Trinaestog juna ’95. godine sve je bilo spremno. I mada su sve procjene govorile o povoljnom ishodu, znalo se da mnogo toga, ili zapravo sve, zavisi od uspješnosti udarno-probojnih grupa, koje su 14. naveče ’ušle’ u međuzonu.
Akcija je počela sa praskozorjem.
Reske fijuke projektila i povremene jedva razumljive povike gušile su eksplozije granata raznih kalibara, a potom na scenu stupaju najprobojniji pješadinci na svijetu. Dalji tok akcije odvija se, rekli bismo na, za njih, uobičajen način. Munjeviti udari na dobro utvrđene pozicije protivnika i pojak pa sve slabiji njegov otpor u pokušaju spašavanja bijegom ka obližnjim uzvišenjima.
Drskom hrabrošću svojstvenoj samo izuzetnim borcima, ’gaženi’ su rovovi, zaobilažene minsko-eksplozivne zapreke i uspinjalo ’čukama’ kao da se na vojnoj vježbi. Ono što posebno zadivljuje, bila je brzina kojom su, uprkos velikom nagibu terena i mnoštvu načičkanih zemunica, te povremenoj vatri neprijateljske artiljerije, ’knjiženi’ kilometri novooslobođene teritorije. Dakako, izvrsnu pomoć svojim, nadasve preciznim pogocima davali su artiljerci i PAM-isti Sedme, ’vezući’ sitni vez nabožićkim šipražjem.
Sve udaljeniji eho rafala i kratki tonski signali ’iscrtavanja’ trenutnih pozicija bili su siguran pokazatelj da uspjeh ni tada neće izostati. A i kako bi kada su heroji Bazuka, Šiške, Ramos, Gađun, Soša i Zuka predvodili svoje vitezove i pod budnim okom pukovnika Patkovića i Brzine, te majora Mašovića ’šnjirali’ brežuljke i doline, bratski uvezani u najdivniji đerdan pobje-donosnog pohoda.
“Bilo je zaista hrabro, znajući kako su utvrđeni i čime sve naoružani, tako otvoreno udariti po četnicima, -reći će u podsjećanju na taj događaj jedan od predvodninika tadašnje udarne grupe Sedme Avdo Tutmić Bazuka. “Međutim, za nas je to tada bio samo dodatni izazov i, eto, potvrdilo se da za nâs gotovo da i nije bilo dovoljno čvrste prepreke koja nas je mogla zaustaviti. Hvala dragom Bogu što nas je pomogao i hvala svim momcima koji su toga jutra nadmašili sami sebe potvrđujući ono staro pravilo da, kad se bratska srca slože sve se može...“
“...Za ono što je tom prilikom oslobođeno, a napose zbog vrijednosti ratnog plijena izraženog u desetinama cijevi i drugog MTS-a bogami se vrijedilo boriti i više dana, a mi smo to tada ostvarili za nekih par sahata...“, - podsjeća se tadašnji diverzant Dževad Gađun.
Slične impresije nosi i njegov jaran Ismet Šišman Šiške dodajući: “Uspjeli smo zahvaljujući božijoj pomoći, ali i hrabrosti i umjeću ovih momaka.
Ta operacija i uspjeh su za pamćenje, ali nažalost, tu su preselili istinski heroji ovih prostora-rahmetli Koprdža, Kobilica, Hosovac, Kovačević, Sarajlica..."
Iz svega vidljivo je da je i ovaj itekako značajan uspjeh ostvaren zahvaljujući, prije svega, dobro osmišljenoj strategiji i izuzetnoj sposobnosti manevarskog sastava Armije R BiH.
Pomenuti objekti po mnogo čemu su ključna stavka i najpodesniji ulaz u srce okupiranog područja sjeverno od Sarajeva. Njihovim oslobađanjem ostvarena je kontrola cjelokupnog ilijaško-semizovačkog dijela ratišta, kao i sliva rijeke Bosne od Rajlovca do Visokog, te mogućnost pariranja neprijateljskim uporištima na Motki i Tihovićkom brdu, kao i potezu Crepoljsko-Bukovik.
Nadalje, na ovaj način bilo je moguće stavljanje pod punu vatrenu kontrolu putne komunikacije Semizovac-Srednje, odnosno presjecanje najsigurnije veze ove kotline sa uporištima na Romaniji. Ilijaš, Semizovac i Srednje su ovim dovedeni u prilično nezavidan položaj i dakako stvorene znatno povoljnije operativno-taktičke pozicije za dalje napredovanje A R BiH.