Dario Dzamonja

[Zatamnjena stakla]

...

[FreakyStyley]

Kazu fizicari mikrokosmos je model makrokosmosa.

Njegov grad i njegova kafana, zena, ulica porodica je i njegova i citateljeva u istoj mjeri. Ta viseslojnost njegovih prica, emocija i sentiment koji je on uspijevao prenijeti citatelju, bez imalo truda (bez truda u konvencionalnom smislu, bez savladavanja zanata pisanja, on se pored zivota koji je zivio i vjestine koju je imao da ga preprica nije ni trebao truditi da pise) i bez trunke pretencioznosti ga cine meni daleko najdrazim piscem, a jednim od nasih najvecih ikad.

Ne znam da li je iko ikad uspio odvesti tu formu kratke price tamo gdje je odveo Dario, a niko nikad nije toliko zivota i emocije "uglavio" u tako malo rijeci i tako jednostavno kao Dario.

Procitao sam sve njegovo sto sam uspio da nadjem i znam mu price haman napamet. Jedini moj "problem" s Dariom je da me, nakon citanja njegovih prica, price drugih pisaca ostavljaju manje-vise ravnodusnim. Pisu ljudi fantasticno, citas ih u jednom dahu..al', jebi ga, nije to to. Sve je to u poredjenju s Dzamonjinim pricama mlako, bezivotno, izdramatizovano i lazno.

[FreakyStyley]

Gledajuci ovu sliku sve mi naumpada ovo Avdino:

Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.

Bojim se da si pomijesala nesto.

Ovo nema veze s Abdulahom, ovo je odlomak iz price Fusnote, koju je napisao Dario Dzamonja. Dara je lik u toj prici.

[milojicabrzi]

...ima ona čuvena, ne znam je li Daco ili Davorin, kada hoće reći da je nešto jako loše od bofl materijala, kaže:"Ma to ti je nešto kao imitacija skaja"

[FreakyStyley]

,

[piupiu]

Up.

[Vijetnamac13]

https://www.scribd.com/doc/263312369/Dz ... enja-Kazaz

[nacho_]

Na današnji dan 1955. godine rođen je Dario Džamonja.

[nacho_]

Poštansko sanduče

Svaki normalan, civilizovan čovjek, pri povratku s posla, prvo zaviri u svoje poštansko sanduče, mada zna da ga tamo neće čekati ništa - osim hrpe neplaćenih računa, ali ga nada da će jednom otkriti nešto lijepo mahinalno tjera da taj ritual ponavlja iz dana u dan.
Nije to samo nada, nego i taj osjećaj ponosa: ovo je moje, ovo su moji dugovi, pa mu, opet, nekako lijepo pri duši kad dođe kući i kaže ženi: “Uh, jebote, jesmo se zavalili prošlog mjeseca!”
Pošto ne spadam u kategoriju niti normalnih, niti civilizovanih, a ponajmanje zaposlenih ljudi, pri svom prvom ulasku u stan, u neko doba noći, pružam lijevu ruku i napipavam prekidač za haustorsko svjetlo, ali ono je zadnji put radilo prije nekih sedam godina...
Svejedno, sigurnim korakom se penjem uz stepenice (prošao sam ih, ustrčao uz njih, bauljao uz njih nekih tridesetak godina) i vidim svoje poštansko sanduče, a u njemu se nešto bjelasa; palim upaljač i kroz uzane proreze pokušavam odgonetnuti šta bi to moglo biti?
(Ključ nemam - zašto će mi? Ali je neko, da bi zaštitio svoju dragocjenu privatnost i svoj osjećaj vječnog pripadanja, montirao bravu na kojoj bi mu i Fort Knox mogao pozavidjeti.)
Tek tada mi pada na pamet da je apsurdno i pomisliti da je ta pošta namijenjena meni, jer ovo mi je prvi dan u stanu i niko (bar niko ko bi mi mogao i želio pisati) nema pojma gdje stanujem.
Sve to ostavljam za sutra i u društvu bubašvaba provodim svu noć u nekakvim snoviđenjima, a manje u snu; ujutro se umivam i gledam se u ogledalo - nema ogledala. Baš me briga - nikad mi nije ni trebalo, jer sam ja u svojim očima najljepši.
Kopkaju me oni papiri u sandučetu, pa idem kod komšije i posuđujem moćan šarafciger da bih razvalio tu bravu: računi za struju i plin.
“Pa, oca mu jebem, još ništa nisam ni potrošio, a ono već računi?” Onda ih bolje pogledam i odahnem - nije moje ime i prezime na njima.
Da ne duljim (a, već jesam!), landara poklopac moga sandučeta koje zjapi prazno, a jedno jutro ugledam pismo s poštanskom markom Kanade i sa poznatim rukopisom:
“Dragi Nosonja,
rekla su mi raja (neki dan sam zvao Sarajevo) da si se uselio u stan: čestitam! Sad se sigurno pitaš kako sam zapamtio tvoju adresu, ali kako bih je moga zaboraviti? Pred tvojim sam haustorom uzeo toliko papaka na šibicama, a kad god bi bila racija, spavao sam kod tebe.
Zadnji put sam ti pisao na Vojnu bolnicu (ne znam jesi li primio to pismo?), a onda ti se izgubio svaki trag.
Inače, ja sam se poprilično dobro snašao; malo sam se patio u početku, a onda me je krenuo posao sa žutom osom (znaš, to je ona dozlaboga jebena rakija). (U Kanadi ima puno Srba i dali bi guzice za rakiju.) Kasnije sam proširio posao i na njegošku pršutu, ajvar (uz malu pomoć prijatelja), a kada sam uhvatio prvu sermiju - otvorio sam uvoznu firmu.
Kupio sam kući - evo šaljem ti sliku...”
Sad sam malo zbunjen, jer u pismu nema nikakve slike, a onda primjetim da mi je, pri otvaranju pisma, pala pod noge: na slici prekrasna kuća, na sprat, bjelja od bijelog snijega, ispred nje dva ogromna bora, a na neka bijesna kola (nikad se nisam razumijevao u marke auta) naslonjen moj jaran; prepoznajem ga po gustom pramenu kose što mu pada na čelo, ali kad sam ga zadnji put vidio bio je sijed, a sad mu je ko crna ko crnac u tunelu?!
Ajd, u redu: ljudi u njegovim godinama počinju razmišljati o smrti, a kad skontaju da je neminovna, pokušavaju da taj čas (za dva - tri dolara) odgode farbanjem kose.
Čitam dalje:
“Oženio sam se i, na jesen (akobogda) ću postati ponosni otac. Znam da ti to zvuči neobično i nevjerovatno, ali obojici nam se desilo toliko nevjerovatnih stvari u životu pa je i ovo moguće.
Znaš i sam koliko se ovdje radi, pa ti sad ne ostavljam svoju kućnu adresu (više sam na putu nego kod kuće), ali kad budem kupio office u Torontu, javiću ti pa mi se javi, molim te.
Voli te tvoj jaran...”
A, umjesto potpisa - crtež nespretno nacrtanog vrapca.
U P.S.-u stoji: “Šta misliš kako mi se firma zove - Sparrow, u prevodu... ma šta i ja serem: kao da ti ne znaš engleski bolje od mene.”
Vraćam se kući, na četvrti sprat i počinjem da mu pišem pismo:

“Dragi Vrabac...”, i stajem!
Nešto se ne slaže!
Prije par dana sam sjedio s Rankom u Paragrafu i on mi je pričao kako se Vrabac ofucao u Kanadi, kako živi od socijalne pomoći...
Ranko nema razloga da mi laže: on je, prije rata, sudio Vrapca i u njemu ne bi bilo nikakve ni zlobe ni zavisti?!
Ljut sam i derem nenapisano pismo: što li mi moj jaran laže.
Onda se sjetim kad sam, pri dolasku u Ameriku, svom prijatelju Goci u Francusku poslao sliku na kojoj sam u kožnoj vindjaci, čizmama o kojima smo sanjali kao djeca, ležerno naslonjen na visoku guvernalu harely davidsona, s obaveznom pivom u ruci i na poleđini samo napisao: “Evo, snalazim se nekako.”
Sjetim se kako svojoj djeci pišem i telefoniram kako mi je zdravlje u redu, kako sam prodao tri rukopisao, koja trebaju izaći uskoro, kako ćemo se uskoro vidjeti - ili ću ja (čas posla!) skoknuti do Amerike ili ću im poslati avionske karte da one dođu do mene...
...kako majci odgovaram na pisma da ne treba ništa da se brine...
Jer, ne laže se samo iz koristi - može se lagati da bi nekoga ko te voli lišio nepotrebnog bola, u svojim lažima živiš i produžavaš se, kad ti ništa nije drugo ostalo nego nemoć i jedan patetični čin da na vizit karti na svom poštanskom sandučetu promijeniš ono “Dario Džamonja” u “Nevena i Vesna Džamonja”.
Možda će, jednog dana, shvatiti?

[Ommadawn]

Ponekad se pitam da li Nevena i Vesna čitaju ovdje na ovom forumu njegove priče?
Na FB-stranici posvećenoj njemu sam primjetio post-dva jedne od njih. Da li je to bila Vesna ili Nevena, ne sjećam se.

[Boateng]

.

[MaD_ProfessoR]

Danas procitah tuznu vijest,u Sarajevu je u 54-toj godini umro Mirsad Kaukcija Mise,Dacin saborac od "Istre" do "Kvarnera" i cesto junak njegovih sarajevskih prica.Mise je bio dio sarajevske urbane raje,prepoznatljiv po neogranicenoj vedrini koju je zarazno sirio,pa,mislim,da nije neumjesno da se ovdje pomene.Prerano odlazi jos jedan Sarajlija,

Da citiram Nametka: kakav umre, onakav se vise ne radja.
Polako ali sigurno odlazi nam raja...i ostaju nafurani levati i papci.
Bojim se za Sarajevo.

Moj Amidža <3

samo jedna od njegovih kultnih provala, nakon 2. rastave, bila je:
najbolja domaćica i kuharica na svijetu je Podravka

[fare_mo]

Ako neko ima pdf za download bilo cega od Dace, neka stavi ovdje, moze i pp.

[kiligonzales]

legenda...

[manijak1]

Perzijski ćilim
Joj, razlike
Jek-du
Smradni čir
Hamzigahop
Jebem se

Tužna vijest, iz Beograda

[manijak1]

Dan kada je otišao Daco
Ti ga ližeš , on se topi

[Billy The Pljuc]

E raja, gdje se u Sarajevu može kupiti sve ono što je Dario Džamonja napisao?

[arzuhal]

E raja, gdje se u Sarajevu može kupiti sve ono što je Dario Džamonja napisao?

Imaš kupit u Titovoj, u onoj Svjetlost knjižari koji metar od Vječne, meščini, sve u jednoj debeloj knjižurini, imaš knjigu u izlogu, s Dacinom karikaturom na koricama.

[Billy The Pljuc]

E raja, gdje se u Sarajevu može kupiti sve ono što je Dario Džamonja napisao?

Imaš kupit u Titovoj, u onoj Svjetlost knjižari koji metar od Vječne, meščini, sve u jednoj debeloj knjižurini, imaš knjigu u izlogu, s Dacinom karikaturom na koricama.

Hvala Arzo moj dobri.

[arzuhal]

Nema na čemu, ahbabu

[Better Man]

E raja, gdje se u Sarajevu može kupiti sve ono što je Dario Džamonja napisao?

Imaš kupit u Titovoj, u onoj Svjetlost knjižari koji metar od Vječne, meščini, sve u jednoj debeloj knjižurini, imaš knjigu u izlogu, s Dacinom karikaturom na koricama.

Hvala Arzo moj dobri.

Izdavač te knjige je Bybook.

[Billy The Pljuc]

Izdavač te knjige je Bybook.

Hvala, "Ako ti jave da sam pao", izguglah i vidim da je to zbirka priča, pogledam svakako imaju li i zasebna izdanja.

[- Bosniak -]

Postoje i zasebna izdanja.

[Better Man]

Pored ove knjige zasebna izdanja ti ne trebaju, jer u njoj je objavljen kompletan opus Darija Džamonje uz fenomenalnu ilustraciju naslovnice koju potpisuje odlična Aleksandra Nina Knežević.

[MaD_ProfessoR]

Pored ove knjige zasebna izdanja ti ne trebaju, jer u njoj je objavljen kompletan opus Darija Džamonje uz fenomenalnu ilustraciju naslovnice koju potpisuje odlična Aleksandra Nina Knežević.

Nina Ziggy Hadžić je ilustratorka ovog fenomenalnog izdanja