Da se nikad ne zaboravi ...

[muha_sa]

https://radiosarajevo.ba/metromahala/te ... ade/372780

[Banksy]

Sarajevo, 5.4.1992.

[BHCluster]

Zločin na školskom igralištu: U Srebrenici obilježena 27. godišnjica zločina nad bošnjačkim civilima

Ispred igrališta osnovne i srednje škole u Srebrenici počast nevinim žrtvama ubijenim na današnji datum 1993. godine odali su zamjenik načelnika općine Srebrenica Hamdija Fejzić i predsjednik Skupštine općine Srebrenica Nedib Smajić te predstavnici ...

... Memorijalnog centra Srebrenica - Potočari, Medžlisa IZ Srebrenica i udruženja koja okupljaju preživjele žrtve genocida.

Oni su položili cvijeće i odali počast svim žrtvama koje su ubijene na današnji datum, a na tribinama su poredana 74 balona koja simbolizuju žrtve.

Obilježavanje je zbog pandemije koronavirusa bilo drugačije nego proteklih godina, simbolično.

- Danas smo obilježili stradanje Bošnjaka koje se dogodilo 12. aprila 1993. godine. Obilježili smo na način kako su nam uslovi dozvolili zbog situacije u kojoj se nalazimo. Tog dana od granata koje su ispaljene sa srpskih položaja poginule su 74 osobe, ali veliki broj osoba je ranjen. Mnogi od ranjenih nisu preživjeli, tako da je ubijeno više od stotinu osoba. Tih dana u Srebrenici je vladao haos, tako da je bilo teško smjestiti izbjeglice, a kamoli zbrinuti sve ranjene. Naša obaveza je da se sjećamo žrtava, a nadamo se da će odgovorni biti kažnjeni - rekao je Hamdija Fejzić.

Na današnji dan 1993. godine četiri granate isapljene s položaja srpske vojske na mjestu su ubile 74 i ranile više 100 civila Bošnjaka koji su bili na igralištima ispred osnovne i srednje škole u Srebrenici. Broj žrtava se povećao na 105 osoba, jer je nekolicina podlegla na putu do bolnice i u bolnici.

Za ubistvo tih bošnjačkih civila još niko nije odgovarao.

[BHCluster]

Svim Bosancima i Hercegovcima čestitam 15. april - Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine

[manijak1]

Danas je 27-a godišnjica UZP-A u Ahmićima

[Novak20]

Danas je 27 godišnjica zločina u Trusini.

https://www.dnevnik.ba/dogadaji/strasni ... ed-konjica

[Bosna99_Vitez]

Danas je 27-a godišnjica UZP-A u Ahmićima

Gotovo nijedan direktan počinitelj ovog užasnog zločina nije nikad osuđen.

[Maraschino]

TUŽNA GODIŠNJICA - SJEĆANJE NA RATNE ZLOČINE POČINJENE U SANSKOM MOSTU

[vjesticanametli]

MuhO hvala za video....nisam znala za kamp taj....gdje je bio....jel se skretalo tamo iza tunela ili..... da je vise ovakvih koji spoznaju zlo koje su cinili
Ne bih mu bila u kozi da zivim s tim, a vjerujem da mu nije lako sada. Cini mi se da je bio iskren. Uzas sta su ljudi od zivota sebi i drugima uradili.

[Vela666]

https://radiosarajevo.ba/metromahala/te ... ade/372780

dan kada mi je otac ranjen i zahvaljujući dvojici ljudina koji su isto s njim jurišali prema jevrejskom i izvukli ga na sigurno, nije iskrvario na mostu.

Ovo je bilo Sarajevo i sarajevski duh, polet, ovo su bili stanovnici ovog grada, spremni da jedni drugima pomažu, spremni da ginu, da se odupru nepravdi...
Šta ti se desilo grade, ko te pokori i uze dušu

[RunnerX]

Knjige o ratu u BiH koje bi se morale naći u srpskoj lektiri
Kad već djeca čitaju Dnevnik Ane Frank, mogla bi da dobiju priliku da se upoznaju sa ideološkim nasljednicima Aninih progonitelja i ubica, koji su potekli iz našeg podneblja.

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kn ... oj-lektiri

[Maraschino]

30. april 1992. godine: Dan kada je počeo genocid nad nesrpskim stanovništvom Prijedora




| 30. Aprila 2020.
12:35
Kalesija Online

Objavljivanjem proglasa na lokalnom radiju, SDS je na današnji dan prije tačno 27 godina obznanio kako je preuzeo vlast u Prijedoru. Objavi proglasa prethodila je koordinirana i, kasnije će to postati sasvim jasno, dobro pripremljena akcija pripadnika policije srpske nacionalnosti, uz svesrdnu podršku JNA, u okviru koje su zauzeli položaje na svim istaknutijim lokacijama u Prijedoru, kao i u svim javnim institucijama, poput Općine, Doma zdravlja, banaka, Radio stanice i drugih. Na današnji dan, 30. aprila 1992. godine, počeo je genocid nad nesrpskim prijedorskim stanovništvom.Vojni položaji su se vidjeli po cijelom gradu, snajperisti su bili na krovovima skoro svih zgrada u gradu, a srpska zastava sa četiri “S” vijorila se na zgradi Općine. Naziv Općine Prijedor je promijenjen u “Srpska općina Prijedor”.

– Preuzimamo vlast u Općini Prijedor, a time i punu odgovornost za miran, bezbjedan život svih građana i naroda u našoj općini, za zaštitu njihove imovine, za uspostavljanje pravne države, za organizovanje privrede i normalnog života grada i sela na području općine. Poručujemo svim građanima Prijedora da na ovim našim pitomim kozarskim prostorima ne smije nikada više biti rata i pokolja, ruševina i paljevina, zgarišta i jauka, čemu teži slugansko i fanatično krnje rukovodstvo Bosne i Hercegovine – navedeno je u proglasu.

Međutim, to je bilo daleko od istine. Više od 3.200 ubijenih Bošnjaka, od čega 102 djece, brojni logori, poput Omarske i Keraterma, te više od 60.000 prognanih svjedoče o licemjernosti proglasa i stvarnim namjerama SDS-a prilikom nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru. Sa radnih mjesta u Prijedoru uposlenici nesrpske nacionalnosti su dobijali otkaze, genocid na prijedorskim Bošnjacima je ovim proglasom na lokalnom radiju i preuzimanjem potpune vlasti nad gradom već počeo.

Izigran dogovor

U Prijedoru je krajem aprila osnovan niz paralelnih policijskih stanica i punktova s ciljem uspostavljanja potpune kontrole. U predmetu protiv Milomira Stakića Pretresno vjeće Međunarodnog krivičnog tribunala za područije bivše Jugoslavije (MKTJ) je presudilo da je preuzimanje Prijedora predstavljalo nezakonit državni udar koji je mjesecima bio planiran i koordiniran, a čiji je krajnji cilj bio stvaranje srpske općine koja bi na kraju bila dio zamišljene čisto srpske države.

Preuzimanju srpske kontrole nad Prijedorom prethodio je sastanak predstavnika SDA, SDS-a i HDZ-a u noći 29. aprila u 22 sata. Na sastanku je postignut dogovor da u prijedorskoj policiji treba biti ravnomjerna nacionalna zastupljenost, međutim četiri sata kasnije, tačnije u 2.30 sati 30. aprila SDS je uz aktivnu pomoć JNA nasilno preuzeo svu vlast u gradu, a dogovor je izigran.

U izvještaju Komisije UN za utvrđivanje genocida u Prijedoru se navodi da su odmah nakon preuzimanja vlasti Srbi prekinuli sve komunikacije, i općina Prijedor je ostala potpuno odsječena od spoljnog svijeta. Bilo je sve teže putovati, a telefonske linije često su bile prekinute. U gradu je uveden policijski sat. Za posjete obližnjim selima bila je potrebna propusnica. Ukinute su sve autobuske veze. Većina stanovništva ostala je bez posla, bilo da je riječ o policajcima, radnicima, činovnicima ili stručnjacima i direktorima bez razlike.

Ključna mjesta u policiji, u općinskoj upravi, preuzeli su Srbi. I prije 30. aprila 1992. godine Srbi su obilazili stanovnike drugih nacionalnosti za koje se smatralo da posjeduju oružje i od njih zahtijevali da ga vrate. Bilo je i samovoljnih privođenja. Ovaj proces je intenziviran nakon preuzimanja vlasti. Tada je organizovana hajka i kampanja da bivši policajci i pripadnici TO predaju oružje. Svima osim Srbima često su pretresane kuće, a ukućani maltretirani.

Lokalni mediji, poput Radio Prijedora i lista “Kozarski vjesnik” pridružili su se propagandi uperenoj protiv stanovništva drugih nacionalnosti. Vodili su medijsku hajku protiv bivših čelnika općine muslimanske i hrvatske nacionalnosti, često zloupotrebljavajući i falsificirajući detalje iz njihovog privatnog života. Uz to, ovi mediji su širili vijesti da se u okolini Prijedora nalaze dobro naoružane muslimanske postrojbe koje spremaju genocid nad srpskim narodom.

Proglas na radiju

Rano ujutru, 30. aprila 1992., kroz glavnu prijedorsku ulicu prolazilo je vozilo i iz njega preko megafona čulo se upozorenje građanima da budu mirni i da ne stvaraju paniku. Preko megafona su se pozivali građani da u šest sati ujutro uključe lokalni Radio Prijedor gdje mogu čuti zvanično saopćenje. Spikerica Jadranka Vejo-Rečević čita zvanično saopštenje:

– Građani i građanke prijedorske općine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj općini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot. Nije se moglo više čekati, brojni problemi koji su vodili ovu općinu i sve narode koji ovdje žive u propast, natjerali su SDS da preuzme stvar u svoje ruke i u ovome historijskom trenutku ovu općinu priključe Srpskoj Republici koja se ovih dana stvara. Na ovim prostorima oduvijek je živio srpski narod i mi na to imamo neotuđivo pravo – čulo se na Radiju Prijedor. Nakon toga puštana je himna “Bože pravde”.

Nakon ovoga uslijedili su dobro poznati događaji, odvođenja u logore, ubijanja, silovanja, masovno istrebljenje nesrpskog stanovništva. Garantovanu bezbjednost životima je, ponovimo, platilo skorom 3.200 prijedorčana nesrpske nacionalnosti među njima 102 djece, progonom skorom 60 000 Bošnjaka i Hrvata, kompletna imovina Bošnjaka i Hrvata opljačkana,porušena i popaljena, vjerski objekti porušeni a također i privreda Prijedora opljačkana i uništena upravo od strane onih koji su “garantovali bezbjednost i zaštitu svim građanima Prijedora, prosperitet i razvoj privrede i normalizaciju odnosa”.

Punu 21 godinu, najveća masovna grobnica na Balkanu, jama Tomašica krila je mračnu tajnu o likvidacijama bošnjačkih i hrvatskih žrtava u Bosanskoj krajini.

Iz Tomašice je ekshumirano više od 420 posmrtnih ostataka

[muha_sa]

[muha_sa]

[muha_sa]

[manijak1]

Sjećanje na 2. maj 1992
Brekavac

[Banksy]

Seljačić... Skoro sam zaboravila. I dobro je da jesam.

Prvo mi padne na pamet Zdravko Grebo, Skenderija.

[Maraschino]

Na današnji dan prije 28 godina počeo rat u Kalesiji


... | 2. Maja 2020.
07:49


Otvorena agresija na kalesijsko područje otpočela je 2. maja 1992. godine, napadom na Gojčin i Jelovo Brdo i granatiranjem Kalesije i Prnjavora. Granatiranje je nastavljeno i narednih dana, a najžešće je bilo 4. maja kada su pale prve žrtve i u Prnjavoru. Najčešće se uzima da je velikosrpska agresija na područje općine Kalesija počela terorističkim napadom na patrolu policije SJB Kalesija 12. marta 1992. godine, kada srpski ekstremisti iz Dubnice mučki ubijaju policajce Seada Bukvarevića i Zijada Živčića. U vezi sa ovim činom široj javnosti malo je poznato da su upravo tih dana na području Dubnice paravojne srpske snage izvodile vježbe i u okviru njih izvele bojevo gađanje. Samim početkom okupacije smatra se razmještanje jedinica tzv. JNA i rezervista na širem području Osmaka u oktobru 1991. godine. Ubrzo nakon toga počeo je organizovani progon Bošnjaka jugoistočnih i drugih dijelova opštine Kalesija, tako da su već u aprilu 1992. godine počela i prva granatiranja, kada su poginule i prve žrtve (Kusonje, Mahala).




U isto vrijeme agresor vrši posljednje pripreme za opšti napad na područje Kalesije. U napadu na Kalesiju pored lokalnih jedinica SDS-a učestvuje tenkovska jedinica iz sastava tzv. JNA pod komandom majora Bogunovića, zatim tzv. srpska vojska regije Birač pod komandom Svetozara Andrića (kasnije Birčanska brigada iz Šekovića), kao i jedinice tzv. srpske TO Zvornika i paravojne jedinice iz Srbije koje su se tada nalazile u Zvorniku (“žute ose” i dr.). U cilju što bolje koordinacije 6. maja održan je sastanak na kojem su sve ove jedinice stavljene pod komandu zloglasnog Svetozara Andrića. Dva dana prije ovog sastanka iz Zvornika je u Dubnicu prebačena i razmještena jedinica dobrovoljaca Srpske radikalne stranke iz Rume pod komandom Sime Bogdanovića, poznata kao Simini četnici. U napadu na istočni dio opštine učestvovala je još jedna paravojna jedinica iz Srbije, zloglasni “beli orlovi”, čiji se zločinački put može pratiti od vukovarskog ratišta i zločina počinjenih nad tamošnjim civilima (Tenja, Lovas i dr.) do Zvornika (zločini kod Rašidovog Hana, u logoru Liplje i dr.) i Kalesije. Takođe u napadu je učestvovala i ozloglašena Šekovačka garda, čije se osnivanje povezuje sa zločinačkom Arkanovom Srpskom dobrovoljačkom gardom.


Prije napada na grad Kalesiju agresorske jedinice zauzele su istočne dijelove opštine (Caparde, Memiće, Kalesiju Selo…) pri čemu su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom. Desetog maja prema Kalesiji je iz pravca Memića krenula kolona tzv. JNA sa sedam tenkova i većim brojem kamionima s vojskom. Malobrojni i slabo naoružani branioci na položajima kod Unisa i na Hilminom brdu dejstvuju iz ručnog bacača na prvi tenk, što je dovelo do povlačenja agresora prema Pogonu. Napad se nastavlja sutradan 11. maja, kada agresor užurbano priprema snage za napad iz svih pravaca. Kalesija i Prnjavor su sa tri strane u okruženju, granatiranje nije prestajalo sve do osam sati, kada je počeo pješadijski napad iz više pravaca. Branioci Kalesije pokušali su organizovati otpor na prilazima gradu, u samom gradu vođene su ulične borbe sa nadmoćnim agresorskim snagama, a pružen je otpor i na prilazima Prnjavoru, nakon čega su branioci bili prisiljeni na povlačenje.O krajnjim planovima agresora najbolje govori činjenica da se u večernjim satima na radiju oglasio predsjednik tzv. „srpske opštine Kalesija“ Petar Janković izjavljujući da je „konačno oslobođena srpska opština Kalesija“, dodajući da su se srpske snage spojile s Dubnicom te da je njihov prodor prema aerodromu Dubrave pitanje dana. Nešto kasnije, komandant agresorskih snaga Svetozar Andrić u intervjuu za list „Drinski“ navodi da su njegovi planovi nakon zauzimanja Kalesije predviđali uvezivanje srpskih snaga na liniji Dubnica – Mahmutovići – Čaklovići – Gradina u Tuzli, što bi uz već postojeće snage JNA i rezerviste u Tuzli, praktično značilo i okupaciju ovog grada bez borbe.Međutim, herojskim otporom branilaca na Bjeljevcu 17. maja i oslobađanjem Prnjavora i Kalesije 23. maja, svi navedeni agresorski planovi su nepovratno propali.

Iz knjige: PRNJAVOR KOD KALESIJE – S Prnjavorskom četom do pobjede(Dževad Tosunbegović – Ibro Huremović)

(Radio Feral)

[Banksy]

Kako je sarajevska "Kosa" nadmašila njujoršku: Plač, smijeh i katarza u ratnom Sarajevu

http://www.klix.ba/clanak/200506061

[BHCluster]

Uz sjećanje na 9. maj '93. u Mostaru: Herojstvo odbrane za vojne udžbenike



Grad je mjesecima proživljavao paklenu golgotu, ali je na koncu preživio krvavu agresiju i pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad i ideje i vrijednosti 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom.

- U kolektivnoj memoriji građana Mostara 9.maj 1993. godine ostaće trajno zabilježen kao vrijeme kada su se na obalama Neretve sukobile dvije nepomirljive ideologije: fašizam sa zapadne strane grada i antifašizam kojeg su baštinili građani i njihovi branioci u okupiranoj istočnoj polovini Mostara. Agresija hrvatskih snaga (HVO i HV), pokrenuta svom silinom u zoru tog 9.maja - kada je cijela Evropa spremala dostojanstvena slavlja antifašističke pobjede u Drugom svjetskom ratu, uprkos nezapamćenim razaranjima gradskih naselja, masovnim progonima, hapšenjima i zatočenjima u koncentracione logore, zaustavljena je u samom centru Mostara pred snažnim otporom branilaca Armije BiH. Grad je mjesecima proživljavao paklenu golgotu, ali je na koncu preživio krvavu agresiju i pobijedio, zahvaljujući ljudima koji su branili svoje porodice, svoj rodni grad i ideje i vrijednosti 9.maja – Dana pobjede nad fašizmom.

Brojni Mostarci će čak i u vanrednim okolnostima pandemije virusa pronaći način da ožive sjećanja na 9.maj 1993.godine, kada je u zoru istog dana, prije 27 godina, na grad izvršena nezapamćeno brutalna višemjesečna agresija od strane snaga Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Bio je to iznenadni, masovni napad na snage Armije BiH, sračunat s ciljem da se u dolini Neretve, brzim vojnim rješenjem ustoliči samoproglašena paradržavna tvorevina “Herceg-Bosna” a Mostar učini stolnim gradom zamišljene “hrvatske provincije”. Tog dana, u zoru, sa zapadnih oboda grada počelo je bombardovanje gradskih civilnih naselja na istočnoj obali Neretve. Uporedo, pred nemilosrdnim strojem pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, započela je sistematska kampanja hapšenja i progona kompletnih bošnjačkih i drugih nehrvatskih porodica iz zapadnih naselja prema istočnim kvartovima Mostara.

Mnogi muškarci su ubijeni pred kućnim pragom, a više hiljada vojno sposobnih muškaraca tog i narednih dana završilo je u masovnim koncentracionim logorima, poput Heliodroma, Dretelja, Gabele, Čapljine, Ljubuškog, Širokog Brijega, Gruda… Odatle, iz tih pogromaških kazamata u kojima su mnogi ostavili kosti, najveći broj zatočenika praktički je raseljen diljem svijeta. Rat je učinio da, uglavnom zahvaljujući etničkom čišćenju, strahu i nasilju, u Mostaru danas nema najmanje 30 hiljada prijeratnih urbanih stanovnika.

Kampanja etničkog čišćenja tog 9.maja započela je uporedo sa višekratnim zahtjevima HVO-a koji je u programu Hrvatske postaje Mostar pozivao pripadnike Armije biH da se predaju i zahtijevao da bošnjačke porodice na prozorima svojih kuća i stanova izvjese bijele čaršafe predaje i lojalnosti novom režimu. Kasnije su pripadnici vojne policije redom upadali u nehrvatske stanove i hapsili i odvodili muške članove familija. Sudski postupci koji će uslijediti dugo iza rata, potvrdili su da su ti masovni upadi vojnika HVO u tuđe kuće i stanove bili motivirani pljačkom, a događala su se i masovna silovanja žena i maltretiranja civilnog stanovništva koje nije imalo priliku da se brani.

Snage Armije BiH zaustavile su pohod hrvatskih jedinica u samom centru Mostara, uzduž cijele glavne gradske saobraćajnice Bulevar narodne revolucije. Ta ulica postala je simbolom otpora Mostaraca tokom cijele devetomjesečne nemilosrdne hrvatske agresije, uz klasičnu vojnu opsadu praćene još i isključenjem električne energije, telefonskog saobraćaja i presjecanjem svih linija snabdijevanja vodom, hranom, lijekovima i drugim potrepštinama. Snage Armije BiH morale su braniti grad uporedo i od hrvatskih i od srpskih vojnih snaga, dok je opsadu trpilo najmanje 60 hiljada stanovnika Mostara među kojima su bile i brojne izbjegličke porodice iz istočne Hercegovine. Bila je to jedna od najkrvavijih vojnih opsada jednog grada u istoriji. Međutim, borci Armije BiH zaustavili su višestruko nadmoćnijeg agresora na početnim položajima.

Iako bez dovoljno naoružanja i municije, sa skromnim obrocima hrane i vode, pripadnici Armije BiH ispisali su od 9. maja 1993.će do sredine zime 1994. godine, nezamislivu i nezaboravnu epopeju borbe za odbranu slobode svog grada, države Bosne i Hercegovine, za vrijednosti dostojanstva i civilizacijskih dostignuća kakve baštini cijela Evropa. Strategija odbrane Mostara organizovana u uskom pojasu teritorija između hrvatskih snaga na zapadnim stranama i srpskih snaga na istočnim padinama Podveležja i Nevesinja, postala je nezaobilazna tema u istraživanjima i izučavanjima stranih vojnih akademija.

U memoriji građana i boraca koji su preživjeli iskustva i strahote opsade i rata u Mostaru i dolini Neretve, taj 9.maj ostaće upisan - simbolički i stvarno, kao veliki datum za istorijsko pamćenje.

Naime, istorija ratnih događaja je zapisala da su baš 9. maja 1992. godine srpske snage osvojile su i privremeno stavile pod svoju kontrolu kompletnu istočnu obalu grada, 9. maja 1993. dogodila se otvorena agresija hrvatskih snaga na Mostar, a 9. maja 1995. godine u srcu Pariza – na Jelisejskim poljima, u legendarnom stroju vojnih delegacija zemalja pobjedničke antifašističke koalicije svijeta u Drugom svjetskom ratu, zavijorila se i zastava Armije BiH, koju je – pred licem cijelog svijeta ponosno nosio jedan od nosilaca odbrane grada, komandant Semir Drljević-Lovac.

Bio je to neporeciv čin i dokaz da je baš Armija BiH, kao legitimna vojska legitimnih struktura vlasti države BiH, bila jedina zastupljena u časnom vojnom mimohodu pobjednika nad zlom Hitlerovske fašističke koalicije. Uz sve to, dok je agresija na BiH tada još trajala, taj čin je bio i snažna potvrda pred cijelim svijetom da se na Bosnu i Hercegovinu gleda kao na suverenu, cjelovitu i nezavisnu državu.

Poslije punih 27 godina od rata i dvostruke agresije koje je pretrpio Mostar, o tim događajima će se ispredati barem tri verzije, uprkos neporecivim pravnim činjenicama utemeljenim i ispisanim što u međunarodnim što u domaćim pravosudnim adresama. Mnogi svjedoci tog vremena u ovom gradu i danas će, mirne duše, stati iza tvrdnji kako tog 9. maja 1993. godine u Mostaru nije započeo sukob između Hrvata i Bošnjaka, nego se radilo o sukobu sviju nepomirljivih ideologija; fašizma, inspiriranog u političkom krilu dviju sestrinskih stranaka HDZ u Grudama i u Zagrebu, i antifašizma kojeg su baštinili Mostarci kada su izašli na ulice Bulevara, Šantićeve, Cernice i Donje Mahale da brane slobodu i svoj grad. Baš kako su to činili njihovi preci, časni mladi ljudi, antifašisti, kada su se u Drugom svjetskom ratu, baš tu, na Neretvi, suprotstavili fašizmu i Hitleru.

Mostar je dočekao pravnu satisfakciju vezanu za događaje u ratu devedesetih. Najprije je 2013. godine izrečena prvostepena presuda u slučaju šestorice političkih i vojnih lidera takozvane “Herceg-Bosne”, kojim su presuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Pet godina kasnije, u novembru 2017.te godine, prvostepena zatvorska presuda je potvrđena a u okviru konačne presude Haški sud je pridodao i odgovornost za UZP (Udruženi zločinački pothvat), kojim je Republika Hrvatska praktično označena kao učesnik međunarodnog sukoba na teritoriju nezavisne i suverene države BiH, dok su kao protagonisti takvog čina označeni bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, bivši ministar vanjskih poslova, Gojko Šušak i zapovjednik Hrvatske vojske, Janko Bobetko.

Višegodišnji sudski process u Haagu potvrdio je da su presuđena šestorica lidera tzv. “Herceg-Bosne” bili samo izvođači projekta proširenja hrvatske države na tlu BiH, radili su za njene interese. Na njima je individualizirana krivica da je ne bi snosio cijeli hrvatski narod.

Danas, 27 godina od agresije na Mostar počinjene pod krovom presuđenog paradržavnog projekta, ne posustaju ambicije bosanskohercegovačkog HDZ-a da se drugim sredstvima ponovo dođe do reinkarnacije “Herceg-Bosne”. Nema iskrenog prihvatanja presude. Nema geste saosjećanja sa poginulima i trajno oštećenim građanima Mostara i brojnih mjesta na kojima je stolovala i privremeno egzistirala “Herceg-Bosna”.

O traženju oprosta, u ovako složenim i nepomirljivim političkim odnosima teško da još zadugo i može biti govora. Za Čovića i družinu obnova “H-B” navodi se ponovo kao jedini interes nacionalne politike dok iz Zagreba, baš kao i devedesetih, stiže gotovo pa blagonaklona hrvatska državna podrška koja se i skorije vrijeme oslikava i kroz otvorena lobiranja i sve agresivnije istupanje hrvatskih eutoparlamentaraca prema takvom cilju.

I ovog 9. maja 2020. godine, kada će se Mostarci prisjetiti svojih palih sinova i kćeri i pokloniti njihovim sjenima, po ko zna koji put razmišljaće i o sveprisutnim pitanjima, poput: da li je politička ignorancija Haških presuda dogovoreni politički smjer i da li je obnova “Herceg-Bosne” istinska dugoročna nacionalna strategija ?

[manijak1]

Grom / Godišnjica Pofalićke bitke: Kako je zaustavljeno presijecanje Sarajeva

[Hemel]

Pirići i Žanjevo

Obilježena godišnjica stradanja 194 Bošnjaka (civila) kod Bratunca

[LBVIEW]

Pirići i Žanjevo

Obilježena godišnjica stradanja 194 Bošnjaka (civila) kod Bratunca

Sta reci?
Znao sam za masovne zlocine u Bratuncu, ali za ova sela nikad nisam cuo.
Mediji bi trebali, kad se spominju zlocini, uvijek, pored imena opcine spomenuti i
sve te gradice i sela u kojima su unisteni cijeli svjetovi.

[Hemel]

Pirići i Žanjevo

Obilježena godišnjica stradanja 194 Bošnjaka (civila) kod Bratunca

Sta reci?
Znao sam za masovne zlocine u Bratuncu, ali za ova sela nikad nisam cuo.
Mediji bi trebali, kad se spominju zlocini, uvijek, pored imena opcine spomenuti i
sve te gradice i sela u kojima su unisteni cijeli svjetovi.

Ni ja nikada nisam cuo za ova sela ali me boli svaka nevina zrtva.

[freelancerusk]

Jedan od najbrutalnijih zločina agresije na nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu tokom 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći.

Efendija je imao šansu da se spasi, ali nije htio ostaviti džematlije. Govorio je: “Dok u Semizovcu postoji i jedan Musliman, moje mjesto je sa njim. Mogu nam uzeti živote, ali dušu nikada.” – sjeća se Eset Muračević, novinar i bivši vogošćanski logoraš.

Pred efendijinim očima su prvo ubili četvero djece (jedno po jedno), pa onda suprugu, da bi na kraju i njega zaklali. Grižnja savjesti jednog od semizovačkih Srba je bila razlog da se uopće pronađe grobnica porodice Ramić. Anonimni Srbin je negdje iz istočne Bosne poslao poruku da je porodica efendije Ramića zakopana pored magistralnog puta, na petom kilometru od Semizovca prema Olovu.

Danima se tragalo za ostacima tijela. Kada se već razmišljalo da se odustane od pretrage, cucla male Amine pronađena u blatu pored rijeke Ljubine, otkrila je da se u blizini nalazi i grobnica. Ubrzo su pronađene tijela. Ekshumacija je izvršena 17. 10. 1996. Mada nema pouzdanijih podataka, pretpostavlja se da o ovom zločinu mnogo zna ili učestvovao u njemu Rajko Janković, komandant Semizovačkog bataljona Vogošćanske brigade Vojske RS.

Dženaza efendiji Ramiću, njegovoj hanumi i četvero djece je klanjao tadašnji Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić 22. oktobra 1996. godine uz prisustvo više hiljada vjernika. Dr. Mustafa ef. Cerić, se tom prilikom prisutnima obratio i između ostalog rekao: “Cilj neprijatelja je bio uništiti džamije, medrese i njihove službenike. Mi ispraćamo danas jednog od naših kolega koji nije htio napustiti svoj džemat i svoju džamiju po cijenu da bude ubijen. Obraćam se rahmetli Hasib ef. s molbom da i svim šehidima prenese poruku da u Bosni još ima džamija i munara, još medresa i čut će se ezan do sudnjeg dana.“

Šest kabura imam Hasib ef. i njegove porodice ostaće kao trajno podsjećanje na jedno vrijeme kad su dušmani na najzvjerskiji način počinili genocid nad Bošnjacima. Ti kaburi, kao i hiljade drugih, biće nam ujedno i pouka da ne dozvolimo da nam se slično ikada ponovi.

– Biografija –

Hasib ef. Ramić je rođen 1954. godine u Šeheru kod Kalesije. Gazi Husrev-begovu medresu je završio 1975. godine i odmah se zapošljava kao imam u džematu Kula-Grad. Uz aktivan imamski rad Hasib ef. završava orijentalistiku na prištinskom univerzitetu. Njegov uspješan rad na Kula-Gradu zasmetao je komunistima, pa je Hasib ef. 1984. godine morao napustiti to područje i prelazi u Semizovac kod Sarajeva, gdje također na imamskom radu postiže dobre rezultate. Tu ostaje do 1993. godine, do momenta kad su ga sa porodicom ubili četnički zlikovci.

Akos.ba