lady midnight wrote:
u pravu si potpuno, ovo je izgleda imalo veze sa svim, a najmanje sa temom.
pitanje ostaje: shta uchiniti, ustvari da li iko zheli da se ishta uchini od strane ovog foruma? ja sam ionako krenula pisati malo opshirniji tekst na engleskom, o trifunovicu, njegovim tezama te kreiranju panike o islamskom "terorizmu" u BiH, ali to ce potrajati.
ipak, neku skracenu verziju mogu napisati i prije, samo se trebamo slozhiti da li da to bude tekst peticije, saopcenje za medije, odnosno kome ustvari treba biti upuceno, znachi onako kako smo uradili i kod konrad adenauer-fondacije.
eto, ochekujem prijedloge.
kad sam se ja zatekla na stranici bosnjaci.net i mnogi su onako spontano nakon niza dogadjanja zeljeli da reaguju tako sto ce medijima poslati obavjestanja o cemu se tu radi a neki su htjeli poslati tekstove intelektualaca koji su objavljeni na toj stranici koje u tom momentu nisam mogla procitati zbog duzine teksta i obaveza pa sam ih sasvim slucajno zadrzala u svom box. U stvari oni su trazili da se taj tekst prevede i posalje u medije u EU a to je tekst Hasana Nuhanovaica _ svjedoka genocida , objaviti. A ima i ovaj tekst koje je danas objavila Fena brojnih udruzenja mogao bi se on prevesti i poslati medijima.
A evo tekst Nuhanovica :
KO POVEZUJE GENOCID U SREBRENICI SA MUDŽAHEDINIMA I „ISLAMSKIM TERORIZMOM“
Piše: Hasan NUHANOVIĆ
Reinkarnacija zla – to bi bio karakter lika iz nekog, recimo, holivudskog filma koji bi imao ponašanje osobe koja se zove Darko Trifunović i koja se ovih dana više puta pojavila u medijima u BiH. Nekada sam mislio da takvi likovi zaista postoje samo u filmovima ali me iskustvo koje sam stekao u toku rata u Žepi i Srebrenici, a i nakon rata, naučilo da oni postoje i u stvarnosti. Iz tog čovjeka isijava mržnja.
Ma koliko mi on, kao lik, dakle njegovo ponašanje, njegova retorika, bio antipatičan ja se ne bih latio pisanja ovog teksta, ne bih se miješao u one stvari u BiH za koje mogu reći “ni luk jeo ni luk miriso” da se ne radi o sljedećem – Darko Trifunović dira u ono u što ne bi smio. On negira genocid u Srebrenici.
Sa druge strane oni koji su se sa njim upustili u raspravu (o stvarima koje mene, inače, lično previše ne tangiraju) često posežu za Srebrenicom kao (ponekad jedinim) kontra-argumentom da pobiju tvrdnje Darka Trifunovića i njemu sličnih.
Ne mogu da se otmem utisku da se u ovim raspravama genocid u Srebrenici stavlja u istu ravan i isti kontekst sa pričom o prisustvu i djelovanju (i zločinima) mudžahedina u toku rata u BiH pa i sa pitanjem o, navodnom, prisustvu i djelovanju “islamskih terorista” nakon rata u BiH. To čine i jedna i druga strana.
Očigledno je da je i sam Darko Trifunović genocid u Srebrenici doveo u isti kontekst sa ovim drugim pitanjem. Naime, on je autor, ili jedan od autora, prvog izvještaja o događajima u Srebrenici koji je vlada Republike Srpske objavila prije nekoliko godina. Radi se o izvještaju koji je OHR odmah odbacio. U tom izvještaju, među ostalim fabrikacijama i lažima, piše i to da je broj žrtava nakon pada Srebrenice bio između sto i dvjesto, da se radilo o pripadnicima Armije BiH koji su poginuli u žestokim borbama sa Vojskom Republike Srpske ili u međusobnim okršajima. Takođe se tvrdi da se u masovnim grobnicama nalaze ostaci ubijenih Srba a ne Bošnjaka, ili i jednih i drugih tj. da se identitet žrtava čija tijela se nalaze u masovnim grobnicama ne može sa sigurnošću utvrditi (na taj način implicirajući da se radi i o srpskim žrtvama “koje su, uz pomoć propagandne kampanje bošnjačkog lobija prikazane kao bošnjačke žrtve”, takve tvrdnje se mogu naći na internetu a jedan od autora takvih tekstova je i Darko Trifunović).
Ime Darka Trifunovića bi meni vjerovatno promaklo iz više razloga a pogotovo zbog toga što je, nakon ovog (prvog) izvještaja visoki predstavnik, Paddy Ashdown, naložio vlastima Republike Srpske da se sačini novi izvještaj. Taj drugi izvještaj je bio puno bliži istini i bio je potpuno drugačiji od onog prvog i po sadržaju, i po retorici, metodologiji rada, preciznosti i vjerodostojnosti podataka. U komisiji koja je sačinila izvještaj nalazio se i jedan Bošnjak (profesor Smail Čekić) i on je svakako tome dao značajan doprinos.
Međutim, nakon čitanja članaka na internetu, te nakon što sam, u poslednjih nekoliko mjeseci, istupe Darka Trifunovića više puta gledao na TV-u shvatio sam da priča sa ovim likom nije završena.
Shvatio sam da se on, nakon što se proglasio ekspertom za tumačenje događaja u Srebrenici iz jula 1995. (u ime vlade Republike Srpske) on sada proglasio i za eksperta za “islamski terorizam” u BiH (ili na Balkanu).
Dakle ono što povezuje genocid u Srebrenici i “islamski terorizam” je – Darko Trifunović. Ali nije on jedini koji to čini. To čine i oni koji su na njegovoj strani ali i oni koji se sa njim upuštaju u raspravu o “islamskom terorizmu u BiH”.
Jasno je da Darko Trifunović otvoreno negira da je u Srebrenici počinjen genocid – što je potvrdio i u svojoj izjavi u emisiji Centralni dnevnik 5. januara 2008.
Međutim, da ne bi izgledalo da sam ovaj tekst napisao zbog Darka Trifunovića (a njegovo ime sam već nedopušten broj puta napisao u prvom dijelu teksta) jer to inače ne bih učinio (a pogotovo što ne želim sudjelovati u “raspravi” koja se ovih dana vodi između njega, njegovih pobornika i njegovih protivnika-kritičara, iako cijenim trud ljudi koji se, na ovaj način, bore za istinu i brane je) iznijeću u sljedećim redovima činjenice koje sam odavno imao želju iznijeti a nisam imao priliku.
U Srebrenici, i cijelu regiju istočne Bosne u enklavama u kojima su zbjegovi Bošnjaka našli spas od progona i ubijanja (što uključuje i Žepu, područje Cerske i Konjević Polja) u toku rata nije došao niti jedan jedini mudžahedin.
Kao potvrda ovome idu u prilog i informacije iznesene protiv (i u odbranu) Nasera Orića na sudu u Hagu gdje se ni jednom ne spominje riječ mudžahedin.
Dakle, moje pitanje Darku Trifunoviću, i onima koji ga podržavaju bi bilo: pošto je očigledno da se u cijelu priču o karakteru rata u BiH pokušava uvesti pitanje prisustva mudžahedina u toku rata u BiH kako bi se, barem na ovaj način, pokušalo dati barem neko pokriće za zločine koje su srpske snage počinile nad Bošnjacima, kako to da je u Srebrenici počinjen genocid iako tamo nije bilo niti jednog mudžahedina? Dalje, srpske snage su pobile hiljade Bošnjaka, civila, na najsvirepiji način već u proljeće 1992. godine (Prijedor, Višegrad, Bijeljina, Zvornik, Brčko, Bratunac, Foča) prije nego je u BiH ušao i jedan mudžahedin.
Naravno, prisustvo mudžahedina u nekim dijelovima BiH u toku rata i (pojedinačni) zločini koje su oni počinili ne mogu biti i nisu nikakvo opravdanje za genocid u Srebrenici i druge masovne likvidacije Bošnjaka od strane srpskih snaga.
Očigledno je da Darko Trifunović, i oni koji ga u tome podržavaju, pokušavaju da iskrive sliku o karakteru rata u BiH. Pri tome se dodvoravaju “Evropi i Americi” koristeći globalnu situaciju u svijetu u poslednjih nekoliko godina (11. septembar 2001., rat u Iraku, situacija na bliskom istoku, napadi islamskih terorista na neka mjesta u Evropi, itd.).
Lično mislim da je ovaj pokušaj unaprijed osuđen na propast – on se skoro uopšte ne razlikuje od retorike srpskih (i nekih hrvatskih) političara u toku rata u BiH o tome das su “oni branik zapada od islamskog fundamentalizma” čime su aludirali da bi Zapad trebao zatvoriti oči pred zločinima koji su počinjeni nad Bošnjacima-Muslimanima.
Srebrenica kao argument
Ovaj drugi dio teksta nije o Darku Trifunoviću već o tome kako, koliko i zašto pojedini bošnjački publicisti, aktivisti, javni radnici i političari posežu za genocidom u Srebrenici kada god im ponestane argumenata u raspravi o pitanjima vezanim za pojedina ratna dešavanja u BiH. To se radi tako olahko da se za genocidom u Srebrenici poseže i onda kada postoji niz drugih kontra-argumenata koji se zaborave jer je najlakše reći – “a Srebrenica”. Ova riječ se izgovara prečesto i onda kada joj tu uopšte nije mjesto.
Ja lično smatram da sa bilo kakvom raspravom o mudžahedinima u BiH genocid u Srebrenici nema ama baš nikakve veze. Možda se može dovesti u neku indirektnu vezu ali u jednom drugom kontekstu – na primjer u raspravi o ulozi jedinice grčkih dobrovoljaca u napada na Srebrenicu 11. jula 1995. godine. Dokumentovano je da je pored srpske zastave na brdu iznad Srebrenice tog dana pobodena i grčka zastava.
Takođe je poznato da je Karadžić grčke dobrovoljce pohvalio za njihovu ulogu u ovoj operaciji.
Ja sam, kao i nekoliko desetina hiljada Bošnjaka, cijeli rat bio u području Srebrenice i Žepe i bio odsječen od ostatka svijeta – pa tako i od ostatka teritorije BiH koja je bila pod kontrolom Armije BiH. Dakle, o deševanjima na preostalom dijelu teritorija sam mogao saznati samo iz vijesti na radiju. Tako je bilo cijele tri i po godine, do jula 1995. kada smo se, mi koji smo preživjeli, uspjeli domoći Tuzle.
Tek po dolasku u Tuzlu sam čuo neke priče o mudžahedinima. Saznao sam da su bili prisutni oko Zenice, pominjali su se i Zavidovići. Kasnije sam, nekoliko godina nakon rata, saznao da su bili prisutni i oko Travnika.
Bez namjere da omalovažim zasluge onih pojedinaca koji su iz neke strane zemlje došli u BiH želeći dati doprinos odbrani BiH ja sam se često pitao: zašto je prisustvo mudžahedina bilo koncentrisano na dijelu teritorije na kojem je Armija BiH bila najjača? Na primjer u Zenici. Zašto te dobrovoljce neko nije uputio na primjer u Goražde, Žepu, Srebrenicu, Bihać? Ako je igdje bilo potrebna direktna vojna pomoć onda je to bilo tamo, a ne tamo gdje je Armija BiH bila najjača. U Sarajevo vjerovatno nisu mogli zbog prisustva velikog broja dopisnika stranih medija.
Sa druge strane, sretan sam što to nije učinjeno. Jer da jeste sada bi oni poput Darka Trifunovića rekli – ono što se dogodilo u Srebrenici izazvano je prisustvom (ili zločinima) mudžahedina.
Međutim, kada je Srebrenica trebala pasti, kada je Armija BiH trebala značajan dio snaga angažovati da se oslabi napadački potencijal Vojske Republike Srpske (a što nije učinjeno) ja ne bih imao ništa protiv da je nekoliko stotina mudžahedina prebačeno na ratište kod Vlasenice, Kladnja, Zvornika, ili čak u dubinu teritorije ka Srebrenici i Žepi. Da se ovo dogodilo i da je njihovim djelovanjem spašena Srebrenica, da su danas živi moj otac majka i brat, i hiljade drugih, ja bih, vjerovatno, na ulogu mudžahedina u BiH gledao drugačije i sada ne bih imao ništa protiv da se ta tema dovodi u kontekst sa temom o genocidu u Srebrenici. Ali nije bilo tako.
Ima još nešto što mi baš nije jasno. Ako postoje ljudi u BiH, bili oni građani BiH ili stranci, koji koji vjeruju da će dizanjem bombom u zrak neke zgrade ili mosta, dakle ubijanjem nevinih ljudi, postići neki “viši cilj” u interesu muslimana zašto ti “specijalci”, umjesto toga, umjesto terorističkog akta, zločina, ne odu hapsiti Mladića i Karadžića jer bi time, valjda, postigli taj viši cilj – pravdu za desetine hiljada ubijenih bosanskih muslimana. A to je, vjerujem, ujedno i sasvim legitiman cilj – kad tu dvojicu već niko drugi ne želi i neće da uhapsi. Nisam do sada čuo da je iko ikada pomenuo neku tajnu operaciju hapšenja ove dvojice od strane neke “islamske organizacije”.
U drugoj političkoj emisiji na TV-u sam ponovo čuo raspravu o velikoj sumi novca koji je potrošen na novu zgradu vlade Republike Srpske u Banja Luci.
Nama u ovoj zemlji valja živjeti dalje – i jedni sa drugima i jedni pored drugih. Da je kojim slučajem premijer Republike Srpske odlučio da od onih 230,000 miliona KM 200,000 KM izdvoji za pomoć porodicama žrtava genocida u Srebrenici, a da od preostalih 30,000 miliona KM napravi zgradu vlade, mislim da bi u ovom momentu atmosfera u BiH bila sasvim drugačija. Nije da se ovdje radi o parama (ili ne samo o parama) jer postoje i mnoge druge stvari čijom realizacijom bi se izgrađivalo povjerenje između naroda u BiH (na primjer hapšenje i procesuiranje ratnih zločinaca itd.) ali bi ovakvim, ili nekim sličnim, gestom, a nakon presude Medjunarodnog suda pravde kojom se potvrđuje da je u Srebrenici počinjen genocide, zasigurno otpočeo jedan novi dijalog koji bi vodio ka stabilizaciji. Možda bi nakon ovakvog, ili sličnog gesta, neki Republiku Srpsku vidjeli kao mjesto dostojno života i kao partnera sa kojim se zajednički utire put ka Evropi, ka boljoj budućnosti.