Da se nikad ne zaboravi ...

[Maraschino]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/polozen ... /190601081

[muha_sa]

https://avaz.ba/kantoni/srednjobosanski ... e-porodice

JAJCE Održat će se manifestacija „Spomen njima, po(r)uka nama"

Godišnjica zločina nad Bošnjacima u Jezeru: Ubijane su čitave porodice
U junu 1992. godine stradalo 34 mještana Jezera, Ljoljića i Čerkazovića

[LBVIEW]

https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih ... ini-464862

[muha_sa]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/dan-kad ... /190627010

ZVJERSKI ZLOČIN

Dan kada su i djeca živa spaljena: Još traje višegradski sramni zavjet šutnje o "živoj lomači"

Prije tačno 27 godina, 27. juna 1992. godine, velikosrpski zločinci su u kući Mehe Aljića, u višegradskom naselju Bikavac, zapalili žive 72 osobe, uglavnom žene, djecu i starce.
Najmlađe žrtve bile su maloljetna djeca Esada Tufekčića, jednogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma.

"Naredno jutro, 28. juna, u blizini spaljene kuće na Bikavcu bio je zastrašujući i normalnom ljudskom umu neshvatljiv prizor, ostaci zgarišta, a u zraku je titrao, osjećao se i pritiskao okolinu stravičan zadah spaljenih ljudskih tijela", podsjeća Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Spaljivanje civila na Bikavcu, po okrutnosti i broju žrtava najmasovniji i najmonstruozniji zločin, dogodilo se 13 dana nakon nezamislive strahote i spaljivanja civila u Pionirskoj ulici u Višegradu.

Pljačke, ubistva, progoni...


"Zločinci i monstrumi očigledno nisu bili zadovoljni brutalnošću i veličinom zla svoga sramnog i bešćutnoga čina iz Pionirske ulice pa su nadmašili sami sebe i priredili još okrutnije i gnusnije spaljivanje višegradskih Bošnjaka, a sve u cilju izvedbe velikosrpskog projekta pokolja, istrebljenja i masovnog progona Bošnjaka iz doline Drine. Četničke zvijeri su svoj ubilački pir započele pljačkom, ključnim obilježjem 'srpskoga vojevanja i junaštva'. Žrtve su najprije opljačkane, a pljačka nezaštićenih civila događala se u svim mjestima u širem području Višegrada. U tim bestijalnim orgijama četnici su sistemski i planski ubijali, zarobljavali, zatvarali i maltretirali Bošnjake, uništavali im kuće i imovinu, minirali i palili džamije i ostale vjerske objekte, skrnavili mezarja", podsjeća Kuka, autor knjige "Genocid nad Bošnjacima Višegrada 1992.-1995." koja bi trebala doživjeti svoju promociju ove jeseni.

Podsjeća da je Zehra Turjačanin jedina preživjela spaljivanje civila tako što je iskočila kroz prozor i spasila se iz pakla te svjedočila o užasnom zločinu.

"Ona je u vatri zadobila opekotine trećeg stepena i podvrgnuta je presađivanju kože. Ostala je bez dijela ušnih školjki, a šake su joj paralizirane. Njeno cijelo lice bilo je bukvalno crno, izgorjelo", kaže Ermin Kuka.

Većina žrtava monstruoznog zločina na Bikavcu bila je iz Višegradske župe, samo iz sela Velike Gostilje bile su 23 osobe. Iz sela Prelovo u ovoj kući je zapaljena Mina Vilić (Hamdijina supruga) s troje maloljetne djece mlađe od deset godina (Nihada, Nihad i Zineta).

"Za spaljivanje civila optuženi su i osuđeni Milan Lukić i Mitar Vasiljević koji su 13 dana ranije spalili i civile u kući u Pionirskoj ulici. Očigledno je kako im je spaljivanje bošnjačkih višegradskih civila bila specijalnost u provođenju genocida. To je potvrđeno i na suđenju zločincima u Haškom sudu. Naime, Pretresno vijeće je uvjereno da je Milan Lukić bio prisutan i naoružan tokom cijelog događaja. Kundakom puške je gurao ljude u kuću, govoreći: 'Hajde da ih utrpamo što više unutra'. Nakon što su žrtve zaključane, on je pucao u kuću, ubacio ručne bombe, a potom je zapalio polivši benzin. Pretresno vijeće, međutim, nije utvrdilo da je tom bešćutnom činu prisustvovao i Sredoje Lukić", ističe Kuka.

Sudije Haškog tribunala su spaljivanje civila u Pionirskoj ulici i na Bikavcu kvalificirale najtežim zločinom protiv čovječnosti smatrajući da je poduzimanje navedenih radnji dio šireg ili sistematskog napada usmjerenog protiv bošnjačkog civilnog stanovništva. Brojna ubistva, istrebljenje, porobljavanje, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva, zatvaranje i drugi oblici lišavanja slobode koji se poduzimaju uz kršenje osnovnih pravila međunarodnog prava čine dugačak i žalostan popis zločinačkih i genocidnih postupanja učinjenih prema Bošnjacima iz doline rijeke Drine, a u ime projekta tzv. Velike Srbije.

Zla namjera i zavjet šutnje


"U tom kolopletu i historijatu četničke bijede i neljudskosti paljevine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu vrhunac su ljudske zlobe, zle krvi i moralnoga beščašća. Konac 20. stoljeća obilježila je agresija na našu zemlju s krvoprolićem kolosalnih, gigantskih razmjera, s tim da ovi stravični događaji postaju dio tragične povijesti Bošnjaka. Zapravo, samo predstavljaju nastavak okrutnosti učinjenih u Drugom svjetskom ratu muslimanskom življu, budući da su i u tim tragičnim vremenima četnici činili brojne zločine. I tada su zatvarali muslimane u kuće, u njih ubacivali ručne bombe, a potom od tih kuća činili vatrenje buktinje. Užas, okrutnost, paljevina, zla namjera, očigledni predumišljaj i kalkulacija, zločinački plan. Bezosjećajnost, monstruoznost i brutalnost obilježja su ovoga nečovječnog čina. Sakupiti Bošnjake u kuće, koje su faktički postale klopke, i obilježiti žrtve koje su bile bespomoćne u tom paklu koji je uslijedio. Nezamislivo je kolika je bila njihova bol, njihova patnja, koliko su se trudili sačuvati svoju djecu, svoje bližnje", kaže Kuka.

Dodaje, međutim, da je indikativno da su velikosrpski ideolozi i lokalne vlasti u Višegradu 12. aprila 2017. godine, na Dan ruskih dobrovoljaca, na uzvišenju zvanom Grad na Bikavcu, iznad kuće Mehe Aljića u kojoj su spaljeni bošnjački civili, podigli spomen-krst visine 5,5 metara i težine oko 400 kg. Na ruskom spomen-krstu uklesana su imena sedam ruskih plaćenika i dobrovoljaca koji su poginuli na ratištima oko Višegrada. Krst je doniralo Udruženje veterana "12. April" iz Kosovske Mitrovice, a otkriven je uz prisustvo ruskih Kozaka, crnogorskih dobrovoljaca, predstavnika boračkih organizacija te predstavnika lokalne vlasti na čelu s aktuelnim načelnikom Višegrada Mladenom Đurevićem. Krst su blagoslovili sveštenici Srpske pravoslavne crkve.

"Zabrinjava dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca ovog gnusnog zločina i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, planiran i organiziran, a da samo nekolicina (izvršilaca) zna za to. Sjećanje na zločin spaljivanja civila na Bikavcu treba ujedno i biti poruka preživjelih žrtava svima onima koji raspolažu informacijama i znaju, da prekinu zavjet šutnje i kažu gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila. Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji", zaključuje Ermin Kuka iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

[Maraschino]

Ovu njusku ne treba zaboraviti i dobro je zapamtiti.



https://www.klix.ba/vijesti/regija/gnus ... /190710162

[pici]

[Banksy]

11.07.2019

Hasan Nuhanović: Mehanika fluida

Razgovor sa Hasanom Nuhanovićem za Sarajevske sveske, povodom 20 godina od genocida u Srebrenici,
Boro Kontić

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... luida-3967

Vrlo je potresno, ali se mora pročitati.

[vjesticanametli]

[mali jomu]

TREBINJE Doputovao iz Švedske

Alen Glavović na grobu Srđana Aleksića: Njegov sam dužnik do kraja života

Ja sam mu zahvalan, ali i tužan jer je on morao dati život za mene, morao je umrijeti da ja živim







- Svake godine približno u isto vrijeme dođemo u Trebinje i posjetimo Srđanov grob zajedno s čika Radom. Srđan je dao život spašavajući mene i dužan sam do kraja života da dolazim na njegov grob i kao čovjek i kao familija, a nadam se da će to nastaviti i moja djeca. Ja sam mu zahvalan, ali i tužan jer je on morao dati život za mene, morao je umrijeti da bih ja živio - rekao je Glavović na Srđanovom grobu.

Srđanov otac Rade kaže da mu je uvijek drago sresti Alena i prisjetiti se zajedničkih uspomena.

- I ove godine sam na groblju zajedno s Alenom i njegovom ženom kod našeg Srđana. Dođemo da popričamo, prisjetimo se onog opakog vremena, ali razgovaramo i o tome kako je Srđan svojim djelom utjecao na ljude da budu razumniji, da shvate šta je dobrota, šta je čovjek. On tako živi u ljudima koji su ga prihvatili i usvojili - istakao je Rade.

Podsjetimo, Srđan Aleksić umro je 27. januara 1993. godine od posljedica povreda zadobivenih 21. januara, kada je pokušao i uspio odbraniti svoga prijatelja i druga Alena Glavovića od četvorice pripadnika Vojske RS.

https://avaz.ba/vijesti/bih/508507/alen ... aja-zivota

[BHCluster]

26 godina šutnje o zločinima nad Bošnjacima u Ljubuškom

Na današnji dan, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom i Tuđmanovom; svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.

Dobijanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali su napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.

U to vrijeme po gradu harala je nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih tutinovci. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu... prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama... Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih.

Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra.

Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona...tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu - je li ovo bako film? Je, je...govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.

Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.

Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade praznih čahura od metaka, sve mi se zamaglilo pred očima.

Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni...

Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog nije bilo više od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo. Bilo je to 18. 9. 1993.

Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovacu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Samo sam ga "pozdravila" srednjim prstom i išla dalje. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.

A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: „Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.„

Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome.

U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, ubijeni su ni za što krivi: Ibro Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić.

Njihove obitelji ne smiju upitati ko ih je ubio ni danas zbog straha što bi im se moglo dogoditi. Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne. Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga u tom periodu. Nikad nitko za to nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio.

Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji jer je neko od dobrih Ljubušaka urgirao za njih. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale Ljubuškim. Zastrašivan je svak.

Ivo Lučić danas kaže - laže: "Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH".

A pravosuđe ne kaže ništa.

Rutina u "Herceg Bosni".

[muha_sa]

Od čega meleci umiru, od smrti ili zaborava

Bio je to onaj Mirko, što je rekao četnicima, idem sa svojim ljudima u Omarsku, idem da logorujem.

Piše:
Dragan Bursać

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/od ... i-zaborava

[manijak1]

28.08.1995, oko 11 sati , ako se dobro sjećam
24 godine od zločina tzv. vrs

[julisiz es grant]

Tužilaštvo BiH još uvijek šuti po pitanju najodgovornijeg oficira SRK u vrijeme masakra, Čede Sladoja.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/na-dana ... /190828018

[argyle]

Snimci TVBiH i NTV Hayat


Foto dokumentacija
https://www.scribd.com/document/4235339 ... 995-Photos


Opis slika
https://www.scribd.com/document/4235356 ... opis-slika

[argyle]

Video snimak istrage CSB-a Sarajevo i UN-a

[mali jomu]

DA SE NE ZABORAVI: Kako su američki Jevreji podržavali bosanske muslimane







U listu The Jerusalem Post je objavljen tekst profesora Hamze Karčića, u kojem se govori o ulozi američkih Jevreja tokom agresije na BiH:

– Kada je izbio rat u BiH u proljeće 1992. godine, demokrata iz Kalifornije je pisao kolegama na Capitol Hillu da “najnovija srbijanska vojna agresija na novu nezavisnu Republiku BiH nastavlja obrazac nečuvenog ponašanja”. Kongresmen Tom Lantos bio je preosjetljiv na razvijanje događaja u toj novoj nezavisnoj republici u postkomunističkoj Evropi. U pismu od 21. aprila 1992. Lantos je pozvao kolege kongresmene da podrže njegov prijedlog za uvođenje sankcija Srbiji dok ta zemlja ne prestane vojne operacije u državama bivše Jugoslavije.


Dok su mnogi evropski političari u to vrijeme zamagljivali prirodu sukoba u Bosni, Lantos je bio jasan o tome i prije nego što je zemlja ukliznula u rat. Tom Lantos nije bio obični kongresmen. Rođen u Mađarskoj 1928. godine, Lantos je bio jedini preživjeli holokausta koji je izabran u Kongres SAD-a i služio je gotovo tri decenije u Zastupničkom domu. Njegova podrška Bosni tokom rata 1992-1995. imala je poseban značaj.


Priča o podršci američkih Jevreja Bosni je fascinantna, ali nedovoljno istražen aspekt međunarodnog odgovora na rat. Glavne aktivnosti za podršku Bosni u Washingtonu odvijale su se na Capitol Hillu od 1992. nadalje, a zakonodavci su sarađivali kako bi podržali opkoljeni narod. Presudno je pitanje bilo embargo na oružje, kojeg je UN uveo od 1991. godine, a koji je efikasno sprječavao Bosnu da se naoruža, istovremeno zamrzavajući vojnu superiornost u korist Srbije. Brojni američki senatori i kongresmeni proveli su kontinuiranu kampanju na Capitol Hillu kako bi ukinuli embargo na oružje. Američki jevrejski zakonodavci podržali su napore da se Bosni dozvoli da se odbrani. Među njima su bili zastupnici Tom Lantos, Benjamin Gilman (New York) i senator Joseph Lieberman (Connecticut).


Lantos, koji je došao u SAD nakon Drugog svjetskog rata, stekao je reputaciju prvaka za ljudska prava. Tokom rata u Bosni, podržavao je zakone u korist Bosne, uključujući amandman Franka McCloskeyja (Indiana) iz 1994. koji je imao za cilj ukidanje embarga. Uporedo s Lantosom, Gilman je podržao i amandman kojim se Zastupnički dom stavljao na stranu ukidanja embarga.


Gilman, koji je predstavio vlastiti prijedlog početkom 1994. godine s istim ciljem, napisao je tekst za New York Times u maju 1994. godine u znak podrške bosanskim muslimanima. Odgovarajući kongresmenima koji su bili protiv američke intervencije u Bosni, Gilman je napisao da “diplomatija možda funkcionira, ali ne i za bosanske muslimane, kojima je uskraćeno pravo na osnovu Povelje UN-a da se naoružaju i odbrane”. Ponavljajući mišljenje drugih kongresmena, Gilmanova pozicija bila je jasna: “Jedina časna opcija, sadržana u predstavljenom prijedlogu, je da se muslimanima omogući da se naoružaju u samoodbrani.”


U Senatu je Lieberman podržavao niz prijedloga zakona Boba Dolea (Kansas) čiji je cilj bio ukidanje embarga Bosni. Dole se etablirao kao vodeći “bosanski jastreb” koji se strastveno i dosljedno zalagao za Bosnu. Liebermanova podrška njegovim naporima dodala je težinu. Najznačajniji je bio Doleov zakon o samoodbrani BiH, predstavljen početkom 1995. i podržan od strane Liebermana. Prijedlog zakona, koji se također naziva i Dole-Liebermanov zakon, usvojen je glasanjem od 69 “za” i 29 “protiv” i imao je dvostranačku podršku 21 demokrata i 48 republikanaca. Bob Woodward opisao je to kao “zapanjujuće i direktno odbacivanje (američkog predsjednika Billa) Clintona i njegove politike…To je bio obavezujući zakon i otvoren izazov za Clintonovu vlast.” Pritisak Kongresa, posebno nakon Srebrenice, potaknuo je Clintonovu administraciju da zauzme snažniji stav o Bosni. Verzija Dole-Liebermanovog za Zastupnički dom uključila je Lantosa i Gilmana među svoje pristalice.


Nakon rata, podrška američkih jevrejskih zakonodavaca bila je značajna u sjećanju na genocid počinjen nad Bošnjacima (bosanskim muslimanima). Na desetu godišnjicu masakra u Srebrenici 2005. godine, oba doma Kongresa usvojila su rezolucije u znak sjećanja na zločine. Lantos je bio pokrovitelj rezolucije Zastupničkog doma kojom se ponovo potvrđuje genocid. Rezolucija je donijeta sa razlikom od 370-1. U Senatu je Lieberman bio među osam sponzora S. Resa. 134, koji je usvojen jednoglasno. Rezolucijama je američki Kongres potvrdio genocid i utro put za kasnije parlamentarne komemoracije Srebrenice u velikom broju evropskih zemalja. The Jerusalem Post


http://izdvojeno.ba/da-se-ne-zaboravi-k ... muslimane/

https://www.jpost.com/Opinion/How-Ameri ... ims-600274

[muha_sa]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/da ... znjen-nije

Dačo, koljač i silovatelj koji nikada kažnjen nije
Dalibor Maksimović, koji je 1992. godine ubijao, klao i silovao u Zvorniku i Bratuncu, danas mirno živi u Beogradu.

Piše:
Dragan Bursać

Dalibor je rođen na Dan Republike, na dan zemlje koje više nema, 29. novembra 1972. godine. Dalibor je pun života na dan 9. maj 1992. godine. Ima nepunih 20 godina, ima snagu, silu, ima oružje i ima onu klicu mržnje tako prijeko potrebnu da se napravi zlo. Ali, zlo ne dolazi samo i zlo se mora isplanirati i organizovati.

Sve to zna Dalibor Maksimović Dačo tog poslijepodneva '92. dok u bratunačkom mjestu Repovac gleda grupu civila Bošnjaka kako se tisakju u smrtnom strahu na nekakvoj utrini. Gleda ih, a iz očiju mu isijava ona mržnja, ono ništenje. Ovako su bezopasni, misli se za sebe Dačo, a opet, to su Turci, nije im vjerovati. I na kraju, krajeva nije mu prvi put. Radio je to u aprilu u Zvorniku...

Prilazi onim jadnim ljudima, što se, kao ovce, zbijaju jedni uz druge, gleda ih i osjeća nalet adrenalina, koji samo podjaruje ono zlo u njemu. Taj čas, taj tren, pod nebom Bratunca, negdje na kraju svijeta, ironično, na Dan pobjede nad fašizmom, 9. maja, odvija se restaruracija fašizma. Baš od čovjeka koji je rođen na Dan umiruće zemlje.

Kad možeš, uništi cijelu lozu
"Ti, ti i ti...", bira nišanom "kalašnjikova" trojicu ljudi. I zna šta mu je činiti odmah nakon toga - uperi pušku u preostalu masu straha i mesa, da se neko pobunio ne bi. Tako mu je lakše odvojiti žrtve. Tako je radio i u Zvorniku. Ne može biti drugačije ovdje, u Bratuncu. To su balije, a balije treba ionako sve pobiti, misli se u sebi. Dačo bira ovu trojicu. Baš za sebe i baš po sebi.

Gura ispred sebe rođake Husu, Nezira i Omera Salkića. Nekako mu se čini da je zlu najkrosniji kad ubija porodice, kad uništava čitavu lozu. A opet, ne može baš sve sam. Zove svoja dva kamarada četnika, pripadnika Vojske Republike Srpske, da mu pomognu. Samo puškama da pripaze dok izvodi ovu trojicu Salkića. Boji se, neki će mu balija pobjeći, pa će se ratne kolege po zlu i ubistvima smijati. To sebi ne smije dozvoliti.

Gura tako Dačo drhtave figure Salkića iza prikloce šlepera, koja je parkirana baš tu, na uzvisini repovačkoj. Postroji ih iza prikolice i gleda u njih. Tresu se, ruke im iznad glave, žicom vezane, pa se od grozinice i tremora ona žica još više usijeca u ruke ljudske, dok krv pišti i slijava se sa ruku na potiljak i niže curi po vratu. Sve to vidi Dačo i osjeća se moćno.

Eto, dao im je još koji tren, konstatuje u sebi Dalibor i povuče obarač. Reski zvuk, onaj miris baruta, kratki jauk, pa opet misir baruta. Salkići leže mrtvi pod prikolicom. Eto, to je to, koliko može biti jednostavno, a opet korisno i lako pobiti Turke, mantra monstrum. No, zvuk jauka, za čudo, ne prekida se. To onaj Huso, još živ, pokazuje da puška nije svetinja. Diše i miče se. Kao da mu ništa nije.

Kad zataji puška, tu je nož
Dačo-monstrum repetira pušku još jednom. A onda brzo zastade. Došlo je vrijeme da se i ja pokažem, struji mu kroz pulisrajući mozak. Prstima pređe preko korica noža koji mu je sve vrijeme bio za pojasom. Od Zvornika je beskoristan ovaj nož, a sad će da radi. Sad će se pokazati ko je pravi četnik, Dačo, govori ono zlo iz njega. Puškom može svako, ali ovo, ovo, urla mu utroba.

I sve je kao u filmu: i nož, i Huso, koji se otima, i koljač Dačko, koji prilazi ranjenom čovjeku sa leđa, drži mu glavu zabačenu unazad, vrat isturen, Adamova jabučica nabubrila od bola, stresa i straha. I onaj trzaj zgloba, i ona usjekotina u vratu, i vrela krv i život Husin, koji se izmiče tu pod njegovim rukama i curi preko noža sa krvlju dole na zemlju bratunačku.

A bio je Dan pobjede, 9. maj, i ubijeni su Salkići, ubio ih je Dačo od 20 godina. Sad je posve svoj, pribran, sa nešto krvi na rukama, sad je viđeniji u očima svojih kolega četnika, sad je ubio još tri nedužna čovjeka... A podne je tek prošlo!

Negdje oko dva sata, svega sat vremena nakon egzekucije, Dalibor Maksimović Dačo sjedi u automobilu sa još nekoliko četnika i prati autobus preduzeća "Vihor" iz Bratunca. Mjesto Glogova. Gleda kako na nekoj okuci autobus staje i kako u njega utrčava majka sa troje djece. Za njima čovjek, otac djece, pokušava da uđe u isti autobus.

Dačo dodaje gas i tu je, pred autobusom. Gleda, brzo poput kurjaka, i računa: majka možda i uđe, ali ovaj balija, ovaj Mujo Šaćirović, neće. Iskače Dalibor iz auta i opet rafal. Ovaj put u gornji dio tijela, odmah. Mujo pada i umire. Sve je lako nakon klanja, ovo i nije neko ubisto, misli se koljač Dačo.

Suze i urlici silovanih svjedokinja
Samo, dan je kratak, a treba činiti još zla. I još. Sjeda Dalibor u automobil, onako krvav, i odlazi u mjesto Repovac. Tu, zajedno sa svojim kamaradom, četnikom, pripadnikom VRS-a, gura u kola svjedokinje VS-1 i VS-2. Žene vrište, otimaju se, Dačo ih udara kundakom, smije se i to ga dodatno uzbuđuje. Pravac šuma iznad Milića. Tamo je prvi put silovao. Silovao je svjedokinju VS-1, dok su joj se suze i urlici stapali u jedno. Onda je dvije žene odveo svojoj kući u Miliće, zaključao ih u jednu sobu i tokom noći opet i opet silovao...

U jednom danu. Toliko zla. U jednom jedinom danu! Tako je Dačo koljač, rođen na Dan Republike, proveo Dan pobjede, 9. maj 1992. godine, u okolini Bratunca.

A danas, danas u 2019. godini, Dalibor Maksimović je stanovnik Beograda, državljanin Srbije, koji se poigrava sa nespretnim i nesretnim sudskim sistemom. Proces protiv njega vodi se od 2015. godine. Jalov proces u sistemu koji ga ne želi osuditi. U tom kafkijanskom pravnom svijetu, u kome zločinac gotovo nikad ne bude kažnjen, treba izdvojiti sljedeće - Sud je dokumentaciju Tužilaštva smatrao nepotpunom, zato što nema potvrde da je, primjerce, porodica Salkić nestala, iako postoje izvađeni umrli listovi (sic!)

Amor Mašović za RSE o svemu ovome kaže: "Naravno, presuda, odnosno njeno obrazloženje, bit će uvjerljivije ukoliko, uz iskaze svjedoka, imate još i potvrdu da je osoba i 25 godina nakon izvršenog zločina i dalje nestala osoba. Ali, to ne može utjecati na presuđujuće na činjenicu da li je zločin izvršen ili nije."

Ne može uticati, ali presude (još uvijek) nema. Ne može uticati, ali je Dalibor Maksimović bio slobodan čovjek sve ovo vrijeme, dok se za kosti mnogih od njegovih žrtava ni danas ne zna. Ne može uticati, ali se presuda godinama odlaže. I opet novi rok - 23. septembar, nakon junskog, julskog i ostalih propalih rokova. Porodice odavno nemaju čak ni duhovnu satisfakciju, a mnogi od svjedoka su odavno pod zemljom.

A danas je samo zločinac živ...
Nego, pitate se, zašto se koljač Dačo prisjećao aprila '92 i Zvornika? Jednostavno, tad je počeo ubijati. Tada je, kao pripadnik Teritorijalne odbrane Milići, u Karakaju počinio ubistva u objektu "Standard", u kojem je na spratu bila stacionirana "srpska stanica javne bezbjednosti Zvornik", a u prizemlju vojna jedinica iz Milića, takozvana Milićka četa.

Dalibor Maksimović je tada počeo svoj pir. Obučen u svježe novu maskirnu uniformu i naoružan automatskom puškom, istom onom koja je mjesec dana kasnije sijala smrt po Bratuncu, a sve u prisustvu drugih pripadnika svoje jedinice, ubio više civila bošnjačke nacionalnosti. Tijela tih ubijenih civila pronađena su 2003. godine u masovnoj grobnici Kazanbašča kod Zvornika.

To vam je Dalibor Maksimović Dačo, pripadnik VRS-a, koljač, silovatelj i ubica, rođen na Dan Republike, ubijao na Dan pobjede, kažnjen nikada. Jeste li pročitali tekst do kraja? E, sad dobro promislite - jedina živa, nepovrijeđena ili nekažnjena osoba u cijelom tekstu je Dalibor Maksimović Dačo. Mislite o tome!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

[jajara]

Početkom septembra 93. god. Živjeli smo u Donjem Paprasku. Sjedimo kući i priča se o ideji da se kupi krava jer se nema šta jesti, sve je blokirano, granate padaju svakodnevno. Stari rahmetli reče da je pričao sa svojim prijateljem i radnim kolegom Josipom Brekalom iz sela Grabovica i da će od njega kupiti junicu. Otišao je i vratio se sa kupljenom kravom i uz to još donio sira, mlijeka i domaćih jaja. Mama ga upita otkud ? On reče bio sam u Grabovici kod Josipa kupio sam kravu a ovo je spermio djeci. I poče priču da mu je Josip govorio da se oni u selu boje nekih ljudi iz Sarajeva , vojnika koji su stacionirani tu u blizini i da je govorio da mu stari ne daje novac za kravu da ga drži kod sebe jer se boji da će im ovi sve opljačkati. Stari i ne sluteci šta će se desiti samo nekoliko dana poslije rekao je Josipu da neće uzeti kravu a da je ne plati i da ako bude problema nekih da mu poruči da dođe ali da iskreno misli da nema potrebe da se brine. Na žalost predosjećaj koji je Josip imao obistinio se samo par dana poslije toga.. Jedinice iz Sarajeva koje su bile stacionirane u blizini sela napravile su nezapamćeni pokolj, pobili su sve što su vidjeli i što je bilo živo u tom selu, mislim oko 50 ljudi od toga i djecu pa i našeg prijateja Josipa.. Danas je godišnjica od tog strašnog zločina.. Neponovilo se nikada i nikome a moj stari i Josip sad su na nekom boljem mjestu gdje nema politika, ratova i pokvarenih duša..

[LBVIEW]

Početkom septembra 93. god. Živjeli smo u Donjem Paprasku. Sjedimo kući i priča se o ideji da se kupi krava jer se nema šta jesti, sve je blokirano, granate padaju svakodnevno. Stari rahmetli reče da je pričao sa svojim prijateljem i radnim kolegom Josipom Brekalom iz sela Grabovica i da će od njega kupiti junicu. Otišao je i vratio se sa kupljenom kravom i uz to još donio sira, mlijeka i domaćih jaja. Mama ga upita otkud ? On reče bio sam u Grabovici kod Josipa kupio sam kravu a ovo je spermio djeci. I poče priču da mu je Josip govorio da se oni u selu boje nekih ljudi iz Sarajeva , vojnika koji su stacionirani tu u blizini i da je govorio da mu stari ne daje novac za kravu da ga drži kod sebe jer se boji da će im ovi sve opljačkati. Stari i ne sluteci šta će se desiti samo nekoliko dana poslije rekao je Josipu da neće uzeti kravu a da je ne plati i da ako bude problema nekih da mu poruči da dođe ali da iskreno misli da nema potrebe da se brine. Na žalost predosjećaj koji je Josip imao obistinio se samo par dana poslije toga.. Jedinice iz Sarajeva koje su bile stacionirane u blizini sela napravile su nezapamćeni pokolj, pobili su sve što su vidjeli i što je bilo živo u tom selu, mislim oko 50 ljudi od toga i djecu pa i našeg prijateja Josipa.. Danas je godišnjica od tog strašnog zločina.. Neponovilo se nikada i nikome a moj stari i Josip sad su na nekom boljem mjestu gdje nema politika, ratova i pokvarenih duša..

Pokoj im dusi.

[julisiz es grant]

Srce da pukne.

A tek prva od 1600.



https://www.klix.ba/magazin/film-tv/suz ... /190922053

[Maraschino]

http://www.rtvusk.ba/vijest/obiljezena- ... ljci/33261

[BHCluster]

Umro je dr. Dragan Milavić

U Mostaru je umro dr. Dragan Milavić, jedan od doajena mostarskog i regionalnog zdravstva, čija će uloga – osim one redovne, uobičajene, profesionalne kao uglednog ljekara i dragog čovjeka, neminovno i posebno ostati upamćena po periodu rata 90-ih godina, gdje je ostavio neizbrisiv pečat istinskog patriote i humaniste velikog srca.

Tokom agresije na Mostar, posebno u toku 1993. godine, dr. Milavić je obavljao delikatnu funkciju pomoćnika komandanta 4. Korpusa Armije Republike BiH, Arifa Pašalića, za djelatnost saniteta. Njegova uloga je bila da u potpuno novim, nametnutim i delikatnim okolnostima rata i otvorene agresije, organizuje ratnu bolnicu i to u neuslovnim prostorima koje je pružao objekat bivšeg Higijenskog zavoda.

Uz veliku hrabrost i požrtvovanost, uspio je da konsoliduje dostupni tim ljekara i medicinara koji su na najbolji način u datim uslovima uspjeli da odgovore na tragediju koja je danonoćno u ljekarske sobe dovodila na desetine i stotine ranjenih i u granatiranjima osakaćenih ljudi.

Na hiljade života u tom mostarskom paklu je spašeno samo zahvaljujući brzoj i stručnoj intervenciji pod krovom Ratne bolnice.

Ratna bolnica na čelu sa dr. Draganom Milavićem i dr. Zlatkom Skikićem, kao i svim tadašnjim uposlenicima ove službe, ostaće upisana zlatnim slovima ne samo u istoriji zdravstva hercegovačkog centra, nego i u kolektivnoj memoriji svih građana koji su prošli i zapamtili pakao mostarske Hirošime, zatočenog i sistematski ubijanog grada.

Na čelu sa dr. Milavićem i njegovim kolegama, mostarska Ratna bolnica bila je neusporediva etička i moralna vertikala u ukupnoj agresiji koja se sručila na Mostar devedesetih godina.

Odigrala je nemjerljivu ulogu u odbrani ovog dijela Bosne i Hercegovine, pružajući medicinsku pomoć i borcima i građanima Mostara i Hercegovine suočenih sa sistematskim granatiranjima i neviđenim terorom i patnjom.

Iz ratnog dnevnika bolnice, izdvajamo; organizovana je na brzu ruku u neuslovnoj zgradi Higijenskog zavoda u naselju Carina, aprila 1993. Bili su istinski stub odbrane Mostara. Mali tim ljekara i medicinskog osoblja, istinskih entuzijasta i patriota, pružao je medicinsku pomoć i borcima i civilima.

Dnevni prosjek evidentiranih medicinskih slučajeva od 9. maja 1993 godine do novembra iste godine bio je šest poginulih i 30 ranjenih Mostaraca, koji su ovdje bili zbrinuti. U tih šest i po mjeseci kroz ratnu bolnicu je prošlo 6.500 ranjenika. Voda je dopremana isključivo noću, a u cijeloj bolnici higijena se održavala pomoću jedne jedine slavine. Operacije su izvođene pod svjetlom sa agregata, nerijetko i pod svijećama ili uz upotrebu baterijskih svjetiljki.

Na čelu Ratne bolnice bili su šef saniteta Komande 4 korpusa Armije BiH, dr. Dragan Milavić (anesteziolog) i dr. Dragan Skikić (hirurg). Obavljajući svoj delikatni, humani posao borbe za život, iz te male čete heroja u bijelom njih 12 je izgubilo živote, čak 60 je bilo ranjeno...“

[argyle]

Simeun Čuturić - Genocid Brčko '92 - Kako sakriti leševe Bošnjaka i Hrvata - VMA Beograd
https://nap.ba/news/21196


Brčaci su proživjeli pravu kataklizmu u toku od 1992. do 1995. godine. Krajem septembra 1992. godine Komandi istočnobosanskog korpusa se tajnim izvještajem javio načelnik obavještajnog organa, kapetan Vojske RS-a Simeun Čuturić, piše agencija Patria.

Pored priznanja niza stravičnih zločina počinjenih u Brčkom nad Bošnjacima i Hrvatima, Čuturić upozorava svoju komandu da će imati problema kako da te masovne zločine prikrije.

Interesantno je da Čuturić govori da je „određeni dio organa iz vojske i policije, kao i Simo Radovanović, instruktor jedinica Kapetana Dragana, predlagao civilnoj vlasti da odrade kako treba taj dio posla u zaštiti od oticanja podataka.“ Slijedi šokantna tvrdnja koja govori o dubokoj umiješanosti susjedne Srbije u događaje u Bosni.

- Prijedlozi su bili da se u saradnji sa stručnim timom VMA (Vojno-medicinske akademije u Beogradu) prevezu leševi na bezbjedno mjesto, kako je to vršeno i u Baranji i na ostalim ratištima, na što je VMA pozitivno odgovorila - piše Čuturić.

Frizirati suđenja Bošnjacima uz pompu

Kapetan zatim nastavlja: „Smatramo da za ovu akciju još uvijek nije kasno i da je treba izvesti što prije i u strogoj tajnosti, jer smo suočeni sa činjenicom da u našim redovima već duže vrijeme radi neprijateljska obavještajna služba koja bi mogla spriječiti ovu akciju“.

„Sljedeća akcija bi bila zvanično priznanje pred svjetskom javnošću da je likvidiran određeni broj Bošnjaka i Hrvata, za koje se dokazalo da su učestvovali u etničkom čišćenju Srba iz ovih krajeva... Naredna faza bila bi suđenje dvojici do trojici ekstrema uz svu moguću pompu i prisustvo novinara iz cijelog svijeta.“

Čuturić se plaši da se zakasnilo za te akcije. „U protivnom, dozvolit ćemo da svijet kopa po našim djelima i da ih oni sude i osuđuju... „

„Želim još napomenuti da su iz logora poslije evakuacije, zarobljenici premješteni u Brezovo Polje. Tu su bili ne mnogi svjedoci onog što se događalo u (logoru) Luci pa i ekstremno nastrojeni Sudo, Bošnjak, odbojkaš, reprezentativac, koji je jedno jutro pobjegao, tako što je preplivao rijeku Savu. Odmah sutradan dao je izjavu za HTV, za BBC i Sky TV.“

Strah od američkih novinara

Čuturić konstatuje da su Bošnjaci, koji bi se dokopali slobode, davali izjave za svjetske medije. On predlaže da kapetan Žarko Damjanac preuzme kontrolu nad ovim obavještajnim podacima.

Konačno tu je i opasnost od američkih novinara, kojih se srpska strana najviše plašila.

„Obavještavamo vas da smo pravovremeno upoznali i komandu 1. posavske brigade i prikupljenim podacima vezanim za kretanje i istragu koju je vodila grupa američkih novinara, vezano za ova događanja. Navedena obavještajna informacija je upućena pod strogo pov. 25/1244 -16 od 21. 8.1992. godine.“

Upravo tog ljeta u Bosnu su ulazili novinari koji će otkrivati stravične zločine, koje niti jedna obavještajna priča nije mogla sakriti. Zahvaljujući stranim novinarima, mnogi životi su tada bili spašeni, piše Patria.






pdf: https://www.scribd.com/document/4309318 ... MA-Beograd

[LBVIEW]

Ni ovaj JNA smrad nije mogao voditi 'antisrpsku politiku".

[LBVIEW]

.