Stari_Crnogorac wrote: ↑16/12/2021 17:17Već početkom oktobra 1714. bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić, sa više od 30.000 vojnika, ponovo napao Crnu Goru...
Samo dva puta u dvije godine Turska napala Crnu Goru sa po 30,000 vojnika (da ne govorim o svim ostalim bitkama), a Srbiju napali jednom na Kosovo isto sa 30,000 vojnika i završili posa za narednih 500 godina.
Mogao si odmah dodati da je bosanski vezir bez većih problema zauzeo Crnu Goru a knjaz Danilo pobjegao u Mletačku Republiku. Dakle, bosanski vezir, sa dominantno bosanskim seljacima, je za kratak period zauzeo Crnu Goru i natjerao vladara crnogorskog u egzil. Medjutim, to je bila jedna od kaznenih ekspedicija, nije postojala namjera da se tu i ostane. Jer raditi na Lovcenu, jesti kamen? Bitisanje na takvom prostoru ima nemjerljivo vecu svetu od koristi.
Sa Kosovskim bojem se ne moze praviti usporedba. To je bio sudar dvije elitne vojske od koje je jednu predvodio sultan sa sinovima. Ne mozes porediti bitku koju vodi sultan Murat sa elitnim postrojbama i nekakav marignalni Cupirlic sa bosanskim seljacima. Turske postrojbe su veoma lako ugasile drzavu Crnojevica...
...
Procitaj odgovor iz Firence koji je upućen bosanskom kralju neposredno nakon bitke na Kosovu, gdje se slavi znacajan uspjeh bosanske vojske pod komandom Vlatka Vukovića, jednog od glavnih ljudi bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića (osnivaca Herceg Novog, izmedju ostalog).
Dakle, ne mozes u istu ravan stavljati sukob jednog velikog carstva (otamsnkog), na celu sa sultanom, protiv koalicije Srba, Bosanaca, pa cak i manjih jedinica iz Hrvatske (o cemu se malo zna i govori)... sa nekakvim kaznenim ekspedicijama po Crnoj Gori za koje sultan u prvi do njega nikad nisu ni saznali... takve akcije u carstvu su se desavale na mjesecnom nivou, da se kazne ili umire pobunjene grupice i plemena
Firenca, 20. oktobar 1389. godine
Kralju Bosne
Presvjetli i najkršćanskiji vladaru!
Primili smo glas o preslavnoj pobjedi koju je Vašoj Svjetlosti podarila dobrostivost Boga Svemogućega i Vječitoga, što se s visina osvrće na stado svoje, pobjedi kojom se naslađuju riječi pisma Vašega, te se i mi, sretni u duši a zajedno s vrhovnom vlašću Veličanstva vašega, ovoj neizmjerno radujemo.
Naime, premda smo, u svojoj odanosti Vama, već odavno bili doznali, putem glasova i mnogih dopisa, da je Vašoj Uzvišenosti sa neba dato ovo pobjedničko slavlje, pa nam je bilo i dobro znano kako su, 15. dana mjeseca juna što je tu posljednji minuo, u silnom krvoproliću, pali oholi neoprez i neoprezna oholost Amurata, poklonika Muhamedova, koji je, dokopavši se nasilno vlasti nad carstvom Frižana, odnosno Turaka, namislio da zbriše s lica zemlje svijet kršćanski i pomen imena Spasitelja našega, a da je mogao, i ovo da ukloni iz knjige živih, i koji je, navalivši ludo na međe carstva našega, poginuo na mjestu što se zove Poljem Kosova, i to s neizbrojnim mnoštvom naroda svoga i dvojicom sinova, ali opet, i pri svem tom, došlo nam je kao znak najvećeg uvaženja i bilo nam je nadasve drago što je ovo javljeno našoj poniznoj malenkosti još i pismom kraljevskim. Jer šta bi se moglo dojaviti ljepše i slavnije nama, pravim poštovateljima Krista, nego vijest o onome boju što mu glas treba trajati kroz sva vremena gdje su izginule tolike hiljade Trojanaca i nevjernika, a zajedno s groznim njihovim vladarem? Blaženo je polje onolikoga pokolja što će, kroz mnoga stoljeća čuvati kosti pobijenih kao spomen pobjedi.
Blaženo je Kraljevstvo Bosansko kome je pripalo da tako slavan boj bije i tako veliku pobjedu zadobije, po milosti Kristovoj.
Blažen je i dan onaj i spomen častan i glasovit na blaženoga Vida, Presvetoga mučenika, u koji je bilo dato da nadvladan bude onaj najsuroviji dušmanin. Blažena, trostruko i četverostruko blažena su i ona dvanaestorica plemića, četa ona što se probila kroz odrede konjanika neprijateljskih, i mačevima je put presjekla u kolu kamila lancima združenih, i u najkrepkijem naletu doprla do šatora Amuratovog. Blažen je nadasve i onaj junak koji je usmrtio vojvodu tolike vojske mačem neustrašivo zarivenim pod grlo i u slabine. Blaženi su i svi oni ostali koji su, u mučeništvu slavodobitnom, život svoj s krvlju svojom istočili nad groznim onim truplom, klane žrtve zaklanom sultanu!
No blaženo jeste ponajviše od sviju Veličanstvo Vaše, koje je tako slavna pobjeda neizbrisivo osveštala u pamćenju ljudi i kome priređena stoji i ona istinita slava bez konca, ako – u to moramo vjerovati pobožno – Bog Svemogući pripravlja kraljevstvo svoje za prave borce Kristove i mučenike. Neka je, dakle, hvala i slava bez kraja Bogu, tvorcu i začetniku sviju stvari, čiji ste Vi boj tako sretno izvojevali! I neka je Vašem Veličanstvu zahvalnost takva i tolika kakva i kolika može u riječ da se stavi i u duhu zamisli! Jer Veličanstvo Vaše udostojilo je našu poniznu malenkost ne samo glasa o toj i tolikoj sreći, a ovo krajnje dobrostivo i prijateljski, nego nas je i učinilo učesnicima i sudionicima u njoj. Bog neka stoga podari sreću Vašem Veličanstvu, a mi Vam najpokornije preporučujemo i sebe i grad svoj, na uzdizanje Kraljevske vlasti Vaše, a na potporu i ugled svekolikog kršćanskog svijeta.
Pisano u Firenci, dana 20. u mjesecu oktobru, indikta 13, 1389
