Vedad Njemčević, vlasnik prve bh.plantaže damaščanskih ruža: Sjećate li se naninog soka od ruža?
U Malešićima pokraj Ilijaša, Njemčevići proizvode visokokvalitetan ružin sok, jedini ove vrste u BiH, koji se služi samo u ekskluzivnijim nacionalnim restoranima u Sarajevu. Porodična firma za kratko vrijeme prerasla je u pravi mali brend
Mnogi pokušavaju proizvesti što jeftiniju robu kako bi je lakše prodali siromašnima. Ja imam drugačiju filozofiju – proizvodim skupu robu za bogate kako bi od tog novca mogao pomoći siromašne – kaže nam Vedad Njemčević. On je vlasnik prve bosanskohercegovačke, i za sada jedine, veće plantaže na kojoj se uzgajaju damaščanske ruže, ili kako ih u BiH još zovu – đulbe-šećer ruže!
Od mirišljavih latica ovog, nekad nezaobilaznog ukrasa bh. avlija, Njemčevići prave tradicionalno ružino šerbe koje se može pronaći jedino u najluksuznijim sarajevskim nacionalnim restoranima poput Kibeta u starom dijelu grada, Milk Mena na Grbavici, Kordobe u BBI centru i dr.
Njemačevići misle da rade dvije važne stvari, porodici obezbjeđuju solidnu egzistenciju, i oživljavaju nekad „nacionalno“ piće!
Ali, Njemčevići se ne misli zaustaviti samo na tome. Ne žele da se njihovi proizvodu služe samo na rijetkim mjestima i u specijalnim prilikama. Vedadova ideja je da tradicionalni sok od ruže, kao i neke druge sokove poput soka od zohve, koristeći moć modernog marketinga i dizajna, približi i mlađoj populaciji, koja će umjesto gaziranih fabriciziranih sokova radije popiti čašu prirodnog pića, koje je uz sve, i zdravo!
– Nedavno smo izbacili i prvu turu ledenog čaja od ruže, koji se za sada može naći u elitnom kafeu Vatra na Ferhadiji. Ljudi jako dobro prihvataju naše sokove. Zanimljiva im je naša ideja – kaže Vedad.
Ideja zlata vrijedna
Vedad Njemčević je Sarajlija sa nadprosječnim smislom za biznis. Iako je vrijeme teške ekonomske krize, misli kako se ne može sjediti skrštenih ruku i izgovor tražiti u drugima. Osim toga, smatra kako su za veliku nezaposlenost u zemlji, najvećim dijelom krivi i sami ljudi: njive su neobrađene, pašnjaci su zapušteni. Barem oni na selu, kaže Vedad, sebi mogu priuštiti solidnu zaradu, ili barem proizvesti dovoljno hrane za svoju porodicu.
U posao sa ružama Njemčevići su se upustili spontano. Prvobitno su se bavili pčelarstvom. U Malešićima pokraj Ilijaša do prije nekoliko godina Vedad i njegov otac proizvodili su matičnu mliječ, polen, med, propolis, no, kako su istovremeno pokrenuli i posao sa đulbe-šećerkama, jedno je valjalo prekinuti.
– Počelo je nešto škripati oko naplate metične mliječi, pa smo odlučili više posvetiti pažnje ružama – kaže Vedad. Sa roditeljima je odrastao u srcu Sarajeva, na Baščaršiji, ali ga je rad na selu uvijek privlačio.
Malo ko zna, objasnio nam je Vedad, da je đulbe-šećer ruža jedna od rijetkih ruža koja sadrži značajne količine eteričnog ulja, koje se može koristiti i za ljudsku upotrebu. Znale su to ranije generacije Bosanca i Hercegovaca, ali je pod pritiskom industrijskih sokova, kao i mnoga tradicionalna jela i pića – potisnuto u zaborav i ružino šerbe.
Ono što je nekada bio lijek, i što su ljudi proizvodili sami za svoju porodicu, vrlo brzo smo zamijenili nečim što je u najmanju ruku sumnjivo za naše zdravlje, i za što se trebaju izdvajati nemale količine novca.
Tako, primjerice, literatura kaže da sok od đulbe-šećer ruže ima i ljekovite osobine. Naprimjer, jako je dobar za skidanje temperature kod male djece, a učinkovit je kod snižavanja visokog krvnog pritiska. Ružin sok osim što osvježava, unosi i korisne tvari u ljudski organizam, pa tako flavonoidi koji se nalaze u svim biljkama djeluju antioksidaciono, odnosno pomažu kod izbacivanja otrova iz krvnih sudova, koji se u organizmu nakupljaju od loše hrane, zagađenog zraka itd.
Svjetski brend
Pravi naziv đulbe-šećer ruže je Rosa damascena, piše Wikipedia.com, koja potječe iz porodice Rosa kanina, odnosno divljeg šipurka. Njezin najuobičajni naziv u svijetu je Damska ruža. Dolazi sa bliskog istoka.
Najveći proizvođači ove ruže u svijetu danas su Turci i Bugari, oko 98 % svjetske proizvodnje upravo dolazi iz ovih zemlja. Tamo se mogu vidjeti cijele plantaže ove ruže, na kojima rade desetine radnika.
Damaščanska ruža je na cijeni zbog ružinog ulja koje se koristi u parfumeriji, za proizvodnju čaja ali prije svega soka i slatka koje ima jako visoku cijenu.
Najpoznatije mjesto za proizvodnju ove ruže u bugarskoj je okolica grada Kazanlak, koju neki nazivaju i dolina ruža. U Turskoj to je grad Isparta, gdje cijele porodice žive od manjih plantaža ove ruže.
Grad Taif u Saudijskoj Arabiji također je u svijetu poznat po uzgoju ove ruže, u kojem se prave specijalni parfemi.
Spoj tradicije i nauke
– Naše sokove proizvodimo po tradicionalnim receptima, bez dodavanja bilo kakvih konzervanasa i pojačivača arome. Ružine listove kiselimo u staklenim teglama, nakon čega se sok cijedi u flaše. Ne mislimo mijenjati tehnologiju proizvodnje, osim u nekim segmentima koji će nama olakšati posao, ali neće utjecati na kvalitet soka – kaže Vedad Njemčević. Objašnjava da su u samoj tehnologiji uzgoja ruže postigili da ruže cvjetaju tokom cijelog proljeća i ljeta.
Ruža kao začin
Damask ruže se koristi u kuhanji kao mirisni sastojak ili začin. Voda od ružinog ulja često se posipa po mnogim jelima od mesa, dok se prah od ruža dodaje umacima. Također je đulbe-šećer ružu popularno koristiti u sladoledima, džemu, sutliji, jogurtu i sl. Piletina s ružom je popularno jelo u Perzijskoj kuhinji.
Sok od đulbe-šećer ruže ima i ljekovite osobine. Jako je dobar za skidanje temperature kod male djece, a učinkovit je kod snižavanja visokog krvnog pritiska. Ružin sok osim što osvježava, unosi i korisne tvari u ljudski organizam koje djeluju antioksidaciono
