Da se nikad ne zaboravi ...

[julisiz es grant]

Sluzili su oni u Zenici do onog pritiska nakon prebijanja nekog od njih te dogovora koji je uslijedio a na koji su nasi bijednici pristali.

Evo sad insistira Sarovic da prvi covjek drzavnog zatvora bude iz reda srpskog naroda.

Nije ni Foča raj. Ipak je to zatvor uz Zenicu možda i najzloglasniji u bivšoj Jugoslaviji.
Bolje i to nego da zbog nekog međunacionalnog sranja među zatvorenicima sutra neki zlikovac tuži i dobije. A što se sigurnosti tiče, a to je po meni najvažnije, mislim da je Foča mnogo sigurnija i da su mogućnosti bjekstva gotovo nepostojeće, nakon promjena koje su uveli zbog bjekstva Radovana Stankovića 2007.

[Maraschino]

Sluzili su oni u Zenici do onog pritiska nakon prebijanja nekog od njih te dogovora koji je uslijedio a na koji su nasi bijednici pristali.

Evo sad insistira Sarovic da prvi covjek drzavnog zatvora bude iz reda srpskog naroda.

...a Grubesa da bude Hrvat, kao da Bosnjaci i ne postoje.

[BHCluster]

Na današnji dan, 10. februara 1997. godine dogodio se napad u Liska ulici u Mostaru u kojem je ubijen Šefik Sulejmanić, a Seid Maksumić i Safet Radoš teško povrijeđeni, dok su lakše povrede zadobile još 22 osobe.

Dogodilo se to na Bajram, kada je stotine Mostaraca bošnjačke nacionalnosti, u koloni koju su predvodili tadašnji gradonačelnik Mostara Safet Oručević i muftija mostarski Seid ef. Smajkić, i uz pratnju pripadnika IPTF-a i SFOR-a, krenuo ka Liska parku u zapadnom dijelu grada u namjeri da obiđu mezarja.



U toj namjeri su ih, napadom vatrenim oružjem i palicama, spriječili pripadnici specijalne policije koje je predvodio presuđeni ratni zločinac Marko Maka Radić. Sve se desilo dvije godine nakon potpisivanja mira, a Mostarci su se borili za slobodu kretanja koja im je zbog Radića i sličnih bila onemogućena.

Nakon napada u Hag su isporučeni Vinko Martinović Štela i Mladen Naletilić Tuta.

Za napad su, pored Radića, optuženi specijalci Ivan Hrkać, Božo Perić, Željko Planinić i Josip Cvitanović.

Suđenje optuženima je u nekoliko navrata započinjano, a zatim prekidano. Najprije je prekinuto 2006. godine, da bi se nastavilo pred Kantonalnim sudom u Mostaru 15. decembra 2011. godine. Novi pretres je zakazan za 12. januar 2012. godine, ali je prekinut jer se jedan od optuženih Josip Cvitanović onesvijestio. Odugovlačenje je nastavljeno tokom 2012. godine, nastavak je zatim zakazan za april 2013, ali je u međuvremenu došlo do promjene tužioca. Od Seada Đikića, koji je imenovan za državnog tužioca, predmet je preuzela Mirjana Đerić. I tu je bio kraj procesu.

Marko Radić je u tom periodu bio zapovjednik Policijske uprave Mostar. Sa te ga je dužnosti smijenio visoki predstavnik i to upravo zbog napada na Bošnjake u Liska parku. Njegova je odgovornost za napad utvrđena istragom IPTF-a, u čijim je izvještajima opisivan kao "surov i opasan uvijek naoružani ekstremist".

Samo nekoliko mjeseci nakon ubistva, u junu 1997. godine, Radić je održao "čuveni" govor o svojoj viziji "suživota" u Mostaru.

- Ima onih koji ne mogu da žive bez četnika i balija. Drugi se opet bore za Federaciju, hoće da žive sa muslimanima. Ja bih im poručio da je bolje da se nisu rodili nego što su toliki izrodi i izdajnici – poručio je Radić.

Iako ga je visoki predstavnik smijenio sa pozicije zapovjednika PU Mostar, Radić nije dugo čekao na novu poziciju u institucijama vlasti. Zaposlen je kao savjetnik HDZ-ovog ministra unutrašnjih poslova HNK, što dovoljno govori o težnji te stranke ka normalizaciji odnosa u Mostaru i BiH u cjelini te pomirenju naroda. Uzimajući u obzir slučaj zbog kojeg je Radić ponovo dospio u fokus javnosti, taj odnos HDZ-a nikada nije ni promijenjen.

Radić je dovođen i u vezu sa neuspješnim pokušajem atentata na nekadašnjeg upravitelja Mostara Hansa Koschnicka.

Radića je, podsjetit ćemo, Sud BiH osudio na 21 godinu zatvora zbog počinjenih ratnih zločina. Na slobodu je trebao izaći tek 2027. godine. Međutim, ministar pravde BiH Josip Grubeša (HDZ) potpisao je Rješenje kojim se odobrava njegov transfer na izdržavanje kazne u Republici Hrvatskoj i to nakon što je Županijski sud u Zagrebu preinačio presudu Suda BiH, jer ne priznaje UZP, te mu odredio kaznu zatvora u trajanju od 12 godina i šest mjeseci.

SKANADALOZAN POTEZ HRVATSKE: Monstrum i ratni zločinac Marko Radić kojem je ministar Grubeša odobrio da umjesto u Mostaru služi kaznu u Zagrebu, PUŠTEN NA SLOBODU!

Predviđanja bosanskohercegovačkih pravnih eksperata da bi se osuđeni ratni zločinac Marko Radić Maka mogao naći na slobodi ubrzo nakon što je prebačen iz Kazneno-popravnog zavoda u Mostaru na izdržavanje kazne u Hrvatskoj, obistinila su se.

Radić je, podsjetimo, nakon dugotrajnog i veoma temeljitog postupka 2011. godine u BiH pravosnažno osuđen na 21. godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, odnosno mučenja, zatvaranja, ubistva i silovanja u zloglasnom logoru Vojno kod Mostara, te je iz zatvora trebao izaći tek 2027. godine.

Međutim, nakon odluke Županijskog suda Zagreb koji priznao bh. presudu, ali ju je smanjio na 12 i po godina zatvora, Radić je, kako saznajemo, već na slobodi!

Kako je za Radiosarajevo.ba potvrđeno iz Županijskog suda u Zagrebu, Radić je pušten na slobodu, i to 2. decembra 2018. godine, što bosanskohercegovačka javnost do sada nije znala.
Marko Radić Maka - undefined

FOTO: Screenshot: Marko Radić Maka

„Prema dobivenim podacima od Zatvora u Zagrebu, Marko Radić (sin Franje, rođ. 13.08.1959.), otpušten je 02.12.2018. godine s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 12 godina i 6 mjeseci. U kaznu je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 02.06.2006. pa nadalje", kazao je glasnogovornik Županijskog suda Zagreb, sudac Krešimir Devčić.

Radić za svoju slobodu ima zahvaliti ministru pravde BiH Josipu Grubeši, zvaničniku HDZ-a BiH. On je Radićev transfer u Hrvatsku odobrio 8. oktobra 2018. godine, a Radić je, kao vidimo, tek nepunih dva mjeseca ostao u hrvatskom zatvoru.

Prethodno je Županijski sud u Zagrebu prihvatio Radićevu molbu te je donio presudu kojom je preuzeo izvršenje presude Suda BiH. Dakle, zločinac Radić u Hrvatskoj je ugošćen praktično na inicijativu Zagreba, što je HDZ-ov ministar, očekivano, prihvatio.

"BiH je članica Europske konvencije o transferu osuđenih osoba, prema kojoj svaka osuđena osoba ima pravo da izrečenu kaznu zatvora ili dio kazne izvršava u državi svoga državljanstva. Prema ovoj konvenciji između BiH i drugih država izvrši se godišnje na desetine transfera osuđenih, tako da je u 2017. godini realiziran 91 transfer osuđenih, dok je u ovoj godini zaprimljen 51 transfer", kazali su ranije BIRN-u u Ministarstvu pravde BiH.

Reakcija Brammertza

Međutim, zbog ovakvog poteza Grubeše reagirao je glavni tužitelj Mehanizma za međunarodne kaznene sudove (MICT) Serge Brammertz. On je poslao pismo Grubeši u kojemu je iskazao nezadovoljstvo odlukom hrvatskog pravosuđa kojom je Marku Radiću osuđenom za ratne zločine na području Bosne i Hercegovine drastično smanjena kazna.

Brammertzu je neshvatljivo to što je Grubeša kao ministar potpisao odluku kojom je u oktobru 2018. dao suglasnost da se bivšem oficiru HVO-a Radiću,koji je u BiH 2011. godine pravomoćno osuđen na 21 godinu zatvora zbog ratnih zločina u logoru Vojno kod Mostara uključujući ubistva, silovanja i zlostavljanja zatočenika, dopusti da ostatak kazne izdržava u Hrvatskoj.

Naravno, niko o ovom izrugivanju pravdi nije pitao žrtve.

Logor Vojno u kojem je gospodar života i smrti bio Maka Radić bio je jedan od najstrašnijih u logorskom sistemu tzv. Herceg-Bosne. Nalazio se šest kilometara od grada, u kućama i garažama, u radijusu od 100 metara.

Saja Ćorić, žrtva višemjesečnih mučenja u tom logoru, kazala je, kako je zabilježeno i u knjizi "Svjedoci zla", da je kroz Vojno prošlo je kroz 800 osoba.

Od tog broja, njih između 15 i 30 je u spomenutom logoru izgubilo svoje živote. Ovaj logor je bio specifičan jer je u njemu bilo zatočeno, i na razne načine mučeno, oko 80-tero žena i djece.

Veliku ulogu u činjenu zlodjela uzeli su stražari logora Vojno. Pravosnažnom presudom Suda BiH osuđeni su spomenuti Marko Radić, te Dragan Šunjić, Damir Brekalo i Mirko Vračević. Proglašeni su krivima za progon, ubistva, zatvaranja, silovanja, mučenja i druga nečovječna djela počinjena nad Bošnjacima u logoru Vojno, te su osuđeni na ukupno 69 godina zatvora.

Radić je pravosnažnom presudom, podsjetimo, osuđen na 21, Šunjić na 16, Vračević na 12 godina, Brekalo, koji je inače bio porijeklom Bošnjak i do rata se zvao Emir, na 20 zatvora!

Mario Mihalj, za kojeg se smatra da je poginuo, Ivek Kolobara, Jure Kordić, Nedžad Čorić, Amel Hadžiosmanović i Nedžad Tinjak, sve bojovnici HVO-a, su u optužnici protiv „Radića i ostalih“ spominjani kao izvršioci pojedinih zločina u logoru Vojno.

Užasni zločini

Mihalj je, po svjedocima, bio upravnik, a Šunjić zamjenik upravnika logora, dok je Marko Radić, zapravo, spominjan „kao glavni“.

Prema iskazu jedne svjedokinje, u sobi u kojoj je boravila 109 dana bilo je zatočeno 15 djece i 21 žena, koje su svakodnevno odvođene na silovanje.

Najmlađe dijete je imalo samo osam mjeseci, a najstarija žena oko 85 godina!

"Zločini u logoru Vojno su bili toliko monstruozni da su čak i živi ljudi zakopavani, a na desetine žena je seksualno zlostavljano u Vojnom", kazivala je ranije Saja Ćorić koja je i sama svjedočila u postupku protiv zločinaca u slučaju "Radić i ostali".

Idriz Merzić, iz Udruženja logoraša Mostar, ranije je, također, govorio, da je logor Vojno bio mjesto strave i užasa.

"Neopisive su patnje koje su bošnjački civili doživjeli u tom logoru. Tamo su se desili neopisivi zločini. Veliku težinu predstavlja činjenica da su tamo bili zatočeni i patili žene i djeca. Uhapšeni je bio dio niza izvršitelja tih zlodjela", rekao je Merzić autoru ovih redaka.

Zaista, Apelaciono vijeće suda BiH je utvrdilo da je i nakon obnovljenog postupka Tužilaštvo BiH uspjelo dokazati da su "Radić i ostali" bivši pripadnici HVO-a počinili zločin protiv čovječnosti, te da su naređivali, učestvovali i podstrekivali zatvaranje 80-ak žena, djece i staraca.

U zatvor Vojno su dovođeni i Bošnjaci iz Heliodroma, a neki od njih potom nisu preživjeli.

"Direktno ili kao članovi zločinačkog poduhvata odgovorni su za ubistva Envera Kajtaza, Arisa Zečevića, Salema Halilovića, Mesuda Dedajića, Asima Čakrame, Mensura Selmana, Džemala Sabitovića, Hamdije Tabakovića, Mustafe Kahrića...", rekao je Mirza Jusufović, predsjedavajući Apelacionog vijeća u martu 2011. godine.

[muha_sa]

http://balkans.aljazeera.net/video/jos- ... u-strpcima


Još se traga za tijelima 16 žrtava zločina u Štrpcima

[BHCluster]

NOVINARKA PRONAŠLA ZLOGLASNOG PERU KONJA, ČOVJEKA SA INTERPOLOVE POTJERNICE: Tereti se za zločine počinjene u BiH, evo šta on kaže...

“Mučenje, cijelu noć i drugi dan da priznam gdje mi je novac. Kaže on: ja sam ti našao radiostanicu i bit ćeš ubijen”, ispričao je Marko koji je potom više od mjesec dana bio zarobljenik, a Tunde je u međuvremenu saznala da je trudna.

Večerašnje “Provjereno” Nove TV donosi priču o Peri Vincetiću, koji je poznat i po nadimku Konj, pripadniku HVO-a kojeg Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine zbog sumnje u ratni zločin prema civilima. Vincetića, koji je promijenio ime u Marco Vidović, reporterka Ema Branici, uspjela je locirati u dva dana te s njim dogovorila intervju.

Za Vincetićem je raspisana je Interpolova potjernica, a u optužnici ga se tereti za zločine počinjene prema obitelji Benković, Marku i njegovoj supruzi Tunde.

Upali u njihov lokal i silovali Tunde

Maria Tünde, Mađarica, udala se 1987. za Marka Benkovića, Hrvata iz Orašja, gradića u Bosanskoj Posavini. Iako se u rodnoj Mađarskoj školovala za pedagoginju, nakon udaje doselila se u Orašje. Otvorili su restoran i za nekoliko godina postali uspješni obrtnici. Restoran “Čarli” poslovao je dobro. A onda je u 1992. u Bosni buknuo rat. U opštini Orašje raspuštena je policija. Formirana je 5. bojna Vojne policije Posavina - Orašje koja je bila u sastavu 106. brigade HVO-a. Na čelo bojne Vojne policije došao je povratnik iz Njemačke, rođen u obližnjem selu Mahala, Pero Vincetić. Iz Njemačke se vratio s nadimkom “Pero Konj”. Maria Tünde kojoj je tada imala 31 godinu prisjeća se:

“Nisam ga ranije viđala u našem restoranu. Počeo je dolaziti u vojnoj odori, naoružan. U travnju 1992. došao je u naš restoran s nekoliko vojnih policajaca i odveo mog supruga na nekakvo ispitivanje koje je trajalo par sati. Predložio mi je tada “zamjenu” - da ja njemu dam jednu od djevojaka koje su tada radile u restoranu, a on će meni vratiti supruga. Odbila sam, naravno, ali on je sam izdvojio jednu od djevojaka za koju je znao da nema dečka i odveo je kombijem. Nakon dva sata djevojka se vratila u suzama i rekla da je silovana. Dogovorile smo se da ćemo to prešutjeti suprugu, jer smo se bojale da će se, čuje li za to, sukobiti s Vincetićem i da će nastati još veći problemi”, opisala nam je prve susrete s “Perom Konjem” Maria Tünde-Benković.



Marko Benković preživio je torturu pripadnika HVO-a
Da ne surađuješ sa Srbima?

Zbog čega vas je odvodio na ispitivanja, pitali smo njezinog supruga Marka. “Dio ljudi iz bojne vojne policije bio je u bliskim odnosima s mojim rođakom koji je imao diskoklub preko puta moga restoran, a koji je bio ljubomoran jer smo supruga i ja dobro poslovali. Odmah na početku rata vojna je policija supruzi i meni oduzela četiri automobila koja smo imali, uključujući Mercedes, a Pero Vincetić nam je odbijao dati potvrdu o oduzimanju. Uporno sam inzistirao na potvrdama, a on je izmišljao da surađujem sa Srbima. S kalašnjikovom koji sam sâm kupio pridružio sam se HVO-u i odlazio na stražu na punkt kod Orašja, ali s vojnim policajcima nisam htio imati posla. U vojnu policiju bili su regrutirani ljudi svakojake prošlosti, uzimali su pravdu u svoje ruke, radili su svašta”, ispričao nam je Marko Benković.

Supružnici su nam ispričali kako su se zbog sve jačeg granatiranja Orašja privremeno preselili u Mahalu, selo pored Orašja u kuću jednog prijatelja. “Jedne noći, u svibnju 1992.”, ispričala nam je Tünde-Benković, “suprug se oko 22 sata vratio s položaja. U kuću je upao Pero Vincetić u pratnji još jednog vojnog policajca i naredio Marku da pođe s njim. Odlazeći, Marko mi je u mraku, jer nije bilo struje, u ruke tutnuo nešto novca koji je čuvao kod sebe. Neko vrijeme sam ga čekala, a onda sam otišla leći. U jednom trenutku, pred kućom se zaustavio auto, netko je lupao na vrata i pitao vlasnika kuće gdje je moja soba. Upao mi je u sobu Pero Vincetić i naredio da pođem s njim. Rekla sam mu da ću poći, ali ujutro. Razbjesnio se, počeo psovati i naredio da se spremim za minutu. Odveo me u automobil u kojem je naoružan sjedio isti onaj vojni policajac s kojim je te večeri odveo mog supruga. Taj drugi policajac zvao se Mato i bio je naoružan pištoljem. Znala sam ga po imenu jer je navraćao u naš restoran.

Odvezli su me do naše kuće koju su Vincetić i taj policajac ispreturali. Zatim su ušli u restoran i tamo također sve ispreturali. Kako nisu ništa našli, Vincetić me je pitao gdje je novac, na što sam slegnula ramenima. Opalio mi je šamar i rekao kako će mi to pomoći da se prisjetim. Tada sam otvorila torbicu u kojoj sam imala 32.000 njemačkih maraka i nešto dinara. Tada, međutim, nije uzeo taj novac, već mi je naredio da sjednem s njima u auto. Stavili su mi povez preko očiju, i dovezli me do neke kuće gdje su mi skinuli povez. Uveli su me u neku prostoriju koja bi mogla biti dnevni boravak i naredili da sjednem u fotelju, Pero Vincetić je sjeo na drugu, a Mato na dvosjed. Mato, taj niži vojni policajac, počeo me ispitivati, izvadio papir i olovku, ali je u jednom trenutku Vincetić otkopčao remen i iz nogavice izvadio poveći nož i stavio ga na stol. Izvukao je i pištolj iz futrole i stavio pored noža. Naredio mi je da se skinem.

Odbila sam kazavši da nisam striptizeta. Pero Vincetić je zatim ustao i povlačeći me za kosu vezanu u rep podigao s fotelja. Mati je naredio da me skine. Otimala sam se, ali bili su jači. Tada je Pero naredio Mati da me uhvati za kosu i povuče mi glavu prema podu. Dok me držao u tako sagnutom položaju, Pero Vincetić me silovao. Nakon toga su se zamijenili pa je to isto učinio Mato. Zatim su mi naredili da izađem na hodnik gdje je bio lavor s vodom i naredili da se operem. Zatim me Pero snažno zgrabi ugurao u jednu manju sobu i oborio na krevet. Tu me je ponovo silovao, čupao za kosu, iživljavao se. Zatim me vratio u dnevnu sobu i naredio da se obučem. Istresli su iz moje torbice novac koji sam im prethodno pokazala i podijelili ga među sobom. Bila sam izgubljena i bojala sam se da će me nakon toga ubiti. Vincetić je psovao jer je očekivao da u torbici ima više novca. Počeo me ispitivati gdje držimo novac i zlato. Prijetio je da će, ne kažem li, dovesti još vojnika da me siluju.



Tunde i Marko Benković
U gnojnici iza kuće

Suprug i ja smo, kad su nam oduzeli automobile, zlatninu koju smo imali zakopali u gnojnici iza svekrove kuće. U strahu da će me ponovo silovati, rekla sam im gdje je, ali kad su počeli kopati tamo, nisu ništa našli. Suprug je, ne kazavši mi, zlato bio odnio u Županju kod jednog prijatelja. Vincetić je bio bijesan, vratili su me u kuću gdje smo se bili privremeno smjestili, a pred kućom je ostavio jednog naoružanog stražara, također vojnog policajca koji je imao nadimak “Tare”.

Pero Vincetić i vojni policajac Mato koji je bio sudionik u silovanju vratili su se po nju nakon nekoliko sati. “Vincetić mi je”, ispričala nam je Tünde- Benković”, naredio da se obučem i pođem s njima u auto, naš Mercedes koji su nam oduzeli. U autu s nama bio je i kuhar koji je radio u našem restoranu. Odvezli su nas preko Save u Županju, zastali su pred nekom kućom gdje je bila hrvatska vojna policija. Vincetić je od njih zatražio da nas njihov auto prati do granice s Mađarskom, tvrdeći da smo stranci i da nas želi zaštititi. Kad nas je Vincetić dovezao do mađarske granice kod Donjeg Miholjca, šutnuo me nogom i rekao da budem sretna jer sam dobro prošla i da mi više nikad u životu ne padne na pamet prijeći hrvatsku granicu. Dat ću ti još jedan dobar savjet, kazao mi je - kad dođeš u Mađarsku, potraži drugog muža jer onaj tvoj će plivati Savom. Kuhara i mene su pustili preko mađarske granice, a Vincetić se s našim Mercedesom odvezao nazad. Autostopom sam stigla do Markova brata koji je živio u Pečuhu. Prvu noć prespavala sam kod njih i ispričala im što nam se dogodilo. Nisam se htjela javljati roditeljima jer sam već sutradan s Markovim bratom željela otići u Miholjac kako bismo pokušali nekome telefonirati i doznati što je s Markom. Kako nismo uspjeli doznati ništa, otišla sam roditeljima.”

Udaraj dok ne kaže gdje su pare

No, njezinim mukama nije se nazirao kraj.

“Nemam brata ni sestru, nikoga s kim sam mogla podijeliti ono što sam proživjela. Ocu i baki koja je tada još bila živa nikada nisam ispričala o silovanju. U prvo vrijeme o tome nisam govorila ni majci, bilo me je stid svega što mi se dogodilo. A onda sam, na svoj užas, shvatila da sam pri silovanju zatrudnjela. Jako volim djecu, to me je i motiviralo da završim pedagošku školu, ali odmah sam znala da to dijete ne želim. Bilo bi to mučenje i za njega i za mene. Mrzila sam svoje tijelo koje me je na taj način “izdalo”, udarala sam se rukama po trbuhu ne bih li izazvala pobačaj. Nisam mogla izdržati, povjerila sam se majci. Otišla sam u bolnicu i prekinula trudnoću. Kasnije su se pojavile nove komplikacije, morali su mi odstraniti maternicu i jajnik. Nismo mogli imati djece”, ispričala je Marija.

Njezin suprug Marko kazao nam je da nakon odvođenja na ispitivanje nije znao da su mu suprugu silovali. I sam je proživljavao pakao. “Odvodeći me na ispitivanje te noći Vincetić mi je uzeo kalašnjikov koji sam kupio i odveo me u komandu bojne Vojne policije. Posjeo me u fotelju, a noge i ruke mi vezao lisicama. Doveo je još dvojicu vojnih policajaca i naredio im da me udaraju dok ne priznam gdje sam sakrio novac. Zatim je na neko vrijeme nestao i naredio da me nastave tući dok se on ne vrati. Nisam znao da je mi je otišao silovati ženu. Tukli su me cijelu noć i neprekidno pitali - gdje su pare? Drugi dan je došao Vincetić s nekim starim pojačalom iz moga restorana i rekao da je to radio-stanica preko koje razgovaram sa Srbima. S njim je došao i njegov brat, Ilija Vincetić koji danas živi u Zadru, a kojeg do tada nisam poznavao. Bio sam vezan, izudaran, modar.

Njegov brat mi je prišao i izderao se - digni glavu, izdajniče, majku ti j.... Digao sam glavu, a brat me je oštrim jakim pokretom udario u jabučicu na grlu. Tukli su me i drugu noć. Sljedeći dan oko podne, Pero Vincetić je donio i postavio ispred mene neki panj. U rukama je imao sataru, naredio mi da dlan stavim na panj, a on je zamahivao satarom kako bi mi odsjekao prste, no ja bih uspio povući ruku. Onda je donio neki odvijač i njime mi nadlanicu zakovao za panj. Tada sam pomislio - gotovo je, iskrvarit ću. Jednako su postupali i sa zatočenim Srbima u improviziranom zatvoru.

U tome trenutku u sobu je ušao jedan vojni policajac, također povratnik iz Frankfurta s čijim starijim bratom sam išao u školu. Prepoznao me i upitao me što se događa. Rekao sam za što me Vincetić optužuje. Taj policajac se izderao na Vincetića i zaprijetio mu da me više ne smije pipnuti. Spasio me od daljnjih batina i savjetovao mi da ne pokušavam pobjeći jer će Vincetić taj pokušaj bijega iskoristiti da me ubije. Poslušao sam ga. Bio sam tako zatočen u zapovjedništvu Vojne policije, pripremao im hranu i kavu, služio ih. Vincetić je opljačkao namještaj iz moje kuće i namjestio svoj ured. Morao sam donositi lavor i prati mu noge.

Srećom, nakon mjesec i pol dana toga pakla, u zapovjedništvu Vojne policije pojavio se Đuro Matuzović, zapovjednik obrane Orašja. Došao je na sjednicu sazvanu zbog toga što se Vojna policija otela nadzoru - u Orašju i okolici popljačkala je srpske kuće, a Srbe, uključujući žene i djecu, zatvarala. Kad sam Matuzovića koji mi je u Orašju bio susjed, po završetku te sjednice poslužio kavom, pitao me - što ti Marko tu radiš, nisi valjda i ti jedan od njih? Rekao sam mu - ne Đuro, ja sam tu zatočen. Matuzović se razbjesnio i naredio da me odmah oslobode. Napisao mi je da moram hitno liječniku u Županju i tako me spasio. Liječnik u Županji me poslao na hitnu operaciju u Zagreb zbog posljedica premlaćivanja. Međutim, otišao sam u Mađarsku jer sam htio što prije pronaći suprugu. U Mađarskoj sam platio operaciju. Od supruge sam doznao da je silovana, ostala trudna i prekinula trudnoću. “Bili smo dotučeni. Uništili su nas na sve načine. HVO nam je zapalio restoran i kuću”, ispričao nam je Marko Benković.

Pobjegao u Hrvatsku

Kaznenu prijavu protiv Pere Vincetića i Mate Baotića, kako se zvao drugi sudionik silovanja, Tünde-Benković je podnijela Vojnom tužiteljstvu u Orašju još 1994. Hrvatskom državnom odvjetništvu kaznenu prijavu za ratni zločin podnosila je u više navrata. “Još 2003. podnijeli smo u kaznenu prijavu zagrebačkom Županijskom državnom odvjetništvu (pokazuju faksimil). Ništa nije poduzeto. Zatim smo ga 2012. kazneno prijavili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku. U travnju 2012. smo ŽDO-u Osijeku dali i detaljne iskaze o onome što nam se dogodilo.” Zanimalo nas je zbog čega su kaznene prijave podnosili i u Hrvatskoj, a ne samo u BIH. “Zato”, objašnjavaju, “jer Pero Vincetić nakon 2000., živi u Hrvatskoj i ima i hrvatsko državljanstvo”.

Iz BiH je Pero Vincetić pobjegao u Hrvatsku kad je doznao da se Tužiteljstvo BiH ozbiljnije zainteresiralo za ratne zločine koje je vojna policija HVO-a činila na području Orašja.

Za razliku od hrvatskog, pravosuđe BiH je radilo: Sud u Sarajevu je 9. prosinca prošle godine nepravomoćno osudio bivšeg vojnog policajca Matu Baotića, sudionika u silovanju Marije Tünde Benković, na 10 godina zatvora. Baotić je tom presudom, osim za silovanje Tünde-Benković, osuđen i za niz drugih ratnih zločina na području Orašja za koje ga tužiteljstvo tereti. Tünde-Benković je svjedočila u tom postupku i njezin je iskaz sud BiH uzeo kao vjerodostojan. Apelacioni sud 2017. godine dio presude koji se odnosi na nju i potvrdio.

“Godinama o silovanju nisam mogla razgovarati”, kaže nam Tünde-Benković. “Osjećala sam sram i krivnju. Ni suprugu nisam ispričala detalje, a on, znajući koliko mi je to bolno, sve te godine nije ni zapitkivao. Nekoliko godina uzimala sam lijekove. Kod psihijatra sam bila samo jednom jer sam govorila sebi da sam jaka i da mogu sama. Prvi put cijelu tu mučnu priču, sve detalje, ispričala sam na sudu u BiH. U sobi za svjedoke sa mnom su sjedile četiri žene, tužiteljica i njezine suradnice. Jedna od njih me sve vrijeme svjedočenja držala za ruku.”

[muha_sa]

ovo neko treba platit


http://balkans.aljazeera.net/video/pres ... jardi-eura

Presuda Karadžiću: Materijalna šteta u ratu u BiH 200 milijardi eura

U prvostepenoj presudi Radovanu Karadžiću navedeno je da su vlasti Reublike Srpske oduzimale imovinu žrtava nakon ili tokom protjerivanja.

Nesrpska je imovina pljačkana, a u mnogim općinama uništavana su sela i imovina nesrpskog stanovništva. Prema presudi, spomenici kulture i sakralni objekti odabrani su za razaranje zbog značaja za Bošnjake i Hrvate. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu procijenio je da je ukupna materijalna šteta nastala tokom rata u Bosni i Hercegovini 200 milijardi eura.

[Maraschino]

ovo neko treba platit


http://balkans.aljazeera.net/video/pres ... jardi-eura

Presuda Karadžiću: Materijalna šteta u ratu u BiH 200 milijardi eura

U prvostepenoj presudi Radovanu Karadžiću navedeno je da su vlasti Reublike Srpske oduzimale imovinu žrtava nakon ili tokom protjerivanja.

Nesrpska je imovina pljačkana, a u mnogim općinama uništavana su sela i imovina nesrpskog stanovništva. Prema presudi, spomenici kulture i sakralni objekti odabrani su za razaranje zbog značaja za Bošnjake i Hrvate. Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu procijenio je da je ukupna materijalna šteta nastala tokom rata u Bosni i Hercegovini 200 milijardi eura.

Poj'o vuk magarca.
Neko se dogovorio o zastari, alo zastara na ratnu stetu.

Hebo UN, EU, NATO, OSCE, UNDP...ima li ih jos, ne zna se ko je gori. Cuvaj se da ti se sta ne desi a ako se i desi, ovi nece biti na tvojoj strani.
Zakljucak, pucaj prvi.

[BHCluster]

[julisiz es grant]

Bijeljina, prije 27 godina:

https://www.face.ba/vijesti/bih/kako-su ... 5rKfUHB-sU

Srpski eroji likvidiraju opasne islamske teroriste:










#konasbrezavadi #budimodobrekomšije

[Maraschino]

Zasluzuje da ga se sjetimo

https://www.klix.ba/vijesti/bih/kjasif- ... /190409125

Lahka mu zemlja bosanska.

[black]

Mrtvi Prijedorčani će progoniti žive Banjalučane
Piše:Dragan Bursać


Danas se navršava 25 godina od pogroma Bošnjaka i Hrvata na području prijedorske opštine. Na današnji dan, počelo je jedno od najvećih etničkih čišćenja nakon Drugog svjetskog rata. Na današnji dan, naredbom lokalnih srpskih vlasti da se postave bijeli čaršafi počeo je jedan monstruozan period u kojem je do 1995. godine ubijeno skoro 3.500 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti među njima 102 djece i u kojem je prognano 60.000 Bošnjaka i Hrvata.

I šta o ovome znaju stanovnici entiteta Republika Srpska? Sve i ništa! Šta rade, na primjer tzv. kulturni radnici, e da bi dočarali i predstavili svom narodu užase koje je neko u njihovo ime počinio? Ništa!

Ovih dana, baš ovih dana, bruje entitetska glasila u RS-u, kako je Oliver Frlljić izazvao pravu sablazan svojom predstavom u Splitu. "Frljić: HDZ sprovodi dubinsku fašizaciju društva", ori se sa svih megafona entitetskih medija. I tačno! I treba tako! Treba ukazati na fašizaciju društva. No, gdje su ljudi, reditelji, scenaristi, koji bi svojim djelom ukazali na fašizaciju srpskog društva, koji bi pokrenuli katarzu, oprost i koji bi započeli denacifikaciju istog tog srpskog društva? I kako je na koncu konaca moguće da četvrt vijeka poslije ne postoji ni "O" od Olivera Frljića u manjem BiH entitetu?

Ali, pokušajmo svi zajedno u misaonom konstruktu proizvesti takav umjetnički zadatak koji je neko realizovao u Republici Srpskoj. Neka nam povod bude trunka ljudskosti i obilježavanje četvrt vijeka od početka nepatvorenog zla

Hava Tatarević, majka
Majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora, dobila je i definitivnu potvrdu o smrti svoje djece. Prije 25 godina mučki je ubijeno njenih 6 sinova i muž. Nana Hava je izgubila Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema. Surova i bolesna faktografija.

Hoće li kao intro monodrame ići ovaj monolog?

“Tomašica je prvi put urliknula u novembru 2013. godine i pokazala svijetu kako je riječ o najvećoj masovnoj grobnici nakon Drugog svjetskog rata u Evropi. Tu u našoj blizini ubijeno je preko 800 stotina ljudi, žena, djece, staraca samo zato što su bili Bošnjaci. Ubili su ih pripadnici srpske vojske. Komšije, poznanici i nekoć kolege uperili puške, isukali noževe i prihvatili se krvavog pira. Dokidanja svega što se drugim imenom zove, drugom Bogu moli. Svega ljudskog.”

Hoće li se svjedok, onaj koji je za kabanicu u kišnom danu otkrio masovnu grobnicu, pojaviti u ovoj monodrami?

Hoće li kao masovno probuđena savjest kroz usta glumca neko pričati o ćutnji? U našoj fiktivnoj predstavi suočavanja sa užasom, tu u Banjaluci, četvrt vijeka od masakra, lik u kabanici kaže kako su na prvi krik o zlu koje su pripadnici njegovog naroda učinili drugom, Republika Srpska, njene institucije, većina medija i intelektualaca ostali sramotno gluvonijemi. Gotovo poput saučesnika u masovnoj zavjeri ćutanja doveli su do potpune banalizacije i ništenja jednog stravičnog zlodjela.

Kabanica žuta nad glavama našim
Publika se meškolji i ćuti. Baršunaste stolice upijaju tonove kiše iz zvučnika i riječi žutog u kabanici.

Kabanica žuta prilazi bliže publici i u sopstvenom buncanju nekako nadolazi do “Jame” Ivana Gorana Kovačića. “Jama” se pretvara u Skenderovu “Stojanku majku Knešpoljku”.

Glas ispod kabanice mrmolji, a onda zaurliče:

“Šestoro djece! Ej, pameti, ej živote, kosmose, Bože! Znaš li za takvu bol u našem dobu? Možeš li se svevišnji kako obratiti nani Havi? Čime i šta joj reći? Nebo i zemlja da se prevrnu od užasa za koji su riječi tek blijedi i licemjerni zapisničari.

A, šta radi, kako se izvinjava, za čim žali i tuguje i zbog čega se kaje Republika Srpska, u čije ime je sa lica zemlje nestalo šestoro Havinih sinova u jednom danu?”

Eho odjekuje Narodnim pozorištem Republike Srpske u Banjaluci.. Pliš plavih stolica nema više snage da upija zvuke što izbijaju ispod kabanice žute. Zvuci obavijaju gospodu i dame u toaletama. Dlanovi se znoje i pluća nadimaju. Nije to više ispuštanje vazduha. To je jedan zborni produženi uzdah.

Tek, ih prene glas glumca, koji to odavno nije. On je poodavno svjedok zločina:

“Tek pokoji glas ljudski među hukom čovjekolike svjetine ukaže na užas koji počiniše sunarodnjaci njegovi. Ostali muče. Mučki.”

Poneki gledalac počinje obrađivati sve te silne riječi i pita se kako nazvati one koji prećutkuju zločine počinjene tu, na par koraka od ove pararealnosti? Koje ime dati novinarima koji namjesto Tomašice, nane Have, njeno šestoro mrtve djece, muža i stotina drugih sudbina koje nas čekaju ispod taloga crnice naklapaju o trivijama koje, nisu dostojne pomena? Neljudi je pogrešno! Saučesnici je tačno! Znati za ovo zlo, a prećutkivati ga je najčistije odobravanje nepatvorenog užasa, urliče unutrašnji glas u sve više posjetilaca.

Ali, kabanica se ne zaustavlja:

“I ne, nije to dovoljno. Ima i većih neljudi od neljudi. Većih zlotvora od saučesnika. Spodobe humanoidne su kao blavori ispod svog nacionalističkog kupus-kamena izmilili i umjesto bar ćutnje počeli su prčkati po kostima pravim pokušavajući dokazati kako to, eto nije to toliko strašno. Ti blavori, ti gušteri i daždevnjaci zla, te sluge ljigavštine opet se ne žele pomiriti barem sa realnošću. Saučešće ne mogu izjaviti kroz zatrovana usta.”

-Nisu mi bila važna Hava i djeca mrtva. Nisam znao! Zatvarao sam oči pred seljakanjem kostiju sa lokacije na lokaciju. Zatvarao sam oči pred bijelim čaršafima i trakama na živim ljudima. Glesao sam i ćutnjom odobrio egzekuciju, koja je uslijedila.

To katarza počinje progovarati iz sjedišta. Publika više nije sigurna šta je unutrašnji glas, a šta naracija glumčeva.

Glas ispod kabanice postaje tiši i završava svoj monolog:

“Izgubi li neko od silnih srpskih vikend patrijota mače, kuče, ribicu akvarijumsku? Izgubi li onaj što se insanom pokušava zvati kišobran? Izgubi i ne bi mu svejedno. Ali, eto pustog čuda pa nad sudbinom majke koja je izgubila šest sinova ni da se zastidi. Zato je hajvan jer hajvan za razliu od insana stida nema.”

Predstava koja se neće odigrati
Ovo je predstava koja se, kako sada stvari stoje, NIKADA neće odigrati. Ona je razmjera naše ljudskosti. Čeoni kamen i crta do koje moramo doći. Kao ljudi. Kao civilizovan narod. Kao, trivijalno, sav normalan svijet.

A, namjesto toga mi već 25 godina živimo u okruženju gdje se niko ne kaje. Naprotiv! Namjesto denacifikacije koja je trebala biti provedena odmah u drugoj polovini devedesetih, samo je nastavljen rat, verbalnim metodama. Zločinci su prometnuti u idole, koljači u heroje, mafijaši i egzekutori u toteme, a ogromna većina naroda u idolopokloničku rulju koja im se svima zajedno klanja.

Čovjek reče, a ja prenesoh kako u jednoj crkvi u Bendorfu u Njemačkoj na ulaznim vratima stoji bazaltna tabla na kojoj je urezano: „I mi smo odgovorni za ubijene u Drugom svjetskom ratu. Traži se oprost“. Dakako ovo je obraćanje, ono ljudsko, njemačkog naroda jevrejskom.

A, kod nas ni predstave nema Obične pozorišne predstave! Jednog komada, kojim bi parem pokušali krenuti putem ljudskosti. A, velim, povoda na svakom koraku. I bukvalno, ako hoćete. I baš danas. I svaki dan! Ćute isti ti mediji, danas 30. aprila. Pričaju o prvomajskim janjcima i praznicima naroda koji ionako ne radi.

Dan kada je sve počelo
Jer u Krajini je do sada otkrivena 131 masovna grobnica, od toga samo u Prijedoru i okolini 61. Na području Prijedora bilo je 59 logora i drugih objekata u kojima su bili zatočeni ljudi. Na području ove opštine ubijeno oko 3.500 osoba mahom bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Malo li je!?

A, sve je počelo na današnji dan prije četvrt vijeka zloslutnim radio-glasom novinarke Jadranke Vejo-Rečević: "Građani i građanke prijedorske opštine, ostanite mirni u svojim domovima. Noćas je SDS preuzela vlast u našoj opštini i ona garantuje ostalim narodima koji žive na ovim prostorima punu ravnopravnost i suživot..."

Preživjeli Prijedorčani se i danas sa užasom i jezom sjećaju tog jutra, tog glasa, tog poziva da ostanu mirni i tog početka zla.

Hoće li, bar izmaštani lik u žutoj kabanici reći:

“Ja klečim pred svima i opet molim oprost. Od onih što mi halališe i od onih što neće. Klečim jer se nad ovim treba klečati, a nad stokom u ljudskom obliku koja ne pristaje biti čovjek, koja se ne klanja sjenama mrtve djece, ne osjeća empatiju, kajanje i ne traži oprosta hodam kao pored duhova. Jer oni su odavno mrtvi, samo im to niko nije rekao.”

Njega, evo četvrt vijeka kao duha i ima i nema. Žuta kabanica naše savjesti pohodi svakog normalnog čovjeka u Krajini u Bosni i Hercegovini, ali, eto hroničan višak kukavičluka i nedostatak ljudskosti nikako da ga oživi. A, do tada će mrtvi Prijedorčani proganjati žive Banjalučane.

[banjaluka078]

To da se "nikad ne zaboravi" okačite mačku o rep, kao što su okačile vjerske i političke vođe, "najveći zaštitnici" Bošnjaka, koji juče dijele isti prostor s presuđenim ratnim zločincem krajišnikom na tucanju jajima kod mitropolita! Ne samo da je zaboravljeno, nego će nas "naši" sutra gurnuti pod nož, a da ne trepnu!

[muha_sa]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/113 ... _uzas.html


BITKA ZA PREDSJEDNIŠTVO BiH: Specijalci JNA s tenkovima pokušali su zauzeti zgradu, oglašene sirene za zračnu opasnost, izgorjela „Pošta“, a onda još veći užas…
Povodom obilježavanja Dana Kantona Sarajevo i 27. godišnjice bitke za odbranu Predsjedništva RBiH, delegacija Skupštine i Vlade KS položiće cvijeće, između ostalog, na mezarju Kovači i na Spomen obilježju ubijenoj djeci Sarajeva



Na današnji dan 1992.godine specijalne jedinice tadašnje JNA pokušale su zauzeti zgradu Predsjedništva BiH, a borba se vodila 150 metara dalje, na Skenderiji.

Oko 13 sati tenkovi JNA krenuli su prema zgradama Predsjedništva i Skupštine Sarajeva. Tenkovi su zaustavljeni, a svijet je obišla slika tramvaja u plamenu. Tog dana je zapaljena i izgorjela i zgrada glavne pošte u Sarajevu.

Istog dana zarobljen je i tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, koji se vraćao sa pregovora iz Lisabona. Njega je na sarajevskom aerodromu zarobila JNA, a potom je odvezen u Lukavicu, odakle se javio u program TV Sarajevo.

Prvi put nakon Drugog svjetskog rata, poslije 47 godina, 2. maja 1992. godine u Sarajevu je označena zračna opasnost. Od tog dana Sarajevo je bilo pod opsadom, bez hrane, struje i vode. Presječene su komunikacije, a grad je bio svakodnevno granatiran. Opsada je trajala 1.460 dana.

[manijak1]

02.05.1992 , oko 12 i 30 počeo sveopšti napad na glavni grad BiH

[BHCluster]

HDZ o Mostaru...

[славянин]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/nikad-z ... /190518006

Boško i Admira ubijeni su 18. maja 1993. godine na mostu Vrbanja dok su zajedno pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo. Pogođeni su snajperskim hicima. Prvo je pogođen Boško koji je izdahnuo, a drugi metak pogodio je Admiru koja je ranjena dopuzala do svog ubijenog momka, zagrlila ga i preminula.

[Atego]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/nikad-z ... /190518006

Boško i Admira ubijeni su 18. maja 1993. godine na mostu Vrbanja dok su zajedno pokušavali napustiti opkoljeno Sarajevo. Pogođeni su snajperskim hicima. Prvo je pogođen Boško koji je izdahnuo, a drugi metak pogodio je Admiru koja je ranjena dopuzala do svog ubijenog momka, zagrlila ga i preminula.

Admira 'li Admira...

[CPT]

http://ba.n1info.com/Vijesti/a227291/Zl ... skoli.html

[CPT]

Na lokalitetu vrhpoljskog mosta, gdje se 31. Maja 1992. godine dogodio stravičan zločin, održano je prigodno prisjećanje na stradanje Bošnjaka ovog kraja. Pripadnici srpskih snaga su na današnji dan silom dotjerali mještane zaseoka Begići na ovo mjesto. Nakon fizičkog maltretiranja, nedužni ljudi su tjerani da skaču s mosta u Sanu, a zločinci su pucali u njih.

[CPT]

Biljani, selo koje je ubijeno u jednom danu
Prije 24 godine kod Ključa su ubijena 264 civila Bošnjaka. Među njima je bila tromjesečna beba i još petero djece.

[julisiz es grant]

Na lokalitetu vrhpoljskog mosta, gdje se 31. Maja 1992. godine dogodio stravičan zločin, održano je prigodno prisjećanje na stradanje Bošnjaka ovog kraja. Pripadnici srpskih snaga su na današnji dan silom dotjerali mještane zaseoka Begići na ovo mjesto. Nakon fizičkog maltretiranja, nedužni ljudi su tjerani da skaču s mosta u Sanu, a zločinci su pucali u njih.

Vođa grupe koja je izvršila ovaj zločin, Jadranko Palija, pred sudom BiH osuđen je na 27 godina zatvora i trenutno izdržava kaznu.

[muha_sa]

TUŽNA GODIŠNJICA

Dan bijelih traka: Sjećanje na krvavo prijedorsko ljeto i 3.176 žrtava

Danas se obilježava Dan bijelih traka. Naime, 31. maj simboličan je datum proglašen u znak sjećanja na 3.176 ubijenih stanovnika prijedorskog kraja, a ovaj datum se obilježava u Bosni i Hercegovini i brojnim evropskim gradovima.

Na današnji dan su vlasti bosanskih Srba prije 27 godina naredile nesrpskom stanovništvu da nosi bijele trake oko ruku, a na kuće i stanove da okače bijele čaršafe.

Međunarodni dan bijelih traka već sedmu godinu zaredom obilježava se mirnom šetnjom kroz prijedorske ulice.

Krajem aprila 1992. godine SDS je uz pomoć paravojnih formacija i JNA izveo klasični vojni puč i preuzeo vlast u Prijedoru, a samo nekoliko dana kasnije počeli su se izvršavati i prvi masovni zločini. Tako je kraj maja i definitivno je označio početak krvavog prijedorskog ljeta 1992. godine.

Ovako je glasio poziv upućen preko Radija Prijedor 31. maja 1992. godine:

"Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice".

Ovo je bilo prvi put da su nakon nacističkog proglasa iz 1939. članovi jedne etničke ili religijske skupine na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje, što je predstavljalo uvod u etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i genocid nad Bošnjacima na području Prijedora.

Konačan ishod ovog zločinačkog poduhvata bio je uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije ove općine.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/dan-bij ... /190531001

[julisiz es grant]

[muha_sa]

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/116 ... traka.html

NEKA CIJELI SVIJET ZNA: Kanadski grad Hamilton obilježava Međunarodni dan bijelih traka...

Uz natpis na velikom elektronskom panou ispred zgrade Skupštine grada "Hamilton podržava Međunarodni dan bijelih traka" taj kanadski grad i ove godine prisjetio se 31. maja 1992. godine i žrtava genocida u Prijedoru

U saopćenju Instituta za istraživanje genocida Kanada rečeno je da građani tog grada i Kanade postaju svjesni u kojim razmjerima se dogodio zločin genocida u Prijedoru i na cijeloj teritoriji BiH.

Bijele trake su jedan od dokaza namjere da se u Prijedoru počini genocid, jer se tada obilježila grupa na vidljiv i jasan način kako bi se istrijebili i prognali s tog teritorija.

Uvođenje bijelih traka za nesrpsko stanovništvo značilo je ništa manje od dozvole za "slobodan lov" na dojučerašnje komšije i prijatelje, a sada ponižene ljude, koji su s tim obilježjem za tu aparthejdsku vlast postali neljudi i pripremljeni za odstrel.

- Njih je tako svako od tih žestokih nacionalista mogao hapsiti, proganjati, pljačkati, ubijati i činiti druga zvjerstva jer su ti ljudi bili van zakona - podsjeća se u saopćenju Instituta.

Kako su ocijenili, danas se kontinuitet genocidne ideje u Prijedoru ogleda u masovnom kršenju osnovnih ljudskih prava i sloboda prognanika i povratnika, preživjelih žrtava i svjedoka genocida.

Stoga će, najavili su, Dan bijelih traka ostati stalni simbol borbe u Kanadi i svijetu protiv negiranja zločina genocida u Prijedoru, protiv policijskih zabrana komemorativnih skupova žrtava u Prijedoru te protiv kontinuiranog odbijanja lokalne vlasti da dozvole izgradnju memorijala civilnim žrtvama.

Bit će to simbol borbe za istinu i pravdu, za ljudska prava i slobode, za priznavanje, poštovanje, prihvatanje i toleriranje drugog i drugačijeg u čitavom svijetu, zaključuju u saopćenju Instituta za istraživanje genocida Kanada.

[muha_sa]

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/da ... trebljenja
Dan bijelih traka: Bila je to kampanja istrebljenja
Građani i udruženja opet će dati podršku roditeljima 102 ubijene djece koji traže podizanje spomenika u Prijedoru.
Danas se obilježava Dan bijelih traka u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom rata u BiH.

Obilježavanje Dana bijelih traka organizuje građanska inicijativa “Jer me se tiče”, a kao i proteklih godina, i ove godine je posvećeno podršci roditeljima 102 prijedorske djece ubijene od 1992. do 1995. godine, koji uporno traže podizanje spomenika svojoj djecu u ovom gradu, što gradske vlasti odbijaju.

Okupljanje je predviđeno u 13:00 na početku glavne prijedorske ulice. Kako je saopćeno iz inicijative, povorka će se kretat mirno i dostojanstveno pješačkom zonom.

Most na Bereku je jedan od prijedloga gradskim vlastima za memorijal ubijenoj djeci I tamo će učesnici moći da postave svoje bijele trake nakon okupljanja na glavnom gradskom trgu.

Kampanje istrebljenja
Simbolika bijelih traka dolazi iz 31. maja 1992. godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima) izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava.
Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije općine Prijedor.

Simboličnim vezivanjem traka i ispisivanjem poruka na improviziranim prozorima, a koje su prijedorski Bošnjaci i Hrvati 31. maja 1992. morali prekriti bijelim čaršafima, građani i udruženja godinama podsjećaju na stradanja, te ukazuju na diskriminaciju koja je mnoge Prijedorčane te 1992. godine odvela u smrt.