Dario Dzamonja

Tisina · Post by **Tisina** » 28/04/2004 20:01

Pokoj mu dusi..mnogo volim njegove price, kolumne

vi?

Ako ti jave da sam pao na razoranim, sledjenim poljima Flandrije, da me jepokosio srapnel-ti nemoj da budes tuzna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znas da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove...
To je sve obicna literarna konstrukcija, a da ne pricamo o tome sto ja nikad nisam vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kazu da sam se u svojim posljednjim casovima junacki drzao, da sam neustrasivo gledao smrti u oci, da sam je cak i zacikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dzelatu dao kesu dukata uz rijeci: Dobro obavite svoj posao!
, a da sam potom, sam izmaknuo stolicu ispod vjesala, ti bi morala znati da je to jedna obicna izmisljotina, izmisljotina onih koji ne znaju sta je to zivot a sta smrt znaci.
Ti me dobro znas; znas kako ja cesto umirem svakog bogovjetnog dana, kako setrzam na svaki sum, kako mi se celo cesto orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znas da se bojim proviriti kroz spijunku na vratima bojeci se nisam ne znam cega, bojeci se nekog ko ce mi sa nadmocnim osmjehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
Predaj se!
Jos niko nije nasao spasa od onoga koji uzima bez ruku!

Sjecas se kako sam se bojao kad si trebala da me predstavis svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijedis da nisam bas toliki kreten koliki izgledam, i da se sa mnom moze ponekad proci ruku pod ruku kroz prometnu ulicu...
Ja pamtim ono vece kad smo otisli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rodjendan, sjecam se svakog vica koji sam ispricao i sjecam se pogleda drustva koje je u meni gledalo neku egzoticnu zivotinju, sjecam sekako su se gurkali laktovima kada smo ulazili, kada sam skidao svoje cipele sa pacijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne bas cistim carapama...Pamtim kako sam to vece, ponesen strahom popio tri flase 'Fruskogorskog bisera',
litar i po domace rakije (vise je nije ni bilo) i zavrsio sa 'Mandarinetom', nekim likerom od mandarina...
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je drzalo.
Onda smo izasli na Vilsonovo setaliste i ti si se propela na prste i poljubila me evo, bas ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i pocnem plakati...
Prolazila su neka djeca i cuo sam ih kako kazu:
'Vidi pedera'!!
Kao i uvijek ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da skrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dusi koji se neda ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene...
------I zato, ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica ispadam budala u svacijim ocima...--------TO TI JE ZIVA ISTINA!

( Dario Dzamonja)

daca l · Post by **daca l** » 28/04/2004 20:25

mmmmmmmmmmmmmmmmmmmm volim takve tipove , to mi je kao neka mana

Tisina · Post by **Tisina** » 28/04/2004 21:00

ma joj volim razlicite tipove ,svi su vazda bili skroz drukciji jedan od drugog, nego nekada nekako samu sebe nadjemu Djamonjinim pricama..

Tisina · Post by **Tisina** » 28/04/2004 21:39

DARIO DZAMONJA

Lutka na koncu

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše pa da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što sada radim, od mrtvih uspomena pravim život...

Sjećam se prve “Evrovizije”, koja je prenošena na našoj televiziji,a ako me ovo krhko sjećanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je šokirala tadašnju javnost pojavivši se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, još bosa. Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je naš predstavnik bio Baho Kurt ili “Indexi” s “Pružam ruke” - u to se ne bih mogao zakleti...

Ali, naravno, to nije poenta ovih sjećanja (ili prisjećanja, nazovite ih kako hoćete).

Oduvijek sam bio “pozorišno dijete”: i moj stric i otac su pjevali u “Narodnom pozorištu” i ja pamtim - mada je čak bilo i rano da se bilo šta pamti, kako sam se muvao iza scene; još me škaklji opori miris tapetarskog ljepila, još su mi dragi drveni mačevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus “najboljih” sendviča na svijetu u bifeu...

Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus šminke i onoga (ne znam kako se to već zove), što se koristi za skidanje šminke...

Taj svijet mirišljave jelovine dok se postavlja scena, lepršava tijela balerina (tek sam slutio da u njima ima nešto što će mi kasnije doći glave u životu) kako špiceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio “glumac” u “Ohridskoj legendi”, nipošto nisam htio da propustim taj ritual.

(“Igrao” sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u “Normi” i imao najtežu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-šest godina, probuditi se na određenu ariju moje “majke” Norme itd. itd.)
Moj “profesionalni angažman” u pozorištu se, nakon što sam s “Ohridskom legendom” i “Normom” obišao sva pozorišta i domove za kulturu, od Vareša do Bugojna, bližio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bonbona “505 s crtom”, što bi mi ih čika Elko, u “Ohridskoj legendi”, dok bih mu sjedio u krilu, tutnuo u ruke...

Ali tad sam već krenuo u školu.
Najprotraćenije vrijeme u mom životu, jer sam već znao čitati i pisati, a to je jedino što i dan današnji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamćenja.

Jedina vajda je bila što sam išao u “Vježbaonu” (tadašnju “Učiteljsku školu”, a potom “Petu gimnaziju”), čije se dvorište dodirivalo s rukometnim igralištem “FIS-a”, pa bih poslije nastave, prteći besmislene bukvare (“Eso se šiša”, “Osa sisa sok” - ili, kako smo se zafrkavali “Zuca čopa karpuzu”), sveske ispunjene “tankim” i “debelim” linijama, mogao ostati na treninzima rukometaša “Mlade Bosne” i uskoro postao njihova maskota, pa su mi Ćuna, Ibe, Efi, Benco, Runjo... čak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas počeli voditi na “matineje” u “Lutkarsko pozorište”.

Učiteljica Mirza (a kasnije Štefica) ispred nas, a mi, kao pačići, držeći se za peševe naših “radnih odjeća”, ulazili smo u jedan novi svijet.

"Kekec" i "Šuma Striborova" su predstave koje su me se bile najviše dojmile.

Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sreće kad bi Mojca progledala, sav skutren gledao kako se u Striborovoj šumi drveće kreće i prijeteći njiše, a potom izlazio na danje svjetlo i jedva čekao kad ću opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.

(Čini mi se da se za proteklih četrdeset godina ništa nije promijenilo, jer i sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprečna osjećanja.)

Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajući da sam bolestan, ostao kod kuće, pojeo “ajnpren” čorbu što mi je baka napravila, a čim je ona otišla do komšinice na kafu, uskočio u kratke pantalone i “zepe” i potražio pravac prema “Lutkarskom pozorištu”.

Htio sam istražiti koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije

Prošao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovačku, kroz “parkić” ispod kapije bijelog jorgovana, do “Umjetničkog paviljona” (koji više ne postoji, jer - niko mi to nikad neće objasniti zašto - srušen je da bi se dobila “zelena površina”), i - zalutao...

Sjedio sam na kamenom zidiću i plakao, a onda mi je prišao mladi milicioner i pitao me gdje stanujem.

“Jezero 7,” rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije čuo jer joj je ime već bilo promijenjeno u Kate Govorušić. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz plač, rekao:
"U pozorište."
"Pozorište???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je već, neko stariji, znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kući uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je čuo šta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti šta me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestašluk? Ma, jok!

Prije će to biti neodoljiva želja da se sazna kako “mrtve” stvari postaju “žive”, kako od komada drveta napraviti biće koje misli i osjeća, jednom rječju: kako postati BOG.

Trebali bi vrlo precizni instrumenti duše da se sazna koliko je ta moja opsjednutost Pozorištem lutaka utjecala da budem ovo što jesam, da radim ovo što radim, od mrtvih uspomena pravim život, ali to više nije ni važno, jer se sjećam kako u bašti “Bagrema” sjedim sa svojom prvom curom, držim je za ruku, ona nešto priča, a onda trgne ruku i uvrijeđeno kaže:
"Ti mene ništa ne slušaš."
“Slušam, slušam, dušo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemičar' zato što te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...”, a ne mogu da joj kažem
"Volim te, dušo, ali Mojcu više."
Prošlo je još hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da učini čudo, da me pokrene, da ovom mrtvom biću vrati život.

daca l · Post by **daca l** » 29/04/2004 14:24

istina, istina

gulanfer_ · Post by **gulanfer_** » 29/04/2004 23:06

Daco je jedna legenda sarajevska. Da li znate ima li se igdje jos kupiti njegova zbirka prica (DANI)?

7th_Heaven · Post by **7th_Heaven** » 30/04/2004 01:35

i meni je bio drag..

DaysleepeR · Post by **DaysleepeR** » 30/04/2004 01:48

Dario je bio divan bas kao i njegove price, a sad mi recite odakle ste kopirali ove tekstove da mogu otici i sam, i da li ih ima jos tamo

dariosa · Post by **dariosa** » 30/04/2004 02:50

Bio i ostao legenda.

Tisina · Post by **Tisina** » 30/04/2004 10:43

DaysleepeR wrote:Dario je bio divan bas kao i njegove price, a sad mi recite odakle ste kopirali ove tekstove da mogu otici i sam, i da li ih ima jos tamo

hehe iz mog kompjutera

Sama sam ih prekucavala

elsa · Post by **elsa** » 30/04/2004 10:58

Hm

Bila sam ubjedjena da je neko drugi otvorio temu! Vidim da nije, ali sace se uskoro javiti na istu.
Ja sam otkrila Dzamonju tek nedavno...i nekako bas sto Tisina rece pise kao za sve nas...koji se manje dobro snalazimo s rijecima...
Malo je nekada suvise negatvian za moj pojam...ali ima u meni jedna strana blizanca kojoj to odogovara.
A kazu kada pronadjete dobrog pisca, to je kao da ste pronasli dobrog prijatelja.

te se ovom prilikom i zahvaljujem onome koji me je prosvijetlio

Takodjer smatram da je steta sto se jos vise ne spominje...nekako kao da ga se bh javnost "stidi", i u cosak ostavlja.

Whetever!

manijak1 · Post by **manijak1** » 30/04/2004 11:02

Negativno je živio ali gledao je trezvenije od onih koji su zazirali od

onoga od čega on nije.

elsa · Post by **elsa** » 30/04/2004 11:04

manijak1 wrote: Negativno je živio ali gledao je trezvenije od onih koji su zazirali od onoga od čega on nije.

YEs...a tako fino receno

hey · Post by **hey** » 30/04/2004 11:52

scilencion hvala na podsecanje
volim citati njegove knjige i uvek me njegovo ime podseti na dan, kad sam na vilsonovom sedela na klupi i citala jednu od njegovih knjiga cekajuci jednog momka da se vrati

Tisina · Post by **Tisina** » 30/04/2004 12:09

NA VIJEST O SMRTI

Pred njegovim perom Sarajevo je otvaralo dusu

Senad Avdic, glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne: "Ovo je tezak trenutak i za mene osobno i za grad Sarajevo. Mislim da ovaj grad u posljednjih 50 godina nije imao svog pisca na nacin na koji je to bio Dario Dzamonja. On je autenticno pisao i govorio o tom gradu. Poznato je da je ranjen i izasao 1993. godine iz Sarajeva i otisao sa porodicom u Ameriku. Ali on nije mogao ni zivjeti ni pisati bez Sarajeva. Zato se i vratio. Bio je razapet izmedju porodice u Americi i Sarajeva i njegova literatura je posljednjih godina govorila upravo o tom rascjepu u kojem se nasao. Mislim da je generalno literatura u BiH dosta izgubila, a Sarajevo je izgubilo svoga knjizevnog hronicara. Dzamonja je u knjizevnosti bio ono sto je Davorin Popovic bio u muzici. Sudbina je htjela da u tako kratkom vremenskom rasponu odu ljudi koji su privatno bili prijatelji i koji su jedan po peru, a drugi po mikrofonu, bili simboli knjizevnosti i muzike. Mislim da ce se veoma testo bh. prozna knjizevnost oporaviti i sumnjam da ce u narednih deset godina imati tako rasnog proznog pisca kakav je bio Dario Dzamonja." Zlatko Topcic, knjizevnik: "Ovo su one situacije kada covjek, htio-ne htio, ne moze - i ne treba!- bjezati od patetike. Uistinu, Dario Dzamonja je zivio svoje knjizevno pismo, i to se u njemu - pismu - jasno vidi. On je vodio zgusnut, intenzivan, pun zivot. A takvi zivoti, po nekom pravilu, brzo se potrose. Bio je drukciji covjek, otud je valjda i u svojoj knjizevnosti ostvario tu drukcijost, biti svoj, prepoznatljiv, drukciji, valjda je najvise sto se u knjizevnosti moze ostvariti i sto, napokon, jedino ima smisla. Pismo njegovo, ono umjetnicko, knjizevno, kladim se, potrajat ce dugo i tek ce biti predmetom pomnijeg, serioznijeg istrazivanja. Nazalost, necem sto zovemo "sarajevski duh" pripada i losa navika da tek sada, bez ikakve vremenske distance, sa dubokom izvjesnoscu, mozemo reci da je rijec o kultnom sarajevskom piscu, i da se ta ocjena odnosi mozda na svega nekoliko autora i da se svi mogu nabrojati na prste jedne ruke. Njegova umjetnost druzenja nije bila nista manja od njegove umjetnosti pripovijedanja. Zadnji put smo do sitnih sati sjedili u Wigvamu, prije desetak dana. Neka mu je laka zemlja i njegov "din dusmanin", kako me je zvao, upucuje mu posljednji pozdrav." Ivan Kordic, knjizevnik: "Dario Dzamonja bio je jedan od najvecih gradskih pisaca grada Sarajeva. A sta to znaci? Pisao je o duhu koji taj grad nosi i ima i da je on zivio zivot zivotom grada, i lijep i tragican, i nazalost zavrsio prije nego sto je mogao napisati jos nesto o tom gradu." Gradimir Gojer, ministar kulture Kantona Sarajevo: "Smrcu Darija Dzamonje nismo izgubili samo odlicnog pisca urbane proze, nego i covjeka koji je svakog trenutka svog zivota svjedocio da je originalnost zivljenja bila imanentna rijetkima. Dzamonja nije zivio konfekcijski. On je bio luconosa jedne mocne ljudskosti koju je nesebicno dijelio svima oko sebe. Bio je i ostao nas Daco, sav zaronjen u maticu i misao zivota, kako ga je mislio i modelirao. Smrcu Darija Dzamonje povijest bh. knjizevnosti biljezi jos jedan tezak udarac, ali ostaje ono po cemu cemo pamtiti naseg Dacu. To su knjige, knjige lucidne, znakovite i nadasve inteligentne. Sucut svima koji su Dacu voljeli i poznavali, jer jednostavno on je bio jedno od lica svog i naseg Sarajeva." Boro Kontic, novinar: "Daco Dzamonja bio je moj prvi komsija, zapravo su nam se dodirivali zidovi "spavacih soba". Iako "fizicki" najblizi njegovim snovima kao i drugi, manje - vise stranci bio sam jako udaljen od onoga sto je bez prestanka snivala njegova plemenita pojava. Volio sam ga puno jer nije skrivao svoje slabosti od kojih kao da je bio satkan. I sada se mogu sjetiti kako nervozno odmahuje rukom na bilo kakav pomen muske njeznosti. I sada mogu zamisliti kako ga pokusavam pomilovati jer je, eto, kazu, mrtav, a on mi u svom drcnom stilu odgovara "Samo si mi ti trebao". Asmir Kujovic, u ime Drustva pisaca BiH: Duboko smo potreseni vijescu o smrti naseg dragog kolege. Dario Dzamonja bio je pisac pred cijim perom je Sarajevo otvaralo svoju dusu u nizu knjiga koje smo voljeli. Od "Prica iz moje ulice" do drugog izdanja "Prirucnika" i "Pisama iz ludnice". Sa njegovom smrcu Sarajevo je izgubilo svog najpovjerljivijeg pjesnickog tumaca i zastupnika".

havetinja · Post by **havetinja** » 30/04/2004 12:26

tisino,
hvala ti za ove dacine tekstove.

ne bilo ti zapovijedjeno , nabaci nam jos koji.

Jasho · Post by **Jasho** » 30/04/2004 12:35

Dario Džamonja je bio genijalan pisac i pravo je zadovoljstvo čitati njegove priče. Upravo čitam njegovu knjgu priče koju je objavila Slobodna Bosna, tih 600 predivnih stranica i moja je savjet ako nemate ovu knjigu da je nabavite, jer svakoko voli književnost i knjigu morao bi je imati u svojoj kučnoj biblioteci

DaysleepeR · Post by **DaysleepeR** » 30/04/2004 15:27

Tisina wrote:
DaysleepeR wrote:Dario je bio divan bas kao i njegove price, a sad mi recite odakle ste kopirali ove tekstove da mogu otici i sam, i da li ih ima jos tamo
hehe iz mog kompjutera

Sama sam ih prekucavala

Svaka cast legendo

dariosa · Post by **dariosa** » 02/05/2004 01:50

stochar wrote:maloprije negdje citirah, al' ope' cu:

najprije drmnem jednu ljutu! ko ce jest' na prazan stomak...
(D. Dzamonja)

ova je genijalna....

dariosa · Post by **dariosa** » 02/05/2004 02:13

Probat cu i ja jednu prepisat za raju, ali ne veceras.

Avdo Dzamonji u jednoj od prica: "Boze jeli bila ovako glupa i kad je bila lijepa"

mIRCerka · Post by **mIRCerka** » 15/10/2005 23:32

Danas su pune cetiri godine....

Daco, hvala ti na svemu....

jagomirka · Post by **jagomirka** » 16/10/2005 00:01

Redovno sam pratila njegovu kolumnu..odusevljena sam bila..i jos sam..
A kada je SB to izdala?Jel' se moze naci po onim stolovima u gradu?

mIRCerka · Post by **mIRCerka** » 16/10/2005 00:09

jagomirka wrote:Redovno sam pratila njegovu kolumnu..odusevljena sam bila..i jos sam..
A kada je SB to izdala?Jel' se moze naci po onim stolovima u gradu?

njegove knjige ne mozes naci na stolovima vise...mozda kod ulicnih prodavaca kupis rabljenu....
licno sam rovila po jednom kontejneru kad sam ugledala neku hamshu kako baca punu kesu knjiga u kontejner nakon useljenja u svjeze kupljeni stan...
i nasla njegvu staru knjigu

:D:D:D

Bosanac sa dna kace · Post by **Bosanac sa dna kace** » 16/10/2005 00:31

Pokoj mu dusi, bio je tako mlad...samo 50 godina...

No_Comment · Post by **No_Comment** » 16/10/2005 00:33

Bosanac sa dna kace wrote:Pokoj mu dusi, bio je tako mlad...samo 50 godina...

Kakvih 50...46 godina...bio je kazu ljubitelj zestoke kapljice...inace veoma dobar kolumnista...shteta...

Dario Dzamonja

#1 Dario Dzamonja

#2

#3

#4

#5

#6

#7

#8

#9

#10

#11

#12

#13

#14

#15

#16

#17

#18

#19

#20

#21

#22

#23

#24

#25