Ispovjedaonik Stjepana Matijevića Solinjanina iz 17.stoljeća pisan starobosanskim pismom bosančicom na kojem lijepo piše da je na bosanskom jeziku 1630 godine, države Bosne jer drugog jezika osm bosanskog u našem okruženju tada nije bilo.
Ispovjedaonik se nalazi u Kraljevskoj Biblioteci, Kopenhagen , Danska. Na ovom linku imate cijel ispovjedaonik u PDF u
http://digital.bms.rs/ebiblioteka/pageF ... 8/mode/2up
BOSANČICA, BOSANSKO PISMO
Rasprostranjenost upotrebe ovog pisma podudara se sa rasprostranjenošću bosanske nekadašnje srednjovjekovne države. Radi se o posebnom pismu koje se pojavilo na području Bosne. Još je i Vuk Karadžić došao do konstatacije, da je bosančica posebno pismo.
Vuk Karadžić: "Rukopis Bosanske bukvice tako je različan od našega, da ga niko u Srbiji ne bi mogao pročitati dok ne bi najprije učio i namučio se."
Do sličnog zaključka došao je i poznati arheolog Arthur Evans.
Artur Evans: "Pismo koje sam dobio od mudira otomanskog cara u Kulen Vakufu znatno se razlikuje od obične ćirilice, koju upotrebljavaju pravoslavni Slaveni."
Pisci iz prve polovine XIX. stoljeća naše pismo zovu bosančicom. Bosanski franjevci poput Jukića, Kneževića, Baltića, Miletića, svoje pismo nazivaju bosančicom, a svoj jezik bosanskim.
I bosanski su se muslimani služili bosančicom sve do u najnovije doba. Naravno, ovo je pismo bilo ranije još mnogo više rasprostranjeno. Među bosanskim muslimanima bosančica je bila najviše raširena u begovskim porodicama, pa se za to, za nju sreće i naziv begovsko pismo.
Poznati stručnjak za paleogrfiju Tomislav Raukar dolazi do zaključka, da se u Bosni još od srednjeg vijeka koristi posebno pismo.
Ljudevit Gaj (Krapina, 1809. – Zagreb, 1872.), pisac i vođa hrvatskoga narodnog preporoda. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a nakon toga školovanje je nastavio u njemačkoj gimanziji u Karlovcu i u Varaždinu. Godine 1826. upisao se na studij filozofije u Beču. Spomenuti studij završio je u Grazu, a 1829. godine upisao se na studij prava u Pešti, nakon čega se vratio u Zagreb 1832. godine i počeo raditi u struci. Dvije godine poslije doktorirao je filozofiju u Leipzigu.
Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo je izdavati Novine horvatske, u kojima se nalazio prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskome podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu, koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826.), srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnoga identiteta, poznanstvo s J. Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti. Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četirima jezicima (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika. Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskoga naroda još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskome svijetu. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti. U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnog jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom književnošću kao uzorom. Preporodne ideje odlučio je širiti uz pomoć Danice, koju je tiskao u svojoj tiskari osnovanoj 1838. godine, a gdje je izložio svoj politički, kulturni i gospodarski program. Pod utjecajem grofa Janka Draškovića 1836. godine preimenovao je novine u Ilirske narodne novine i Danica ilirska.
Gajeva knjižica Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroǏubneh, narodneh i prigospodarneh temeǏov i zrokov tiskana je u Budimu 1830. godine. Riječ je o djelu u kojemu se iznosi prijedlog reforme hrvatske latinične grafije, a tiskano je dvojezično, na hrvatskome i njemačkome jeziku. Gaj je želio izgraditi sustav koji će svima biti prihvatljiv jer je zasnovan na preporodnoj sveslavenskoj ideji. Potaknut primjerom i nastojanjima P. R. Vitezovića, svoj je sustav gradio na monografemskome načelu, što znači da se jedan znak rabi za jedan glas. U tome se vodio mišlju o približavanju Slavena u načinu pisanja. Nije mu bila nakana kovanje novih slova za palatale, nego se u tome poslužio već postojećim latiničnim slovima, a načelo etimologije vodilo ga je u izboru znaka za pojedini palatal. Takva načela vodila su upotrebi dijakritičkih znakova, u čemu se povodio za češkim filologom Josefom Dobrovským, koji je dijakritičke znakove stavljao isključivo iznad slova. Dakle Gaj je predložio jednoslovni sustav polazeći od kajkavskoga književnog jezika. Prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga standardnog jezika. Godine 1835. u članku Pravopisz u Danici iznio je modificirani prijedlog reforme grafije iz Kratke osnove. Odlučio se za štokavsku osnovicu standardnoga jezika, koji je htio obogatiti elementima svih hrvatskih narječja.
Ljudevit Gaj je u biti tvorac hrvatskog jezika koji je kao i Vuk Karadžić koristio bosanski jezik kao osnovu pišući u Danici Ilirskoj 1835 godine koju je nazvao Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska jer tada Hrvatska nije bila država već troregionalna Ugarska/Mađarska provincija.
Demonim Bosanac/Bosanka.
