Demografija Bosne tokom osmanskog perioda

[Vukašin]

Za sve koji su čitali Istoriju srpskog naroda u osam tomova, koju je izradila grupa najeminentnijih istoričara znaju kako je pravoslavno stanovništvo pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije naselilo ova područja. Osmanlije su ih naseljavale u opustošenim područjima i na granicama, pogotovo lako mobilno stočarsko stanovništvo Neki bi se odmetali pa bi prelazili u službu Habzburgovaca, koji ih u tzv. Vlaškim statutima jasno nazivaju Srbima.

Prvi talas "vlaha" nema nikakve veze sa stocarima.

Martolosi (grcki amartolos za koruptan ili grcki armatolos za covjek pod oruzijem) su bili vazni vojnicki red u osmanskoj vojsci tamo do sredine 17. stoljeca. Posto su ko Akindzije (jurisni konjanici) upravo vodili gerilski rat na granicama carstva tokom 15. i 16. stoljeca njihovi velikani su na samoj granici dobili svoje timare i postali granicari. Habzburzi ove nazivaju tada "vlasima". Vlah znaci samo "stranac" tada sto mu i izvorno znacenje u staro-njemackom govoru. "Biscani" pak nazivaju "vlah" sve one koji se koriste stokavskg narjecja. Ko primjer eno ti gradiscanskih hrvata dje stokavci se takodje nazivaju "vlasi" i zive u "vlaskom naselju" (nezavisno sto su oni danas naranvo Hrvti). Osmani su pak rijec uzeli iz grckog (dje je pruzeta isto iz njemackog) i zvali sve krscane osim Grka "vlasima".

Takodje je upravo na pocetku napredovanja Osmana na Balkanu postojo veliki talas izbjeglica prema zapadu i starosjedoci su i ove zvali vlasima. Ko protiv pokret ovim turskim martolosima Habzburzi su jako rano poceli koristiti vojni potencijal uskoka (izbjeglica sa turske strane). Inace je naranvo stalno bilo prelaza sa jedne na drugu stranu i tako dalje. Habzburzi za uskoke su cesto i pisali "herübergefallene Türken/Vlahen". Kada Rupert von Eggenberg nanosi veliki poraz Osmanima kod Siska Osmani vise nemaju povjerenje u krscanske granicare i tako sve vece represije vrse na ove da postanu "pravi" Turci (u smislu prelaz na islam) ili prestanu sa granicarskom sluzbom. Nesto kasnije velik broj prelazi na stranu Habzburga i postaju tamo granicari. Oni koji ostaju pod Turcima cesto prelaze na islam (i eto vlaha muslimana) posto onda mogu zadrzati svoje timare i druge posjede. Krajom 17. stoljeca martolosi vise ne postoji. A pravoslavci se u Bosanski Krajinu tek kasnije vracaju.

Znaci postoji gomila etnickih skupina koje se zovu "vlasi".

[Vukašin]

P.S. izgleda na prvi pogled da je Stjepanovo preuzimanje Humske zemlje islo na slican nacin kao i Tvrtkovo preuzimanja dijelova Hrvatske i Dalmacije.

Ti izgleda malo brkas Hum (Zahumlje) i Travuniju. Stjepan je preuzeo Hum posto kralj Stefan nije imo interes biti redar medju tim drumskim razbojnicima. Vec Stefan je radje vrsio ekspanziju prema istoku. Stjepan Travuniju nije mogo vojno osvojiti. Mislim da je samo kratko osvijo Nevesinje. Tek Tvrtko je zavlado nad Travunijom koju dobiva ko ratni plijen kada on skupa sa Lazarom i Balsicem rusi vlast Altomanovica.

[Energični leptir]

Znaci postoji gomila etnickih skupina koje se zovu "vlasi".

To je poenta svega, no habzburški izvori su uglavnom vrlo jasni kada su u pitanju "vlasi", koji prelaze na njihovu teritoriju i nazivaju ih Srbima.

[Vukašin]

To je poenta svega, no habzburški izvori su uglavnom vrlo jasni kada su u pitanju "vlasi", koji prelaze na njihovu teritoriju i nazivaju ih Srbima.

Nije to bas tako. Imaju sasvim tacni spisci kod onih sto su presli granicu. Neki se naravno pisu "Rasani" ali drugi primjerice "Arbanasi" (znaci Albanci )....znaci vise od kuda su (Arbanasi mogu biti i oni Slaveni sto su zivjeli oko Skadra). Upravo moji preci su oni oko kojih se vodila "krvava" borba izmedju Hrvata i Srba od pocetka 20. stoljeca po ovom pitanju. Ta tema Zumberak, Gorski kotar, prelaz na habzbursku stranu, marcanska eparhija/biskupija i pecka patrijarsija ubija i najupornijeg covjeka. Primjerice zagrebacki biskup Petar Petretic (taj usputno potice sa Zumberka i iz jedne "vlaske" porodice) koji se cesto koristi ko izvor o srpstvu ili nesprstvu vlaha u svom djelu Historia Valachorum in confiniis regni Sclavorum degentium je cesto kontradiktan (znaci pise i jedno i drugo) . Poenta svega je da su se kroz cijelu Evropi razlicite etnicke i socijalne skupine nazivale "vlasima" i tako ovo sve je sasvim glupo.

[-medeni-]

Ti izgleda malo brkas Hum (Zahumlje) i Travuniju. Stjepan je preuzeo Hum posto kralj Stefan nije imo interes biti redar medju tim drumskim razbojnicima. Vec Stefan je radje vrsio ekspanziju prema istoku. Stjepan Travuniju nije mogo vojno osvojiti. Mislim da je samo kratko osvijo Nevesinje. Tek Tvrtko je zavlado nad Travunijom koju dobiva ko ratni plijen kada on skupa sa Lazarom i Balsicem rusi vlast Altomanovica.

kako srbi imaju urođenu manu da izvrću i lažiraju stvari,
niti se Dušan mirio sa gubitkom Huma, niti ga je RATOM mogao povratiti, niti je on vršio "ekspanziju" na istok (nego je zapao u probleme pa morao povući vojsku sa bosanskog ratišta)

[-medeni-]

To je poenta svega, no habzburški izvori su uglavnom vrlo jasni kada su u pitanju "vlasi", koji prelaze na njihovu teritoriju i nazivaju ih Srbima.

Nije to bas tako. Imaju sasvim tacni spisci kod onih sto su presli granicu. Neki se naravno pisu "Rasani"

nikad i nigdje ni u jednoj bilo bosanskoj bilo srpskoj povelji nema pomena bilo kakvih RAŠANA

[-medeni-]

Prvi talas "vlaha" nema nikakve veze sa stocarima.

VALDIMIR ĆOROVIĆ Istorija srpskog naroda

strana 40

Veze između Romana i Slovena na Balkanu postojale su vremenom sve tešnje. Mnogobrojniji, Sloveni su najveći deo romanskog stanovništva na zapadnom delu Balkana pretopili u svojim redovima. Vlasi stočari, izmešali su se potpuno sa Srbima. To je došlo ponajviše s toga, što su se oboji bavili pretežno stočarstvom i što ih nije delila vera. Kad su Turci počeli podvlašćivati srpske države oni više nisu mogli da prave velike etničke razlike između Srba i Vlaha, nego su brđansko pravoslavno stočarsko stanovništvo zvali uopšte Vlasima; a kasnije su oni, i mnogi drugi narodi, čisto u pogrdnom smislu, zvali sve pravoslavne uopšte Vlasima. Romani su se dugo držali odvojeno u svojim zatvorenim gradskim opštinama na Primorju, ali je i tamo od X veka počeo sve jači priliv Slovena, koji su, posle, tim gradovima dali manje-više pretežan slovenski karakter; Dubrovnik i Spljet, koji su još XII veka bili romanski, u XV i XVI veku postaju nosioci nove slovenske kulture i književnosti.
"Ne može biti sumnje" piše J. Erdeljanović jednom prilikom, "da su starosedeoci, koji su mnogo vekova pre dolaska Srba živeli na ovom zemljištu i prilagodili se njegovim prilikama, imali i takvih kulturnih tekovina, koje su Srbi morali od njih primiti, jer su im bile najpodesnije za život u novoj postojbini ili su obeležavale pojmove i predmete, koji su Srbima dotle bili nepoznati. U takve tekovine spada npr. kamena kuća i koliba, po koji deo odela, neki stočarski termini i verovatno po koja praksa u stočarenju... Ja sam, prilikom svojih proučavanja u plemenima Brda i stare Crne Gore mogao zapaziti neke interesantne pojave kao posledicu etničkog stapanja Srba sa starim Vlasima i s Arbanasima... Zapazio sam npr. interesantne kombinacije od srpske i vlaške topografske nomenklature i mogao sam utvrditi, da su Srbi poprimali od Vlaha one geografske termine specijalnog

strana 41

karaktera, koji su podešeni osobitoj prirodi karsnog terena... Ovaj proces primanja i stapanja između našeg naroda i balkanskih starinaca vršio se naravno samo u visokim planinskim predelima, u kojima su bili zaostali Vlasi i Arbanasi u nešto većem broju. I primljene osobine bi ostale ograničene samo na te predele, da nije bilo poznatih migracija iz dinarskih krajeva u Posavinu, Podrinje i Pomoravlje sa Šumadijom. Ali su tim migracijama dinarski naseljenici preplavili ove oblasti na severu i severoistoku i predali starijem stanovništvu gotovo sve svoje osobine, tako da su i one od njih što su bile pozajmljene od balkanskih starosedelaca postale manje ili više opštim osobinama svih ili velikih delova Srba i Hrvata od Jadranskog Mora pa daleko na istok do u sliv reke Timoka".
Unutrašnjost Balkanskog Poluostrva, naročito istočna Bosna i Hercegovina, Raška i zapadna Srbija behu vrlo malo i nejednako zasijane rimskim kolonijama. Od starih rimskih mesta najmanje ih je do VII veka očuvanih na tom području. Tome nije isti razlog, koji je i za iščezavanje starih kolonija u Sremu. U Sremu se to zbilo usled silnog mešanja naroda od IV-VII veka i teških borbi i perturbacija na tom području. U ovoj oblasti to je došlo s toga, što je rimska penetracija bila manje intenzivna zbog udaljenosti od ishodišnih središta i zbog geografske odvojenosti i teže pristupačnosti. Ova oblast opasana je na celom zapadu i jugu čitavim planinskim nizovima dinarskog sistema, preko kojih se prelazilo teško i samo u dužim etapama; s istoka je zaklanjao masiv Šare; dok su rudničke planine i moravske šume štitile tu oblast sa severa. I iz Salone i iz Carigrada u ove se krajeve stizalo teško, s mnogo napora, a bez prave koristi. Prirodno je s toga, da je taj kraj ostao kao jedan od najkonzervativnijih na celom Balkanu; čudnim sticajem prilika i, možda, naklonosti, dogodilo se, da smo se u taj najkonzervativniji predeo naselili baš mi Srbi.