SVE (N)OVE GODINE
Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembra i da bih, k'o fol, trebao slaviti Novu godinu.
S kim? S čim?
Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima...
SARAJEVO, BiH, 1969.
Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, "plesao" u diskoklubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili.
Ujutro - imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu.
Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: "Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe"; a djed je otfrknuo: "Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?"
Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!
SARAJEVO, BiH, 1970-1989.
Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja ("ma šta ti je, jesi ti lud") u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sam...
Sretna Ti Nova godina, Rado!
SARAJEVO, BiH, 1989.
Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: "Ma, vala, ne ide mi se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja...
Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sam!
Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom...
Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije "zarasla" od poroda...
Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!
SARAJEVO, BiH, 1990.
Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu.
Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom "boemskom" životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da ja imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku.
Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar...
Kaže da je prespavala. I opet zaspa.
Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New Year...", a Dijana se budi i njeno, inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje:
"Moraš li uvijek izigravati budalu?"
Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sam, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba...
Sretna ti Nova godina, Dijana!
SARAJEVO, BiH, 1991.
Nema podataka.
SARAJEVO, BiH, 1992.
Izbrisano iz sjećanja.
SARAJEVO, BiH, 1993.
Nije se imalo šta slaviti.
PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.
Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.
Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.
Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila.
Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami.
Sretna vam Nova godina, Nenade i Indira.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1996.
Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla - već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san.
Sjedam u "living room" i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: "We wish you Merry Christmas and Heppy New Year..."
Iz spavaće sobe se čuje: "Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow." ("Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.")
Sretna ti Nova godina, Janette!
MADISON, WI, U.S.A. 1997.
Sjedim sam u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: "Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru."
Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko...
SARAJEVO, BiH, 1999.
Još se ne zna.
Dario Dzamonja
Moderator: Chloe
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#402 Re: Dario Dzamonja
STRANAC
Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.
Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.
Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.
Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...
Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.
Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...
U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...
Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?
Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?
Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.
Ponekad … tako uhvatim svoj ispitivački pogled u ogledalu: vidim, ne samo jednog nego potpuno nepoznatog čovjeka, već, uz to, i krajnje nesimpatičnog, kako zuri u mene.
Pokušavam da u tim crtama lica pronađem nešto svoje, pokušavam da prepoznam neki lični pečat, nešto po čemu bih morao znati da sam to baš ja, a ne neko drugi... ali, uzalud.
Ja se onda osmijehnem ... stranac u ogledalu mi uzvraća osmijeh, ali, jasno vidim, da to nije moj osmijeh, vidim samo da su se njegove usne razvukle, mišići njegovog lica oponašaju moje, a oči su ostale tuđe.Ili: namigujem tom liku u ogledalu, namigujem mu povjerljivo, kao što to i inače rade ljudi koji dijele neku zajedničku tajnu. On mi uzvraća mig, ali pri tome mu se na licu ne vidi ništa, nikakav znak da je i on upućen u ono što ja znam, usne i dalje stoje čvrsto stisnute u jednu tanku crtu otpora i neshvatanja, i ja uvidam a je moj trud uzaludan, da se obraćam krivom čovjeku.
Dalje, pokušam da se osmijehnem i da mu namignem u isti čas, ali tada obično neko uđe u sobu, lift ili u, klozet u kafanu, i ja brzo odvraćam pogled od ogledala i počinjem da se pipam po dzepovima kao da trazim sitniš ili kao da provjeravam jesam li ponio ličnu kartu sa sobom, ili vadim kutiju cigareta iz džepa...
Sjećam se dana kada sam se vratio sa sahrane svoga oca i stao pred ogledalo. U duši mi je vladala pometnja, neka tanka, čelična sonda bola bila mi je provučena kroz grkljan i grebala me pri svakom udisanju i izdisanju, u svakom mišiću tijela osjećao sam neke zapretene, besmislene pokreta, koji su htjeli van, a ja sam ih sprečavao.
Stajao sam pred ovalnim ogledalom u sobi i iz njega me je gledalo blijedo lice uokvireno dugom smeđom kosom, lice koje ničim nije odražavalo moje stanje, koje nije imalo nikakve veze s onim sto se meni dešavalo, lice bešćutno nezainteresovano...Jedva sam nakupio pljuvačku u suhim ustima i pljunuo tog stranca naspram mene i tek tad je on reagovao, iznenadio se, usuknuo, pogledao me s gađenjem i s mržnjom, sa željom da mi vrati istom mjerom, da me udari...
U zbirci pripovjedaka Milorada Pavića Ruski hrt, ima priča o jednoj djevojci, komunističkoj aktivistkinji, koja je uhapšena i odvedena u logor na Banjici i koja policiji nije ništa htjela da oda, nijedan podatak o svojoj organizaciji, nijedan podatak o sebi, pa čak ni ime...Kada su je vodili na strijeljanje, upitali su je da li hoće da umre bezimena ili da ipak bude sahranjena pod svojim imenom, a ona je tada, kao svoje ime, rekla ilegalna imena jedne druge djevojke i mladića iz svoje grupe...U spiskove strijeljanih uvedeno je to ime, a krvnici su obustavili potragu za onim mladićem i djevojkom...
Često se pitam, u predahu između dva sna ili u trenutku dok čekam zeleno svjetlo na semaforu i imam osjećaj da sam taj isti trenutak već nekad preživio, ko je bio taj čovjek koji je umro umjesto mene, koji je u trenutku umiranja uzeo moje ime i na taj način me zaštitio, omogućio mi da bezbjedno i mirno živim i radim?
Je li se pokajao zbog toga? I je li to onaj stranac, koji me, nekad bešćutno, a nekad s mržnjom, gledao iz ogledala?
Htio bih da mu kažem da krivica nije do mene, da nema pravo da se ljuti, jer, ovaj život koji vodim, stvar je njegovog izbora i odluke.
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#403 Re: Dario Dzamonja
UMRIJETI ŽELJAN
Mladi lord Byron, dok još nije bio najveći engleski pjesnik, ali je u očima već nosio želju i odlučnost da to postane, zabezeknuo je lejdi Caroline Lamb, kada ga je ona, prilikom njihovog prvog susreta, odvela na večeru u jedan ekskluzivni londonski restoran, poručivši samo običan kuhani krompir.
Objasnio joj je da on na bolju hranu nije ni navikao, a da se boji, bude li probao nešto bolje, da će mu se dopasti, željeće više, i još više, i opet, i stalno više...
Lejdi Caroline Lamb (koja nikad u životu nije bila ni gladna ni željna) nije mogla da razumije taj užasni mehanizam, to prokletstvo neutoljive gladi, želje, koja, što joj se više udovoljava, postaje sve veća...Ona mu je dala sve: i tijelo, i novac, otvorila mu put u visoko aristokratsko društvo, stavila na kocku svoje ugledno ime, a Byron je sve to gladno grabio, a kad ona više nije imala šta da mu da, kad joj više nije ostalo ništa, okrenuo se od nje baš kao da mu nikad u životu ništa nije dala i otišao u Grčku, da tamo umre, željan...
***
Zato, kad te sretnem na ulici, kad ti kažem da su ti oči zelene, a da jednim okom vidiš ono što je već bilo, a drugim gledaš ono što će tek biti, kad ti ne lažem da me nešto presiječe napola kad te ugledam, kad mi se vrti u glavi i moram da se prihvatim kakvog čvrstog, hladnog predmeta da bih se sabrao; kad kažem da sam znao da ću te baš ovdje i danas sresti i da sam znao čak i to koju ćeš haljinu nositi, znam da sve to tebi može ličiti na obično laprdanje, ali znam i to, o kako ja dobro znam, u šta se upuštam...
Ja se počinjem pretvarati u Puškinovu babu iz 'Bajke o ribaru i zlatnoj ribici', jedno nezajažljivo stvorenje, kojem nikad nije dosta, koje bi u početku "nove naćve", a na kraju bi da je "sinjeg mora gospodarica"...
Ja sam i gori od te Puškinove babe (ona nije znala da je na kraju bajke čeka gubitak svega), a ja to znam, ali ni to me ne sprečava da srljam dalje, ne znam da stanem kad bi svako normalan stao, ne znam da stisnem šaku, pljunem tri puta radi uroka i zadržim ono što imam, meni iz ruke klizi ono teško stečeno, a ja ne vidim jasne, vrišteće znakove upozorenja na tom putu, moj pogled je uprt u neku daljinu i ja tražim onu istu Byronovu, grčku obalu, mada znam da me na njoj samo smrt može dočekati...
Ne znam se otpisati kad me stane karta, ja uporno u ruke dobijam parmake, a idem na hand, ja ulijećem glupo i slijepo i zaboravljam staro pravilo, koje lijepo upozorava:
"Silovanje mi oko popilo."
Čuvaj se zato!
Meni je potpuno svejedno koliko ćeš mi dati - ja ću tražiti još!
Istina, držaću te za ruku i recitovati Šotolu: "Ja sad idem van, a ti ne budi zla... pusti me k sebi... ljubavnike ćemo baciti kroz prozor...", gledaću te u oči i neću lagati kad ti budem govorio da meni treba samo 'malo', ali ako mi daš i to 'malo', ja ću odmah postati 'drugi' čovjek, a nesreća je u tome što će i taj 'drugi' čovjek reći:
"Daj i meni malo...", i tako u nedogled.
Ja ću umirati, a biću željan; ako se nagneš nad mene, očekujući da će moje zadnje riječi biti: "Hvala za sve što si mi dala", gorko ćeš se razočarati, jer ja ću tražiti 'još', zato što sam siromašak koji nije navikao na skupa jela, ja sam bogalj kojem je data milost da potrči i prokletstvo da ne može stati, neko ko je omirisao i odmah gladno zinuo.
Ali, slušaj me sad dobro: meni ne treba 'puno'. Daj mi samo 'malo' - tebi je ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu... Evo, ovolicno.
Zar ne vidiš da umirem željan?
Mladi lord Byron, dok još nije bio najveći engleski pjesnik, ali je u očima već nosio želju i odlučnost da to postane, zabezeknuo je lejdi Caroline Lamb, kada ga je ona, prilikom njihovog prvog susreta, odvela na večeru u jedan ekskluzivni londonski restoran, poručivši samo običan kuhani krompir.
Objasnio joj je da on na bolju hranu nije ni navikao, a da se boji, bude li probao nešto bolje, da će mu se dopasti, željeće više, i još više, i opet, i stalno više...
Lejdi Caroline Lamb (koja nikad u životu nije bila ni gladna ni željna) nije mogla da razumije taj užasni mehanizam, to prokletstvo neutoljive gladi, želje, koja, što joj se više udovoljava, postaje sve veća...Ona mu je dala sve: i tijelo, i novac, otvorila mu put u visoko aristokratsko društvo, stavila na kocku svoje ugledno ime, a Byron je sve to gladno grabio, a kad ona više nije imala šta da mu da, kad joj više nije ostalo ništa, okrenuo se od nje baš kao da mu nikad u životu ništa nije dala i otišao u Grčku, da tamo umre, željan...
***
Zato, kad te sretnem na ulici, kad ti kažem da su ti oči zelene, a da jednim okom vidiš ono što je već bilo, a drugim gledaš ono što će tek biti, kad ti ne lažem da me nešto presiječe napola kad te ugledam, kad mi se vrti u glavi i moram da se prihvatim kakvog čvrstog, hladnog predmeta da bih se sabrao; kad kažem da sam znao da ću te baš ovdje i danas sresti i da sam znao čak i to koju ćeš haljinu nositi, znam da sve to tebi može ličiti na obično laprdanje, ali znam i to, o kako ja dobro znam, u šta se upuštam...
Ja se počinjem pretvarati u Puškinovu babu iz 'Bajke o ribaru i zlatnoj ribici', jedno nezajažljivo stvorenje, kojem nikad nije dosta, koje bi u početku "nove naćve", a na kraju bi da je "sinjeg mora gospodarica"...
Ja sam i gori od te Puškinove babe (ona nije znala da je na kraju bajke čeka gubitak svega), a ja to znam, ali ni to me ne sprečava da srljam dalje, ne znam da stanem kad bi svako normalan stao, ne znam da stisnem šaku, pljunem tri puta radi uroka i zadržim ono što imam, meni iz ruke klizi ono teško stečeno, a ja ne vidim jasne, vrišteće znakove upozorenja na tom putu, moj pogled je uprt u neku daljinu i ja tražim onu istu Byronovu, grčku obalu, mada znam da me na njoj samo smrt može dočekati...
Ne znam se otpisati kad me stane karta, ja uporno u ruke dobijam parmake, a idem na hand, ja ulijećem glupo i slijepo i zaboravljam staro pravilo, koje lijepo upozorava:
"Silovanje mi oko popilo."
Čuvaj se zato!
Meni je potpuno svejedno koliko ćeš mi dati - ja ću tražiti još!
Istina, držaću te za ruku i recitovati Šotolu: "Ja sad idem van, a ti ne budi zla... pusti me k sebi... ljubavnike ćemo baciti kroz prozor...", gledaću te u oči i neću lagati kad ti budem govorio da meni treba samo 'malo', ali ako mi daš i to 'malo', ja ću odmah postati 'drugi' čovjek, a nesreća je u tome što će i taj 'drugi' čovjek reći:
"Daj i meni malo...", i tako u nedogled.
Ja ću umirati, a biću željan; ako se nagneš nad mene, očekujući da će moje zadnje riječi biti: "Hvala za sve što si mi dala", gorko ćeš se razočarati, jer ja ću tražiti 'još', zato što sam siromašak koji nije navikao na skupa jela, ja sam bogalj kojem je data milost da potrči i prokletstvo da ne može stati, neko ko je omirisao i odmah gladno zinuo.
Ali, slušaj me sad dobro: meni ne treba 'puno'. Daj mi samo 'malo' - tebi je ništa, a meni zauhar. Samo mrvicu... Evo, ovolicno.
Zar ne vidiš da umirem željan?
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#404 Re: Dario Dzamonja
Kuća od karata
Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom "Drine" pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?
Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:
"To si ti."
"Jesam li te probudio?"
"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."
Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu dođem u posjetu, povukle. Jedino što je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.
Izmijenjali smo uobičajene fraze iz "Priručnika za pacijente i posjetioce", a ja sam ga pri odlasku upitao:
"Treba li ti šta?"
Prevukao je dlanom preko lica:
"Donesi mi aparat za brijanje."
Iz ladice je izvukao ključeve:
"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Znaš gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru."
"Još nešto?"
"Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija II svjetskog rata. Može to."
"Nisam znao da te to interesuje."
"Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta - izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti."
"Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam".
"Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim šta si pisao."
"Zar ne znaš, zar mi nisi rekao...?"
Začuđeno me je pogledao:
"Otkud bih mogao znati?"
Odmahnuo sam rukom:
"Ništa, ništa... Mora da sam nešto pomiješao."
"Ne čudi me od tebe."
Zaustavio me na vratima:
"Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje."
Slegnuo sam ramenima:
"Dobro, ali što ti ovde smeta promaja tamo?"
"Objasniću ti."
* * *
Za tih sedam dana kuća mu se uščula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeću koje je bujalo iz plastičnih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i šerpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjašnjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda ušao u sobu da potražim knjigu. Roletne su bile navučene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataložile generacije mušica, moljaca, leptirića, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz ćoškova.
Ništa jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osjetio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da ću je naći, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloženi igraćim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjetno smiješile ili zavodljivo spuštale duge trepavice, Žandari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim mačevima, mravi-dvice, dobroćudne osmice, strogi kečevi, lascivni Jokeri, trbušaste devetke i šestice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obične karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja...
A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najveličanstvenija i najveća kuća od karata koju sam ikad u životu vidio!
Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadržavajući dah, prišao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte nečim učvršćene - nije bilo nikakvog traga ljepila.
Sav smušen sam izašao iz kuće i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete.
Na licu mu je lebdio podrugljiv smiješak, baš kao da je čekao svaki čas kad ću se pojaviti:
"I?"
"Ništa. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje..."
"A, moje tapete?"
"Originalne. Šta drugo da ti kažem?"
"Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da ću ti objasniti".
Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se još uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice čiji rezultat znate. Bilo je to kao život.
"One karte - one su mi podsjetnik šta mi je sjebalo život. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopoštovanje, a onda - tad mi je već bilo sasvim svejedno - i sve ostalo. Na kartama sam izgubio ženu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za 'vadionu', a znaš i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade... Prvo što ugledam kad se probudim su one..."
"Ne znam, ali mi se čini da mučiš sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio."
Pogledao me je ispod oka:
"Bi li?"
"A, šta je s onom kućom od karata?"
"Počeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da ću dok ona traje i ja trajati. Mada znam da je i najmanji propuh može srušiti i da će se to kad-tad desiti. A, nemoguće je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je građena."
Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapima kiše...
Kući sam se vratio pješke, jer više nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osušio kosu peškirom. Ušao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola...
Stajao sam tamo iznad kreveta, sa štekom "Drine" pod miškom i razmišljao o nekim optičkim varkama: zašto svi ljudi u bolesničkim posteljama izgledaju viši (duži), a u lijesovima niži (kraći)?
Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaženo se izvući iz sobe, jer se činilo da spava, a on je otvorio oči:
"To si ti."
"Jesam li te probudio?"
"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."
Izgledao je bolje nego sam očekivao. Valjda su se šljive s lica, za ovih sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu dođem u posjetu, povukle. Jedino što je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.
Izmijenjali smo uobičajene fraze iz "Priručnika za pacijente i posjetioce", a ja sam ga pri odlasku upitao:
"Treba li ti šta?"
Prevukao je dlanom preko lica:
"Donesi mi aparat za brijanje."
Iz ladice je izvukao ključeve:
"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Znaš gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru."
"Još nešto?"
"Donesi mi i nešto za čitanje. Pored kreveta je Istorija II svjetskog rata. Može to."
"Nisam znao da te to interesuje."
"Ni ja, ali sam je počeo čitati i pravo me uhvatila. Strašno je napeta - izgleda da se do samog kraja ne zna ko će pobijediti."
"Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam".
"Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim šta si pisao."
"Zar ne znaš, zar mi nisi rekao...?"
Začuđeno me je pogledao:
"Otkud bih mogao znati?"
Odmahnuo sam rukom:
"Ništa, ništa... Mora da sam nešto pomiješao."
"Ne čudi me od tebe."
Zaustavio me na vratima:
"Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje."
Slegnuo sam ramenima:
"Dobro, ali što ti ovde smeta promaja tamo?"
"Objasniću ti."
* * *
Za tih sedam dana kuća mu se uščula, ne samo po ustajalom zraku, nego i smeću koje je bujalo iz plastičnih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i šerpi. Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjašnjivog upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a onda ušao u sobu da potražim knjigu. Roletne su bile navučene, ali, svejedno, i kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataložile generacije mušica, moljaca, leptirića, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz ćoškova.
Ništa jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osjetio kao da neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da ću je naći, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne: cijeli strop, zidovi su bili obloženi igraćim kartama; Kraljevi su se mrgodili na mene, Kraljice se sjetno smiješile ili zavodljivo spuštale duge trepavice, Žandari pederskog izgleda prijetili svojim kratkim mačevima, mravi-dvice, dobroćudne osmice, strogi kečevi, lascivni Jokeri, trbušaste devetke i šestice, desetke zbunjene svojim statusom ni slike ni obične karte su se muvali u jednom ludom kaleidoskopu boja...
A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini vrtovi, kao Keopsova piramida, najveličanstvenija i najveća kuća od karata koju sam ikad u životu vidio!
Ruka mi je zastala u pokretu da je dotaknem i, zadržavajući dah, prišao sam sasvim blizu da provjerim jesu li karte nečim učvršćene - nije bilo nikakvog traga ljepila.
Sav smušen sam izašao iz kuće i dugo petljao s gornjom bravom, jer sam zaboravio da mi je rekao da ne radi, a onda, iako sam mu knjigu namjeravao odnijeti tek sutra, uzeo taksi i stigao prije isteka vremena za posjete.
Na licu mu je lebdio podrugljiv smiješak, baš kao da je čekao svaki čas kad ću se pojaviti:
"I?"
"Ništa. Donio sam ti knjigu i aparat za brijanje..."
"A, moje tapete?"
"Originalne. Šta drugo da ti kažem?"
"Ajmo napolje popiti kafu. Rekao sam da ću ti objasniti".
Sjedili smo na klupi i gledali septembar kako se još uvijek bori protiv jeseni. Navijali smo za septembar, mada smo znali krajnji ishod. Bilo je to glupo kao gledati snimak utakmice čiji rezultat znate. Bilo je to kao život.
"One karte - one su mi podsjetnik šta mi je sjebalo život. Na kartama sam izgubio sve. Prvo: samopoštovanje, a onda - tad mi je već bilo sasvim svejedno - i sve ostalo. Na kartama sam izgubio ženu, a s njom i djecu. Trebalo mi je dugo vremena da to shvatim za 'vadionu', a znaš i sam kako prolaze oni koji se u kocki vade... Prvo što ugledam kad se probudim su one..."
"Ne znam, ali mi se čini da mučiš sam sebe. Ja bi ih na tvom mjestu spalio."
Pogledao me je ispod oka:
"Bi li?"
"A, šta je s onom kućom od karata?"
"Počeo sam je praviti kad sam prestao kockati. Svaki dan dodam po jednu kartu. Uvrtio sam sebi u glavu da ću dok ona traje i ja trajati. Mada znam da je i najmanji propuh može srušiti i da će se to kad-tad desiti. A, nemoguće je opet sagraditi, jer nema plana po kojem je građena."
Septembar je počeo gubiti utakmicu: dunuo je hladan vjetar, negdje je prasnuo grom, a lišće kestenova je zažagorilo pod kapima kiše...
Kući sam se vratio pješke, jer više nisam imao para za taksi. U kupatilu sam osušio kosu peškirom. Ušao sam u sobu, a pod je bio prekriven iskucanim papirima koje je promaja pomela sa stola...
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#405 Re: Dario Dzamonja
JUTRO LJETNE NOĆI
O, sumrak je. Umiru dani.
Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.
Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje - uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na "doručak"...
Istim putem nazad kući - s izuzetkom svraćanja u Parkušu.
Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani...
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hirošima i Nagasaki zajedno!
Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla "novčana pošiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom "nepoznat", neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!
S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: "Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?"
(U ime našeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek.
Pošto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:
"Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata."
"Ma, daj, Darko, makar milju?"
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.
To "nešto" su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.
U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim...
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani "ziku" (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše!
Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću...
Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim...
Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
"Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?"
"Kako ne sjećam - još imam sliku gdje ja hranim golubove."
"Bože, kako si ti bio lijepo dijete!"
"Još uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:
"Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..."
Prekidam ga:
"A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja
sam ostao sam!"
"Nisi, Daco, sam - imaš mene."
* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina rođenja?
Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:
"E, sine, sine - šta će ti otac reći kad te vidi takvog!"
Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u "špilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...
(Prije nekoliko mjeseci je Dacina sestra u njegovoj FB grupi postavila fotografiju malog Darija, u spilhoznama, medju golubovima - kakav predivan poklon svima koji vole Dacu.
)
O, sumrak je. Umiru dani.
Ma, sve je to obično šekspirovsko sranje: dani ne umiru, oni će se rađati, red po red, kao što to i doliči, ali ja, ja polako odumirem.
Život je zimi još i nekako podnošljiv, kad grad pokrije šljem od smoga, bljuzga se razmili ulicama, a kafane, sve kafane dupke pune.
Znalo mi se desiti da ujutro krenem iz kuće, a i da ne dobacim do Vječne vatre: prvo pričešće Kod Pere; Kvarner je logičan slijed, a Kasina nastavak; Istra se može zaobići samo u ludilu; Božana i Lovac se uzalud kriju u prolazu; Korzo je oduvijek, sa svojini konobaricama, Ginom i Amalijom, bio lokal otvorenog tipa, pa čak i kad si kokuz i ne nađeš nikoga od raje - uvijek se može popiti piće na crtu; u Siranu ću, bezbeli, zateći Čengu, koji je došao na "doručak"...
Istim putem nazad kući - s izuzetkom svraćanja u Parkušu.
Ali, ljeto - prokleto ljeto - ono malo raje što je ostalo u gradu iznebuha se prisjeti da imaju žene i djecu, pa se kriju po nekim trebevićima ili vrelima Bosne; kafane zvrje prazne, a konobari u Istri, od silne dosade, špricaju jedan drugog sifonima sode (gdje nestade taj "izum"?!), u Kasini, u nedostatku mušterija, konobar Ramiz s neviđenom efikasnošću, presavijenom Politikom tamani muhe po stolovima, a u Kvarneru nema čak ni Pimpeka, Pero je sam svoj gost u kafani...
Pričam o radnim danima, ali subota i nedjelja - to je Hirošima i Nagasaki zajedno!
Subota je i u poštanskom sandučetu zatičem obavijest da mi je stigla "novčana pošiljka" iz Holandije (sjetila se majka sina jedinca), ali Pošta 2, na Novoj stanici, već je zatvorena. Poštar Dragan, koji mi nikad ne uručuje sudske i vojne pozive, nego ih vraća s napomenom "nepoznat", neslužbeno je dodao da se radi o 100 guldena (što je u to doba bila velika lova) i "vidimo se kod Pere". Pun sam k'o šipak, ali prije ponedjeljka ne mogu dići ni banke!
S besmislenim papirom ponovo tumaram kroz grad i u Parkuši - k'o da me je sunce obasjalo - naletim na Gorana Bregovića. Molim ga da mi do prekosutra posudi cenera. On je u društvu ljudi koje ne poznajem, pa pretpostavljam da nisu iz Sarajeva. Vidim da se uzjebao: nezgodno bi mu bilo da kaže da nema, pa nalazi solomonsko rješenje: "Daco, zašto da kvarimo prijateljstvo zbog deset hiljada?"
(U ime našeg "prijateljstva" mi je platio travaricu, od koje i danas imam žgaravicu.)
U Siranu (moje li radosti!) - Pimpek.
Pošto s njim nisam "prijatelj" kao s Goranom, znam da me neće odbiti, a onda opet desni kroše s moje nade:
"Imam, Daco, ali sam pošao na partiju karata."
"Ma, daj, Darko, makar milju?"
Dade mi Pimpek hiljadu, plati piće unaprijed, a ja ostadoh da napravim "plan": da bih prošao kroz noć, treba mi najmanje dvije kutije niške morave bez filtera, litar "mastike" (najjeftinija je, a najbrže hvata), a valja ubaciti nešto u kljun.
To "nešto" su UPI-jeve viršle, koje su trebale biti zabranjene Ženevskom konvencijom. Predračun mi se nikako ne poklapa: nešto treba izbaciti! Ili kutiju morave ili viršle? Taman se odlučujem za viršle kad mi Šefkija donosi novo piće, jer je Pimpek rekao da će platiti sve što popijem.
U Gradini, koja odnedavno radi kao "dragstor", što znači svu noć, kupujem mastiku i polupijanom mi se život čini podnošljivim...
Uz svjetlost svijeće (struja mi je isključena ima već dva mjeseca) čitam Muzilovog Čovjeka bez svojstava (da me sad neko stavi pred streljački vod, ne bih se mogao sjetiti o čemu se uopšte radi u toj knjizi) i slušani "ziku" (kako je tad bilo moderno reći) koja dopire iz stana Vlade Pravdića preko puta, žvaćem prijesne viršle, a telefon me mami da nazovem Minku - mastika čini svoje. Bog me čuva: niko se ne javlja. Još jedno poniženje bi već bilo odviše!
Slova u knjizi se komešaju kao mravi u razrušenom mravinjaku, ne znam koje je doba noći, polako se gase svjetla na susjedskim prozorima, svijeća je dogorjela i sav sam u potpunom mraku, ali se na vratima pojavljuje moj otac sav obasjan svjetlošću...
Iako je vrela, masna ljetna noć, nije mi nimalo čudno što ga vidim u teškom, "krombi" kaputu (tako sam ga zadnji put vidio), u zubima drži cigarluk (ni to mi nije čudno, iako znam da već godinama ne puši) i prstom me poziva da ga slijedim...
Idemo sve do Pozorišne kafane; sjedimo ispod lipe na kamenom zidu.
"Sjećaš li se fontane koja je nekad bila ovdje?"
"Kako ne sjećam - još imam sliku gdje ja hranim golubove."
"Bože, kako si ti bio lijepo dijete!"
"Još uvijek sam, tata. Ali, ti - ti, zašto si me ostavio?
Ne vidim mu lice, samo žar cigarete:
"Znaš, sine, potpuno je normalno da djeca sahranjuju roditelje..."
Prekidam ga:
"A, ja? Jesi li se ikad upitao kako je meni? Ti si izvukao svoju guzicu, a ja
sam ostao sam!"
"Nisi, Daco, sam - imaš mene."
* * *
Budi me nimalo nježno guranje pendrekom u bubrege; pored mene je flaša mastike u kojoj je jedva ostao prst, a drot me pita za ličnu kartu i već što slijedi: adresa stanovanja (baš kao da nije dovoljno samo "adresa"), ime oca (Vlatko), godina rođenja?
Sav sam ukočen od spavanja na kamenom zidu Pozorišne kafane i uzalud pogledom tražim svog oca, a drot mi kaže:
"E, sine, sine - šta će ti otac reći kad te vidi takvog!"
Ne odgovaram mu ništa, ali mislim o tome kako me se moj otac uvijek sjeća kao ono dijete u "špilhoznama"; tu pored fontane, s golubovima oko mene...
(Prije nekoliko mjeseci je Dacina sestra u njegovoj FB grupi postavila fotografiju malog Darija, u spilhoznama, medju golubovima - kakav predivan poklon svima koji vole Dacu.
)-
mrgreen
- Posts: 1223
- Joined: 12/05/2008 21:11
#406 Re: Dario Dzamonja
mozes li postaviti sliku?Aurelia Bronski wrote: (Prije nekoliko mjeseci je Dacina sestra u njegovoj FB grupi postavila fotografiju malog Darija, u spilhoznama, medju golubovima - kakav predivan poklon svima koji vole Dacu.
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#407 Re: Dario Dzamonja
Nisam vise na FB ali vjerovatno ovdje naleti neko od clanova ko bi znao o kojoj slici govorim, pa ako im nije mrsko nek' podijele.
PRIJATELJI
Bili su zajedno od ranog jutra. Prvo su otrčali do ciglane gdje su, iza leđa čuvara, maznuli dvije svježe, još nepečene cigle. Zamijesivši ih s vodom dobili su gustu, ljepljivu masu. Baš onakvu, kakva je dobra za gađanje. Teškim kuglicama gline su zasuli ploču sa imenom ulice sve dok se više ni slovo nije moglo pročitati.
Koza, stariji i zrikav deran, uze kamenčić između nožnih prstiju i baci ga podaleko. Mlađi, Žile, pokuša to isto, ali ne uspije da ga baci ni čestit metar. Da bi nekako opravdao svoj neuspjeh reče:
- Hako može najdalje od sve raje.., a zatim doda:
- Ja ne mogu zato što sam lomio palac.
Hodali su po parku, čupali travu bosim nogama, duvali jedan drugom maslačak u lice i kosu, smijali se i tobož tukli, provjerili da li je njihov "bunker", napravljen u gustom grmlju, još uvijek netaknut i neotkriven od druge raje. To mjesto im je služilo kao skrovište gdje su mogli da puše svoje prve cigarete kupljene na komad, a naveče, da neprimijećeni iz njega posmatraju ljubavne parove na klupama. U njemu su krojili planove o budućim avanturama, krili svoje drvene mačeve i strijele i lukove...
Kada su se umorili od jurcanja, sjedoše na kameni zid. Koza predloži:
- Ajmo maznut nešto iz zelenare?
Žile samo slegnu ramenima. Nije mu se mililo.
Sjedili su neko vrijeme šuteći, a onda se javi Žile. Tek tako. Da nešto kaže:
- Znaš li koji je najbrži auto na svijetu?
- ROJS-ROJS!
- E, vala, nije. "Plava ptica" je najbrži. A i ne kaže se ROJS-ROJS, nego ROLS-ROJS.
Kozi ne bi drago što ga Žile, mlađi, ispravlja. Šutio je, razmišljao nešto, a onda lukavo škiljeći svojim zrikavim okom najednom upita Žileta:
- Kako ti je stara?
Žile se trže:
- U bolnici je.
- Otkud znaš da je u bolnici? Što joj nikad ne odeš u posjetu?
- Nije ovdje u bolnici. U Beogradu je.
- Dobro, a kad će se vratiti?
- Treba skoro. Ne znam.
- Oš da ti ja kažem kad će se vratiti?
- Otkud ti? Kada? Kada to?
- Kad se i moj stari vrati iz Njemačke!
- A kad će se tvoj stari vratiti? Kakve on ima veze s mojom starom?
- Moj stari se neće nikada vratiti. Nikad.
- Šta lupaš budalo? Otkud ti znaš? Baš me briga za tvog starog! Moja stara će se vratiti, a uostalom - idem iduće nedjelje u Beograd da je posjetim... - slaga Žile.
Koza se kratko nasmije, pa reče:
- Lažeš!
Žiletu su se oči već punile suzama i on povika:
- Ne lažem! Ne lažem! To tebi za inat idem. A ti idi svom starom u Njemačku.
Koza ga pogleda, pa kad mu vidje suze u očima, bi mu krivo što je ovaj razgovor ikako i počinjao, pa prekide sve ono što je smislio u glavi da kaže Žiletu: kako se njegov stari neće vratiti, kao ni Žiletova majka, iz prostog razloga što nije postojao ni Beograd ni Njemačka, što su oboje bili mrtvi, davno su pokopani. Nema ih više. "Glina". Samo njih djecu to foliraju.
Skoči sa zida i viknu:
- Ko zadnji do zelenare: šupak!
Otrčaše niz ulicu.
Žile je trčao preko volje. Nešto mu se trgalo u duši.
PRIJATELJI
Bili su zajedno od ranog jutra. Prvo su otrčali do ciglane gdje su, iza leđa čuvara, maznuli dvije svježe, još nepečene cigle. Zamijesivši ih s vodom dobili su gustu, ljepljivu masu. Baš onakvu, kakva je dobra za gađanje. Teškim kuglicama gline su zasuli ploču sa imenom ulice sve dok se više ni slovo nije moglo pročitati.
Koza, stariji i zrikav deran, uze kamenčić između nožnih prstiju i baci ga podaleko. Mlađi, Žile, pokuša to isto, ali ne uspije da ga baci ni čestit metar. Da bi nekako opravdao svoj neuspjeh reče:
- Hako može najdalje od sve raje.., a zatim doda:
- Ja ne mogu zato što sam lomio palac.
Hodali su po parku, čupali travu bosim nogama, duvali jedan drugom maslačak u lice i kosu, smijali se i tobož tukli, provjerili da li je njihov "bunker", napravljen u gustom grmlju, još uvijek netaknut i neotkriven od druge raje. To mjesto im je služilo kao skrovište gdje su mogli da puše svoje prve cigarete kupljene na komad, a naveče, da neprimijećeni iz njega posmatraju ljubavne parove na klupama. U njemu su krojili planove o budućim avanturama, krili svoje drvene mačeve i strijele i lukove...
Kada su se umorili od jurcanja, sjedoše na kameni zid. Koza predloži:
- Ajmo maznut nešto iz zelenare?
Žile samo slegnu ramenima. Nije mu se mililo.
Sjedili su neko vrijeme šuteći, a onda se javi Žile. Tek tako. Da nešto kaže:
- Znaš li koji je najbrži auto na svijetu?
- ROJS-ROJS!
- E, vala, nije. "Plava ptica" je najbrži. A i ne kaže se ROJS-ROJS, nego ROLS-ROJS.
Kozi ne bi drago što ga Žile, mlađi, ispravlja. Šutio je, razmišljao nešto, a onda lukavo škiljeći svojim zrikavim okom najednom upita Žileta:
- Kako ti je stara?
Žile se trže:
- U bolnici je.
- Otkud znaš da je u bolnici? Što joj nikad ne odeš u posjetu?
- Nije ovdje u bolnici. U Beogradu je.
- Dobro, a kad će se vratiti?
- Treba skoro. Ne znam.
- Oš da ti ja kažem kad će se vratiti?
- Otkud ti? Kada? Kada to?
- Kad se i moj stari vrati iz Njemačke!
- A kad će se tvoj stari vratiti? Kakve on ima veze s mojom starom?
- Moj stari se neće nikada vratiti. Nikad.
- Šta lupaš budalo? Otkud ti znaš? Baš me briga za tvog starog! Moja stara će se vratiti, a uostalom - idem iduće nedjelje u Beograd da je posjetim... - slaga Žile.
Koza se kratko nasmije, pa reče:
- Lažeš!
Žiletu su se oči već punile suzama i on povika:
- Ne lažem! Ne lažem! To tebi za inat idem. A ti idi svom starom u Njemačku.
Koza ga pogleda, pa kad mu vidje suze u očima, bi mu krivo što je ovaj razgovor ikako i počinjao, pa prekide sve ono što je smislio u glavi da kaže Žiletu: kako se njegov stari neće vratiti, kao ni Žiletova majka, iz prostog razloga što nije postojao ni Beograd ni Njemačka, što su oboje bili mrtvi, davno su pokopani. Nema ih više. "Glina". Samo njih djecu to foliraju.
Skoči sa zida i viknu:
- Ko zadnji do zelenare: šupak!
Otrčaše niz ulicu.
Žile je trčao preko volje. Nešto mu se trgalo u duši.
-
seln
- Posts: 23262
- Joined: 06/02/2007 13:57
- Location: FORGET? HELL!
#408 Re: Dario Dzamonja
mrgreen wrote:mozes li postaviti sliku?Aurelia Bronski wrote: (Prije nekoliko mjeseci je Dacina sestra u njegovoj FB grupi postavila fotografiju malog Darija, u spilhoznama, medju golubovima - kakav predivan poklon svima koji vole Dacu.
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#409 Re: Dario Dzamonja
Seln aferim!!!
Hvala!
Hvala!
-
seln
- Posts: 23262
- Joined: 06/02/2007 13:57
- Location: FORGET? HELL!
#411 Re: Dario Dzamonja
Da nada. 
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#412 Re: Dario Dzamonja
Gledajuci ovu sliku sve mi naumpada ovo Avdino:
Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#413 Re: Dario Dzamonja
SLIKE IZ KUTIJE ZA CIPELE
Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.
Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvrtog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...
Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."
Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."
Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."
Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvijek bile potrebne, nisam kiselio kupus...
Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe iscijepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...
Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike nekoga ko je nekad bio ja:
... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...
... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...
... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u drugoj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...
... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...
... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...
... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razloga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsima, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisaofakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...
...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...
... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...
... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...
... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...
... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...
Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.
Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.
Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?
Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.
Samo trajati.
P.S. *bem ti ovaj pretrazivac koji ne radi kako treba, sad dok iscitavam temu vidim da je Orhanowski ovo vec postavljao. Hajd' nije na odmet ponoviti gradivo s vremena na vrijeme.
Ljudski je pamtiti neke važne datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato što mi više ne smrde noge. Mada se više ne osjećam kao pravi muškarac (Bosanac), drago mi je što mi je moj prijatelj, Milan Andrić, dao ovaj recept za ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne može biti: preduslov je da mijenjaš čarape svakodnevno, da pereš noge i da kapneš kapcu lavandinog ulja između (kako li se to kaže na nogama?) nožnog palca i kažiprsta.
Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su otvorena, a otvorena je i flaša loze... napolju pljušti kiša, a ja - mirišem. Budi me iz mog samozadovoljnog drijemeža eksplozija i ja (misleći da sam budan!) skačem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvorištu moja dundava kćerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbježala, a ja skačem s četvrtog sprata, grabim je u naručje i bježim u podrum...
Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje rečeno mora od prije osam godina, a izazvao ju je grom što je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema Nevene, nema njene raje da se razbježi - samo se par p'janaca "kod Kerima" trgnulo i komentarisalo: "U pičku materinu, ovo je bilo blizu."
Ne mogu više podnijeti samoću ni kad sam sâm, a kamoli kad sam u društvu, pa oblačim moje vječne tene (koje mi je poklonio Žiga prije dvije godine, kad sam još bio mlad i naivan, kad sam mislio da više nikad neću biti sam, kad me je moj grad, po povratku iz Amerike, zagrlio svojim ruševinama, stavio mi lisice skovane od uspomena...), pipkam po džepovima i, pored ključeva, napipam jednog "andrića", nalazim kafanski račun od Solde na kojem mi je prethodne noći Affan Ramić nešto napisao i rekao mi da to pročitam tek sutra... Piše: "DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ."
Strma je ulica niz koju se spuštam, klizave su stepenice, kiša pada kao iz kabla, ali ja ne odustajem gonjen samo jednom mišlju: "Majku vam jebem, sve ste mi uzeli, ali zaboravili ste moj podrum."
Ulazim u zgradu u Kranjčevićevoj broj devet koja mi je odnekud poznata (a kako i ne bi bila kad su četrdeset i četiri čovjeka "pod moralnom i krivičnom odgovornošću" potpisala da sam u njoj živio od '69. godine, a dva šupka da nisam), silazim niz stepenice i, uz pomoć upaljača, tražim svoju šupu... Ne čeka me tamo ništa. Nikad (do rata) nisam ni znao da je posjedujem; ćumur nisam ložio, nisam imao nepotrebnih stvari da ih tamo odložim - sve stvari su mi uvijek bile potrebne, nisam kiselio kupus...
Svaki podrum isto smrdi: mišja govna, ponjave u raspadanju, "kreka" i "breza", memljiva pilotina i tek blagi miris svježe iscijepane bukovine... Šupa je prazna - samo dvonožna štokrla... a ispod nje kutija za Astra cipele - moj "album" slika koji sam neke noći, kad su mi žena i kćerka već bili na sigurnom, ponio, kao svoje jedino blago (da ne lažem, bila je i flaša ive) da umre zajedno sa mnom...
Mada je mrak (kao u podrumu), ja prstima "vidim" slike nekoga ko je nekad bio ja:
... s tatom, u parku iza Druge gimnazije - na poleđini je "tinto-blaj" olovkom krupnim, nespretnim slovima napisano: DRAGI TATA DACO JA...
... u medvjeđem zagrljaju Memnuna Idžakovića, obučen u ogromni dres rukometaša Mlade Bosne, blesavo i sretno se smijem kameri...
... svetačko lice moje bake Ruže, ta topla ruka, koja je nekom magijom znala ublažiti svaku moju bol, drži fildžan kafe, a u drugoj joj se dimi morava bez filtera - ona u tom dimu svojim slijepim očima ("Ja samo tebe vidim, sine.") gleda likove svoja četiri sina koji su je surovo ostavili da živi bez njih...
... slike s mog vjenčanja: prelijepa Dijana me gazi po nozi tek što smo potpisali "sporazum" da ćemo se voljeti do kraja života, a koji je život tako bijedno ispoštovao...
... Vlastimir Mijović, Boro Kontić, Zoran Milanović i ja se držimo za karine na nekoj "kulturnoj" manifestaciji, a u pozadini Emir Habul naginje pivo iz flaše...
... nasmijana faca mog djeda (koji nije imao baš nikakvog razloga da se smije, a pogotovo kad je ostao sam sa svojim unukom), polumasni šešir, najlonska košulja s rupom od žara cigarete na prsima, naherena kravata; slika objavljena u Ilustrovanoj politici kad je, u svojoj osamdeset drugoj godini upisaofakultet "da dokaže svom unuku da nikad nije kasno"...
...Gordana rukom podiže pretešku, predivnu kosu, ja je gledam glupavo (kako svi zaljubljeni gledaju), a iz očiju mi se čita misao: "Bože, otkud meni, kretenu, ovakva sreća?"; ruka Alme Lazarevske sklanja pepeljaru sa stola, a Bore nema na slici, jer ga ni ne može biti pošto on drži foto-aparat...
... dobrodušni lik mog komšije Vlade, koji će jednom postati tragični junak jedne moje priče...
... kifla u Park kafani puna ljudi koji se više nikad neće sresti: Nedžad Ibrišimović, Predrag Finci, Branko Čučak, Spasoje Ćuzulan, Nenad Dizdarević, Vajta, Laza Ristovski...
... svadba moje sestre, Marte, u Amsterdamu; u jednoj ruci držim Amstel pivo, druga mi je spuštena na koljeno "mrak" meleskinje, a moja djevojka, Sabina, strijelja pogledom...
... poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad "dezertirao" - zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na "korzu" bio takav "šenluk" da su kasnije pričali: "S Džamonjama se ne valja zajebavati.")...
Kiša je prestala padati. Miriše moj asfalt, u džepu imam "andrića", dvije pune kutije Winstona, kod mog prijatelja, debelog Zlaje, čeka me polupuna flaša loze - život je lijep.
Jebiga - za dvije godine patnje dogurao sam da se vratim u svoju šupu.
Po prostoj računici trebaće mi još osam godina da se popenjem do četvrtog sprata. A, onda?
Onda ću se, u slobodnom padu, sunovratiti sa svog prozora, u dvorište, a dole će me čekati svi ljudi iz moje kutije za cipele, dočekati me na ruke i ja ću se, meko, kao pahuljica na granu novogodišnje jelke, na raskršću kod Alipašine džamije, spustiti i trajati.
Samo trajati.
P.S. *bem ti ovaj pretrazivac koji ne radi kako treba, sad dok iscitavam temu vidim da je Orhanowski ovo vec postavljao. Hajd' nije na odmet ponoviti gradivo s vremena na vrijeme.
-
seln
- Posts: 23262
- Joined: 06/02/2007 13:57
- Location: FORGET? HELL!
#414 Re: Dario Dzamonja
Daco, Vesna i Nevena.
-
seln
- Posts: 23262
- Joined: 06/02/2007 13:57
- Location: FORGET? HELL!
#415 Re: Dario Dzamonja
Onda se sjetim kad sam, pri dolasku u Ameriku, svom prijatelju Goci u Francusku poslao sliku na kojoj sam u kožnoj vindjaci, čizmama o kojima smo sanjali kao djeca, ležerno naslonjen na visoku guvernalu Harley Davidsona, s
obaveznom pivom u ruci i na poleđini samo napisao:
"Evo, snalazim se nekako."
Jer, ne laže se samo iz koristi - može se lagati da bi nekoga ko te voli lišio nepotrebnog bola, u svojim lažima živiš i produžavaš se, kad ti ništa nije drugo ostalo nego nemoć.
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#416 Re: Dario Dzamonja
TELEPHONE LOVER
Glupo mi je i otrcano početi pismo sa "Dragi Daco", pa ga počinjem sa: Najdraža, svaki moj dan se može opisati kao "hard day's night", sve dok ne primim tvoje pismo ili ne čujem tvoj glas.
Sinoć sam ti rekao samo jedan od mojih užasa vezanih uz ili za tebe, to što ne mogu ni u jednom svom tekstu (priči) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (čuj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i pišem tvoje ime.
Jutros sam otaljao svoj tekst za Oslobođenje.
Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna pročitati ga, jer je živi odraz onoga kako se osjećam. (Isključujući tebe, naravno.) Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje - a kako je tebi, živo me boli... Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata - i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga.
Eto, takva je moja čvrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim.
Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati ljubavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.) Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se "gušim od ljubavi" prema tebi.
Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:
"Vidićeš da mi neće kupiti novine."
"Otkud znaš?"
"Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života."
Bez uvrede, lijepo kažem - ne vrijeđam, meni jedan "majmun" već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.
Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.
Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno.
Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: "Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.
Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo zaljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je:
"Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš."
Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgovorio (znam da ovo zvuči prosto):
"Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam."
Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.
Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga:
"Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?"
Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:
"Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada."
"Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?"
"Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan - više volim da mi je puno dužan."
Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.
Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti. Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.
Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!
Glupo mi je i otrcano početi pismo sa "Dragi Daco", pa ga počinjem sa: Najdraža, svaki moj dan se može opisati kao "hard day's night", sve dok ne primim tvoje pismo ili ne čujem tvoj glas.
Sinoć sam ti rekao samo jedan od mojih užasa vezanih uz ili za tebe, to što ne mogu ni u jednom svom tekstu (priči) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama, kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (čuj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i iz sveg srca izgovaram i pišem tvoje ime.
Jutros sam otaljao svoj tekst za Oslobođenje.
Poslao bih ti ga, ali ne vjerujem da bi bila sretna pročitati ga, jer je živi odraz onoga kako se osjećam. (Isključujući tebe, naravno.) Da te malo više volim, ja bih ti preporučio da nemaš nikakva posla sa mnom, ali pošto sam ja jedno jako sebično (ne mogu biti tebično!) stvorenje, pišem ti ovo pismo zato što se ja osjećam bolje - a kako je tebi, živo me boli... Još jučer sam odlučio da bivšoj punici neću dati televizor, ali jutros mi ona banu na vrata - i, jebaji ga, šta ću? Dadoh joj ga.
Eto, takva je moja čvrsta volja. Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne želim nikome nanijeti bol, ali ova prokletinja od života kao da me tjera da nanosim bol i tugu samo onima koje volim.
Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati ljubavna pisma nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honorišu.) Ti to mnogo bolje radiš. To je ono što me izluđuje i zato se "gušim od ljubavi" prema tebi.
Opet skačem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja zapili, prenoćili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo već mogli biti, poslali smo njegovu tadašnju ženu da nam kupi cigara i nešto za doručak i obaveznu Politiku. Sidran ju je uzimao zbog šahovskih problema. Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, baš kao da je stan ozvučen:
"Vidićeš da mi neće kupiti novine."
"Otkud znaš?"
"Zato što me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na čelo, ja bih ga volio do kraja života."
Bez uvrede, lijepo kažem - ne vrijeđam, meni jedan "majmun" već decenijama stavlja ruku na čelo, a ja toga nisam ni svjestan.
Znaš (nemaš pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvuči i pomalo bolesno, ali se teško naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si cijelog života bio lišen toga, pa si sam u sebi stvorio jednu životinjsku predstavu da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je važno preživjeti, a da su emocije samo teret kojeg se moraš otarasiti.
Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o čemu smo pričali. (To, uostalom, nije prvi put.) Samo znam da s moje strane nije bilo ništa pametno.
Čak mi se čini da sam ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila. Mom deliričnom raspoloženju je djelimično doprinijela i gripa, a i naprosto nevjerovatne promjene vremena. (Znaš kako Hamlet kaže: "Kad duva sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od čaplje, ali kad duva jugo, ja sam lud čovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.
Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje svoje nove ploče. Nisam baš nešto bio oduševljen, ali smo se strašno proveli. Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i pošaljem ga svojoj kćerci Neveni, jer je ona ludo zaljubljena u njega. Sreo sam i Malinu i njegovu ženu Lidiju i, naravno, neizbježnog Zlaju Peglu. Nije se ništa promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je:
"Moram nešto večeras prignječiti, pa makar i uš."
Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgovorio (znam da ovo zvuči prosto):
"Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa ženama, a sad sanjam da drkam."
Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kući imam živo biće. Evo, nemam ga ni sedam dana, a već bih ga zadavio.
Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga:
"Jesi li ti ptica ili magnetofonska traka? Gdje se gasiš?"
Od Afana Ramića sam tražio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi reče:
"Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada."
"Pa, kako ću ti, bolan, Afane, vratiti?"
"Znam da mi sto pedeset nikad u životu nećeš vratiti. A, ako mi je neko dužan - više volim da mi je puno dužan."
Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila šansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.
Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato prekidam ovo pismo i nadam se da ćemo se uskoro čuti. I vidjeti. Pošto ti ne znam adresu, ovu razglednicu iz Londona ti šaljem ovako. Bio sam je poslao na vlastitu adresu, samo da u sandučetu za poštu ne bih nalazio samo račune.
Otrcano bi bilo završiti ovo pismo kako se obično završava. Ti znaš!
-
Pravi Valter
- Posts: 353
- Joined: 22/12/2011 09:38
- Contact:
#417 Re: Dario Dzamonja
Više i ne znam koliko puta sam neke priče pročitao.
DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ
DACO, TI NE ŽIVIŠ OD PISANJA - TI OD TOGA UMIREŠ
-
bai
- Posts: 54
- Joined: 24/04/2014 10:29
#418 Re: Dario Dzamonja
Počela kupovati Sobodnu slučajno pročitavši njegovu priču sa 18 godina, prestala kupovati Bosnu kada je umro. Trčala na trafiku ispočetka petkom ujutro, kasnije svakog četvrta i do kuće hodajući čitala.
Dovoljna je bila samo jedna stranica priče da me istovremeno nasmije i rasplače do suza. Nisam ni znala da postoje životne priče čija energija se može sažeti u tako malo riječi, uf i sad se naježim...kada nakon godina i godina ponovo čitam.
Hvala ti Daco...
Dovoljna je bila samo jedna stranica priče da me istovremeno nasmije i rasplače do suza. Nisam ni znala da postoje životne priče čija energija se može sažeti u tako malo riječi, uf i sad se naježim...kada nakon godina i godina ponovo čitam.
Hvala ti Daco...
-
crvenebrigade
- Posts: 348
- Joined: 07/07/2014 20:32
#419 Re: Dario Dzamonja
Ocigledno da nikad nista nisi procitao od onoga sto je Daco Dzamonja napisao svojom genijalnom rukom.leticija wrote:On je jedan obican alkoholicar sa darom za pisanje i 'prostituisanjem sopstvene duse'.
Sramotno je i neljudski ovo sto si napisao o mrtvom covjeku, jednom od simbola i hronicara grada i njegovih ljudi.
-
seln
- Posts: 23262
- Joined: 06/02/2007 13:57
- Location: FORGET? HELL!
#420 Re: Dario Dzamonja
Dragi Daco,
papak ko te zaboravi!
15.10.2001 - 15.10.2014
RIP!
papak ko te zaboravi!
15.10.2001 - 15.10.2014
RIP!
-
Aurelia Bronski
- Posts: 450
- Joined: 19/12/2013 19:23
- Location: zna Alfons gdje sam
#421 Re: Dario Dzamonja
Aferim seln!seln wrote:Dragi Daco,
papak ko te zaboravi!
15.10.2001 - 15.10.2014
RIP!
-
Saian
- Posts: 15340
- Joined: 08/04/2004 21:50
#422 Re: Dario Dzamonja
Mislim da su ga jednom pitali kakva je domaca rakija od nekog covjeka, a Daco reko
Daco je imao duha vise u malom prstu nego sto neki ljudi u tri zivota prepoznaju, kamoli imaju.Dobra je, dobra , samo te sutra od nje BOLI I SAT NA RUCI
-
staradis
- Posts: 1872
- Joined: 03/04/2012 17:40
#423 Re: Dario Dzamonja
Šteta što se nije mogao ili nije htio izvući :/
-
Saian
- Posts: 15340
- Joined: 08/04/2004 21:50
#424 Re: Dario Dzamonja
Odakle se izvuci? Pa Daco da je bio tip koji se izvlachio ne bi nikad napisao ono sto je napisao. Pisati onako iskreno, ogoljeti sve (sjecam se jednog teksta u kojem pishe o susretu s Hemonom u vozu ja mislim i o svojim unutrasnjim nesigurnostima, onim najnizhim demonima koje svako od nas ima, al smo vecina (da prostish, al ne znam bolje rijechi) pichke da ih sebi priznamo, kamoli da ih podijelimo u prichi) ne moze neko ko se "izvlachi". Mislim da s pozicije njegove porodice covjek moze reci jebla te knjizevnost, istina i kafana Dario, hocu muzha ili oca, al s pozicije (citatelja, oli ti pichke) ma koliko hladno zvuchalo moram reci, hvala ti Dario sto nista nisi pokusao sakriti, jer sam svijet i sebe bolje upoznao kroz tvoje pisanje. Eno se Ibrishimovic izvuko onomad i na sta izadje?
-
JThomas
- Posts: 69048
- Joined: 24/05/2008 15:01
- Location: Sic semper tyrannis
#425 Re: Dario Dzamonja
daco je, kako sam kaže u jednoj priči (ali to stavlja k'o citat nekome u usta), umro prirodnom smrću - od pića.