Dario Dzamonja

[Micaha]

Ne mogu da nadzem pricu koju je objavio u Slobodnoj Bosni odmah nakon smrti Davorina Popovica... Unaprijed zahvalan

[potočanka]

EVROPA I BALKAN

Ne bojte se! Ovo nije još jedna od onih ispraznih priča da li smo mi bili Evropa i prije Evrope, da li ćemo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to može, čak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotočnih knjiga u kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.
Doduše, i Evropa u svojim riznicama posjeduje slične knjige, ali one sada služe samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike zločine.
Ovo je samo jedna banalna, ljubavna priča - doduše malo neobična, ali i dalje, u svojoj biti - ljubavna.
Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Baš kao i danas, kuburilo se s parama, s papirom, sa štamparijama, znalo se desiti da časopis izađe u decembru, ali s "nekim datumima jula".
Lova je bila tanka (ako ju je uopšte i bilo), a jedina prednost je bio bife u kojem je piće bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loša.
Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i pobacam prispjele rukopise u smeće.
Već sam se bio toliko izvještio da mi je bilo dovoljno da pročitam samo prvu rečenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi.
Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki ljubitelj Vaših priča i bilo bi mi neobično milo da ih pročitate i da date svoj sud, pa ma kakav on bio. S poštovanjem, Mirjana. Tel. 35-992."
Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je bila neka ženska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam imao šta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas.
Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobično pismo, jer mi niste poslali ama baš nijedan Vaš rad na osnovu kojeg bih mogao izreći svoj sud."
"Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo shvatiti, ali sam pomalo paranoična u ovakvim stvarima - mislim da urednici primljenu poštu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivši je, pa sam htjela da Vam lično predam."
"Gdje stanujete?"
"Ah, tu blizu - u Skerlićevoj."
"Hoćete li da se sad nađemo?"
"Znate, ima još jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj baki, dok mi roditelji ne dođu s posla."
"Pa, kako ćemo onda?"
"Da Vas popodne sačekam u prvoj 'kifli' u Parkuši?"
"A, šta ako bude zauzeta?"
"O tome nisam razmišljala - sačekaću Vas na početku 'hipi klupe' ispred..."
"Ali, hladno je..."
"Nije važno - znači dogovoreno?"
"Dogovoreno."
Namjerno sam kasnio i spuštao se niz Veliki park, da bih se u slučaju nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti, po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i ruskom šubarom...
Ušli smo u Parkušu, ja sam joj pridržao kaput, a ona je zatresla riđu kosu i pokretom ruke zabacila na leđa, a ja sam istog trenutka znao da ću joj objaviti priče, pa makar pisala kao Milan Čakar.
Imala je zelene oči i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo započeli, saznao sam da je četvrti razred gimnazije, da namjerava upisati biohemiju; pri sebi je imala potanku kožnu mapu (s pričama pretpostavljam).
"Pa, možete li mi sad dati Vaše radove?"
Ona je stidljivo oborila oči: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."
"E, jebi ga, ovo je već previše", pomislio sam. "Kako to mislite?"
"Znate, kao što sam Vam već rekla, moram paziti na svoju baku - ona ima, kako da se izrazim, izvjesnu naviku. Pa sam mislila, ako Vam ne bi bilo teško, da prije podne, u bilo koje doba, dođete kod mene kući..."
Prije nego sam uspio odgovoriti, ona je podigla pogled i zabrzala: "Naravno, sve to utrošeno vrijeme bilo bi Vam plaćeno - baš kao da mi dajete časove iz matematike", nasmijala se.
Dala mi je adresu i ja sam sljedećeg dana prepoznao jednu od onih vila sa ogradom i kapijom od livenog gvožđa, u čijem je dvorištu rasla raskošna kruška, a u proljeće i ljeto, teško se moglo išta vidjeti od gusto zasađenih ruža uz ogradu: nazirali su se samo stoljetni zidovi obrasli bršljanom; parketi su bili uglancani kao ogledala i osjećao se miris Četiri asa (sredstva za čišćenje podova), zidovi prekriveni goblenima (ali ne onim prostačkim, na kojima, ispod zelenih borova i obaveznog jezera u pozadini, riču jeleni, više nalik na mršave krave), takođe su bila i original ulja i grafike M. Berbera, A. Kučukalića... - pokazala mi je jedan portret s potpisom V. Dimitrijevića: "Ovo je moj otac."
Gospodin je imao potpuno sijedu, ali gustu kosu, plave oči i pomalo kukast nos. U kutu, pored prozora, prekrivenog teškim draperijama, stajao je Steinway klavir, a sto je bio nesumnjivo od orahovine, a ne neko Šipadovo govno.
Ponudila me je kafom, a ja sam odbio, jer sam i od samog mirisa kafe dobijao sraćku, a nije bilo baš red da prvi dan započnem sranjem.
"Ah, ne upitah Vas jeste li doručkovali."
Jučer sam, u podne, pojeo par viršli u Grilu, ali sam se, jedno pola sekunde,
nećkao: "Pa, može..."
Vratila se s dva sendviča s puterom i presovanom šunkom i s bakicom, koja me nije udostojila ni pogleda.
Čitao sam njene priče (koje su bile, ruku na srce, galimatijas Hesea, Kastanede, Lotreamona), ali me je oduševila svojim poznavanjem književnosti: otkrila mi je Rablea i Gargantuu i Pantagruela, Žan Ženea i Roberta Penžea, Emila Ažara...
Jedno jutro nisam imao ni dinara, čak ni za "popravni" i tresao sam se ko
đerđef; zamolio sam je da mi napravi čaj, jer, izgleda, imam upalu grla (što nije bilo teško isfolirati, jer sam prethodnu noć popušio bar pet kutija niške morave bez filtera): "I, ako imaš malo ruma", dodao sam.
Izvadila je Bacardi iz bifea i stavila ga na sto i otišla da spremi čaj, a ja sam iz boce povukao dobar, dobar gutljaj, a čaj sam napravio "pola-pola", pa sam već nekako mogao funkcionisati. U to je u sobu ušla bakica, i kad je vidjela bocu na stolu, rekla: "Osjećam da bi i meni čaj pomogao."
Mirjana je prijekorno rekla: "Ali samo jedan."
Baka je nešto progunđala, a ja sam shvatio u čemu je bila svrha Mirjaninog čuvanja bake i šta je njena "ne znam kako da se izrazim - navika"; bakutaner je napravio smjesu 90 naprema 10 posto (naravno, u korist ruma).

* * *
Mirjanin zimski raspust je prošao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala popodnevnu nastavu i prcali se kao mršave svinje, a na priče i redigovanje smo sasvim zaboravili.
Na Mirjani mi se sve sviđalo, sve je bilo idealno između nas, ali, koliko god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvožđem lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjećao je da smo ona i ja potpuno dva različita svijeta, dvije planete što kruže u različitim orbitama...
Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i slušali smo (podvlačim slušali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snijega"; ni gramofon nije radio, jer sam ga ja pokušao popraviti, a, za ono što smo namjeravali raditi, nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija).
Istina je da se svaki sredovječni (i mlađi) Amerikanac sjeća šta je radio i gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neću nikad zaboraviti kad se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka Čolića, a onda je slijedilo saopštenje...
Mirjana se nije obazirala (ili nije čula) o čemu je riječ: umro je Tito!
Navlačila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, slušao "bla, bla..." i napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio" iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorškim ulicama, ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u
pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pička."
Ona je pokrila lice rukama i istrčala iz mog stana.
Nikad je više nisam nazvao. Ne kažem da mi nije bilo krivo zbog tog naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime Evropa, a moje Balkan.

[FreakyStyley]

Mislim da je red da se malo vrati u zivot ova tema. Dario Dzamonja je bio genije, nema lose price, a sve koje sam mu procitao znam prakticno napamet. Ako ima kakva online pdf verzija "Prica iz moje ulice" ili nekih njegovih ranijih knjiga obradujte nas i postavite. Procitao sam sve sto mi je doslo do ruku tj. "Price", "Zdravstvenu knjizicu" i jos par kratkih prica sto sam nasao na netu.
Meni najdrazi pisac, toliko poetike, ljepote, tuge i zivota u tako malo recenica. Nezamjenjiv je Dario. Kad nakon njega citam kratke price recimo Bukovskog ili Jergovica ili bilo koga drugog osjetim koliki je literalni i emotivni kalibar bio Dzamonja u odnosu na sve ostale i koliku tezinu i autenticnost nose njegove price.

[miss v]

..

[FreakyStyley]

imaju dvije-tri priče iz spektra, priče iz moje ulice, zdravstvena knjižica, drugo izdanje, priručnik, oni dani, prljavi veš, pisma iz ludnice i priče iz slobodne bosne. bit će na sajmu. iako je veći format u pitanju, ne vjerujem da će biti manje od 600 str

Kad je sajam i znas li mozda koliko ce to kostat, okvirno?

[Janjicar]

imaju dvije-tri priče iz spektra, priče iz moje ulice, zdravstvena knjižica, drugo izdanje, priručnik, oni dani, prljavi veš, pisma iz ludnice i priče iz slobodne bosne. bit će na sajmu. iako je veći format u pitanju, ne vjerujem da će biti manje od 600 str

Kad je sajam i znas li mozda koliko ce to kostat, okvirno?

Da otprilike koja ce cijena biti i jel to na Sajmu u Sarajevu ?

[miss v]

..

[FreakyStyley]

E stvarno je dzaba, ovo svako ko imalo drzi do sebe treba imat.

[Emilija Kovačev]

evo kaže Buybook Doo Cijena će biti 25 KM

bagatela

Sajam Knjige / Book Fair 17-04-2013 / 22-04-2013
http://www.skenderija.ba/plug.php?e=events&c=sajam

Cijela ta zbirka za tu cijenu?

Obavezno kupiti, nadam se da ću stići na sajam.

[Chmoljo]

evo kaže Buybook Doo Cijena će biti 25 KM

bagatela

Sajam Knjige / Book Fair 17-04-2013 / 22-04-2013
http://www.skenderija.ba/plug.php?e=events&c=sajam

za muštuluka si.

[potočanka]

[miss v]

..

[dust in the wind]

meni je drug poklonio....

od tog trenutka za mene kada sam kuci, a nisam cesto, ne postoji nista drugo sem dzamonje

[potočanka]

Dario Džamonja: Ljudi i grobovi
Piše: Miljenko Jergović

Usred ljeta, na stolovima opustjelih zagrebačkih knjižara, koje svojom ponudom sve više nalikuju sjevernokorejskim bakalnicama i špecerajima, zatekla se jedna čudna, podebela knjiga. Na 836 stranica odbojnoga, nepogodnog formata, s prigodnom karikaturom na mekim koricama, našlo se sabrano djelo sarajevskoga pisca kratkih priča i kolumnista Darija Džamonje (izdanje Buybook, Sarajevo-Zagreb 2013). U Hrvatskoj nepoznat, Džamonja je uz Emira Kusturicu i Abdulaha Sidrana, te uz Zabranjeno pušenje i Elvisa J. Kurtovicha, najvažniji portretist Sarajeva iz posljednjih predratnih desetljeća grada. Kako ga je Džamonja napisao, tako je Sarajevo i postojalo, i takvo još danas postoji u memoriji ovoga jezika. Bio je pisac Sarajeva, kao što je Isak Babelj bio pisac Odese. Ni Odesa ni Sarajevo ne bi takvi postojali da ih nisu napisali Babelj i Džamonja.

U knjizi Ako ti jave da sam pao…, u koju su bez puno obzira i uredničkog truda slijepljene knjige koje je ovaj pisac za života objavio, nađe se svega i svačega. Ona nije namijenjena čitateljima koji se sa Džamonjom prvi put susreću, nego onima koji ga otpočetka čitaju, ili barem od Priča iz moje ulice, debitantske knjižice od pedesetak stranica, objavljene 1979. kod sarajevskog Oslobođenja, pa će razumjeti sve piščeve konotacije, lako će preći preko svake neravnine i spremno se utopiti u svakom njegovom sentimentu. Ali prvih 255 stranica knjige, u kojima su sabrane četiri knjige njegovih kratkih priča, uz prvu još i Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje i Priručnik, od riječi do riječi predstavljaju literaturu za koju ovaj čitatelj garantira vlastitim životom. Nikakvoga pretjerivanja, ni patetike u tome nema: jednostavno, njegovo odrastanje i život određeni su i usmjereni pričama Darija Džamonje. Jednom, sada već poodavno, Džamonja mu je bio među važnim razlozima za bavljenje književnošću, a naročito za pisanje kratkih priča. Njemu je, svih ovih tridesetak godina, koliko mu se ime pojavljuje u dnu ili pri vrhu novinskih članaka i tačno dvadeset i pet godina koliko objavljuje knjige, ovaj čitatelj puno više dužan od kratkih prikaza, kritika, usputnih spominjanja, koje mu posvećuje od 1986, i članka o Zdravstvenoj knjižici, objavljenog u Oslobođenju.

Obitelj
Dario Džamonja rodio se 1955. u Sarajevu. Nije završio gimnaziju, jer je već živio po kafanama. Otac mu je pjevao u zboru Narodnog pozorišta. Ubio se. Majka mu se odselila u Holandiju. Bili su razvedeni. Odrastao je uz baku i djeda, koji je bio velika, moćna figura. O tome je pisao u svojoj prvoj knjizi, a zatim i u svim sljedećim knjigama. Još je pisao o samoći, o mračnim pijanstvima i mamurlucima, o neurednosti svoga stana, o pustim ljetnim ulicama Sarajeva, o cavtatskoj rivi i o Kamenu Malom, o Makarskoj, o dugim, teškim i zagušljivim sarajevskim zimama, o običnim ljudima i njihovim vrlo neobičnim sudbinama, o važnim i nerješivim životnim pitanjima, poput onog u Pričama iz moje ulice, koje si postavlja jedan Ramo, i koje će ga pitanje koštati života: “Zašto se svi katolici prezivaju OBITELJ?”

Džamonja je dugo pokušavao napisati roman, ali nije išlo. Odustao je, uz osjećaj da je uskraćen za nešto važno. A uopće nije bilo važno. Nakon što se Sidran proslavio scenarijem za Dolly Bell, naumio je napisati filmski scenarij, imao je i naslov: San na dlanu. Pisao ga je godinama, frustrirao ga je taj nesretni scenarij, a još i više to što okolina nije za njega imala razumijevanja, nisu znali ono što je on znao, da je cijelo Sarajevo, od Baščaršije do Marijin dvora, njegov dnevni boravak, i da nikome film o Sarajevu ne pripada kao njemu. Ni sve zlatne palme i svi zlatni lavovi ne mogu izbrisati činjenicu da je Sarajevo lično njegovo, a ne Sidranovo, i na kraju će ostati njegovo, u uspomeni i u vrlo dubokoj, premda ne i daleko prošlosti, kada Džamonje više ne bude. Umro je 2001, u Sarajevu, bez scenarija i bez romana.

Dario Džamonja živio je od pisanja kolumni i vrlo kratkih novinskih komentara na teme svakodnevice. Urednici su mu davali da piše, često vjerujući da time čine dobro djelo, a te su njegove kolumne – koje obuhvaćaju i dobar dio knjige Ako ti jave da sam pao… – čitatelji izrezivali, pa ih ispresavijane nosili u novčanicima, kao neku vrstu životnoga manifesta, ili onoga jednog najvažnijeg teksta, kojem je mjesto uz slike djece i žene, u pretincima u kojima se danas, obično, drže kreditne kartice. Recimo, kolumna Hommage grobovima imala je apsolutni kultni status, godinama nakon što je objavljena, a prije nego što će naći mjesto u knjizi. Bilo je to vrijeme prije interneta, kada su, još uvijek, sve važne stvari bile čuvane u vlastitoj memoriji, a ne u memorijama kompjutora i na internetskim platformama. A u živoj se čovjekovoj memoriji priče nadograđuju i transformiraju, tako da su i Džamonjini “Grobovi” u reinterpretacijama svojih čitatelja – onih koji kolumnu nisu izrezali i sačuvali u novčaniku – već bili pretvoreni u mit i legendu, u tekst koji Dario Džamonja nije napisao.

A što su, zapravo, grobovi? To su, u jednome davnom žargonu, nepopravljivo ružne cure, u koje se nitko nikada ne zaljubljuje: “To su one cure koje dolaze kad si mamuran, kad ti srce drhti kao ptiče, kad niotkud ne vidiš spasa, koje ti tad, kad ti je najpotrebnije, plaćaju piće. Pletu ti džempere i rukavice za trajanja dugih i surovih sarajevskih zima i to im začuđujuće divno i lako polazi za rukom. (Za razliku od zgodnih cura.) Grobovi se uvijek najiskrenije i najglasnije smiju tvojim prežvakanim folovima; ujutro, kad ti se čelo žari, kad te je strah da otvoriš oči, da kreneš nogom iz kreveta, imaju najmekšu ruku. One nisu nikad nervozne, nikad ih ne boli glava, kuhaju ti kafu kad igraš karata, a kad gubiš, vade iz tašne pare koje su bile namijenjene za kupovinu godišnje tramvajske karte i ti ih, bez imalo grižnje savjesti gubiš…” Ako kažete da ovo nije politički korektno, da je ovo muški šovinizam, dvije stvari će vam Džamonjin čitatelj reći. Prva: naša sjećanja su slobodna i nisu politički korektna. I drugo: u ime pisca koji to više ne može učiniti, poslat će vas u materinu (uljudno prešućujući imenicu koja pridjevu prethodi).

Početkom rata, Džamonja je stradao u bizarnoj prometnoj nesreći. Pala je granata, čiji ga je zračni udar odbacio pod kotače jurećeg automobila. Ostao je živ, i završio u emigraciji u Americi. Služio je i kupao bolesnike u nekoj psihijatrijskoj bolnici, radio poslove kakve obično rade bosanski pisci u egzilu, i možda bi se zauvijek izgubio u Americi, da mu u tjedniku Slobodna Bosna nisu pružili priliku da piše o svojoj američkoj svakodnevici, i da se tako, najprije preko teksta, zatim i fizički, vrati u Sarajevo. Time su urednici jednih novina spasili pisca, a s njime i njegovu fluidnu, nacionalno neodredivu, ali vrlo snažnu i prisutnu matičnu književnost.

Kraljevsko mjesto
Svi moji prijatelji žive između Baščaršije i Marijin dvora, pisao je u jednoj kolumni Džamonja, pa ako se neki i odseli na Dobrinju, naći ću pare za taksi, da odem do njega. Piše on i o Iskrinom satu, koji je stajao na vrhu nebodera u čijem je prizemlju bila kafana Park, na kojem se tačno vrijeme vidjelo iz skoro svih dijelova tog maloga Džamonjinog Sarajeva, nepreglednog u sjećanju i velikog u njegovim kratkim pričama i kolumnama, toliko velikog da bi čovjek mogao ostatak života provesti misleći o tom gradu i pišući od njemu, uvijek daleko od mjesta na kojem je to Sarajevo postojalo. Daleko od Babeljeve Odese.

Dario Džamonja u samo nekoliko riječi pogodi atmosferu, on vlada emocijama svojih čitatelja, njegove kratke priče od tri do najviše desetak novinskih kartica imaju savršenu dramaturgiju, s efektnim, sjajno izvedenim obratima. Nikada nisam čitao pisca koji na tako uskom prostoru i iznad ambisa izvodi takve piruete i preokrete u priči. Džamonjini likovi imaju, u riječ ili dvije, savršeno obrazloženu motivaciju. Repertoar njihovih odnosa nije bogat i raznolik, ali su vrlo raznolike njihove sudbine. Čudo jedno što sve život učini čovjeku. Dario Džamonja bio je time opsjednut, već i zbog svega što je život učinio njemu. Bio je usamljen i nesretan čovjek, iako je imao puno prijatelja, uglavnom isto usamljenih i nesretnih ljudi. Bio je vječiti pijanac, gubitnik gorke duše, pritom pisac jedne danas slabo egzistentne, rasute kulture. Ali u njoj takvoj, kao i u intimnom kanonu ovoga čitatelja, Džamonja je već za života imao, i imat će, kraljevsko mjesto. Oprostite gospodo – vi koje sam maloprije u piščevo ime poslao u materinu – ali nitko nije tako pisao kratke priče. Ni Carver ni ova fina stara gospođa iz Kanade, ni svi drugi koji su u miru svojih domova čitali Antona Pavloviča Čehova. Džamonja nije imao mir svoga doma. Iz nesređenosti i s ulice teško je pisati, a on je pisao tako.

[ANAKIN]

prvi put čitam nešto od Dzamonje i osjecam se ko usrana motka... Koliko moćno on gađa na sve ono što smo mi ustvari... Moram naći sve što je napisao, jer on je magican...

[shalla]

Ponio na desetodnevni odmor "Ako ti jave da sam pao", kontam taman će mi potrajati jer je velika...
Sruših je za 5 dana, preostalih 5 dana sam morao kupovati novine i časopise

Kralj!

[zikamu]

http://sarajevo.co.ba/tagovi/dario-dzamonja/

[Aurelia Bronski]

JEDNA ŽENA

Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde žena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih".
Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.
Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka...
Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.
"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci! Zna se ko je kome svoj, a ko kome k.... moj." (Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)
Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom...
"Kako si, sine?"
"Dobro."
"Šta radiš?"
"Ništa."
"Voliš li tatu?"
"Volim."
"Tebe tata voli najviše na svijetu."
"Znam. Zdravo, tata."
Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.
Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:
"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.
Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene:
"bla, bla, bla..."
Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim:
"Voli te mama."
Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza...
Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem -odsustvovanja, a odmah potom druga: aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:
"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."
Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane...
Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom. To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:
"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"
"Što, Zrinka?"
"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu..."
"Pa, jesi li, izvini?"
"Nisam."
I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.
Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene... a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika...
Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam:
"Zašto?"
Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem...

[stakasa]

In memoriam...Dario Džamonja-Daco(15.10.2001.-19.10.2007.)
Prije nekih trideset i tri godine na prašnjavu,rasklimanu binu sarajevskog FIS-a izašao je Davorin Popović u košulji na cvjetiće.Svojim karakterističnim gestom,kao da grli cijeli svijet,promuklim glasom,koji će se rascvjetati već poslije prvih akorda Bodine gitare,najavio je"Samo za Dacu"

Trinaestogodišnjak kome je pjesma bila posvećena je u oblacima dima lebdeo iznad prepune sale,a i kad se pjesma završila,kad je Cigo popakovao instrumente,kada se publika razišla,kada su redari ugasili svjetla i zaključali vrata,ostao je lebdjeti i nije bilo te sile koja ga je ikad više mogla spustiti na zemlju.(I sada je tamo.Svratite i,ako znate gledati,vidjećete ga istog,nepromijenjenog.Ako znate slušati čućete Pjevača:"IS THERE ANYBODY GOING TO LISTEN TO MY STORY...")

Trideset godina kasnije nekadašnji trinaestogodišnjak vratio se iz noćne smjene u Americi.Sjeo je na verandu i zapalio,a njegova trogodišnja kćerka je"surfala"po internetu.

Čuo je povik"Tata-Daco!"

"Listajući"naslovne stranice Dana slučajno je naletjela na crno-bijelu fotografiju Davorina Popovića:brkovi,kosa,naočale,neizbježna cigareta u ruci...Lebdjela je iznad stolice,pokazivala na Pimpekovu sliku i ponavljala:"Tata-Daco,tata-Daco..."

Pokušao joj je objasniti:"To je čika -Dačo",ali je ona sva odisala ponosom i pritisnula save ili file ili šta se već pritišće da bi se sačuvalo nešto dragocjeno.I slika je zauvjek ostala.U memoriji kompjutera i njenom srcu


Nikad svojoj kćerci neću moći bezdušno slagati da Davorina Popovića,Pimpeka,Čika-Dače više nema.

Neće mi vjerovati.

Baš kao što i ja ne vjerujem,jer u srcu ne postoji dugme DELETE.

[Aurelia Bronski]

Ovo mi je jedna od omiljenih prica, sama sam je prekucavala pa mi oprostite poneki lapsus.

REZ!
(Kratko uputstvo za snimanje filma)

Nemoj propustiti doručak. Brijanje nije toliko važno. Polako. (Ne zuriš nigdje!) Ispij svoju kafu, a ako ti je baš toliko stalo, popij i jedan vinjak, konjak ili lozu... Nešto žestoko.
Odupri se rukama o naslon stolice i uz dubok uzdah (Pred tobom je težak posao!) ustani. Pred ogledalom prođi prstima kroz kosu, istisni tu bubuljicu na bradi, obriši je alkoholom, pitralonom ili nečim sličnim.
Pregledaj džepove: lična karta, pare; ključevi od kuće, cigarete, šibica. Osvrni se još jednom oko sebe, ustanovi da nisi ništa zaboravio, isključi bojler, peć, privrni slavinu na lavabou, ponesi plastičnu vrećicu sa smećem, jučer si pravio ribu, ako to ne izbaciš, cijela kuća će se usmrditi. Zalupi vrata za sobom.
Tu si gdje treba da budeš. Sve je spremno i može da počne, samo si ti nedostajao.
Ugasi cigaretu koju si pušio, podigni kameru na rame, stisni je nježno ali čvrsto, priljubi oko na crna gumena usta okulara i snimaj:

Sirotinjski namještenu prostoriju s daščanim podom izribanim do žutila, šarenom tankom ponjavom, velikim starinskim kredencom, rešoom na jednoj cigli, štokrlu sa ulubljenim aluminijskim lavorom, velikim gvozdenim krevetom, stolom prekrivenim musemom pregorjelom zarom cigareta na nekoliko mjesta. . . .
Pređi kamerom preko lika starice obučene u crninu, sijede kose uvezane maramom i ne obaziri se na njene riječi: »'Ajde, sine. Umij se brzo. Sad će baka ispeglati košulju, još kragnu...« Ne govori tebi.
Ne obaziri se na mačke koje ti se motaju oko nogu i zaustavi se na licu sedmogodišnjeg dječaka.
Pokaži klempave uši, oborene oči, kratko ošišanu kosu... Još bliže priđi tim očima jer to što vidiš u njima, to bi mogle biti suze.
Dječakova ruka miluje mačku koja stišće oči od zadovdjstva. Pokaži i to.
Cuješ ga kako tiho:
»Neću, neću, neću...« ali ti nastavi svoj posao. Ne odnosi se to na tebe. I, nadalje, zapamti, stvari koje će se dešavati, razgovore koje ćeš slušati, ne tiču se tebe. Tvoje je da snimaš. Ti si van toga.
»Pusti tu mačku sad... obuci priglavke prehladićeš se...«
»Neću u iškolu!«
»Ne budali! Svi idu, pa ćeš i ti. Brzo k'o simplon. Evo, sad će tata, obuci košulju, umij se prvo, i uši dobro,evo tate nosi aparat; slikace te. ,Ajde' ajde...«
Sačekaj da obuče kratke pahtole; bijele dokoljenice i dok zakopča sandale, pa snimi kako trči u zagrljaj ocu i kaže mu, očekujući mnogo od njega:
»Tata, neću u školu.«
»Ne budi frajko! Daj da te počešljam. Bićeš prvi laf u razredu. Eto te k'o pišta! Ma, nema da fali...« priča tata i ne slušajući šta ga on pita:
»Može li baka s nama u školi?«

Rez!

Ako ti se ne da, ne moraš. Ali, za svaki slučaj, uslikaj neku staru učionicu, nakošene klupe, crni, masni pod. Prošaraj malo po licima ucenika, flašicama tinte, rukama što nevješto stišću držala.
Tu je i učiteljica. Nemaš nekog posebnog razloga da na nju trošiš traku, ali mlada je i lijepa i dok nagnuta nad Dacom.(Znaš, to je onaj isti dječak kojeg si ranije snimio. i, iako je od tada prošlo nekoliko godina, nije se puno promijenio.) govori:
»Šta je Dario? Šta je stalo? Jesi li slomio pero?« pramen kose joj pada na čelo i ona ga sklanja dugim, tankim prstima, kroz tanku, pamučnu košulju, naspram sunčanog prozora, ocrtavaju joj se grudi i ti ćeš je, snimivši je, uvijek pamtiti takvu.
To što Daco pita, ne dižući pogled sa otvorene sveske (gdje je ispisano.: PISMENI ZADATAK, a ispod toga MOJA MAMA):
»Drugarice, mogu li pisati MOJA BAKA?« ti i ne čuješ, zagledan si u njena usta, usne kroz koje ljeskaju zubi i ona se smiješi, milujući Darija po glavi:
»Možeš, sine, možeš. ,,« i pamtićeš je cijelog života takvu ili onakvu kada je jedne zimske večeri, dok je Daco sjedio. u kuhinji pored rasplamtjele peći, jos uvijek u plavom đubretarcu, čizmicama na šniranje, s pletenom, šarenom kapom na glavi, srkutao vrelo mlijeko s medom iz okrnjene šolje i kratko, odgovarao na bakina pitanja:
»Jesi li smrznuo? Gdje si do sad? Kol'ko si to imao časova danas? Kako je bilo u školi?« pokucala na staklena kuhinjska vrata i sklopljenim, mokrim kišobranom u jednoj i kesi u drugoj ruci,
zbunjeno se osvrnula po neuglednoj prostoriji i nemalo se iznenadila ugledavši Dacu obučenog, pa rekla:
»Dobar večer! Ja ,sam, 'Znate Darijeva učiteljica...« spustila kišobran na gomilu iscijepanih drva pored sporeta, stavila kesu na sto, pred Dacu, i onim, tebi poznatim, pokretom ruke sklonila mokar pramen kose sa čela, a baka se sva pretvorila u osmijeh i sitnim se koracima uzšetala po sobici, tarući svaki čas ruku od kecelju: "
»Aaa vi ste to.,. Mirza, je l' da? Daco reče da se tako zovete; E, vala baš, neka ste... sjedite, samo. sjedite... tu do peći.,. osušite se, sad ću ja kafu. Daco,sine, pristavi džezvu. Tako on meni, sunce bakino, pomaže i druge stvari uradi, iscijepa mi drva i naloži vatru, je l' tako sine?«, pa je prekinula taj izljev gostoprimstva: .
»A kao je sad, Daco? Mislim, Dario? Je li sve u redu?« gledajući ustreptalu baku čija je ruka zastala nad džezvom i lice joj prekrila briga:
»Da nije nešto u školi? Je l' nešto bilo? Šta je, sine, bilo, reci svojoj baki?«
Daco je tada skočio sa stolice i izjurio kroz vrata, a ona je pitala baku:
»Pa je li sad ozdravio?« i dobila odgovor koji nije očekivala:
»Ja ne znam o čemu vi to?! Ko ozdravio? Šta bi najednom onom djetetu?« a ona je tada nastavila ozbiljna izraza lica, koji joj nije nikako pristajao, glasno koji je pokušavao biti strog, služben i bešćutan:
»Znate, Dario već skoro mjesec dana ne dolazi u školu, pa kako niko nije došao ništa da mi javi,
pomislila sam da je sigurno bolestan i da mi dužnost nalaže i da je red da vidimo čemu se radi. Evo, i naranče sam kupila...«
(Onaj ozbiljni izraz s lica joj je nestao i sada je stajala nasred sobe u neprilici, postiđena i zbunjena.)
Zapamtićeš je kako se smiješi obećavajući baki da neće ništa reći Dacinom ocu i izlazi i nestaje u mraku dok baka stoji na otvorenim vratima,pahuljice joj se lijepe po marami, a ona, kao i ti, gleda za njom.
Ako hoćeš da snimiš Dacinog djeda, sačekaj da se Daco pokajnički vrati kući, ispije šolju mlijeka i odigra partiju »žandara« s bakom.
Sačekaj ga na uglu, kod Radio-stanice i snimaj kako razdrljenog kaputa, sa šeširom zabačenim na tjeme, pomalo nesigurnim korakom, prelazi ulicu, pjevuši nesto i smješka se, ne haje za ,snijeg koji pada, saginje se i miluje nekog olinjalog psa i nešto mu govori i prijeti prstom, a pas cvili od sreće i prati ga do ulaza u kuću neprestano trljajući glavu o peševe njegovog kaputa.
Snimi kako će, prije nego uđe u kuhinju, namjestiti šešir, zakopčati se, pritegnuti šal oko vrata i ući s jednim:,
»Dobro veče želim! Kako ste, gospođo? Kako je mladi gospodin?« pa onda okačiti šešir o ekser na vratima i strpljivo se pripremiti za bakin prvi napad:
»Hoćeš li večerati? Ili ručati? To se kod tebe svakako nika dne zna. Ili si jeo u birtiji, pa si se malo duže zadržao u razgovoru, pa je došao doktor Nazečlić, pa je stigao i Rajko kojeg nisi dugo vidio još od sinoć....« i pokušati da se odbrani:
»Lijepo učiš unuka da se karta...«
»A ti, šta si ti dosad radio? Znam, znam... ti igraš samo gospodske igre: preferans, pike! Cula sam to milion puta. Jeste,u Beču si igrao s nekim princom, imao šest sigurnih štihova li nisi mu htio dati kontru i sasvim je drugo kad ti igraš preferans kad ti nešto kažeš onda je to rečeno! Ti si nešto drugo je l' da? Ha, sva je tvoja familija nešto ekstra! Imali ste, je l' da, od Huma pa sve do Dubrovnika, sve to bilo vaše, nešto ste vi drugo! "Prdimahovine! Sjedi tu i smrdi, stara budalo.«
»Nešto si rekla, Ružice?«
»Rekla sam: stara budalo!«
»Kako ti to meni, Ružice?«
Leži zavaljen na sećiji, među požutjelim prstima mu se gasi cigareta, ali on to i ne osjeća, tone lagano u san mrmljajući:
»Ko star? Mogao bih ja još uvijek nešto mlado...«
Daj, na trenutak samQ, da samo jednom snimi baku.
Daco snima:
bakina glava blješti obasjana svjetlom sa svih strana, kuhinja nestaje u bljesku koji reflektuje njeno lice.

REZ!

Ovo će ti biti lako da snimiš. Uđi u bilo koje dvorište, park, zaklonjeno, skrovito mjesto gdje se igra »čiza« i zateći ćeš isti prizor:
grupa dječaka izvodi čudne, baletske pokrete, piruete, čuče, prstima premjeravaju zemlju, mutiraju, glasovi su im kIlištavi li duboki, riječi nerazgovijetne i neupućenom potpuno besmislene:
»Hopa, hopa! Ko nosi? Prvi rek'o. Nemoj se folirati! Ja sam bliži. 'Oćeš se mjeriti? Odoka sam bliži. Ponovo bacamo! Bacaj, hopa. Jebo te hopa! Ne pikam! Ne seri! Ne pikam! Nema antrIje! Je l' vako dobro? Četiri jazije i tura. Po pet glava da nemaš? j.... ih, nemoj me više handriti, ne kladim se. Samo ovu po pet! Zdogovoreno! Nemaš po kvit! Dušo moja, ubij sve tri, ljubim ti ruku! j.... ti truku usranu! Nemoj me više reziliti. '..«
Ni ovo što slijedi nije teško: nađi samo nekog pedesetogodišnjaka krivih nogu u kratkim pantolama, niskog čela, otromboljenog trbuha, košulje zakopčane pod grlom, glupava i nadmena izraza lica istovremeno, kako volovskim pogledom, s prozora svog stana, motri da li de sve u redu, u onakvom redu kako on zamišlja red.
Taj njegov red odjednom kvari prilika Dacine bake koja se pojavljuje na travnjaku ispred kuće: »Sine, 'ajde u školu, pola dva je.«
»Bako, nemoj mi kukat na ruci.«
»Požuri, sine.«
Volovski vrat sa prozora se cijelim tijelom nageo preko ruba i viče, dok mu žile bijesa iskaču po čelu:
»Ej, stara! Ne gazi travu, nisi je ti sadila! Čuješ baba, miči se s te trave kad kažem! Nemoj da ja'silazim...«
»Sine, sine, može tata naići, a ti kockaš...«
»Mater ti jebem, s'lazi s te trave! Tebi govorim« pjeni se volina.
Daco se okreće prema prozoru odakle dopire vika i savija dlanove u trubu:
»Ne deri se na ženu, krkane!«
»Mater ti fakinsku! Tebe ja znam! Svima ću ja vama...« '
»Kurac popušit'!«
»Šta kažeš, kurvin sine? Pokazaću ja tebi kad siđem...«
»Briši, Daco, pucaće, ima metak u glavi, ima tičurinu u glavi kondora. 'Potez'o je pištolj na Ahmu, bjež', Daco ...«
»Ma, ko ga jebe!«
»Pobiću vas ko zečeve! Vratove ću vam polomiti. Ni metka niste zaslužili! j.... vam mater cigansku, onu koja vas takve, rodi.«
»Popuši mi ga lagano!«
»Vidite li ovo, ljudi? Vidite li šta se radi? Sve je to za popravnog doma, zatvora. Kako se zove onaj čupavi? Čiji je on? Milicija, gdje je milicija! Nema njima lijeka do batine! Sad ću ja vama...«
Kotrlja se u papučama preko travnjaka na kojem je ostala samo Dacina baka i gura je bijesno i nimalo nježno:
»Bježi odatle! Šta sam ti rek'o? Je l' ono tvoje kopile? Dopašće on meni šaka! Bjezi, miči se kad ti kažem...«
Potraži opet kamerom Dacu i vidjećeš ga kako stoji iza ugla i dovikuje:
»Seljačino, vidićeš za ovo! Biće ti promaja u kući!« a ako mu priđeš dovoljno blizu, možda nađeš suze u njegovim očima, ko zna?
Daco će sada iz džepa izvaditi pregršt petobanki i sručiti ih u raširene dlanove jednog dječaka:
»Vidiš one prozore: ona tri, porazbijaj sve večeras. Nemoj zajebat'.«, a ti sad odmori, za koju godinu treba da snimiš partiju pokera koja će se igrati na zidu ispred zgrade gdje sada stojiš:
»Ko dijeli, kol'ko karata, tri pa jednu, zdrav, ne idem, tri puta, nemoj mi ništa tri puta, stavi pare, ma jebi se, vidiš da nemam sitno, stavi rasitnićemo, devet puta, ne bi se za vola okačio, ma ja cu vala ko zadnji frajer, ti karata, pun, ko je prvi, kopitar, do punog, pet čipova, platio, ful, popišam ti tri keca, vazda me navuku, 'ajde rodi godino, nećemo osvanuti ovdje, a ti si mi iza leđa, pezmečiš li pezmečiš, zato me karta stoji, trknider do granapa I uzmi još dvije pive i reci onoj u granapu da stavi još dva u frižider...«
Dacin pogled s karata često zaluta negdje gore, prema prozorima:
»Džabe zentaš gore! Otišla ti je Mala jutros sa starom i starim na izlet kolima. Vidio sam ih...« kaže neko.
»Ma, šta sereš, boga ti? Ko te pita šta? Bolje se uhvati tih karata...«
»Šta se dereš? Samo ti kažem...«
»Ja, čudna li čovjeka?! Fino ti kažem da igraš. Ili ćemo igrat ili ćemo se zajebavat'? Ja sam vaser, a guzimo se već dva saJta...«
»Ne dam! Ma, ikako te bolan više nije sramota? Evo uzmi i za uho jednu! Trafika ti je pred nosom...«
»Ma, znaš ja ne pušim...«
»Jok! Moja mater puši! Ovo mi je druga kutija za dva sata. Raja, alko ćemo još, da povećamo tarifu...«
»Meni se ne igra više! Što ste kurve, raja? Ja se jedini uvalio. Kažem ti da mi se više ne igra! Hoćemo li u troje? Ajdemo razbaciti dok popijem ovo pivo...«
»Daj mi guc...«
»Daj ti kurac moj! Uhvati se granapa!«
»Puno mi je cijelo pivo! Znaš da ja ne pijem.«
»Ma, zaboli me! Karata, Žile? Pratiš li? Tri puta! Dobro: devet puta.«
»Evo ti Male!«
»Slabo te Mala džani.«
»Ne kenjaj, sreće ti.«
»Repot, ne smijem na tri kreke, kakav ti je to fol pokazivati karte, ja hajvana čudna, kol'ko ćeš ti, šupak karata, vidi, v.idi mangupa, meni našo zavrtat' devet puta, dobro mangupe, e, evo ti odmah na neviđeno, devet čipova, platio, je l' ti dosta, tri drota, nije, a još dva keca pride, šta, boja rucna…e, s kim ja igram, ko meni pare uzima na kartama, on samo plaća na boju, joj mati mila, s kakvim ja kretenima igram, neću više, idem do birtije.«
»Prika, koga neće karta, hoće ga ljubav...«
»jebi se 'ti Faka! Dabogda te cijelog života ovako išla!«

Veliš, nestalo ti je trake. Nema veze: Ohani malo i ti. Iziđi s Dacom i popij i ti jedno pivo i strpi se dok ne nabaviš novu traku, ta onda se nepozvan uvuci u Dacinu sobu, dobro se sakrij i snimaj sve što vidiš:
odsjaj vatre koja bukti i tutnji u »Kraljici peći«, svjetlost koja dopire hodnika kroz staklena vrata koja su išarana raznim bojama, starinsku psihu sa ogledalom na kojem je u velikom srcu bojom napisano MALA, sto sa pisaćom mašinom, gomilu ispisanih papira, prepunu pepeljaru, otvorenu flašu bijelog rvina, kutiju cigareta, po zidovima slilke »Beatlesa«, Dacu i Malu, gole i znojne, ovlaš pokrivene čaršafom, gramofon, razbacane ploče po podu.
Pjevuši »Girl« dok snimaš Dacu koji je jednom rukom obujmio Malu dok njena glava počiva na njegovim grudima, u drugoj ruci drži cigaretu i s vremena na vrijeme odbije gust dim iz cigarete, otpija veliki gutljaj vina iz flaše, prebacuje nogu preko boka Male, ljubi je u uho...
Okireni kameru i probaj da nazreš kroz obojeno staklo na vratima čija se to silueta primakla vratima i čija to ruka snažno kuca po staklu.
Ne vidiš nista pa opet okreni kameru prema ono dvoje na krevetu. Oni su se za trenutak ukočili i napeto slušaju, a onda Daco spuzne sa kreveta i na golo tijelo oblači pantalone, tiho ali odlučno govori Maloj:
»Dušo, obuci se sada« i ne obazirući se na njeno preplašeno:
»Daco, Daco, šta je to bilo?«, dohvati njenu odjeću sa stolice i baca je na krevet, šutke oblači košulju, traži cipele i čarape po podu.
Izađi sad iz sobe i vidjećeš poštara, onog što raznosi itelegrame, kako Dacinoj baki pruža komad papira, a ona ga pita:
»Ko je to? Sta je to? Koga trebate?«, prihvata smežuranom rukom telegram, a poštar zabacuje kacket na potiljak i kaže:
»Treba potpisati.«
Daco je sad izašao, prihvatio telegram i potpisao se u bloku olovkom koju mu je pružio poštar.
»Iz bolnice, tata je...«
»Tata,bože moj, sipe moj., ..«
»Tati je slabo... neko treba da ode...«
Daco izlazi u hodnik, ponovo vadi telegram iz džepa, čita ga . Izlazi na ulicu prekrivenu snijegom.
Vjetar, ljulja uličnu svjetiljku baka stoji u hodniku i ponavlja:
»Znala sama, znala sam...«, a u mraku joj se vidi samo lice. .

Ne moraš pratiti Dacu u kafanu. Tamo će biti mučna tišina, gorki gutljaj votke, riječi bez ikakvog značenja:
»Koliko mu je bilo godina? U najboljim godinama. A što se ubio? l ti glupo pitaš što. Došlo čovjeku, dokurčilo mu nešto, dokurčilo mu sve, daj obnovi turu i daj nam nešto da zamezimo. A kako se ubio? Objesio se. Ja to ne bi nikad mogao. Ne bi ti nista. Ko te pita bi li ne bi li? Daj meni duplu!
Jebaji ga, burazeru. Drži se Daco, a šta ćeš sada. Kad je sahrana? Ne znam još. Sutra, preksutra. Valja se sada i s tim jebavati. Sva sreća, to će moj dedo srediti. . «
Kad je već pomenut djed, trkni da vidiš šta on radi, jer ovi će ovako, sve isto, naprdivati do fajronta.
Djed se muva po kuhinji i prebire ladice, a baka leži na sećiji. Pored nje je jedna komšinica, oštrokondža, koja se s vrata okomila na Dacu:
»Gdje si dosad, ovdje jadna žena sama? Nema ko kafu skuhat', čašu vode dodati, a ti bog zna gdje, kako 'te nije sramota ove jadne žene? Našao si kada ćeš landarati okolo...«
Djed i dalje prebire po ladicama:
»Gdje su sad te knjižice 'Svetog Ante' , redovno sam uplaćivao, gdje mogu biti? Je li Ruzo? Gdje si ih ostavila? Ti, mali, ja znam da ti pušiš, ali ne moraš pušiti u prisustvu svojih roditelja. Ja i baka ti sad dođemo kao roditelji i treba da to poštuješ. «
Ona oštrokondža od komšinice i dalje ne odustaje od Dace:
»Treb'o bi malo srediti svoju sobu, skinuti one slike sa zidova, sad će ljudi početi dolaziti. Šta će reći, a i ti bi se rnogao uljuditi.. Ošišaj se, da izgledaš ko čovjek....«
»Jeb'o ljude.«
Baka govori samo za sebe:
»Samo si mi ti sine ostao.«

REZ!

Groblje nemoj slikati. Zna se kakvo je groblje. Slikaj te face koje su se tu okupile:
ljubopitljive, zlobne, nadmene, ispitivačke, samozadovoljne, zadrigle, nezainteresovane, umorne, preplašene,zbunjene, nespretne, napadne, podbule, pIačne, glupave, bešćutne, narnrgođene, ozbiljne, udvorne, bahate, nervozne, bezbrizne, lukave, bijesne i nezadovoljne, dok Djed govori i ne hajući da li ga Daco sluša:
»Beže, kad Isam zadnji put bio ovdje na sahrani profesora Nazečića sve je ovo bila livada, smetljište. Bilo je samo par nekih kućica, a vidi sada. Pa da, raste grad. Koliko li sad može imati stanovnika? Gdje je ovdje pepeljara? Hoćeš li ti mali zapaliti? Tako, još pušiš one svoje skupe cigarete,i odakle ti pare za njih? Kockaš? šta li? Zato meni stalno fali para. Kad već pušiš, puši nešto jeftinije. Najbolje bi bilo da nikako ne pušiš. Jest, doduše, i ja sam počeo rano, ali ja sam iz Mostara. Počeo sam pušiti sa nekih osam godina, ali sam počeo uvlačiti tek sa dvanaest. A koliko ti već dugo pušiš? Od mene se sve krije u mojoj vlastitoj kući, a to što sam ja rano poče pušiti, to ne znači da je to dobro. Ti izgleda od ljudi poprimaš samo loše stvari. Eto, ko te je, na primjer naučio psovati? Od mene to nisi mogao čuti. Ne znam šta da kažem: pušiš, počeo si i piti, kockaš! Sta čovjek još da doda! Ko ti je ona ženska? Doduše, voliš da čitaš. Vidim, k'o đoja, nešto i pišeš. Dabogda kakve koristi od toga, ali sumnjam. Jest i životinje voliš i tebe životinje vole. Cudan si ti, sine, neki čovjek, tebi je govoriti illi ne govoriti ,svejedno. Tvoj otac je bio poslušan dečko. Doduše, ni on nije baš kako volio školu, ali eto on je makar znao pjevati. Na koga si se ti bacio u familitji? Ja sam od devetstotridesete vježbao i pjevao u 'Sokolu'. Moraš, mali, misliti o sebi. Ne može dedo sve tvoje poslove svršavati. Na baku ne tračunaj, ona je stara. I ja sam star...«
Ljudi se u grupicama vraćaju s groblja, idu prekom ma automobilima, autobuskoj stanici, lije hladna decembarska kiša, a vjetar otvara kišobrane, osjeća se na vlažnu, masnu zemlju, cvijeće, trulo cvijeće, pokislo drvo... Ne nije to smrt, ona je skrivena u svima podjednako.
Dacin djed i dalje govori:
»Moraš nešto uraditi od sebe i ja sam se naživio i namučio. Ne znam, ne znam... Osjećam da treba... osjećam da sam umoran«.

REZ!

I kamera kao da se koleba i nije joj nešto jasno, svaki čas se zakoči: nikako ne može da poveže da je ovo podbulo stvorenje, unezvijerena pogleda, drhtavih ruku, koje sada stoji u mračnoj ulici i grudama snijega gađa osvijetljeni prozor, isti onaj dječak kojeg je nekad ispratila u školu.
Zato rado prepoznaje bakino lice, svijetlo i sveto (nisu ga nagrdile sve protekle godine) koje se pojavljuje na prozoru:
»Otkud ti sine? Je li bilo nešto? Tiho: probudićeš dedu. Što ne spavaš? Hoćeš li da jedeš sine?
Nemoj psovat’ sine kruh božji. Nemam, sine, para, imam što mi je dao deda da platim struju za tri mjeseca; ma ne mogu, sine: tražiće mi potvrde! Jadna sam ti ja! Evo ti, nešto ću izmisliti! Pazi se samo, sine ...«
Znam da ti je mučno to što gledaš, ali upozorio sam te već na početku da je tvoje da snimaš, da su to sve stvari koje se dešavaju neovisno od tebe. Strpi se još malo, svašta ćeš se još nagledati I saslušati, ali ništa ne traje vječno, i to će jednom prestati.
Koliko god ti bilo mrsko i gadno, snimi Dacu kako leži na sećiji u kuhinji, baku koja se drži "rukom za krsta i jedva se vuče po kuhinji, Dacu s dubokim podočnjacima, raščupanog, kako pali cigaretu i već od prvog dima se zakašlje i zagrcne, pođe da povrati ali se u posljednji trenutak suspregne. Tad ulazi i djed, a na licu mu je nemoć i bol:
»Evo ti pare i nemoj nikad više išta tražiti od mene. Ovo ti je posljednje. Snalazi se kako znaš! Ja sam četiri sina prežalio, pa mogu i tebe! Radi šta hoćeš od sebe! Ti meni prijetiš da ćeš se ubiti? E pa lijepo: ubij se, kad nisi za života...«
Daco plazi jezik za njim, baka pred njega stavlja tacnu s džezvom i fildžanom. On srkne i zagrcne se. Skoči sa sećije i pri tom obara džezvu na pod. Pljuje i povraća ulavabo.
»šta si mi, ovo picka ti materina, skuhala? Kakva ti je ovo kafa? Stavila soli mjesto šećera...«
Baka se sa teškom mukom saginje i briše pod.
Daco trči niz stepenice. P'rati ga. Neće daleko - do prve kafane.

REZ!

Vrijeme je, mada još ne znaš, da se oprostiš s Dacom. Snimi ga još sada kako ulazi u sobu gdje leži baka, nepokretna, slijepih očiju, jedva ,rastavljajući usne govori:
»Jesi li to ti sine? Treba li ti šta? Dolaze stalno neki. Ulaze i izlaze, ali ja samo tebe poznam. Sine, ma jesi li ti to? Brkove pustio! Evo, donijeli su mi neke kajsije, ponesi to sa sobom...«
Još samo ga danas presretni na ulici, odvedi ga do prozora bakine sobe gdje će kroz odškrinuta okno ugledati ogledalo prekriveno crnom krpom, neko nejasno muvanje u unutrašnjosti sobe. On će tu stati kao ukopan i tek će se pokrenuti kad mu neki komšija priđe i upita:
»Jesi li bio kod kuće?«
»Jesam, sada sam...«
»Šta ćeš, jarane? Starost je to!«
»Ali jučer, još jučer...«
»Znam, znam, šta možeš...?«
Vrati sad pred Dacinim očima sve ovo što si snimao godinama. To će trajati sekundu i Daco će tada reći:
»Bože, bože, zašto? Kad bi' mogao dao bi' joj pola svog...«. ući će u kuću neprestano mrmljajući:
»Dao bi' joj pola svog života .. , « a onda će na vratma sobe užasnuto ustuknuti ugledavši baku kako zavaljena u jastuke leži i odbija dimove, gleda negdje svojim slijepim očima, a neka žena će mu govoriti:
»Sinoć je normalno došao kući, a onda mu je naglo pozlilo. Dok je doktor došao, sve je bilo gotovo. Nije se mučio! Jadan tvoj dedo! Svu noć nismo spavali! Lijepo smo ga obukli, bože mi oprosti, kao da se nekako podmladio. Jadan tvoj dedo! Ko bi rekao, tako iznenada...?« i Daco će buljeći u bakino svijetlo lice reći naglas:
»ZAŠTO SAM ONO REKAO? ZAŠTO SAM ONO REKAO?« i okrenuće se lagano prema tebi, pitaće te očajno:
»Koliko je meni sad ostalo?«, a i traka ističe i nikad neće saznati odgovor.

REZ!

... I KRAJ!

[Aurelia Bronski]

ODLAZAK


Pripreme za odlazak su ti dugo trajale: jos od prvog dana kada si stupila u moj stan. Rekla si da tu ne bi mogla izdrzati ni sekundu vise, a ja sam ti predlozio nagodbu: da ostanes samo dvadeset i cetiri sata, a kasnije sta bude da bude. Pristala si bez razmisljanja, a ja sam te upozoravao u sta se upustas. Govorio sam ti da sam ja kao zarazna bolest, ne puno opasna i smrtonosna, ali neugodna i dosadna, bolest, koje ces se tesko kutarisati, a ti si se smijala i rekla da si vakcinisana protiv svega. Onda sam ja rekao da se ja to samo salim i da nikad ne treba da mi vjerujes, da je sve sto kazem tek onako, da prodje vrijeme, da me ne uzimas za ozbiljno, da bih se ja ubio kad bi me ljudi poceli tako shvatati, da ja vec u sljedecem trenutku zaboravim sta sam malocas rekao. Ti si rekla da se nista ne brinem, da ti to znas bolje od mene, da sam prokuzen od prvog momenta naseg susreta i smijala si se. Onda smo sjedili na podu i slusali "Moody Blues". Ja sam te pitao hoces li da ti nesto priznam. Slegnula si ramenima, a to je trebalo da znaci da ti je svejedno, pa sam ja presao preko toga; digao se s poda i otisao u kuhinju po jos jedno pivo. U pauzi, dok sam stavljao drugu plocu na gramofon, pitala si sta ja to hocu da ti priznam. Rekao sam da sam se zaljubio u tebe od prvog dana kada sam te ugledao, a ti si se nasmijala i rekla: "Daj, Dzamonja, bogati, ne budali!" ali svejedno si upitala: "A kad je to bilo?"
Rekao sam ti i mjesto i vrijeme i nastavio da ti govorim kako ja nikad ne lazem, kako nikad u zivotu nisam slagao, kako uvijek moras da mi vjerujes. Vec je bilo jutro kad smo izasli iz kuce. I taj dan smo proveli zajedno, a ja sam ti onda, u cetiri sata poslije podne, rekao da je vec isteklo dvadeset i cetiri sata. Ti si rekla: "Po tvom satu."

Zajedno smo bili te zime, i proljeca, i ljeta. U jesen sam vec izgubio svaki osjecaj za proteklo vrijeme i cinilo mi se da te oduvijek znam, da sam oduvijek bio sa tobom, da sam se s tobom rodio, da prije tebe nista nije ni bilo, a "poslije tebe" jednostavno nije postajalo u mojoj glavi. Navikao sam se na tvoj miris u carsafima, tvoje suze, maze, kreme, karmine, losione, sampone, bocice. Na ogledalu su stajale knjige koje si donijela sa sobom, cinilo mi se da im je bas tu mjesto i da nema te sile koja ce ih odatle pomjeriti. Ja sam, kao i uvijek, tumarao po samom sebi i nisam ni primjecivao da na "tvom satu" kazaljke klize, primicu se trenutku kada ce isteci ona zadata dvadeset i cetiri sata. Dosla si, digla me iz kreveta, natjerala me da operem kosu i da se obrijem, rekla mi da sam ti "sladak", da me mnogo i jako volis, opeglala mi kosulje, oprala sudje, ispraznila pepeljare, izracila sobu, a onda pocela da u torbu trpas svoje karmine i maskare, salove, knjige. Sa slike na privjesku si otkacila kljuc od mog stana i stavila ga na sto ispred mene, sagnula se i poljubila me. Zastala si na vratima, osvrnula se i, kad si zakljucila da nisi osim mene nista zaboravila, otisla

[Aurelia Bronski]

Samo se malo kolebao, ali čim je okrenuo poznati broj grada, više u njemu nije bilo ni sekunde bojazni. Osjećao je da je miran i siguran i čudio se sam sebi zašto mu je bilo potrebno toliko vremena da se na ovo odluči.
Na licu mu se pojavio smiješak, povukao je dim iz cigarete, nastavio okretati brojeve koji su slijedili...

Znao je da će se začuditi kad mu prepozna glas, ali on neće ni pokušati da joj išta objašnjava, reći će joj, kao i hiljadu puta do sada:
"Ej! Bezbeli da sam ja... Izvini što te nisam mogao nazvati ove tri godine, prespavao sam... Ma, ne. Zajebavam se... Ne, ne... Ozbiljno ti kažem... Kako misliš: šta mi je bilo? Šta tu ima da bude? Okrenuo broj i gotovo. Ma, nisam pijan... Kako to: ne znaš šta da misliš? Šta se tu ima misliti? Evo, zovem te i sve je u redu. Ili nije u redu što te zovem? ...Dobro, dobro...

Razumijem te potpuno...Razumij i ti mene...Slušam te pažljivo... Jeste, u redu je... Znam, znam...I to znam...
Možeš li ti mene sad pažljivo saslušati? Ne, neću se izmotavati, nisam te ni zvao da bih se izmotavao... Kako misliš to? Pričekaj samo da se skoncentrišem, da počnem ispočetka, da nešto ne preskočim, evo, još samo da zapalim, pa ću početi... Naravno da nisam ostavio duhan, u nekim stvarima sam postojan do boga...Jesi li spremna sad?
Znam da malo glupo zvuči-ne zvuči malo glupo, zvuči puno glupo-ali, ako baš nećeš da mi vjeruješ da sam te volio ove tri godine, iako se nismo ni vidjeli ni čuli, ako ne možeš da vjeruješ da te još uvijek volim, vjeruj mi barem da nije bilo dana, noći, sata kad nisam pomislio na tebe...

Vjerujem, vjerujem...Ali, pusti me, molim te da završim...

Nije bilo dana da se nisam, ko kreten trznuo na ulici, jer mi se pričinilo da me ti zoveš, hiljadu puta sam ovakav čorav kakav sam, prelazio na drugu stranu ulice, misleći od neke lijeve cure da si ti... ne mogu da otvorim ni jednu jedinu knjigu, a da u njoj ne pronađem neku rečenicu za koju mi se ne čini da se tiče tebe i mene, svaku ploču koju navijem, ne neki način, povežem s nama. Nekad, naveče prije spavanja, naglas pričam s tobom i siguran sam da me čuješ, ustajem iz kreveta i stojim na prozoru i pušim i jebem sebi mater što nisam sačuvao ni jednu tvoju sliku, što sam ih sve poderao...
Ti čuvaš moje? E pa , drago mi je da to čujem... Pusti sad druge cure...To kao da nije ni postojalo, a uostalom, nisam imao malo problema s njima zbog tebe...E, pa fino, zbog tebe...Valjda su te ženske životinjski osjećale tebe u svakoj mojoj priči, svakom mom tekstu, naslućivale da si ti jedina i sveprisutna...Ma, ne. Ne pričam ti priču. Ti znaš da tebi nikad u životu nisam ništa slagao. Nije da nisam htio, ali jednostavno nisam mogao. Znam šta hoćeš da kažeš, ali nije to bilo tako, kunem ti se...

Slušaj, vrijeme prolazi, ovaj telefon otkucava kao taksimetar...Naravno da mi nije žao para, ali hoću da ti pokažem da sam se i u tom pogledu promijenio, da sam postao racionalan, a ti mi, koliko se sjećam, uvijek zamjerala da trošim bez imalo rezona i govorila da je jadna svaka žena sa mnom...

Da se dogovorimo kada ćemo se i gdje sresti..."

Tri puta se čulo: BIIIP...BIIIP...BIIIP..., a on je onda spustio slušalicu i zaplakao.

U istom trenutku u drugom gradu na drugom kraju žice, ona je podigla slušalicu, rekla: HALO! HALO! I kad nije dobila nikakv odogovor, pomislila: "Opet, neka budala", i bila je potpuno u pravu.

[Aurelia Bronski]

LOŠA PRIČA

Pišem jednu lošu priču, lošu da lošija ne može biti. Zašto je loša i, na kraju konca, zašto je pišem kad već znam da će biti loša?!
Pokušaću to objasniti sve nestrpljivijem čitaocu (ili, što je još važnije, kupcu) ovih novina. Loša će biti zato što sam se svetom šutnjom obavezao da neću otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove priče, jer on već odavno spava s muzama (gdje mu je i mjesto), da neću otkriti izvor do kojeg sam sasvim slučajno došao, da neću (u sebi svojstvenom, već ogavnom maniru) iskoristiti svoju "faktografiju" u svrhu veće ubjedljivosti, da će me, ipak, više obavezati dostojanstvena šutnja...
Najvažniji razlog jeste to što se od genijalne pjesme ne može napraviti čak ni prosječna priča.
Ali, neka ova loša priča najzad krene - od svog kraja prema početku.
Sjedili smo u bašti SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove vani. Šaroliko društvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno...
Ne, nismo ništa slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je pričao kako sam se u ratu učlanio u SDP i dobio člansku kartu s brojem 51, a on mi rekao:
"E, baš si ti sretan, Daco."
"Što sam, bolan, sretan?"
"Pa, zato što prvih pedeset komada strijeljaju bez suđenja."
Neno me je pitao da mu napišem scenario za film: prijatelji smo od djetinjstva, a još ništa zajednički nismo napravili... "Hoću, kako da neću. Samo kad bih ja to znao", odgovorio sam.
Marko nam priča kako je ušao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je tražio "naočale za pisanje". Prodavač ga je začuđeno pogledao:
"Gospodine, imamo samo naočale za čitanje, a prvi put čujem naočale za pisanje."
"E, jebiga. Čitati znam, ali da mi je još naučiti pisati."
Miki je (a šta bi drugo?) recitovao:
DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,
KO ZNA S ČIM SAM SE SPAJAO,
A NISAM GA NI TAKAO?
Ti stihovi mi se učiniše čudno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi
put čuo, a kad je nastavio:
MOŽDA SAM BORAVIO I U SVOM ŽIVOTU,
MOŽDA POSTOJE IZVESNI ZNACI,
ALI KAO DA JE NEKO STRAN.
Tad kao da sam propao u neki vremenski bunar i našao se opet na Internom odjeljenju ondašnje Vojne bolnice; prikačene mi flaše za infuziju, Goca mi drži jednu ruku, a neko koga ne prepoznajem, tihim, umirujućim glasom govori:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO.
SA MNOM JE OPASNO IĆI, JA SE NIKAD NE UMARAM.
Zamolio sam Mikija da mi napiše tekst te pjesme, jer ja sam više vizuelni tip, a i pomalo nagluh, pa, uprkos Mikijevom gromoglasnom glasu, jedva čujem nastavak:
VALJDA SAM JEDINI SVEDOK KOJI SUMNJA U SEBE
SVE ČEŠĆE MI SE ČINI
DA NISAM NIKAKAV OBLIK
VEĆ DA SLOBODNO JEDRIM
KROZ SOPSTVENO PIJANSTVO -
PREPUŠTEN SUNČEVOM VETRU
ODLIVAM SE I DOLIVAM.
Da ne znam da nikad u životu nisam pisao pjesme (i to pogotovo na ekavskom), glavu bih na panj stavio da sam to ja napisao: kao sad da se sjećam da sam Sabini upravo rekao, zamolio je da sa mnom ostane samo četrdeset osam sati:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO HTETI, JA NIKAD NE ODUSTAJEM.
I ne samo da me ti stihovi sunovraćaju u prošlost, nego me vraćaju nazad u surovu stvarnost:
NEISKVARENI ISKUSTVOM, POSEBAN SLUČAJ SAMOĆE.
PONEKAD IZMISLIM SADAŠNJOST,
DA IMAM GDE DA PRENOĆIM.
I SUVIŠE SAM VIDEO, DA BIH SMEO DA TVRDIM,
MNOGO TOGA SAM SAZNAO, DA BIH IMAO IJEDAN DOKAZ.
S jezom čitam nastavak, jer znam da me je neko, nekad zahvatio iglom i stavio pod leću mikroskopa, opisao sav moj život, i onaj koji sam živio i onaj koji mi nije preostao, jer me je Sabina, nakon četiri godine, ostavila kao prebijeno pseto i znam kako sam se osjećao:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE OPASNO VOLETI, JA NIKAD NE ZABORAVLJAM.
Već mi se plače, već mi je muka od tog nepoznatog koji secira moj život na najsitnije komadiće i ne znam šta hoće od mene i ne znam kojoj to svrsi služi:
POKUŠAVAM DA SHVATIM UČENJA KOJA MENE SHVATAJU.
NEJASNA MI JE VERA, SPREMNA U MENE DA VERUJE.
TEŠKO JE BITI OKOVAN U MOJU VRSTU SLOBODE.
LAKO MI JE S NEMIROM, NE MOGU DA UMIRIM MIR.
Teški, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da će nam razjebati ovo sijelo. Nisam se prevario - kiša počinje da pljušti i mi silazimo u podrum...
Odlažem taj trenutak kada ću morati da pročitam posljednju strofu ove pjesme koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve drugo, mora završiti:
ALI IPAK UZ MENE SE MOŽE, MADA JE NEOBIČNO,
SA MNOM JE ČUDNO ČAK I UMRETI...

...sad se pitam da li je jedna od tih munja što paraju nebo namijenjena meni, i izazivam je: udri kurvo, više mi ne možeš nauditi!, ali uskoro sve utihne, sunce ponovo sija, mi se vraćamo u baštu, nastavljamo se keseriti, ja pitam Nijaza: "Znaju li tvoji kući da ti pišeš?"
Nailazi Nermina i sklanja mi sijed čuperak s čela, a ja, krišom od samog sebe, virkam i gledam saldo mog života, kraj ove pjesme...
S neizrecivim olakšanjem čitam, nesvjesno naglas:
JER JA SE NE ZAVRŠAVAM.
Slijedi potpis autora čije ime (obećao sam na početku) neću otkriti i ja kažem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini što te nisam prepoznao onog dana kad sam ležao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgneš jednu..."

[potočanka]

NOVOGODIŠNJA PRIČA

Vi sad sjedite u hotelu 'Beograd' (u Zemunu). Dopustili ste sebi taj luksuz, jer je danas trideset i prvi decembar, pa ste si čak priuštili i 'tuborg' umjesto 'sarajevskog', 'štok' umjesto 'rubina', 'marlboro' umjesto 'morave'...
Džepovi su vam puni para (prvi i jedini put ove godine) i događa se nešto čudno: nikako da ih načnete! Uvijek se nađe neko ko sjedne za sto, okrene rundu, plati i ode... Vi ih samo dočekujete i ispraćate...
Priča se, kao i obično, kao što to red nalaže, o večerašnjem dočeku i svi, kao što je, takođe, obično i kao što red nalaže, govore kako pojma nemaju gdje će slaviti, "jebo Novu godinu", "svaki dan mi je Nova godina" i pri tome kriju pogled od vas.
Vas niko i ne pita gdje ćete slaviti, jer svi znaju da ćete samo vi ostati sami za ovu 'najluđu noć'. Kad izađu iz kafane, govoriće jedni drugima, pravdajući se: "Ma, ja bih ga pozvao, ali nezgodno mi je... Ja sam ga zvao još ljetos, ali... Ma, znaš njega kakav je... Meni je neprijatno zbog njegove bivše cure - biće njen sadašnji frajer..."
Prolaziće sati, ukus pića će biti sve gori, ostaćete sami u kafani. S konobaricom, koja će vas požurivati pogledom, jer i nju neko čeka i nestrpljiva je toliko da vam zadnje piće neće ni naplatiti...
Radnje su još otvorene, pa ćete najzad izvaditi onu 'gutu' iz džepa, kupiti svega što vam padne na pamet: i gorgonzole i holandskog i travničkog sira, presovane šunke, suhog vrata i sudžuke, kiselih krastavaca, paprika, kupusa, šteku cigara, dvije flaše viskija, loze, karton vina, gajbu piva, nekoliko kiselih voda, tonika, koka-kole i sokova - ako vam neko naleti.
Doći ćete kući i narednih sati se zabavljati rezanjem i aranžiranjem meze, svaki čas ćete pomalo otpijati iz čaše, pa u osam sati i nećete biti u tako lošem raspoloženju.
Pomislićete: "Ma, ko im jebe mater!", i na gramofon staviti Beatlese, odvrnućete muziku do kraja, stajati pored otvorenog prozora s čašom i cigaretom u ruci, kroz odškrinute zavjese viriti u tuđe stanove gdje se sprema, ili počinje malograđansko slavlje, a vi ćete se osjećati uzvišeno u svojoj izbrušenoj samoći...
A tada će John Lenon zajecati:
"Ah, look at the lonely people!"
I vi ćete se slomiti, zavitlati čašu o zid, zariti glavu u šake i, kao u transu, ponavljati:
"Majko moja, majko moja..."
Kad vam se suze osuše na licu, najednom ćete se sjetiti broja "one koja vas nikad nije iznevjerila" i ona će vam se odista javiti, reći će da će doći do vas "poslije dvanaest".
Kad otkuca svanaest sati, počećete okretati brojeve svojih prijatelja, čestitati im Novu godinu, a niko se u onoj silnoj gunguli, žamoru, vrisci neće sjetiti da vas pozove da navratite...
U dva poslije pola noći, kad se prenete iz drijemeža, bacite pogled na sat shvatićete da niko nije dolazio i uzalud se pokušati utješiti očajničkom mišlju da je zvonila, a vi je niste čuli...
Oko podne ćete izaći iz kuće, sresti sa prijateljima i svi će govoriti:
"E, nek' je, vala, i ovo sranje prošlo..."
"I, neka je!", pomislićete vi i nastaviti svoj život baš kao da se ništa nije desilo.

[Aurelia Bronski]

ŽIVOT I POEZIJA (I OBRATNO)

"Pročitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne voli", pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andrić Andrla.
Nešto slično se i meni dešava: protabirio sam cijelu biblioteku u Dodgevillu (što i nije neka pljačka), pročitao sve Ludlume, Sheldone, Crichtone i ostala visokotiražna sranja, pa mi se sada, dok sjedim za kompjuterom u Univerzitetskoj biblioteci u Madisonu, čini kao da sam otkrio Eldorado.
Bezbeli, nisam mogao odoljeti sujeti, pa u kompjuter ukucavam svoje ime: ima u katalogu DŽAMONJA, ali Dušan - mene ni na mapi.

Kad sam već tu, da provjerim: od naše raje nalazim Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz) i Avdu Sidrana (Sarajevska zbirka).
Ali, nisam došao tim poslom. Večeras imam nastup u Luteranskoj crkvi, pa mi valja nešto pročitati, a već mi je navrh glave da čitam jednu te istu priču, koju sam objavio u Americi, a i rat je već minuo, nestao sa teve ekrana i naslovnih stranica novina, što za Amerikance znači kao da ga nikad nije ni bilo, pa ja više
nisam interesantni "primjerak" iz Bosne, nego (ono što i jesam) kuhar Kod prljave kašike, kako posprdno zovu restoran u kojem radim. (S pravom, mogu reći.)

Iako bih večeras mogao klapiti i koji dinar, ja ipak rizikujem i tražim jednu pjesmu Jiržija Šotole, koja potpuno oslikava stanje u kojem se nalazim, a plus, vežu me za nju neke prelijepe i pretamne uspomene.
"Ja sad idem van" je pjesma koju je moj buraz Nedžad maestralno recitovao ili, bolje reći, glumio: tako i te ljetne noći, godine sedamdeset i neke, u bašti Istre...
Milica je pretrnula od straha i privila se uz mene, a kad je završio, odahnula s olakšanjem.
Nedžad je tad rekao: "Ja znam da muško i žensko nije jedno za drugo, ali znam da ste vas dvoje jedno za drugo", a ja sam čekao da se smrači (ne mogu si dozvoliti da Milicu izgubim već na prvom sastanku, a što bi se neminovno desilo kad bi ugledala moj stan pri dnevnom svjetlu), pa da idem s Milicom svojoj kući.
Pri svjetlosti svijeća, uz postere Beatlesa, Joea Cockera, mapu srednjovjekovne Bosne (koju ću par godina kasnije Nedžadu donijeti "na naselje") na zidovima, kad se prljave čarape zgurane ispod kreveta ne vide u mraku, a razbacane flaše i prepune pepeljare ne ostavljaju dojam "prljavštine",
nego "ležernosti", može mi proći fol.
Deset godina kasnije, kad smo Milica i ja sjedili u Kvarnera - sada kao prijatelji - ona mi je rekla:
"Jesi ti, moj Bože, Daco, glup!"
"Što sad to?"
"Sjećaš li se kako si me folirao da nemaš struje u stanu zato što nisi platio?"
"Ja, pa šta?"
"Prva stvar koju si uradio bila je da upališ svijeće, a onda uključiš
gramofon."
Izgleda da sam zaista glup, jer još ne kontam fol:
"Sjećam se, pa šta?"
"Jesi li to, sreće ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?"

Specijalno je ovo veče i iz razloga što će moja kćerka Nevena prvi put vidjeti svoju, tek rođenu, sestru Vesnu, a ja ću, znam, bar kratko, sijati od sreće, osjećajući se kao normalan otac...
Engleski prevod je prilično dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi, počinjem: "Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro." (Pokušavam da "skinem" Nedžada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se seljačka publika, u nelagodi, meškolji na stolicama.)
"Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti i čučati i doći ću pijan."
Mojoj menopauznoj ženi, Amerikanki, već je neprijatno, a kad nastavljam:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za godinu, šta tako gledaš u mene?", počinje da je hvata lagana panika.
Ali, dear Janette, još nije vrijeme za paničenje - još toga ima da se naslušaš:
"Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za trista godina, pa zar je to neko vrijeme?"
"Past ću ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona. Posadit ću se u obliku prašine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata."
(Nevena hrani bočicom Vesnu i uživa u svojoj ulozi "velike sestre", a ja se bavim mišlju da prekinem ovu farsu, da kažem da to nije pjesma koju sam ja napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim...)
Ali, da nisam pašče, kao što jesam, ne bih nastavio: "A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor."
(U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve - sve su sad oči uprte prema njoj.)
"I ostavit ćemo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi."
(Ona sad vadi maramicu iz torbice i briše oči, a ja se kajem što sam ovo započeo...)
Svejedno, u najboljem Nedžadovom maniru, završavam:
"Ta pusti me već k sebi, pa pusti me već, zašto ti to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja ću usahnuti, umrijeti od žalosti, ta molim te ipak otvori, il ću ti ta vrata razvaliti, kožu ću ti izgrepsti, oči ću ti iskopati..." (Pastor već razmišlja o tome da pozove policiju.)
Anđeosko lice moje kćerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u naručju, a ja dodajem: "Ljubavi moja", na olakšanje publike, pastora i moje žene...
Široko se osmjehujem dok primam čestitke i "milotvore" i znam da je ovo bila dobro odglumljena poezija... ali život, život?