Dario Dzamonja

[seln]

Sarajevo
Večer posvećena Dariju Džamonji

Udruženje građana Šetalište pokrenulo je inicijativu da se od ove godine jedan dan posveti sjećanju na jednog od najznačajnijih pisaca Bosne i Hercegovine Darija Džamonju.
Dario Džamonja (1955-2001.) svojim pisanjem podigao je spomenik gradu u kojem je rođen.

Prva u nizu tradicionalnih večeri sjećanja na pisca na čije pisanje nismo ostajali ravnodušni održana je u četvrtak 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu.

O Dariju Džamonji i njegovom pisanju, govorili su: Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić.

Ovom prilikom čule su se i inicijative kako sačuvati sjećanje na Darija Džamonju, osim druženjem, te je Ferida Duraković obavijestila prisutne da njegova starija kćerka ne može upisati fakultet jer nema sredstava, Sidran je predložio da mu se napravi spomenik kao Davorinu Popoviću i Mirzi Delibašiću .

Mogla su se čuti i razmišljanja o pokretanju nagrade za kratku priču koja bi nosila Džamonjino ime, te o mogućnosti reizdanja njegovih knjiga.

Dario Džamonja preminuo je 15. oktobra 2001. godine.

[staples]

Procitala sam "skoro" sve sto je Daco ikada objavio! (nekoliko puta)
Imam "skoro" sve sto je Daco ikada objavio i te knjige imaju posebno mjesto!

Samo da mi je znati je li procitao Pisma iz ludnice neko kome sam posudila tu knjigu 2004 godine!

Ako neko zna gdje bih je mogla kupiti...???

[seln]

Ima li neko izvjesce sa one veceri posvecene Daci?
Kazu da je Vesovic imao interesantan referat.

[PipiDugaDevetka]

Iz biografije:

Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se (18. januara) 1955. godine u Sarajevu.

Sjećanje!

[demetra22]

Je li zna neko ima li sta gdje od njega prevedeno na ENGLESKI???

Hitno:)

[Dark Lady]

RESPECT

[MrMaliJoe]

Iz biografije:

Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se (18. januara) 1955. godine u Sarajevu.

Sjećanje!

[venividivici]

samo da vratimo tamo gdje mu je mjesto !

[Zena_drugog_sistema]

nista nisam sa vecim zadovoljstvom procitala ko njegove price...
i najdrazi citat
"Svima nama kadli-tadli valja krenuti na finalno putovanja u Dzennet ili Dzehenem,Raj ili Pakao svejedno.Gdje cu ja zavrsiti nije mi dostupno znati,ali znam jedno POCI CU IZ SARAJEVA."

[Sunrise00]

za ozivljavanje teme
Ja se svaki put kad citam Ako ti jave da sam pao isplacem

[Zena_drugog_sistema]

"Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."

[Bosnian_Passenger]

[mylifeisok]

Da ga vratimo malo.

Neko vrijeme sam živio "sam". Ako se ne računaju svakonoćni buljuci pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kući i na podu (na koferu). Najviše su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek naučio kako da vežem "francuza", to jest kako da kradem jokere

Zna li iko kako ide ovaj fol

[miss v]

..

[Zena_drugog_sistema]

Ja sam već tada trebao naučiti da više nikad i nikom ne vjerujem, ako ne želim da budem tužan, ali, svejedno, ja vjerujem, vjerujem često i uvijek ležim pored nekog, sklupčan i tužan...

uuh strasno

[Sarajevski_Marlboro]

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."

[therrarrius]

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."

Dario je Tito, ne volim ona poredjenja sa Bukovskim i sl. jer Daca je bio daleko, DALEKO emotivniji u svom pisanju od mnogih sa kojim ga porede, majku mu lik je o flasi 'mastike' pisao kao o vlastitoj zeni

[dzukelica]

Ja kad čitam Dacu, plačem. Plačem i kad čitam o njemu. Toliko tuge, bijesa i ljepote.
Rano je, il kasno, obrisat suzu i na spavanje.

A zamolio bih nekog da mi prevede neku priču na engleski, ako moze..
Neku u kojoj mu se kćerkica Vesna spominje. Pričo sam s njom i pokuso joj ja prevest, al ne ide bas najbolje.. ne mogu ja taj duh sabit kako treba u engleske riječi. Mozda neko moze, malo bolje od mene. Grehota bi bila da to ne pročita. Poz.

[snukey]

"Liječim se. Bezuspješno. Evo, već je pet godina kako 'apstini­ram' od Sarajeva, i da sam cijelog života bio na 'igli', do sad bih se 'očistio', ali od Sarajeva ne mogu, pa da me ubiješ. Ponekad mi se čini da je ono umrlo u meni, da sam ga se kotaris'o, ali dovoljna je najmanja sitnica, poznat glas preko telefona, ime u novinama, san, da se sve iznova uzburka u meni, da naprosto podivljam od želje da... da... da ne znam ni sam šta..."

čitam i ježim se. eto, toliko volim džamonju .

[xsk]

"Nakon dvije godine ponizavajuce borbe (iz koje sam izasao kao pobjednik, ali i kao invalid) vratio sam se u svoj stan.
Opet sam angazovao Acu Trokutana.
"Jedino je dobro sto ti nije ostalo nista stvari, pa ih ne moram micati i prekrivati. Inace, valja sve ovo ostrugati, gletovati, preci s dva sloja boje; drvenariju ostrugati i spaliti let-lampom, ismirglati, opet opaliti dva sloja boje i laka... Treba sve iz pocetka."
Pomislio sam: "Pricas li ti to, Aco, o mom stanu ili mom zivotu?"
Rekao sam: "Jebaji ga: Nek stoji kako jest."

[Orhanowski]

Od i Ugursuz


UGURSUZ

Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, što, s obzirom na mjesec, nije nimalo čudno. Petak je bio, a ja sam, po običaju, ujutro bacio ture-jazije: ako padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a ako ostane u zraku - u školu.
Pala je jazija.
Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinoćnji, toliko je pijan da se ne može držati za šank.
Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi kaput, da me slušaju kad pričam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."
Teglim Ugursuza na taksi, vučem ga uz stepenice u Kranjčevićevoj br. 9., na četvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjećam se neobično i čudno ponosan, baš kao da sam uradio neko strašno i važno djelo, a ne samo strpao jednog p'janca u postelju.
M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja čekati kraj petog časa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz škole, uzeti par piva i otići kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu), pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne priča, a kamoli piše...
"Kraljica peći" tutnji i žari kad na vrata kuca Smrt, u vidu poštara, koji nosi telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjeći kroz jedan definitivni izlaz...
Žurno se oblačim i izlazim pod direk s lampom koji rađa gusti snijeg, duboko, duboko dišem i jedino mjesto što mi pada napamet, jedino stvorenje koje će me, možda, razumjeti je Sada Tahmiščić, koja radi u biblioteci, mom drugom domu.
"Sado, treba mi para."
Tražio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj unezvijerenoj faci vidi da se nešto strašno dogodilo, prilazi mi i miluje po čelu: "Šta se desilo, Dario?"
Još sam nemoćan da plačem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom tonu, pričam šta je bilo.
Sada preuzima moje suze, trkelja novčanik i daje mi sve što ima, a meni pade napamet da je Ugursuz u mom stanu...
On hrče i to je jedini znak života koji pokazuje, ja ga tresem za rame: "Nedžade, probudi se. Valja ti ići." "Ma, bježi, jebi se - kakva je frka?" "Ništa - samo mi je umro otac, pa će kuća sutra biti puna."
Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obuče kaput i, dok silazimo niz stepenice, grli me svojom snažnom rukom i kaže: "Sad si ostao sam." (Ja ću značenje te riječi, te kratke riječi "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek vezan za nju.)
***
Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokalićem loše rakije, a meni tek tada naviru suze - po stolnjaku šaram "Jebem ja sve", a konobar Duško, na svom makedonsko-srpskom, prijeti da će zvati miliciju...
Ugursuz se diže i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad čuo, kaže: "Ne seri! Dario ima sva prava večeras!"
Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim očima: Gavro, Rajko, Stevo, Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjeća da mi tek predstoji "posao" da oca spustim u grob.
Zato idem kući ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj mog oca...
...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa onda kaže rečenicu, za koju se nadam da će ga pratiti u pakao:
"Moje saučešće, Daco. Znaš, tvoj otac mi je ostao dužan neke pare..."
Drugi najbolji prijatelj mog oca će pred samu sahranu zatražiti da "obećam" ili da se "zakunem" da neću više nikad piti?!
Moj djed, koji sahranjuje svog četvrtog sina, čovjek koji nikad ne psuje, kaže mu: "Odjebi."
***
Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijeća, puno slika koje i dan-danas mrzim...
Sutradan me (popodne?) budi moj djed:
"Izvini što te budim, ali tvoja komšinica mi je rekla da kod tebe neko stanuje, pa..."
Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda objašnjavam:
"Ma, znaš dedo, to je Nedžad, pisac, moj prijatelj, dobitnik Šestoaprilske nagrade...", ne znam ni sam što se pravdam.
"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u životu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad išta napisalo."
***
Ne slažem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene, nikad ogorčen čovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a sve ostalo je...")
U mnogim stvarima se ne slažem sa Ugursuzom, ali nikad neću zaboraviti njegov zagrljaj i riječi: "Sad si ostao sam."

[Chmoljo]

eto vidiš, kad pročitah vijest, prvo mi Daco pade na pamet, i njegova ljutnja na Ibrišimovića zbog njegovih stavova...

i ova njegova priča...

kako god, nek je rahmet Nedžadu... idu godine, brale...

[miss v]

..

[potočanka]

Svako jutro, čim se probudim, imam stotinu razloga da budem neraspoložen, ali ne znam koji je tog jutra bio baška razlog da budem beli neraspoložen.
Zapalio sam cigaretu i buljio u nju sve dok nije dogorjela do filtera, jer mi se jednostavno nije dalo da podignem ruku do usta.
Onda sam nasapunjao lice kremom za brijanje i prije nego sam povukao prvi potez aparatom pomislio: "Kome i zašto li se brijem", pa samo splaknuo sapunicu s lica, obukao mokasinke (mada je napolju bila bljuzgavica), jer me jednostavno mrzilo da se saginjem i vežem duboke cipele...
Ni cigarete nisam kupio u uobičajenoj trafici, jer sam znao da će me trafikant pitati: "Šta mai?"
Ja mu uvijek odgovorim: "A, jebaji ga", ali jutros sam se bojao da bih mu mogao reći: "Zaboli te kurac", a on je bio momak koji mi je davao cigarete na veresiju kad bih bio kokuz.

[erni3]

Ako neko hoce PDF sa pricama, moze to dobiti OVDJE.