BORIS DEŽULOVIĆ
Ophodnje protiv oplodnje
Za koji mjesec Engleska i cijeli svijet obilježit će četrdeseti rođendan Louise Joy Brown. Louise nije plavokrvna princeza iz britanske kraljevske obitelji – otac John bio je željeznički radnik, a majka Lesley obična domaćica – pa ipak se njen dolazak na svijet u ljeto 1978. iščekivao istom medijskom pažnjom kojom će koju godinu kasnije biti dočekano dijete prestolonasljednika Charlesa i lady Diane. Cijeli grozdovi mikrofona, fotoaparata i televizijskih kamera dočekali su tako Lesley i Johna Browna kad su se toga srpnja s malom, jedva dva i pol kilograma teškom djevojčicom konačno pojavili na vratima rodilišta Opće bolnice u Oldhamu.
Njihova kći Louise bila je, naime, prvo dijete u povijesti začeto IVF-metodom, in vitro fertilizacijom, dakle medicinski potpomognutom oplodnjom – prva, kao se u to doba govorilo, test tube baby. Nakon devet godina bezuspješnih pokušaja da začnu dijete, njeni roditelji obratili su se dr. Robertu Edwardsu iz Cambridgea, koji je zajedno s ginekologom Patrickom Steptoeom iz Oldhama razvio revolucionarnu i u to doba prilično kontroverznu metodu izvantjelesne oplodnje. Ostalo je povijest: nakon devet mjeseci, iz prvog pokušaja, Lesley i John dobili su malenu Louise, a Robert Edwards Nobelovu nagradu za medicinu.
Pet godina kasnije, početkom veljače 1983., prof. dr. sc. Velimir Šimunić iz zagrebačke Klinike za ženske bolesti i porode u Petrovoj saopćio je drugarici Dragici Verigi da je embriotransfer uspio i da se može računati trudnom: vijest koju su ona i muž Josip čekali punih šest godina. Kad se u listopadu te 1983. carskim rezom bude rodio mali i zdravi dječak Robert, bit će to istinska senzacija, jer Jugoslavija je bila tek peta zemlja u Europi i sedma na cijelom svijetu u kojoj je uspješno razvijena i izvedena IVF-metoda: svega, rekoh, pet godina nakon povijesnog uspjeha Roberta Edwardsa i – nimalo nevažno – u daleko siromašnijim i skromnijim uvjetima od medicinskog odsjeka slavnog Sveučilišta Cambridge, koji u svojoj trofejnoj sali, uz onu Edwardsovu, sam ima još dvadeset pet Nobelovih nagrada za medicinu.
Bilo je to uzbudljivo vrijeme, doba vedrog znanstvenog optimizma, kad su novinske naslovnice punili astronauti i kirurzi, kad smo pratili prve šetnje po Mjesecu i prve transplantacije ljudskog srca, kad je legendarni doktor Vinko Frančišković u Rijeci obavljao prve transplantacije bubrega, a čuveni profesor Josip Sokolić na zagrebačkom Rebru prvi u Jugoslaviji presadio srce – doba koje je još uvijek vjerovalo ljudima s doktoratima i Nobelovim nagradama. Čak je i naš pučki, danas napušteni prijevod engleskog termina test tube baby – ‘dijete iz epruvete’ – bio lišen ičega ironijskog i podrugljivog, rimujući jednaku čistu dječju radost kakvom je svojim srednjem imenom Joy označena mala Louise Brown.
Točno trideset pet godina kasnije – nekako baš istih onih dana na izmaku zime kad je dr. Šimunić Dragici Verigi saopćio da u njoj kuca dječje srce – pred hrvatskim klinikama za ženske bolesti i domovima zdravlja bdiju katolički volonteri, tiho u rukama vrteći krunice, mrmoreći molitve i pozivajući neplodne parove da ‘umjesto umjetne oplodnje za začeće djeteta mole Boga’. U svojoj već devetoj molitvenoj kampanji aktivisti takozvane pro-life inicijative ‘40 dana za život’ – naoružani najnovijim dostignućem katoličke medicine, relikvijama svetog Ivana Pavla Drugog – svoj su uobičajeni sveti rat protiv pobačaja proširili, naime, i na džihad protiv izvantjelesne oplodnje.
Danas, eto, 2018. godine, katoličke ophodnje protiv oplodnje podsjećaju mlade parove na papinsku encikliku Humanae Vitae, po kojoj ‘medicinski potpomognuta oplodnja dokida sjedinjenje supružnika’, upozoravaju ih kako IVF-metodi prethodi grijeh masturbacije, i nadahnjuju svjedočenjima poput onoga s uvodnog susreta Inicijative prošlog mjeseca u Zadru, gdje je jedna žena otkrila kako je nakon četiri godine zatrudnjela zahvaljujući blagoslovljenom i zavjetnom zagovoru budućeg nobelovca svetog Mihovila Arkanđela.
Trideset pet godina nakon revolucionarnog uspjeha liječničkog tima Klinike u Petrovoj, u istoj toj zagrebačkoj bolnici radi dr. Damir Buković, višegodišnji predsjednik Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, koji javno podučava kako je ‘glavni uzrok neplodnosti u neodgovornom ponašanju mladih i činjenici da imaju više od jednog partnera’, kako IVF-metoda izaziva rak i kako je, citiram, ‘najbolja medicinska knjiga Biblija, koja kaže ‘jedan partner, jedna partnerica”. Punih trideset pet godina kasnije, u hrvatskoj se javnoj raspravi djeca začeta izvantjelesnom oplodnjom nazivaju ‘stvarima, a ne ljudskim bićima’, legitimno se i najozbiljnije barata otkrićem kako takva djeca ‘sanjaju ljude u bijelom’, neplodne se žene mole svetome Mihovilu Arkanđelu, a studenti medicine slavnog Sveučilišta u Zagrebu uče od svoga kapelana don Damira Stojića kako je, citiram, ‘dijete Božji dar, a ne ljudsko pravo’, a djeca začeta in vitro ‘obilježena grijehom’, čak – i dalje citiram – ‘žrtve toga grijeha’.
Trideset pet godina kasnije, moja draga prijateljica, zaposlena u jednoj maloj dalmatinskoj školi, slučajno će – vidjevši djecu kako se pripremaju za kontrolnu zadaću iz vjeronauka – otkriti kako vjeroučitelj u njenoj školi uči djecu da je izvantjelesna oplodnja smrtni grijeh. Moja je prijateljica i sama IVF-metodom rodila zdravog, prekrasnog i talentiranog dječaka, koji danas pohađa istu školu u kojoj mu radi majka, istu onu – podsjećam, državnu školu! – u kojoj djeca uče da je IVF-metoda grijeh protiv Boga.
Posve razumljivo, moj mali prijatelj ne ide na vjeronauk, ali sjedi u razredu, druži se i igra s vršnjacima koji uče da djeca iz epruvete – svih njih gotovo sedam milijuna na svijetu, i svih dvadeset tisuća Hrvata zajedno s njihovim prijateljem iz razreda – nisu ljudska bića, već stvari, žrtve roditeljskog smrtnog grijeha. Ravnatelj škole ima puno razumijevanje za moju prijateljicu i njezinog sina, ali i čvrsto vezane ruke: prema Vatikanskim ugovorima vjeroučitelj i njegov program pod izravnom su ingerencijom Crkve i nacionalnog Katehetskog ureda, i ravnatelj, škola i Ministarstvo ne mogu baš ništa.
Louise s početka priče za to vrijeme skromno živi u Bristolu, radi u dostavnoj službi i ima dvoje zdrave djece s devet godina starijim mužem Wesleyjem, izbacivačem u jednom noćnom klubu. Kad ga je onomad upoznala i priznala mu kako je ona zapravo Louise Joy Brown, prva test tube baby, čovjek se nasmijao: ne samo da je znao, nego je onoga ljetnog dana, zajedno s roditeljima i pola susjedstva, i sâm bio pred kućom Brownovih, na svečanom dočeku njihove slavne nove sugrađanke. Tada, sedamdesetih i osamdesetih, Louise i Robert Veriga bili su istinske senzacije i velike male zvijezde, fantastična priča, znak napretka i nade za milijune parova bez djece.
Trideset pet godina poslije Louise i Roberta, za moga malog prijatelja iz epruvete ne smiju znati ni njegovi školski drugovi: kako bih njega i majku poštedio daljnjih frustracija i trauma, u ovoj sumornoj istinitoj priči morao sam izostaviti i njegovo i majčino ime, i naziv škole koju pohađa. Danas, 2018. godine – u zemlji čija je medicinska znanost nekoć davno među prvima u svijetu uspješno razvila IVF-metodu – podaci o dječaku čiji razred uči da je on plod grijeha ‘poznati su redakciji’ kao da je zaštićeni svjedok ratnog zločina, a ne samo dijete rođeno izvantjelesnom oplodnjom.
Ruke su mi dakle čvrsto vezane, pa mogu tek ovako retorički, što bi se reklo izvantjelesno, oploditi na kraju i rečenoga školskog vjeroučitelja, i Katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije, i samu Biskupsku konferenciju s Njegovom Uzoritošću na čelu, i katoličke udruge i molitvene inicijative i svih njihovih 40 dana za život, i zajedno s njima svako pojedinačno ministarstvo, Vladu, cjelokupni saziv Sabora i čitavu ovu odvratnu malu srednjovjekovnu državu kojoj je moj dragi mali prijatelj smrtni grijeh.
Što bi rekli na Cambridgeu: Fertilise yourself!
odnosno da je rod društvena konstrukcija
