Evo da ja probam:
1. Duzina puta od posla do kuce
2. Radni sati
3. Medicinsko osiguranje ako ostanes bez posla.
4. Kvalitet hrane
5. Odrastanje djece
---------------------------------------------------------
1. Ja trenutno putujem do posla izmedju 50 minuta i sat vremena. Znam zasigurno da bi mi u SA trebalo puno manje. To je barem jedno sat-sat i po vremena vise koje bih imao za sebe.
2. 9-5 je sranje (pogotovo u kombinaciji sa putem kuci od sat i vise). 7:30 - 15:30 je mnogo bolje. Ostane ti puno vise vremena za sebe.
3. Medicinsko osiguranje je jedna stvar koje se ovdje (u Americi) pravo bojim. Tj. bojim se da ga ne izgubim. A gubim ga cim ostanem bez posla (gluho bilo)
4. Da bih se ovdje hranio zdravo potrebno je mnogo vise para nego za "obicnu" hranu. Kad kazem obicnu mislim na meso zivotinja kljukanih hormonima, antibioticima itd, hranjenih kojekakvim gadostima ukljucujuci lesine uginulih zivotinja (mad cow) i na povrce i voce koje nema ni mirisa ni ukusa.
5. Nemam djecu ali da ih imam bilo bi me strah pustiti ih na ulicu. I da ih pustim na ulici nema druge djece. Znaci ako hoce da se druze moram ih ja voditi na igraliste i tamo nadgledati. Ako hoce kod druga moram ih ja odvesti i dovesti. Ako hoce da se bave sportom moram ih ja voditi na trening. Znaci jedno odrastanje pod lupom roditelja koje ne bih nikom pozelio (a najmanje svojoj djeci) VIdio sam poslijedice takvog odrastanja kad sam ja isao na faks. Kad se tamo djeca (koja bi trebala biti malte ne odrasli ljuid) ponasaju kao da su s lanca pusteni, sto u biti i jesu. Prvi put iskusavaju neke stvari koje smo mi iskusili sa nekih 10-12 godina, potpuno su pobrkanih shvatanja svijeta i realnosti oko sebe. Onda vidjas trovanja alkoholom (jer hudni ne znaju piti kako treba

) predoziranja, depresije...
Eto tako... Ipak kad se sve stavi na vagu ne namjeravam se vracati... jos
