Ja ne znam gdje da pocnem. Da mogu, da imam novca, strpljenja, vremena i jaku zaledjinu, ne bih se smirila dok ne bih unistila instituciju Doma zdravlja, izmedju ostalog. Zdravstveni sistem u KS je katastrofalan, okrutan, bezosjecajan i orijentiran, ne toliko na profit, vec na otaljavanje i bildanje prestiza. Cast izuzecima, kojih ima, cak i na Kosevu (ne znam smijem li spominjati imena), no vecina pusta ljude da umru prepustaju izuzetno teske bolesnike, bez ikakve ili uz vrlo minimalnu pomoc, vec ionako sludjenoj porodici. Ovdje cu vise pisati o zdrv. sistemu i nebrizi za teske bolesnike. Oprostite na duzem postu, ali opisujem dva uzasna iskustva.
U isto vrijeme otprilike mami je dijagnosticiran karcinom bubrega, a nana je pala u postelju. Ja sam preuzela brigu o njima i usla u borbu koja je trajala 3,5 godine. Mama je imala bolove u nozi skoro godinu dana, nakon pregleda utvrdili su da su to vec metastaze od pomenutog karcinoma. Dobila je terapiju, citostatike, zracenja. Nije imala klasicnu kemoterapiju. Terapija nije bila dobro pogodjena, tlak joj je skakao na 220, onesvjescivala se, lice joj je naticalo. Vise puta joj je terapija modificirana, lijek mijenjan, ali tu nije bilo vise pomoci. Zadnjih 2 mjeseca je to sve krenulo nizbrdo, i tu krece drama. Uzasni bolovi, gubljenje svijesti. Njena onkologinja nije bila ni od kakve pomoci, vec je mene napadala jer mama nije izasla na komisiju za procjenu radne sposobnosti (!) i jer mama nije vise dolazila na kontrole, iako sam joj rekla da ona vise ne zna za sebe. Uputila me u ovu palijativnu sluzbu na Skenderiji. Oni tamo imaju mislim jednu lijecnicu za cijeli kanton. Sestre su mi dale sredstva protiv bolova, i morfij, da joj ja dajem, iako sam rekla da mi pomognu da mi pokazu kako. Rekla su da one mogu doci samo po pozivu pacijenta (!) Mama je tad bila u nekoj polu-komi, zivi kostur, nije znala za sebe, samo bi povremeno dolazila svijesti. Metastaze su vec iskakale na dnevnoj bazi, vidjele su se po cijelom tijelu, kao grudve ispod koze. Zvala sam joj onkologinju, rekla je samo, da to su metastaze i da joj dajem sredstva protiv bolova. Isla sam u DZ zdravlja, da joj daju barem infuzije jer vise nije ni jela ni pila. Znala sam da odlazi, ali barem da ne ode zedna. Dr. u DZ, pred penziju, izuzetno nezainteresirana, tek na moje inzistiranje je izvadila krv mami jer sam sumnjala da ima infekciju (ja sam hodajuci po doktorima za njih dvije i socijalnim dobila neku prehladu, ovo je bilo 2018.) Utvrdili su joj infekciju i dali antibiotike. Antibiotici su bili oralni, ja bih ih sad tesko mogla progutati, a kamoli ona, pa sam to morala mrviti i simulirati refleks gutanja da bi ona to progutala. Trazila sam da joj daju intravenozno, nisu htjeli. Trazila sam i infuzije za nju, prije nego sto je zapala u to stanje, barem nesto. To su odobrili, ali ja sam za svaku infuziju morala u DZ, po taj neki nalog, pa uzeti infuzije (otopinu, sisteme sam ja morala kupovati), vratiti se kuci i sacekati sestru. Tako 5 dana. Mama je vrlo brzo otisla nakon toga, meni na rukama. Dakle, nikakve pomoci u smislu palijativne njege, jos bahatost, prijekor zasto se trudim oko umiruce osobe, da ih ne zamaram time.
Mi nismo znali da osobe koje imaju karcinom (sa metastazama) imaju pravo naknadu za njegu. To nam niko od lijecnika nigdje nije rekao. Tek slucjano smo to saznali, pa sam ja otisla u onaj Institut za vjestacenje radne sposobnosti (iza BBI, oprostite, ako nije tacan naziv, vec sam sve to i potisnula). Platitli smo da izadje komisija, otezali su sa donosenjem odluke, ista je dosla na dan mamine smrti, dok je ona jos bila u stanu, dok smo cekali mrtvozornika.
U isto to vrijeme, dakle, moja je nana lezala nepokretna, inkontinentna. Iz istog Instituta su dolazili i za nju, rekli su da je njeno stanje posljedica starosti i da oni tu ne mogu odobriti naknadu za njegu, cak ni za dekubitalni jastuk i madrac. Neko vrijeme sam angazirala ove agencije, ali to je da Bog sacuva, pa sam sama preuzela njegu o joj. Dakle, kupanje, presvlacenje, hranjenje. Dom zdravlja nikad nije htio doci u kucnu posjetu, iako sam ih zvala bezbroj puta, isla po njih, molila. Kod nane sam primijetila takodjer naznake upale pluca, tesko disanje, kasljanje. Otisla sam u DZ, ponovo tek na moje inzistiranje (isla sam vise puta radi toga), uz negodovanje iste gore spomenute lijecnice, uradili su joj nalaze i vidjeli da ima jako visoku sedimentaciju sto je ukazivalo ili na maligno oboljenje ili na tesku infekciju. Tek tada su prepisali antibiotike, no ni tada nisu htjeli doci. Razlog: Tad nam nije duze radio lift, zivjeli smo na visokom spratu, pa je lijecnica predlozila da nazovemo Hayat za emisiju Ispuni m zelju da nam poprave lift.
(!) Nani je neko vrijeme bilo bolje, ali onda je krenula borba sa dekubitusima. Ni tu nisu htjeli pomoci, rekli su da to nije njihov posao, vec da unajmim sestru. NIsam mogla prisutiti da unajmim sestru, iako jesam zvala par puta mjesecno sestre iz Vitalisa, a ja sam je previjala svakodnevno. Tek su dosli kad je moj ujak dosao u Sa, pa napravio nered. Tek su onda stavili joj kateter i odredili sestru koja ce dolaziti da joj previja dekubitus svaki dan. I to tek nakon 2 godine. NO ni onda nisu je previjale vec samo donosile materijal da je ja previjam. Al kontala sam barem nesto. Onda je Nani pocela naticati noga. Posumnjala sam da je tromboza, otisla sam opet u DZ, lijecnik mi je rekao da je to od lezanja i da joj samo podignem nogu. (!!). Nana je nakon 2 mjeseca dobila mozdani udar. Zvala sam hitnu, dosli su, ali nisu nista ucinili. Sammo su joj izmjerili secer. Zamolila sam da joj daju infuziju jer nije mogla gutati, kad biih joj dala vode, zagrcnula bi se. Nisu htjeli. Nisu je htjeli ni odvesti u bolnicu, tehnicar mi je rekao da je bolje da je ne vodim, da ce svakako umrijeti tamo. Tu prvu noc, nakon njenog, mozdanog udara, to njeno stanje, ja to opisati ne mogu. Nisam znala sta da radim, davala sam joj vodu na spricu u kutove usta. Sutradan opet u DZ zdravlja, lijecnica je dosla tek nakon par sati, dala joj uputnicu za bolnicu, ali tek za dan poslije i dala nalog za infuziju. Da bi me oko 5 nazvali iz DZ i rekli da nemaju slobodnih sestara za infuziju. Moja nana je tad vec bila 24 h bez vode kako treba. Ponovo ista noc, njene muke. Sutra sam nazvala Vitalis, privatni transport i odveli smo je Kosevo. Tamo su bili dosta profesionalni, to moram priznati, obavili su joj sve pretrage i stavili na Neurologiju. Tu su joj stavili sondu i sanirali dekubituse kako treba. Ja je vis e nisam vidjela, niti cula niti sam uspjela dobiti bilo kakve direktne informacije, osim sture, preko veze. Umrla je 3 dana kasnije. (O Bakijama i da ce tijelo drzati i 5 dana na ledu dok im se ne donese sava novac, drugom prilikom)
Par dana nakon njene dzenaze zovu me iz DZ. Nakon sto sam im rekla da je umrla, pitaju me za kasetu (metalna posuda u kojoj su gaze). Rekla sam da sam to sve bacila, sve sprice, gaze, sav taj materijal, tad su me napali, kao da je to skupo i da oni to meni nisu poklonili. Kad sam im rekla da sam obavljala njihov posao, previjanje i ostalo, rekli su da to i nije bio njihov posao, vec samo d a obezbijede materijal, a da se ja sama snadjem. Tad sam im prvi put opsovala majku.