Dobrinja 1992. - 1995. RATNA DEŠAVANJA

[Guadalajara]

Čudno, sve nešto bili po nekim linijama. A niko da je bio ovdje osim možda par forumaša. Ja jednom svjetlo u dnevnoj upalio, ja kad na mene zagrmiše...Hoces da nam granatu sastave u stan...a mislit ce da šaljemo signale...jesi normalan..

[Guadalajara]

Jaštaje. Jer smo ipak bili bliže kasarni u Nedzaricima, osnovnoj školi, domu slijepih, radioni i ovim ostalim fortifikacijama i vise smo se čuvali jer su bili dosta bliže nego stanovnicima Dobrinje. A i bilo je kriminalaca sa AP kojih su se četnici plašili u Nedzaricima kao i nasih snajperista. Mislim ipak je Dobrinju branila raja sa AP, a ne obrnuto. Usput Dobrinja je imala i tunel, šverc komerc, pa aerodrom, humanitarna. Tako da se ne treba ni to ignorisati.

[Emiremir33]

Bila nam prije rata nekako otuđena a ona novoizgrađena živjela super život , planski radjeno naselje... svo vrijeme smo mi dobrinjce smatrali dijelom grada, pa i kada je bio pod barbarskom opsadom a ona u statusu opsade u opsadi. Hvala svakom ko je razbio blokadu barikadu, tu uz D5 na ulazu ili izlazu zavisno kako ko gleda. Sve ostalo je neprijatelj iz Nedzarića.
Dobro su se i oni nosili sa našom ptičjom perspektivom. Eno se izgradilo sve do neprepoznatljivosti u tim istim Nedzarićima. Dobrinja dooobrim dijelom obnovljena, živi svoj život današnjice, nemam pojma je li kvalitetniji u odnosu prije 1992. Ali u odnosu na vrijeme o kojem naprđujemo na temi jeste, jaštaradi.

Neznam jesili čitao jako dobar tekst objavljen na bosnasrebrna.ba..Kako su zaposijeli zgradu teologije 1992 u Nedžarićima...kroz tekst spominju se i Tomo Veljančić,Radivoje Grković i ostali....

[-M84-]

Jaštaje. Jer smo ipak bili bliže kasarni u Nedzaricima, osnovnoj školi, domu slijepih, radioni i ovim ostalim fortifikacijama i vise smo se čuvali jer su bili dosta bliže nego stanovnicima Dobrinje. A i bilo je kriminalaca sa AP kojih su se četnici plašili u Nedzaricima kao i nasih snajperista. Mislim ipak je Dobrinju branila raja sa AP, a ne obrnuto. Usput Dobrinja je imala i tunel, šverc komerc, pa aerodrom, humanitarna. Tako da se ne treba ni to ignorisati.

Ta Radiona nisam mogao vjerovati kako je bila blizu.Dolazio sam kod jarana na Alipsino kada je bilo ono primirije od nekolko mjeseci.Bio je samo nekakav kontejner ispred te Radione.Kaze on meni "Kud si tu preko te trave prelazio izmedju zgrada,tu nekada zna sijac zapucati".Je li bilo tu ikakvih linija izmedju Radione i Alipasinog?

[Emiremir33]

Upad srpske vojske u zgradu Teologije 8. lipnja 1992.

Ujutro 8. lipnja oko 5 sati započele su žestoke borbe u gradu. Probudila nas je pucnjava iz gotovo svih vrsta oružja u neposrednoj blizini naše zgrade. Većina nas je sišla u podrumske prostorije iz sigurnosnih razloga. Dolje smo ostali najviše oko dva sata. Ja sam se potom vratio u sobu, i, budući da sam te noći slabije spavao, ponovno sam legao na svoj ležaj u malom hodniku između kupatila i radne sobe (taj je prostor relativno sigurniji, jer nije otvoren prema prozorima radne i spavaće sobe). Ustao sam oko 8.30. Zatim sam za radnim stolom kratko radio. Kako se još čula jaka pucnjava, premda u odnosu na onu ranu jutarnju slabijeg intenziteta, raspoloženje za rad nije bilo pogodno. No, kao službeni ljetopisac Teologije zabilježio sam događanja toga jutra na temelju vijesti, kako sam to inače činio svakoga dana od početka ratnih zbivanja u Hrvatskoj i sada u Bosni. Uz šalicu instant kave (nescafé) pisao sam u bilježnicu, namjeravajući kasnije te bilješke unijeti u računalo. U međuvremenu sam posjetio razgovornicu - našu zajedničku prostoriju. Nije u njoj bilo nikoga. Vratio sam se u svoju sobu, gdje sam još neko vrijeme radio.

Oko 9.45 izašao sam na naš vrlo dugi hodnik i prošetao do njegova kraja. Upravo je tada iz svoje sobe, smještene na samom kraju hodnika, izašao fra Miro Vrgoč. On mi je izrazito zabrinuta lica rekao da neka uniformirana lica prelaze ogradu i ulaze u naše dvorište sa istočne strane naše kuće. Nisam ništa prozborio na to, ali sam naslutio da se nešto sprema. Pošao sam prema svojoj sobi. Kad sam bio blizu sobnih vrata začuo sam lupanje na ulaznim vratima predvorja, koja su bila zaključana. Odmah mi je postalo jasno da se nešto ozbiljno počinje događati, što po nas u kući može biti loše. Prvo što mi je palo na pamet tog trenutka jest to da obučem habit, vjerujući da je to najbolja legitimacija tko sam i što sam, što se pokazalo ispravnim. Sa stola sam sklonio bilježnicu s bilješkama o tekućim zbivanjima, koja mi je mogla donijeti dodatne neprilike, ako bi došla u ruke srpskih vojnika. Potom sam izašao iz sobe i zaključavajući vrata opazio pred vratima susjedne sobe, u kojoj je bio fra Mile Babić, naoružanog vojnika i on mi je automatskom puškom pokazao da idem dolje prema predvorju. Tamo sam našao nekoliko drugih fratara i sjeo sam za stol. I drugi su iz kuće postupno dolazili. Neke je bilo teško pronaći. Fra Ivo Marković i fra Velimir Valjan pred uperenim puškama svojih pratilaca obilazili su prostorije u kući i tražili one koji nedostaju. Fra Benedikt Vujica je s nekoliko sestara bio u crkvi, gdje je imao misu.

U predvorju je s nama stalno bilo nekoliko srpskih vojnika. Nije bilo nekog razgovora, ali su se oni međusobno nešto dogovarali, što nismo mogli razumjeti, jer su tiho govorili. Htjeli su znati što više informacija o nama. Jedan od njih je upitao: Koliko vas ima u kući!? - Netko je od nas, nakon kraćeg prisjećanja broja, odgovorio, a onaj je na to dodao povišenim tonom: Ako vas bude i jedan više sve ćemo vas pobiti! Pobit ćemo vas ako se među vama nađe i neki od zelenih (= musliman) . Potom je jedan od njih zatražio ključ da otvori ulazne vratnice u naše dvorište. Nekoliko vojnika, koji su stajali iza ograde, potrčalo je prema našem predvorju. Jedan od njih imao je preko sebe dugi redenik streljiva, duge neuredne kose, s kapom kakvu su nosili četnici u II. svjetskom ratu. Fra Miro me je kasnije podsjetio da smo ga jedne od prethodnih večeri vidjeli na televizijskom ekranu upravo onakvoga kakvog ga sada pred sobom vidimo. I ja sam se sjetio tog prizora s ekrana. Nekoliko ih je ušlo unutra. Jedan od njih prišao je trojici naših, koji su se slučajno zadesili bez habita, i zatražio da se prekriže, misleći da su možda muslimani. Ovi su to i učinili i to im je bio dokaz da su katolici. Jedan od srpskih vojnika (sve su to bili mladići do 25 godina), po imenu Tomo, nosio je na prsima veliki križ (sutradan su nam neki od njih pričali da se noću sam nehotice ranio na povratku s položaja).

Fra Ivu Markovića dopratio je iz njegove sobe u predvorje jedan vojnik noseći u ruci malu trokutastu hrvatsku zastavu. S nekom zluradošću ju je pokazivao drugom vojniku, koji bi po izgledu i ponašanju mogao biti neki pretpostavljeni. Ovaj je uzeo zastavicu, i, odmahnuvši rukom, stavio je na stol za kojim smo sjedjeli. Onaj što je donio zastavicu ponovno je prišao fra Ivi Markoviću, kad je ovaj sjeo za stol, i ironično dobacio: Zar si ti zaista toliki Hrvat! Kasnije sam rekao fra Luki Markešiću da uzme zastavicu i stavi je u džep da ih ne provocira, što je fra Luka i učinio. (Da ironija bude veća zastavicu je fra Ivi darovao dr. Rajko Kovačević, Srbin, koji je često gostovao u našoj kući, kao kućni prijatelj i liječnik).

Pošto smo se svi skupili u predvorju, od nas su zatražili osobne iskaznice radi identifikacije. 4 Oni koji ih nisu imali kod sebe morali su otići svaki u svoju sobu da ih donesu. Dakako, moglo se to učiniti samo pod pratnjom vojnika koji je držao automatsku pušku uperenu u nas. Mene i fra Božu Lujića pratio je jedan vojnik. Otključao sam svoju sobu i iz vjetrovke u ormaru, spremljene u putnu torbu, uzeo sam osobnu kartu (najnužnije stvari sam već ranije bio spremio u dvije torbe, u slučaju da brzo budem morao napustiti zgradu). Sobu sam potom zaključao. Kada je pak fra Božo Lujić otključavao svoju sobu, čuo sam kako ga je naoružani pratilac kratko upozorio: Nemoj da nešto pokušaš!

Kada smo se vratili u predvorje, predali smo im osobne iskaznice (lične karte , kako je to na njima službeno pisalo) i oni su nas potom prozivali i identificirali. Kada su pročitali ime fra Mile Babića, malo su se zgledali! Potom sam čuo u razgovoru kako jedan od dvojice vojnika reče: Zbog borbi danas nije moguća evakuacija! To mi je bila samo još jedna potvrda da će oni ostati u našoj zgradi, a da ćemo mi morati otići. Kako je vrijeme protjecalo i oni su se pomalo opuštali. Postajali su manje napeti i nervozni. Tako se kroz razgovor moglo čuti da su, eto, bili prisiljeni zaposjesti našu zgradu, jer su Muslimani granatirali i razorili njihovu dosadašnju utvrdu u osnovnoj školi »Aleksa Šantić« (od naše zgrade udaljena 1,5 km u smjeru Mojmila). Neki su tada teže ranjeni. Jedan je u svezi s tim povišenim tonom nadodao: Vi govorite da je JNA naša. A ona je dala oružje onima, koji nas danas napadaju! (Prethodnih dana tzv. Jugoslavenska narodna armija /JNA/ je napustila kasarnu »Maršal Tito« u središtu grada. Prema dogovoru morala je ostaviti oružje, koje je pripadalo teritorijalnoj obrani grada, a armija ga je ranije preuzela tobože na čuvanje. To je bilo jedino što je armija vratila teritorijalcima!).

Borbe nisu jenjavale. Mi smo sjedili u predvorju i sve je bilo opasnije tu se i dalje zadržavati, jer je ono s dvije dulje strane u staklu. Nakon kraćeg vremena netko je od srpskih vojnika rekao da bismo trebali ići u sklonište. I zaista, nakon što smo 40-50 minuta proveli u predvorju, krenuli smo u podrum ispod studentskog dijela naše zgrade. Tamo su dvije prostorije bile priređene za slučaj veće opasnosti (bilo je namješteno nekoliko kreveta). Prvotno smo se razmjestili u obje prostorije, jedna nasuprot drugoj, ali su ubrzo zatražili da prijeđemo svi u jednu (u njoj je bilo 5-6 kreveta), vjerojatno da bi lakše mogli kontrolirati brojno stanje.

Tako je započelo naše neizvjesno čekanje u prohladnom podrumu. Ja sam se umotao u jedan pokrivač, a tako su učinili i neki drugi. Sjedili smo na krevetima po trojica. Nije nam bilo do nekog razgovora, pa je uglavnom vladala tišina - dosta sumorna. S vremena na vrijeme pojavio bi se stražar i upitao treba li nam što. Ponetko bi se javio da ode u toilette ili da prošeta podrumskim hodnikom. Stražari su se mijenjali. Kraće vrijeme pred nama je stražario naš susjed Todo Nišić. Njemu je, izgleda, bilo sve to neugodno, pa je u jednom trenutku, slegnuvši ramenima, nama rekao: Ja od ovih nikoga ne poznajem! - misleći na prisutne srpske vojnike. Neki stražari su dopuštali šetnju podrumskim hodnikom, drugi pak nisu. Jedan je bio napose arogantan. Otjerao je fra Franju Mušuru, ljutito se izdirući, u prostoriju našega podrumskog boravka. Taj bi stao na vratima, s puškom uperenom u nas, šetao pogledom po cijeloj prostoriji (vjerojatno brojeći nas) ne govoreći niti jedne riječi. Kao da je na taj način izražavao svoj duboki prezir prema nama. Zatim bi se udaljio i vjerojatno izašao gore na hodnik u prizemlju. Topot korakâ stražara, koji se približavao našim vratima, uvijek je pobuđivao neizvjesnost. U jednom je trenutku jedan od njih, približavajući se našim vratima, glasno vikao: Treba dovesti sa Dobrinje onoga (rekao mu je ime, koje nisam dobro razumio) da ih sve pokolje. Bave se ustaškom propagandom. Što će im slika generala Tusa! (Poster generala Antona Tusa 5 pronašli su u jednoj studentskoj sobi!). Ušavši k nama nastavio je glasno vikati: Pravoslavna crkva ne bavi se politikom, a i vi biste trebali biti takvi! Fra Velimir Valjan mu je pokušao objasniti da su to studentske sobe i da oni sami vode brigu o njihovu izgledu. Malo kasnije, nakon nekoliko prijetnji nadbiskupu Puljiću da će ga oni ubiti, promijenio je ton, štoviše malo se i raspričao. Po izgledu (debeljuškast, neobrijan) čini se da je stariji od ostalih svojih ratnih pratilaca. Reče nam da živi u Sarajevu, da mu je žena studirala sociologiju, a da je on završio srednju školu. Neko je vrijeme s nama sjedio, napominjući da nam se ništa neće dogoditi, ali da se sada vode borbe, te da moramo još pričekati. Taj je isti vojnik, približno sat i pol nakon našeg smještaja u podrumu, donio malu čahuru (s barutom) i upitao od čega je ovo!? Neki od naših (Velimir Valjan i Franjo Majdandžić) objasnili su da se radi o streljivu za pištolje koji se koriste kod klanja svinja. No, on je i dalje bio sumnjičav glede toga. Nije mu bilo jasno i tražio je daljnja razjašnjenja. Fra Franjo je stoga morao poći s njim da mu to pobliže objasni. Uvjerio se tek kad je na pištolju vidio naslikanu glavu bika. Našavši jedan »toki-voki« (koji smo koristili u vrijeme noćnih dežura), upitao je gdje se nalazi druga »radio-stanica«!? I ta mu je predana.

Jedan drugi vojnik-stražar, upadno niskoga rasta, bio je osobito razgovorljiv. Zapravo je to bio njegov monolog. On nam je u večernjim satima pričao o sebi i svojoj jedinici. Rekao je da se njegova jedinica zove »Samostalna četnička formacija« i da su njezini članovi iz različitih krajeva (Srbija, Vojvodina, Bosna). Tim se imenom ponose. Neki su sudjelovali i na hrvatskim ratištima. On je sam, kako kaže, bio na vukovarskom bojištu. Ponešto je pričao o događajima iz Vukovara, a bilo je tu i čiste fantastike ( čovjek kome je umjesto njegove odrezane glave stavljena svinjska! ), koja je, nažalost, fabricirana u beogradskim medijima. On je to govorio s uvjerenjem, da se to i tome slično zaista događalo (naravno to su činili Hrvati!). Pričao je nadalje da je u zadnjim borbama u Sarajevu među njima bilo i ranjenih. Jedan je, kako reče, ranjen dum-dum metkom. »Oni(=Muslimani) upotrebljavaju takve metke, a mi, premda ih imamo u sanducima, to nikad ne činimo« (!).

Svi srpski vojnici su bili odjeveni u maskirne uniforme. Većina ih je nosila francuske kape s četničkim znakom. Naoružani su automatskim puškama. Nekima su na opasačima visjele ručne bombe. Nisu ostavljali dojam da su hrabri. Jedan je pričao kako su zeleni jurišali na njihova mitraljeska gnijezda kao ludi . »Mi, pak, prije svake akcije dobro provjerimo koliki je rizik. Ako je opasno, mi ne idemo« ! - Mogli su tako razmišljati i postupati, jer su imali dalekometno oružje, dok su njihovi protivnici imali tek nešto pješačkog naoružanja!

Zbog specifičnih ratnih okolnosti, većina od njih je bila izuzetno živčano napeta. U kojoj mjeri je u njima prisutan strah od onih drugih , pokazuje i zgoda, kada se, prema vlastitom kazivanju, fra Franjo Mušura neopazice približio stražaru da bi zatražio šibicu da pripali cigaretu, on se sav stresao od straha. Od tako nervno napetih lako se može dogoditi nešto što od nas nitko ne bi želio.

Kada je došla večer, postalo je jasno da ćemo u podrumu, na posve skučenom prostoru, svi zajedno prenoćiti. Sestre su dobile dopuštenje da odu štogod pripremiti za večeru. Donijele su čaj, sira i kruha. Uzeli smo pomalo. Rekoše nam da su zamrzivači već ispražnjeni. Neke su ženske osobe u kuhinji i tamo pripremaju kavu i drugo za srpske vojnike. Tamo se poslužuju i kolačima, kojih je preostalo od duhovske nedjelje. Inače, hrane je u kući bilo dovoljno (brašno, mast, meso-suho i zamrznuto), a preostalo je i nekoliko tisuća kilograma riže od Caritasa, koja je bila predviđena za dijeljenje najpotrebnijima. Bilo je također i vina u bačvama. Oni su uzeli ključeve od svih prostorija i sve im je bilo na raspolaganju. U popodnevnim satima jedan je zatražio da mu se predaju svi ključevi, kako je rekao, »od voznoga parka« (VW-golf, Renault 4, VW-kombi i TAM dvoipoltonac). Tako su preuzeli sva vozila.

Struje u kući nije bilo od prijepodnevnih sati. Stoga smo, kada se smračilo, upalili svijeće. Jednu smo stavili na hodnik, gdje se povremeno pojavljivao stražar. Pred studentskim stubištem na hodniku za stolom je sjedio jedan vojnik-stražar, a pred njim tanjur s jelom i boca crnog vina. To je u nama izazvalo samo još veću nelagodu, jer ulazimo u noć u kojoj se mogu pojaviti i pijani vojnici, noć, koja je i bez toga bila puna neizvjesnosti.

Što su vojnici radili u našim prostorijama, dok smo mi bili u zatočeništvu u podrumu, mogli smo samo nagađati. Pljačkaju li kuću tobože tražeći oružje!? Neki su pokazali interes, kako smo to sutradan vidjeli, za pojedine tehničke predmete (fotoaparat, aparat za brijanje), ali ponajviše za novac, ako im je bio na dohvatu.

Večer je bila tmurna u podrumskoj prostoriji diskretno obasjanom svjetlom svijeće. Pred spavanje smo zamolili stražara da trojici naše subraće (fra Vitomir S., fra Benedikt V., i fra Franjo M.) iz zdravstvenih razloga omogući prenoćiti u susjednoj podrumskoj prostoriji, gdje su mogli koliko-toliko normalno provesti noć, jer je tamo bilo nekoliko pripremljenih kreveta. To im je stražar doista i omogućio. Svi mi preostali imali smo na raspolaganju tek nekoliko kreveta. Mogli smo se po trojica u polusjedećem stavu namjestiti na po jedan krevet u svojoj dnevnoj odjeći. Na sreću imali smo dovoljno dobrih pokrivača, kojima smo se mogli zaštititi od hladnoće u prohladnom podrumu. Nismo bili upućeni što se zbiva na bojištu i je li u javnost prodrla vijest o našem zatočenju. Da je javnost na neki način upoznata mogli smo zaključiti iz izjave jednoga vojnika, koji je te večeri iza 20 sati rekao da je sarajevska televizija objavila vijest kako su četnici upali u našu zgradu, fratre zarobili i poklali, da bi na kraju dodao: »A, eto, vidite da vam se ništa nije dogodilo!« Naravno, mi nismo mogli provjeriti je li uopće ikakva vijest prodrla u javnost. Činilo mi se mogućim da je nešto i objavljeno, jer me je sutradan jedan četnik pitao je li nas netko nazivao telefonom. Odgovorio sam mu da je vjerojatno netko nazivao, ali mi u podrumu nemamo telefona, a da smo ga i čuli da zvoni na portirnici nitko ne bi mogao prihvatiti poziv. On na to nije ništa odgovorio. Istina, mi smo te večeri potajno slušali vijesti radija BiH u 10 sati (tranzistore su uspjeli »prokrijumčariti« fra Ivo Marković i s. Amalija Kolobarić). Čuli smo nešto o djelomičnim uspjesima branitelja grada, ali o našem slučaju nikakve vijesti nije bilo.

Noć smo proveli ne sasvim lako. Ja sam nekoliko sati uspio spavati, a od drugih sam čuo da su vrlo slabo spavali ili nikako nisu uspjeli zaspati. To je i razumljivo: s jedne je strane neizvjesnost naše situacije, a s druge, neprikladnost ležaja i prostora.

Odlazak iz zatočeništva 9. lipnja

Rano izjutra, prije pet sati, u našu je prostoriju ušao vojnik (vrata nisu nikako zatvarana tako da smo mu izdaleka čuli korake) i postavio uobičajeno pitanje, koje smo više puta čuli prethodnog dana i večeri: »Da li kome što treba?« Tu sam priliku, kao i neki drugi, iskoristio da se umijem i osvježim, a potom smo se opet vratili u svoju zatočeničku prostoriju. Jutro je vani bilo svježe, nebo vedro. U našoj prostoriji bilo je polumračno. Svjetlo smo dobivali kroz jedan nevelik prozor koji je gledao prema klaustru, dok je drugi bio zakovan daskama, kao zaštita od gelera i puščanih zrna.

Malo potom, nakon što smo neko vrijeme sjedili razbuđeni i očekivali daljnji razvitak događaja, jedan je srpski vojnik donio posudu s hranom (sir i kruh), stavio na stol i otišao. Sve je to bilo iz naše kućne kuhinje. Neko je vrijeme sve to stajalo na stolu, a onda su sestre ponudile, tko je želio, premda se malo tko od nas osjećao gladnim. Uzeli smo ponešto, tek toliko da nešto stavimo u prazni želudac. Više sam (uostalom vjerojatno i ostali) bio zaokupljen mislima o daljnjem tijeku zbivanja, premda nisam osjećao neki osobiti strah - više je to bio teret nelagode i neizvjesnosti. Neke upadne znakove straha niti kod drugih nisam opažao. Više je bilo izraza zabrinutosti, što je uostalom normalan oblik ljudskih unutarnjih reagiranja na izvanredna vanjska zbivanja.

U međuvremenu je došao još jedan vojnik te je, uz uobičajeni upit treba li nam što , nadodao da nam se ništa neće dogoditi, da je general (vjerojatno je mislio na Ratka Mladića) u Lukavici upoznat s našim slučajem i da će se uskoro ovo pitanje riješiti.

Oko 9 sati opet smo začuli korake nekoga koji se približavao našoj prostoriji. Pojavio se uniformirani vojnik srednjih godina, uljudno nas pozdravio i upitao tko je glavni među nama da bi s njim porazgovorio. Bio je to već spominjani kapetan bivše JNA Jovo Đogo na službi u kasarni, koja se nalazila u neposrednoj blizini Teologije. Đogo je i dalje ostao u vojnoj službi samo sada u drugoj ulozi: kao oficir srpske vojske. Budući da je kasarna bila na području Nedžarića, gdje su Srbi već imali svu vlast u svojim rukama, zbog toga se ona nije »iselila« kao neke u gradu.


Đogo je na početku razgovora s nama izrazio žaljenje što je ova srpska jedinica upala u našu kuću, jer da su to oni, navodno, učinili bez znanja njegova i Grkovićeva, te da su njih dvojica naknadno za to saznali i da on sada želi nešto učiniti. No, vidjelo se odmah da Đogo polazi od činjenice: Dogodilo se - što se dogodilo, tj. vojnici ostaju u kući. On je potom upitao imamo li neki prijedlog za rješenje. Većina nas je smatrala, da ako vojska ostaje u kući, pred uperenim puškama u podrumu ne možemo ostati. Odmah se moglo primijetiti da Đogo ne može garantirati naš ostanak pod iole normalnim uvjetima, premda je sam govorio da bi netko od nas mogao ostati radi čuvanja kućne imovine. Neki su od naših bili spremni ostati pod uvjetom da se slobodno mogu kretati po kući. No, tako je nešto bilo iluzorno očekivati, budući da se srpski vojnici, kako se moglo zapaziti, boje i svoje sjene, a kamo li da netko slobodno hoda po kući, a pogotovu onaj koga oni smatraju svojim neprijateljem. Mi smo predložili evakuaciju u pravcu Kiseljaka, tj. na područje pod kontrolom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO). Đogo je nadodao da bi prolaz preko Ilidže trebalo prethodno dogovoriti s tamošnjim srpskim vlastima, budući da ovdašnja srpska vlast može garantirati samo prolaz preko teritorija u Nedžarićima. Dogovorili smo da netko od nas pođe s njim i dogovori prolaz s nedžarićkim i ilidžanskim vlastima. Bio je to fra Velimir Valjan koji je s njim otišao, dok smo mi ostali u zatočeničkoj prostoriji čekajući rasplet događaja.

Osobno se nisam nadao da bi se neko rješenje moglo brzo naći. Znam da su Srbi danima i tjednima znali otezati u dogovorima, kada se radilo o sličnim situacijama. Nedugo prije toga nekoliko su dana zaustavili i maltretirali konvoj od oko 5000 djece i njihovih pratilaca. U međuvremenu sam imao priliku u pratnji stražara proći kroz blagovaonicu, te donjim hodnikom profesorskog dijela zgrade. Poneki od vojnika su bili na hodniku i međusobno su razgovarali. Vani je bio lijep i sunčan dan. U tom razgovoru između njih u jednom trenutku čujem kako jedan od njih veli: »Ovdje imamo sve što nam treba: ambulantu, kuhinju, praonicu veša ... « Već se, dakle, pomislih, ponašaju kao u svojoj kući.

Nakon približno dva sata, odnosno između 11 i 12 sati, vratili su se pregovarači (J. Đogo, fra V. Valjan i Velibor Veselinović, predstavnik srpske vlasti iz Nedžarića). Veselinović je mlad čovjek i u ophođenju ljubazan. Kaže da je ranije dolazio u našu kuću i da je u našoj dvorani igrao stolni tenis. Inače se predstavio kao uljuđen čovjek i pokazivao je da mu je stalo da se ovaj slučaj riješi. Vijest koju su nam oni priopćili jest ta da se u 14 sati evakuiramo srpskim autobusom u pravcu Kiseljaka. Autobus bi trebao proći i kroz kontrolni punkt HVO-a u Rakovici (nedaleko od Sarajeva) i izravno nas dovesti u Kiseljak, s tim da bi se netko od nas, kao jamstvo sigurnosti, vratio s vozačem nazad do srpske kontrolne točke. Obojica su, i Đogo i Veselinović, opetovano tvrdili da će se naša imovina zaštiti, štoviše da će oni poslati svoje ljude radi zaštite.

Potom je trebalo da pripremimo osobne stvari, koje ćemo ponijeti sa sobom. Naravno, opet u pratnji naoružanih vojnika. Jedan vojnik je pratio po dvojicu. Ja sam išao s fra Franjom Mušurom prvo u njegovu sobu, koja se nalazila u studentskom dijelu. Primijetio sam da vojnik, koji nas prati, pazi na svaki korak i na svaki pokret. Bio je to onizak mladić od nekih 165 cm visine. Nije ništa govorio, ali je u fra Franjinoj sobi pokazivao određenu radoznalost. Sagnuo se nad pisaći stroj na stolu da vidi što piše na listu koji je još bio u stroju, do polovice otipkan. Zatim se primicao stalaži s knjigama i izvana na hrbatima otčitavao naslove. Sjeo je potom za stol i poluzainteresirano otvarao ladice, malo bi pogledao i onda bi zatvorio. Kroz to vrijeme fra Franjo je pakirao trenutno najvažnije stvari koje će ponijeti sa sobom.

Odatle smo pošli u moju sobu. Na hodniku prema predvorju susreli smo jednu mlađu žensku osobu (oko 20 g.), koja je vjerojatno radila u kuhinji. U predvorju se nalazilo nekoliko vojnika. S lijeve strane do portirnice nalazio se »zid« od kovčegâ sa streljivom. Na stubištu pred predvorjem, na glavnom ulazu, na postolju jednoga minobacača visjela je zastavica veličine ca 50 x 20 cm, s hrvatskim grbom i tekstom hrvatske himne. Zastavica je - to sam kasnije saznao - uzeta iz sobe fra Franje Majdandžića. Kad sam stigao pred svoju sobu, opazio sam da su vrata nasilno otvorena. Otvorio sam ormar, koji se nalazio odmah vis-a-vis ulaza i provjerio jesu li mi tu osobni dokumenti. Našao sam putovnicu i vozačku ispravu. Ormar je bi pretresan, također i torba u koju sam ranije stavio najnužnije osobne stvari. Torbu sam izvadio i napravio male dopune, dok je vojnik stalno iza mene stajao i motrio. Pošao sam prema stolu i iz ladice izvadio novčanik: bio je prazan. Uzeli su nešto dinarskog i deviznog novca, koje sam inače svjesno držao na dohvatu u slučaju terorističkog prepada. Drugdje nisu uspjeli pronaći, a nisam primijetio da su bilo što drugo uzeli. Jedino sam zamijetio da nekoliko knjiga na stalaži ima drukčiji položaj. Uzeo sam, konačno, svoju torbu i otišao prema hodniku ispred amfiteatra, gdje smo svi zajedno čekali dolazak autobusa.

Vani se naoblačilo i počela je padati kiša. S nama se na hodniku nalazilo nekoliko srpskih vojnika, a bili su tu i kapetan Đogo i Velibor Veselinović. Ja sam neke od svojih važnijih stvari bio zaboravio, pa sam zatražio da ponovno odem u svoju sobu. S istim razlogom u svoju je sobu pošao i fra Mirko Jozić. Pratio nas je jedan rastom onizak vojnik. U svojoj sobi mi je Mirko pokazao praznu futrolu skupocjenog fotoaparata koji je odnesen. Ukradena mu je i putovnica. Kasnije sam saznao da je i fra Velimiru Valjanu ukradena putovnica i novac. Vojnik se tu, dok je Mirko tražio putovnicu, raspričao kako nama svima prijeti prava opasnost od Muslimana, jer će nas brojem daleko nadmašiti, »premda mi vi sada, znam, ne vjerujete« - dodao je. Predložio je Mirku da sa sobom ponese i radio-prijemnik, što je i mene ponukalo da i ja isto učinim. Znao sam, ako išta od mojih stvari kasnije bude sačuvano, tehničke stvari sigurno neće. Po izlasku iz sobe opazio sam na hodniku kapetana Đogu, koji nam je sugerirao da ostavimo ključeve u vratima svojih soba. Za moju sobu više nisu bili potrebni ključevi, jer je, kako je već spomenuto, ranije nasilno otvorena.

Ponovno sam se našao u hodniku ispred amfiteatra gdje smo čekali autobus. Tu je bio i kapetan Đogo, a povremeno i Velibor Veselinović. Postajali smo pomalo sumnjičavi kako se autobus nije pojavljivao, a već je prošlo 14 sati. Đogo je višekratno ponavljao da će autobus sigurno doći, da on za to jamči. Kada je netko od nas izrazio bojazan da bismo mogli biti na odlasku pogođeni granatom, on je dodao: »Ama, nemoguće je da baš autobus pogodi« . On je kroz to vrijeme sjedio na jednoj stolici na hodniku i razgovarao s nekima od naših. Na glavi je imao vojničku kapu ( titovku ) sa zvijezdom, a u ruci držao kacigu sa srpskim znakom. Kad mu je rečeno da nedostaju dvije putovnice i da je pokraden novac, Đogo je upitno pogledao jednoga vojnika, a ovaj je odmah reagirao riječima: »Ja to nisam učinio« . I na tome je završilo.

Dok smo čekali u hodniku, Velibor Veselinović je zatražio da mu damo popisane brojeve registracijskih oznaka naših auta, da bi nam na temelju toga, navodno, kasnije bili vraćeni. No, nitko nije znao brojeve napamet, budući da su svi dokumenti o vozilima bili kod srpskih vojnika. Nije mi poznato je li on od njih tražio i dobio te podatke.

Kako se autobus nije pojavljivao Velibor je otišao izviditi što je s njim. Vjerojatno je telefonirao. Konačno, nakon prilične neizvjesnosti, saznajemo da je autobus stigao. Bilo je blizu 15 sati. Uzeli smo svoje torbe. Umjesto da idemo na glavni izlaz kroz predvorje, vojnici su nas uputili kroz kotlovnicu centralnog grijanja, te smo izašli prema autobusu koji je bio parkiran na glavnom ulazu u dvorište prema ulici. Autobus je bio pretijesan za nas - nešto više od dvadesetak sjedala. Teško bolesni fra Ivo Krešo iz Rame tek je s našom pomoći mogao doći do autobusa i u njega ući. U autobus je, kada smo se svi smjestili, uskočio i naš mali pas terijer koji je prethodne večeri izazivao nervozu kod srpskih vojnika jer nije podnosio maskirne uniforme, pa smo ga morali vezati u podrumu. Dok smo ulazili u autobus, jedan je srpski vojnik, koristeći podugačak štap, prebacivao i provlačio telefonski kabel prema našoj kući, vjerojatno za neovisnu vojnu liniju. Krenuli smo autobusom u smjeru zračne luke. Kolnik je bio mokar od kiše koja je tek prestala padati. Kasindolskom ulicom nastavili smo u pravcu Ilidže. Ispred autobusa u golfu se vozio Velibor. Dospjeli smo do središta Ilidže. Na semaforu prije mosta preko rijeke željeznice skrenuli smo desno i nakon stotinjak metara autobus je zaustavljen. Tu smo, ne znajući što se događa, ostali petnaestak minuta, a onda je ispred nas dalje nastavio voziti auto srpske policije. U Blažuju smo naišli na srpski kontrolni punkt koji smo, uz kratko zaustavljanje, bez teškoća prošli, a potom smo skrenuli cestom prema Kiseljaku. Putovanje je autobusom, nakon što gotovo dva mjeseca nismo mogli napustiti krug naše zgrade, izgledalo pomalo nalik na fantastiku. Većina nas je bila u habitima u kojima smo proveli proteklu noć.

Na slobodi

Izvor i više, link https://www.bosnasrebrena.ba/node/816

[kiligonzales]

Jedne prilike smo nabavili veliku lampu na bateriju one za gradilista, te iskusavali onu teoriju ako poperis neku zgradu time, pasce tu granata.
Nama djeci je to bila zajebancija, ne slucajuci savjete starijih. Osvjetlili smo jedne noci zgradu u Salke Nezecica ili ti ga Zarka Zgonjanina i u nasoj ulici GB, tada su nam stariji momci i iz ulice govorili da se s tiem ne zajebavamo, vec ujutro je tu pao tromblon, a u zgradu iza nas u popodnevnim casovima je zveknula ili tenkovska ili 120 granata.

Sjecam se sjedili smo ledjima okrenuti ka prozoru te zgrade u drugovom stanu, obojica klinci ni 10 kuka nismo imali, kad je zveknula.

Ako pricate o 1.6. 1993. i bajramskom turniru te prilike mi je par drugova ranjeno sto lakse sto teze, par njih pogunilo, nekima su poginuli roditelji, a nekima braca.

[Guadalajara]

Jaštaje. Jer smo ipak bili bliže kasarni u Nedzaricima, osnovnoj školi, domu slijepih, radioni i ovim ostalim fortifikacijama i vise smo se čuvali jer su bili dosta bliže nego stanovnicima Dobrinje. A i bilo je kriminalaca sa AP kojih su se četnici plašili u Nedzaricima kao i nasih snajperista. Mislim ipak je Dobrinju branila raja sa AP, a ne obrnuto. Usput Dobrinja je imala i tunel, šverc komerc, pa aerodrom, humanitarna. Tako da se ne treba ni to ignorisati.

Ta Radiona nisam mogao vjerovati kako je bila blizu.Dolazio sam kod jarana na Alipsino kada je bilo ono primirije od nekolko mjeseci.Bio je samo nekakav kontejner ispred te Radione.Kaze on meni "Kud si tu preko te trave prelazio izmedju zgrada,tu nekada zna sijac zapucati".Je li bilo tu ikakvih linija izmedju Radione i Alipasinog?

Oni su iz radione drzali/pokrivali direktno glavnu ulicu Đure Jakšića/Adija Mulabegovića kroz naselje na VP, raskrsnicu prema A.B.. Nasi su bili u okolnim zgradama. Kad su postavili kontejner, prije toga su već bili iskopani tranšeji u naselju na VP. Nije se moglo ni preci sa jedne strane VP na drugu stranu naselja na VP. Cistina sve bila, brisani prostor. Kompletno naselje VP ti je prva linija.

Evo pogleda. Ovdje u zgradi sa desne strane se straža čuvala da ne ulete i ne zauzmu zgradu. Zajedno sa ovima u zgradi, dole ispred ulaza u garazu se isto straza cuvala. A iz ove zgrade desno nisu mogli vidjeti nikoga sa strana ako bi im prisli, tako da se i iz unutranjosti naselja gdje ova crvena zgrada moralo paziti da ti sa nozem i rucnim bombama ne ulete.


Screenshot sa druge strane zgrade.

[dudlov]

@dudlov

Upišali bi se mnogi u gaće od straha da su ovdje bili na straži

I meni je malo falilo, ne da se upišam, nego userem od straha . otišao da vidim sta je sa smjenom i kad sam vidio da od smjene nema ništa, vratih se na stražarsko mjesto kad na sredini sobe nešto čuči i tako sasuh rafal u fotelju koju nisam zapazio ranije. tu noć sam čitavu stražario sam jer kako gore spomenuh, smjena nije bila u mogućnosti da se realizuje.

[Guadalajara]

@dudlov

Upišali bi se mnogi u gaće od straha da su ovdje bili na straži

I meni je malo falilo, ne da se upišam, nego userem od straha . otišao da vidim sta je sa smjenom i kad sam vidio da od smjene nema ništa, vratih se na stražarsko mjesto kad na sredini sobe nešto čuči i tako sasuh rafal u fotelju koju nisam zapazio ranije. tu noć sam čitavu stražario sam jer kako gore spomenuh, smjena nije bila u mogućnosti da se realizuje.

Bilo je budala koje su isle gore na vise spratove da nesto kao osmatraju i izvidjaju. Samo cujes u stanu kako dere PAT i hop u našu zgradu. Ova crvena iza. Trebao si i ti ovako, dignes uzbunu i eto smjene. Barem da nije dosadno.

[Guadalajara]

U strahu su velike oči. Haj znaj šta je

[Honda Rajvosa]

U strahu su velike oči. Haj znaj šta je

Pozdrav. MOžes li malo detaljnije opisati linije na vojnickom. Evo ja sam kao dijete poslije rata prolazio nekim dijelovima linije, jer zivim i odrastao sam na vojnickom.

U postovima iznad si naveo gdje je linija bila u prvoj zgradi do skole za slijepa lica (tu su bili cetnici), a dijelila vas je cesta. desno od te zgrade je Tintorova pijaca. Koliko se mogu sjetiti iz naselja je kroz podrum pa kroz jednu pa kroz drugu garazu rov vodio do pijace. U pijaci smo mi kao djeca nasli par bunkera i to dio na gornjem kao spratu ovih radnjica, a ostali bunkeri su bili blizu raskrsnice prema domu za stara lica. Zanima me linija desno odatle, SA desne strane je Smještaj slijepe i slabovidne djece (predpostavljam u toj zgradi da su oni bili, a gdje smo mi bili na toj strani? jel obronkom brda ta linija isla dole do novog doma penzionera?

Sto se tice linije na gornjem dijelu naselja (spoj sa dobrinjom, to je uglavnom poznato. Lukavicka cesta je razdvajala nas i njih na sirokom dijelu. gdje je nas posljednji rov bio prema njima (predpostavljam od mjesta gdje je spomenik ramizu salcinu na lijevu stranu u onoj porusenoj kuci.

Sjecam se kao dijete, bila je 93 ili 94 godina, dosao je nas tenk i pucao od sadasnjeg konzuma (donji dio naselja) prema radioni tj mjestu odakle je pucao snajperista sa onog snimka od prije par mjeseci. Bio je parkiran izmedju zgrada tj ulaza 1 i 3 (sadasnja Hasana Suceske). Mi djeca smo se igrali oko tenka, ulazili u tenk i sl. Taj tenk je nazalost zavrsio karijeru na Žuči. Također i komanda je bila u ulazu br, 3,

da li su pokusali nekad neki proboj? uzimanje zgrade ili pijace?

[Guadalajara]

U strahu su velike oči. Haj znaj šta je

Pozdrav. MOžes li malo detaljnije opisati linije na vojnickom. Evo ja sam kao dijete poslije rata prolazio nekim dijelovima linije, jer zivim i odrastao sam na vojnickom.

U postovima iznad si naveo gdje je linija bila u prvoj zgradi do skole za slijepa lica (tu su bili cetnici), a dijelila vas je cesta. desno od te zgrade je Tintorova pijaca. Koliko se mogu sjetiti iz naselja je kroz podrum pa kroz jednu pa kroz drugu garazu rov vodio do pijace. U pijaci smo mi kao djeca nasli par bunkera i to dio na gornjem kao spratu ovih radnjica, a ostali bunkeri su bili blizu raskrsnice prema domu za stara lica. Zanima me linija desno odatle, SA desne strane je Smještaj slijepe i slabovidne djece (predpostavljam u toj zgradi da su oni bili, a gdje smo mi bili na toj strani? jel obronkom brda ta linija isla dole do novog doma penzionera?

Sto se tice linije na gornjem dijelu naselja (spoj sa dobrinjom, to je uglavnom poznato. Lukavicka cesta je razdvajala nas i njih na sirokom dijelu. gdje je nas posljednji rov bio prema njima (predpostavljam od mjesta gdje je spomenik ramizu salcinu na lijevu stranu u onoj porusenoj kuci.

Sjecam se kao dijete, bila je 93 ili 94 godina, dosao je nas tenk i pucao od sadasnjeg konzuma (donji dio naselja) prema radioni tj mjestu odakle je pucao snajperista sa onog snimka od prije par mjeseci. Bio je parkiran izmedju zgrada tj ulaza 1 i 3 (sadasnja Hasana Suceske). Mi djeca smo se igrali oko tenka, ulazili u tenk i sl. Taj tenk je nazalost zavrsio karijeru na Žuči. Također i komanda je bila u ulazu br, 3,

da li su pokusali nekad neki proboj? uzimanje zgrade ili pijace?

Gdje Tintorova pijaca bila. U tom ratnom periodu nikad nisam ni dolazio dole. Iako se iz trpezarije i sobe vidjelo sve. Ja sam ulazio samo u ovu garazu kod moje zgrade.

A u stanu izlazio sam u trpezariju na prozor i u sobu dok stari i komsije nisu culi...

Nije bilo klasicnih bunkera u naselju. Nije bilo pametno medju civilima da imas vojnu infrastrukturu i vatrene polozaje. Tu se vise kao neka straza cuvala po garazama. U zgradama je sve bilo naoruzano, ali nisu dali da se puca iz zgrada. Jednom su budale iz naselja htjele da ukradu bijeli kamper sa garaze ispred zgrade. A gledali ih cetnici sa osnovne skole, a vidi se taj ugao od garaze i sa teologije. Izasao stari na balkon psuje im... j*ebe im mater...marš sa garaze...hoces budalo da pogines... ma neka pogine budala...trehnut ce granatu na zgradu pa ce neko bezveze poginuti u zgradi.

Ja sam negdje od pocetka '93. godine i tamo do pocetka/sredine '95. godine zivio na VP. Kad je poginuo Holjan ili Goljan. Dosao sa sjekirom da krade/skida prozore sa zgrade...a cetnik sa doma slijepih ga vidio...i galami mu...balija...ne skidaj...balija ne skidaj...trebat ce ti...Nista on, kulira...i hooop...snajperom ga ubije...u glavu. Poslije toga su ih nasi tromblonima zasuli kod doma slijepih...a cetnici mislili da je napad sa nase strane...i hoop....udri patovima, pamovima, granatama po VP.

Oni pametniji su umjesto prozora sjekli cijevi za plin sa studentiskih domova iz podruma pa pravili instalacije po stanovima da moze da se ugrije i da se kuha jer masa komsija i ljudi nije ni smjela da dodje do kuhinje u stanovima na VP, AP, Mojmilu...

Bila su minimum 3-4 ozbiljna napada na VP....granatiranjem...Jednom kasno...po noci...Noc je tu bila najzajebanija...da se ko ne prisunja..

A od komsije Juke....sin je imao velike zvucnike od muzicke linije..pa im navije ilahije...kaside...onda pocne puskaranje po zgradi

To kad je tenk dolazio i kad su gadjali bestrzajnim topom...Iz trpezarije je stari gledao durbinom na objekat. I to obzirom da je prvi sprat...legnes na pod pa izvirujes...Jednom zapucase u trpezariju...umalo da ne pogine.

Nisu tu cetnici imali muda za borbu prsa u prsa...Bilo je tu naoruzanja i municije, rucnih bombi, tromblonskih mina, sijaca, garonja, snajpera...pa se stedila municija za ne daj Boze...

[Honda Rajvosa]

PRema Tintorovoj pijaci je isao rov u koji se ulazilo u podrumu ulaza br.3 (Hasana Sućeske), prolazilo kroz prvu garazu, a zatim kroz drugu i dolazilo se u Tintorovu pijacu. Sjecam se poslije rata da sam vidio bunbere tu. To je bukvalno izbaceni dio (najblizi je zgradi za slabovidnu djecu na jednoj strani, a na drugoj strani blizu joj je "radionica" iz koje je pucano snajperom.

Također ima i dogadjaj kada je cetnik zalutao u naselje. Gornji i donji dio naselja dugo je bio lose povezan.jer nije bilo zaklona izmedju zgrada. poslije je iskopan transej a nakon toga su stavljeni kontejneri veliki u saradnji sa UN-om.

ako ko ima od ovih starijih da je zalutao na vojnicko na liniju, moze li malo informacija. Najvise me interesuje ta desna strana Tintorova pijaca - zgrada doma z slijepu djecu - novi dom penzionera.

[Guadalajara]

PRema Tintorovoj pijaci je isao rov u koji se ulazilo u podrumu ulaza br.3 (Hasana Sućeske), prolazilo kroz prvu garazu, a zatim kroz drugu i dolazilo se u Tintorovu pijacu. Sjecam se poslije rata da sam vidio bunbere tu. To je bukvalno izbaceni dio (najblizi je zgradi za slabovidnu djecu na jednoj strani, a na drugoj strani blizu joj je "radionica" iz koje je pucano snajperom.

Također ima i dogadjaj kada je cetnik zalutao u naselje. Gornji i donji dio naselja dugo je bio lose povezan.jer nije bilo zaklona izmedju zgrada. poslije je iskopan transej a nakon toga su stavljeni kontejneri veliki u saradnji sa UN-om.

ako ko ima od ovih starijih da je zalutao na vojnicko na liniju, moze li malo informacija. Najvise me interesuje ta desna strana Tintorova pijaca - zgrada doma z slijepu djecu - novi dom penzionera.

U tom dijelu kod pijace ja nikad nisam bio.

Centru za slabovidna lica i radioni je najbliza ova zgrada.


Snimak iz zgrade.. raja iz komsiluka Evo ovi su u plavom kombiju zalutali. Skrenuli u pogresnu ulicu


Screnshot iz radione...Izgleda daleko na snimku...ali je prepisaj hoda...desetak metara od zgrade...


Evo i kontejnera...screenshot...snimano iz radione...


A ovo je snimano iz naselja...

[Honda Rajvosa]

Centar za slabovidna lica je preko puta bijele zgrade, a smjestaj ovih slabovidnih lica je na raskrsnici od radione lijevo (mali semafor, zuta zgrada). Radioni je bila najbliza bijela zgrada, i pijaca tintorova. Na screanshotu se fino vide objekti pijace.Sto se tice kontejnera, oni su poslije nekad 94 ili pocetak 95 postavljeni u naselju (na slici gdje je zuta prikolica) i na taj nacin se ppovezala dva dijela naselja).

[jefff]

A Bosnian soldier of Juka's Special Forces armed with a light machine gun, fitted with a telescopic sight, manning a front line trench in Dobrinja, a Sarajevo suburb.

[Bancho]

A Bosnian soldier of Juka's Special Forces armed with a light machine gun, fitted with a telescopic sight, manning a front line trench in Dobrinja, a Sarajevo suburb.

Ovo je Alipasino...

[jefff]

A Bosnian Army soldier observes Serb positions in the Sarajevo suburb of Dobrinja, June 1992.

[sarajovasi]

[sarajovasi]

Istina o Srspkim Svatovima i početak agresije na BIH

[aldinjo]

Je li u ovoj zgradi na 2.40 bio četnički položaj?

[trambusek88]

Jeste. S jedne strane ulice bili oni, s druge strane naši.

[karanana]

ove grobnice, pretpostavljam da su sve ekshumirane i izmejestene na prava groblja jer ih ne vidjam vise po parkovima itd....a moguce da su neke i ostale pa se mozda sad kosti nalaze kad se nesto kopa i gradi.
da li je bila neka organizovana "akcija" gdje su se premjestale?

[trambusek88]

ove grobnice, pretpostavljam da su sve ekshumirane i izmejestene na prava groblja jer ih ne vidjam vise po parkovima itd....a moguce da su neke i ostale pa se mozda sad kosti nalaze kad se nesto kopa i gradi.
da li je bila neka organizovana "akcija" gdje su se premjestale?

Mislim da su prvo izmještena tijela iz dvorišta škole Skender Kulenović kad je krenula obnova, a nekad 1999 je izvršeno premještanje posmrtnih ostataka iz parkova na gradska groblja.
Ostalo je mezarje kod džamije u mahali.

[nookey]

Ima li neko da mi objasni gdje je bio tacno taj njemacki bunker iz drugog svjetskog rata?
Je li negdje blizu onog Park suma mojmilo?