Deblokada Sarajeva???

[VjecitiStudent]

Nemojte tako, bio je na Hrasno brdu i naš PAT sa zalihom municije za čitavih pet sekundi rafalne paljbe.

[klej]

Razumijem da su ljudi siti rata itd., ali ovdje nije prica o ponovnom ratu (čega se ljudi valjda boje), nego je potegnuta tema drugacije operacije.
Onima koji su bili dole na terenu, to je sasvim nebitno, isto ko sto se nisu pitali da li ce napadati napr. Špicastu stijenu, Ilidžu i sl. ne bi se puno pitali niti za ovaj pravac.

to je to. niko me nije pitao hocu li, smijem li, jel' me strah... nego, cim dobijem slijedovanje steke ronhila, znam da u narednih par dana idem negdje, gdje je zahebano.

malo me nervira ovo potenciranje pomoci jedinica izvan 1. korpusa, oko odbrane i deblokade sarajeva. svaka cast svakome ko je ucestvovao u tome. ali, jel' se to ima predstava (ili se svjesno nama namece epitet lezihljebivica) da niko iz sarajeva nije izlazio i pomagao sirom bih, gdje je to bilo ptrebno i moglo se doci na vrijeme? jel' se to, vecinom, nismo sami branili, a svi znamo koliko jedinica i tehnike je bilo oko sarajeva? jel' to cetnici odose sami sa zuci i ostavise nam kafu za dobrodoslicu? citajte malo vise o pojedinim operacijama, gdje je koja jedinica ucestvovala i odakle je dolazila (ponekad mi je krivo sto se na mnogo mjesta ne pominje moja jedinica, a bilo nas je svuda). ja sam kraj rata docekao u krajini i bilo je vise nego hebeno. ne samo zbog okrsaja, nego sto nisam imao pojma gdje se nalazim, gdje su nasi, gdje njihovi, kuda trebam ici, sta me ceka, odakle mogu ocekivati opasnost... nije bas lahko doci na nepoznato podrucje i misliti sad cemo im hebati majku. dok ne zapuca sve ok, al kad krene, Bogami dosta taktike i planova pada u vodu. ja se ne sjecam akcije da je sve ispalo onako kako je zamisljeno i iscrtano pogotovo sto svako znacajnije prebacivanje jedinica, tesko, da moze proci neopazeno, pa se i druga strana spremi i doceka te. ginuli smo i bili ranjavani za popisanih par km2, koje smo vrlo brzo ponovo prepustali, jer je neprijatelj ubijao granatama i danonocno napadao dok to ne vrati. zali Boze mrtvih i sakatih, nizasta. pitajte pripadnike tih jedinica koje su sa strane dolazile u sarajevo s cim su se susretale i kakvi su cetnicki polozaji bili? kakvom tehnikom su raspolagali? znam da je i na drugim podrucjima bilo zahebano, ali kad sam 94. dosao u fojnicu, k'o da sam u las vegas dosao. struja voda, drva slozena kao plastovi sijena, prodavnice rade, banane marka, cigare normala cijena... zaplakao sam kad sam pomislio na sina, koji je ostao u podrumu u sarajevu, i gladan i zedan, a 3 godime mu tek. da ne duzim na ovu temu.

zelim reci, naknadna pamet djeluje najpametnije. obzirom s cim smo imali problem u startu, dobro smo i prosli. i ja sam svjestan da je na kraju moglo i bolje. sto nije, nisam se pitao, ne znam, a necu puno o tome ni da razmisljam. bilo, proslo, neponovilo se. i ja vjerujem da se srebrenici moglo, koliko-toliko pomoci, opet nisam involviran u sve to i ne mogu pametovati. ali, znam, da su me pokupili i bacili na taj neki pravac po srednjem ili sjevernom podrinju, da bih najebao kao i u krajini. mozda i vise, jer srbija je ispred, tako da je puno lakse bilo cetnicima obezbjediti pojacanja u ljudstvu nego u krajini, a istog ni tamo nije falilo. elem, ne kazem da je takva akcija bila nemoguca, ali daleko od toga da je to par stotina zrtava i par dana bitki na prepad. tu se pita i druga strana, kao sto smo se i mi pitali u mnogo slucajeva kada su cetnici mislili da ce lahko zavrsavati neke akcije. kao teocak npr. polomili su zube da im i danas desni bride, a nikada, znacajnijeg, uspjeha nisu imali, niti su zauzeli isti.

[sumirprimus]

A kako bi došli u poziciju da krenu na Romaniju? Da Lasta,Vikićevci i armijski diverzanti naprave desant na ravnu Romaniju? Čime? Sa 4 ispravna MI 8.
Da platimo Crnim labudovima kao za Špicastu stijenu?

Drinski,
Šta ti misliš o ovom što reče "romanijsko selo Šekovići"? Šta bi on imao iz geografije?

pa i nije nista vece od selendre...
stim da je han pijesak jebeniji po vise pitanja...

[VjecitiStudent]

Na hrasnom brdu bio bestrzajac sa dva punjenja, jebo te, reko im komandir da ga napune samo ako ratka mladica ugledaju da prilazi...

Zatezni,
Računali su ovi iz generalštaba na taj bestrzajac.Sa te dvije granate uništili bi dva tenka u Mokrom i put je slobodan.Pobjegli bi oni glavom bez obzira. Onda bi naišli na još koje punjenje kod domaćina po štalama i avlijama i sve bi bilo naše do granice.

Da se ovo nije Vehbija Karić anonimno raspisao ili možda Ramiz Dreković?
Oni su imali dara za smišljanje ovako nadahnutih akcija gdje se uradi malo, a gine puno.

[crazy_diamond]

Jebo vas Romanija vise, od 15tak kilometera napraviste Ardene

Slaviša Vajner Čiča ubijen 1942.Valter 1945.Bata Živojinović samo što je živ a Boris Dvornik davno umro.Ljubiša Samardžić nije u stanju ni da pređe Mojmilo a kamoli Romaniju.Tihi i Prle prnuli u šišu...ko nam preostaje da osvojimo Romaniju?

uporno brkas datume, mi govorimo o 95. godini, a ne recimo o 2012. da bi se tada oslobadjalo,tad 95. bili su zivi boris i bata,a i ljubisa je bio vitalniji i mogao je nositi mitraljez, ne znam doduse jesul mirko,slavko i bambino bili u zivotu, slavko stimac je vec bio iskusan borac,oni bi pregazili romaniju ko plitak potok, jos bi odboli i dio srbije i sandzaka,traktorijada bi se spremala cak i u kragujevcu, jedino eto malo bi bilo skakljivo za komandni kadar jer je ricarda bartona vec dotukao viski

[zateznistub]

Nemojte tako, bio je na Hrasno brdu i naš PAT sa zalihom municije za čitavih pet sekundi rafalne paljbe.

Za nekoliko akcija(uspjesnih, one druge iz pieteta necu pominjati) koje su izvedene na toj lokaciji sva artiljerijska podrska su bili trombloni...

Ne tjerajte me da pisem koliko je tih tromblona palo po nama...

[sumirprimus]

a ko je kriv za to?

[bach]

a ko je kriv za to?

Dedo sa Kovača.

[sumirprimus]

a ko je kriv za to?

Dedo sa Kovača.

ko je taj?
jedan covjek nikad ne moze nosit svu krivicu.

[crazy_diamond]

A kako bi došli u poziciju da krenu na Romaniju? Da Lasta,Vikićevci i armijski diverzanti naprave desant na ravnu Romaniju? Čime? Sa 4 ispravna MI 8.
Da platimo Crnim labudovima kao za Špicastu stijenu?

Drinski,
Šta ti misliš o ovom što reče "romanijsko selo Šekovići"? Šta bi on imao iz geografije?

kakav bolan desant,prvo znaci podrinje gore osloboditi,utvrditi,spasiti narod, onda ti romanija dodje dole,i to jedan veci dio romanije bi dosao kao neki veci spic koji se moze napadati iz pravca zepe,odozgo od vlasenice i ovamo od olova i nisica, jos i gorazde s ledja nije bilo daleko jer ga od zepe dijeli prakticno samo opstina rogatica, i vjerovatno da bi se islo tim dijelom niz drinu da se deblokira gorazde, a ovaj ovamo dio njihov naseljeniji dje je sokolac i pale ne bi morao biti ni osvajan, jer bi eventualnim povezivanjem s gorazdem, i kasnije gorazda preko grepka s igmanom kompletan obruc oko sarajeva i veci dio romanije i jahorine bi bili u totalnom okruzenju i tako bi ta deblokada bila uradjena vjerovatno povoljnijim politickim putem, ali sve je to naravno bili hebeno, jest da bi u to vrijeme krenuo vec i cunami sa zapada prema banjaluci i da bi rs bila na izdisaju,al bilo bi hebeno sigurno mozda i nemoguce se po povezati samo s gorazdem iz pravca zepe.

ono sto je zaista bilo realno je podrinje,presijecanje rs potpuno,uz cunami sa zapada koji bi vec krenuo, brzo bi doslo i do deytona nekog i bezbolnije i jedine logicne deblokade sarajeva politickim putem, al ovaj put uz puno povoljniju poziciju i to je taj historijski momenat koji je propusten

[sumirprimus]

jedino realno je da ti trolas.

[bach]

a ko je kriv za to?

Dedo sa Kovača.

ko je taj?
jedan covjek nikad ne moze nosit svu krivicu.

Ovaj dedo i društvo oko njega.



Kod njih su bile i pare i logistika i politička i svaka druga moć.

[sumirprimus]

to je jedan dio slagalice.civilni.politicki.
sta je sa drugog dijela?

[bach]

to je jedan dio slagalice.civilni.politicki.
sta je sa drugog dijela?

na slici vidiš i Hasana Čengića. On i njegova porodica su bili zaduženi za logistiku. Oni su krivi jer su borci na Hrasnom brdu imali samo dvije granate, ne njih 200.

[VjecitiStudent]

jedino realno je da ti trolas.

Ili trol ili idiot, nema treće.

[crazy_diamond]

Razumijem da su ljudi siti rata itd., ali ovdje nije prica o ponovnom ratu (čega se ljudi valjda boje), nego je potegnuta tema drugacije operacije.
Onima koji su bili dole na terenu, to je sasvim nebitno, isto ko sto se nisu pitali da li ce napadati napr. Špicastu stijenu, Ilidžu i sl. ne bi se puno pitali niti za ovaj pravac.

to je to. niko me nije pitao hocu li, smijem li, jel' me strah... nego, cim dobijem slijedovanje steke ronhila, znam da u narednih par dana idem negdje, gdje je zahebano.

malo me nervira ovo potenciranje pomoci jedinica izvan 1. korpusa, oko odbrane i deblokade sarajeva. svaka cast svakome ko je ucestvovao u tome. ali, jel' se to ima predstava (ili se svjesno nama namece epitet lezihljebivica) da niko iz sarajeva nije izlazio i pomagao sirom bih, gdje je to bilo ptrebno i moglo se doci na vrijeme? jel' se to, vecinom, nismo sami branili, a svi znamo koliko jedinica i tehnike je bilo oko sarajeva? jel' to cetnici odose sami sa zuci i ostavise nam kafu za dobrodoslicu? citajte malo vise o pojedinim operacijama, gdje je koja jedinica ucestvovala i odakle je dolazila (ponekad mi je krivo sto se na mnogo mjesta ne pominje moja jedinica, a bilo nas je svuda). ja sam kraj rata docekao u krajini i bilo je vise nego hebeno. ne samo zbog okrsaja, nego sto nisam imao pojma gdje se nalazim, gdje su nasi, gdje njihovi, kuda trebam ici, sta me ceka, odakle mogu ocekivati opasnost... nije bas lahko doci na nepoznato podrucje i misliti sad cemo im hebati majku. dok ne zapuca sve ok, al kad krene, Bogami dosta taktike i planova pada u vodu. ja se ne sjecam akcije da je sve ispalo onako kako je zamisljeno i iscrtano pogotovo sto svako znacajnije prebacivanje jedinica, tesko, da moze proci neopazeno, pa se i druga strana spremi i doceka te. ginuli smo i bili ranjavani za popisanih par km2, koje smo vrlo brzo ponovo prepustali, jer je neprijatelj ubijao granatama i danonocno napadao dok to ne vrati. zali Boze mrtvih i sakatih, nizasta. pitajte pripadnike tih jedinica koje su sa strane dolazile u sarajevo s cim su se susretale i kakvi su cetnicki polozaji bili? kakvom tehnikom su raspolagali? znam da je i na drugim podrucjima bilo zahebano, ali kad sam 94. dosao u fojnicu, k'o da sam u las vegas dosao. struja voda, drva slozena kao plastovi sijena, prodavnice rade, banane marka, cigare normala cijena... zaplakao sam kad sam pomislio na sina, koji je ostao u podrumu u sarajevu, i gladan i zedan, a 3 godime mu tek. da ne duzim na ovu temu.

zelim reci, naknadna pamet djeluje najpametnije. obzirom s cim smo imali problem u startu, dobro smo i prosli. i ja sam svjestan da je na kraju moglo i bolje. sto nije, nisam se pitao, ne znam, a necu puno o tome ni da razmisljam. bilo, proslo, neponovilo se. i ja vjerujem da se srebrenici moglo, koliko-toliko pomoci, opet nisam involviran u sve to i ne mogu pametovati. ali, znam, da su me pokupili i bacili na taj neki pravac po srednjem ili sjevernom podrinju, da bih najebao kao i u krajini. mozda i vise, jer srbija je ispred, tako da je puno lakse bilo cetnicima obezbjediti pojacanja u ljudstvu nego u krajini, a istog ni tamo nije falilo. elem, ne kazem da je takva akcija bila nemoguca, ali daleko od toga da je to par stotina zrtava i par dana bitki na prepad. tu se pita i druga strana, kao sto smo se i mi pitali u mnogo slucajeva kada su cetnici mislili da ce lahko zavrsavati neke akcije. kao teocak npr. polomili su zube da im i danas desni bride, a nikada, znacajnijeg, uspjeha nisu imali, niti su zauzeli isti.

osim ovih budalastina koje su zalosne pa i morbidne kojima se srebrenica i podrinje pustaju lako ni vodu, isto tako kao sto kazes bolesna su i ova prepucavanja i potcjenjivanja drugih jedinica iz drugih korpusa, pa ispada da se sarajlije nisu ni borile,da su podrinjci krivi sami sebi,da je drugi korpus prelezao rat i to, bezvezne price,svakom je bilo hebeno,cudo je da se bilo ko odbranio,i pored toga recimo bilo je kad su se stekli uslovi i tog velikog pomaganja,vas su izvlacili iz sarajeva da pomognete na krajini,kod nas s koridora su najbolje jedinice izvlacene iako su cete bile za vratom i momci su isli i u krajinu,vares,planine oko sarajeva, krajsnici su dolazili da pomognu spasavanje igmana 93. godine...bilo je toga dosta,mnogi su momci ostavili kosti na dalekim brdima i kotama i sad se ova prica poteze kao da je nasa armija bila domobranska neka gdje je svako cuvao samo svoj grad il selo...zalosne su price u tom smijeru koje neki forumasi potenciraju.

hebeno je bilo svugdje,al ipak po svim parametrima neka su podrucja bila laksa,neka teza, meni je krivo sto je nad vrh u situaciji kad se nesto i moglo odabrao da se udara dje je najteze,oko sarajeva, umjesto na podrinje dje je bilo ipak dosta lakse nego oko sarajeva i gdje se spremao genocid nevidjenih razmjera

[Drinski]

Drinski,
Šta ti misliš o ovom što reče "romanijsko selo Šekovići"? Šta bi on imao iz geografije?

Romanija, Birač...šta ima veze...sve je to naša Srpska.

[sumirprimus]

Drinski,
Šta ti misliš o ovom što reče "romanijsko selo Šekovići"? Šta bi on imao iz geografije?

Romanija, Birač...šta ima veze...sve je to naša Srpska.

ja bi keca dobiJo namaH sto posto..
i meni je to sve isto,da ne lanem sta gore...

[sinuhe]

U ratu je cilj unistiti glavninu protivnickih snaga. Ovaj bi se prvo zaletio odnekud na Romaniju misleci da ovi ne bi napali na drugom pravcu.

[zateznistub]

Na koju li sam ja geografiju isao...

[VjecitiStudent]

Da se vratimo na temu. Evo kako je išao pokušaj deblokade u decembru 1992., prema opisu novinara Šefke Hodžića, čiji su se tekstovi pokazali kao pristojan izvor informacija.

Tekst: Ratni reporter Šefko Hodžić
Varnice u Mostaru
Nakon pregovora u Ženevi, predsjednik Izetbegović je 11. decembra 1992. godine došao na Igman da se uvjeri kako teku pripreme za deblokadu Sarajeva. S njim su bili Arif Pašalić, Jasmin Jaganjac i Armin Pohara. Vehbija Karić je u hotelu „Borik“ na velikoj karti Izetbegoviću izložio osnovnu zamisao operacije „Koverat“ i rekao mu da Sefer Halilović po svaku cijenu traži deblokadu grada prije Nove 93. godine. Prema sjećanju Ismeta Alije, Izetbegović je u početku predlagao da se operacija odgodi dok prođe zima, ali je, na kraju, prihvatio Seferov stav o deblokadi prije Nove godine.
Juka Prazina je nekoliko puta motorolom tražio da Izetbegović posjeti njega i njegove borce u hotelu „Famos“. „Predsjednik me pitao šta mislim da li treba da ode kod Juke“, sjeća se Karić. „Ja sam mu preporučio da ode, jer bi se Juka, ako mu ne ode, mogao još više uzjoguniti.
Kako sam prije nekoliko dana ubjeđivao Juku da se okani hajdučije, nego da uđe u sistem komandovanja i brani zemlju, sugerisao sam predsjedniku Izetbegoviću da mu i on kaže isto. Tako smo svi otišli kod Juke, koji se smjestio u Samaranovoj i Mikulićevoj vili. I ručali smo kod njega. Tada je predsjednik Izetbegović rekao Juki isto što i ja prije nekoliko dana. Juka je obećao da će ga poslušati.“
U subotu 12.decembra predsjednik Izetbegović je u prostorijama SDA Mostar održao sastanak sa svim komandantima koji rade na pripremi ili treba da učestvuju u deblokadi Sarajeva. Dva su osnovna cilja bila: dogovor o učešću HVO u deblokadi i logističko obezbjeđenje jedinica. Sastanku su prisustvovali Vehbija Karić, Rasim Delić, Arif Pašalić, Mirsad Čaušević Brada, Ismet Alija, Medo Haznadar, Zulfikar Ališpago Zuka, Juka Prazina, te Jasmin Jaganjac i Armin Pohara...
Mirsad Čaušević Brada je na početku sastanka nekoliko puta tražio od Izetbegovića da predstavi Jaganjca i Poharu i u kakvom su svojstvu u Oružanim snagama. Izetbegović je u početku pokušao da izbjegne odgovor. Ali kada je Brada insistirao, Izetbegović je Jaganjca predstavio kao svog specijalnog savjetnika za vojna pitanja, koji će u budućem ustrojstvu Oružanih snaga imati veoma važnu ulogu.
Izetbegović je saopštio da uskoro slijede velike organizacione promjene u Armiji, ali da se nije odlučio hoće li promjene izvršiti prije ili poslije deblokade. O Pohari nije rekao ništa.
Na sastanku je došlo i do nesporazuma između Vehbije Karića i Rasima Delića. Kad je Karić izložio sve šta mu treba od logistike da bi operacija krenula prema planu, te šta očekuje od Logističke baze iz Visokog, Delić je odgovorio da oni toliko sredstava nemaju, jer je HVO blokirao konvoje s MTS-om, a i ono što imaju da ne mogu prebaciti na Igman, „jer nema vozila“. Karić, koji je sjedio pored Izetbegovića, naglo je ustao „da je prepao sve, pa i Predsjednika“ i napao Delića.
„Dok sam govorio Deliću“, priča Vehbija Karić, „s kojim sam se znao dvadesetak godina, kako me čudi da on, profesionalac i oficir od karijere i u onoj armiji, teko rezonuje i da ne može da se snađe za nekoliko vozila, a svakog dana teretnjaci tutnje kroz Visoko, povremeno bi bacio pogled na Predsjednika. On me gledao preko naočala i kao da se čudio šta mi odjednom bi.“ Izetbegović je smirio situaciju i dogovoreno je da i Delić uđe u komandu igmanskog pravca operacije „Koverat“.
Rasim Delić objašnjava da naročitog nesporazuma između njega i Karića i nije bilo.
„Karić je tada tražio da mu se otvore magaze i da uzme sve što je potrebno za operaciju“, sjeća se Delić. „Ja sam mu dao do znanja da ne može na taj način tražiti sredstva, nego da napiše šta mu treba, pa da vidimo imamo li to i možemo li sve dati. Jer, rat smo vodili i u drugim dijelovima zemlje. Ukoliko bismo sve dali za operaciju „Koverat“, šta bi ostalo za odbranu Gradačca, Maglaja itd.
Ali, da smo tada Kariću dali sav MTS koji je imala Armija, mislim da ne bi bilo dovoljno za tu operaciju. Karić je u najboljoj namjeri pokušao da to uradi. A što nije bilo vrijeme da se to uradi, što nismo bili organizovani i što nismo imali dovoljno snaga, nije bilo do njega“.
Jaganjac je, prema Karićevim pribilješkama, obećao svom novom vrhovnom komandantu Izetbegoviću da će na Igman poslati Tutinu jedinicu od 200 boraca, te saopštio da Milivoje Petković ima ovlaštenja da angažuje i druge jedinice HVO u operaciji deblokade Sarajeva. Pašalić, Jaganjac i Pohara su stavljali primjedbe na plan deblokade Sarajeva, pa je Medo Haznadar predložio Izetbegoviću da kao vrhovni komandant „objedini sve snage na prostoru slobodne teritorije, da naredi Pohari , Pašaliću i Jaganjcu da uđu u sastav IKM „ako se osjećaju sposobnim“, te da je „lahko biti slobodni strijelac i upućivati kritike“. Haznadar je zabilježio da tada Izetbegović rekao kako će Sarajevo deblokirati grupe od po 50 boraca.
Poslije sastanak Karić je otišao kod Milivoja Petkovića, čije je zapovjedništvo bilo u Mostaru. Petković je odmah izdao naređenje Ivici Rajiću iz Kiseljaka da njegova brigada učestvuje u operaciji „Koverat“ .
„Radi efikasnosti, ja sam ponio tu naredbu i po Dževadu Rađi odmah poslao Rajiću“, kaže Karić.
Nakon povratka na Igman, Amidža, Alija, Medo i Brada su odmah šifrovano poslali pismo Seferu Haliloviću. Sa zabrinutošću su pisali o predstojećim velikim promjenama u Armiji koje je u Mostaru najavio Izetbegović i visokim položajima koji bi mogli dobiti Jasmin Jaganjac „jer se nametnuo Predsjedniku, ili nam je nametnut“.
„I pored ogromne podrške“ pisali su oni Seferu, „koju neosporno imaš kod boraca i tvojih saradnika, osjećamo da bi ta „kuhinja“, mogla skuhati i nova kadrovska rješenja neprihvatljiva za našu borbu i naše borce. Stoga... radi naše borbe, nemoj dozvoliti da nas stave pred svršen čin i devalviraju sve žrtve, već izađi na IKM. Zajedno ćemo biti svi jači i time pokazati ko je ko u svemu ovom.“
Za Jaganjca su napisali da je „ličnost koja u ponašanju podsjeća na našeg Talijana sa slobodnom terminologijom u izražavanju. Prepotentan je kao da je posisao sva vojna znanja, ali je daleko od toga.“
Taj mostarski sastanak imao je neobičnu simboliku. Na njemu je Jasmin Jaganjac, bez obzira da li je „nametnut“ ili „se nametnuo“, trijumfovao i Izetbegović ga je podržavao. Izgledalo je da su mu svi putevi otvoreni do „keca“ bosanske armije. Karić, Brada, Ismet i Medo su shvatili da je ugrožena pozicija Sefera Halilovića i pokušavali da mu pomognu da se zadrži na čelu Armije. Uz to, Karić je, a da i nije znao, bio u nekim kombinacijama za načelnika Štaba, umjesto Sefera. Možda bi se to i dogodilo da je operacija „Koverat“ imala srećan ishod i on trijumfalno ušao u Sarajevo. A uz to da nije onako bučno skočio na mostarskom sastanku i „prepao sve, pa i Predsjednika“.
I na kraju, Rasim Delić. On jedini je morao na tom sastanku da otrpi i prešuti napad Vehbije Karića. Izetbegoviću, koji je u životu mnogo šta morao da otrpi, vjerovatno se svidio Delićev sabur. Još u oktobru 92. godine on je prvi put tražio detaljne podatke o njemu, uključivši ga, tako na spisak kandidata za komandanta bosanske armije.
Rasim Delić je, takođe, 13.decembra poslao depešu Seferu Haliloviću u kojoj na indirektan način izražava nezadovoljstvo onim što je juče doživio u Mostaru. Ali, ova kratka Delićeva depeša i Seferov još kraći odgovor istog dana imaju širi značaj i objašnjavaju neke ključne poteze u operaciji „Koverat“, ali i kasnije promjene na čelu Armije.
„U razgovoru sa Karićem on insistira da mu se da najveći dio TMS odavde (da li je to i tvoj stav?)“, pisao je, između ostalog, Delić Seferu. I dodao: „Ja više ne znam ko sve naređuje određene stvari. (Sada i Karić).“
Sefer je hitno odgovorio Deliću, sa naznakom: „Urgent!!! Uručiti odmah!!!“ On je pisao:
„1. Što se tiče TMS težište je na tvom pravcu, posebno za jedinice za ubacivanje, samo pretičuća sredstva šalji na Igman.
2. Što se naređenja tiče ne smije ni jednog trenutka biti dileme, naređivati tebi može samo predsjednik Predsjedništva u svojstvu Vrhovne komande ispred Predsjedništva RBiH i ja kao načelnik ŠVK.“
Tako je Sefer Halilović Delića, praktično promovisao u svog zamjenika, pokazalo se i – nasljednika.
Ali, ne bez razloga. Jer, kada se pogleda bogata korespodencija iz tog perioda između Sefera i Delića, vidi se da je Delić, uz obaveze u Visokom, bio i čovjek terena, koji je po Seferovim naređenjima obilazio slobodne dijelove Bosne i Hercegovine, uvezivao jedinice, rješavao nesporazume, te slao detaljne izvještaje i predlagao kadrovska rješenja koja je Sefer bezrezervno prihvatao.
„Svaki dan sam, u to vrijeme, bio u vezi sa Seferom, često i do poslije ponoći“, sjeća se Rasim Delić.
„Naši odnosi su bili korektni do 8. juna 93. Od tada su upitni“, veli Sefer.

[Oligarh]

Jesmo li konačno deblokirali Sarajevo? Vidim i neke se ofenzive spremaju prema istoku.

[zateznistub]

Da se vratimo na temu. Evo kako je išao pokušaj deblokade u decembru 1992., prema opisu novinara Šefke Hodžića, čiji su se tekstovi pokazali kao pristojan izvor informacija.

Po meni jedini period kada se nesto moglo uraditi po pitanju deblokade (totalne ili djelomicne) je upravo period do kraja '92. sve ostalo je šuplja prica...

[VjecitiStudent]

nastavak ...

Tekst: Ratni reporter Šefko Hodžić
Deblokada po svaku cijenu
Vehbija Karić, Mirsad Čaušević Brada, Alija Ismet i Medo Haznadar 13. decembra 1992. godine šifrovano su sa Igmana poslali Seferu Haliloviću na odobrenje odluku za napad na igmanskom pravcu operacije „Koverat“. U odluci je detaljno razrađen plan napada na pet pravaca od Hadžića do Jahorine i Trebevića. U kratkoj depeši oni su plan operacije sveli u dvije rečenice.
„Naša osnovna zamisao“, pisali su oni, „za predstojeća dejstva je sljedeća: glavni pravac napada izvodimo preko Jahorine i Trebevića... Pomoćni pravac... Butmir – Kotorac - s. Gatrovići i Vrelo Bosne – Ilidža – Nedžarići.“
Sefer se nije odmah složio sa tom zamisli. Odgovorio je Kariću:
„Amidža, planom „Sloboda“ ili kako ga četnici zovu „Koverat“, bile su predviđene snage koje se iz objektivnih razloga ne mogu angažovati. Vi činite napore da radite po planu, ali je moj zaključak, nakon proučavanja vaše odluke, da je front preširok, da će doći do rasipanja snaga i što je najtragičnije nećemo izvršiti deblokadu grada.“
Halilović je predložio drugu varijantu napada. „Mislim da bi angažovanje snaga“, pisao je on, „trebalo biti ovako: Sve raspoložive snage upotrijebiti u zoni dejstva Trnovo – Debelo brdo tt.1389 – Kovačevac – Košćan – Gladno polje – Doglodi grupišući glavne snage na pravcu Vrelo Bosne – Butmir – Kasindolska cesta – Stupska petlja, Krupac – Ilinjača – Lukavica, a pomoćne snage na pravcu Grab – Tvrdimići – Studenkovići – Hadžići – Blažuj – Osijek – Doglodi.“
Zato što Komanda na Igmanu nije ispoštovala ovu odluku načelnika Glavnog štaba, Divjakova komisija joj je ovo upisala kao jedan od najvećih grijehova. Zašto nije?
„Nismo mi ništa na svoju ruku radili“, kaže Vehbija Karić. „Ja sam bio uvjeren da je naš plan dobar i ubjeđivao sam i Sefera, pa se i on složio. Složio se i predsjednik Izetbegović.“
„Upozorio sam ih depešom, ali sam im rekao ako su oni odobrili ovaj pravac, ja ga prihvatam“, kaže Sefer Halilović. „Ne mislim da taj pravac nije bio dobar, nego nije bilo dobro što su uputili jedinice, a nisu ih vodili. Da je Vehbija Karić vodio borce preko Jahorine i Trebevića, uvjeren sam da bi zadatak izvršio i doveo ih u Sarajevo.“
Zanimljivo je da je taj pravac odobren i u Direktivi Štaba Vrhovne komande od 10. septembra 92. godine u kojoj stoju: „Glavne snage angažovati u deblokadi Sarajeva. I to: snage „Jug“, osloncem na planinu Igman zabaciti na na prostor Jahorine i Trebevića, sa zadatkom: presjeći komunikaciju Pale – s. Tvrdinići i Pale – s. Brus, odsjeći Pale od Lukavice, a u daljnjim dejstvima, u sadejstvu sa snagama iz grada, razbiti neprijatelja na prostoru Brus – Osmice, stvoriti uslove za izvlačenje snaga na širi prostor Trebevića i Jahorine.“
Na izbor glavnog pravca napada preko Jahorine i Trebevića nije presudna bila Direktiva, nego prijedlog Zaima Bešovića, komandanta bataljona „Sutjeska“ Fočanske brigade, koji je taj teren dobro poznavao i uvjerio se da je „prazan“.
„Imali smo druge planove, ali je došao Bešović i predložio nam ovaj pravac tvrdeći da na tom velikom prostoru nema četnika i da jedinice neopaženo mogu doći do Trebevića“, sjeća se Mirsad Čaušević Brada. Vehbija Karić to potvrđuje, ali ističe da je i on „imao taj pravac u glavi“.
Operacija „Koverat“ trebalo je da počne 15. decembra istovremeno i na igmanskom i na visočkom pravcu. Ali, HVO nije oslobađao armijske konvoje sa MTS-om u Busovači i Bugojnu. Halilović je 13. decembra pisao predsjedniku Izetbegoviću u Mostar moleći ga da učini nešto „da nam se zaplijenjena artiljerijska municija od strane HVO u Busovači pod hitno preda.“
Ali, kako su konvoji i dalje bili blokirani, a i sa Igmana i iz Visokog stizali zahtjevi za pomjeranjem početka operacije, Sefer je poslao depešu Kariću i Deliću predloživši im prolongiranje početka operacije za „48 plus 24 sata“.
U Jablanici je predsjednik Izetbegović 14. i 16. decembra održao nove sastanke sa predstavnicima Armije i HVO i predložio „zajedničku operaciju i zajedničku komandu“, kako je u svojoj svesci zabilježio Karić. Na sastanak je došao i zapovjednik HVO-a Milivoje Petković koji je rekao da ima ovlasti za angažovanje HVO u deblokadi Sarajeva. Potvrdio je učešće jedinica HVO iz Kiseljaka. Obećao je i da će Armiji posuditi 1.000 pušaka i milion metaka. Jaganjac je ponovo obećao 200 „Tutinih bojovnika“. Na sastanku je bio i Mate Šarlija Daidža koji je najavio da će na Igman dovesti bataljon boraca i deset kamiona MTS-a. „Na Daidžine vojnike nismo računali, jer ih nije imao“, kaže Mirsad Čaušević Brada. „Ali, nadali smo se da će doći i logistički nam pomoći.“
Arif Pašalić je potvrdio učešće tri bataljona 4. Korpusa. Iz Prvog korpusa angažovani su borci četiri brigade, koje su se nalazile van blokiranog grada, pa odred iz Fojnice, „Crni labudovi“, „Silver Fox“, MUP, jedinica „Zulfikar“ i borci Juke Prazine. Ukupno je u deblokadi trebalo da učestvuje oko 4.000 boraca i bojovnika.
A 15. decembra ozvaničena je i Komanda IKM ŠVK OS na Igmanu koja je, poslije nekoliko izmjena, ovako izgledala: Vehbija Karić Amidža, komandant, Mirsad Čaušević Brada, zamjenik komandanta, Ismet Alija, načelnik Štaba, te Mate Šarlija Daidža, Medo Haznadar, Hajrudin Hasanović, Mustafa Gagula, Mustafa Polutak, Enver Hadžihasanović i Arif Pašalić. Hadžihasanović je kasnije angažovan na visočkom pravcu, pa nije dolazio na Igman, a nije se mogao u rad Komande uključiti ni Mustafa Polutak koji se oporavljao od saobraćajne nesreće.
Prema izjavi koju je dao Divjakovoj komisiji Vehbija Karić je naveo da je „zbog ogromne prednosti agresora u MTS-u i kratkog vremena za pripreme“ ponovo tražio od Halilovića „da se operacija odgodi bar za deset dana“. Ali da to Halilović nije prihvatio „jer su već bile spremne snage iz Sarajeva za ubacivanje na Trebević, neke su već bile ubačene“.
Karić sada kaže da mu je Sefer tada rekao da su u neprijateljsku pozadinu na Trebević ubačena dva bataljona boraca i da će neko snositi odgovornost ako stradaju. „Nisam imao izbora i krenuo sam dovoljno nepripremljen“, kaže Karić. „Kasnije sam utvrdio da ni mačka nije bila ubačena na Trebević“.
„Nisam drugi put mogao odgoditi početak operacije“, kaže Sefer. „Uvijek im je trebalo još dana“.
On i dalje tvrdi da su na Trebević iz Sarajeva bile ubačene snage u neprijateljsku pozadinu i čekale borce sa Igmana.
Sefer je 16. decembra izdao naređenje da operacija Sloboda otpočne 18. 12. 1992. godine u jutarnjim satima „energičnim dejstvima svih raspoloživih snaga i sredstava“. A komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan izdao je 16. decembra naredbu svim jedinicama Korpusa unutar grada da „u cilju što ranije deblokade Sarajeva“ težište svih borbenih dejstava iz svih pravaca usmjere ka Vogošći“, a u zonama drugih jedinica „intenzivirati izviđačko diverzantske aktivnosti, učvrstiti odbranu, a po stvaranju uslova preći u napad na izabranim pravcima“.

[sumirprimus]

U ratu je cilj unistiti glavninu protivnickih snaga. Ovaj bi se prvo zaletio odnekud na Romaniju misleci da ovi ne bi napali na drugom pravcu.

ne uvijek.pogledaj pod ove novije konflikte...