Skupština RS-a
Osma sjednica, 25. februar 1992. Milutin Najdanović:
Buduća srpska država ne smije da bude geografski monstrum, da jedan kraj ne može da saobraća s drugim, da bude država sa Bangladešom. To što mi moramo da učinimo već danas, to je da se sprskom narodu predoči da mora da bude spreman da će doći do mijenjanja teritorija, do preseljenja stanovništva. Iako se danas poteže floskula 'izdaje srpskog naroda'. Ma koliko to bilo bolno, globalni ciljevi nacija moraju biti na prvom mjestu. Moramo da budemo spremni da damo neke kamenjare u Krajini za druge kamenjare
I BOGAMI DADOSTE 
ista sjednica, Milovan Bjelošević:
Htio bih da apostrofiram prostor Sjeverne Bosne kao most između Krajine i Srbije. Predlažem da veoma ozbiljno predložite gospodi Hrvatima u BiH, koji su svakako sastavni dio HDZ Hrvatske, zamjenu stanovništva na sjeveru BiH kako bi taj prostor od Knina do mora bio čist.
ista sjednica,Radovan Karadžić:
Taj kraj tamo Posavina biće najteže riješiti jer HDZ polaže neko istorijsko pravo s obzirom na banovinu. Tu ćemo morati da nađemo neke kompromise i da izvršimo neka usklađivanja kako bi taj koridor mogao naš da bude.
Deveta sjednica, sastanak poslaničkog kluba, 28. februar 1992. Radovan Karadžić:
A nama nije cilj da Hrvatska ne može da postoji. Nama je cilj da se i Hrvatska zaokruži, a i svakom Srbinu je jasno da Hrvati i Srbi ne mogu u zajedničkoj državi. Malo smo razmatrali na kojim principima bi se mogli razriješiti srpsko-hrvatski odnosi uopšte s obzirom na krajine. Oni misle da bi najbolje bilo preseljenje stanovništva. Od toga se kosa diže na glavi Evropljanima. Oni smatraju da tamo živi između 150 i 250.000 Srba u kršu, da su jako siromašni itd. I da bismo mi dali najbogatija imanja u Vojvodini. To izvan BiH bilo je kao neko pipanje pulsa. Oko Bosne i Hercegovine oni su potpuno saglasni, i to se vidjelo.
Sedamnaesta sjednica, 24–26. jul 1992. Karadžić:
Mi danas kontrolišemo cijelu svoju teritoriju, možda kontrolišemo i ponešto teritorije koja bi pripala ili koja će pripasti, ako pogodbi bude, drugim nacionalnim zajednicama
Ista sjednica, Biljana Plavšić:
Ako pođemo od toga da neprijatelju nešto poklonimo, ko bi onda imao smjelosti da objasni našim ljudima da napuste ono što već imaju?
NIKO NE BI IMAO TE SMJELOSTI BILJANA. ZATO STE MORALI ČITAVU PREDSTAVU DA ODIGRATE I DA TO "VOJNO IZGUBITE". I HRVATI SVOJU ULOGU (POSAVINA) I BOŠNJACI SVOJU (SREBRENICA I ŽEPA).
Trideset treća sjednica, 20–21. jul 1993. Karadžić:
Možda ćemo morati praviti neke ustupke u samom djelu Sarajeva da bi Podrinje ostalo naše, jer značaj Drine za Republiku Srpsku i za srpski narod je ogroman i konačno, jedan od strateških ciljeva da Drina ne bude granica, to smo donijeli ovdje u ovoj skupštini
Trideset sedma sjednica, 10. januar 1994. Karadžić:
Makar i da spadnemo na 50 i koji procenat, mi treba da budemo presrećni i prezadovoljni, to je Dušanovo carstvo, ne budemo li bili zadovoljni zbog nekog potoka, pa čak zbog neke varošice, mi rizikujemo da izgubimo sve
ista sjednica, Predsedavajući Krajišnik:
Vjerujte da bi najveća tragedija bilo kada bi Muslimani prihvatili sada da žive sa nama skupa. Ja samo to ne bih prihvatio, a prihvatio bih manji procenat nego što sada imamo
Četrdeseta sjednica, 10–11. maj 1994. Karadžić:
da se Sarajevo definitivno podjeli i teritorije kompaktiraju, pa ćemo mu za kvadratni metar brda između Vogošče i Visa, uzeti kvadratni kilometar na Drini.
Četrdeset druga sednica, 18–19. jul 1994. General Tolimir:
Teritorijalno rješenje pretpostavlja iseljenje preko 300.000 Srba, uključujući one koje moraju napustiti prostore koji pripadaju našim neprijateljima, kao i onaj dio Srba koji je već jednom izašao na teritorijom pod kontrolom naših neprijatelja i ovo podrazumijeva i proces iseljavanja iz RSK, obzirom da već ima takvih indikatora
ista sjednica, Karadžić:
Mi sasvim signurno znamo da moramo nešto da damo, to je van svake sumnje, ukoliko hoćemo da ostvarimo prvi strateški cilj, a to je da se ratosiljamo neprijatelja iz kuće, a to je Hrvata i Muslimana da ne budemo više zajedno u državi
Treća vanredna sjednica, 23–24. maj 1995. Karadžić:
Oko Zapadne Slavonije mi smo rekli predsjedniku Miloševiću da je to katastrofa za sve nas, da smatramo da smo svi odgovorni, da takav pokolj itd. On je negirao i rekao poginulo je 200 ljudi, mi smo rekli, daj Bože da je 200, mada je i 200 strahota, mi smo kazali da se plašimo da je između dvije i tri hiljade. Oni su rekli da je to isto tako bilo izazivanje Hrvata, da je tu trebalo biti mirniji i lukaviji, nisu prihvatili da je otvaranje auto-puta za to odgovorno, ali u cjelini mi smo osjetili da Srbija oseća neku krivicu za to a nije odlučna da nešto učini.
Mi smo tražili da mi idemo na Orašje, a 11. korpus da ide na Spačvanske šume i da se sretnemo i da otcijepimo toliko parče Hrvatske i naplatimo, a povežemo Istočnu Slavoniju sa RS, predsjednik Milošević nije bio za to, i jednostavno nemamo tamo tu vrstu podrške koja je za to da se mi izborimo za državu i ujedinimo
Pedeset prva sjednica, 14–15. jun 1995. Karadžić:
Moram da kažem da smo mi odlučili da se zaoštravanje i Vrhovna komanda i ja kao komandant i sa GŠ smo usaglasili da je nama najlošiji rat niskog intenziteta, dugog trajanja itd. i da moramo zagrijati situaciju, stvoriti usijanu atmosferu i dramatizovati, zaprijetiti eskalacijom itd. jer smo primjetili kada god mi napadamo na Goražde, na Bihać ili kada se oko Sarajeva zaoštri, da onda ide međunarodni pritisak da se diplomatska aktivnost ubrza.
EVO ČOVJEK VAM OTVORENO REKAO ZAŠTO JE NAPADAO BIHAĆ 
Pedeset druga sednica, 6. avgust 1995. Vladika Atanasije:
Greška Karadžića suviše vezivanje za politiku Slobodana Miloševića, greška Mladića što još uvijek sprovodi jednu komunističku politiku, to je moj zaključak lični. Gospodo, toga gospodina iz Dedinja 1991. krajem, kada je već u oktobru i novembru potpisan takav plan, pa sada kasnije obelodanjen. Milan Babić je tada još slušao, sada ga ponovo sluša, ne vredi i kada je rekao osim Srbije i Crne Gore sve će ovo drugo pojesti crni mrak
Ista sjednica, Karadžić:
Meni je lično Milošević rekao, bio mi je Cimerman (ambasador SAD u Bosni i Hercegovini 1992. godine), traži da vas ugušim, traži da zatvorim granicu na Drini. Nikada ja svoj narod ugušiti neću. Ja sam to zapamtio i računao sam na to, i nikada nisam mogao posumnjati da će zatvoriti granicu na Drini, jer on rekao da nikada ugušiti neće svoj narod i oslonio sam se na tu njegovu riječ i svi smo se oslonili i vama sam prenio. Jedino na jednoj, prije 4. avgusta, na jednoj skupštini sam rekao, ostat ćemo sami, kada smo odlučivali hoćemo li prihvatiti plan Kontakt-grupe ili nećemo. Do tada nisam ni sanjao da će nas ostaviti.
Pedeset treća sjednica, 28. avgust 1995. Krajišnik:
Moramo imati kompaktnu teritoriju, neka je ona i manja, opet ćemo razgovarati, ali ona mora biti kompaktna. Mi smo imali na tri djela pocjepanu državu.
Pedeset četvrta sjednica, 15–16. oktobar 1995. Nedić:
Mi u ovom momentu možemo da očekujemo pomoć koju prizivamo cijelo vrijeme iz Jugoslavije samo, po meni, u onome što se zove dobrovoljci. Znači, dobrovoljna vojska i dobrovoljno davanje materijalnih sredstava. Ti dobrovoljci koje predvodi Željko Ražnjatović kao patrioti, čuo sam da su napravili dosta toga uspješnog, međutim, u izlaganju generala Milovanovića, oseća se da se i to ne prihvata, odnosno da se ne prihvata ni takva vrsta pomoći, pa me isto i to čudi.
ČUDI SE ČOVJEK 
Pedeset četvrta sJednica, 15–16. oktobar 1995. Djurić:
Arkan je u službi politike Beograda, koliko ja znam, inače ne bi egzistirao, u kojoj bi pravnoj državi egzistirala neka paravojna formacija itd. On u funkciji nije došao da pomogne nama nego da izvrši funkciju iz Beograda. On je poslat iz Beograda po nekom, je li de, da nama pomogne, a da ne provede onu politiku koju je došao. Ne bi se smio vratiti u Beograd.
Pedeset peta sJednica, 22–23. oktobar 1995. Djurić:
Predsjednik Krajišnik je rekao da je Milošević spriječio ofanzivu da nismo mogli uzeti Bihać
EKŠI
Pedeset peta sjednica, 22–23. oktobar 1995. Rašula:
Gospodin Stanišić, koji je iznio neke stvari koje smo mi naslućivali, ali koje su potvrdile naša saznanja, a ovo bila je stalna dilema, ko je zaustavio osvajanje Bihaća.
AMA ŠTA IM JE VIŠE? 
