetnici zauzeli u novembru 1993. god. maltene nisu znali za rat prije toga.
Rat je bio negdje daleko, oni su jedva davali seoske straze i zivjeli u miru sa svojim komsijama. Trgovina je cvjetala, a domaci su se upustili u sverc-komerc. I onda jednog dana 1993. god. cetnici ulaze u ova sela, ubijaju skoro svo musko stanovnistvo ukljucujuci djecu i starije, protjeruje ostatak stanovnistva, pale barem jednu dzamiju, a izbjeglice silaze u selo Solun.
Znači, govorimo o Crnoj Rijeci.
By the way, nije mi je ni malo žao. Ni onbda, ni sada.
Dolaskom u Solun, moglo se primijetiti da medju izbjeglicama ima vrlo malo cak i muske djece. Od odraslih muskaraca ko je uspio pobjeci nije imao nikakvog iskustva u ratovanju i nisu uopste bili upotrebljivi u borbi.
Olovo je u ovo vrijeme bilo pred padom, isto kao jos jednom pocetkom 1994. god. Ljudi cesto nisu svjesni kako je malo falilo da izgubimo Olovo, i kako je nevjerovatna hrabrost i zelja da se cetnici zaustave, relativno malog broja boraca, ustvari spasila grad.
Logistika je bila skoro ravna nuli.
Pred padom sigurno nije bilo kao što je to bilo u avgustu 92. godine kada su Srbi na potezu Olovski Luka započeli tenkovsko-pješadijski napad.
Tada je srpski napad zaustavljen samo pukim čudom, zapravo prisebnosti momka koji je svoju zadnju "zolju" ispalio u tenk koji je već probio našu liniju. Pripadnici olovskog TO-a su se već počeli povlačiti, nastao je opštui haos, ali upravo je ta "zolja" zaustavila tenk, a Srbi su se nakon toga počeli povlačiti.
Nakon tog napada, ubrzo je, u jesen 92. pokušan još jedan od strane Srba, no on nije bio ni blizu uspješan kao predhodni. Na našoj strani je tada bilo preko dvadeset ranjenih i nekoliko poginuli, dok su Srbi, isto tako, imali dosta mrtvih, mada nikada nisu iznjeli konkretne brojke.
94. je bilo kritično Kruševo, kao i svo ono područje prema Crnoj Rijeci, kada su Srbi zauzeli određene kote i faktički doveli Olovo u polu-okruženje, i tada se uspjelo zadnjim naporima da vrate zauzeta područja. Koliko znam tada su jedinice 2.Korpusa došle u ispomoć i bile su od presudnog značaja po pitanju kontra-udara.
A, što se Alije i
alijića tiče u pogledu logistike i naoružanja - čast pojedincima koji su imali muda u presudnim momentima, i koji su bili dovoljno, ne hrabri, već ludi, da slabo nauružani stanu na crtu Srbima, mi, Olovčići, nemamo šta zahvaliti ni SDA, ni Izetbegoviću.
Da se njih pitalo - mi bi završili ko pola Istočne Bosne.