Draza Mihajlovic dobit ce spomenik

[spreca]

Kad ima svoj entitet neka ima i spomenik

Jebo im on mater....i mi trebali napraviti spomenik Anti Pavelicu

[Haman2]

Ne trebamo mi podizati spomenik Anti Pavelicu imamo mi svojih ljudi koji su branili narod od cetnika pa i ustasa. Bosnjaci nisu ucili svoju istoriju a ni svoju knjizevnost. Sve smo i tudje ucili a nista svoje. Nabijan nam je kompleks manje vrijednosti, pa i danas malo ko pise o bosnjackoj proslosti.

[jefff]

E ti sto su branili ti njih nemas ni na mapi.
Deveta rupa na svirali. Spomenika nece dobiti nikad.

[Ommadawn]

Jebote grom trotoari po gradovima u raspadnom stanju, puta nema kako treba između dva velika grada, rampe za invalide su jedna velika šala...
A ono se svađa kakav bi spomenik trebalo dići da i Bošnjaci kurcom mogu mahati.
Nema se šta jesti ali daj da je spomenik Draži Mihajloviću. Ama digni ga jarane od 20 metara pa ga polako grickaj kad crijeva krenu krčati.
I komunisti su dizali spomenike a ovamo ljudi godinama stajali u redu za stanove jer ih nema dovoljno.

[spreca]

Jebote grom trotoari po gradovima u raspadnom stanju, puta nema kako treba između dva velika grada, rampe za invalide su jedna velika šala...
A ono se svađa kakav bi spomenik trebalo dići da i Bošnjaci kurcom mogu mahati.
Nema se šta jesti ali daj da je spomenik Draži Mihajloviću. Ama digni ga jarane od 20 metara pa ga polako grickaj kad crijeva krenu krčati.
I komunisti su dizali spomenike a ovamo ljudi godinama stajali u redu za stanove jer ih nema dovoljno.

a sad im neko dzabe daje stanove?

[Ommadawn]

Jebote grom trotoari po gradovima u raspadnom stanju, puta nema kako treba između dva velika grada, rampe za invalide su jedna velika šala...
A ono se svađa kakav bi spomenik trebalo dići da i Bošnjaci kurcom mogu mahati.
Nema se šta jesti ali daj da je spomenik Draži Mihajloviću. Ama digni ga jarane od 20 metara pa ga polako grickaj kad crijeva krenu krčati.
I komunisti su dizali spomenike a ovamo ljudi godinama stajali u redu za stanove jer ih nema dovoljno.

a sad im neko dzabe daje stanove?

Nije to baš bilo džabe.
Od svačije plate se odvajalo za Fond solidarnosti - iz tog fonda se finansirala, između ostalog, izgradnja i tih stanova.
Pa ko nabere bodova, dobije stan - ukoliko već u međuvremenu nije izgradio kuću.

[spreca]

Jebote grom trotoari po gradovima u raspadnom stanju, puta nema kako treba između dva velika grada, rampe za invalide su jedna velika šala...
A ono se svađa kakav bi spomenik trebalo dići da i Bošnjaci kurcom mogu mahati.
Nema se šta jesti ali daj da je spomenik Draži Mihajloviću. Ama digni ga jarane od 20 metara pa ga polako grickaj kad crijeva krenu krčati.
I komunisti su dizali spomenike a ovamo ljudi godinama stajali u redu za stanove jer ih nema dovoljno.

a sad im neko dzabe daje stanove?

Nije to baš bilo džabe.
Od svačije plate se odvajalo za Fond solidarnosti - iz tog fonda se finansirala, između ostalog, izgradnja i tih stanova.
Pa ko nabere bodova, dobije stan - ukoliko već u međuvremenu nije izgradio kuću.

Znam ba kako su se dobijali stanovi ...naravno od radnickih plata ....jbg sad nema ju od ceg ni da odbiju kako su male plate...zamisli sad jednog koji zivi u gradu a plata mu mozda 800 maraka kad ce on da sakupi lovu da kupi stan...moze uzeti kredit i da ga vraca dok je ziv i da vrati skoro duplu sumu...cini mi se da je sad teze...dijjaspora kupuje bez problema ali lokalci daj boze

[Haman2]

Sta Draza Mihajlovic ima sa kupovinom stanova u proslom i sadasnjem sistemu
Njega su komunisti uhvatili, osudili i ubili. Za grob mu se ni danas ne zna. Postoje samo nagadjanja. Sigurno provjereno ali nista nije nadjeno. Komunisti su bili majstori svog posla.

[Ommadawn]

Jesu.
Ali nikada nisu iskorijenili četništvo pa se Draži i nakon sedamdeset godina njegovog pogubljenja u nekadašnjem komunističkom uporištu diže spomenik.

Ja sam referirao da je dizanje spomenika na ovim prostorima uvijek bilo bezpotrebno kada je bilo (i danas itekako postoji) mnogo važnijih stvari na koje se novac mogao usmjeriti.

Preporučio bih ti sa pročitaš jednu zabavnu knjigu baš iz doba komunizma - Toranj od Ivana Kušana.

[Haman2]

Naravno da se novac moze utrositi na puno korisniji nacin posebno kad se radi i spomeniku Drazi Mihalovicu. Medjutim, ovaj spomenik se podize iz nekog kaprica-dokazivanja podrzavanja zlocina i genocida nad Bosnjacima.
Ovaj genodic koji nam se dogodio davno je planiran. Procitajte pisanje gospodina Merstrovica i besjedu Protica- moj prilog iznad . Dakle, to je klasicno srpsko razmisljanje o Bosnjacima koje oni nazivaju Turcima, njihovom polozaju i mjestu na brdovitom Balkanu.
Spomenike treba podizati da se obiljezi nesto vazno za neki narod, kao npr. Memorijalni centar u Potocarima. Spomenike ne treba podizati zlocincima kao ovaj podignut Drazi Mihajlovic koji je naredjivao klanje Bosnjaka u Podrinju i Sandzaku.To je sramota za svaki narod pa tako i za Srbe iako oni sad drukcije razmisljaju. Sigurno ce doci vrijeme kad ce se Srbi stiditi svojih nedjela.

Dragan Bursac polaze cvijece na Tuzlanskoj kapiji Doci ce vrijeme da to ne cine pojedinc kao danas Dragan Bursec . Bit ce to grupne posjete iz manjeg entiteta pa i Srbije

[Ommadawn]

Aha hoće hoće. Samo kad Lasta pribavi nove autobuse, nije još isporuka stigla, vrijeme je godišnjih odmora i tako to.

[Haman2]

Autobuse je lako pribaviti ali pamet i moral je tesko promijeniti jer se prvo nasledjuje a i drugo u dobroj mjeri.

[Haman2]

Pomen generalu Draži Mihailoviću u Grblju kod Budve
Srna17.07.2019 16:45



BUDVA - U Crkvi Svete Trojice u Gornjem Grblju, kod Budve, danas je služen pomen komandantu Jugoslovenske vojske u otadžbini Dragoljubu Mihailoviću i poginulim pripadnicima te vojske iz ovog mjesta u Drugom svjetskom ratu.

Pomen je služio arhijerejski namjesnik bokokotorski protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić, koji je istakao da je odata pošta onima koji su na pravdi Boga ubijeni samo zato što su bili pravoslavni Srbi.

"Samo zato što nisu bili po volji onima koji su htjeli pošto-poto da bezbožnici dođu na vlast. Danas, takođe, pominjemo cara Nikolaja Drugog Romanova i njegovu porodicu, koji su na današnji dan ubijeni", rekao je protojerej-stavrofor Krivokapić.

Arhijerejski namjesnik bokokotorski dodao je da ateisti u Crnoj Gori hoće crnogorsku crkvu, ali da je Božija riječ uvijek zadnja.

"Zato se sa ponosom danas sjećamo i carske porodice i episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića, koji je proglašen za sveca, kao i hiljada neznanih koji su i dan-danas po jamama na Velebitu i ko zna gdje", rekao je otac Momčilo.

Protojerej-stavrofor Krivokapić je podsjetio i na 80 Grbljana, Maina, Pobora, Paštrovića koji su sahranjeni kod manastira Podalstva.

Pomen Draži Mihailoviću organizovali su potomci vojnika Kraljeve vojske u otadžbini, prenosi portal IN4S.

Dragoljub Draža Mihailović, Čiča Draža, bio je armijski general i načelnik Štaba Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini, kao i ministar vojske, mornarice i vazduhoplovstva Kraljevine Jugoslavije u prvoj i drugoj vladi Slobodana Jovanovića, u međuvladi Miloša Trifunovića i u vladi Božidara Purića u toku Drugog svjetskog rata.

Nakon Drugog svjetskog rata komunističke vlasti su ga uhapsile i osudile na smrt za kolaboraciju i ratne zločine, poslije čega je ubijen na tajnom mjestu.

Mihailović je rođen 26. aprila, 1893. godine u Ivanjici, a strijeljan je, kako tvrde hroničari, 17. jula 1946. godine na nepoznatoj lokaciji u Beogradu.

Viši sud u Beogradu je 2015. usvojio zahtjev za njegovu rehabilitaciju, te proglasio ništavnom presudu koja je donesena 69 godina ranije.

Mihailović je za svoje zasluge nagrađen brojnim odlikovanjima, od kojih mu je posljednje posthumno dodijelio američki predsjednik Hari Truman marta 1948. godine.

https://www.nezavisne.com/novosti/ex-yu ... dve/548765

[Haman2]

Valjda ce neki Sbin napisati komentar i osuditi ovaj cin ?

[Haman2]

Koliko pisanja i komentara o gospodinu Busuledzicu a tako malo o Mihajlovicu. Oba osudjena na smrt, a odgovornost jednog i drugogne ne mogu se porediti ni po jednom osnovu. Mihajlovic je licno naredjivao i primao izvjestaje o svojim nadjenjima gdje je samo u Foci, Visegradu i Gorazdu ubijenio oko 10.000 civila. Sandzak necu ni da pominjem.
Zasto sad Srbi ne pisu o Drazi i njegovim nedjelima. Drazi podizu spomenik a Busuledzicevo ime ne moze nositi ni jedna skola ili ulica. Da li se zlocini jednog i drugog mogu porediti. Ja mislim da ne mogu. Zasto je odnos prema jednom ovako tolerantan a pema drugom netoleranta. MI moramo imati iste principe cija imena mogu nositi skole, ulice, kome mozemo podizati spomenike itd.

SJEĆANJE HASANA TANOVIĆA: PARTIZANSKI PRILOG GENOCIDU
Zabilježio Ibrahim Kajan

Rodom sam iz Nevesinja, u Hercegovini, u lijepom, malom gradu, kasabi, koja je u mom najranijem djetinjstvu bila nastanjena gotovo isključivo Muslimanima, s više od 75 posto i možda oko 5 posto Hrvata. Ostalo su bili Srbi.


Nevesinje godine 1910.

Nevesinje je imalo tri džamije, sahat kuru, s nizom lijepih trgovina koje su većinom vodili Muslimani, s poljoprivrednim dobrima i stočarstvom gore u planinama...
Eto, 1941. je došla i počeo je rat. Ja sam tada bio dječak. Bila su tri brata - jedan je bio moj otac Hajdar Derviš, drugi je bio Suljo Surejman, treći je bio Ahmet.

Jednoga dana 41. godine, na putu za Mostar, Ahmed je išao s jednim prijateljem, sinom mesara, Trbonjom... i na putu za Mostar, u Bišini, u prolazu koji je poput kanjona, njih su dvojicu Srbi uzeli, odveli ih na Udržnje, eto bili su prve nevesinjske žrtve. Žive su ih spalili. Naopačke ih okrenuli i pod njima naložili vatru. Ni jedan ni drugi nisu mrava zgazili. Nikome ni krivi ni dužni, nikada nikome nikakva zla nisu učinili.

Rat je bio nesreća. Dosle su i ustaše u naše mjesto. Svi su se Muslimani u Nevesinju stavili u obranu srpskoga naroda. Moj babo Hajdar i Suljo neke su puščetine stare austrougarske izvadili. Nisu pustili blizu nikoga da odvede djecu Gaša Pejovića. Svi su ostali živi. I tako su se svi Muslimani u Nevesinju zauzeli za Srbe, kao pravi susjedi, komšije. I u gradu, u mahali, ni jedna dlaka nije ni jednom Srbinu falila. Niti Kovačeviću, niti Pejoviću... I tako je rat počeo, pa se tako i nastavilo.

Godine 1943. godine, da i to uvedem, partizani su nas spasili od četničkog pokolja.
I tako rat teče, teče, dolazi 45., godina. 14. II. 1945. godine partizani navodno oslobađaju Nevesinje. I narod, ionako su ga spasili da ga četnici ne pokolju, izlazi pred njih. Ali majka moja, imala je neku intuiciju, zakukala Gašu Pejoviću: „Gašo, vračaj dug u krvi, ako ikako znaš.“ Neka intuicija. Eto i mene. Gašo mene i baba mi skloni na svoj tavan. A u grad dolaze partizani. Ljudi ko Ijudi izašli pred njih da ih pozdrave. Izišao je i Kadrija Konjalija, sekretar Komiteta KP u Nevesinju.

Ja ono što sam vidio svojim očima, to je bilo strašno. Tavanski je prozorčić gledao na zgradu Općine. To je bilo jedno dvorište. I mi promatramo, babo i ja šta se dešava. Partizani pokupili i sve Muslimane i Hrvate, što je bilo, stavili ih u red a pred red postavili mitraljez šarac. Stavili su i hodžu. Bilo je 30, 40 ljudi, toliko sam vidio. Prozor je bio otvoren i pogled.ie pucao baš na njega. Onaj partizan sjede za mitraljez... a pred njim ljudi koji su došli da pozdrave, da dočekaju (oslobodioce). Dvojica među njima, ljudi pametni, vidjeli što će biti. Bio je Sejdo Saračić i bio je beg Bašagić. Bacili su se dole prije nego što je horoz okin'o mitraljezom i pokosio sve te ljude. Piljar Enver Ljubović, koji je imao negdje oko 28, 27 godina, gledam ga zapanjenim dječjim očima, naglo je izletio te bježi iz toga reda! A za njim neki oficir s pištoljem, jedanput, dvaput, triput, četiri puta - obara ga i ubija.
Onda pogleda je Ii neko daje znakove života. Jednog su dokusurili metkom u glavu. Beg Bašagić i Sejdo Saračić podvečer dolaze, krišom kroz jedan prolaz, u našu kuću...

Velika ie kuća Tanovića tamo, a unutra je ova kuća Gašova tamo, malo povućena. Evo ti dakle Bašagića, evo ti Seida Saračića ko iz mrtvih se vraćaju i pričaju kako je sve to bilo kako su se bacili u onaj momenat kad je optonac potegao.
Da se vratim... Drugi dan mi smo nekako sišli, počela je civilna vlast da funkcionira, i moglo se po gradu ići. Ja idem na onaj most prema Pahlevini, gore gdje je Bjelica imao vakuf. Vidim Kadriju Konjaliju ubijenoga, s prosutim mozgom.

Ubijeno je taj dan 189 Muslimana, od deset, 12, ... do 60 godina. Ko se sakrio sakrio, ko nije nije. I Hrvata što je bilo. Jesu ubijene i tri ženske Kolakove, ali to je ubila ona Kljakička, dala nalog, najviše iz Ijubomore, jer su cure hodale s oficirima...
Eto tako je 45. godine sve pobijeno. Na Dan oslobođenja grada Nevesinja, 14. 11. 1945. godine. Tada nas je sve to zavilo u crno, sve su obezglavili, pobili. I svi naši ubijeni ljudi bili su civili. Zanatlije, trgovci, ljudi koji nisu sudjelovali ni u jednoj vojsci. Ono što je bilo u vojsci, ranjenika, smještenih u našoj velikoj kući, to su sve pobili, metak u čelo, sve su ranjenike pobili.
E sada, kad ovo gledamo danas, uspoređuješ i analiziraš što je bilo 45. godine, vidiš da je to nastavak 1918. da je to nastavak formiranja velike Srbije, nastavak čišćenja, zapravo ni jednoga dana nisu prestali misliti kako da nas očiste. U Nevesinju, od onolikog postotka Muslimana, djelimično i Hrvata, 1945. godine nije ostalo ni 18 posto. O ljudima koji su tih dana pobijeni, o njima nikada niko nije davao izjave, vjerojatno ljudi nisu smjeli ni zucnuti, vjerojatno je to tako bilo.

Dan nakon događaja koji sam opisao, moj babo i Salko Korkut, sa Hamzom Kazazićem pokupili su sve naše poubijane ljude na ona stočna kola, iskopali su veliku jamu na haremu, zajedničku grobnicu, i tu su ih sve zajedno sahranili...
Sad, što se dešava s tom zajedničkom grobnicom?

Gledajte, Nevesinje gradi nekakvu tvornicu trikotaže. Ima polja koliko hoćeš. Ali, vlast odsijeca "dio harema i na njemu gradi tvornicu, na kostima, da se kosti ne bi premetale valjda sada kada su liudi počeli otvarati jame, jer bi se, bit će, neko sjetio i ove i tražio da se otvori. I točno je na kostima napravljena ta nevesinjska tvornica.

Harem su odsjekli na pola, i da bude još gore, po haremu je pasla stoka, ogradu su porušili... Mi smo to poslije ogradili, koliko se dalo.
Dvije džamije koje su bile pretvorene su u skladišta. To su bile Dugalića džamija i Trebovića džamija. Mi smo održavali Carevu džamiju, ona je služila svrsi, a one su dvije pretvorili u magacine, pa su ostale skladišta do dana današnjega (ako su još uzgor, u što sumnjam).
U Varaždinu, studenog 1992.

BEHAR (Zagreb), br. 3, studeni-prosinac 1992., str. 10

[dustaban]

Titu je pravio Mestrovic a ovoj bagri spomenike prave amateri.
Nema se tu vise sta dodati.

[Haman2]

Mi ne raspravljamo ko je pravio spomenik, nego da ili Drazi Mihajlovicu treba postaviti spomenik bilo gdje a posebno na prostoru Podrinja gdje su cetnici pocinjeni strasni zlocini nad Bosnjacima, o kojima mi nismo nista ucili. Sve sto znamo to su usmene price nasih starih.

[dustaban]

Mi ne raspravljamo ko je pravio spomenik, nego da ili Drazi Mihajlovicu treba postaviti spomenik bilo gdje a posebno na prostoru Podrinja gdje su cetnici pocinjeni strasni zlocini nad Bosnjacima, o kojima mi nismo nista ucili. Sve sto znamo to su usmene price nasih starih.

Pa sama cinjenica da nijedan pravi kipar nece da pravi ta fasisticka sranja dovoljno govori...

[Haman2]

Mi ne vodimo rasprave o kuparu, nego da li je trebalo podizati spomenik ili ne, posebno na prostoru Podrinja. Ne usmjeravaj dikusiju u pogresnom pravcu.

[dustaban]

Mi ne vodimo rasprave o kuparu, nego da li je trebalo podizati spomenik ili ne, posebno na prostoru Podrinja. Ne usmjeravaj dikusiju u pogresnom pravcu.

Ama ne preusmjeravam. Naravno da je pitanje bezpredmetno, cuj treba li dizat spomenike ratnim zlocincima!
Ali posto je kod nas danas bolje biti ratni zlocinac neko partizan ja hocu samo da ukazem na ovu bolesnu atmosferu na nacin kako sam krenuo - nemoguce je spojiti fasizam i umjetnost.

[PreWiBa]

Bileća je vazda bila četničko lego - kakvo partizansko mjesto. Bileća nema ama baš nikakve veze sa partizanima. Tamo su najveći Šešeljevci.

[Haman2]

Zasto je spomenik tamo gdje su cinjeni najveci zlocini prema Bosnjacima. To sve ima svoju poruku. To nam pokazuje da Srbi odobravaju zlocine koje je Draza cinio sa svojim cetnicima. Zasto Srbi odobravaju ove zlocine. Zato sto su pogresno uceni i nauceni. Oni Bosnjake smatraju Turcima iako su oni u genetickom smislu blizi Turcima nego mi Bosnjaci. Mi s Turcima imamo zajednicku vjeru a oni malo i genetiku. Genetika je bliza od vjere. Muslimani si i Indonezani, Ujguri u Kini, Somalijci a ima i Etiopljana i Senegalaca koji su muslimani itd.

[PreWiBa]

Zasto je spomenik tamo gdje su cinjeni najveci zlocini prema Bosnjacima. To sve ima svoju poruku. To nam pokazuje da Srbi odobravaju zlocine koje je Draza cinio sa svojim cetnicima. Zasto Srbi odobravaju ove zlocine. Zato sto su pogresno uceni i nauceni. Oni Bosnjake smatraju Turcima iako su oni u genetickom smislu blizi Turcima nego mi Bosnjaci. Mi s Turcima imamo zajednicku vjeru a oni malo i genetiku. Genetika je bliza od vjere. Muslimani si i Indonezani, Ujguri u Kini, Somalijci a ima i Etiopljana i Senegalaca koji su muslimani itd.

Ne da ih "odobravaju", već da im se zahvaluju.

[Haman2]

Da li je primjerno podizati posmeni covjeku poznatom po zlu jer je u tom kraju pocinio velika zla koja ce se pamtiti stotinama godina, a spomenik ce tu sramotu jednog naroda samo produzava i utice na medjunacionalne odnose u BiH.

Hasan iz Višegrada – Bošnjak kojem su četnici u razmaku od 49 godina ubili trinaestoro djece i dvije žene
Avdo Huseinović, Zagreb



Tokom čitavog Drugog svjetskog rata gornje Podrinje bilo je pozornica četničkih zločina nad Bošnjacima. Nakon kapitulacije Italije, 9.septembra 1943. godine, talijanske jedinice su napustile položaje oko Višegrada i četnicima predali oružje. Četnici su Višegrad napali u noći 5. oktobra 1943. godine. Na drinskoj ćupriji, oktobra 1943. godine, kada je 10.000 četnika zauzelo Višegrad, ubijeno je i zaklano oko 1.500 Bošnjaka. Čitavih 15 dana, četnici Mačvanskog (pod komandom kapetana Rakovića), Zlatiborskog (pod komandom kapetana Radivoja Kondića) i Drinskog korpusa (pod komandom majora Aleksandra Draškovića), bajonetama su žene i djecu nabijali i u brzake Drine bacali. Operacijom “pohoda na Drinu” rukovodio je lično Draža Mihailović sa svojim potčinjenim oficirima majorom Zaharijem Ostojićem i kapetanom Dragoslavom Račićem. U Dražinoj pratnji bio je i šef britanske vojne misije brigadni general Armstrong. On je o ovoj operaciji istinito obavijestio svoju Vrhovnu komandu.

Za samo jednu noć četnici Petar i Milorad Lukić zaklali su 22 žene sa djecom

Rahmetli Mustafa Sućeska, u selu Haluge je 1943. godine preživio je strijeljanje i prije 20 godina napisao knjigu “Krvava ćuprija”, koja svjedoči o genocidu nad Bošnjacima Višegrada.

Sva bošnjačka naselja u višegradskoj općini bila su stratišta. U nekim su Bošnjaci skoro iskorjenjeni. U 38 sela i samom gradu Višegradu, četnici Draže Mihailovića su potpuno iskorjenili 300 muslimanskih porodica. Poklali su u njima djecu u bešici, stare dede i nane, djevojke. Niko nije preživio da nastavi porodičnu lozu, da ispriča šta se dešavalo u noćima strave. U Višegradskoj župi četnici su ubili preko 1.800 Bošnjaka, od kojih 550 djece do 15 godina starosti. Iz sela Rujište, Lipovac i Zagrade, malo ko je preživio Drugi svjetski rat. U selu Štitarevu ubijeno je 283, što je više od dvije trećine stanovnika. U Drinsku su četnici ubili 260, na području Dobruna 300, u Klasniku 171, u Kamenici 112, u Žlijebu 109, Resniku 102, u Nezucima 70, u Kupusovićima 61, u Koritniku 41, u Kapetanovićima 55 Bošnjaka. Ubistva su se dešavala i u selu Haluge, gdje je za jedan dan ubijeno preko 200 Bošnjaka, u selu Stari Brod, gdje je zapaljeno oko 400 žena djece i starijih osoba, u planini Stolac gdje je ubijeno 230 Bošnjaka i bačeno u jamu Zvekira, te u selu Drokan, gdje su u kuću Muje Karčića četnici zatvorili 84-ero žena i djece iz tog i susjednih sela i sve žive zapalili.

U Rujištu, u Drugom svjetskom ratu, bošnjačke familije Čavkušić, Liska i Smajlović četnici su gotovo iskorijenili. Za samo jednu noć četnici Petar i Milorad Lukić zaklali su 22 žene sa djecom.

Nurko Čavkušić je svjedočio: “Ja i Abid Dudević krili smo se od četnika u šumi u blizini sela. Jedne noći, u prvi sumrak, začuli smo pomaganje i vrisku žena i djece. Ja sam prepoznao plač mojih u kući. Da sam imao pušku, ja bih otišao kući i vjerujem da bih ubio nekog od tih četnika i da ne bi napravili taj pokolj. Bila mi je zaklana žena sa petero djece u kući. Kada sam to vidio, onesvijestio sam se. Abid mi je mnogo pomogao, pa nisam napravio ono najgore. Pored mojih, te noći je ubijeno još 17-ero iz porodica Liski, Smajlovića i Haskića. Sutradan su neki Srbi iz našeg sela odvukli žrtve na volovskim kolima u jednu krečanu niže sela, sve ih tu pobacali, a potom zatrpali zemljom.”

Višegradski Bošnjaci, koji su pokušali spas naći bijegom prema Sarajevu,upali su u četničku zasjedu na Sjemeču, koja je desetkovala kolonu.

Iznad sela Kosova Polja, izašle su dvije djevojke da uberu jabuka. Maskirani četnici su ih uhvatili i odveli. Sa uzvišenja, u mjestu Banjsko, dozivali su Muslimane. “Ej balije dođite u svatove, kod nas su vaše dvije djevojke. Ako ne možete sad doći u svatove, zvaćemo vas na svadbu.” Trećeg dana blizu sela Kosovo Polje, djevojke su nađene zaklane. Jedna se zvala Ćamka Murtić iz sela Velika Gostilja, a druga Safa Halilović iz Sasa. Višegradski slikar Sejdo Grabović uslikao je ovaj prizor. Akademik Vladimir Dedijer je sliku objavio u knjizi “Genocid nad Muslimanima”, mada je greškom napisao da se slučaj desio u Međeđi kod Foče.

Višegrađanin, antifašista Živojin Gavrilović, pisac hronike “Ukleta ćuprija”, u listu “Borba” od 2. marta 1991. godine, potresno opisuje pokolj bošnjačkog življa na višegradskom mostu 1943. godine: “Ne znam koliko je pobijeno muslimanskog naroda. To niko i ne zna. To niko nije ni popisivao, niko to ni u sebi ni sa najbližima ne sabira, niti preuveličava, niti smanjuje, jednostavno – šuti se. Možda 2.000-3.000, možda i 5.000-6.000, a ja mislim, ne smijem ni sebi da kažem, mnogo više, ali od toga je još teža naša istina, da ni Višegrađani, ovakvi ili onakvi, bilo kakvi, o tom pokolju niko ni sa kim ni romori, niti razgovara.”

Hasan Tufekčić: “Moja djeca, moja djeca...”

Ipak, tragediji koja je zadesila Hasana Tufekčića, Bošnjaka iz naselja Maluhino polje kod Višegrada, zasigurno nema ravne, vjerovatno i u historiji čovječanstva. Na Višegradskoj ćupriji 1943. godine, Hasanu je ubijeno 10-ero djece.

“Moj otac je sa ženom iz prvog braka izrodio desetero djece – pet sinova i pet šćeri. Bila su jedno drugom do uha. Najstarije je moglo imati desetak godina. Četnici Draže Mihailovića su moju polubraću i polusestre odveli na most Mehmed-paše Sokolovića i poklali. Svih desetero sa majkom. Znam da su moja polubraća i sestre imali sljedeća imena: Omer, Ramiz, Redžep, Fehim, Ferid, Hajra, Paša, Hanka, Sabaheta i Fatima. Ukopani su u Brankovića greblju u Višegradu. Otac je preživio jer se skrivao u šumi. Teško je podnio gubitak djece, pomišljao na najgore, ali nekako je zahvaljujući porodici dovranisao se, i onda, nakon Drugog svjetskog rata, oženio se mojom materom Hašom. I sa mojom materom izrodio je desetero djece: dvoje je umrlo, a osmero nas je bilo živo. Ovoj djeci je nadjevao imena one djece što su ih četnici poklali na ćupriji u Višegradu”, priča mi Redžep Tufekčić, sin Hasanov.

Zločin i zločinci su se tajno skrivali od bosnjačkog naroda na ovom području, oni koji su javno govorili o zločinima četnika, sputavani su tako što su neki glasniji pojedinci kažnjavanji. Umjesto da zločinci izađu pred sud pravde, oni su nastavili mirnodopski, bezbjedan život, nerijetko na radnim mjestima u sudovima i općinskim najvišim organima, ponovo sudeći i presuđujući žrtvi “ušutkanoj” njihovom “civilnom vladavinom”. Jednom broju četnika, po završetku Drugog svjetskog rata, priznato je pravo na penzije i invalidnine jer su navodno bili učesnici narodno-oslobodilačkog rata. Tako je 1975. godine jedan veći broj višegradskih četnika ostvario pravo na penzije i invalidnine, među njima su se nalazili i poznati zločinci nad višegradskim Bošnjacima: Radojica Ristić, Milivoje i Božo Vujić, Radoje Novaković...

Hasan Tufekčić preselio je na Ahiret 1984. godine u Višegradu i ukopan je na mezarju Stražište. Nije dočekao novi genocid nad svojim narodom, koji će se dogoditi osam godina nakon njegove smrti.

“Otac nam je govorio da se čuvamo, da ne vjerujemo Srbima jer teško je podnosio gubitak porodice. Znao je da se njihov zločinački gen ne može tako lako iskorijeniti, znao je da su to uradile komšije. Radio je u firmi ‘Varda’ u Višegradu, često se odavao alkoholu i onda bi u takvom stanju samo govorio: ‘Moja djeca, moja djeca...’”, priča Redžep Tufekčić.

Drina – najveća masovna grobnica Bošnjaka

U proljeće i ljeto 1992. godine, nad Bošnjacima Višegrada ponovo je izvršen genocid od strane Vojske Jugoslavije, specijalnih jedinica Službe državne bezbjednosti Srbije, te Vojske i MUP-a Republike Srpske. Ubijeno je oko 2.000 Bošnjaka Višegrada. Veliki broj žena, djece, staraca... Ljudi su paljeni u kućama, ubijani ponovo na ćupriji Mehmed paše Sokolovića, i ponovo bacani u talase nabujale Drine, koja je postala najveća masovna grobnica Bošnjaka.

Krajem juna 1992. godine, grupa žena koje su se skrivale po napuštenim višegradskim kućama, krenula je ka naselju Bikavac kada ih je na ulici zaustavio monstrum Milan Lukić, osuđen na doživotnu kaznu zatvora pred Tribunalom u Haagu za zločine nad svojim komšijama, Bošnjacima Višegrada. Lukić je sa sa još jednim vojnikom, zaustavio žene, tražeći među njima Hajru Korić. Nakon što je identifikovao, izdvojio je Hajru iz kolone i ubio je direktnim pucnjem u prsa. Potom se okrenuo prema ostalim ženama i pitao: “Šta joj je?” A, onda još jednom pucao u mrtvo tijelo koje je ležalo na zemlji. Lukić je znao da je Hajra Korić, šćer rahmetli Hasana Tufekčića. Kasnije će ubiti i Sabahetu Subašić sa njenom bebom starom nekoliko dana, koja još nije ni imena imala. I Sabaheta je šćer rahmetli Hasana. Zločinci su ubili i Ramiza Tufekčića, Hasanovog sina.

Krvavi pir su nastavili ubistvom starice Haše Tufekčić, rođene Kuka. Bila je to druga Hasanova žena. Tijelo Hajre Korić izvađeno je u Slapu kod Žepe, dok je plutalo nizvodno Drinom, a posmrtni ostaci Ramiza Tufekčića i majke Haše pronađeni su prilikom pretraživanja jezera Perućac.

Nemamo pravo kazati da je “prošlost prošla”

Historija je ovdje duga i krvava. Malo s kojim narodom se ovako krvavo poigrala. Nažalost, Bošnjaci kao prvaci svijeta u zaboravu i neznanju o sebi, uopšte ne znaju da je postojao Hasan iz Višegrada, kojem su u razmaku od 49 godina, u dva rata, u istom gradu, kraj iste rijeke smrti, iste porodice četničke, ubile 13-ero djece i dvije supruge. Dok Bošnjaci još uvijek kopaju svoje ubijene u genocidu, zločinci i arhitekte genocida kopaju istinu. I zbog toga, zlo se ne može preseliti u odaje prošlosti – i nemamo pravo kazati da je “prošlost prošla”.

(Preneseno iz Biletena broj 174, GLASILA MEDŽLISA ISLAMSKE ZAJEDNICE ZAGREB, uz dopuštenje glavnog urednika Ismeta Isaković kojem se od srca zahvaljujemo, te svakako i autoru teksta, gospodinu Avdi Huseinoviću)

[L u c i f e r]

Fasizam se ne lijeci demokratijom
Nazalost