Evo, pošto vidim da "vješticanametli" čeka jedan dugačak post, ovdje ću opisati naš napad i proboj na Trebević na lokaciji Ablakovina. Bila je to akcija tokom koje smo trebali napraviti prodor u rejonu Vidikovca, pansiona Osmice i na pravcu Ablakovina - Curine njive... Ne znam da li smo mi tada trebali razvući pamet četama da Labudovi prođu na Špici, ili su oni radili lažnjak da prođemo mi na Trebeviću. Bilo kako bilo, prošli smo i mi i Hadžijini ljudi. A sve je započelo to jutro tačno u 4 sata ujutro, nakon višesedmičnih izviđanja i nekoliko dana strogog karantina u kasarni na Bistriku...
Nama je akcija predstavljena kao odlučujuća bitka za deblokadu grada, tokom koje se od nas očekivalo da izađemo na sam vrh Trebevića. Nije to bio ni malo naivan zadatak, cijeneći činjenicu da je uslov za to bio ovladati putnom komunikacijom Lukavica - Pale, koja je četnicima bila od iznimne važnosti. Znali smo da će je braniti svim silama. Znali smo i da nam upravo ta cesta predstavlja najtanju tačku našega plana, jer je odsjecanje naših jedinica po dužini ceste značilo da će se ganjati danima i noćima sa četama po Trebeviću, bez velikih šansi za preživljavanje bez dotura municije, protivoklopa i sanitetskog materijala. Zato se pripremama pristupilo veoma ozbiljno...
Plan
Iz kasarne nam je prvo zabranjeno telefoniranje a onda i odlasci kućama. Preko dana smo malo gluvarili u krugu kasarne a dobar dio vremena smo provodili u kabinetu opremljenom školskom tablom, na koju smo svaki dan ucrtavali nove detalje zapažene tokom izviđanja. Svo naše kretanje je bilo ograničeno na izviđanja, koja smo obavljali u samo svitanje na više pravaca kuda je trebao da teče naš proboj. Rečeno nam je da će se na Špici raditi lažnjak da nam olakša prolazak i razbijanje prve četničke linije. Rečeno nam je i da ćemo imati podršku artiljerije Korpusa, u što niko naravno nije mnogo vjerovao, jer su nam takva obećanja davali svaki put kada je trebalo ići poginuti. I ono nekoliko puta koliko nam je Korpus davao podršku minobacačima, vlažna punjenja ili nesmotrenost artiljeraca je vodila tome da naše granate često završe po prostoru na kojem smo najviše skoncentrisani. Zato se ovoj podršci Korpusa niko nije niti pretjerano radovao. Mi smo sve polagali na podršku koju nam mogu dati naši provjereni artiljerci iz brigade... Rečeno nam je i to da je naš zadatak da napravimo proboj u klin, a da će čim mi prođemo, ući i 141. lahka brigada da "cijepa" po bokovima... Plan je bio da POČ u kojem sam tada bio, napada direktno iz pravca Ablakovine i probivši drvenu bankinu koju su četnici postavili za zaštite od pogleda cestu Lukavica - Pale, nastavi prodirati pravo prema vrhu Trebevića. Brigadni IDV je trebao u isto vrijeme da napravi proboj sa lijeve strane u rejonu Vidikovca, i da stavi tamo pod kontrolu ovu cestu, kako bi spriječili dostavljanje pomoći četnicima iz pravca Pala. Borci iz bataljona, pojačani bataljonskim IDV-ovima, trebali su da se probiju skupa sa nama na glavnom pravcu, ali da onda "cijepaju" desnu stranu, rubom ceste u pravcu pansiona Osmice. I sa brigadnim IDV-om a i sa ovom ekipom koja je imala zadatak da prodire u pravcu Osmica, bio je raspoređen po jedan tim logističara sa motornim pilama, koji su trebali da na određenim lokacijama odmah naprave zapreke preko ceste (da obaraju balvane na cestu), kako bi se spriječio prodor četničkih tenkova i Praga i odsijecanje nas koji idemo ka vrhu Trebevića... Međutim, stvari su, kako to obično biva, tekle malo drugačije od planiranog...
Noć pred polazak u akciju
Noć prije akcije u bazi niko ne spava. Svako gleda da nekako prekrati vrijeme do polaska. Plan dobro znamo, znamo i teren solidno, hvala Bogu imamo i s čim. No, upravo ta konfiguracija terena i ta slaba tačka - cesta - čini nas sve nervoznima. Oko 2:30 zadužujemo naoružanje, municiju i ostalu opremu. Postrojavamo se u kasarni i spremni smo za polazak. Pod okriljem noći, pješke polazimo sa Bistrika, kroz mahale u pravcu Ablakovine. Tamo se smještamo u podrume kuća i čekamo da demineri obave svoj dio posla... Nešto oko 3:30 napokon krećemo.
Piskutavi Tekbir u svitanje
Prolazimo kroz naš tranše do tačke gdje ga napuštamo i rubom rijetke šumice polazimo u pravcu ceste. Ispred nas, još uvijek po mraku, korak po korak idu demineri i poslijednji put pipalicama bockaju zemlju da bismo se bezbjedno dokopali jurišnog položaja uz samu bankinu... Napokon smo se rasporedili uz bankinu, duž drvene oplate. Jedni su otišli malo više u desno, prema Osmicama, a grupa u kojoj sam bio, razvukla se uz bankinu na lijevoj strani, uz ovu rijetku šumicu koju spomenuh maločas. U sredini je bio prostor od nekih 20-30 metara, u kojem se nije nalazio niko. Čekali smo samo znak sa Špicaste stijene. Tačno u 4:00 se začuo prvi RPG na Špici. Tada je neko od naših, svojim piskutavim glasom, kao kakva trebica u pubertetu, povikao TEKBIR!!! Na to smo svi povikali ono što obično slijedi iza toga
Onda je naš protivoklopnjak tukao RB-om drvenu oplatu u ovom slobodnom pojasu. Pogađa. Onda tuče i drugom minom i opet pogađa. Sa ta dva pogotka nam je napravio dovoljno veliku rupu u drvenoj oplati kroz koju smo iskakali na cestu Lukavica - Pale. Sve je to sada ličilo na dva lijevka. Sa obe strane se slijevala vojska ka toj jednoj rupi u drvenoj oplati i iskakala na cestu, da bi se nakon toga brže-bolje opet razvlačili kao lijevak na lijevo i desno... Bilo je bitno samo što prije skloniti se sa ceste i dokopati se šume sa druge strane...
Elininisanje prvog cilja
Sa lijeve strane od mjesta na kojem smo iskočili na cestu, nekih 20-ak metara udaljen, dočekuje nas četbnički bunker. Haman na samoj cesti. Iz bunkera reže "sijač", no sreća roka po onoj rijetkoj šumici čijim rubom smo došli do ceste. Puškarnica mu okrenuta nizbrdo, pa mu ne dozvoljava da puca bočno, po nama. Nas nekoliko ide cestom pravo prema vratima bunkera. U pauzama kada četbnici mijenjaju redenik na 84-ki, zovemo ih na predaju. Sa nama cestom ide i XXX, RPG mu spreman. Vrata bunkera se malo odškrinu i prema nama četnik uputi jedan kratak rafal. nama je to bio signal da se ne žele predati. Kolega sa RPG-em šalje prvu minu direktno kroz vrata. Mi završavamo stvar tromblonima sa ramena. Uhvatili smo se šume iznad ceste i jedan od kolega odlazi da pogleda stanje u bunkeru. Prije je izašao van, nego što je ušao unutra. Unutra hršum i raskomadani dijelovi tijela. Kasnije odlaze druga dvojica i vade iz bunkera 84-ku, par plavih pancira (vjerovatno otetih od UN-a), minobacač 60mm i još kojekakvih budalaština, koje su bile upotrebljive a mogle su se izvući iz tog jada. Sve stavili uz jednu stranu bunkera, da neko ponese ili gore kada zatreba, ili naniže u pripremu na Ablakovini. Kasnije kada smo se povukli odozgo u kasarnu, gledamo na srni izvještaj sa ratišta. Prikazuju debili svoj razvaljeni bunker i prikazuju tu opremu koju smo spremili za ponijeti i kažu: "Evo u kakvom su rasulu Alijini mudžahedini pobjegli sa Trebevića, da su čak za sobom ostavljali i svoju ličnu opremu..."
Napredovanje ka vrhu
Nakon što smo riješili taj bunker, hvatamo se šume i napredujemo prema vrhu Trebevića. Nailazimo na još jednu malu cestu obraslu u šiprag i prelazimo je. Za sada stvar teče dobro, nema nikakvog dejstva po nama. Čujemo zvuk motornih pila iz pravca Osmica i to nam daje uvjerenje da i naši po bokovima napreduju po planu. Od krivine ceste ne možemo da ih vidimo, ali zaključujemo po zvuku... Nebih zaista znao reći koliko smo uspjeli prodrijeti u dubinu. Kao komandir odjeljenja sam se stalno osvrtao natrag i znakovima rukama upućivao momke iz mog odjeljenja da zauzmu podesne položaje za napredovanje dalje. U jednom trenutku se okrenem naprijed i krv mi se sledi u žilama. Ispred mene, na samo nekoliko metara, puškarnica četničkog bunkera. U tom trenutku u čovjeku proradi adrenalin koji te gotovo parališe. Par sekundi sam tako stajao ispred puškarnice a imao sam osjećaj da su mi pete naprijed a prsti na nogama - nazad. Jednostavno nisam znao kako reagovati. Baciti se na zemlju? Potrčati prema prvom debljem stablu i zaleći iza njega? Sve se u takvim trenucima zbrka u glavi. Sreća, nije to trajalo dugo, tek nekoliko sekundi, ali se meni činilo kao vječnost. U stvarnost me je prizvala upravo sama stvarnost. Pomislih, pa da unutra ima neko, do sada bi me izrafalao pet puta. Onda se dohvatih prvog drveta i zalegog. Do mene dopuza kolega i nabacismo po par kašikara iza bunkera. Niko ne odgovara. Zapucasmo po puškarnici. Opet ništa. Onda zaključimo da je bunker prazan. Tako je i bilo. Napredovali smo nakon toga još neko vrijeme, cijepajući špic a očekivali smo da uđe 141. lahka i da popunjava bokove. No, 141. lahka je "zapela" negdje na putu ka Ablakovini. Doduše, neki pripadnici iz te brigade su se pojavili na licu mjesta i uključili se u napad, no njihova glavnica se nije ni pojavila da popuni bokove, kako je bilo dogovoreno. Uto nam dolazi i informacija da brigadni IDV nije uspio da presječe cestu u rejonu Vidikovca... Naše napredovanje je iznenada prekinula četnička 84-ka, koja je počela da nas "brije" sa vrha uzvišenja uz koje smo napredovali. Pokušavali smo je se kotarisati, ali bezuspješno. Delegat jednostavno nije popuštao obarač... Sve do tada na nas nije takoreći ispaljen ni metak, sa izuzetkom rafalanja iz onoga dole bunkera, koje nije bilo opasno po nas. Znači, od momenta ulaska preko ceste pa do momenta kada počinje prava razvaljotka, prošlo je gotovo cijelih 10-ak do 11 sati. Ušli smo tačno u 4:00 ujutro a ovo sada što opisujem se dešava između 14:00 i 16:00 sati. Šta ovim želim da kažem? Želim da kažem da se za toliko vremena na Trebević moglo uvesti bar hiljadu vojnika, bez da na njih iko ispali i jedan jedini metak. Sve se to odvijalo kao u dobrim akcionim filmovima. Sve odrađeno bez greške, samo nema obećane podrške i nema glavnice iz 141. lahke da nam popunjava bokove dok cijepamo ka vrhu.
Dernek počinje
Onda, u neka doba sa lijevog boka začujemo lomljenje granja i šuškanje lišća, a zatim, iz neposredne blizine, po nama počeše da pljušte rafali. Stigla ispomoć sa Pala. U prvom naletu nam biva ranjeno par momaka i na jedvite jade dođoh do njih i uspijevam da ih "pokrpim" prvim zavojima. Dvojica zdravih ih odvukoše naniže, ka pripremi na Ablakovini. Ganjamo se tako po šumi, četnici nas pokušavaju presjeći između ceste i gornje vršne tačke na brijegu do koje smo uspjeli da prodremo. Uto se sa lijeve strane začuje brujanje. Bez dvogleda vidimo na jednoj krivini, iz pravca Vidikovca nam prilazi bijeli tenk - točkaš, kakav su imali Ukrajninski pripadnici UNPROFOR-a. I tek tada započinje pravi pakao. Nešto što neću zaboraviti dok sam živ. Prvo osjetiš da ti se koža naježila, onda ti zazuji u ušima pa te detonacija podigne 20 cm od zemlje, pa onda tek čuješ da je ispaljen taj projektil koji te podigao sa zemlje kao da si list. Kao šlag na tortu, osjetiš onda granje i kamenje kako te obasipa sa neba. Pješadijska paljba po nama sa lijevog boka ne prestaje a ovaj se uzjogunio sa tenkom pa ore li ore, kao da će sijati baštu tuda. Iza jednog drveta unakrst ležimo ja i kolega M.K. (sada radi negdje u Federalnom MUP-u). On prati moju lijevu stranu, ja pratim naprijed i desno. Oko nas pršti, što od pješadijske vatre, što od tenkovske đuladi, što od četničkih haubica sa Borija i Hreše i minobacača. Zemlja gori. Kada god saspem rafal, čahure iz moje Falovke tuku kolegu M.K. direktno po šljemu i to ga nervira, hahaha. Kasnije sam zbog ostavljanja te usrane Falovke na Trebeviću, morao da pišem izjavu u komandi brigade, hahaha.
"Kalaš" je iz raja izašao
Malo po malo posrana Falovka počinje da "šteka". Bacim je tu u šumi i uspijem se nekako probiti do ceste, do onoga razvaljenog bunkera. Uzmem sa one kamare jedan četnički "Kalaš, jebi ga, sav krvav, prašnjav i pun zemlje i koječega, preživio dvije mine iz RB-a i sijaset tromblona, ali radi ko Doxa. Sa njime se vratim na položaj gdje sam bio ranije. U međuvremenu, još nekoliko naših momaka biva izranjavano i oni zdravi ih svlače naniže ali se niko ne vraća da zauzme njihovo mjesto. Ostaje nas na kraju dvadesetak gore, preko ceste. Neki od naših momaka su se, na moje oči, izranjavali sami po nogama, samo da ih izvuku odozgo i odvuku u sigurnost pripreme. Ne zamjeram im na takvoj odluci, jer ono što se u nastavku desilo, prijetilo je da nas, koji smo ostali gore iznad ceste, zauvijek sahrani u Trebevićkoj vukojebini...
Priprema za povlačenje i bijeg u poslijednji čas
Naime, nekako smo uspjeli zakratko utišati pješadiju na našoj lijevoj strani. No, onda je krenuo četnički napad i iz pravca Osmica. Bili smo u tankom sendviču, sve je išlo na to da će da nas odsijeku cestom. Dolazim nekako do komandira naše čete, ljudeskare čija je šaka bila ko u medvjeda šapa, i on mi kaže da se ne povlačimo već da napravimo tzv. "kružnu odbranu". Pogledam oko sebe i počnem prebrojavati momke. Jedva da nas je desetak iz moje čete. Ima tu možda još desetak momaka iz drugih četa i jedinica ali ih ne poznajem i ne znam koliko se u njih možemo uopšte pouzdati u ovako jebenoj situaciji. Objašnjavam tom prilikom komandiru situaciju i izvještavam ga o brojnom stanju. Kada je shvatio sa koliko boraca raspolažemo, samo je rekao - "Izvlačite se kako znate i umijete"... Nismo čekali više ni sekunde. Krenuli smo se prebacivati preko ceste a oko nas su prštali rafali. Odmah nakon skoka kroz onu rupu na drvenoj oplati, našao sam se na livadi uz šumicu, po kojoj su sipale granate. Zalegao sam par sekundi da se raziđe dim i ugledao sam tada na sred livade tijelo jednoga momka iz 141. lahke brigade. Geler mu odnio pola glave. Preko njega preskoči neki njegov saborac i pokuša da ga povuče naniže, ka našoj tranšeji. Nije uspio jer je ovaj poginuli momak bio potežak za njega samoga. Tada mu ovaj samo navuče jurišni prsluk preko glave da se ne vidi ona stravična povreda i razguli naniže. U tom trenutku se pored mene pojavi jedan od mojh drugova iz POČ-a. Rekoh mu samo da me dobro uprati i da mu ne pada na pamet da bježi. Onda smo skupa istrčali do ovog poginulog borca iz 141., uhvatismo ga za ruke i noge i povukosmo ga tako preko livade, sve do naše tranšeje. Tamo ga prihvatiše ljudi sa linije. U trenutku kada smo se na izmaku snage naglavačke ubacili u našu tranšeju, začusmo mehanizaciju na cesti sa naše desne strane, tamo gdje su inženjerci u pravcu Osmica oborili balvane na cestu. Četnici dovukli nekakav kamion sa grtalicom i guraju balvane sa ceste. Uto u tranšeju naglavačke počeše da upadaju komandir čete i ostatak naše ekipe. Povukosmo se u pripremu a nakon toga, kada se malo smirilo artiljerijsko divljanjem, zaputismo se prema kasarni.
Eto, tako je iz moje perspektive izgledao naš proboj na Ablakovini. ako ovdje ima još onih koji su učestvovali u ovoj akciji, volio bih ako bi i oni napisali svoje viđenje ove akcije, onako kako je se sjećaju.
Lijep pozdrav svima...
Ja znam da ovo nije prava lobanja (oko nje se polemika vodila i u Hagu) a i da jeste,ne mjenja stvar niti ga možeš opravdati.Vasilije Vidović je napravio mnoga zlodjela.Valjda se tako svetio što mu se sestra udala za arapa.Što zeta nije rokn'o nego sirotinju po Misoči i Ilijašu.
..
