suncica24 wrote:Da se onda izjadam, iako nisam sigurna da spadam u dijasporasice (jos).
Kao jedna od pacica (femininum od pacici?) koji su trbuhom za znanjem krenuli u bijeli svijet, trenutno se upravo batrgam sa tim pitanjem: gdje sam ja? I gdje to zapravo ja ko namjeravam biti?
Nisam dovoljno dugo vanka da se osjecam dijasporom. Nekako, namjera je usavrsavanje, ne izbjeglistvo. Ali, 'ebi ga, dodjes do tog trenutka kad shvatis da kerovi laju, a karavani prolaze. I da moras brze bolje uhvatiti voz, inace...
Pitanje je... koji voz?
Sad, ja imam dovoljno godina da je moj identitet izgradjen u BiH. Na nesrecu, takva naopaka kakva sam, ne zivim da se ne osvrcem, tako da ulupah godine i godine lopatanja i krampanja na neke budalaste namjere tipa: Popravimo BiH. Spasimo Dom mladih. Porodiliste. Izgradimo vrtic. Promjenimo zakon.
Promjenimo ljude?
Zbog istog broja godina me za BiH veze zivot. Moj. Porodica, prije svega (najbolnija tacka). Prijatelji. Mjesta. Trenuci. Sjecanja.
S druge strane, ja psihicki tu ne mogu vise. Zatvaram se u svoja cetiri zida, nakon sto prestajem vjerovati i u sta (sem u ljude, neke, moje, divne), bilo kakvu mogucnost promjene i napredovanja. Mene boli svaki apel za pomoc. I to sto pomognem jednom, a ne i drugom. Jbt, moram birati kome pomoci, jer toliko bolesnih, nesretnih, nemocnih, bijednih ljudi, toliko apela, da... jednostavno, osjecas se kriv sto nisi svemocan. Onda me boli i ta mrznja koja je debelo posijana u nama. I strah me da pocinjem stvarno da mrzim. Sve one koji me tjeraju da... mrzim. Boli to kada vidis sta rade od mog grada, sta rade mojoj porodici, mojim prijateljima. Boli GRAS, Konjuh, svaka kladionica, biro, Feroelektro, Gordanina sestra, Dragicina kci, onaj ciko sto prodaje zvake i upaljace kod Katedrale, boli hahar koji je ukrao Sefikinu cijelozivotnu ustedjevinu od 500KM, i boli naninih od hljeba odvojenih 10KM da joj pomogne, boli sto me ljudi blijedo gledaju kada spomenem maslacak uz snicle od brasna, pa me opet blijedo gledaju kad shvate da nisam "nasa", boli Alba, Ranko, Maja, Emina... boli.
I onda dodjes negdje gdje je zivot normalan, gdje ljudi kada idu ne odlaze, gdje je problem sloboda interneta, smrt pingvina na Madagaskaru, gdje djeca na ulici igraju gume, pusu balone od sapunice, gdje ovaj ode malo raduckat na Tajland, a onaj u Peru, gdje nezaposlenost jeste problem, ali niko (ili veoma, veoma mali broj njih zna) ne zna za glad, gdje otvoris oci i udises Kinu, Brazil, USA, Etijopiju... i izdises Australiju, Italiju, Rusiju... gdje sa licnom karticom dobijes i onu za biblioteku, a uz studentsku prismrdis ciskusu (sunca), gdje si normalan (ili se makar takvim pravis), a ipak, gledaju te kao nenormalnu, onu sto je prezivjela rat, onu u cijoj zemlji je jos rat, onu koja ratuje sama sa sobom...
I tako, zavrsis nepripadajuci nigdje.
Nit' si na zemlji, nit' si na nebu.
Jednostavno si u kur...
I mrzim, da, prvi put iz dna duse mrzim sve one zbog kojih sam tu gdje jesam, a ne na obicnom, planiranom usavrsavanju.
Ja... nemam pojma gdje cu. Srce kaze jedno, razum drugo. A ja bih samo da ucute i jedno i drugo i da me puste makar da se pravim kako ce, eto, vrijeme donijeti odgovor i razrijesiti dilemu.
Nece. Ja cu.
I mislim da ce mi to biti najtezi odgovor na najteze pitanje u zivotu.
Do tad... trudim se da sjedim na dvije stolice. A znate kako obicno u tom slucaju bude...