Da se nikad ne zaboravi ...

[manijak1]

Ubijali nas četiri godine , pa pobjegli , pa sad ko nešto nije im pravo, sami sebe otjerali kad već nisu mogli druge i drukčije

[muha_sa]

https://www.klix.ba/vijesti/bih/prva-zr ... /180402094

[Banksy]

U popodnevnim satima 5. aprila 1945. kroz Višegradsku kapiju na Vratniku u Sarajevo ušle su prve partizanske jedinice, pa je na vratničkom Mejdanu započelo veliko slavlje.

Borbe su nastavljene. Jedna od najžešćih odigrala se te večeri kod električne centrale na Hisetima (kod mosta Skenderija), gdje je od granate stradao Vladimir Perić – Valter.

Košarkaški klub Bosna je prije tačno 39 godina, 5. aprila 1979. godine, u francuskom Grenobleu srušio italijanski Emerson iz Varesea rezultatom 96:93 i postao prvak Evrope. Bosna je tada postala prvi jugoslavenski tim koji je uspio osvojiti evropsku krunu.

Opsada Sarajeva od strane srpskog agresora počela je zauzimanjem međunarodnog aerodroma od strane JNA, u noći sa 4. na 5. april 1992. godine, a završila se 29. februara 1996. godine. Bila je to skoro četverogodišnja blokada glavnog grada, nazvana "Sarajevska opsada", sa 1425 dana, jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja.

Prve žrtve agresije na Sarajevo i BiH: Sjećanje na Suadu Dilberović i Olgu Sučić

Na današnji dan prije 26 godina pale su prve žrtve opsade Sarajeva, agresije na BiH, koja je zvanično započela aprila 1992. godine.
5. aprila 1992. godine održale su se demonstracije za mir. Pripadnici SDS-a su pucali sa krova hotela Holliday Inn u demonstrante i ubili Suadu Dilberović i Olgu Sučić.

[mali jomu]

Dragan Bursać / Kako su naši šešelji ubijali najčasnije bosanske Srbe.

Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti; pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin.



Iza sebe je Đoko Stevanović ostavio dvoje djece, ženu, oca, majku, rodbinu i izabrao smrt sa Smailom Ribićem, čovjekom.


Nije ovo priča o Vojislavu Šešelju. Ne zaslužuje on bilo kakvu ljudsku priču. Ovo je priča o Đoki Stevanoviću, Srbinu iz okoline Brčkog. Iz Gornjih Dubravica. Ovo je priča o čovjeku, ljudstvu, zločinu nad ljudima.

O zločinu za koji niko nikada nije odgovarao.


Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru


Moralni princip jači od smrti

Đoko se početkom rata 1992. vratio iz Slovenije u svoju nedovršenu kuću u Gornjim Dubravicama. Bio je dobar čovjek. Lokalni SDS zamolio ga je da bude na čelu partije u selu. Dok se situacija "ne smiri".

Stevanović nije čekao da se situacija "smiri". Išao je sam od sela do sela, od većinski bošnjačkih Šatrovića do hrvatskih Donjih Dubravica i u razgovoru sa lokalnim stanovništvom pokušavao da miri ljude i spašava što se spasiti može.

Ali, psi rata bili su moćniji. Krajem aprila i početkom maja, prije tačno 26 godina, srpske paravojne formacije spalile su mostove u Brčkom i formirale logor Luka.

I tu počinje priča. Bošnjaci i Hrvati na teritoriji Brčkog ostali su u četničkom obruču. A ostati u četničkom obruču značilo je sigurnu smrt. Smail Ribić, sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko, koji je u tom trenutku bio u Šatrovićima, zamolio je Stevanovića da ga prebaci preko granice ne bi li se dočepao slobodne teritorije, a onda nekako pokušao da dođe do porodice u Njemačkoj.

Đoko je pristao. Ribić mu nije bio prijatelj nego poznanik. Ali, kada ste čovjek, onda osjećate ljudsku dužnost da pomognete čovjeku. I budete uz njega. Do kraja.

U vrelom posavskom vazduhu sa početka maja 1992. mogla se osjetiti smrt. Punktu koji su držali šešeljevci prišao je automobil sa dvojicom ljudi. Đoko i Smail. Znojavi dlanovi, sparan dan, olovno nebo i neke ptice. Legitimisanje je bilo samo uvertira u ono što je slijedilo.


Koliko košta srBstvo?

Šešeljevcima je samo bilo čudno što se jedan Srbin vozi sa "balijom" u istom automobilu. Još kad su saznali da je riječ o Stevanoviću, istom onom koji je umjesto noža zadužio dobru volju, pa miri ljude u selima, a da pomaže jednom "baliji" iz SDA, presuda je bila gotovo ispisana u memljivoj izmaglici ponad Brčkog.

Obojica su odvedena u policijsku stanicu i onda je počela golgota. Đoko i Smail su posađeni na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama. Od Đoke je traženo, gotovo biblijski, da se "odrekne" Smaila i zauzvrat će biti oslobođen. Valjda se tako kupovalo srBstvo.

Ne, Stevanović je doveo čovjeka. Sa čovjekom će izaći ili na slobodu ili ući u vječni život.

Smail i Đoko su onako ruku pod ruku do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici.

I mogli su ih tući do Sudnjeg dana; ljudskost se nije dala istjerati.

"Ko te j..e kad nećeš?", bile su riječi policajca, koji ih šalje dalje.

Tako svezane, izubijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor Luka.

A to je značilo smrt. I smrt je stigla. U vidu Šešeljevih ubica.


Šutnja kao cijena herojstva u srpskom narodu

Novinar Amer Tikveša mnogo godina kasnije razgovarao je sa Edhemom Ribićem, jednim od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva koji je bio spreman svjedočiti:

"Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke. Psovali su Đoki srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi se isti ti ljudi poslije ponoći vratili i ubili Smaila."

Tako su to radili Šešeljevi ađutanti. Mjerne jedinice srBstva. Nije bio problem ubiti čovjeka. Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti. Pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin. A takav je Đoko bio. Ogledni primjer za odstrel.

Iza sebe je Stevanović ostavio dvoje djece, ženu, oca, majku, rodbinu i izabrao smrt sa Smailom, čovjekom.

Logor Luka progutao je tijela približno 400 ljudi. Nesrba i jednog Đoku Stevanovića. Đokina majka je sve vrijeme govorila da je ponosna na sina, da bi se samo sažalila nad ubicama uz poruku da će ih Bog kazniti, ali da se kazna ne prenosi na djecu im.

Đokina familija je danas zaboravljena i od Boga i od naroda i od SDS-a i od SDA. Bog visoko, a SDS i SDA imaju prečeg posla. Za razliku od Smaila i Đoke, umjesto da mire, oni zavađaju narod i kao da priželjkuju 1992. godinu.

A Za Đoku se ne zna! Kao što su mu i ubice nepoznate.

O Stevanoviću nema igranog filma, djeca o njemu ne uče kao o heroju naroda srpskog. Jer, to ne biva u entitetu gdje se slave ratni zločini. Nema ni primisli da se nagradi i nahrani ljudskost.

A Šešelj i šešeljevci? Jednako kao što je Šešelj danas slobodan čovjek i nezakoniti skupštinski poslanik u Srbiji, jednako kao što nikada nije odgovarao za zločine u Bosni i Hercegovini, eto tako ni njegovi psi rata nisu odgovarali za logor Luka, za stotine ubijenih samo na jednom mjestu, pa, na koncu, i za junaka naše priče, koji je zbog date riječi otišao u smrt sa Smailom Ribićem.


Srpska reality zvijezda zla

Šešelj i njegovo krvavo naslijeđe bili su priča za uveseljavanje bolesne i dijabolične svjetine, gladne smrti. Šešelj, na pola puta između populiste i sadiste i dan-danas, doduše, u kapacitetu rijaliti zvijezde, uveseljava narodne mase, potpuno nesvjesne zla koje se širi oko tog čovjeka.

Ali, nije to ono najperverznije.

Presuđeni ratni zločinac, koji je ovih dana dobio kaznu od deset godina robije za podstrekavanje na zločine u Hrtkovcima i koji nikada nije odgovarao za gore pobrojana zla, e taj čovjek u slobodno vrijeme drži predavanja studentima banjalučkog Pravnog fakulteta, koji idu organizovano, o trošku entiteta, u posjetu zločincu.

Tako, umjesto da se napravi ekskurzija i posjeti grob Đoke Stevanovića, čovjeka koji je stao ispred Šešeljevih hordi da bi zaštitio brata svog, koji se samo drugačije zove, umjesto da studenti odaju počast čovjeku mira klanjaju se i dan-danas monstrumu rata.



http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ka ... anske-srbe

[Maraschino]

Procitao sam ovaj tekst prije neki dan i nikako mi ne izlazi iz glave.
Napisao sam bio jedan opsiran komentar pa ga editovao da me ne bi neko pogresno shvatio a sustina je ova:

- Pokoj dusi ovom postenom Srbinu. Vjerovatno da mnogi od nas ne bi ovo uradili sto je on i svaka mu cast.
- Dragan Bursać izuzetan novinar. Kamo srece da imamo jos ovakvih.

Sta je moja zamjerka na ovaj tekst, na samo jednom mjestu se onako usput spomenulo da je u luci u Brckom ubijeno 400 nesrba i nastavilo dalje kao da su bili limena burad koja se mogu zamijeniti i kupiti druga pa cemu daljna prica. Jesu li tih 400 imali svoje porodice, kako je prezivjelima, gdje su danas, gdje su zlocinci koji su to sve organizovali...pa smatram da tih 400 nesrba zasluzuje makar jednu zajednicku pricu.

[mali jomu]

Procitao sam ovaj tekst prije neki dan i nikako mi ne izlazi iz glave.
Napisao sam bio jedan opsiran komentar pa ga editovao da me ne bi neko pogresno shvatio a sustina je ova:

- Pokoj dusi ovom postenom Srbinu. Vjerovatno da mnogi od nas ne bi ovo uradili sto je on i svaka mu cast.
- Dragan Bursać izuzetan novinar. Kamo srece da imamo jos ovakvih.

Sta je moja zamjerka na ovaj tekst, na samo jednom mjestu se onako usput spomenulo da je u luci u Brckom ubijeno 400 nesrba i nastavilo dalje kao da su bili limena burad koja se mogu zamijeniti i kupiti druga pa cemu daljna prica. Jesu li tih 400 imali svoje porodice, kako je prezivjelima, gdje su danas, gdje su zlocinci koji su to sve organizovali...pa smatram da tih 400 nesrba zasluzuje makar jednu zajednicku pricu.

Vecina desavanja ce ostat zataskano, i zataskavat ce se na svakakve nacine kao sto se zataskavalo i prije.....

Izlazak sa tim u javnost je blokirana svime i svacim, a najvise nama samim..... jer politicke situacije cine svoje. Poneko se "drzne" u nekom neocekivanom trenutku da tako sa necim izadje na vidjelo, malo se tu i tamo pojavljuje i onda "nestane sa vidjela".

Tako je i nije drugacije...... ovdje.

Zato imaju forumi i teme gdje ljudi na drugi nacin pricaju...... izvan blokirane i zataskane javnosti.

[Nacionalniid_BOSANCI]

[manijak1]

[LBVIEW]

http://www.otisak.ba/bratunac-glogova-6 ... ne-civile/

[Rampage]

Dan kada je ubijena tuzlanska mladost: 23 godine od masakra na Tuzlanskoj kapiji

https://www.klix.ba/vijesti/bih/dan-kad ... /180525011

Neka im je laka zemlja i počivali u miru.

[Maraschino]

Da se ne zaboravi da je zlocinac pobjegao i da ga stiti drzava Srbija.

Tokom dijela sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH rezerviranom za komentare poslanika na dobivene odgovore, Mirsad Đonlagić, predsjedavajući Kluba poslanika SBB-a, izrazio je nezadovoljstvo odgovorom koji je dobio od Ministarstva pravde BiH na pitanje o zločincu Novaku Đukiću.

Đonlagić je ocijenio poražavajućim da Ministarstvo pravde ne prati i nema informaciju o tome u kojoj je trenutno fazi proces protiv Đukića koji je pokrenut protiv njega u Srbiji, jer je Đukić pobjegao iz BiH u tu zemlju. Podsjećamo, Đukić je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, nakon čega je došlo do masakra na Kapiji kada je ubijena 71 osoba.

U februaru 2014. zločinac je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Njegov advokat je nekoliko dana nakon toga obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Đonlagić je u nekoliko navrata upućivao poslanička pitanja Ministarstvu pravde BIH i drugim nadležnim institucijama o tome šta čine da Đukić bude procesuiran.

Ranije je nakon njegovih apela Đonlagić obaviješten da je proces pokrenut, ali medijski izvještaji govore o tome da je sud u Beogradu više puta odgađao početak postupka protiv Đukića za zločin na tuzlanskoj Kapiji. Naime, odbjegli ratni zločinac izbjegava pojavljivanje pred sudom, a izostanke pravda medicinskom dokumentacijom!

Na Đonlagićevo konkretno pitanje šta se dešava trenutno s tim procesom, Ministarstvo pravde BiH u odgovoru se poziva na obavještenje koje je dobilo od Ministarstva pravde Srbije 13. aprila 2016. godine da „na više zakazanih ročišta osuđeni Đukić nije pristupio iz zdravstvenih razloga“.

- Budući da Ministarstvo pravde BiH postupa isključivo po zahtjevu Suda BiH, nema drugih nadležnosti u konkretnom predmetu ukoliko Sud BiH poduzme bilo kakvu daljnju inicijativu povodom podnesenog zahtjeva, Ministarstvo pravde BiH će istu dostaviti bez odlaganja nadležnim tijelima Srbije u cilju udovoljenja molbi Suda BiH – naveli su u odgovoru Đonlagiću iz Ministarstva pravde BiH.

Đonlagić je kazao i da je pitanje o Đukiću uputio i Sudu BiH te da on smatra da je ovo veoma važno pitanje, o kojem bi se Ministarstvo pravde BiH i Sud BiH trebali stalno informirati.

Srbija i BiH su 2010. godine potpisale sporazum prema kojem je moguće preuzimanje pravomoćnih presuda.

Višestruke odgode u preuzimanju izvršenja kazne u Đukićevom slučaju više puta su kritizirale porodice žrtava iz BiH, kao i glavni haški tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz).

...a ovo su saucesnici.

[kmirsad]

Da se ne zaboravi da je zlocinac pobjegao i da ga stiti drzava Srbija.

Tokom dijela sjednice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH rezerviranom za komentare poslanika na dobivene odgovore, Mirsad Đonlagić, predsjedavajući Kluba poslanika SBB-a, izrazio je nezadovoljstvo odgovorom koji je dobio od Ministarstva pravde BiH na pitanje o zločincu Novaku Đukiću.

Đonlagić je ocijenio poražavajućim da Ministarstvo pravde ne prati i nema informaciju o tome u kojoj je trenutno fazi proces protiv Đukića koji je pokrenut protiv njega u Srbiji, jer je Đukić pobjegao iz BiH u tu zemlju. Podsjećamo, Đukić je pred Sudom BiH proglašen krivim da je, kao komandant taktičke grupe “Ozren” Vojske Republike Srpske, 25. maja 1995. naredio artiljerijskom vodu da iz topova granatira grad Tuzlu, nakon čega je došlo do masakra na Kapiji kada je ubijena 71 osoba.

U februaru 2014. zločinac je pušten iz zatvora nakon što je Ustavni sud BiH – zbog pogrešne primjene zakona – ukinuo presudu kojom je bio osuđen na 25 godina zatvora. Njegov advokat je nekoliko dana nakon toga obavijestio Sud BiH da je osuđeni na liječenju u Srbiji.

Đonlagić je u nekoliko navrata upućivao poslanička pitanja Ministarstvu pravde BIH i drugim nadležnim institucijama o tome šta čine da Đukić bude procesuiran.

Ranije je nakon njegovih apela Đonlagić obaviješten da je proces pokrenut, ali medijski izvještaji govore o tome da je sud u Beogradu više puta odgađao početak postupka protiv Đukića za zločin na tuzlanskoj Kapiji. Naime, odbjegli ratni zločinac izbjegava pojavljivanje pred sudom, a izostanke pravda medicinskom dokumentacijom!

Na Đonlagićevo konkretno pitanje šta se dešava trenutno s tim procesom, Ministarstvo pravde BiH u odgovoru se poziva na obavještenje koje je dobilo od Ministarstva pravde Srbije 13. aprila 2016. godine da „na više zakazanih ročišta osuđeni Đukić nije pristupio iz zdravstvenih razloga“.

- Budući da Ministarstvo pravde BiH postupa isključivo po zahtjevu Suda BiH, nema drugih nadležnosti u konkretnom predmetu ukoliko Sud BiH poduzme bilo kakvu daljnju inicijativu povodom podnesenog zahtjeva, Ministarstvo pravde BiH će istu dostaviti bez odlaganja nadležnim tijelima Srbije u cilju udovoljenja molbi Suda BiH – naveli su u odgovoru Đonlagiću iz Ministarstva pravde BiH.

Đonlagić je kazao i da je pitanje o Đukiću uputio i Sudu BiH te da on smatra da je ovo veoma važno pitanje, o kojem bi se Ministarstvo pravde BiH i Sud BiH trebali stalno informirati.

Srbija i BiH su 2010. godine potpisale sporazum prema kojem je moguće preuzimanje pravomoćnih presuda.

Višestruke odgode u preuzimanju izvršenja kazne u Đukićevom slučaju više puta su kritizirale porodice žrtava iz BiH, kao i glavni haški tužilac Serž Bramerc (Serge Brammertz).

...a ovo su saucesnici.

Majku mu... mene čudi da par sposobnih likova, ne ode po njega u Beograd... i u gepeku ga dovezu pred SIPU i ko kera vežu za kapiju...Došo sam i vezo se... da ga ko ne vrati...
MOSAD niko nije krpio kada su nakon, otkrivanja lokacija, pračenja i munjevitih akcija , s čitave planete i svih kontinenata dovozili svoje đelate u Izrael...

[kmirsad]

Dr. Sead Šerak: Žurili smo da od smrti otrgnemo još nekog mladića ili djevojku
Narednih dana na licima svih Tuzlaka mogla se pročitati samo tuga i nevjerica. Ljudi su šaputali o tome što se desilo i pitali su se šta dalje. Sahrane i dženaze organizovane su u ranim jutarnjim satima.




Ranjenike su u Kliniku dovozili svim mogućem sredstvima, a bolnički hodnici bili su puni povrijeđenih i mrtvih djevojaka i mladića, kao i roditelja koji su među mrtvim i ranjenim tražili svoju djecu. Ta slika, sa ulaza u bolnicu od 25. maja 1995. godine, nikad neće biti izbrisana iz mog sjećanja, kaže dr. Sead Šerak (Alma Arnautović - Anadolu Ajansı)

AUTOR: AA
OBJAVLJENO: 25.05.15 u 14:25

U vrijeme kada 25. maja 1995. granata ispaljena sa topničkih položaja Vojske Republike Srpske na planini Ozren, usmrtila 71, a ranila preko 200 civila, dr. Sead Šerak bio je dežurni ljekar u Klinici za hirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla. U razgovoru za Anadolu Agency, prisjetio šta se dešavalo tokom tragićne noći.

"Obzirom na to da je veliki broj starijih hirurga napustio zemlju, bio sam primoran da se kao mlad specijalista uhvatim u koštac sa najtežim ratnim povredama i u Klinici, i u terenskim ratnim bolnicama, u kojima sam bio vođa mobilnog hirurškog tima pri Armiji Republike Bosne i Hercegovine. Radni dan u Univerzitetskom kliničkom centru proticao je uobičajeno. Većina hirurga bila je u operacijskim salama, radeći planirane operacije i, naravno, niko nije ni slutio šta će se ubrzo desiti", ispričao je dr. Šerak.

U ratno vrijeme rad u Klinici za hirurgiju bio je organizovan u tri ekipe ljekara i medicinara koji su radili po 24 sata svaki treći dan.

"Na dojavu da se desio masakr na Kapiji, svi zaposleni, mislim na sve tri ekipe, u vrlo kratkom vremenu našle su se na svojim radnim mjestima. Ljekari i medicinske sestre sa svih drugih odjeljenja bili su zajedno s nama i svi su se angažovali oko ranjenika koji su non-stop pristizali. Ranjenike su u Kliniku dovozili svim mogućem sredstvima: sanitetima, privatnim i policijskim autima, a neki, lakše povrijeđeni, dolazili su i pješke. Slika sa ulaza u bolnicu nikad neće biti izbrisana iz mog sjećanja. Na sve strane bilo je mnoštvo povrijeđenih i mrtvih djevojaka i mladića. Jauci ranjenih miješali su se sa plačem roditelja koji su u panici tražili svoju djecu. Svi hodnici Klinike za hirurgiju bili su prepuni ljudi koji su tražili svoje bližnje među ranjenim i umrlim", rekao je dr. Šerak.

"Neki vrištali, neki su tiho plakali i zaustavljali medicinsko osoblje moleći za informacije o svojoj djeci, rodbini, drugovima, neki su samo sjedili i tupo gledali u daljinu, sa ogromnojm tugom, panikom i osjećajem bespomoćnosti na licima. Niko od nas, bolničkog osoblja, nije imao vremena da se zaustavi i uputi im koju utješnu riječ. Žurili smo da od smrti otrgnemo još nekog mladića ili djevojku. Medicinsko osoblje je vršilo trijažu ranjenih i najteže pacijente su odmah transportovali u Jedinicu intenzivne njege, gdje su ih po hitnom postupku pripremali za operacione sale", ispričao je dr. Šerak.

Dok je osoblje ranjenike pripremalo za operativne zahvate, dr. Šerak je ušao u Jedinicu intenzivne njege:

"Pogledao sam ranjenu djecu i ugledao sam mladića koji je imao otvorenu ranu na trbuhu, iz koje su virile crijevne vijuge iz kojih je krvario. Bio je svjestan, ali veoma uplašen. Shvatio sam da nemamo mnogo vremena za razmišljanje i da on mora biti što prije operisan. Rekao sam da mi tog ranjenika uvuku u prvu operacionu salu koja bude slobodna. Operacija je ubrzo počela. Sa kolegom ginekologom, rahmetli dr. Ademirom Šahinpašićem, načinio sam operativni zahvat. Danas taj mladić živi normalnim životom u Australiji".

Nakon te operacije dr. Šerak se prisjeća da je uradio još tri vrlo komplikovane operacije, a svi pacijenti su imali višestruke povrede stomaka, ruku i nogu.

"Ne znam kada sam završio posljednju operaciju, znam samo da je već bilo svanulo kada sam sjeo da ispušim svoju prvu cigaretu. Narednih dana na licima svih Tuzlaka mogla se pročitati samo tuga i nevjerica. Ljudi su šaputali o tome što se desilo i pitali su se šta dalje. Sahrane i dženaze organizovane su u ranim jutarnjim satima. Bile su mirne i dostojanstvene. I nakon 20 godina srce mi se stegne pri pomisli na taj dan i pitam se kakav to zločinački um mora biti da naredi i izvrši ubistvo tuzlanske mladosti", kaže dr. Šerak, koji danas radi kao subspecijalista opšte i abdominalne hirurgije u istoj Klinici.

Podsjećamo, prosječna dob ubijenih na Kapiji je 21 godina: Taj dan je bio i Dan mladosti, praznik iz bivše države, zbog čega je većina mladih u trenutku granatiranja bila u centru grada.

Za masakr na Kapiji pravosnažno je osuđen Novak Đukić, bivši general Vojske Republike Srpske, koji se trenutno nalazi u Srbiji i izbjegava izdržavanje zatvorske kazne u trajanju od 20 godina.

http://www.frontslobode.ba/vijesti/tuzl ... i-djevojku

[mali jomu]

Priča iz Mostara: Brat mi je bio u balijama, ja u ustašama, a ćaća u četnicima


Jedan rat, jedan grad, dva brata i otac – u tri različite vojske. To je priča o porodice Laketa iz Mostara koju je rat u BiH devedesetih potpuno podijelio. Dvadeset i pet godina kasnije, jedini preživjeli, Zoran, za RTS priča o, kako je naziva, porodičnoj tragediji, i o tome koliko je zlo sam rat



Zoran Laketa



- Brat mi je bio u balijama, ja u ustašama, a ćaća mi bio u četnicima - priča Zoran za RTS.

Zoran je imao 25 godina kada je rat došao i do grada na Neretvi, a njegov brat Goran godinu manje: “Bili smo raja, tako odgajani da smo živjeli i s Muslimanima, danas Bošnjacima, s Hrvatima..."

Dotadašnji jedinstveni Mostar podijeljen je na Zapadni i Istočni, hrvatski i bošnjački. Ulica Alekse Šantića, tokom najžešćih sukoba, bila je linija razdvajanja.

- Svi su okolo počeli govoriti da je počeo rat. E onda, ti koji si bio tu, koji si bio u čitavom Mostaru, odjednom imaš samo pola Mostara - kaže Zoran.

Tako daje odgovor zašto se borio za HVO – Hrvatsko vijeće odbrane. Brat, zbog najboljeg prijatelja Adisa, odlazi u Armiju BiH. Otac je mobiliziran u Vojsku Republike Srpske.

- Faktički, mi smo bili na dvije strane. Možda sam i ja pucao, što kažu, možda sam brata ubio - rekao je Zoran i dodao da ipak zna gdje mu je stradao brat, od minobacačke granate.

Granatu je ispalila HVO. Brat mu je sahranjen zajedno s borcima Armije BiH na Šehitlucima pored pozorišta. Otac i majka su preživjeli rat. Prvi susret s ocem pomogao je Crveni križ.

- Gdje si, Ratko, šta ima? Šta će mi reći, zagrlio me, šta će mi reći? Šta da mi kaže – da nisi bio u ustašama, je li, gdje ti je onaj brat balija, je li, ili ja sam bio u četnicima, je li? Zagrlio me, ćaća mi je, otac mi je- prisjeća se Zoran.

Sa suprugom i dvije kćeri živi u Mostaru. Poslije rata, djecu je krstio u Pravoslavnoj crkvi. Majka i otac su mu sahranjeni na gradskom groblju Sutini.

- Moja je poruka da se nikada nikome ne ponovi ovo što se meni dogodilo - naveo je Zoran.

[Šunj]

Oliver Dragić, bivši specijalac RS, mora napustiti SAD

Bivši član specijalne policijske jedinice RS u vrijeme zločina u Srebrenici 1995. godine Oliver Dragić, koji je optužen za prevaru američke imigracione službe, napustit će SAD u junu.

Dragić se pojavio pred federalnim sudom u Klivlendu, koji ga je osudio na vrijeme provedeno u pritvoru, odnosno 13 mjeseci, i na deportaciju.

Dragićev advokat rekao je da će Dragić s majkom u junu napustiti SAD i vratiti se u Bosnu i Hercegovinu.

Oliver Dragić se u decembru 2017. godine izjasnio krivim za posjedovanje i korištenje nepravilnih imigracionih dokumenata. Američka vlada ga je prethodno optužila po tri tačke prevare.

Tužioci su kazali da je Dragić, iz Barbertona u prigradskom mjestu Akron, dao lažne izjave o svojoj ulozi u ratu devedesetih pri prijavljivanju statusa izbjeglice u SAD.

[Maraschino]

Fikret Bačić, čovjek kome su četnici ubili 29 članova porodice

[pici]

DA SE NE ZABORAVI
Obilježili su ih da bi ih ubili: Danas je Dan bijelih traka, sjećanje na ubijene Prijedorčane


Kraj maja svake godine bolno je sjećanje za sve Bošnjake iz Prijedora koji su prošli torturu srpskih vlasti 1992. godine. Bošnjacima je bilo naređeno da ispred kuća istaknu bijele čaršafe, kako bi srpski zločinci svoja zlodjela lakše mogli sprovesti. Tako se 31. maj već nekoliko godina obilježava kao Dan bijelih traka i sjećanje na nacističke postupke nad Bošnjacima Prijedora.
Obilježavanje nesrpskog stanovništva bijelim trakama u Prijedoru nije bio početak zločina, ubistava, mučenja i progona. Sve to još ranije se počelo dešavati, ali su bijele trake bile vrhunac zločinačkih namjera.

Krajem aprila 1992. godine SDS je uz pomoć paravojnih formacija i JNA izveo klasični vojni puč i preuzeo vlast u Prijedoru. Samo nekoliko dana poslije počeli su i prvi masovni zločini, a kraj maja i definitivno je označio početak krvavog prijedorskog ljeta 1992. godine.

Masovnije obilježavanje Dana bijelih traka započelo je 2012. godine prvenstveno zahvaljujući aktivistima koji djeluju u Prijedoru svih ovih godina. Lokalna vlast u Prijedoru nikada nije podržala obilježavanje Dana bijelih traka, a kakav je ukupni odnos vlasti dovoljno govori odbijanje davanja saglasnosti za izgradnju spomen-obilježja ubijenoj djeci Prijedora. Zato Dan bijelih traka nije samo komemoracija žrtvama, nego trajna borba preživjelih, porodica, prijatelja na sjećanje i pravdu te ravnopravnost.

Podsjećamo, od kraja maja do kraja augusta 1992. godine u Prijedoru su ubijena 102 djeteta i 256 žena. Ukupno je tokom agresije na BiH tokom rata u Prijedoru ubijeno 3.173 civila, dok je 31.000 ljudi bilo zatočeno u logorima u okolini Prijedora.


Početak obilježavanja Dana bijelih traka skrenuo je pažnju i u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine na razmjere zločina počinjenog na tom području. I tu je poseban značaj ovog simbola, jer se Dan bijelih traka obilježava u brojnim drugim gradovima u BiH, ali i u svijetu.

Dan bijelih traka je nešto što je prepoznato kao važan simbol koji treba podsjećati na monstruozna ubistva i stradanje nesrpskog stanovništva u Prijedoru i okolini. Bijele trake su simbol koji je 1992. godine vodio u smrt.

[Rampage]

Prošlo je 26 godina od Dana bijelih traka.

"Prijedorska polja smrti"



Film je samo za one s jakim želucom.

Da se ne zaboravi i ne ponovi nikad, nikome...

[Banksy]

Irham Čečo,
Sjećamo se.

Irham Čečo





08.03.1975. - 03.06.2017.

[BHCluster]

SRBIJA OPSTRUIŠE SUĐENJE SPECIJALCIMA RS ZA UBISTVA 1.300 SREBRENIČANA: "Ovo je smišljenja igra..."

"Ovo je smišljenja igra pravosudnog sistema u Srbiji i institucija koje se bave sa ovim pa sve do vrha i samog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je uspostavio takav sistem da jednostavno niti jedan proces neće doći do kraja, nego će se do besmisla razvlačiti, a izgubit će se i svjedoci koji mogu tome posvjedočiti", smatra Tahirović.

Vijeće Specijalnog suda u Beogradu je naložilo da se odgodi suđenje osmorici bivših pripadnika Specijalne jedinice policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Suđenje za zločine u Srebrenici koje se odvija u Beogradu odgođeno je zbog zdravstvenog stanja jednog od optuženih.

Riječ o je o zločinima skladištu u Kravici koje su počinile srpske snage nakon pada Srebrenice u julu 1995., a koji su rezultirali genocidom u Srebrenici. Do sada je identifikovano više od 1.300 civila koji su masakrirani u Kravici.

Suđenje za zločine u Kravici počelo je januara 2016.godine, podizanjem optužnice od strane Tužilaštva Srbije na osnovu Sporazuma o ustupanju predmeta, gdje je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ustupilo navedeni predmet Tužilaštvu Srbije na daljnje postupanje.

Murat Tahirović predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida u razgovoru zaVijesti.ba navodi da je proces započeo kao i svaki drugi, normalno, međutim, nakon par održanih rasprava, odnosno nakon šestog mjeseca 2017.godine kada je svjedočenje imao Dragomir Parović koji iznio dosta činjenica o zločinima jedinica kojoj je pripadao Sudsko vijeće je napravilo ljetnu pauzu a nekon toga je donijelo rješenje o obustavi postupka iz razloga što je tužbu podnijela neovlaštena osoba, odnosno tužbu je podnio zamjenik tužioca Republike Srbije.

"U odsutnosti glavnog tužitelja koji je u međuvremenu otišao Sud je smatrao da zamjenik tužioca nema ta ovlaštenja, i postupak je prekinut skoro šest mjeseci. Nakon imenovanja novog glavnog tužitelja Republike Srbije postupak je obnovljen ili nastavljen. U suštini postupak se nastavlja, s tim da se kreće ispočetka, odnosno izjave koje su u međuvremenu date neće se uzimati kao relevantne, nego će se uzimati nove izjave a nama to na neki način daje doznanja da je razlog obustave postupka bila izjava koju je dao optuženi Parović, s ciljem da se cijeli postupak vrati na početak, te da se ostavi prostora kako bi se dotični inkrimisao a njegova izjava anulirala, odnosno izgubila smisao u samom postupku", pojasnio je Tahirović govoreći za Vijesti.ba.


Među ubijenima u hangaru Kravica do sada identifikovano više od 1300 civila

Nakon svih peripetija postupak je nastavljen, a glavni pretres je zakazan desetak puta, ali svi optuženi se nisu pojavljivali na ročištima. Neki od njih, poput Parovića, završili su, u međuvremenu na psihijatrijskim ustanovama.

"Od tih desetak puta, osam puta je otkazano iz razloga što očito postoji dogovor advokatskih timova da na svaku od glavnih rasprava ne dođe jedan od optuženih. Čim nedostoje jedan od optuženih, postupak ne može teći dalje. Od maja mjeseca ove godine se na najčudniji način dešavaju stvari oko samog Parovića koji je 12.i 13.maja trebao prisustvovati ročištu, međutim 12.maja njegov advokat obavještava Sud na samom ročištu da je njegov branjenik završio u bolnici, da je sam sebi prerezao vene, da se nalazi na psihijatrijskoj klinici u Novom Sadu", pojašnjava Tahirović.

Trenutno je suđenje prekinuto, iako je trebalo biti nastavljeno 23.i 24.maja. Međutim, svjedoci navode da im se prijeti.

"Sudsko vijeće je naložilo privođenje Parovića, što naravno nije učinjeno, pa je suđenje ponovo prekinuto, da bi bilo zakazano za 12 i 13.juni, dakle za jučer i danas, ali ponovo se nije pojavio Parović, i Sudsko vijeće je odložilo proces a jučer je obavijestilo strane u postupku da je jedan od zaštićenih svjedoka pod brojem 301. odustao od svjedočenja iz razloga što je izložen velikim prijatnjama nepoznatih osoba kako je sutiknja rekla, pa čak i od nekih advokata koji, kako je rekao njemu nisu poznati", rekao je Tahirović.

U suštini radi se o tome da Srbija ovaj slučaj želi dovesti do besmisla i vjerovatno nikada nećemo dočekati presudu, dodao je Tahirović.

"Ovo je smišljenja igra pravosudnog sistema u Srbiji i institucija koje se bave sa ovim pa sve do vrha i samog predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je uspostavio takav sistem da jednostavno niti jedan proces neće doći do kraja, nego će se do besmisla razvlačiti, a izgubit će se i svjedoci koji mogu tome posvjedočiti", smatra Tahirović.

Ističe da je nevjerovatno da Sporazum koji je potpisan na terenu nema aspolutno nikakvu snagu, niti se provodi, i ne vidi se više uopće smisao postojanja tog sporazuma i tretiranja tog sporazuma kao sporazuma između država, niti država BiH izražava interes za ovu problematiku.

"Činjenica je da pravosuđe BiH nema nikakvog kontakta ne samo sa ovim predmetom već sa i drugim koji se nalaze u postupku. Ne postoji nikakav interes iako se radi stradalim građanima Bosne i Hercegovine. Država nije pokazala interes niti postoji volja da se bilo šta uradi. O ovome predmetu ćemo razgovarati sa glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić, ali u prethodnim predmetima smo razgovarali sa institucijama, ali nema tu interesa. Ono što je naša pretpostavka jeste da oni žele da se riješe tog predmeta, i da ga ustupe bilo kome i da ne moraju voditi računa o ishodu postupka", zaključio je Tahirović.

[kiligonzales]

Prošlo je 26 godina od stravičnog zločina u Pionirskoj ulici u Višegradu

VIŠEGRAD, (Patria) - Danas se navršava 26 godina od stravičnog zločina u Pionirskoj ulici u Višegradu.

Tog 14. juna 1992. godine četnici su, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom Lukićem, Sredojem Lukićem i Mitrom Vasiljevićem, natjerali 65 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žena i djece, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

Većina žrtava je bila iz sela Koritnik, gdje su po njih došli Lukić i Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju - Kladanj. Samo jedna ososba je preživjela sa teškim tjelesnim i psihičkim posljedicama.

Za zločin u Pionorskoj ulicu pravosnažnom presudom u Haškom tribunalu osuđeni su Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora i Sredoje Lukić na 27 godina zatvora.

Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu, Lukić je živio u Obrenovcu - Srbija, Njemačkoj i Švicarskoj. U proljeće 1992. godine, se vraća u Višegrad gdje organizira paravojne jedinice Osvetnici (ponekad poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa ciljem progona i istrebljenja domicilnog stanovništva. Poslije pada Višegrada 12. aprila 1992. godine usko surađuje sa srpskim okupacionim vlastima i Užičkim korpusom JNA.

Direktno je odgovoran za ubistvo 84 višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnoj teritoriji (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracioni logor Uzamnica (bivša kasarna JNA na području Višegrada).

U avgustu 2005. godine uhapšen je u Buenos Airesu, u Argentini, gdje je živio pod lažnim imenom - Goran Dukanović, a 20. februara 2006. godine izručen je Međunarodnom tribunalu u Haagu.

http://nap.ba/new/vijest.php?id=45995

[mali jomu]

Žrtva zločina u Foči: Majku su mi silovali, ubili i bacili u Drinu


Foča: Mjesto najgorih zločina


Sanela Altoka-Osmić danas se vraća u grad u kojem je rođena, u Foču, na proteste u povodu Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu.

U Foči je proživjela i preživjela najstrašnije dane svog života, još nije pronašla članove svoje familije, među njima ni majku.


Najgori horor

- Moram ići u Foču, to je dug prema mojoj majci. Imala je samo 38 godina kad je odvedena. Toliko imam i ja danas. Ali, pamtim, mnogo toga pamtim iako sam imala svega 12 i po godina kad su nas 11. aprila 1992. zarobili srbijanski gardisti. Žene i djecu su pustili, a muškarce odveli – sjeća se Sanela.

Sanelinu majku i strinu odvodili su skoro svakodnevno, njena godinu starija sestra i ona preživljavale su noćnu moru.


- Moja sestra je, kad smo prvi put bile u Foči, rekla da joj se čini da preživljava najgori horor u koji ju je neko uvukao, kako misli da je u nekoj crnoj rupi i kako čeka da je probude iz ružnog sna – kaže Sanela.





Altoka-Osmić: Zna ko su bili zločinci


Početkom jula 1992. godine, bacili su bombu na njihovu kuću, komšije su odvele majku i strinu. U kući je ostalo petero djece. Majka je silovana, ubijena i bačena u Drinu, nikad je nisu pronašli. Lobanju njene strine pronašao je jedan ribar u rijeci.

- Ja nisam silovana, ali sve što sam preživjela, ta poniženja koja su priređivale najbliže komšije, kumovi, ne mogu se riječima opisati. Prijetili su nam da će nas zaklati, pred nama su radili najgnusnije stvari, bile smo u kući kad su na spratu žene silovane – govori Sanela.


Oca je ukopala 2008., a već godinama se bori da dobije status kakav nakon svih poniženja zaslužuje.

Zločince ne zaboravlja, zna im imena, gdje su živjeli, zna gdje žive njihove porodice.

- Jedan je umro prije nekoliko godina, drugi je poginuo upravo na mjestu gdje je u Drinu bačena moja strina. Nikad nisu procesuirani. Nepravda, nepravda – govori Sanela.


Haška presuda

Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je skoro dvadeset hiljada žena. Najveći broj zločina seksualnog nasilja i silovanja u ratu u Bosni i Hercegovini desio se upravo u Foči.

Haški tribunal je u presudi fočanskoj trojci (Kunarac, Kovač, Vuković) 2001. godine prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava utvrdio da je seksualno ropstvo u ratu zločin protiv čovječnosti.


Od tri do pet godina zatvora

Prema podacima nevladinih organizacija, skoro dvije trećine osuđenih za silovanja tokom rata dobile su od tri do pet godina zatvora. Presude su nakon žalbe smanjene, a neki zločinci su, nakon priznanja krivice, zamijenili zatvor novčanim kaznama.

Žrtve seksualnog nasilja traže da dobiju status civilnih žrtava rata, što bi im osiguralo pravo na mjesečnu naknadu, zdravstvenu zaštitu te druga socijalna prava. Tek je nešto više od 800 osoba osiguralo taj status, uglavnom u Federaciji BiH, dok Republika Srpska ne priznaje silovanje kao ratni zločin.

[mali jomu]

Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika


Refik Višća: Dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima.


Početkom avgusta 1992. godine u zavidovićku tehničku školu iz Zenice dovedeni su srpski vojni zarobljenici. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili "sa druge strane", a ne civilima. Radilo se o ljudima koji su se borili u Vojsci Republike Srpske i koji su (vrlo vjerovatno) pucali, ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovima porodicama. A dovedeni su u tehničku školu i prebačeni na sprat upravo radi njihove zaštite.


Postoje vojne konvencije, postoje ljudski i moralni zakoni ali postoje i ljudi koji su skloni osveti. Jedan od njih bio je i Jasmin Viković, mladić kome su vojnici RS-a ubili rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su i bili zarobljeni srpski vojnici. Viković je bio u vidno pijanom stanju i zlo se slutilo u vazduhu. Vrlo vjerovatno da 12 vojnika srpskih ne bi dočekali naredni dan da se u priču prstom sudbine nije umiješao Refik Višća. Ovaj 37 godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, svojim tijelom je stao ispred pijanog Vikovića i njegovog osvetničkog "kalašnjikova".

"Bili smo pred ulazom, ja sam izašao napolje kada se Višća pojavio, tada nisam imao pušku, ali Višća je imao automatsku. Jasmin je bio na izlazu oko vrata i znam samo da mu je Refik rekao: 'Baci pušku!', i tada su obojica digli puške u zrak i bilo je samo ko će prije opaliti. Rafali su se začuli, mene je rikošet pogodio, a onda sam vidio Višću kako leži pogođen", prisjeća se jedini svjedok Šemsad Ćahtarević.

Tek tako, u jednom trenu, zarad ljudskosti, morala i poštenja, nestalo je Refika Višće. Nestalo je bošnjačkog Srđana Aleksića prije Srđana Aleksića. Nestalo je čovjeka koji je spasio ne jedan, nego 12 ljudskih života, i to života vojnika sa suprotne strane nišana, koji bi na gotovo svakom drugom mjestu prošli mnogo drugačije.


On je nepoznata osoba za 12 ondašnjih srpskih vojnika i njihovih familija, i za onog ubicu koji je nešto malo robijao, i nepoznanica za sve nas..... osim od pojedinaca koji pronalaze i od zaborava kradu heroje rata.


Refik Višća je dao svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima.

[BHCluster]

PRIČA O SESTRAMA SMAJIĆ IZ VLASENICE: Pet dana i noći kroz šumu nosile mrtvu majku



A počela je prije 24 godine kada je novinar u jednom njemačkom gradu slušao ispovijest Gračanlije Osmana Osmića koji je došao da obiđe porodicu u izbjeglištvu i vrati se u Gračanicu "pod granate". Tada je nastala novinarska priča "Kako Ševala kaže" objavljena u tadašnjoj izbjegličkoj bh štampi. Odatle moramo krenuti da stignemo do današnjih dana.

Majku nisu htjele ostaviti u šumi

Osmić je tada paleći jednu i gaseći drugu cigaretu isklesao jednu od najpotresnijih ratnih sudbina. I danas, kada o njoj razmišljamo, kužni miris tragedije bošnjačkog naroda uz Drinu kaplje po nama kao večernja rosa po utrinama.

Osmića je u oktobru 1993., dok je rat tutnjao, u svoju kuću u gračaničkom naselju Hajdarovac pozvao Ismet Čabrić i rekao mu: "Sad će mi u kuću doći pet djevojčica iz Vlasenice. Ništa ti neću više reći. Slušaj, gledaj i pamti".

Osman Osmić je dijamantom u mozgu i srcu urezao sjećanje na 16-godišnju Ševalu Smajić i njene sestre Suadu, Merimu, Nerminu i najmlađu, 8 -godišnju Ramizu.

Ušle su, jedna za drugom, nazvale selam, prva Ševala, a onda ostale. Kad je Ševala sjela na pod, sjele su i ostale četiri uz nju. Odbiše da sjednu na kauč, tako ih babo i majka vaspitali. Ali, gledaju samo u Ševalu. Ismet je onda zamolio Ševalu da ispriča kako su iz Vlasenice u zbjegu pred četničkim nožem danima kroz šume stigle do Srebrenice, a onda do slobodne teritorije.

Ševala je klimnula glavom, pogledala na časne četiri sestre i ispričala nešto što mi ni dan-danas ne da mira. Ovako je govorila Ševala, prenio je Osmić priču novinaru.

- Živjele smo u Vlasenici sa majkom Nafom i babom Hasanom. Radnička porodica, babo radio, majka domaćica, mi išle u školu. Dođe rat, po Vlasenici priča da iz Srbije dolaze neke bradonje. Babo nam jedne noći kaže da dolaze četnici i da moramo bježati prema Srebrenici. Tako smo u zbjegu krenuli kroz šume sa ostalim narodom. Putevi su bili zatvoreni. Majka je bila bolesna odranije, imala je 48 godina. Drugog dana zbjega nestalo nam je hrane.

Čitav dan smo prestajali u šumi, a noću opet krenuli dalje. Trećeg dana majka je bila slaba i nije se mogla kretati. Nosila sam je uz pomoć oca i sestara. Majka je prebacila jednu ruku preko mog ramena, a sestre su je pridržavale. Nismo plakale. Bio nam je cilj da dođemo do slobodne teritorije. Četvrti dan bez hrane majci je bilo još lošije. Nosili smo je. Petog dana u sabah, majka je bila hladna, umrla je u noći. Plakale smo zajedno sa ocem. Cijelu noć smo stajale uz drvo, nismo imale sna.

Odlučila sam sa ocem da majku nosimo dalje. Nisam htjela da je ostavimo u šumi, nikada ne bismo našli to mjesto, nikada ne bismo znali gdje počiva. Nosili smo mrtvu majku pet dana i noći... Jedanaestog dana neko u zbjegu je rekao da je ispred nas posljednja četnička linija i da ćemo se prebacivati noću po grupama... Nas je zapalo trinaesti dan. Tijelo majke se jako čulo, ali nikada nisam pomislila da je ostavim. Sestre su plakale, tješila sam ih. Pratila sam zvijezde.

Tako smo sa mrtvom majkom na našim plećima išle kroz šumu, a kad je svanjivalo kroz rijetko drveće ugledale smo konture sela sa džamijom. Krenule smo, pa šta bude. Odjednom su nepoznati ljudi vikali ko smo, obuzeo nas je strah. Spustila sam tijelo majke i rekla da bježimo iz Vlasenice. Jedan mladi vojnik rekao je "to su naše" - ispričala je pred uplakanim Osmanom Osmićem 16-godišnja Ševala svoj put pakla sa sestrama do slobode, piše Al Jazeera Balkans.

Istoga dana popodne bila je dženaza njihovoj majci Nafi. Ševala je potom ispričala kako su nakon dolaska u Srebrenicu otac ostao da se bori, a one su kamionima prebačene do Tuzle u Sportski centar "Mejdan", a onda u Gračanicu u selo Džakule u napuštenu školu. Odatle su nakon 40 dana premještene u Gračanicu u naselje Hajdarevac kod povjerenika Ismeta Čabrića. Dobile su jednu kuću i komad zemlje za obrađivanje. Ševala je sestrama postala i majka i otac.

Preplakao priču

Osman Osmić je, kaže, preplakao priču 16-godišnje Ševale Smajić, a kad je Advija, Ismetova supruga, pozvala sestre da ručaju, sve su u tren pogledale u najstariju Ševalu. Vidjelo se poštovanje, ono neizgovoreno "kako Ševala kaže". Ševala je stidljivo i tiho ali sa puno samopouzdanja rekla "hvala, nećemo da vam budemo na smetnji, imamo nešto hrane, pa ćemo jesti kod kuće". Ali na uporno navaljivanje Čabrićevih Ševala je teškom mukom pristala, okrenula se prema sestrama i rekla "ješćemo". I tada su mlađe sestre čekale da Ševala prva uzme kašiku, a Ševala je čekala na domaćine. Potom su, nakon ručka, uz "allahimanet" otišle.

- Eto, Osmane , sve si vidio i čuo - rekao je te 1993. Ismet Čabrić svom komšiji. Osman je sutradan kod jednog prijatelja našao posao za Ševalu, a nakon 15 dana Ševalin poslodavac sreo je u gradu Osmana Osmića i ovako mu, dok je ovaj opet plakao, rekao:

- Osmane, hvala ti što si mi poslao Ševalu, nikad ti ovo neću zaboraviti. U životu nisam sreo tako vrijednu djevojku. Tako sam sretan i ponosan. Vjeruj mi, ona jedina dobija duplo sledovanje, a i to je malo; ona radi za dvoje.

Osman Osmić je nakon tri mjeseca u martu 1994. godine obišao Ševalu i četiri sestre. Bio je zaprepašten i opet su mu krenule suze - kuća i okućnica izgledale su kao da je sređuje pet žena i pet muškaraca. Bašča je bila "pod konac", zasijan luk, krompir i ostalo povrće. Kuća čista i okrečena u bijelo. Posađeno cvijeće, voćke. Bila je to slika kuće pune nafake i bereketa u kojoj stanuju pravi domaćini. Ševala Smajić i sestre.

Život ide dalje

Dvadeset četiri godine kasnije novinar pokušava premostiti vrijeme od priče Osmana Osmića i "podvući crtu". Tražim gračaničke Čabriće. Tražim Ševalu i njene sestre. Da sklopim atlas životnih sudbina pet djevojčica koje je bezumlje rata ostavilo bez nenadoknadive ljubavi majke i oca. Preko informacija dobivam samo dva mobilna broja, Adnanov i Almirov. Okrenem prvi i pitam da li poznaje Ismeta Čabrića.

- Moj otac - glasi odgovor.

Gračanički krojači Ismet Čabrić i njegova Advija obradovani telefonskim pozivom. Nekako svečano, kažu kako su Ševala i sestre, hvala Bogu, dobro i zdravo. A prošlo je, hej, frtalj stoljeća.

- Cijeli rat su bile sa nama, to su djevojčice jako fine i vaspitane. Sve su se poudale u Gračanici i okolini i imaju djecu. Ramiza ima dvoje, Nermina troje, Suada jedno, Merima dvoje, Ševala nema djece. Tri su završile srednju školu, dvije fakultete. U to vrijeme išli smo im na roditeljske sastanke, to su bila moja djeca i dan-dani, tako ih zovemo. U kontaktu smo, posjete me za Osmi mart, ma, za svaki praznik - priča Advija.

Sjeća se kako je na Filozofski fakultet u Tuzli upisivala najmlađu Ramizu. Položila prijemni, ali je nije primilo, a za vanredni studij trebaju pare.

- Sjetim se da sam dekanu Filozofskog, njegovoj ženi i djeci prije toga šila neke stvari i nazovem. Sutradan zove dekan i kaže, Ramiza je primljena - kaže Advija. U pamćenju su joj i užasne slike tih malih, uplašenih čednih stvorenja koja su izbjegla četničke noževe i metke i u užasnom stanju stigla do njih. Po šumama su od divlje gladi brale rese od lijeski i kuhale. Hvatale lanč pakete "sa neba", tom prilikom su dvije sestre i povrijeđene.

- Došle su u užasnom stanju, pregladnjele. Upozoreni smo da im postepeno dajemo da jedu - sjeća se Advija.

Sudbina oca Hasana ostala nepoznata

Ismet dodaje kako Ševala i sestre nikada nisu saznale za oca Hasana. Odnijela ga srebrenička golgota. Ismet me snabdijeva telefonskim brojevima sestara Smajić, danas one nose druga prezimena. Zovem prvo najmlađu Ramizu Osmanović, diplomiranu psihologinju, majku 6-godišnjeg sina bez posla. Podsjećamo je na zbijeg iz Vlasenice, majku, oca, preživljavanje.

- Sve mi je to u magli. Imala sam samo 8 godina. Sjećam se samo straha koji i danas oživi u meni - kaže Ramiza.

Potom zovemo Ševalu Čajić, rođenu Smajić. Tih i taman glas. Kao iz podzemlja. Težak kao komadi olova. Pomalo nalik na trenutak prije krika. Možda smo joj vratili užase zbjega.

- Sjećam se svega, ali ne bih o tome, vjerujte. To me vraća u prošlost, boli to. Majka je imala svega 48 godina. Oca Hasana nismo našli sve ove godine. Samo dio nogu u sekundarnoj masovnoj grobnici Kamenica 1. Ali, ne mogu pričati, shvatite me.

Kasnije sam još jednom okrenuo Ramizin broj, a ona se u međuvremenu čula sa sestrom Ševalom.

- Ševala vam je rekla sve, nama je teško o tom pričati - poručila je.

I ostaće tako dok žive.

Kako Ševala kaže.

[mali jomu]

Na mostu Mehmed – paše Sokolovića ubijeno je 798 osoba


Na ćupriji Mehmed-paše Sokolovića obilježena je 26. godišnjica zločina počinjenih nad Bošnjacima iz ovog grada. Ratni zločinci još uvijek slobodno šetaju ovim gradom.

U Višegradu su se dogodili zločini koje spadaju među najmonstruoznije u ratovima na području bivše Jugoslavije, poput živih lomača Pionirska i Bikavac. Ova ćuprija je bila natopljena bošnjačkom krvlju i tragovi su do skoro bili vidljivi. Na ovom mjestu ubijeno je 798 osoba i bačeno u rijeku Drinu. Ubijana su i djeca od dva dana, žene i starci.

Azmir Šabanović, Višegrađanin koji je posmrtne ostatke oca Redže pronašao nakon 20 godina potrage. I sam je, sa majkom Fatom, bratom i sestrom, bio zatočen u logoru u školi „Hasan Veletovac“. Tamo ga je odveo njegov razrednik. Preživio je nakon što su majka i ostali zarobljenici uspjeli skupiti 2.000 maraka i dati svo zlato koje su imali. Toliko je Azmirov život vrijedio zločincu Milanu Lukiću.

Na mezarju Stražište obavljena je dženaza za Hajrudina Fehrića i Asima Sendu. Samo dvije žrtve zločina identificirane su u proteklih godinu dana. - Teško je opisati sve peripetije koje sam prolazio dok sam ga tražio i našao. On je bio ukopan u mezarju u Međeđi i ekshumiran je. Ovo je njegova druga dženaza. Znaju svi šta se u Višegradu dešavalo. Svaki čovjek, svaki kamen, svaka biljka u ovom gradu to znaju – kaže Hajrudinov brat, Hariz Fehrić.