Zato sto je dobrim dijelom jeftin i banalan.
Ja mislim / Dragan Bursać: Zašto “Dara iz Jasenovca“ nije dobar film
U filmu kao da je riječ o Čarlsu Mensonu, koji preodjeven u ustaše, otima sa svojom sektom neke Amiše, dijeli ih u dvije grupe i onda u nekom hangaru uz orgije priređuje krvave žurke. Kao da je Tarantino bez talenta sreo Leni Rifenštal bez scenarija.
"Kakav su ustaše napravile pokolj nad Srbima u Jasenovcu, takav je pokolj Gagi Antonijević napravio sa Darom nad filmskom umjetnošću", ovo ne kažem ja, ovo kaže filmski kritičar i to iz Banjaluke Davor Pavlović na svom FB zidu.
Kad reditelja pojede tema
I nije Pavlović daleko od istine. Naprotiv. Reditelj Predrag Antonijević naprosto nije znao šta bi sa ovako velikom temom. A pojela ga je ta ogromna i strašna tema. I to, na žalost, očekivano. Izgleda se ni sam nije mogao odlučiti da li da je smjesti na lični, mikroplan ili da je digne na istorijsku zvaničnu, univerzalnu razinu? Da li da napravi intimnu ispovijest li istorijski spektakl?
Pokušao je oboje Antonijević i nije uspio.
Nema u filmu života djevojčice Dare. Njenu priču mi ne znamo. Ona je otrgnuta iz njedara Potkozarja i tako bačena nama pred ekran. Odmah treba reći da je djevojčicu Daru, sjajno odglumila malena Biljana Čekić i to je vjerovatno najsvjetlija strana filma.
Uostalom, ne znamo mi ni priče ostalih zarobljenih žena. Nije se redatelj sa scenarističkim timom pretjerano potrudio da kontekstualizuje svoje glavne likove. Postupak je to tako tužno sličan dosadašnjem tezgarenju srbijanskih reditelja na BiH tlu da je i sam jedno veliko tezgarenje. U tom kroki-napadu na scenario umjesto razvijenih likova tako dobijamo najjeftinije stripovske polukaraktere. Do groteske su tako dovedeni likovi ustaša, neke vrste obezličenih infantilnih karikatura, koje mantraju tri četiri rečenice, poput -Brže! -Kreći! -Naprijed!...i to sve u pauzama klanja, trovanja i ubijanja.
Umjesto Jasenovca, gledali smo samodovoljni krvavi pir
I da, jeste, najstrašnije je to što je jasenovačka genocidna stvarnost izgledala hiljadu puta užasnije od Antonijevićevog filma, ali u filmu mi to ne vidimo ni u naznakama. Mi to ne saznajemo. U filmu kao da je riječ o Čarlsu Mensonu, masovnom ubici iz Amerike, koji sa svojom sektom, preobučen u ustaše otima neke Amiše, dijeli ih u dvije grupe i onda u nekom hangaru uz orgije priređuje krvave žurke, nad istovjetno kostimiziranim zarobljenim ljudima. Kao da je Tarantino bez talenta sreo Leni Rifenštal bez scenarija.
Ne vidi se veličina tragedije i srazmjer užasa sistema logora Jasenovac!
Nema tu nikakvog šireg konteksta. Čak ni onog vizuelnog. A nemojmo nikad, nikad zaboraviti da je organizovani sistem logora smrti znan kao Jasenovac, nešto što je užasno, nešto što je nedopustivo u istoriji čovječanstva i ponajviše, nešto što je organizovano od strane cijele Nezavisne Države Hrvatske. Nije to bio tek krvavi incident desetak luđaka i luđakinja, kako se vidi u filmu, kojima je to tek tako palo na pamet. To je bio dio sveopšteg plana!
I treba i to znati - taj pogon logora bio je jedini koji je mimo njemačkog sistema imao je svoj zaseban, autonoman i dobro organizovan unurašnji sistem smrti. Ovako su ustaški poglavnici Maks Luburić i Ante Vrban predstavljeni kao bolesnici, koji bi se hipotetički na neuračunljivost mogli izvući od smrtne kazne, a bili su sve - samo ne neuračunljivi i bolesni!
Ovim filmom, ne da nije prikazan organizovan sistem uništavanja ljudskih duša, srpskih, židovskih i romskih, uz sve ostale antifašističke, nego je sve svedeno, velim, na puki serijski ubilački incident u kome grupa kostimizranih nadrilikova samo mijenja ubilačke metode. Konteksta i radnje, najjednostavnije rečno - nema.
Za sve su krivi, a ko bi drugi, nego partizani
Kad smo kod stereotipizacije, uz ustaše, hodajuće mentalne bolesnike, a u stvarnosti su to bili dobro proračunati monsturmi, nikako bolesnici, kažem uz njih tu je gotovo pitoreskna slika Nijemaca, koji su ili krhki profesori filozofije ili svježi gušteri koji povraćaju na ubistva.
U sveopštem tonu revizije, u ljotićevskom i nedićevskom tonu, tako u jednom momentu katolička časna sestra u jednoj sceni kaže, parafraziraću - da su za čitavu ovu situaciju, dakle za zarobljene i pobijene i žene i djecu u logoru - krivi partizani (sic!). Pa je gledatelju ostalo da klimne glavom i da se složi - i jesu, jer da nije bilo "zlih" partizana i bitke na Kozari, po toj iskrivljenoj logici "šta bi bilo, kad bi bilo", ne bi bilo ni Jasenovca.
E to je tek suludo!
O četnicima Uroša Drenovića, Laze Tešanovića, Rade Radića i ostalih, koji su učestovali na strani ustaša i Nijemaca u Kozarskoj ofanzivi i koji su proslijedili sve ove ljude u Jasenovac, pretpostavljate, nema ni riječi.
Nije tajna da je film propaganda, ali je on LOŠA propaganda
Naravski, film jeste pamfletna propaganda, koja je i nastala propagande radi, a direktno kao “utuk“ na Quo vadis, Aida i nikakve veze nema sa nagradom Oskar. Ali kao državni projekat Dara iz Jasenovca, za čiji nastanak je bio zadužen direktno Aleksandar Vučić, kako se sam pohvalio, morao je uz milionsko novčano podmazanje da se nađe u toj trci, pa makar nominalno. Film, objektivno, po svojim kvalitetima, nije zaslužio da se spominje u kontekstu bilo koje ozbiljne festivalske nagrade.
I da, apsolutno niko, kažem, ni ne krije da je riječ o propagandnom filmu, koji više liči na dvosatni trejler za film, ali i propagandnih filmova ima raznih.
Ovaj je tako napravljen da i najzagriženiji sprski desničari kažu, "ma, biće bolje drugi put". Čak i oni vide ogromnu rupu u filmu, iz koje izbija poruka - ovdje radnje nema - to je tek snafovski red sekvenci, iskasapljen od logike i konteksta, red scena koje se redaju i koje ne povezuju bilo šta.
Ako je iko ikada i pomislio, sasvim naivno i neiskvareno da je film namijenjen nekom bijelom svijetu, nekom Urugvajcu ili Francuzu ili Malezijcu, koji bi trebali shavatiti o čemu se tu radi, prevario se. Ni jednog trenutka namjera reditelja i filma nije bila to. Ovo je tek regionalno pamflet-djelo, koje će sigurno produbiti mržnju i podjele.
Jer, on nema (uz mnogo drugih stvari) ono što ima Jasmilina Aida, a to je katarzični kraj, koji poziva na praštanje i smiraj. Naprotiv. On diže fizički pritisak čovjeku, koji će najvjerovatnije nakon odgledanog filma pasti u nacionalistički trans. Jedni će ga do besvijesti pravdati, drugi pljuvati. A tako se ne prave veliki filmovi. Pogotovo na temu Jasenovačkog genocida. On se ne propituje i ne propituje gledatelja i njegove rasudne moći. On zahtijeva od gledatelja da bude u “istom stroju“.
I najprecizinije - i autori filma, ali i država Srbija, koja stoji iza istog, poistovijetili su film sa odistinskim stradnjima Srba u Jasenovačkom genocidu. Pa tako onaj ko čak i dobronamjerno kritikuje film, a koji jeste za kritike, postaje iz tog nadrealnog unisonog diskursa u očima javnog mnjenja “izdajnik“, “smrad“, “kritizer Jasenovca“ i “negator ustaškog genocida“, što je suludo. To poistovjećivanje filma sa stvarnom istorijskom tragedijom, otišlo je toliko daleko da se čak i srpski desničari, a koji se bave filmom, boje da ukažu na greške u istom, jer su u strahu za pustu egzistenciju od-za linč spremne svjetine.
Na koncu, valja reći da jedna tako velika, važna i strašna tema poput Jasenovačkog genocida zaslužuje bolji film od Dare iz Jasenovca - ako ništa, onda iz pijeteta prema ubijenim ljudima u tom istom genocidu!
.Fuad Midžić inženjer je kemije i antifašist. Uhićen 9. travnja 1942. u Sarajevu, nakon mjesec dana isljeđivanja, osuđen je na tri godine zatočeništva u logoru Jasenovac. Tamo stiže 7. svibnja, i ostaje petnaest mjeseci. Triput ga izvode na likvidaciju, triput mu je malj visi nad glavom. Život mu spašava to što je kemičar, a kemičari su u Jasenovcu prijeko potrebni.
Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha - jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta - tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna.
Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.
Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičar. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od svih njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)
Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: "Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije." Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti.
Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.
Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.
A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.
Jergović, Plan grada
Ovaj Piccili je bio šef UNS-a u Sarajevu 1941trocadero wrote: ↑26/02/2021 20:24 Da, 7.maja 1942 njih oko 400 iz Sarajeva transportovano vozom. Pjesmu Đurđevdan Bregović je posvetio tome.
Fuad Midzić jedan od rijetkih koji je uspio da se izvuče.
.Fuad Midžić inženjer je kemije i antifašist. Uhićen 9. travnja 1942. u Sarajevu, nakon mjesec dana isljeđivanja, osuđen je na tri godine zatočeništva u logoru Jasenovac. Tamo stiže 7. svibnja, i ostaje petnaest mjeseci. Triput ga izvode na likvidaciju, triput mu je malj visi nad glavom. Život mu spašava to što je kemičar, a kemičari su u Jasenovcu prijeko potrebni.
Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha - jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta - tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna.
Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.
Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičara. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od svih njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)
Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: "Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije." Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti.
Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.
Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.
A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.
Jergović, Plan grada
Nevezano za ovu temu jesili čitao Jergovićevu priču o Folksdojčerima u Sarajevutrocadero wrote: ↑26/02/2021 20:24 Da, 7.maja 1942 njih oko 400 iz Sarajeva transportovano vozom. Pjesmu Đurđevdan Bregović je posvetio tome.
Fuad Midzić jedan od rijetkih koji je uspio da se izvuče.
.Fuad Midžić inženjer je kemije i antifašist. Uhićen 9. travnja 1942. u Sarajevu, nakon mjesec dana isljeđivanja, osuđen je na tri godine zatočeništva u logoru Jasenovac. Tamo stiže 7. svibnja, i ostaje petnaest mjeseci. Triput ga izvode na likvidaciju, triput mu je malj visi nad glavom. Život mu spašava to što je kemičar, a kemičari su u Jasenovcu prijeko potrebni.
Iako je NDH uvjerena u ratnu pobjedu, uvjereni su ustaše, a zadugo i obični ljudi, iako su ustaše okrijepljene blagoslovima crkvenog vrha - jer je to, konačno, bila najkatoličkija zemlja u novijoj povijesti Europe, država bez ustava, kojom se vladalo prema crkvenim zakonima i pisanim Načelima hrvatskoga ustaškog pokreta - tako da je svaki zločin bio unaprijed oprošten, okajan i pomazan, u Jasenovcu su imali problem s kostima. Mrtvi, naime, ne iščeznu bez traga. Njemačka je svoje mrtve pretvarala u dim i u ništa, ali Hrvatska nije bila dovoljno bogata za krematorij. I težila je vlastitom putu prema novom europskom poretku, koji će nastupiti nakon što budu poražene azijatske horde istoka, i nakon što nestane judeo-komunističke i srbo-četničke opasnosti. Osim toga, u domovini je vladala nestašica sapuna.
Dominik Hinko Piccili ustaški je pukovnik, zapovjednik Radne službe u Jasenovcu i Midžićev kolega-inženjer. U veljači 1942, malo pred Midžićev dolazak u logor, suočen s prevelikim brojem leševa, Piccili od peći za pečenje cigle konstruira mali priručni krematorij koji, uglavnom, ne služi ničemu, osim pijanoj ustaškoj zabavi: sljedeća tri-četiri mjeseca u Piccilijevu peć povremenu ubacuju žive zatočenike. Ali kako ne postiže dovoljno visoku temperaturu, krematorij ne služi svojoj osnovnoj svrsi: zatiranju tragova. Nerentabilan je, i trebalo bi predugo vrijeme i ogromna toplinska energija da se živ čovjek u njemu pretvori u prah.
Tako se Hinko Piccili dosjetio sapuna. Odnekuda se sjećao da su srpski seljaci oko Slavonske Požege, odakle je rodom, od goveđih kostiju proizvodili sapun, koji su zatim prodavali na tržnici. I zašto se onda još bolji sapun ne bi mogao proizvoditi od srpskih kostiju? Trebao mu je samo vješt kemičar. Nalazi ga u Fuadu Midžiću, kojem donosi kantu masti na ogled. Ne govori mu čija je to mast. Samo ga pita može li se od te masti načiniti sapun. Vjerojatno bi mu i bez toga palo na pamet, ali već je ranije jedan logoraš prilikom čišćenja ekstraktora za mast pronašao ljudski zub, i svima je to ispričao. Nadnesen tako nad kantu s ljudskom mašću, dok smišlja što će reći pukovniku Picciliju, inženjer Midžić ne može a da ne misli o svojim mrtvim drugovima: recimo, o slikaru, svom sugrađaninu Danielu Ozmi. Ili o doktoru Ozrenu Novoselu, po kojemu će sve do 1990. nositi ime jedna zagrebačka bolnica. U toj su kanti, možda, i oni. (Koliko ljudi na kraju stane u jednu kantu s mašću? Koliko bi se kilograma sapuna moglo načiniti od svih njih, i koliko bi se hrvatskih katoličkih ruku i stražnjica moglo danas oprati sapunima načinjenim od jasenovačkih logoraša?)
Picciliju je poslao stručan i uljudan pisani odgovor: "Uzorak masti koji sam dobio na analizu je mast dobivena ekstrakcijom goveđih kostiju. Za sapun se ne može upotrijebiti direktno, jer je onečišćena, omnegirana i smrdi. Za rafinaciju i pročišćavanje trebalo bi podignuti velike i skupe instalacije." Piccilijevoj taštini ponudio je veliki dar, uvjerivši ga da nije prepoznato ljudsku mast. Ustaša je dar prihvatio. Ne zna se što je dalje bilo s ovom kantom masti.
Nakon petnaest mjeseci inženjer Midžić oslobođen je iz Jasenovca. Imao je požrtvovnu ženu, imenom Dževahiru, rođenu Kadrić. Imao je kćer koju nije vidio, jer se rodila po njegovom odlasku u logor. Djevojčica je nosila njegovo ime. Priča o njegovu oslobođenju je, kao i sve takve priče, mutna i neispričana. U zločinačkoj državi, koja nije imala ustava, a jedini zakon je bio zakon krvi. Ono za što je inženjer Midžić trebao biti triput strijeljan, i što iz njegove perspektive nije imalo cijenu, kod ustaša se moglo otkupiti novcem, protekcijom ili na neki treći, čovjekova uvjerenja nedostojan način.
Po izlasku iz Jasenovca vratio se u Sarajevo. Do samog kraja rata djelovao je kao ilegalac. Izbjegao je sve ustaške racije, izmakao i krvavoj Luburićevoj strahovladi, da bi se posljednjeg dana rata prihvatio zadatka čuvanja glavne sarajevske pošte, za koju se vjerovalo da bi je neprijatelj u povlačenju mogao zapaliti. (Ponegdje piše da je štitio Vijećnicu, ali to nije istina.). Tako je i poginuo, braneći poštu. Četrdeset sedam godina i osamnaest dana kasnije, Glavna je pošta konačno spaljena, u jednome novom ratu, koji je, možda, bio nastavak starog. U istom tom ratu Fuad Midžić izgubio je svoju ulicu, ostavljajući ljude da misle o smislu njegova junaštva.
A Dominik Hinko Piccili, građevinski inženjer i konstruktor krematorija u kojem su se pekli živi ljudi, nikada nije pronađen. Možda su i njega tih dana ubili, a možda je ostatak života proveo u sreći i rahatluku, negdje u Argentini ili Paragvaju. Njegove su danas sve ulice u kojima su stanovale njegove žrtve.
Jergović, Plan grada
Da Bakin sin je poginuo u jedinicama Vermahta(Mladen)
Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.Chmoljo wrote: ↑26/02/2021 18:22 Nazalost, ono sto apologete ovog drzavnog projekta ne kontaju je to sto mi koji kritikujemo imamo vise pijeteta prema ovim zrtvama, nego reditelj ili aleksandar vucic.
I nazalost, jasenovac je postao tragedija srbije, iako je tragedija bosne.
I zrtve i zlocinci su mahom bile iz bosne i hercegovine. Ali eto, to je sada tragedija kojom se srbija kolektivno traumatizira da bi je mogla zvati svojom.
O, da. Mislim da se moze naci negdje i u haskim materijalima da je poticana bestijalnost zlocina u srednjoj bosni iz prostog razloga da bi pomirenje postalo nemoguce.piupiu wrote: ↑27/02/2021 00:57Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.Chmoljo wrote: ↑26/02/2021 18:22 Nazalost, ono sto apologete ovog drzavnog projekta ne kontaju je to sto mi koji kritikujemo imamo vise pijeteta prema ovim zrtvama, nego reditelj ili aleksandar vucic.
I nazalost, jasenovac je postao tragedija srbije, iako je tragedija bosne.
I zrtve i zlocinci su mahom bile iz bosne i hercegovine. Ali eto, to je sada tragedija kojom se srbija kolektivno traumatizira da bi je mogla zvati svojom.
Treba naglasiti i činjenicu da zločini bacaju sasvim drugačije svijetlo na sam ustanak naroda i narodnosti BiH 1941. godine.piupiu wrote: ↑27/02/2021 00:57
Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.
Ne zelim da dokazujem svoje antifasisticko opredjeljenje. Ne mogu da budem od onih koji su optereceni pravdanjem i dokazivanjem vec ocitog stanja.
Mi smo ona generacija Bosnjaka koja je osjecala bol smrti "čete đaka iz Kragujevca", plakali smo nad "mrtvom Marijom u snijegu petrovacke ceste", imali smo nocne more od "Jame" i pokusali utjesiti "Stojanku majku s Kozare"... Bili smo oni koji su ucili i osjećali stradanja drugih pri tome smo ostali uskraceni za saznanje o stradanju naseg naroda. Mi nismo imali pravo na suze za ubijenom mladosti Foče i Visegrada, niti smo znali sa Šahovice i Sjenicu gdje Srbi ubise na hiljade Bosnjaka.
Pisane poeme o stradanju Srba na Kozari, Jasenovcu, Kragujevcu, čak su ih pisali i Bosnjaci, opjevano i oplakano je to stradanje i ja sam plakala dok sam čitala i neka sam plakala to je dokaz da sam čovjek i da sam humano bice.
Ali niko ne napisa poemu o majci Bosnjakinji, kao da Ona nije majka i kao da nju ne boli ubistvo djeteta, a koliko li je majki muslimanki ostalo bez djece...za njima niko suzu pustio nije, punih 45 godina, one su plakale same svoju bol, a mi smo plakali za Stojankom i sa Stojankom.
Zasto ovo pisem, jer ne mogu vise da se pravdam niti dokazujem da sam antifasista tako sto cu plakati za Darom iz Jasenovca, necu plakati za Darom jer sam 45 godina plakala za Stojankom, Marijom...u njima sam ožalila sve Dare i Mare i neka sam.
Al' pitam vas, kako bolan da placem za Darom iz Jasenovca, kad mi uzdah majke Have iz Zecova kod Prijedora neda zaspat nocima, a ona tim uzdahom sinove doziva; Senada, Seada, Nihada, Zijada, Zilhada, Nishada i babu im Muharema, svi ubijeni u jednome danu.
Kako da oplacem Daru, kad jos placem za Fatimo Muhic iz Srebrenice rođenom i odmah ubijenom. Kako da placem za Darom, a majka Saliha jos pokusava zacepiti usi kako ne bi cula kako joj muz Ramo natjeran od cetnika u smrt sina Nermina doziva.
Kako da placem za Darom, a majke Srebrenice jos pokusavaju da iz celjusti dusmana iscupaju svoje maloljetne sinove, da punih cetvrt vijeka ih u nocnim morama cupaju od cetnika.
Kako da placem za Darom, a kosti Bosnjaka leze skrivene u masovnim grobnicama, a majke samo jednu zelju imaju da ih za zivota u mezar spuste, makar jednu koscicu.
Kako da placem za Darom, a jos mi Bosnom odzvanja urlik uzasa cetrdeset hiljada silovanih bosnjackih djevojcica, djevojaka i zena.
Kako da cujem plac Darin kad mi usi zvone od placa Amilinog i Seadovog dok iz ko tromjesecne bebe ubijaju cetnici i ustase i bacaju u masovne grobnice.
Kako da placem za Jasenovcem kad sam ga vec oplakala davno, kad mi Bosna sva Jasenovac posta.
Kako cu plakati za Darom, dok mi genocid slave kao herojstvo, ti koji snimaju film o Dari.
Moja suza antifasizma je ispisana istinom o genocidu nad Bosnjacima, kojeg nisu sprijecili, a mogli su, o kojem bojim se Srbin nece napisati poemu, niti ce se zastidjeti zbog ucinjenog. Danas je najveci antifasizam boriti se za interpretaciju istine o agresiji i genocidu izvrsenim na R BiH i Bosnjake od strane srpskog naroda.
Plakala bi i za Darom, da nije Have, Nazije, Aise, Salihe, Hatidze, Munire....
Eh, koliko je tih imena, citava monografija genocida koju zlocinom i krvlju ispisase srpski zlocinci nad nevinim Bosnjacima.
Ne mogu da placem Daro, jer tvoj narod sveti nevinu tebe, ubijajuci moj nevini narod, koji je 45 godina plakao za tobom.
A ova dusa bosnjacka zasigurno bi opet i za tobom zaplakala da nisi Daro samo pandan "Kuda ides Aida".
U slucaju Endehazije drzavne sukcesije nema - nema ko platiti odstetu.
Na tome i jesu zasnovane odredjene metode specijalnog rata.piupiu wrote: ↑27/02/2021 00:57Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.Chmoljo wrote: ↑26/02/2021 18:22 Nazalost, ono sto apologete ovog drzavnog projekta ne kontaju je to sto mi koji kritikujemo imamo vise pijeteta prema ovim zrtvama, nego reditelj ili aleksandar vucic.
I nazalost, jasenovac je postao tragedija srbije, iako je tragedija bosne.
I zrtve i zlocinci su mahom bile iz bosne i hercegovine. Ali eto, to je sada tragedija kojom se srbija kolektivno traumatizira da bi je mogla zvati svojom.
I to je tačno. Mada ja tek sada u potpunosti razumijem kakav je nenormalan, nepremostiv, nadljudski zadatak imala Partija i kako ga je pokušala riješiti svojom naracijom rata.Škobo Habu wrote: ↑27/02/2021 11:14Treba naglasiti i činjenicu da zločini bacaju sasvim drugačije svijetlo na sam ustanak naroda i narodnosti BiH 1941. godine.piupiu wrote: ↑27/02/2021 00:57
Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.
I tu je riječ o instrumentalizaciji.
Ima kakav dokument na tu temu? Voljela bih malo pročešljati.John Cleese wrote: ↑27/02/2021 12:58Na tome i jesu zasnovane odredjene metode specijalnog rata.piupiu wrote: ↑27/02/2021 00:57 Dobra opservacija. Čitala sam nedavno knjigu koju je objavio Max Bergholz "Nasilje kao generativna sila", koju svima preporučujem. U njoj on istražuje početak Drugog svjetskog rata u Kulen Vakufu, nakon prvog masakra koji su tamo počinile ustaše. I govori o jednoj vrlo zanimljivoj stvari - da je nasilje bilo to koje je ljude natjeralo da prihvate 'etničke razlike', kojih oni prije toga uglavnom nisu bili svjesni. Ovo se pokazalo izuzetno tačnim i nakon ovog rata... i ima puno veze s ovakvim instrumentalizacijama.
Primjera radi, srbijanska SDB je upravo za tu namjenu i formirala paravojne formacije - SDG i JSO (kasnije objedinjene u JSO i inkorporirane u drzavni bezbjednosni sustav), kao i Skorpione.
