Odbila prekrstiti djecu da bi im spasila život
Vukosava Klanco, supruga Bošnjaka - Ustala sam i rekla: Ubijte me, ali mojoj djeci je otac Mujo Klanco!
Sve su mi uzeli i uništili, ali im nisam dozvolila da mi uzmu dušu, da mi uzmu svetu ljubav i sjećanje na moga rahmetli supruga Muju Klancu!
Ovako počinje potresnu ispovijesti Vukosava Klanco, Srpkinja iz Vlasenice, kojoj su sugrađani, Srbi, 1992. godine na zvjerski način ubili muža i dali ultimatum: „Bit će ti lakše da preživiš ako djeci promijeniš imena, vratiš svoje prezime i prekrstiš ih!“
Danas, 26 godina kasnije, ova hrabra majka dvojice sad već odraslih sinova Vildana i Vedrana, prvi put za jedan medij iznosi šokantne detalje o golgoti koju je prošla tada s dječicom, u vihoru rata, u Vlasenici.
- Za Vlaseničane sam bila „izdajica srpskog roda i balijska kurva” - priča nam Vukosava, kojoj je adresa prebivališta sada u Švedskoj, a razgovarali smo s njom u Sarajevu, gdje je ovih dana boravila u posjeti tokom godišnjih odmora.
U Švedskoj su joj sinovi postali uspješni biznismeni, ali se rado vraćaju u rodno mjesto gdje su pronađeni posmrtni ostaci oca Muje i ukopani na vlaseničkom mezarju 2008. godine.
Poslije ubistva supruga Muje, koji je, kako se utvrdilo, zapaljen dok su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom, a prije toga zvjerski mučen, Vukosava je u Vlasenici etiketirana kao „izdajica roda” udata za muslimana, te je iz Vlasenice protjerana u septembru 1992. godine.
Prije toga bila je zatvorena i također prošla razne torture u vlaseničkim kazamatima. No, supruga Muju, bez obzira na sve što je prošla, nije željela izdati.
- Nakon svega što se tada desilo s Mujom, do mene je došla informacija da su neke žene pravoslavke mijenjale imena djeci. Onda je i meni nuđeno da mi je olakšavajuća okolnost da preživimo, da i ja prevedem djecu na svoje prezime i da ih prekrstim. Neću kazati da me nije bilo strah. Imala sam 27 godina. Bila sam se pomirila, iskreno, sa svojom smrti i nije mi bilo žao mene, nego samo djece. Dala sam sebi pravo da kao supruga Muje Klance i majka naše djece neću da ga izdam. Nisam željela izdati i prodati svetu ljubav koju smo imali. Iz te naše ljubavi smo dobili ovu divnu djecu. Izdaja je nešto najprljavije što čovjek može uraditi drugom čovjeku i ja to sebi nisam željela dozvoliti - priča Klanco.
- To bi bilo veliko poniženje za mene da sam prihvatila da djecu prekrstim i na taj način izdam svoga muža. To bi bilo poniženje i za Muju, njegovu porodicu. On je ubijen na zvjerski način i ta njegova smrt je bila zaista bolna, ali ovo bi bila još veća bol i izdaja i ja to nisam željela prirediti ni njemu ni našoj djeci, a ni sebi. Mujo i ja smo znali da će te 1992. godine nekoga od nas dvoje ubiti jer smo oboje bili zatočeni. Ostavili smo jedno drugom u amanet da, ako jedno od nas preživi, svoju djecu izvedemo na pravi put i da oni budu dobri ljudi - priča Klanco.
Prisjeća se i situacije kada je na početku tih kobnih dana 1992. otišla kod tadašnjeg načelnika općine Vlasenica da pita šta joj je s mužem i gdje su ga odveli.
- Ušla sam i odmah pitala: „Gdje mi je muž, šta ste mu uradili?“, a tu su mi rekli: „Pa znate, on je nagazio na neku minu i nastradao. Ti vidi da vratiš djeci svoje prezime i da ih prekrstiš“. A ja ustanem i kažem: „Čekaj da mi nešto odmah pojasnimo. Ne mijenjam ja ničija imena, i ne krstim nikoga. Evo nema problema. Ja dajem svoj život i život moje djece je zalog. Radite šta hoćete od mene, ubite me, ali njihov babo, otac, tata je Mujo Klanco. Oni su zaslužili da nose ime i prezime svoga oca. Nema druge i tačka“ – kategorična je bila ova hrabra žena.
Nakon što je saznala da su joj supruga zapalili, poručila je predstavnicima vlaseničkih vlasti koji su znali za ubistva te sve nijemo posmatrali kako bi „najbolje bilo da i mene ubijete jer ako ja ostanem živa, uradit ću sve da dođem do istine”.
- I došla sam. Našla sam se na Sudu BiH 2009. godine licem u lice s ubicom svoga supruga. Taj objekt je na kraju osuđen na 22 godine zatvora. Eto, pravda i ljubav su pobijedili iako sam i sama bila žrtva tortura kada su me razdvojili od djece. Sve su mi uzeli, uništili, ali dušu nisu uspjeli. Nisu mi uzeli sjećanja na moga Muju. On će živjeti u našim srcima dok smo živi, moja djeca i ja - kazuje nam Vukosava Klanco.
Istovremeno pokazuje nam fotografiju sina Vildana i njegove tek vjenčane supruge koji su se nakon vjerskog obreda u vlaseničkoj džamiji uputili na očev mezar.
Sin Vedran sa suprugom je nakon vjenčanja došao na očev mezar
- Ova fotografija je nastala sasvim slučajno 18. jula ove godine. Sin i snaha, skoro 26 godina kasnije, vjenčali su se u Sarajevu, u BiH, u državi iz koje su protjerani. Došli smo na Mujin mezar da mu kažemo da smo uspjeli. Da mu kažemo da sam djecu izvela na selamet, na pravi put, onako kako smo se dogovorili. Da su to pravi časni momci. S ovom pričom zatvara se i moj nekakav životni krug jer ova slika, ovaj njihov brak, ove ruke, željela sam doći i vratiti se sa svojim obećanjem. Prije toga sam otišla na mezar, da mu sama ispričam šta se dešava, koliko smo sretni. Koliko su nam djeca sretna. To je moja lična satisfakcija. Došli smo na mezar da zatvorimo krug i spojimo dvije najveće emocije, da spojimo ljubav i bol.
Taj dan smo nakon posjete mezaru otišli i na grob mojoj majci i zapalili svijeću da joj svi skupa, moja djeca, snaha, porodica naša, kažemo: Majko, pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo. Ja sam uvjerena da bi moj suprug isto napravio za mene kao što sam ja za njega -
Preživjeli članovi porodice Klanco na grobu Vukosavine majke: Pobijedila je ljubav, a ne mržnja i zlo
I tokom boravka u Vlasenici 18. jula ove godine Vukosava Klanco opet je čula riječi uvrede.
- Kada sam došla u mjesto gdje su mi život ukrali i svoje prljave kandže zarili u trbuh i život iz njedara strgnuli, a on se ponovo rodio, čula sam riječi koje me više ne vrijeđaju, ali mi paraju uho, od čovjeka u kojem sam prepoznala mržnju u njegovim očima. Ponovio je ono što su govorili i 1992. godine svi naglas: „Izdajico srpskog roda i balijska kurvo”. Ja sam ga samo pogledala i otišla - kaže nam Vukosava.
- Samo je stvar u tome ko će šta da izabere. Moja baba Danica, koja je umrla 18. januara 1988. godine, na dan kada se rodio moj mlađi sin, a voljela je i poštovala moga Muju i imala veliku želju da je u grob spusti. To se i desilo i eto, to sve govori. Bitni su ljudi, a ne Srbi i muslimani i ko je koje vjere - dodaje.
Vukosava Klanco danas je zaposlena u pravosuđu Švedske. Tačnije, zaposlena je u istražnom odjelu zatvora u kojem je kaznu služila i Biljana Plavšić. Njeni šefovi, s obzirom na tragediju koju je Klanco preživjela, odlučili su da Plavšić ne bude blizu odjela u kojem Vukosava radi.
- To su uradili iz poštovanja prema meni. Ja sam rekla da ću biti primjerena, ali da mi niko ne može zabraniti šta da mislim o ženi koja je osuđena u Hagu, koja je znala i podržavala zločine - kaže Klanco.
Njeni sinovi Vildan i Vedran imaju svoju firmu u Švedskoj. Jedan je direktor, a drugi zamjenik.
- To su moja dječica na koju sam ponosna. Najvažnije je da nikada nisu ukaljali ime svoga oca i njegovo prezime časno i pošteno čuvaju – dodaje Vukosava.
Nema kontakt s braćom i sestrom
- Naravno da sam u kontaktu s porodicom svoga supruga. S njima imam zaista krasnu relaciju i oni su uvijek bili uz mene i podržavali me u najtežim trenucima. Mi smo jedna porodica bili i ostali. To je sveta veza i takva će i ostati.
S druge strane, o tome ne moram da govorim, ali ću reći da sa stranom iz koje potječem nemam nikakav kontakt. Nemam veze ni s dva brata i sestrom jer sam s te strane doživjela izdaju. Rat se, ustvari, ljudima uselio ne samo u domove nego i njihove duše. Meni je žao moje braće i sestre, koje volim, ali ne opravdavam postupke koji se kose s temeljima čovjeka. Šutnja o zločinima za mene je njihovo opravdavanje - otvorila je svoje srce do kraja Vukosava Klanco.
