Ovo je postavila Nancy Drew na drugoj temi. Nisam odolio da joj tekst ne „ukradem“ i za ovu temu.
Hemonwood
Pod zastavom dijaspore
Šta bi bilo, čovjek se upita, kad na vlasti u Bosni i Hercegovini ne bi bila spektakularna kombinacija zločinaca, nesposobnjakovića, budala i ratnih profitera, nekad sabrana u jednoj osobi?
Već godinama maštam o karti svijeta na kojoj bi u svako mjesto gdje ima Bosanaca i Hercegovaca bila zabodena mala zastava. Crvene zastavice bi obilježavale boravišta ljudi koje ili lično poznajem ili ih lično poznaje neko od mojih poznanika. Plave bi bile za one koji, za sada, postoje samo u glasinama ili njihovo postojanje nije potvrđeno. Žute bi se vile nad mjestima gdje imaju velike bosanskohercegovačke zajednice. Zelene bi obilježavale moju razbacanu rodbinu. Tako bi se naše zastave šarenile i lepršale nad Montrealom, Quebec Cityem, Torontom, Hamiltonom, Calgaryem, Edmontonom, Vancouverom u Kanadi; nad New Yorkom, Philadelphiom, Washingtonom, Atlantom, Detroitom, Chicagom, Los Angelesom, San Franciskom, Seattleom i nebrojenim drugim mjestima u Sjedinjenim Američkim Državama. U Srednjoj i Latinskoj Americi smo slabi: u ovom trenutku potvrđena je samo Havana, mada mi se čini da sam čuo za nekoga ko je u Sao Paolu i Buenos Airesu. U Zapadnoj Evropi gustina zastavica bi bila najveća: Oslo, Stavanger, Bergen, Stockholm, Getteborg, Copenhagen, Helsinki, Rejkjavik, Roterdam, Amsterdam, Dublin, London, Liverpool, Paris, Lyon, Nice, Strasbourg, Geneva, Zurich, Berlin, Stutgart, Milano, Venezia, Madrid, Kanarska ostrva, Beč, Ljubljana, Moskva, Atena, Prag, Bratislava. U Africi je najteža situacija: gotovo da nema nikoga između Kaira i Johannesburgha. U Aziji je nešto bolje, počevši od Istambula - ima nas također u Bakuu, Tokiju, Jakarti, a čuo sam i za neke u Koreji. Na Novom Zelandu ima raje u Aucklandu, a Australija je izbocana zastavicama: Sydney, Melbourn, Perth, dok moj stari ima jarana u Hobarthu, na slobodarskoj Tasmaniji. Gorepomenuta mjesta su izlistana direktno iz moje ćoškovite glave, bez nekog raspitivanja ili istraživanja, što će reći da na mapi vascijelog dunjaluka sigurno ima još mjesta za zastave bosanskohercegovačke dijaspore. A kako li bi tek bilo šaroliko kad bi se sve te tačke povezale raznobojnim linijama, bilo punim, bilo isprekidanim, kao kroj u Burdi - čitav svijet bi bio išaran mrežom naših veza, čitav svijet bi bio dijaspora.
Zamislim tako jednu takvu kartu svijeta pa mi ne izgleda samo kao lijep ukras, nego i kao izraz izvanrednog potencijala. U svim tim gradovima naš svijet radi i uči i priča najmanje dva jezika, a djeca im se školuju i furaju sa lokalnim stanovništvom i pričaju tečno lokalni dijalekt. U toj dijaspori se studira i štedi i vadi novi pasoš za koji ne treba viza. Šta bi bilo, čovjek se upita, kad na vlasti u Bosni i Hercegovini ne bi bila spektakularna kombinacija zločinaca, nesposobnjakovića, budala i ratnih profitera, nekad sabrana u jednoj osobi? Šta bi bilo da Bosna i Hercegovina nije dejtonska lakrdija u kojoj su vladini službenici, čija je glavna kvalifikacija etnički prepoznatljivo prezime, spremni zakinuti svoju državu za milione maraka kako bi sebi kupili novu mašinu za veš? Šta bi bilo kad nastavni programi ne bi bili zasnovani na mitovima i legendama i propagandnim materijalima, kad bi pismenost bila neophodni uslov za akademsko djelovanje? Šta bi bilo kad bi u etnički očišćenim krajevima neko shvatio da je možda bolje živjeti na višenacionalnom asfaltu, nego u monolitnom blatu? Šta bi bilo kad se vladajuće kleptokratske strukture ne bi bojale dijaspore i njihovog povratka? Šta bi bilo kad bi dijaspora imala dovoljno povjerenja da ulaže svoj novac, znanje, tijela, djecu, budućnost u državu koju neće raskućiti turbolopovi? Šta bi bilo kad bi se dijaspora i domovina ujedinili u zajedničkom cilju, a koji nije rasturanje domovine? Ne znam šta bi bilo, ali sigurno bi bilo bolje.
Ali kad se pogleda ta imaginarna mapa, ne bljesne samo utopijska mogućnost drugačije Bosne i Hercegovine - ukaže se i svijet koji je značajno obilježen, da ne kažem obojen, prisustvom ljudi koji su definisani bosanskohercegovačkim iskustvom, što uključuje iskustvo izmještanja i dijaspore, što je, bez obzira šta kaže Dnevni avaz i Veliki brat, najvažnije i najrasprostanjenije iskustvo današnjice. Drugim riječima, naša dijaspora, istovremeno tipična i posebna, posjeduje teško stečeno znanje o današnjem svijetu i u poziciji je da - nekako, jednom, što prije - iz te pozicije zamisli bolji svijet, u kojem bi, za njih, centralno mjesto zauzimala bolja Bosna i Hercegovina. Na mapi boljeg svijeta te linije koje pokrivaju svijet, te koordinate budućnosti, presijecale bi se negdje kod Ilidže.
Jedna od budućnosti Bosne i Hercegovine (i svijeta) leži u dijaspori, ako ni zbog čega drugog a ono zato što u ovom trenutku matičnu budućnost krčme matični patrioti i idioti. Problem je u tome što dijaspora neće čekati da se matica uhaviza - odrast će nove, jednojezične generacije za koje će Bosna i Hercegovina biti samo pozornica na kojoj se odvijaju poluizmaštane priče iz djetinjstva i mladosti njihovih jezički neprilagođenih roditelja. Te nove generacije, rođene u svojim novim domovinama, neće se osjećati izmještene i biće mnogo više zainteresovane za lični, za razliku od kolektivnog, suverenitet, imaće distancu o odnosu na nacionalni identitet iz proste činjenice da će njihov biti komplikovan. Njima Bosna i Hercegovine neće trebati za bolji svijet, ali će oni njoj biti neophodni.
Kćerka jedne moje prijateljice u Sarajevu, već u desetoj godini izmaltretirana nacionalnim identitetima i suverenitetima, izmislila je sebi zemlju, koja se, ja mislim, zove Flaška. U Flaškoj se, naravno, priča flaški, jezik koji je ona izmislila i koji tečno priča, najčešće sama sa sobom. Ona je, također, neprikosnoveni flaški suveren - nekad je predsjednica, nekad kraljica, a često princeza. Flaško državljanstvo se u ovom trenutku može dobiti samo milošću suverena i zavisi od toga šta ona misli o kandidatu, pa je stanovništvo malobrojno i nestabilno. Nema, međutim, dijaspore, nema izbjeglica, zato što nema rata, a rata nema zato što svako može sebi osnovati malu vlastitu državu ako mu se Flaška ne sviđa - primjer Flaške pokazuje da svako može biti svoj suveren, samo ako se tako odluči. Flaška princeza u svojoj desetoj godini već zna ono što bosanskohercegovačke kleptokratske strukture kriju od svog porobljenog stanovništva i od dobrog dijela dijaspore - da su kolektivni suverenitet i nacionalni identitet šarene laže u kojima su dominantne boje siva i krvava. Zbog toga Njeno flaško Veličanstvo odrasta unutar vlastite nove domovine, u unutrašnjoj dijaspori nad kojom se vije ponosna zastava njene ličnosti, dokazujući tako ono što bi svi trebali znati - dijaspora nam je sudbina.
Dijaspora i BH pokret DOSTA
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#77
Piše: Aleksandar Hemon.
Kraj osamdesetih u Sarajevu sam proveo dozlaboga
zaljubljen. Bilo je to, prirodno, divno vrijeme: lipe
u cvatu, seks u fići - skoro savršena mladost. Pa
ipak, moja tadašnja djevojka je htjela da se iz
Sarajeva ispali, negdje u slobodarsko inostranstvo,
zato što je osjećala, rekla je, da "ovdje ne pripada".
Budući zateleban, ja sam spremno nazvao kanadsku
ambasadu da se raspitam da li bi nas možda mlade
uzeli, ali je čitav razgovor bio tako obeshrabrujući i
ponižavajući da sam ja tu batalio svaku pomisao na
odlazak. Svojoj ljubljenoj sam rekao da sam shvatio da
se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi
pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i nisam imao
namjeru da napustim ono što je moje.
Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto
tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje
pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku
neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš
da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i
upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu.
Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni
čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav
- moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj
konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a
ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da
voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u
drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš. Silom
prilika, neprilika i zločina mnogi se Sarajlija
ispisao iz Sarajeva a da se nikad nije upisao u drugi
grad, a kamoli državu.
Nostalgija je, naravno, neprebolni osjećaj da si
jednom nekom mjestu i vremenu pripadao i da tamo više
povratka nema. Nostalgija je tako nemoguća bez
izmještanja: to dobro vrijeme je prošlo, tom dobrom
mjestu više nema pristupa, a ovo i ovdje nije ni nalik
onome onda - nikad više ništa nije kao što je nekad
bilo, niti će ikada biti. Jedna od posljedica te bolne
iluzije je izvjesna šizofrenija: ako ništa nije kao
što je nekad bilo, onda ni ja nisam ono što sam nekad
bio, što će reći da fali dobar komad onog mene koji je
pripadao tom dobrom mjestu i vremenu. Čovjek se
podijeli, kao ameba, na prošlog i sadašnjeg sebe i
njih dvojica povremeno razgovaraju, ali nikad nisu na
istom mjestu u isto vrijeme. Nostalgija je
neizlječiva, kao reuma, te tako nema spasa od
povremenog žiganja, a nekada se čovjek ne može ni
pomjeriti. Ipak je lakše ako se odnos sa novim i
starim mjestom zasniva na onome što ti pripada, na
stvarima koje se mogu prenijeti iz nekada-tamo u
sada-ovdje i obrnuto.
Iz raznoraznih razloga, od kojih su mnogi vezani za
najobičniji očaj, ja sam od početka svog boravka u
Chicagu počeo tragati za stvarima koje mogu da mi
pripadaju, počevši od onih temeljnih: kafana, bircuz,
brico, mesar, pekara, raznovrsne loge, ljudi za lopte,
poznanici s kojima možeš da se na ulici pozdravljaš i
vodiš besmislene ali prijatne razgovore tipa "Šta ima?
- Evo ništa" a da im nikad imena ne saznaš, itd. Za to
su bile potrebne godine teškog rada i landaranja,
tokom kojih mi je postalo kristalno jasno da je moj
odnos sa Chicagom zapravo sarajevski. Moj emotivni
tlocrt Chicaga je kopija onog koji sam iscrtao u
Sarajevu - isti projekat, drugi materijal. Lični grad
koji je na osnovu tog tlocrta izgrađen u mojoj glavi i
duši, uključuje osjetilne trenutke koji te za grad
zakače kao udica, trenutke duge koliko i treptaj u
kojem se čini da ti kompletan grad bez ostatka
pripada: kao sto sam u Sarajevu nekad (a i sad) znao
iskusiti drhtaj totalnog prisustva u svijetu u momentu
kad ramazansko sunce zađe a svjetla na svim minaretima
se istovremeno upale, tako u Chicagu danas zadrhtim
kad vidim svjetla aviona iznad aerodroma O'Hare dok
trepere na noćnom nebu kao zbunjeni svici; kao sto sam
nekad sa Trebevića slušao huk grada, sve zvuke
stopljene u monolitni šum, nalik na šum krvi u ušima,
tako danas iz luke Montrose po noći gledam rijeku
bijelih i rijeku crvenih svjetala, koja, kao krvna
zrnca, kolaju Lake Shore Driveom - prednja i zadnja
svjetla automobila koja idu u suprotnim pravcima. U
takvim trenucima, grad se ukaže kao zivi organizam i u
tom trenutku čovjek postane jedna od ćelija tog grada.
Svako malo me neko u Chicagu upita hoću li se
odseliti, sad kad sam, kao, postao uspješan pisac, pri
čemu bi vrli grad New York bio najlogičnije odredište.
Učestalost tog pitanja je usko vezana za kompleks
mnogih stanovnika Chicaga da je ovo "drugi grad",
zauvijek druga violina u odnosu na New York . Pitaju
me, u osnovi, hoću li ih ostaviti sad kad više ovdje
ne pripadam. Pitanje me uvijek malo iznervira, a malo
me i potrese, pošto pretpostavlja da se moje veze sa
Chicagom mogu lako pokidati pošto sam kao stranac
slobodan da nigdje posebno ne pripadam. Rijetko im,
međutim, odrzim predavanje o tome kako se ne radi o
tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada, a i mrsko
mi je objašnjavati vrijednost trenutka u kojem se
usred ljute zime, kad je temperatura oko -30 stepeni
Celzijusa, mučeni putnici zguraju ispod grijača na
nadzemnoj stanici podzemne željeznice, kao pilići
ispod sijalice; niti im mogu objasniti značaj
specifične sivozelene nijanse jezera Michigan, koja se
ukaže isključivo kad puše sjeverozapadni vjetar. A
nemoguće mi je i objasniti da je moja odanost Chicagu
usko vezana za moju ljubav prema Sarajevu i da bih, da
napustim Chicago , nekako - ponovo - napustio Sarajevo,
gdje je ostalo toliko toga što mi još uvijek
pripada.
Kraj osamdesetih u Sarajevu sam proveo dozlaboga
zaljubljen. Bilo je to, prirodno, divno vrijeme: lipe
u cvatu, seks u fići - skoro savršena mladost. Pa
ipak, moja tadašnja djevojka je htjela da se iz
Sarajeva ispali, negdje u slobodarsko inostranstvo,
zato što je osjećala, rekla je, da "ovdje ne pripada".
Budući zateleban, ja sam spremno nazvao kanadsku
ambasadu da se raspitam da li bi nas možda mlade
uzeli, ali je čitav razgovor bio tako obeshrabrujući i
ponižavajući da sam ja tu batalio svaku pomisao na
odlazak. Svojoj ljubljenoj sam rekao da sam shvatio da
se ne radi o tome gdje pripadaš, nego šta tebi
pripada. Meni je Sarajevo pripadalo i nisam imao
namjeru da napustim ono što je moje.
Razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto
tebi pripada jeste strašno važna. Da li negdje
pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku
neko drugi donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš
da uložiš trud, moraš da tražiš i identifikuješ i
upiješ stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu.
Tvoj odnos sa gradom tako zavisi od tebe, a glavni
čimbenik u uspostavljanju tog odnosa je aktivna ljubav
- moraš da tražiš šta da voliš. U takvoj emotivnoj
konstelaciji, gorespomenuti grad ti ništa ne dođe, a
ako ne možeš da nađeš ništa što u njemu možeš da
voliš, onda se lijepo iz njega ispišeš i prebaciš u
drugi grad/državu i nikad se više ne okreneš. Silom
prilika, neprilika i zločina mnogi se Sarajlija
ispisao iz Sarajeva a da se nikad nije upisao u drugi
grad, a kamoli državu.
Nostalgija je, naravno, neprebolni osjećaj da si
jednom nekom mjestu i vremenu pripadao i da tamo više
povratka nema. Nostalgija je tako nemoguća bez
izmještanja: to dobro vrijeme je prošlo, tom dobrom
mjestu više nema pristupa, a ovo i ovdje nije ni nalik
onome onda - nikad više ništa nije kao što je nekad
bilo, niti će ikada biti. Jedna od posljedica te bolne
iluzije je izvjesna šizofrenija: ako ništa nije kao
što je nekad bilo, onda ni ja nisam ono što sam nekad
bio, što će reći da fali dobar komad onog mene koji je
pripadao tom dobrom mjestu i vremenu. Čovjek se
podijeli, kao ameba, na prošlog i sadašnjeg sebe i
njih dvojica povremeno razgovaraju, ali nikad nisu na
istom mjestu u isto vrijeme. Nostalgija je
neizlječiva, kao reuma, te tako nema spasa od
povremenog žiganja, a nekada se čovjek ne može ni
pomjeriti. Ipak je lakše ako se odnos sa novim i
starim mjestom zasniva na onome što ti pripada, na
stvarima koje se mogu prenijeti iz nekada-tamo u
sada-ovdje i obrnuto.
Iz raznoraznih razloga, od kojih su mnogi vezani za
najobičniji očaj, ja sam od početka svog boravka u
Chicagu počeo tragati za stvarima koje mogu da mi
pripadaju, počevši od onih temeljnih: kafana, bircuz,
brico, mesar, pekara, raznovrsne loge, ljudi za lopte,
poznanici s kojima možeš da se na ulici pozdravljaš i
vodiš besmislene ali prijatne razgovore tipa "Šta ima?
- Evo ništa" a da im nikad imena ne saznaš, itd. Za to
su bile potrebne godine teškog rada i landaranja,
tokom kojih mi je postalo kristalno jasno da je moj
odnos sa Chicagom zapravo sarajevski. Moj emotivni
tlocrt Chicaga je kopija onog koji sam iscrtao u
Sarajevu - isti projekat, drugi materijal. Lični grad
koji je na osnovu tog tlocrta izgrađen u mojoj glavi i
duši, uključuje osjetilne trenutke koji te za grad
zakače kao udica, trenutke duge koliko i treptaj u
kojem se čini da ti kompletan grad bez ostatka
pripada: kao sto sam u Sarajevu nekad (a i sad) znao
iskusiti drhtaj totalnog prisustva u svijetu u momentu
kad ramazansko sunce zađe a svjetla na svim minaretima
se istovremeno upale, tako u Chicagu danas zadrhtim
kad vidim svjetla aviona iznad aerodroma O'Hare dok
trepere na noćnom nebu kao zbunjeni svici; kao sto sam
nekad sa Trebevića slušao huk grada, sve zvuke
stopljene u monolitni šum, nalik na šum krvi u ušima,
tako danas iz luke Montrose po noći gledam rijeku
bijelih i rijeku crvenih svjetala, koja, kao krvna
zrnca, kolaju Lake Shore Driveom - prednja i zadnja
svjetla automobila koja idu u suprotnim pravcima. U
takvim trenucima, grad se ukaže kao zivi organizam i u
tom trenutku čovjek postane jedna od ćelija tog grada.
Svako malo me neko u Chicagu upita hoću li se
odseliti, sad kad sam, kao, postao uspješan pisac, pri
čemu bi vrli grad New York bio najlogičnije odredište.
Učestalost tog pitanja je usko vezana za kompleks
mnogih stanovnika Chicaga da je ovo "drugi grad",
zauvijek druga violina u odnosu na New York . Pitaju
me, u osnovi, hoću li ih ostaviti sad kad više ovdje
ne pripadam. Pitanje me uvijek malo iznervira, a malo
me i potrese, pošto pretpostavlja da se moje veze sa
Chicagom mogu lako pokidati pošto sam kao stranac
slobodan da nigdje posebno ne pripadam. Rijetko im,
međutim, odrzim predavanje o tome kako se ne radi o
tome gdje pripadaš, nego šta tebi pripada, a i mrsko
mi je objašnjavati vrijednost trenutka u kojem se
usred ljute zime, kad je temperatura oko -30 stepeni
Celzijusa, mučeni putnici zguraju ispod grijača na
nadzemnoj stanici podzemne željeznice, kao pilići
ispod sijalice; niti im mogu objasniti značaj
specifične sivozelene nijanse jezera Michigan, koja se
ukaže isključivo kad puše sjeverozapadni vjetar. A
nemoguće mi je i objasniti da je moja odanost Chicagu
usko vezana za moju ljubav prema Sarajevu i da bih, da
napustim Chicago , nekako - ponovo - napustio Sarajevo,
gdje je ostalo toliko toga što mi još uvijek
pripada.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#78
Preneseno sa teme "Idemo pred skupštinu".uvjek dobar gost wrote:Da obavijestim sve zainteresovane....
Neki sastanak aktivista je bio prisutan u nedelju... trajao je prilično i isto tako bio je prilično konstruktivan...
Pored nekih ideja koje će se definitivno sprovesti u djelo jedna stvar mislim da je od presudne važnosti !
Naime "sarajevska ćelija" pokretra Dosta će se definitivno formirati, za tim korakom postoji nasušna potreba, situacija je takva ... kakva je i zahtjeva konkretna djela i konkretan odgovor....
U ime toga pozivam sve koji pročitaju ovaj post da se zapitaju na koji način mogu i da li žele da doprinesu rješavanju ove krajnje grozne situacije u kojoj se svi skupa nalazimo....
Ja sam krenuo i pozivam Vas da krenete sa mnom ili sa nama... ne za nama ili za mnom... jer mi pozivamo pojedince i pojedinke da mućnu glavom i okrenu se oko sebe... i razmisle jeli zaslužuju bolje.... mi "dostaši" mislimo da zaslužujemo ... samo se za to moramo izboriti.....!!!!!
Vrijeme je da se krene !!!
Da bi dijaspora znala šta se dešava. Ako postoji interes.
-
klif
- Posts: 1309
- Joined: 28/12/2005 12:58
#79
Danas je neko od moderatora ovoj temi skinuo oznaku „ne propusti“. Ispravno. Godina dana, koliko dugo je nosila taj epitet, je dug period. Imali smo šansu reći nešto. Mi dijasporke i dijasporci. Dijaspora je, međutim, zabavljena nekim drugim stvarima. Pretpostavljam. Iz tog razloga nema vremena da se – čak ni virtualno – bavi domovinom koja joj to više nije. Naše su kuće i domovine već odavno Amerika, Australija, Kanada, Evropa… O BiH će se već neko drugi pobrinuti. Mi tu ne možemo napraviti ništa. Takvi kakvi jesmo.
Djevojke i momci Dostašice i Dostaši su makar pokušali. Pokušali su sa svojih 22, 25, 30 godina reći da je BiH bolesna. Skoro pa na samrti. Da joj treba lijek. Pustili su krik očajnika ne bi li ih ko čuo. Nismo ih čuli. Počeli smo izražavati sumnju u dobre namjere, pitali se koja ih to mračna sila finansira, kakve se dalekosežne sumnjive političke namjere kriju iza toga, gdje će odlaziti naš teško zarađeni novac, davali smo savjete kako bi to trebalo uraditi jer to tako kako oni rade ne valja… Sve smo preispitali, sve smo izanalizirali i zaključili da ne zaslužuju našu podršku. Ili smo odmahnuli rukom uz pogrdan osmjeh.
Bosanci i Hercegovci su zaboravili na solidarnost. Međusobno povjerenje postoji samo među članovima uže porodice. Zajedničko djelovanje u pravcu ostvarivanja opšteg dobra se tretira kao gubljenje vremena i nerava. Vjeru u budućnost BiH kao normalne države imaju još samo oni koji su za to plaćeni. Za stjecanje samopouzdanja je neophodno da se makar tu i tamo nađeš na sunčanoj strani ulice. Al’, nije to za nas.
Zato dragi moji Bosanci i Hercegovci i pripadnici konstitutivnih BH naroda u rasejanju, u se i u svoje kljuse. Nemojmo dozvoliti da nas progone zle misli, pa da pomislimo, možda smo ipak mogli, makar pokušati, učiniti bar nešto za domovinu. Preživjeće Bosna i Hercegovina i sa nama i bez nas, kao i toliko puta do sad. To, međutim, neće biti naša zasluga.
Djevojke i momci Dostašice i Dostaši su makar pokušali. Pokušali su sa svojih 22, 25, 30 godina reći da je BiH bolesna. Skoro pa na samrti. Da joj treba lijek. Pustili su krik očajnika ne bi li ih ko čuo. Nismo ih čuli. Počeli smo izražavati sumnju u dobre namjere, pitali se koja ih to mračna sila finansira, kakve se dalekosežne sumnjive političke namjere kriju iza toga, gdje će odlaziti naš teško zarađeni novac, davali smo savjete kako bi to trebalo uraditi jer to tako kako oni rade ne valja… Sve smo preispitali, sve smo izanalizirali i zaključili da ne zaslužuju našu podršku. Ili smo odmahnuli rukom uz pogrdan osmjeh.
Bosanci i Hercegovci su zaboravili na solidarnost. Međusobno povjerenje postoji samo među članovima uže porodice. Zajedničko djelovanje u pravcu ostvarivanja opšteg dobra se tretira kao gubljenje vremena i nerava. Vjeru u budućnost BiH kao normalne države imaju još samo oni koji su za to plaćeni. Za stjecanje samopouzdanja je neophodno da se makar tu i tamo nađeš na sunčanoj strani ulice. Al’, nije to za nas.
Zato dragi moji Bosanci i Hercegovci i pripadnici konstitutivnih BH naroda u rasejanju, u se i u svoje kljuse. Nemojmo dozvoliti da nas progone zle misli, pa da pomislimo, možda smo ipak mogli, makar pokušati, učiniti bar nešto za domovinu. Preživjeće Bosna i Hercegovina i sa nama i bez nas, kao i toliko puta do sad. To, međutim, neće biti naša zasluga.