Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napustao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokusavam zivjeti u Sarajevu od pisanja.
Dario Dzamonja
Moderator: Chloe
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#1 Dario Dzamonja
Iz biografije:
Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napustao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokusavam zivjeti u Sarajevu od pisanja.
Zovem se Dario Dzamonja.
Rodio sam se 1955. godine u Sarajevu.
U Sarajevu sam i umro 1993. kada sam ga napustio.
Godine 1998. sam opet umro kada sam napustao Ameriku i svoju djecu.
Sada opet pokusavam zivjeti u Sarajevu od pisanja.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#2
AKO TI JAVE DA SAM PAO...
Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...
To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"
Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...
Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...
Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.
Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"
Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...
Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.
Dario Dzamonja
Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me je pokosio srapnel - ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...
To je sve jedna obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacekivao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: "Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci. Ti me dobro znas: znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se ne znam ni sam cega, bojeci se nekoga ko ce mi s nadmocnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
"Predaj se! Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!"
Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da ''nisam bas toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom moze proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...
Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunorn (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...
Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom, popio tri flase "Fruskogorskog bisera", litar i po domace rakije (vise je nije bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom", nekim likerom od mandarina... Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.
Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da pocnem plakati...Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu: "Vidi pedera!!!"
Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se radio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...
Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima, to je živa istina, ne traži me da provjeriš da li je tako - to je jedna od rijetkih istina u vezi sa mnom.
Dario Dzamonja
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#3
OTAC JE KUĆA KOJA SE GRADI
... a, on kaže:
"Šijaj lijevo, šijaj lijevo, jebo te bog."
"On" je moj otac, a scena se odigrava na čamcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaćim gaćicama bordo boje, sa strašnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemačku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od želje...
Ja još ne znam da će se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u životu lijepo...
...jer, tog proljeća se moj otac rastavio od žene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je čak dovela do te faze da sam i ja, skoro, počeo mrziti nju.
...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:
"Idemo, sine. Ti i ja."
Uselili smo se u Kranjčevića 9/4, stančić od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da sluša sa mnom...
On me zagrlio, pravio se da mu se sviđa pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strašno sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek četrdeset i jedna godina.)
Ujutro mi je napravio čaj i sendviče sa kokošjom paštetom i ja nikad više u životu nisam okusio ništa ukusnije.
Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora.
...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan što sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kaže da je sve na njegov račun, da će se uskoro vratiti, da ja ništa ne brinem...
...pijem Lederer pivo i strašno se bojim (iako već nisam junfer, jebao sam na redaljku Ražu na Gorici), pošto nikad nisam poljubio curu...
...vraća se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoće da plati:
"Šta je bilo?"
"Dvaput skuše, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva."
"Ko je popio dvadeset piva?"
"Vaš mali."
"Jesi li ti popio dvadeset piva?"
"Ne znam, tata, nisam brojao."
"Idi, kupaj se..."
"Zašto?"
"P'jan si."
"Nisam tata..."
"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"
...proći će par dana, a ja ću se, u šatoru, pored Prudence, probuditi od silne galame:
moj otac, s isukanim nožem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono što se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....
...plačem i molim ga da spusti nož, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:
"Ne boj se, sine, ništa se ne boj - tata te, tvoj tata te čuva."
Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego što to urade...
... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lažnjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...
Prošlo je tri mjeseca i ja svakog utorka i četvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obično nose po bolnicama, pričam šuplje riječi čovjeku kojeg volim najviše na svijetu:
"Sve će biti u redu, tata - samo ne brini. Sve će biti u redu, vjeruj mi."
Grli me vrelom rukom i kaže:
"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zašto?", a oni mi kažu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."
"Hoću tata, hoću tata..."
* * *
Nisam tada uspio, tata - možda sam bio premlad ili sam te previše mrzio što si me ostavio samog, što mi više nikog na svijetu nije bilo da mi kaže kako da veslam, što sam zaboravio tvoj glas, što samo čuvam tvoj sako i mirišem te jer si ti moja kuća koju gradim.
(Nadajući se da će neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)
... a, on kaže:
"Šijaj lijevo, šijaj lijevo, jebo te bog."
"On" je moj otac, a scena se odigrava na čamcu, u Cavtatu, godine i neke, kad ja, u kupaćim gaćicama bordo boje, sa strašnom erekcijom, veslam svog oca i njegovu njemačku koku, kojoj kroz bikini vire dlake, a ja umirem od želje...
Ja još ne znam da će se "ON", moj otac, ubiti za par mjeseci, meni je sve lijepo - prvi put u životu lijepo...
...jer, tog proljeća se moj otac rastavio od žene koja me je, iz samo njoj znanih razloga, mrzjela toliko da me je čak dovela do te faze da sam i ja, skoro, počeo mrziti nju.
...spakovo je stvari u jedan jeftini, kartonski kofer, poljubio moju sestru Mirnu, uhvatio me za ruku, zaplakao i rekao:
"Idemo, sine. Ti i ja."
Uselili smo se u Kranjčevića 9/4, stančić od trideset i osam kvadrata, gdje sam ja, prvog dana, namontirao svoj Suprahon gramofon, kupio singl Beatlesa, sa pjesmom Hey Jude, i zamolio tatu da sluša sa mnom...
On me zagrlio, pravio se da mu se sviđa pjesma, a onda rekao: "Umoran sam sine, strašno sam umoran. Hajde i ti sada spavati." (A bilo mu je tek četrdeset i jedna godina.)
Ujutro mi je napravio čaj i sendviče sa kokošjom paštetom i ja nikad više u životu nisam okusio ništa ukusnije.
Otišli smo te godine na more - bolje reći, on me je natjerao, jer moje Sarajevo je meni vazda bilo preče od svakog mora.
...sad sam tu gdje jesam: pored Cavtata, u Ljutoj, sa Engleskinjom po imenu Prudence, a moj otac je toliko ponosan što sam i ja uhvatio koku, pa gazdi Mati kaže da je sve na njegov račun, da će se uskoro vratiti, da ja ništa ne brinem...
...pijem Lederer pivo i strašno se bojim (iako već nisam junfer, jebao sam na redaljku Ražu na Gorici), pošto nikad nisam poljubio curu...
...vraća se on, sav blistav i lijep, a, bogami i Njemica dobra k'o dobra, hoće da plati:
"Šta je bilo?"
"Dvaput skuše, dvije salate, dvije pepsi i dvadeset piva."
"Ko je popio dvadeset piva?"
"Vaš mali."
"Jesi li ti popio dvadeset piva?"
"Ne znam, tata, nisam brojao."
"Idi, kupaj se..."
"Zašto?"
"P'jan si."
"Nisam tata..."
"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"
...proći će par dana, a ja ću se, u šatoru, pored Prudence, probuditi od silne galame:
moj otac, s isukanim nožem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im se ne bi desilo ono što se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....
...plačem i molim ga da spusti nož, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:
"Ne boj se, sine, ništa se ne boj - tata te, tvoj tata te čuva."
Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca, na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego što to urade...
... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali "lažnjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...
Prošlo je tri mjeseca i ja svakog utorka i četvrtka idem u bolnicu da posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obično nose po bolnicama, pričam šuplje riječi čovjeku kojeg volim najviše na svijetu:
"Sve će biti u redu, tata - samo ne brini. Sve će biti u redu, vjeruj mi."
Grli me vrelom rukom i kaže:
"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam "Zašto?", a oni mi kažu: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine, izvadi me odavde."
"Hoću tata, hoću tata..."
* * *
Nisam tada uspio, tata - možda sam bio premlad ili sam te previše mrzio što si me ostavio samog, što mi više nikog na svijetu nije bilo da mi kaže kako da veslam, što sam zaboravio tvoj glas, što samo čuvam tvoj sako i mirišem te jer si ti moja kuća koju gradim.
(Nadajući se da će neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti uspomenu.)
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 21:02, edited 4 times in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#4
PROBLEM
Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako cemo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njego*vom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postojano i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da promijeniti.
***
Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reagovati.
Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Sta ti je zivot.. . », ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
>Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?<
Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
>Njen problem!<
Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
>Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... <
Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
>Njihov problem<, i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
>Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.<
Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
>Tvoj problem<, i ode da istimari konja.
Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzincad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksamom...
Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
>Katile!!! Gdje ce ti dusa?<
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa odgovorio:
>Moj problem.<
***
Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme kada se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: >Sta li je ovaj ovim htio reci?<, a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
>Tvoj problem<
Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, pricu (a ako cemo pravo, uz sav moj zivot) trebalo bi da stoji slijedece:
Ovaj nepouzdani svjedok sjeca se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od zivotne vaznosti izmicu njego*vom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali kako njegov iskaz ne moze imati nikakvog utjecaja na Vase misljenje, koje je postojano i vec davno formirano, neka mu bude dopusteno da prica onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: nista se nece i ne da promijeniti.
***
Kazu da se nekad desio i ovakav slucaj: u davno vrijeme, kada su djevojke jos uvijek mucile dileme, u jednom selu, nije mu vazno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju.
Po selu se poceli pronositi glasovi da je uzrocnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Doslo to i do aginicinih usiju, pa ona poletjela da muzu saopsti novost, koja vise nije ni bila novost, da vidi kako ce on na to reagovati.
Aga je bas sjedio u hladu sljive, pored njega bardak ohladjene rakije, glava omotana pramenovima plavicastog dima iz podebelo savijene cigarete, a pogled mu uprt u sahan ispred njega. Gleda jednog sicusnog mrava kako je na ledja uprtio mrvu sira tri puta vecu od njega, pa vuce, tegli, ne predaje se...
Agino lice poprimilo nekakav sjetan izraz, taman pomislio: «Sta ti je zivot.. . », ali mu zena ne dade da zavrsi tu misao o zivotu, upade s rijecima:
>Cu li ti, ago, sta se desi onoj djevojci?<
Agino, do malocas sjetno lice, promijeni se u sekundi, dobi nekakav tvrd izraz, on i ne pogleda zenu odgovori:
>Njen problem!<
Aginica se povuce, priceka neku bolju priliku da od age izvuce sto se izvuci moze, a jedno popodne, kad su se do sita namilovali, ona onako, k'o biva uzgred, pripomenu:
>Ona djevojka, znas?... Svasta ljudi po selu pricaju... <
Aga dize glavu koja je lezala na zeninom krilu, okrenu joj ledja, promrmlja:
>Njihov problem<, i zaspa.
Aginica nekoliko dana uskrati agi milovanja. Hodala je po kuci lupajuci sahanima i vratima, okretala glavu kad bi im se pogledi sreli, a onda vise ne izdrza, pa mu u lice baci:
>Ti nista! Tebi je to hava! K'o da nista nije ni bilo. A ja se pred selom crvenim.<
Aga je zacudeno pogleda, slegnu ramenima i rece:
>Tvoj problem<, i ode da istimari konja.
Aginica plakala, cupala kosu, izdirala se bez razloga na sluzincad, kao furija, raspletene kose, hodala po kuci, stiskala sake i dizala pogled prema nebu i prema verandi na kojoj se aga odmarao od neke neobjasnjive tuge koja ga je znala katkad prihvatiti s aksamom...
Uspele se aginica do age, sve tutnjajuci nanulama po basamacima kao da carska ordija prolazi, stala pred agu, podbocila sakama posiroke kukove, unijela mu se u lice, sve prskajuci pljuvackom podviknula:
>Katile!!! Gdje ce ti dusa?<
Trgnuo se aga na taj povik, malo, ne previse, razmislio, pa odgovorio:
>Moj problem.<
***
Citalac-istrazitelj nece u ovoj prici naci ni mjesto ni vrijeme kada se receno odigralo, ni ime djevojke, a ni age, ni zene mu. Pitace se: >Sta li je ovaj ovim htio reci?<, a ja cu odgovoriti, kako pravom agi i dolici:
>Tvoj problem<
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#5
LUTKA NA KONCU
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...
Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).
Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...
Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...
Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.
(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...
Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.
Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.
Učiteljica Mirza (a kasnije Stefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.
"Kekec" i "Suma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.
Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije
Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...
Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.
“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!
Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...
Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).
Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...
Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...
Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.
(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...
Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.
Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.
Učiteljica Mirza (a kasnije Stefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.
"Kekec" i "Suma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.
Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije
Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...
Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.
“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!
Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.
Last edited by Orhanowski on 26/09/2006 13:25, edited 1 time in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#6
TICE U GLAVI -
LEPTIRI U GNIJEZDU
Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.
Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.
Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:
"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"
"I beg your pardon?"
"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"
Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.
(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)
Slegnuo sam ramenima:
"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."
Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...
Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.
A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.
Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.
Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...
Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...
U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".
U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.
Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.
Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).
U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".
Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova čuvena rečenica:
"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"
"Jesam."
"Sta radi?"
"Pije vino."
"S kim?"
"S kiselom."
U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.
U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki blokčić.
"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...
Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."
Zeli Čerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...
Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...
LEPTIRI U GNIJEZDU
Kad sam tek počeo raditi u jednoj fabrici u Americi, na prsa su mi prikačili (kao i drugim radnicima) karticu s imenom - tako se ne gubi koja sekunda na upoznavanju, a izbjegava se i to da zaboravite nečije ime.
Zato je Tim samo ponosno, kao da je Shakespeare, lupno sebe po prsima, a prvu šansu sam imao progovoriti s njim na "lunch-pauzi" - meni je to vrijeme, bezbeli, koristilo da sažmarim što više cigareta, a svim ostalim da u sebe potrpaju hranu koju su donosili od kuće, jer i to je itekakva ušteda.
Prvo pitanje, koje mi je Tim postavio nije bilo "odakle sam", "kako je u Bosni", nego jedno koje sam najmanje očekivao:
"Zašto leptiri ne pjevaju k'o ptice?"
"I beg your pardon?"
"Zašto ne pjevaju kao ptice - isto su šareni?"
Tražio sam pomoć sa strane, ali, ostali su žvakali svoje sendviče i nisu vadili čepove za uši - svi smo bili obavezni da ih nosimo da ne bismo oštetili sluh i tužili fabriku za hipten dolara.
(Nikad se nisam mogao naviknuti da mi nešto viri iz ušiju, kao što se nikad nisam navikao ni na vilicu, jer se uvijek osjećam kao da mi je neko strpao đon u usta.)
Slegnuo sam ramenima:
"Valjda zato što nemaju kljun. Ni glasnice, pa mogu samo mahati krilima."
Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim što je imao pticu - ma, ne pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i načitan čovjek i nikad nismo pričali o tome šta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova žena mašinski inžinjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...
Pošto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili rođeno dijete za platu, ne znam koliko je zarađivao, ali, s obzirom da smo radili isti posao - to mora da je bila crkavica.
A, i što jest - jest, vazda su me "pasle" budale.
Ako je tramvaj s Ilidže pun k'o šibica, naći će se neki sumatnik, koji će stati baš pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "šta mu se desilo na poslu, da to ne može više tako", itd., itd.
Ako sam se vraćao kući, pretrpan kesama s pijace (pošto moja žena to ne zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vječne vatre bi mi obavezno prišao papak da me pita koliko je sati...
Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na našem...
U New Yorku je to sasvim neuobičajeno, jer nema raskrsnice da vam ne priđu neki klepećući konzervom i, ako vam je, kojim slučajem prozor bio otvoren, brzo ga spuštajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko koliko su smatrali da je "fer".
U Americi je prošenje zabranjeno - ali sve dok gledaš svoje, k'o džoja prodaješ neke češljeve i značke, nisi agresivan - to prolazi.
Sjećam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, što je i bila, koja bi svako jutro napunila torbicu novčića istresajući parking aparate kad bi im istekao rok.
Strpali su je u ludnicu ili starački, jer šta ona ima raditi nečiji tuđi posao (to jest - državni).
U Sarajevu je živa legenda Aba, koji nikad nije pružio ruku, ali je zato uvijek bio "k'o lampa".
Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova čuvena rečenica:
"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"
"Jesam."
"Sta radi?"
"Pije vino."
"S kim?"
"S kiselom."
U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrović.
U Francuskoj, kod Ive, prišlepao bi se kojem od imućnijih pisaca, popio pića kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviću, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu Kišu, Mirku Kovaču... tražio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki blokčić.
"Danilo Kiš - milion", "Vidosav Stevanović - milion," i tako redom...
Otišao bi tad na željezničku stanicu, pitao šta će pojesti i popiti (malu meku i solo pasulj, što je sve ukupno koštalo dvije banke), vadio onu sveščiću iz džepa i samo križao ljude kojima je dužan: "Sad više nisam dužan Danilu."
Zeli Čerimagiću je samo trebala povratna karta do Trebinja, a onda je kod Ibre i Fadile (vino, loza, janjetina, duhan - sve domaće) prodao usput još i neku sliku u Dubrovniku...
Sve više tica u glavama, sve više leptira u tuđim gnijezdima, sve više prosjaka, a sve manje onih koji bi im udijelili...
-
Jimmy_The_Saint
- Posts: 2435
- Joined: 09/01/2006 11:16
- Location: Koliba na Rogoju
- Contact:
#7
Jarane, svaka ti čast.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#11
JEDNA ŽENA
Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde žena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih".
Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.
Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka...
Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.
"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci!
Zna se ko je kome svoj, a ko kome kurac moj."
(Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)
Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom...
"Kako si, sine?"
"Dobro."
"Šta radiš?"
"Ništa."
"Voliš li tatu?"
"Volim."
"Tebe tata voli najviše na svijetu."
"Znam. Zdravo, tata."
Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.
Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:
"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.
Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene:
"bla, bla, bla..."
Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim:
"Voli te mama."
Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza...
Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem -odsustvovanja, a odmah potom druga:
aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:
"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."
Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane...
Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom.
To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:
"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"
"Što, Zrinka?"
"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu..."
"Pa, jesi li, izvini?"
"Nisam."
I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.
Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene...
a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika...
Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam:
"Zašto?"
Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem...
Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde žena s kojima nisam spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri prethodne noći spavao u portirnici "Pozorišta mladih".
Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flašu konjaka), ona se skida, oblači pidžamu i liježe u krevet, a ja na pod i držim je za ruku i spavam, spavam - možda sanjam.
Budim se i čini mi se kao da je život opet normalan: čist WC, u kuhinji peć i čaj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je još i podobro konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu ženu u Americi, koja me je strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kćerka...
Kćerka neće da priča s "tata Dacom", jer sam joj obećao da ću se vratiti za njen rođendan - i slagao.
"Samo sebe mučiš", kaže mi Nermina i uzima flašu ispred mene, a ja skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u životu sebi nisam nanio ništa drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom Daci!
Zna se ko je kome svoj, a ko kome kurac moj."
(Sad se sjećam i datuma: drugi novembar 1998. godine.)
Čim se uhvatila vrata, ja se dohvatim flaše i telefona; opet zovem Ameriku, drugu ženu, koja mi je jednom rekla da jedva čeka dan kad će mi pljunuti na grob, da se čujem sa svojom drugom kćerkom...
"Kako si, sine?"
"Dobro."
"Šta radiš?"
"Ništa."
"Voliš li tatu?"
"Volim."
"Tebe tata voli najviše na svijetu."
"Znam. Zdravo, tata."
Buljim u telefonsku slušalicu i ponovo osjećam neprolaznu bol koju sam sebi nanio.
Konjak čini svoje, pa se počinju rađati mutne uspomene:
"Meni su tebe oteli", kaže mi moja majka, a ja se sjećam kako sam, nakon smrti svog oca, u njegovim papirima našao sudsko rješenje gdje stoji da me se majka odrekla.
Sjećam se pisma, koje sam pokazao Dubravku Bibanoviću, koji je tad stanovao kod mene:
"bla, bla, bla..."
Na kraju potpis imenom, a onda prekriženim:
"Voli te mama."
Sjećam se beskonačnog osmijeha svoje sestre Mirne dok me otac, s kartonskim koferom u jednoj ruci, vodi iz kuće u koju se više nikad neće vratiti: ona sjedi na prozoru i ne znajući šta se dešava maše nam ručicom, a naš otac odmahuje i lice mu se cakli od suza...
Izranja slika moje kćerke Vesne kako mi trči u zagrljaj na aerodromu u Madisonu, nakon šest mjeseci mog, da tako kažem -odsustvovanja, a odmah potom druga:
aerodrom u Chicagu, moja Vesna plače:
"Mrzim tvoje Sarajevo. Ako se vratiš tamo, nikad se više nećeš vratiti meni."
Plačem, ali više ne znam plače li to konjak iz mene ili su to moje suze, pa se sjetim Sabine, Maje, Gordane...
Milica me je onomad, dvije godine nakon što smo prekinuli, pomilovala pogledom.
To se pamti i to žeže. Zrinka mi je rekla:
"Slušaš li ti sebe kad pričaš?"
"Što, Zrinka?"
"Javljaš mi se nakon devetnaest godina, kažeš da dolaziš, a uopšte ne pitaš jesam li udata, s kim živim, imam li djecu..."
"Pa, jesi li, izvini?"
"Nisam."
I ostaje Zrinka da peče i da rovari po mojoj duši kao čir na želucu i nema te soda-bikarbone da ublaži bol.
Gordana je u Beogradu, nismo se ni čuli ni vidjeli godinama, ali mi moj prijatelj, Mosto, kaže da je sretne pokatkad, da pita za mene...
a, ja, opet, punim čašu i sjećam se kako sam je zarazio triperom što sam fasovao od nekog "groba" iz "Sloge", a pomogla mi moja jaranica, doktorica Svjetlana, koja ju je ubijedila da je to samo teža prehlada jajnika...
Sad sjedim ispred gomile neispisanog papira, konjak se neumitno približava kraju, dogorijeva zadnja cigareta u pepeljari, a ja se samo pitam:
"Zašto?"
Odgovor si ne mogu dati, da li je sve ovako zbog toga što sam spavao samo s jednom ženom ili, možda, što je jedna žena spavala s mojim ocem...
Last edited by Orhanowski on 21/10/2006 22:00, edited 1 time in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#13
Pederska posla
Pedera je oduvijek i bice ih. (Kao sto, u ova kokuzna vremena, rece Mujo Sulji: "Znas li da je grad pun pedera?" - "Ma, daj, ne budali!" - "bil se ti karn'o za hiljadu maraka!" - "Boze me sakloni" - "A za deset hiljada?" - "Ma, suti kretenu!" - !A za sto hiljada?" - "Ma, vala, ko ne bi?" - "Eto, vidis, da ima pedera, ali nema para.")
Doduse, oni, koje pamtim iz djetinjstva, bili su drugacije vrst: kad smo svi nosili Varteks farmerke, koje kao da su bile napravljene od materijala za kuhinjske krpe, oni su uvijek nalazili nacina da dodju do pravih "izerica" (Super Rifleili Roy Rogers);
mi smo nase Borovo tene do iznemoglosti mazali kredom, a oni su svoje original "sangajke" bacali u smece cim bi se isparale; dok smo mi lopte igrali nekakvim felsavim gumenjacima, oni su se sepurili svojim koznim bubamarama i uslovljavali posudbu lopte ucescem u timu (a. nikad pojma nisu imali); pamtim ih sa zajednickih razrednih fotografija: svi u nekim flanelskim kosuljicama, a oni u odijelima s leptir masnama...kasnije, dok smo mi nase jumferluke skidali s kakvom p'janom nesretnicom, u nekom podrumu na Gorici, na budjavom Yogi madracu, oni su svoje 'zrtve' vodili u Dubrovnik, Neum, Jahorinu...(bilo ih je i one, opet, druge, prave vrste, ali ja tu nista nisam kontao zasto bi moj stari (koji je radio u Narodnom pozoristu), kad bi me neko od 'baletana' cupnuo za obrascic ("O, boze, sto je sladak"), mracno prijetio: "Slomicu ti ruku, pipnes li ga jos jednom".
Ili, zasto su nas roditelji upozoravali da ni slucajno ne prilazimo nekakvom Ibri, koji je 'ordinirao' u kafani Triglav, pored kina Sutjeska i bio tako ljubazan prema djeci; sjecam se i para, koji je uvijek, u 'staroj' Istri, sjedio u najzabitijem cosku - nije bilo teorije da se dotaknu, makar i bezazleno, rukama, jer bi im to znacilo automatsku 'tarabu', ali im se iz pogleda citala takva zaljubljenost da im i dan danas zavidim... Usput budi receno, u njihovom fizickom izgledu, odjeci, picu koje su pili (bokalic meke rakije), nije bilo nista sto bi privuklo nekog Versacea. Bili su to sasvim prosjecni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i medjusobne ljubavi, koja je bila toliko cvrsta, mozda, bas, zahvaljujuci podsmijehu kojem su bili izlozeni.)
A, onda, najednom sok za mene: moj prijatelj iz gimnazije, s kojim sam dijelio klupu i prva literarna iskustva, javno se, po prvi put u istoriji ovog grada, deklarise "ko je i sta je".
"A dobro, nije ni to lose", mislim, prisjecajuci se rijeci svog djeda, kojima je odgovorio na iskaz mog prijatelja, Branka Cucka da je "po zanimanju knjizevnik".
I, tako, na nekakvom smo ti 'zuru' (koji je, bezbeli, u mrklo doba noci) kod naseg jarana, Zlaje Pegle, ciji su roditelji otisli na prvomajski odmor i ostavili ga samog da se spremi da popravi jedinicu iz hemije...
Dolazim malo kasnije u Zlajine halvete i sve je kao sto (bolje se ne moze ni zamisliti!) treba: pice Dorsi, Zeppelin, Three Dog Night, svi parovi su se vec 'safatali' ili se povukli u neku od soba, a ostao je samo moj prijatelj iz gimnazije, za koga se zna 'ko je i sta je', i, meni, neka nepoznata, predivna, plava, snebivajuca cura; osjecam se superiorno (nemam vise nikakve konkurencije), pa ne navaljujem, nego bih se prvo pozabavio kolekcijom viskija Zlajinog oca; dok ja odradjujem viski i ne primjecujem da sam ostao sam u sobi, da ploca na gramofonu bskrajno ponavlja: "...light my fire, light my fire, light my fire..."
Vec svice i ulazim u jednu od soba da "ubijem sovu", a tamo, onaj za koga se zna "ko je i sta je" i "moja" snebivajuca plavusa...njoj noge k'o sestar, a, on - ne prestaje.
Ujutro ga, kad se sve odvuklo kuci, a Zlaja, uzaludno, pokusava da popravi luster, koji je neko “ugasio” flasom, pitam:
“Pa, dobro, bolan, sto mi ono, sinoc, napravi?”
”Izvini, Daco, nisam mogao da odolim – toliko mi je licila na Davida Bowia”, stidljivo se smjeska, a ja mu oprastam.
I shvatam ponesto – ali, tek dvadeset godina kasnije u Americi...
Razjeden samocom (moja Lin je vec otputovala za Taiwan), zgadjen ljubavlju Amerikanke i sit licemjernih dobrodoslica moje bivse zene, nemam vise snage ni da se, za predstojeci, drugi, neradni vikend, vidim sa svojom djecom, listam notes sa telefonskim brojevima...
”Hoce li iko ikad shvatiti zasto se Bogu toliko jadam...”, kroz glavu mi huce Rilkeovi stihovi: Don, moj profesor, on je prava raja, ali sirovina; Tim je, vjerovatno, do sada, napusen k’o stoka, pa se na njega ne mogu osloniti; Paul je O.K., ali, ne pije; Bob je dobar, pije, ali je jos depresivniji u picu od mene, a to mi ne treba...
Matt Lesziewski, moj profesor engleskog, divan, pametan covjek, on i njegova zena, Marina, Filipinka, jednom prilikom su bili kod mene (dok sam jos bio ozenjen) na veceri; napravio sam im punjene lignje i dagnje ”na buzaru”; skuhao im ”bosansku kafu”, iz mlina i dzezve ; kasnije gledao Marini u fildzan i ”sve pogodio”; obavezali nas da im dodjemo u njihovu novu kucu...
”Vozdra, Matt.”
”Heej, nismo se dugo vidjeli. Sta ima?”
”Nista pametno, moj Matt. Kont’o sam da odemo negdje na pice?”
”Nema problema. Marina je otputovala na Filipine, u posjetu majci. Bas kao sto si joj ti vidio iz solje da ce imati bolest u porodici. Gdje?”
”U Stadionu, znas li gdje je to?”
”Znam, ali sto bas tamo? Tamo je sve goli seljak.”
”Jebi ga, znam, ali mi dodju 80 dolara sa poker masine. Vazi?”
(Razlog sto dolazim u tu kafanu nije samo jeftinoca, nego sto je ispred pjescano igraliste za odbojku, gdje navecer, pod reflektorim, nastaje pravi vatromet sisa i guzova, dugih, sjajnih kosa, bljestavih zuba, savrsenih nogu – bas kao sto sam to gledao u filmovima – hocu da se onesvijestim od ljepote kad neka od igracica pridje mom stolu i, popravljajuci rub na minimalnom sorcu, uz nepotrebno pitanje ”May I?” spusta casu cole ili pive i sjeda u stolicu, oznojena i vruca, zadihana i mlada, nesvjesna sta mi je upravo uradila, sa (opet) bespotrebnim ”Thanks”, ulazi u sljedeci set.)
Popijemo po pivo, Matt i ja, a njemu je jako zao sto sam se rastavio od zene, a onda me poziva svojoj kuci – sa prekrasnim vrtom, gdje osim cvijeca, gaji paradajz, zacinsko bilje, sa velikim trijemom...
Sjedimo na ljuljaskama i pijemo(samo za ovu priliku) najbolje i najskuplje pivo na svijetu, Samuel Adams; pricamo o latinoamerickoj literaturi i slazemo se da je prenapuhana; slazemo se i oko toga da je Holywood ubio americku knjizevnost, jer se svaki autor, vec pri samom pocetku pisanja knjige, nada kako ce je tusnuti kao scenario nekom Spielbergu; berem nabrekli paradajz iz vrta i pravim mocnu salatu s koprom, maslinovim uljem i bijelim lukom; slusamo Boba Dylana i Matt mi pomaze da odgonetnem rijeci, koje, kroz Dylanovo meketanje nikad prije nisam mogao desifrovati; noc je vec zalegla i meni se iskre suze u ocima, od alkohola i tuge sto nisam tamo gdje, i s kim, pripadam...
Matt sjeda na ljuljacku pored mene, njezno me grli:
”Dario, vrijeme je za spavanje.”
On se naginje prema meni i ljubi me u uho:
”Spavacemo zajedno, u mom krevetu...”
Trgnem se od gadosti i nevjerovanja (znajuci kako dobro izgleda njegova zena, Marina) da mi on to drzi ruku na butini i da je uradio ono sto je upravo uradio...
U sekundi sam trijezan i kazem:
”Nece ici, Matt. Spavacu, ovdje, na trijemu…”
on ne insistira, povlaci se u kucu i poslije par minuta, obucen u svileni kimono, valjda praveci zadnji pokusaj, dolazi da mi pozeli laku noc.
”Noc, Matt. Vidimo se ujutro.”
Pijem preostatak, sve toplijeg i toplijeg piva i ponovo sam pijan; pisam na njegov paradajz u basti – iz ciste lijenosti, ne iz straha da odem u WC, u kucu...
Svice i ja se, kao sugav pas, vucem niz ulicu, ka svojoj sigurnoj, neizdrzivoj samoci.
Pedera je oduvijek i bice ih. (Kao sto, u ova kokuzna vremena, rece Mujo Sulji: "Znas li da je grad pun pedera?" - "Ma, daj, ne budali!" - "bil se ti karn'o za hiljadu maraka!" - "Boze me sakloni" - "A za deset hiljada?" - "Ma, suti kretenu!" - !A za sto hiljada?" - "Ma, vala, ko ne bi?" - "Eto, vidis, da ima pedera, ali nema para.")
Doduse, oni, koje pamtim iz djetinjstva, bili su drugacije vrst: kad smo svi nosili Varteks farmerke, koje kao da su bile napravljene od materijala za kuhinjske krpe, oni su uvijek nalazili nacina da dodju do pravih "izerica" (Super Rifleili Roy Rogers);
mi smo nase Borovo tene do iznemoglosti mazali kredom, a oni su svoje original "sangajke" bacali u smece cim bi se isparale; dok smo mi lopte igrali nekakvim felsavim gumenjacima, oni su se sepurili svojim koznim bubamarama i uslovljavali posudbu lopte ucescem u timu (a. nikad pojma nisu imali); pamtim ih sa zajednickih razrednih fotografija: svi u nekim flanelskim kosuljicama, a oni u odijelima s leptir masnama...kasnije, dok smo mi nase jumferluke skidali s kakvom p'janom nesretnicom, u nekom podrumu na Gorici, na budjavom Yogi madracu, oni su svoje 'zrtve' vodili u Dubrovnik, Neum, Jahorinu...(bilo ih je i one, opet, druge, prave vrste, ali ja tu nista nisam kontao zasto bi moj stari (koji je radio u Narodnom pozoristu), kad bi me neko od 'baletana' cupnuo za obrascic ("O, boze, sto je sladak"), mracno prijetio: "Slomicu ti ruku, pipnes li ga jos jednom".
Ili, zasto su nas roditelji upozoravali da ni slucajno ne prilazimo nekakvom Ibri, koji je 'ordinirao' u kafani Triglav, pored kina Sutjeska i bio tako ljubazan prema djeci; sjecam se i para, koji je uvijek, u 'staroj' Istri, sjedio u najzabitijem cosku - nije bilo teorije da se dotaknu, makar i bezazleno, rukama, jer bi im to znacilo automatsku 'tarabu', ali im se iz pogleda citala takva zaljubljenost da im i dan danas zavidim... Usput budi receno, u njihovom fizickom izgledu, odjeci, picu koje su pili (bokalic meke rakije), nije bilo nista sto bi privuklo nekog Versacea. Bili su to sasvim prosjecni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i medjusobne ljubavi, koja je bila toliko cvrsta, mozda, bas, zahvaljujuci podsmijehu kojem su bili izlozeni.)
A, onda, najednom sok za mene: moj prijatelj iz gimnazije, s kojim sam dijelio klupu i prva literarna iskustva, javno se, po prvi put u istoriji ovog grada, deklarise "ko je i sta je".
"A dobro, nije ni to lose", mislim, prisjecajuci se rijeci svog djeda, kojima je odgovorio na iskaz mog prijatelja, Branka Cucka da je "po zanimanju knjizevnik".
I, tako, na nekakvom smo ti 'zuru' (koji je, bezbeli, u mrklo doba noci) kod naseg jarana, Zlaje Pegle, ciji su roditelji otisli na prvomajski odmor i ostavili ga samog da se spremi da popravi jedinicu iz hemije...
Dolazim malo kasnije u Zlajine halvete i sve je kao sto (bolje se ne moze ni zamisliti!) treba: pice Dorsi, Zeppelin, Three Dog Night, svi parovi su se vec 'safatali' ili se povukli u neku od soba, a ostao je samo moj prijatelj iz gimnazije, za koga se zna 'ko je i sta je', i, meni, neka nepoznata, predivna, plava, snebivajuca cura; osjecam se superiorno (nemam vise nikakve konkurencije), pa ne navaljujem, nego bih se prvo pozabavio kolekcijom viskija Zlajinog oca; dok ja odradjujem viski i ne primjecujem da sam ostao sam u sobi, da ploca na gramofonu bskrajno ponavlja: "...light my fire, light my fire, light my fire..."
Vec svice i ulazim u jednu od soba da "ubijem sovu", a tamo, onaj za koga se zna "ko je i sta je" i "moja" snebivajuca plavusa...njoj noge k'o sestar, a, on - ne prestaje.
Ujutro ga, kad se sve odvuklo kuci, a Zlaja, uzaludno, pokusava da popravi luster, koji je neko “ugasio” flasom, pitam:
“Pa, dobro, bolan, sto mi ono, sinoc, napravi?”
”Izvini, Daco, nisam mogao da odolim – toliko mi je licila na Davida Bowia”, stidljivo se smjeska, a ja mu oprastam.
I shvatam ponesto – ali, tek dvadeset godina kasnije u Americi...
Razjeden samocom (moja Lin je vec otputovala za Taiwan), zgadjen ljubavlju Amerikanke i sit licemjernih dobrodoslica moje bivse zene, nemam vise snage ni da se, za predstojeci, drugi, neradni vikend, vidim sa svojom djecom, listam notes sa telefonskim brojevima...
”Hoce li iko ikad shvatiti zasto se Bogu toliko jadam...”, kroz glavu mi huce Rilkeovi stihovi: Don, moj profesor, on je prava raja, ali sirovina; Tim je, vjerovatno, do sada, napusen k’o stoka, pa se na njega ne mogu osloniti; Paul je O.K., ali, ne pije; Bob je dobar, pije, ali je jos depresivniji u picu od mene, a to mi ne treba...
Matt Lesziewski, moj profesor engleskog, divan, pametan covjek, on i njegova zena, Marina, Filipinka, jednom prilikom su bili kod mene (dok sam jos bio ozenjen) na veceri; napravio sam im punjene lignje i dagnje ”na buzaru”; skuhao im ”bosansku kafu”, iz mlina i dzezve ; kasnije gledao Marini u fildzan i ”sve pogodio”; obavezali nas da im dodjemo u njihovu novu kucu...
”Vozdra, Matt.”
”Heej, nismo se dugo vidjeli. Sta ima?”
”Nista pametno, moj Matt. Kont’o sam da odemo negdje na pice?”
”Nema problema. Marina je otputovala na Filipine, u posjetu majci. Bas kao sto si joj ti vidio iz solje da ce imati bolest u porodici. Gdje?”
”U Stadionu, znas li gdje je to?”
”Znam, ali sto bas tamo? Tamo je sve goli seljak.”
”Jebi ga, znam, ali mi dodju 80 dolara sa poker masine. Vazi?”
(Razlog sto dolazim u tu kafanu nije samo jeftinoca, nego sto je ispred pjescano igraliste za odbojku, gdje navecer, pod reflektorim, nastaje pravi vatromet sisa i guzova, dugih, sjajnih kosa, bljestavih zuba, savrsenih nogu – bas kao sto sam to gledao u filmovima – hocu da se onesvijestim od ljepote kad neka od igracica pridje mom stolu i, popravljajuci rub na minimalnom sorcu, uz nepotrebno pitanje ”May I?” spusta casu cole ili pive i sjeda u stolicu, oznojena i vruca, zadihana i mlada, nesvjesna sta mi je upravo uradila, sa (opet) bespotrebnim ”Thanks”, ulazi u sljedeci set.)
Popijemo po pivo, Matt i ja, a njemu je jako zao sto sam se rastavio od zene, a onda me poziva svojoj kuci – sa prekrasnim vrtom, gdje osim cvijeca, gaji paradajz, zacinsko bilje, sa velikim trijemom...
Sjedimo na ljuljaskama i pijemo(samo za ovu priliku) najbolje i najskuplje pivo na svijetu, Samuel Adams; pricamo o latinoamerickoj literaturi i slazemo se da je prenapuhana; slazemo se i oko toga da je Holywood ubio americku knjizevnost, jer se svaki autor, vec pri samom pocetku pisanja knjige, nada kako ce je tusnuti kao scenario nekom Spielbergu; berem nabrekli paradajz iz vrta i pravim mocnu salatu s koprom, maslinovim uljem i bijelim lukom; slusamo Boba Dylana i Matt mi pomaze da odgonetnem rijeci, koje, kroz Dylanovo meketanje nikad prije nisam mogao desifrovati; noc je vec zalegla i meni se iskre suze u ocima, od alkohola i tuge sto nisam tamo gdje, i s kim, pripadam...
Matt sjeda na ljuljacku pored mene, njezno me grli:
”Dario, vrijeme je za spavanje.”
On se naginje prema meni i ljubi me u uho:
”Spavacemo zajedno, u mom krevetu...”
Trgnem se od gadosti i nevjerovanja (znajuci kako dobro izgleda njegova zena, Marina) da mi on to drzi ruku na butini i da je uradio ono sto je upravo uradio...
U sekundi sam trijezan i kazem:
”Nece ici, Matt. Spavacu, ovdje, na trijemu…”
on ne insistira, povlaci se u kucu i poslije par minuta, obucen u svileni kimono, valjda praveci zadnji pokusaj, dolazi da mi pozeli laku noc.
”Noc, Matt. Vidimo se ujutro.”
Pijem preostatak, sve toplijeg i toplijeg piva i ponovo sam pijan; pisam na njegov paradajz u basti – iz ciste lijenosti, ne iz straha da odem u WC, u kucu...
Svice i ja se, kao sugav pas, vucem niz ulicu, ka svojoj sigurnoj, neizdrzivoj samoci.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#15
OTMICA
Svega se sjećam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjećaju ili se, što je još gore, sjećaju drukčije. Ostaje moja riječ protiv moje riječi. Ostaje moja priča koja potvrđuje moju priču.
Uopšte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraćao pažnju ni na šta drugo nego kako sačuvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izašla dvojica kratko ošišanih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pištolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i očiju. Niko mi se nije prišunjao iza leđa u nekom mračnom sokaku, opalio me nekom močugom po glavi i onesviještenog me strpao u gepek i odvezao u nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji način da mi je krišom ubačeno nešto u piće, da sam se skoro strovalio sa stolice za šankom, a par snažnih ruku me dočekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje čega se sjećam, kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Biće sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..." Nisam osjetio hladnu maramicu natopljenu kloroformom dok mi je ruka tražila prekidač na zidu i nisam se, poslije toga, probudio svezan za krevet... Ničeg tu nije bilo spektakularnog i tajnovitog. Možda baš zato što se sve odvijalo pred očima javnosti.
Jeste da je malo poduže trajalo (tri godine), ali se pokazalo efikasnim. Malo je reći da je bilo efikasno izvedeno: bilo je to tako perfektno da su i meni samom trebale tri pune godine da shvatim da sam otet.
Kako je iko mogao sumnjati? Slike su mi se pojavljivale u novinama, snimale su me televizijske kamere, ljudi su slušali moj glas preko radija, pojavljivao sam se svakodnevno na uobičajenim mjestima, ponašao se kao i uvijek, nikad nisam očajnički zavapio za pomoć, čak ni išaretom nisam nikome pokušao dati znak da se nešto neobično dešava, da sam zarobljen, da me pod prismotrom drži ovaj toz kafe u fildžanu, ova naizgled beznačajna pivska pjena, beskorisna, prazna, zgužvana kutija cigareta...
Čudno mi je bilo (ali još uvijek ništa sumnjivo!) kad me je prijatelj pitao:
"Gdje si bio sinoć?"
"Kod kuće."
"Foliraš. Zvao sam te."
"U koje doba?"
"Oko osam."
"Ma, bio sam kući. Možda sam krivo spustio slušalicu, pa me nisi mogao dobiti. Ili si zvao pogrešan broj?"
"Je li to ovaj što si mi ti sam napisao?"
Pokazao mi je moj broj telefona.
"Neko se javio i rekao da te nema. Samo to - da te nema."
"Ma, daj. Dobio si pogrešan broj."
"Nisam, kad ti kažem. Ponovo sam zvao. Javio mi se onaj isti glas. Pitao sam: Je li to stan Džamonja? On mi je odgovorio: Čovječe božji, što si dosadan. Rekao sam ti Dace nema. (Baš je rekao: Daćo.) Nema ga."
"Ne znam šta da ti kažem. Jebaji ga. Jesi li me nešto trebao?"
"Ma, jok. Zvao sam 'nako."
Slične stvari su se počele ponavljati: priđe mi jaran stolu, pruža ruku i pita:
"Ko nas to zavadi?"
Gledam ga u čudu: "Što?!"
"Neki dan se sudarismo na ulici, ti samo promrmlja: Pardon, i prođe. Ja za tobom: Daco, Daco! Ti se okrenuo, ali gledaš kroz mene kao i da ne postojim."
"Jebi me ako se sjećam. Izvini." "Dešava se..."
"Bezbeli da se dešava. Jutros silazim niz stepenice, pozdravljam komšinicu iznad koje stanujem trideset godina, a ona - baš kao da me nema!"
Odrijemao sam vrućinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako ležao na leđima, bez pokreta, čak ni da dohvatim cigaretu; osjećao pritisak cijevi pod rebrima i metke što mi vrebaju srce, glava me je boljela do pucanja, u stomaku je divljala mučnina, u nosu i ustima miris bolnice, suze su se miješale sa znojem na mom licu i skočio sam s kreveta, a u glavi mi je samo bubnjala usijana peć: "Moram otići, moram otići, moram otići..."
Tad sam prvi put čuo Glas: "Ništa ti ne moraš. Nigdje ti ne možeš otići. A, gdje bi i da možeš?"
Odgovorio sam: "Moram i hoću! Idem svojoj djeci."
U smijehu nije bilo radosti, nego čuđenje kako ne shvatam nešto tako jednostavno:
"Ne možeš bez mene. Ne možeš ako te ja ne pustim."
"Ma, jebi se ti: Jesam li ja to možda otet?"
"Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti širom otvorena, idi s milim bogom - znači da nisi. Ali možeš samo s mojim dopuštenjem - znači da jesi. Hoćeš li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvučalo: Halo. Zovem da prijavim otmicu. - Čiju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je oteo? - Ne znam. - Šta hoće od vas? - Ne znam."
Tu sam prekinuo Glas:
"U stvari, šta ti, fakat, hoćeš od mene?"
"Ništa. Ama baš ništa."
"Pa, zašto me onda ne pustiš?"
"Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se šta se desilo zadnji put kad sam te pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?"
Nije me trebao podsjećati. Svega se sjećam. Svake pojedinosti. "Šta da radim?"
"Ništa. Cijelog života ćeš patiti i ispaštati zbog stvari koje si uradio. Isto će biti i sa stvarima koje nisi uradio."
Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer."
Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti još mnogo vremena zajedno, a pogledaj šta ti radiš? Već je davno otkucala ponoć, a ti sjediš i pričaš sam sa sobom?!"
U tom času je sat na marindvorskoj crkvi počeo otkucavati ponoć, a ja sam se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad otkucava. Čuješ?"
Glas je bio tužan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad čuješ."
Svega se sjećam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjećaju ili se, što je još gore, sjećaju drukčije. Ostaje moja riječ protiv moje riječi. Ostaje moja priča koja potvrđuje moju priču.
Uopšte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraćao pažnju ni na šta drugo nego kako sačuvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih izašla dvojica kratko ošišanih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke cijevi pištolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i očiju. Niko mi se nije prišunjao iza leđa u nekom mračnom sokaku, opalio me nekom močugom po glavi i onesviještenog me strpao u gepek i odvezao u nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji način da mi je krišom ubačeno nešto u piće, da sam se skoro strovalio sa stolice za šankom, a par snažnih ruku me dočekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje čega se sjećam, kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Biće sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..." Nisam osjetio hladnu maramicu natopljenu kloroformom dok mi je ruka tražila prekidač na zidu i nisam se, poslije toga, probudio svezan za krevet... Ničeg tu nije bilo spektakularnog i tajnovitog. Možda baš zato što se sve odvijalo pred očima javnosti.
Jeste da je malo poduže trajalo (tri godine), ali se pokazalo efikasnim. Malo je reći da je bilo efikasno izvedeno: bilo je to tako perfektno da su i meni samom trebale tri pune godine da shvatim da sam otet.
Kako je iko mogao sumnjati? Slike su mi se pojavljivale u novinama, snimale su me televizijske kamere, ljudi su slušali moj glas preko radija, pojavljivao sam se svakodnevno na uobičajenim mjestima, ponašao se kao i uvijek, nikad nisam očajnički zavapio za pomoć, čak ni išaretom nisam nikome pokušao dati znak da se nešto neobično dešava, da sam zarobljen, da me pod prismotrom drži ovaj toz kafe u fildžanu, ova naizgled beznačajna pivska pjena, beskorisna, prazna, zgužvana kutija cigareta...
Čudno mi je bilo (ali još uvijek ništa sumnjivo!) kad me je prijatelj pitao:
"Gdje si bio sinoć?"
"Kod kuće."
"Foliraš. Zvao sam te."
"U koje doba?"
"Oko osam."
"Ma, bio sam kući. Možda sam krivo spustio slušalicu, pa me nisi mogao dobiti. Ili si zvao pogrešan broj?"
"Je li to ovaj što si mi ti sam napisao?"
Pokazao mi je moj broj telefona.
"Neko se javio i rekao da te nema. Samo to - da te nema."
"Ma, daj. Dobio si pogrešan broj."
"Nisam, kad ti kažem. Ponovo sam zvao. Javio mi se onaj isti glas. Pitao sam: Je li to stan Džamonja? On mi je odgovorio: Čovječe božji, što si dosadan. Rekao sam ti Dace nema. (Baš je rekao: Daćo.) Nema ga."
"Ne znam šta da ti kažem. Jebaji ga. Jesi li me nešto trebao?"
"Ma, jok. Zvao sam 'nako."
Slične stvari su se počele ponavljati: priđe mi jaran stolu, pruža ruku i pita:
"Ko nas to zavadi?"
Gledam ga u čudu: "Što?!"
"Neki dan se sudarismo na ulici, ti samo promrmlja: Pardon, i prođe. Ja za tobom: Daco, Daco! Ti se okrenuo, ali gledaš kroz mene kao i da ne postojim."
"Jebi me ako se sjećam. Izvini." "Dešava se..."
"Bezbeli da se dešava. Jutros silazim niz stepenice, pozdravljam komšinicu iznad koje stanujem trideset godina, a ona - baš kao da me nema!"
Odrijemao sam vrućinu popodne. Kratko, sasvim kratko. A, onda sam dugo samo tako ležao na leđima, bez pokreta, čak ni da dohvatim cigaretu; osjećao pritisak cijevi pod rebrima i metke što mi vrebaju srce, glava me je boljela do pucanja, u stomaku je divljala mučnina, u nosu i ustima miris bolnice, suze su se miješale sa znojem na mom licu i skočio sam s kreveta, a u glavi mi je samo bubnjala usijana peć: "Moram otići, moram otići, moram otići..."
Tad sam prvi put čuo Glas: "Ništa ti ne moraš. Nigdje ti ne možeš otići. A, gdje bi i da možeš?"
Odgovorio sam: "Moram i hoću! Idem svojoj djeci."
U smijehu nije bilo radosti, nego čuđenje kako ne shvatam nešto tako jednostavno:
"Ne možeš bez mene. Ne možeš ako te ja ne pustim."
"Ma, jebi se ti: Jesam li ja to možda otet?"
"Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti širom otvorena, idi s milim bogom - znači da nisi. Ali možeš samo s mojim dopuštenjem - znači da jesi. Hoćeš li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvučalo: Halo. Zovem da prijavim otmicu. - Čiju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je oteo? - Ne znam. - Šta hoće od vas? - Ne znam."
Tu sam prekinuo Glas:
"U stvari, šta ti, fakat, hoćeš od mene?"
"Ništa. Ama baš ništa."
"Pa, zašto me onda ne pustiš?"
"Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se šta se desilo zadnji put kad sam te pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?"
Nije me trebao podsjećati. Svega se sjećam. Svake pojedinosti. "Šta da radim?"
"Ništa. Cijelog života ćeš patiti i ispaštati zbog stvari koje si uradio. Isto će biti i sa stvarima koje nisi uradio."
Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer."
Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti još mnogo vremena zajedno, a pogledaj šta ti radiš? Već je davno otkucala ponoć, a ti sjediš i pričaš sam sa sobom?!"
U tom času je sat na marindvorskoj crkvi počeo otkucavati ponoć, a ja sam se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad otkucava. Čuješ?"
Glas je bio tužan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad čuješ."
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 20:40, edited 1 time in total.
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#16
U BUNARU
Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.
Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.
Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge... Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju.
Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)
I ja sam se nasmiješio njoj: "Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?"
Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: "Vjerujte da je i njima isto."
Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše."
Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?"
Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: "Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena."
Opet je spustila trepavice: "Hvala."
"Hvala?!", kao začudio sam se ja: "Zato što Vam ne vjerujem?"
Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli."
Već sam se osjećao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim..."
Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste želje i isti problem."
Sad sam već u rukama držao "meč-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantažom limuna. Pa?"
Namjestila je končanu torbicu na ramenu: "Ne zvuči loše."
...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne.
Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu.
Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usijana crta "staze smrti" do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.
Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.
Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje.
I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola..."
Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi nešto i za večeru."
Između dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu.
Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pišta!"
Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: "Šta'š ti, Daco??"
"Ajs-ti."
"Ha?", beknuo je konobar.
"Ajs-ti. Ajs-ti", ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovorio: "Ne držimo to!"
Kliko je planuo: "Jebem te gluha i glupa!"
Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao: "Hvala. Drugi put, Kliko."
"Znaš li gdje ćeš?"
"Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo."
Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: "Možda sam ipak trebao...?"
Odgovorila joj je druga pomisao: "A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?"
Ništa, ništa - samo sam pomislio... Ništa, ništa... Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.
Vraćao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastičnih kesa. Na ulicama nije bilo skoro nikog. Dijelom što je bila nedjelja, a dijelom što je vrućina natjerala sviju da potraže neki svoj komadić hlada. Već kod Banke sam skontao da postoje samo dvije mogućnosti: ili ću umrijeti hodajući do kuće ili ću presvisnuti u tramvaju.
Odlučio sam se za bržu varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekšalog asfalta ispred mene.
Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozračnog materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge... Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoočnicama iznad istaknutih jagodičnih kostiju.
Obrisala je maramicom nenašminkane usne, pogledala me tamnozelenim očima i nasmiješila mi se kratko. (Ili mi se to samo učinilo?)
I ja sam se nasmiješio njoj: "Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam? Podnose li lijepe žene vrućinu bolje od ostalih?"
Opet se nasmiješila (sad sam bio siguran da mi se nije učinilo), uzdahnula: "Vjerujte da je i njima isto."
Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. Žao mi je, ali ipak mislim da je Vama lakše."
Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zašto bi bilo? Ne vidim kakve to veze ima s izgledom?"
Povukao sam duboki dim i, kao da se obraćam nepažljivom učeniku, objasnio: "Vidite: Vama je samo vruće, a meni je vruće, a nisam lijepa žena."
Opet je spustila trepavice: "Hvala."
"Hvala?!", kao začudio sam se ja: "Zato što Vam ne vjerujem?"
Mahnula je rukom bez prstena ispred očiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo što ste rekli."
Već sam se osjećao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je proključao na ovoj vrućini i ne mislim ništa drugo nego kako bih popio nešto hladno. Bilo bi idealno kad bih imao s kim..."
Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste želje i isti problem."
Sad sam već u rukama držao "meč-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni čaj u gradu. Nije onaj flaširani. Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantažom limuna. Pa?"
Namjestila je končanu torbicu na ramenu: "Ne zvuči loše."
...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dičnih kostiju. Obrisala je maramicom nenašminkane usne.
Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i čik zgazio nogom, okrenuo glavu, s mukom pokupio ručke plastičnih kesa, uprtio ih i uputio se niz ulicu.
Prvi hlad me je čekao kod Šipada, a onda sve do kuće ravna, usijana crta "staze smrti" do prvog odmorišta, do prve kafane u kojoj je jedina svrha ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.
Društvo je bilo staro, a konobar novi. Iza leđa mi je protutnjao tramvaj. Trebalo mi je par sekundi da mi se oči priviknu na polumrak.
Za jednim stolom je sjedio Božić (ko li ga tako prozva i zašto, to zaista ne znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu ništa falilo osim, kao što to jednom neko primijeti: mozga, srca i duše, para, ljepote i šarma. Od drugih je odskako i po tome što je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili ošamutiti manje životinje.
I sad je pričao i nije mario sluša li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu komšinicu, znate: osobu suprotnog pola..."
Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi nešto i za večeru."
Između dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao na čas, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokušao skrenuti pažnju zrikavom konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu Željinu sliku na zidu.
Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pišta!"
Kliko je kucnuo svojom praznom čašom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu čašu, a mene pitao: "Šta'š ti, Daco??"
"Ajs-ti."
"Ha?", beknuo je konobar.
"Ajs-ti. Ajs-ti", ponovio sam konobaru, a on je s visine odgovorio: "Ne držimo to!"
Kliko je planuo: "Jebem te gluha i glupa!"
Digao sam se od stola, kese nisam bio ni ispustio iz ruku kad sam ušao: "Hvala. Drugi put, Kliko."
"Znaš li gdje ćeš?"
"Da nađem neki bunar, da skočim u njega da se rashladim malo."
Pored mene je opet protutnjao tramvaj. Tek me dotakla pomisao: "Možda sam ipak trebao...?"
Odgovorila joj je druga pomisao: "A, šta da ti je rekla: odjebi, kretenu! Šta, šta?"
Ništa, ništa - samo sam pomislio... Ništa, ništa... Zaboravi. U bunaru je hladno. I sigurno.
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 20:41, edited 1 time in total.
-
ObiVan
- Posts: 143
- Joined: 11/06/2005 20:49
- Location: Sehen Sie diese Stadt...
#18
Daco...
Ne mogu reci da sam ga zaboravio, mozda sam samo manje mislio na njega, danas kada prodjem gradom, cesto se uhvatim kako ga trazim. Znas kako ga imam u sjecanju? Naizgled, gdje ovo naizgled imam potrebu sto puta napisati, jer mnogima je naizgled pocetak i kraj svega, ali eto necu, pa cu reci, naizgled krhkog izgleda, a tako jak da snosi i podnosi svacije, zbog toga jos teze i svoje, sudbine. Kada prodjem gradom ugledam ljude, koje je prije mene vidio, cujem im glasove, neke koje je razumio, a neke koje nije ili nije htio. Jednom sam ga opisao kao obojenu-sarenu sjenu, ne mogu se sjetiti zasto, ali znam da ga i sada trazim, kao obojenu sjenu.
O.M.
Svaka cast za pokretanje teme Orhanowski
Ne mogu reci da sam ga zaboravio, mozda sam samo manje mislio na njega, danas kada prodjem gradom, cesto se uhvatim kako ga trazim. Znas kako ga imam u sjecanju? Naizgled, gdje ovo naizgled imam potrebu sto puta napisati, jer mnogima je naizgled pocetak i kraj svega, ali eto necu, pa cu reci, naizgled krhkog izgleda, a tako jak da snosi i podnosi svacije, zbog toga jos teze i svoje, sudbine. Kada prodjem gradom ugledam ljude, koje je prije mene vidio, cujem im glasove, neke koje je razumio, a neke koje nije ili nije htio. Jednom sam ga opisao kao obojenu-sarenu sjenu, ne mogu se sjetiti zasto, ali znam da ga i sada trazim, kao obojenu sjenu.
O.M.
Svaka cast za pokretanje teme Orhanowski
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#19
GLAS BOJE NOĆI
Navikao sam da me pitaju koliko je u onome što pišem o sebi (i drugima) autobiografsko ili biografsko. Nikad se nisam ni potrudio dati neki određen, precizan odgovor na pitanje toliko glupo i nevažno da ga i ne zaslužuje, pitanje koje u sebi nosi taman toliko "težine" i bitno je za "esenciju" mog života kao i koju vrstu tariguza upotrebljavam: u rolni ili listiće?
Iznenadilo me je kad sam ga čuo iz usta čovjeka kojeg sam neobično cijenio. (Uzgred rečeno, kojem sam se godinama uzalud trudio postati prijatelj, ali nije išlo - ne znam da li je bilo "do njega" ili "do mene". Proveli smo i provodili smo mnogo vremena zajedno, ali naš odnos bi se najbolje mogao opisati kao "zeko pije vodice" - u toj priči sam ja bio "zeko", a on "vodica" - uvijek bi se između nas ispriječila neka nemjerljiva tanka, nevidljiva, ali prisutna barijera).
Cijenio sam njegovu inteligenciju, sud, ukus, stavove u mnogim stvarima i slagao se s njim. Nije me to pitao kao neki rastorokani pijanac prebacivši mi neželjenu ruku preko ramena (da istakne našu intimnost), da ga čuje cijela kafana: "E, hajde sad priznaj...", očekujući valjda da ću istog trenutka kleknuti, priznati nešto i zatražiti oprost. Niti novinar kojem od ruke bolje ide lijepljenje keramičkih pločica nego pisanje i koji "nije nikad propustio išta što sam napisao", ali se, baš kao za inat, sad ne može sjetiti ičega.
Pitao me je to glasom boje tmurne večeri, ozbiljno. Očekivao je ozbiljan odgovor. Ruku na srce, kojeg ni sam nisam znao. To me je malo smelo, pa nisam žurio. "Recimo to ovako: istina je...", počeo sam, ali me je on prekinuo.
"Izvini, ali kad je riječ o literaturi, uvijek preferiram fiction, i non-fiction. Istina mi je pomalo prejaka riječ... Ništa, samo nastavi. Razumijemo se."
"Sve što pišem nije fikcija. Čak i kad to jeste, onog trenutka kad je napisana, izgovorena, pročitana, prestaje to biti, jer postaje dio mene, ona je ja, a iskreno se nadam da nisam ni vlastita ni tuđa fikcija. Barem dok plaćam kiriju, struju, javljam se na telefon, boli me jetra, plačem i smijem se, dok hodam, dišem, jedem, spavam... fikcija bi mogla živjeti i bez toga."
"Hvala ti. Znači tako. To je to."
Glas mu je tad bio poprimio boju noći.
Zaustio je, htio je još nešto reći: "Ali, zamisli...", onda je samo odmahnuo rukom.
"Šta?"
"Nije važno."
Nastavili smo raspredati o "fiction" i "non-fiction".
"U biografijama slavnih ljudi ima više fikcije nego u Ratovima zvijezda", zaključio je.
"Slažem se. Ali, u memoarima i autobiografijama slavnih ljudi je ima više. A, da ne pričam koliko bi je bilo ili ima u nenapisanim onih nepoznatih."
Trgnuo se kao da ga je nešto opeklo i za trenutak mu je jedan grč naružio lice, ali se onda lupio dlanom po čelu: "Potpuno sam zaboravio da je danas nedjelja."
Obratio se drugom stolu: "Molim vas, mogu li samo malo pogledati novine?"
Okretao je listine i mrmljao: "Gdje si... gdje si...? Ah, evo!"
Objasnio mi je: "Gledam koja je dežurna apoteka. Moram djetetu kupiti lijek. Ma, jok. Nije ništa ozbiljno. To su ti neki multivitamini, ali mala šmizla je navikla da joj tajko svako veče da njenu medicinu pred spavanje. Ili - kuku ti se meni. Sad će joj, u septembru, biti šest godina. Tako nekako je i onoj tvojoj, mlađoj?"
Platio je i krenuo. Na polasku mi je još samo dobacio: "Nisi mi baš odgovorio na pitanje. Htio sam te pitati, ustvari, nešto drugo: znam da se može živjeti od fikcije, ali može li se živjeti u fikciji. I koliko dugo. Razmisli. Se vidjamo."
Nismo se više vidjeli.
Jedan dan sam ušao u kafanu, a konobar me je pitao: "Jesi li čuo za D.? Eto, ima u novinama. Našle su ga komšije. Valjda se ušćuo na ovoj vrućini..."
S neprepoznatljive fotografije s lične karte me je gledalo njegovo lice. Slijedio je tekst: Posljednji pozdrav našem kolegi... Sahrana će se obaviti... U potpisu ima nekog opskurnog preduzeća.
Nigdje i ništa više.
"A, šta mu je s familijom?"
Konobar je ispraznio pepeljaru i obrisao stol: "Pojma nemam."
Otišao sam do Emira u oglasno Oslobođenja. Dao sam mu tekst. U prvi mah sam htio napisati nešto "što izaziva pozor", ali ispalo je samo: "Posljednji pozdrav našem nikad prežaljenom suprugu i ocu."
Emir me pitao:
"Ima li slika?"
"Nema".
"Čudno."
"Tako su oni htjeli."
* * *
Gledao sam u noćno nebo i čuo njegov glas. Trudio sam se razaznati šta mi to govori, ali ga je zaglušivala kakofonija koja je dolazila iz moje glave.
A, onda sam jasno čuo tišinu.
Navikao sam da me pitaju koliko je u onome što pišem o sebi (i drugima) autobiografsko ili biografsko. Nikad se nisam ni potrudio dati neki određen, precizan odgovor na pitanje toliko glupo i nevažno da ga i ne zaslužuje, pitanje koje u sebi nosi taman toliko "težine" i bitno je za "esenciju" mog života kao i koju vrstu tariguza upotrebljavam: u rolni ili listiće?
Iznenadilo me je kad sam ga čuo iz usta čovjeka kojeg sam neobično cijenio. (Uzgred rečeno, kojem sam se godinama uzalud trudio postati prijatelj, ali nije išlo - ne znam da li je bilo "do njega" ili "do mene". Proveli smo i provodili smo mnogo vremena zajedno, ali naš odnos bi se najbolje mogao opisati kao "zeko pije vodice" - u toj priči sam ja bio "zeko", a on "vodica" - uvijek bi se između nas ispriječila neka nemjerljiva tanka, nevidljiva, ali prisutna barijera).
Cijenio sam njegovu inteligenciju, sud, ukus, stavove u mnogim stvarima i slagao se s njim. Nije me to pitao kao neki rastorokani pijanac prebacivši mi neželjenu ruku preko ramena (da istakne našu intimnost), da ga čuje cijela kafana: "E, hajde sad priznaj...", očekujući valjda da ću istog trenutka kleknuti, priznati nešto i zatražiti oprost. Niti novinar kojem od ruke bolje ide lijepljenje keramičkih pločica nego pisanje i koji "nije nikad propustio išta što sam napisao", ali se, baš kao za inat, sad ne može sjetiti ičega.
Pitao me je to glasom boje tmurne večeri, ozbiljno. Očekivao je ozbiljan odgovor. Ruku na srce, kojeg ni sam nisam znao. To me je malo smelo, pa nisam žurio. "Recimo to ovako: istina je...", počeo sam, ali me je on prekinuo.
"Izvini, ali kad je riječ o literaturi, uvijek preferiram fiction, i non-fiction. Istina mi je pomalo prejaka riječ... Ništa, samo nastavi. Razumijemo se."
"Sve što pišem nije fikcija. Čak i kad to jeste, onog trenutka kad je napisana, izgovorena, pročitana, prestaje to biti, jer postaje dio mene, ona je ja, a iskreno se nadam da nisam ni vlastita ni tuđa fikcija. Barem dok plaćam kiriju, struju, javljam se na telefon, boli me jetra, plačem i smijem se, dok hodam, dišem, jedem, spavam... fikcija bi mogla živjeti i bez toga."
"Hvala ti. Znači tako. To je to."
Glas mu je tad bio poprimio boju noći.
Zaustio je, htio je još nešto reći: "Ali, zamisli...", onda je samo odmahnuo rukom.
"Šta?"
"Nije važno."
Nastavili smo raspredati o "fiction" i "non-fiction".
"U biografijama slavnih ljudi ima više fikcije nego u Ratovima zvijezda", zaključio je.
"Slažem se. Ali, u memoarima i autobiografijama slavnih ljudi je ima više. A, da ne pričam koliko bi je bilo ili ima u nenapisanim onih nepoznatih."
Trgnuo se kao da ga je nešto opeklo i za trenutak mu je jedan grč naružio lice, ali se onda lupio dlanom po čelu: "Potpuno sam zaboravio da je danas nedjelja."
Obratio se drugom stolu: "Molim vas, mogu li samo malo pogledati novine?"
Okretao je listine i mrmljao: "Gdje si... gdje si...? Ah, evo!"
Objasnio mi je: "Gledam koja je dežurna apoteka. Moram djetetu kupiti lijek. Ma, jok. Nije ništa ozbiljno. To su ti neki multivitamini, ali mala šmizla je navikla da joj tajko svako veče da njenu medicinu pred spavanje. Ili - kuku ti se meni. Sad će joj, u septembru, biti šest godina. Tako nekako je i onoj tvojoj, mlađoj?"
Platio je i krenuo. Na polasku mi je još samo dobacio: "Nisi mi baš odgovorio na pitanje. Htio sam te pitati, ustvari, nešto drugo: znam da se može živjeti od fikcije, ali može li se živjeti u fikciji. I koliko dugo. Razmisli. Se vidjamo."
Nismo se više vidjeli.
Jedan dan sam ušao u kafanu, a konobar me je pitao: "Jesi li čuo za D.? Eto, ima u novinama. Našle su ga komšije. Valjda se ušćuo na ovoj vrućini..."
S neprepoznatljive fotografije s lične karte me je gledalo njegovo lice. Slijedio je tekst: Posljednji pozdrav našem kolegi... Sahrana će se obaviti... U potpisu ima nekog opskurnog preduzeća.
Nigdje i ništa više.
"A, šta mu je s familijom?"
Konobar je ispraznio pepeljaru i obrisao stol: "Pojma nemam."
Otišao sam do Emira u oglasno Oslobođenja. Dao sam mu tekst. U prvi mah sam htio napisati nešto "što izaziva pozor", ali ispalo je samo: "Posljednji pozdrav našem nikad prežaljenom suprugu i ocu."
Emir me pitao:
"Ima li slika?"
"Nema".
"Čudno."
"Tako su oni htjeli."
* * *
Gledao sam u noćno nebo i čuo njegov glas. Trudio sam se razaznati šta mi to govori, ali ga je zaglušivala kakofonija koja je dolazila iz moje glave.
A, onda sam jasno čuo tišinu.
Last edited by Orhanowski on 10/10/2006 12:14, edited 3 times in total.
-
van Basten
- Posts: 7533
- Joined: 21/09/2006 02:59
#20
sjajan pisac... nažalost, jedan od onih koji su imali tu nesreću da su nas morali napustiti pa tek onda dobiti poštovanje šireg auditorija
njegove priče su genijalne... kad ih čitaš imaš osjećaj da bi svako (pa i ti) ovo mogao napisati, a onda malo prokontaš i shvatiš da je baš to najteže, postići tu jednostavnost a istovremeno i genijalnost u pripovjedanju.
Knjiga iz koje prekucavaš priče (svaka čast na tome btw) meni stoji na istaknutom mjestu, već dva puta je pažljivo pročitana i sigurno neće dugo skupljati prašinu
njegove priče su genijalne... kad ih čitaš imaš osjećaj da bi svako (pa i ti) ovo mogao napisati, a onda malo prokontaš i shvatiš da je baš to najteže, postići tu jednostavnost a istovremeno i genijalnost u pripovjedanju.
Knjiga iz koje prekucavaš priče (svaka čast na tome btw) meni stoji na istaknutom mjestu, već dva puta je pažljivo pročitana i sigurno neće dugo skupljati prašinu
-
Saraswati
- Posts: 1817
- Joined: 05/05/2006 11:22
#21
Tema vec postoji, pod istim nazivom:Orhanowski wrote:Drago mi je da vam se svidja, ali mi je cudno da se niko ranije nije sjetio Dzamonje. Hiljadu nekakvih bezveznih tema, a nigdje naseg DaceSad je i on tu, samo od juce je vec 200 ljudi posjetilo temu
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... sc&start=0
Al' svaka cast na trudu
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#22
KRSTENJE
”Ma, jebi se!”, kaze mi covjek koji se nasao uvrijedjenim (!?), pogodjenim (?!). ugrozenim(?!) mojim pisanjem istine.
Evo, jebem se!
I to na tenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva – to je samo neprestani bol, trganje duse na komadice, razdiranje mozga, cupanje zivaca (iliti, nervnih celija, koje se, kao sto je opstepoznato, ne obnavljaju), trosenje ovog vec izrabljenog tijela...
Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je covjek dosao s gutom para, ne u dzepu, nego dzepovima, i rekao mi:
”Daco, sad cemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a nece nam dati.”
Cure su bile mrak – ili sam ja bio mlad.
Otisli smo, prvo, u ”Kineski restoran”. Sta li smo jeli i pili, toga se ne sjecam, jer mi je samo jedno bilo na pameti...
Potom u ”Plavi klub” u hotel ”Evropi”, gdje je drndala ona uobicajena muzika, a covjek je svako malo vadio ”petake” iz dzepa, ne da naruci pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju vise, da mozemo ko ljudi porazgovarati...
Na ”metli” smo izasli odatle, a onda produzili do ”Hamam bara”: nastupao je ”covjek iz Bugarske”, koji je od svog tijela pravio cudo, a ja sam se pitao (u sebi) moze li ga sam sebi popusiti.
Bila je i jedna poprilicno ruzna striptizeta, koja je fingirala koitus sa plisanim medom, a covjek je rakao da ga cijela kafana, puna kamiondzija, pekara, sibicara i prevejanih svercera, cuje:
”Jadni medo, jadni medo...”
Otisli smo taksijem na Mejtas, cure su, zadivljujuci trijezno, izasle iz kola, a covjek mi je nakon toga promrmljao:
”Sta sam ti rekao! Nece nam dati!”
Htio sam ga pitati kako to da ce nam dati kad nismo ni trazili, ali sam rekao:
”Pa, covjece, zasto ih zoves?”
“Nije ovo meni prvi put – hocu samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje.”
Zora je vec bila granula, bife “Korzo” nam je bila najbliza destinacija…
Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla I mlada I radodajka, nas je sluzila, pa cuvsi nasu nocasnju storiju, surovo komentarisala:
“Vi, knjizevnici, samo pricate, pricate…”
* * *
E, sto sam ja sve ovo poceo pricati?
Zato sto sam se sjetio one stare, narodne:
”Posto bi se Marko poturcio? Ne bi niposto, ali bi iz inata!”
Nisam Marko, nisam se poturcio, ali sam preko noci postao Atif...
...a, evo kako se to desilo:
Covjeku o kojem pricam su se svi oni silni “petaci” istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u “kuci zalazeceg sunca”, cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka Cucka (“prinovu” u nas bermudski trougao), mamurnog k’o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani “maksi” kaput, ispod njega cizme, oko kragne svezali sal I pravili se da pricamo s tom “osobom”.
Cucak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, dosao sebi.
Pive su brzo planule, pa me je covjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega ceka nekakav honorar iz pozorista.
Nisam imao banke, ali sam otisao kod svog djeda (po rodjenu Mostarac) i ”posudio” pare.
Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je covjek sa kojim sam putovao tumarao ”hodnicima” i na sav glas vikao:
”Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?”
Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog ppozorista (od kojeg je covjek o kojem pricam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao sto bog kaze, punim imenom i prezimenom...
Covjek je jos uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otisao da nadjem ”stjuarda”.
Bio je u zadnjem vagonu, p’jan k’o mejt, a na moje pitanje ”ima li sta od pica”, odgovorio mi: ”Imam samo litar loze, a nju cuvam za sebe”.
Vratim se u kupe, a covjek me predstavi kao Atifa, svog brata.
Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda covjek ”objasnio” da smo mi od dva oca i jedne matere.
Sjedimo u ”Liri”, u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a covjek skuzi drota u cosku, i to s zenskom:
”Posalji pice za onaj sto”, kaze on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara.
“Nista ne brini, sve je pod kontrolom.”
Ne prodje minut, a konobar se vraca i pita nas sta cemo popiti od drota.
”Daj nam dva kurvoazjea.”
U mostarskom pozoristu nas bas zagotive: soba na sprat, meze, pice, lova, ali ja se budim k’o kreten rano, silazim u bife – nigdje zive duse.
Porucio kafu, a konobarica vice:
“Atife, hoces li kiselu uz kafu?”
Ja se trzam – znam da nisam Atif, a opet mi nesto suvheli, jer sam jedini gost…
”Moze”, kazem i dodam, ”i lozu”.
Prinosi ona sve to i kaze: ”Joj, jest vam se brat sinoc napio!”
Uto ce i on!
“Pa, bolan, covjece, sto me proglasi bratom?”
“Jesi ti glup! Pa, picka ti materina, skontaj malo – meni trideset godina, tebi petnaest. Sta ce Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!”
Otada to ime nosim s ponosom.
P.S. Mada I dalje sam sebe jebem.
("kuca zalazeceg sunca" je Dacin stan)
”Ma, jebi se!”, kaze mi covjek koji se nasao uvrijedjenim (!?), pogodjenim (?!). ugrozenim(?!) mojim pisanjem istine.
Evo, jebem se!
I to na tenane. Vjerujte mi da u tome ne nalazim nikakva zadovoljstva – to je samo neprestani bol, trganje duse na komadice, razdiranje mozga, cupanje zivaca (iliti, nervnih celija, koje se, kao sto je opstepoznato, ne obnavljaju), trosenje ovog vec izrabljenog tijela...
Evo, jebem se opet kad se sjetim kad mi je covjek dosao s gutom para, ne u dzepu, nego dzepovima, i rekao mi:
”Daco, sad cemo zvati dvije koke – mogu popiti i jesti hipten, a nece nam dati.”
Cure su bile mrak – ili sam ja bio mlad.
Otisli smo, prvo, u ”Kineski restoran”. Sta li smo jeli i pili, toga se ne sjecam, jer mi je samo jedno bilo na pameti...
Potom u ”Plavi klub” u hotel ”Evropi”, gdje je drndala ona uobicajena muzika, a covjek je svako malo vadio ”petake” iz dzepa, ne da naruci pjesmu, nego da malo ohanu, da ne sviraju vise, da mozemo ko ljudi porazgovarati...
Na ”metli” smo izasli odatle, a onda produzili do ”Hamam bara”: nastupao je ”covjek iz Bugarske”, koji je od svog tijela pravio cudo, a ja sam se pitao (u sebi) moze li ga sam sebi popusiti.
Bila je i jedna poprilicno ruzna striptizeta, koja je fingirala koitus sa plisanim medom, a covjek je rakao da ga cijela kafana, puna kamiondzija, pekara, sibicara i prevejanih svercera, cuje:
”Jadni medo, jadni medo...”
Otisli smo taksijem na Mejtas, cure su, zadivljujuci trijezno, izasle iz kola, a covjek mi je nakon toga promrmljao:
”Sta sam ti rekao! Nece nam dati!”
Htio sam ga pitati kako to da ce nam dati kad nismo ni trazili, ali sam rekao:
”Pa, covjece, zasto ih zoves?”
“Nije ovo meni prvi put – hocu samo da vidim dokle njihov bezobrazluk traje.”
Zora je vec bila granula, bife “Korzo” nam je bila najbliza destinacija…
Koliko se mogu sjetiti, Slavica, drusla I mlada I radodajka, nas je sluzila, pa cuvsi nasu nocasnju storiju, surovo komentarisala:
“Vi, knjizevnici, samo pricate, pricate…”
* * *
E, sto sam ja sve ovo poceo pricati?
Zato sto sam se sjetio one stare, narodne:
”Posto bi se Marko poturcio? Ne bi niposto, ali bi iz inata!”
Nisam Marko, nisam se poturcio, ali sam preko noci postao Atif...
...a, evo kako se to desilo:
Covjeku o kojem pricam su se svi oni silni “petaci” istopili poput lanjskog snijega, pa smo jedno jutro sjedili u “kuci zalazeceg sunca”, cijedili zadnju gajbu piva, zajebavali Branka Cucka (“prinovu” u nas bermudski trougao), mamurnog k’o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani “maksi” kaput, ispod njega cizme, oko kragne svezali sal I pravili se da pricamo s tom “osobom”.
Cucak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, dosao sebi.
Pive su brzo planule, pa me je covjek pitao imamo li dovoljno para za voznu kartu do Mostara, gdje njega ceka nekakav honorar iz pozorista.
Nisam imao banke, ali sam otisao kod svog djeda (po rodjenu Mostarac) i ”posudio” pare.
Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je covjek sa kojim sam putovao tumarao ”hodnicima” i na sav glas vikao:
”Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?”
Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog ppozorista (od kojeg je covjek o kojem pricam trebao naplatiti honorar), pa sam se ja predstavio, kao sto bog kaze, punim imenom i prezimenom...
Covjek je jos uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otisao da nadjem ”stjuarda”.
Bio je u zadnjem vagonu, p’jan k’o mejt, a na moje pitanje ”ima li sta od pica”, odgovorio mi: ”Imam samo litar loze, a nju cuvam za sebe”.
Vratim se u kupe, a covjek me predstavi kao Atifa, svog brata.
Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda covjek ”objasnio” da smo mi od dva oca i jedne matere.
Sjedimo u ”Liri”, u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a covjek skuzi drota u cosku, i to s zenskom:
”Posalji pice za onaj sto”, kaze on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo taman para za cigara.
“Nista ne brini, sve je pod kontrolom.”
Ne prodje minut, a konobar se vraca i pita nas sta cemo popiti od drota.
”Daj nam dva kurvoazjea.”
U mostarskom pozoristu nas bas zagotive: soba na sprat, meze, pice, lova, ali ja se budim k’o kreten rano, silazim u bife – nigdje zive duse.
Porucio kafu, a konobarica vice:
“Atife, hoces li kiselu uz kafu?”
Ja se trzam – znam da nisam Atif, a opet mi nesto suvheli, jer sam jedini gost…
”Moze”, kazem i dodam, ”i lozu”.
Prinosi ona sve to i kaze: ”Joj, jest vam se brat sinoc napio!”
Uto ce i on!
“Pa, bolan, covjece, sto me proglasi bratom?”
“Jesi ti glup! Pa, picka ti materina, skontaj malo – meni trideset godina, tebi petnaest. Sta ce Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!”
Otada to ime nosim s ponosom.
P.S. Mada I dalje sam sebe jebem.
("kuca zalazeceg sunca" je Dacin stan)
Last edited by Orhanowski on 27/09/2006 18:57, edited 3 times in total.
-
Jimmy_The_Saint
- Posts: 2435
- Joined: 09/01/2006 11:16
- Location: Koliba na Rogoju
- Contact:
#23
Brate, halal ti truda!
Svaka dala
Svaka dala
-
Orhanowski
- Posts: 1132
- Joined: 29/08/2006 22:20
#25
VELIKA POBJEDA
Za Seju su jedni pričali da je sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio "uspomenu" njegovoj majci, drugi su "pouzdano" znali da je on sin direktora preduzeća u kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka, a koji je nešto zabrljao, i to "politički", treći su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju...
Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih: rasli smo na istoj hrani (crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka, zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao iz "refuze", užinama koje smo dobijali u školi - gumastim krofnama i bezukusnom čaju, "ajnpren" čorbi, puri i popari...), isto se oblačili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune, prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih očevih, gojzerice mazane lojem da ne bi propuštale vodu, vunene čarape koje smo kupovali od seljaka koji su nepogrešivo određivali veličinu mjereći ih obimom naših šaka... a ljeti, još jednostavnije: radije bosi, nego u "zepama", u kojima su se noge "kuhale", u crnim, fiskulturnim gaćicama, atletskim majicama...)
Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih. (Kao i sva djeca koja rastu bez očeva). Hodao je nekako postrance, često crvenio bez vidljiva razloga, a očima je više gledao u sebe nego oko sebe...
Ta godina je počela burno.
Prvo je bio razbijen izlog "Sporta" u našem komšiluku i iz njega su ukradene tri vazdušne puške i nekoliko velikih, lovačkih noževa.
Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice, ali nam ni na pamet nije padalo da to kažemo milicionerima koji su nas ispitivali, prijetili nam da će nas poslati u popravne domove, pokušavali nas kupiti raznim obećanjima...
Mi, raja iz Jezero ulice, nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu na nas, pa smo obili blagajnu kina "Radničkog univerziteta" i pokupili sve blokove karata, i "običnih" (na kojima su bili naznačeni redovi i sjedišta) i "finansijskih" (sa cijenom).
To je bilo premalo da poravnamo račune, pa smo još obili i bife kina "Sutjeska" i iznijeli po tri velike, plastične kese "kiki" i "bronhi" bombona.
I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku, ali ni oni, naravno, nisu nikad uperili prst u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.
Od tih krađa nismo imali nikakve koristi: oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i noževima, a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino, jer su poslije krađe štampane nove, u drugoj boji.
Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod ćumura, jeli dok nam "kiki" i "bronhi" nisu počeli izlaziti na uši i na nos...
Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.
U izlozima "komisiona" su se počele pojavljivati prave farmerke "Super Rifle" i "Roy Rogers", plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake, žvakaće gume u obliku cigareta, tranzistori sa slušalicom za uho...
Trebalo je vremena i truda, moljakanja, plača, obećavanja, dok bi se naši roditelji odlučili da nam kupe farmerke, tu "nepristojnu odjeću", koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.
Kad bismo ih već iskamčili, onda kao da smo se takmičili ko će im prije "dohakati": trljali smo ih ribaćim četkama i komadima cigle da bi što prije izblijedjele, izvlačili rese po rubovima nogavica...
Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki. Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom počeo da odudara od nas, odjednom nam je počelo smetati to što nema oca, odjednom smo otkrili da je siromašan, odjednom nam je počelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!
Prisjećali smo se svih naših "podviga" i zaključili da on nikada nije učestvovao u njima, prepričavali sve tuče s rajom iz Nuzurove i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo, zaključili da je kukavica, da ga treba izbjegavati, da ne zaslužuje da bude naša raja...
Izbjegavali smo ga (u početku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije), na njegova pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodređenim mumlanjem i namigivanjem.
Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu kako mu suze udaraju na oči i kako se oborene glave udaljava od nas.
Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo, a vrhunac je dostiglo kad su se u sali Druge gimnazije počeli prikazivati filmovi.
Sala se nalazila na "neutralnom" terenu i skoro svaka projekcija se završavala tučom.
Mi smo jedno vrijeme bili jači, ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu, uskoro, iz Popravnog doma, vraća Stanko...
Te večeri se prikazivao "Brod ludaka" i mi smo, kao i uvijek, "čoporativno", krenuli u kino.
I Sejo je bio s nama, ali kako na njega više niko nije obraćao pažnju, nismo ni registrovali da na sebi ima nove farmerke i zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom...
Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz Nuzurove čekaju napolju i da je s njima Stanko.
Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to čuli, ali smo odlučili da odmah izađemo napolje, da ne čekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, "psihički") i da se što prije suočimo s onim što se nije dalo izbjeći.
Još izdaleka smo vidjeli Stanka, s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog svojom rajom.
Izašli smo u hladno veče i krenuli kroz park.
Primicali smo im se i znali smo da će sve sada ići već prema ranije utvrđenom scenariju: najmanji iz njihove raje će se zaletjeti prema nama, pljunuti nekoga, neko će pokušati da ga dokači nogom, a onda će početi opšta gungula.
Međutim, desilo se nešto neuobičajeno. Prvi nam je prišao Stanko. Stajao je ispred nas i mjerkao nas podsmješljivim pogledom. (U Domu se bio raskrupnjao i narastao - ili se nama to samo činilo).
A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja, dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga...
To mu je bila prva greška.
Druga greška mu je bila kada je Seji, koji je stajao kao ukopan, okrenuo leđa i krenuo samozadovoljno prema svojoj raji...
Čuli smo Sejin životinjski krik. Stanko se na taj krik pokušao okrenuti, ali je već bilo kasno: Sejina šaka ga je pogodila u vrat, a odmah potom mu je Sejo pao na leđa, oborio ga na zemlju, dohvatio za kosu i počeo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom, a drugom rukom mu u okrvavljena usta gurao šljunak sa staze...
Stanko je nesposoban da se brani, a njegova se raja, vidjevši šta se dešava s njim, odmah razbježala i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u leđa...
Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješćenog Stanka i morali smo ga držati kad se Stanko jedva osovio na noge i teturajući nestao u parku...
Te večeri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulične svjetiljke, prepričavajući našu, Sejinu veliku pobjedu, ali Sejo nije bio među nama.
Sjedio je kod kuće, gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku poderotinu na vindjaki i plakao...
Zašto sam sve ovo ispričao?
Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.
Za Seju su jedni pričali da je sin nekog šofera, koji je u prolazu kroz Sarajevo ostavio "uspomenu" njegovoj majci, drugi su "pouzdano" znali da je on sin direktora preduzeća u kojem je, kao kuharica, radila Sejina majka Dinka, a koji je nešto zabrljao, i to "politički", treći su se kleli da je Sejin otac neko iz komšiluka, koga svi dobro znaju...
Bilo kako bilo, tih godina malo smo se razlikovali jedni od drugih: rasli smo na istoj hrani (crnoj, miješanoj marmeladi iz drvenih sanduka, zelenom zejtinu, koji se još uvijek prodavao iz "refuze", užinama koje smo dobijali u školi - gumastim krofnama i bezukusnom čaju, "ajnpren" čorbi, puri i popari...), isto se oblačili (zimi: šareni džemperi od ostataka vune, prugaste pidžame ispod pantalona koje su se pravile od prevrnutih očevih, gojzerice mazane lojem da ne bi propuštale vodu, vunene čarape koje smo kupovali od seljaka koji su nepogrešivo određivali veličinu mjereći ih obimom naših šaka... a ljeti, još jednostavnije: radije bosi, nego u "zepama", u kojima su se noge "kuhale", u crnim, fiskulturnim gaćicama, atletskim majicama...)
Sejo se ipak malo razlikovao od ostalih. (Kao i sva djeca koja rastu bez očeva). Hodao je nekako postrance, često crvenio bez vidljiva razloga, a očima je više gledao u sebe nego oko sebe...
Ta godina je počela burno.
Prvo je bio razbijen izlog "Sporta" u našem komšiluku i iz njega su ukradene tri vazdušne puške i nekoliko velikih, lovačkih noževa.
Mi smo znali da su to uradila raja iz Nuzurove ulice, ali nam ni na pamet nije padalo da to kažemo milicionerima koji su nas ispitivali, prijetili nam da će nas poslati u popravne domove, pokušavali nas kupiti raznim obećanjima...
Mi, raja iz Jezero ulice, nismo mogli dopustiti da oni iz Nuzurove budu u prednosti u odnosu na nas, pa smo obili blagajnu kina "Radničkog univerziteta" i pokupili sve blokove karata, i "običnih" (na kojima su bili naznačeni redovi i sjedišta) i "finansijskih" (sa cijenom).
To je bilo premalo da poravnamo račune, pa smo još obili i bife kina "Sutjeska" i iznijeli po tri velike, plastične kese "kiki" i "bronhi" bombona.
I raja iz Nuzurove je znala da je to djelo naših ruku, ali ni oni, naravno, nisu nikad uperili prst u bilo koga od nas kad su njih ispitivali.
Od tih krađa nismo imali nikakve koristi: oni se nisu smjeli šepuriti sa svojim puškama i noževima, a mi nismo mogli upotrijebiti one karte za kino, jer su poslije krađe štampane nove, u drugoj boji.
Kese sa bombonima smo sakrili u mojoj šupi, ispod ćumura, jeli dok nam "kiki" i "bronhi" nisu počeli izlaziti na uši i na nos...
Tako je prošlo ljeto, a s jeseni su počele da se dešavaju promjene u našim životima.
U izlozima "komisiona" su se počele pojavljivati prave farmerke "Super Rifle" i "Roy Rogers", plavi i zeleni šuškavi mantili i vindjake, žvakaće gume u obliku cigareta, tranzistori sa slušalicom za uho...
Trebalo je vremena i truda, moljakanja, plača, obećavanja, dok bi se naši roditelji odlučili da nam kupe farmerke, tu "nepristojnu odjeću", koja je, uz to, bila i nezamislivo skupa.
Kad bismo ih već iskamčili, onda kao da smo se takmičili ko će im prije "dohakati": trljali smo ih ribaćim četkama i komadima cigle da bi što prije izblijedjele, izvlačili rese po rubovima nogavica...
Jedini Sejo u cijeloj raji nije imao farmerki. Njegova mati sve da je i htjela (a htjela je!) nije mogla odvojiti toliko para, i on je odjednom počeo da odudara od nas, odjednom nam je počelo smetati to što nema oca, odjednom smo otkrili da je siromašan, odjednom nam je počelo smetati što živi s majkom u jednoj sobici bez vode i klozeta?!
Prisjećali smo se svih naših "podviga" i zaključili da on nikada nije učestvovao u njima, prepričavali sve tuče s rajom iz Nuzurove i ispalo je da njega ni tu nikad nije bilo, zaključili da je kukavica, da ga treba izbjegavati, da ne zaslužuje da bude naša raja...
Izbjegavali smo ga (u početku diskretno, a kasnije sve otvorenije i otvorenije), na njegova pitanja gdje idemo odgovarali nekim neodređenim mumlanjem i namigivanjem.
Surovo smo uživali u tome da ga vidimo kako crveni u licu kako mu suze udaraju na oči i kako se oborene glave udaljava od nas.
Naše rivalstvo sa rajom iz Nuzurove je i dalje trajalo, a vrhunac je dostiglo kad su se u sali Druge gimnazije počeli prikazivati filmovi.
Sala se nalazila na "neutralnom" terenu i skoro svaka projekcija se završavala tučom.
Mi smo jedno vrijeme bili jači, ali smo s uznemirenjem primili vijest da se u Nuzurovu, uskoro, iz Popravnog doma, vraća Stanko...
Te večeri se prikazivao "Brod ludaka" i mi smo, kao i uvijek, "čoporativno", krenuli u kino.
I Sejo je bio s nama, ali kako na njega više niko nije obraćao pažnju, nismo ni registrovali da na sebi ima nove farmerke i zelenu, talijansku, vindjaku sa rajsfešlusom...
Još za vrijeme predstave, u kino se uvukao jedan klinac iz naše raje i javio nam da nas oni iz Nuzurove čekaju napolju i da je s njima Stanko.
Nije nam bilo baš lako pri duši kad smo to čuli, ali smo odlučili da odmah izađemo napolje, da ne čekamo kraj filma (film je ionako bio dosadan, "psihički") i da se što prije suočimo s onim što se nije dalo izbjeći.
Još izdaleka smo vidjeli Stanka, s cigaretom u ustima, nehajno oslonjenog na drvo, okruženog svojom rajom.
Izašli smo u hladno veče i krenuli kroz park.
Primicali smo im se i znali smo da će sve sada ići već prema ranije utvrđenom scenariju: najmanji iz njihove raje će se zaletjeti prema nama, pljunuti nekoga, neko će pokušati da ga dokači nogom, a onda će početi opšta gungula.
Međutim, desilo se nešto neuobičajeno. Prvi nam je prišao Stanko. Stajao je ispred nas i mjerkao nas podsmješljivim pogledom. (U Domu se bio raskrupnjao i narastao - ili se nama to samo činilo).
A, onda je prišao Seji, koji je stajao s kraja, dohvatio ga za džep vindjake i otrgao ga...
To mu je bila prva greška.
Druga greška mu je bila kada je Seji, koji je stajao kao ukopan, okrenuo leđa i krenuo samozadovoljno prema svojoj raji...
Čuli smo Sejin životinjski krik. Stanko se na taj krik pokušao okrenuti, ali je već bilo kasno: Sejina šaka ga je pogodila u vrat, a odmah potom mu je Sejo pao na leđa, oborio ga na zemlju, dohvatio za kosu i počeo mu udarati glavom o zemlju jednom rukom, a drugom rukom mu u okrvavljena usta gurao šljunak sa staze...
Stanko je nesposoban da se brani, a njegova se raja, vidjevši šta se dešava s njim, odmah razbježala i nama je preostalo još samo to da ih ispratimo s nekoliko kamenica u leđa...
Jedva smo skinuli Seju sa poluonesviješćenog Stanka i morali smo ga držati kad se Stanko jedva osovio na noge i teturajući nestao u parku...
Te večeri smo do kasno ostali na ulici, ispod ulične svjetiljke, prepričavajući našu, Sejinu veliku pobjedu, ali Sejo nije bio među nama.
Sjedio je kod kuće, gledao kako njegova majka bezuspješno pokušava da zakrpi veliku poderotinu na vindjaki i plakao...
Zašto sam sve ovo ispričao?
Zato što i ja gledam na svaki preživljeni dan svog života kao na neku veliku pobjedu, a poderotine na mojoj duši sve su veće i niko ih ne može zakrpiti.