Da se nikad ne zaboravi ...

Post Reply
User avatar
Maraschino
Posts: 18997
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#2976 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Maraschino »

BHCluster wrote: 05/08/2020 16:55
Hrastova Glavica: Obilježena 28. godišnjica od ubistva 124 logoraša

Na lokalitetu jame Hrastova glavica, u blizini sela Podvidača, petnaestak kilometara od Sanskog Mosta, danas je obilježena 28. godišnjica zločina u kojem su ubijena 124 logoraša bošnjačke i hrvatske nacionalnosti.

Na današnji dan 1992.godine prijedorski policajci su u logoru Omarska prozvali grupu od 125 logoraša prethodno dovedenih iz logora Keraterm. Odatle su ih rano ujutro, prije nego će britanski novinari posjetiti logor odvezli u dva autobusa. U logoru Omarska su im priključili još nekoliko zatočenika, među njima i čuvenog doktora Esada Sadikovića.

Dovezli su ih na ovo strašno mjesto, parkirali autobuse nedaleko odavde i po trojicu vezane žicom dovodili nad ovu jamu. Pogubljenje je trajalo dugo. Pucali bi im u glavu i tijela bacali kroz uzak otvor. Zatočenici su nemoćno brojali pucnjeve i jauke i čekali na svoj red.

Trojica egzekutora su sjedili na stolicama i hladnokrvno obatvljali svoj krvavi posao. Ibrahim Ferhatović im se uspio oteti i ranjen doći do kurevskih šuma. Ispričao je kako su im prije ubijanja podijelili po jednu cigaretu. Preživjelog Ferhatovića su nedugo potomubili u akcijama čišćenja, ali je tragom njegove priče 1998.godine pronađena ova jama, prenosi mojprijedor.com.

Iz utrobe zemlje, sa dubine od preko 20 metara izvađeni su skeletirani ostaci 126 žrtava. Među kostima su pronađene i kašike od ručnih bombi kao dokaz da su neke od žrtava preživjele pad u jamu. Na njihove vapaje odgovorili su bombama. Pronađeni su i ostaci dvojice Bošnjaka iz Sanskog Mosta nestalih u Drugom svjetskom ratu. Do sada je ukupno identifikovano 124 žrtave ove jame.
"Those who cannot remember the past are condemned to repeat it."
Medju kakvim monstrumima mi zivimo.
User avatar
BHCluster
Posts: 23264
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#2977 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by BHCluster »

Image

Tijelo silovane djevojčice pita zašto?

Muharem ulazi u jednu logorsku prostoriju i ugleda djevojčicu od 12 godina. Počupane kose, polugola - spava. Prilazi joj da je pokrije i shvata, četnici su je najmonstruoznije zlostavljali, pa je od povreda umrla. A bio je to tek početak...

Tog 2. juna 1992. godine heroj Muharem Sinanović sa svojom malobrojnom četom oslobodio je koncentracioni logor Liplje kod Zvornika. To je jedini oslobođeni logor na teritoriji Bosne i Hercegovine. Što će reći, oslobodioci su ušli na polje zla koje četnici nisu stigli sakriti.

I zaista, bio je to početak evidentiranja užasa koje su monstrumi u manje od mjesec dana izveli na tom mjestu nedaleko od Zvornika.

Muharem sa oslobodiocima iz redova Armije BiH ulazi u jednu kuću pored osnovne škole, ne znajući šta se tu dešavalo. Gleda polugolu djevojčicu od 12 godina kako leži na krevetu. Valjda spava. Muharem je pokriva nekakvim ćebetom dok mu ruka drhti. Dijete se ne miče. Ne, ne spava. Djevojčica je mrtva. Podlegla je silnim ranama od zlostavljanja, od silovanja. Od iživljavanja zvijeri.

Silovanja žena i muškaraca

I tad se Muharemu pokazuje sav užaz, sav arhipelag zla na jednoj maloj lokaciji. Nekoliko kuća, jedna osnovna škola, masovna grobnica i mržnja do neba. Eto to su bile kulise logora Liplje, to su bili obrisi zaseoka u kome su za neviđeno kratko vrijeme provedene nezamislive torture nad nevinim ljudskim bićima. Samo zato što su se drugačije zvala.

U Liplje su dovođene žene, djeca, cijele familije. Potom su razdvajani odrasli muškarci od žena i djece. Sa odraslim muškarcima bilo je dječaka mlađih od 13 godina. Spavali su na školskim klupama, po podovima i hodnicima. U toalet nisu mogli. U pauzama mirovanja, ako su to pauze, muškarci su izvođeni iz učionica, prebijani su, mučeni najsvirepije, a mnogi od njih su bili i silovani.

Svjedokinja N.N. tako kaže da je joj očuh silovan pred njom i njegovim kćerkama. I to je bila redovna, česta i masovna pojava. Četnici silovatelji nisu razdvajali žene od djece i muškaraca. Silovali su i seksualno zlostavljali kad i koga su stigli.

Onda dodaje: “...Ja sam mogla brojati do 6-7 puta i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.”

Masovna grobnica pored škole


Silovanja i ubijanja, bila je to svakodnevnica zloglasnog Liplja. A za one koji nisu mogli preživjeti tu paklenu posljednju sedmicu od 25. maja do 2. juna, kad je Liplje oslobođeno, tu pored škole napravljenja je i masovna grobnica. Tek tako -kao da je riječ o nekakvim balvanima, a ne ljudima.

Mnogo godina kasnije, mještanin Liplja Sead Brkić za RSE će reći: “Zamislite da je jedno dijete, s nepunih 14 godina, za jedan ili dva dana izgubilo i majku i oca. I odmah nakon toga i samo bude ranjeno. Užasni su to zločini koji su ovdje učinjeni. Kada smo se vratili, vjerujte, kosti su bile gole ovuda. Ja sam ih gledao.”

Osim ubijanja, silovanja i mučenja, četnici su sprovodili najgnusnije metode zatrašivanja - izvodili su djecu i žene na klanje, stavljali im noževe pod vratove pa ih vraćali nazad. I tako danima, noćima... Muškarce su samo ubijali. Opet, tek tako. Bio je to pakao na Zemlji pored Zvornika, pakao o kojem se i dan danas tako malo zna.

Metak kroz majčinu glavu do dječije ruke

A u tom paklu, u tom arhipelagu užasa, izdvaja se priča Safeta Ćormejića, koji je u logoru izgubio oca i majku. Nije ih izgubio - ubijeni su. A on, dječak od 13 godina, po sopstvenom priznanju preživo je uz pomoć čaše vode i jedne kocke šećera.

Otac je ubijen u logoru, a majka u pokušaju bijega iz logora, kad je svojim tijelom spasila Safetov život.

Za BIRN BiH, Safet svjedoči o ovom strašnom zločinu:

“Kada smo krenuli bježati, oni su počeli pucati na nas. Mama je legla preko mene, da me zaštiti, i metak je nju pogodio u glavu. Njoj je razneseno pola glave, a metak je mene pogodio u ruku. Ja sam pao i nakon 20 minuta, kada sam malo došao sebi, vidio sam mamu kako leži na mojim nogama.”

I to je samo jedna priča, samo jedna sudbina od njih više od 400 sličnih. Naime u logoru je bilo zatočeno namanje 460 žena, djece i civila muškaraca. Pretpostavlja se da ih je u jednoj sedmici ubijeno najmanje 30.

Ali nije to ono najgore, ako mislite da jeste.

Zločinci se i danas smiju oko kuća žrtava

Ne, zaborav i nekažnjavanje su najgori. Neljudi koji su stvoriliu ovo zlo zvano logor Liplje nikada nisu odgovarali. Ni po komandnoj ni po izvršnoj odgovornosti. Nikada niko.

Svjedoka je sve manje. Bilologija čini svoje. Pored toga, veliki broj ljudi ne želi da priča o torturama koje su preživjeli i to je razumljivo.

A zločinci? Ne samo da su na slobodi, nego se šetaju pored Liplja koje je povratničko mjesto u zvorničkoj opštini. Nosaju kokarde, provociraju i smiju se. Dabome, nekažnjeno.

Preživjeli logoraši zapravo nakon svega imaju utisak da su oni i dalje zarobljeni, kratkom rukom pravde i nezainterosovanošću cijele zemlje.

A tijelo mučene, silovane, pa ubijenje djevojčice od 12 godina koje je Muharem Sinanović pokrio tog 2. juna 1992. godine i dalje lebdi nad nama i pita - Zašto????
Procitaj par puta.
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#2978 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by LBVIEW »

BHCluster wrote: 16/08/2020 01:57
Image

Tijelo silovane djevojčice pita zašto?

Muharem ulazi u jednu logorsku prostoriju i ugleda djevojčicu od 12 godina. Počupane kose, polugola - spava. Prilazi joj da je pokrije i shvata, četnici su je najmonstruoznije zlostavljali, pa je od povreda umrla. A bio je to tek početak...

Tog 2. juna 1992. godine heroj Muharem Sinanović sa svojom malobrojnom četom oslobodio je koncentracioni logor Liplje kod Zvornika. To je jedini oslobođeni logor na teritoriji Bosne i Hercegovine. Što će reći, oslobodioci su ušli na polje zla koje četnici nisu stigli sakriti.

I zaista, bio je to početak evidentiranja užasa koje su monstrumi u manje od mjesec dana izveli na tom mjestu nedaleko od Zvornika.

Muharem sa oslobodiocima iz redova Armije BiH ulazi u jednu kuću pored osnovne škole, ne znajući šta se tu dešavalo. Gleda polugolu djevojčicu od 12 godina kako leži na krevetu. Valjda spava. Muharem je pokriva nekakvim ćebetom dok mu ruka drhti. Dijete se ne miče. Ne, ne spava. Djevojčica je mrtva. Podlegla je silnim ranama od zlostavljanja, od silovanja. Od iživljavanja zvijeri.

Silovanja žena i muškaraca

I tad se Muharemu pokazuje sav užaz, sav arhipelag zla na jednoj maloj lokaciji. Nekoliko kuća, jedna osnovna škola, masovna grobnica i mržnja do neba. Eto to su bile kulise logora Liplje, to su bili obrisi zaseoka u kome su za neviđeno kratko vrijeme provedene nezamislive torture nad nevinim ljudskim bićima. Samo zato što su se drugačije zvala.

U Liplje su dovođene žene, djeca, cijele familije. Potom su razdvajani odrasli muškarci od žena i djece. Sa odraslim muškarcima bilo je dječaka mlađih od 13 godina. Spavali su na školskim klupama, po podovima i hodnicima. U toalet nisu mogli. U pauzama mirovanja, ako su to pauze, muškarci su izvođeni iz učionica, prebijani su, mučeni najsvirepije, a mnogi od njih su bili i silovani.

Svjedokinja N.N. tako kaže da je joj očuh silovan pred njom i njegovim kćerkama. I to je bila redovna, česta i masovna pojava. Četnici silovatelji nisu razdvajali žene od djece i muškaraca. Silovali su i seksualno zlostavljali kad i koga su stigli.

Onda dodaje: “...Ja sam mogla brojati do 6-7 puta i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.”

Masovna grobnica pored škole


Silovanja i ubijanja, bila je to svakodnevnica zloglasnog Liplja. A za one koji nisu mogli preživjeti tu paklenu posljednju sedmicu od 25. maja do 2. juna, kad je Liplje oslobođeno, tu pored škole napravljenja je i masovna grobnica. Tek tako -kao da je riječ o nekakvim balvanima, a ne ljudima.

Mnogo godina kasnije, mještanin Liplja Sead Brkić za RSE će reći: “Zamislite da je jedno dijete, s nepunih 14 godina, za jedan ili dva dana izgubilo i majku i oca. I odmah nakon toga i samo bude ranjeno. Užasni su to zločini koji su ovdje učinjeni. Kada smo se vratili, vjerujte, kosti su bile gole ovuda. Ja sam ih gledao.”

Osim ubijanja, silovanja i mučenja, četnici su sprovodili najgnusnije metode zatrašivanja - izvodili su djecu i žene na klanje, stavljali im noževe pod vratove pa ih vraćali nazad. I tako danima, noćima... Muškarce su samo ubijali. Opet, tek tako. Bio je to pakao na Zemlji pored Zvornika, pakao o kojem se i dan danas tako malo zna.

Metak kroz majčinu glavu do dječije ruke

A u tom paklu, u tom arhipelagu užasa, izdvaja se priča Safeta Ćormejića, koji je u logoru izgubio oca i majku. Nije ih izgubio - ubijeni su. A on, dječak od 13 godina, po sopstvenom priznanju preživo je uz pomoć čaše vode i jedne kocke šećera.

Otac je ubijen u logoru, a majka u pokušaju bijega iz logora, kad je svojim tijelom spasila Safetov život.

Za BIRN BiH, Safet svjedoči o ovom strašnom zločinu:

“Kada smo krenuli bježati, oni su počeli pucati na nas. Mama je legla preko mene, da me zaštiti, i metak je nju pogodio u glavu. Njoj je razneseno pola glave, a metak je mene pogodio u ruku. Ja sam pao i nakon 20 minuta, kada sam malo došao sebi, vidio sam mamu kako leži na mojim nogama.”

I to je samo jedna priča, samo jedna sudbina od njih više od 400 sličnih. Naime u logoru je bilo zatočeno namanje 460 žena, djece i civila muškaraca. Pretpostavlja se da ih je u jednoj sedmici ubijeno najmanje 30.

Ali nije to ono najgore, ako mislite da jeste.

Zločinci se i danas smiju oko kuća žrtava

Ne, zaborav i nekažnjavanje su najgori. Neljudi koji su stvoriliu ovo zlo zvano logor Liplje nikada nisu odgovarali. Ni po komandnoj ni po izvršnoj odgovornosti. Nikada niko.

Svjedoka je sve manje. Bilologija čini svoje. Pored toga, veliki broj ljudi ne želi da priča o torturama koje su preživjeli i to je razumljivo.

A zločinci? Ne samo da su na slobodi, nego se šetaju pored Liplja koje je povratničko mjesto u zvorničkoj opštini. Nosaju kokarde, provociraju i smiju se. Dabome, nekažnjeno.

Preživjeli logoraši zapravo nakon svega imaju utisak da su oni i dalje zarobljeni, kratkom rukom pravde i nezainterosovanošću cijele zemlje.

A tijelo mučene, silovane, pa ubijenje djevojčice od 12 godina koje je Muharem Sinanović pokrio tog 2. juna 1992. godine i dalje lebdi nad nama i pita - Zašto????
Procitaj par puta.
Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
tetejac
Posts: 1240
Joined: 29/12/2017 08:05

#2979 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by tetejac »

LBVIEW wrote: 16/08/2020 12:06
BHCluster wrote: 16/08/2020 01:57
Image

Tijelo silovane djevojčice pita zašto?

Muharem ulazi u jednu logorsku prostoriju i ugleda djevojčicu od 12 godina. Počupane kose, polugola - spava. Prilazi joj da je pokrije i shvata, četnici su je najmonstruoznije zlostavljali, pa je od povreda umrla. A bio je to tek početak...

Tog 2. juna 1992. godine heroj Muharem Sinanović sa svojom malobrojnom četom oslobodio je koncentracioni logor Liplje kod Zvornika. To je jedini oslobođeni logor na teritoriji Bosne i Hercegovine. Što će reći, oslobodioci su ušli na polje zla koje četnici nisu stigli sakriti.

I zaista, bio je to početak evidentiranja užasa koje su monstrumi u manje od mjesec dana izveli na tom mjestu nedaleko od Zvornika.

Muharem sa oslobodiocima iz redova Armije BiH ulazi u jednu kuću pored osnovne škole, ne znajući šta se tu dešavalo. Gleda polugolu djevojčicu od 12 godina kako leži na krevetu. Valjda spava. Muharem je pokriva nekakvim ćebetom dok mu ruka drhti. Dijete se ne miče. Ne, ne spava. Djevojčica je mrtva. Podlegla je silnim ranama od zlostavljanja, od silovanja. Od iživljavanja zvijeri.

Silovanja žena i muškaraca

I tad se Muharemu pokazuje sav užaz, sav arhipelag zla na jednoj maloj lokaciji. Nekoliko kuća, jedna osnovna škola, masovna grobnica i mržnja do neba. Eto to su bile kulise logora Liplje, to su bili obrisi zaseoka u kome su za neviđeno kratko vrijeme provedene nezamislive torture nad nevinim ljudskim bićima. Samo zato što su se drugačije zvala.

U Liplje su dovođene žene, djeca, cijele familije. Potom su razdvajani odrasli muškarci od žena i djece. Sa odraslim muškarcima bilo je dječaka mlađih od 13 godina. Spavali su na školskim klupama, po podovima i hodnicima. U toalet nisu mogli. U pauzama mirovanja, ako su to pauze, muškarci su izvođeni iz učionica, prebijani su, mučeni najsvirepije, a mnogi od njih su bili i silovani.

Svjedokinja N.N. tako kaže da je joj očuh silovan pred njom i njegovim kćerkama. I to je bila redovna, česta i masovna pojava. Četnici silovatelji nisu razdvajali žene od djece i muškaraca. Silovali su i seksualno zlostavljali kad i koga su stigli.

Onda dodaje: “...Ja sam mogla brojati do 6-7 puta i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.”

Masovna grobnica pored škole


Silovanja i ubijanja, bila je to svakodnevnica zloglasnog Liplja. A za one koji nisu mogli preživjeti tu paklenu posljednju sedmicu od 25. maja do 2. juna, kad je Liplje oslobođeno, tu pored škole napravljenja je i masovna grobnica. Tek tako -kao da je riječ o nekakvim balvanima, a ne ljudima.

Mnogo godina kasnije, mještanin Liplja Sead Brkić za RSE će reći: “Zamislite da je jedno dijete, s nepunih 14 godina, za jedan ili dva dana izgubilo i majku i oca. I odmah nakon toga i samo bude ranjeno. Užasni su to zločini koji su ovdje učinjeni. Kada smo se vratili, vjerujte, kosti su bile gole ovuda. Ja sam ih gledao.”

Osim ubijanja, silovanja i mučenja, četnici su sprovodili najgnusnije metode zatrašivanja - izvodili su djecu i žene na klanje, stavljali im noževe pod vratove pa ih vraćali nazad. I tako danima, noćima... Muškarce su samo ubijali. Opet, tek tako. Bio je to pakao na Zemlji pored Zvornika, pakao o kojem se i dan danas tako malo zna.

Metak kroz majčinu glavu do dječije ruke

A u tom paklu, u tom arhipelagu užasa, izdvaja se priča Safeta Ćormejića, koji je u logoru izgubio oca i majku. Nije ih izgubio - ubijeni su. A on, dječak od 13 godina, po sopstvenom priznanju preživo je uz pomoć čaše vode i jedne kocke šećera.

Otac je ubijen u logoru, a majka u pokušaju bijega iz logora, kad je svojim tijelom spasila Safetov život.

Za BIRN BiH, Safet svjedoči o ovom strašnom zločinu:

“Kada smo krenuli bježati, oni su počeli pucati na nas. Mama je legla preko mene, da me zaštiti, i metak je nju pogodio u glavu. Njoj je razneseno pola glave, a metak je mene pogodio u ruku. Ja sam pao i nakon 20 minuta, kada sam malo došao sebi, vidio sam mamu kako leži na mojim nogama.”

I to je samo jedna priča, samo jedna sudbina od njih više od 400 sličnih. Naime u logoru je bilo zatočeno namanje 460 žena, djece i civila muškaraca. Pretpostavlja se da ih je u jednoj sedmici ubijeno najmanje 30.

Ali nije to ono najgore, ako mislite da jeste.

Zločinci se i danas smiju oko kuća žrtava

Ne, zaborav i nekažnjavanje su najgori. Neljudi koji su stvoriliu ovo zlo zvano logor Liplje nikada nisu odgovarali. Ni po komandnoj ni po izvršnoj odgovornosti. Nikada niko.

Svjedoka je sve manje. Bilologija čini svoje. Pored toga, veliki broj ljudi ne želi da priča o torturama koje su preživjeli i to je razumljivo.

A zločinci? Ne samo da su na slobodi, nego se šetaju pored Liplja koje je povratničko mjesto u zvorničkoj opštini. Nosaju kokarde, provociraju i smiju se. Dabome, nekažnjeno.

Preživjeli logoraši zapravo nakon svega imaju utisak da su oni i dalje zarobljeni, kratkom rukom pravde i nezainterosovanošću cijele zemlje.

A tijelo mučene, silovane, pa ubijenje djevojčice od 12 godina koje je Muharem Sinanović pokrio tog 2. juna 1992. godine i dalje lebdi nad nama i pita - Zašto????
Procitaj par puta.
Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
Pogrešan stav. Ne treba zaboraviti ali treba oprostiti. Zločina je bilo u svakom ratu na sve strane. Normalno je ne zaboraviti ali oprostiti. Za generacije koje dolaze i za bolji život na tim prostorima. Rat je prošao prije 25 godina i treba se gledati na budućnost. Upozoravati? Šta? S tim se stvara psihoza u ljudi koji se ne mogu osloboditi i normalno živjeti. Rat je prestao davno i treba se okrenuti budućnosti. Umjesto što iskopavate kosti (sve tri strane) možete kopati temelje za tvornice. Da ljudi imaju poslove, da mogu kiflu uzet’. Temelje za tvornice. Ne džamije, crkve i manastire.
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#2980 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by LBVIEW »

tetejac wrote: 18/08/2020 01:53
LBVIEW wrote: 16/08/2020 12:06
BHCluster wrote: 16/08/2020 01:57

Procitaj par puta.
Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
Pogrešan stav. Ne treba zaboraviti ali treba oprostiti. Zločina je bilo u svakom ratu na sve strane. Normalno je ne zaboraviti ali oprostiti. Za generacije koje dolaze i za bolji život na tim prostorima. Rat je prošao prije 25 godina i treba se gledati na budućnost. Upozoravati? Šta? S tim se stvara psihoza u ljudi koji se ne mogu osloboditi i normalno živjeti. Rat je prestao davno i treba se okrenuti budućnosti. Umjesto što iskopavate kosti (sve tri strane) možete kopati temelje za tvornice. Da ljudi imaju poslove, da mogu kiflu uzet’. Temelje za tvornice. Ne džamije, crkve i manastire.
Zaobidji ovu temu sa ovakvim komentarima, prvenstveno zarad pijeteta, a onda i relevantnosti, odnosno odsustva istog za samu temu.
tetejac
Posts: 1240
Joined: 29/12/2017 08:05

#2981 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by tetejac »

LBVIEW wrote: 18/08/2020 08:13
tetejac wrote: 18/08/2020 01:53
LBVIEW wrote: 16/08/2020 12:06

Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
Pogrešan stav. Ne treba zaboraviti ali treba oprostiti. Zločina je bilo u svakom ratu na sve strane. Normalno je ne zaboraviti ali oprostiti. Za generacije koje dolaze i za bolji život na tim prostorima. Rat je prošao prije 25 godina i treba se gledati na budućnost. Upozoravati? Šta? S tim se stvara psihoza u ljudi koji se ne mogu osloboditi i normalno živjeti. Rat je prestao davno i treba se okrenuti budućnosti. Umjesto što iskopavate kosti (sve tri strane) možete kopati temelje za tvornice. Da ljudi imaju poslove, da mogu kiflu uzet’. Temelje za tvornice. Ne džamije, crkve i manastire.
Zaobidji ovu temu sa ovakvim komentarima, prvenstveno zarad pijeteta, a onda i relevantnosti, odnosno odsustva istog za samu temu.
Dobro. Ostani ti na temi i upozoravaj.
User avatar
freelancerusk
Posts: 480
Joined: 19/07/2018 16:05

#2982 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by freelancerusk »

tetejac wrote: 18/08/2020 01:53
LBVIEW wrote: 16/08/2020 12:06
BHCluster wrote: 16/08/2020 01:57

Procitaj par puta.
Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
Pogrešan stav. Ne treba zaboraviti ali treba oprostiti. Zločina je bilo u svakom ratu na sve strane. Normalno je ne zaboraviti ali oprostiti. Za generacije koje dolaze i za bolji život na tim prostorima. Rat je prošao prije 25 godina i treba se gledati na budućnost. Upozoravati? Šta? S tim se stvara psihoza u ljudi koji se ne mogu osloboditi i normalno živjeti. Rat je prestao davno i treba se okrenuti budućnosti. Umjesto što iskopavate kosti (sve tri strane) možete kopati temelje za tvornice. Da ljudi imaju poslove, da mogu kiflu uzet’. Temelje za tvornice. Ne džamije, crkve i manastire.
Gradili su nam tvornice od 45., a zabranili da pričamo šta nam se desilo, pa nam se isto ponovilo.
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#2983 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by LBVIEW »

freelancerusk wrote: 20/08/2020 14:25
tetejac wrote: 18/08/2020 01:53
LBVIEW wrote: 16/08/2020 12:06

Nikad ne prestati citati i upozoravati, ove zvijeri bi sutra ponovili ono sto su uradili 90-tih. :oops:
Pogrešan stav. Ne treba zaboraviti ali treba oprostiti. Zločina je bilo u svakom ratu na sve strane. Normalno je ne zaboraviti ali oprostiti. Za generacije koje dolaze i za bolji život na tim prostorima. Rat je prošao prije 25 godina i treba se gledati na budućnost. Upozoravati? Šta? S tim se stvara psihoza u ljudi koji se ne mogu osloboditi i normalno živjeti. Rat je prestao davno i treba se okrenuti budućnosti. Umjesto što iskopavate kosti (sve tri strane) možete kopati temelje za tvornice. Da ljudi imaju poslove, da mogu kiflu uzet’. Temelje za tvornice. Ne džamije, crkve i manastire.
Gradili su nam tvornice od 45., a zabranili da pričamo šta nam se desilo, pa nam se isto ponovilo.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/ap ... -prijedora
User avatar
Maraschino
Posts: 18997
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#2985 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Maraschino »

BIHAĆ, 6. septembra - Naoružane paravojne formacije pod komandom osuđenih ratnih zločinaca, Radovana Karadžića i Ratka Mladića, potpomognute vojnim snagama JNA na ovom lokalitetu ubile su 53 građanina međunarodno priznate Republike BiH. Posmrtni ostaci, pronađeni u grobnici dubine preko 80 metara, pripadali su nedužnim građanima Bihaća, Ljutočke doline, Ključa i Bužima.

U svojim obraćanjima, Ermin Zulić, ministar za boračka pitanja USK i Šuhret Fazlić, gradonačelnik Bihaća, kazali su da je jama Tihotina bolno sjećanje za sve, naročito za članove porodica ubijenih civila. Žrtve pronađene u ovoj jami su dovedene iz logora Ripač i Račić, a njihova starosna dob bila je u rasponu od 17 do 55 godina.

Prigodan sat historije na samom mjestu stradanja, održao je Bajro Dedić, ratni starješina 5. korpusa ARBiH koji je i sam svjedočio ratnim dešavanjima, naročito tih prvih dana rata u kojima su na najbrutalniji način, ugašeni brojni nedužni životi.

Grobnica Tihotina se nalazi na poprilično nepristupačnom terenu, što ukazuje namjeru zločinaca da trajno prikriju svoja nedjela. Ipak, istina o zločinu izašla je iz mraka ponora koji su joj namijenili ratni zločinci. Podsjećamo, prema podacima Instituta za nestale osobe u BiH, u Bosanskoj Krajini pronađeno je 137 što masovnih, što pojedinačnih grobnica.
Image
User avatar
Banksy
Posts: 28557
Joined: 18/07/2008 09:33

#2986 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Banksy »



U ponedjeljak se obilježava 26. godišnjica stradanja Hrvata u Grabovici




Pokolj u Grabovici je bio ratni zločin kojeg su počinili pripadnici Armije BiH (postrojbe "Crni labudovi"), kada su na okrutan način ubili 33 civila Hrvata. Za 19 civila se još traga.

8. na 9. septembra 1993. godine pripadnici Armije RBiH ubili su 33 civila, među kojima je najmlađa Mladenka Zadro imala samo 4 godine, a najstariji Marko Marić 87 godina.


2008. godine, Vrhovni sud FBiH potvrdio je tri presude lokalnih sudova od 13 godina zatvora protiv Nihada Vlahovljaka, Seada Karagića i Harisa Rajkića, bivših pripadnika Armije RBiH za zločine počinjene u Grabovici. Sud je zaključio da je Nihad Vlahovljak naredio ubistva, a da su druga dva osuđenika izvršila njegovo naređenje.

Sefer Halilović je optužen od strane Tužilaštva MKSJ na bazi komandne odgovornosti. Nakon što je sud ispitao sve prezentirane dokaze i u svjetlu činjeničnih nalaza, donesena je odluka kako Tužilaštvo nije dokazalo izvan razumne sumnje da je Sefer Halilović imao efektivnu kontrolu nad trupama u Grabovici na dane 8. i 9. septembra 1993. godine, čiji su pripadnici počinili zločin. Presuda Seferu Haloviću je glasila da nije kriv.
Novak20
Posts: 13911
Joined: 11/02/2014 18:55
Location: Taboo(t) teme i brisani postovi

#2987 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novak20 »

Da li je ovaj čovjek Ivica Čavlović postojao ili nije ?

Da li mu je netko iz politike u ime Armije BiH posthumno dodijelio kakvo priznanje za plemenitu i opasnu namjeru zaštite civila u Grabovici koju je platio glavom ?

Počivao u miru Božjem kada su te već "ljudi" zaboravili.

https://detektor.ba/2020/09/09/masakr-u ... -zaborave/
Većini žrtava Grabovice odaje se pošta barem jednom godišnje, na obilježavanju godišnjice ubistava, ali jedna od njih, 33. žrtva, gotovo je zaboravljena.

Zvao se Ivica Čavlović, a ubili su ga njegovi saborci. Pronalaženje činjenica o čovjeku koji je, prema nekim pričama, pokušao da zaustavi masakr, pri čemu je i sam ubijen, pokazalo se teškim.

Neki ga izvori imenuju kao Karlović umjesto Čavlović i niko od članova porodice Čavlović danas nije u Sarajevu, odakle je on bio.

Čavlović, rođen 1961. godine, po nacionalnosti Hrvat, iz Sarajeva pridružio se ABiH kako bi branio svoj grad i zemlju u kojoj je rođen. Neki izvori, poput haškog svjedoka Ramiza Delalića Ćele, izjavili su da je on bio pripadnik odreda “Zulfikar” ABiH. Drugi, kao Ivica Mlivončić u svojoj knjizi “Zločini s pečatom”, tvrde da je bio pripadnik 109. brdske brigade, poznate kao “Igmanski vukovi”.

U knjizi Mlivončić citira nekoliko članova “Igmanskih vukova”, i njihova svjedočenja otkrivaju brutalnost onoga što se te noći dogodilo u Grabovici. Klanje, silovanje, obezglavljivanje, zakivanje ljudi za krst. Rezultati obdukcije iz 1994. godine potvrđuju ove tvrdnje.

Čavlović je čuo pucnje u selu i pokušao da sazna šta se događa. Prema Delaliću, on je bio pripadnik odreda “Zulfikar” i nepoznati vojnik mu je na mostu prerezao vrat, jer je bio pripadnik “pogrešne etničke grupe”.

Mlivončić tvrdi da je Čavlović ubijen iz vatrenog oružja, jer je postojala mogućnost da svjedoči o tome šta se zaista dogodilo u selu.

Čavlovićevo ime nikada neće biti zapisano sa imenima drugih žrtava na velikom kamenom spomen-obilježju u centru sela.

Hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini predvođene Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) teško da će to dopustiti, jer je za njih on bio pripadnik “pogrešne vojske”.

Okolnosti u kojima je ubijen također se nikada neće razjasniti, što znači da je malo vjerovatno da će počinilac njegovog ubistva ikada biti izveden pred lice pravde
User avatar
nosara
Posts: 22695
Joined: 30/03/2005 12:10
Location: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

#2988 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by nosara »

Image

Kako je leteći Holanđanin pobio djecu u Vitezu

Zar su djeca postala obrok od mesa? Prilog uz salatu? Zar su djeca, Bože naš, nekome kriva, misli se Milko, rastrzan između sahrane ubijenog jedanaestogodišnjeg sina i spasavanja života drugo dvoje djece.

Neobično lijep i sunčan dan. To sunce je jače grijalo, taj dan je bio svjetliji i zbog primirja potpisanog. Djeca su konačno mogla da se igraju. Mogla su da trče po uličicama Viteza bez straha da će ih pogoditi snajper. A snajper je bio kao komarac. Vječno prisutan tog proljeća '93 u tom Vitezu. Od njega su stradala i djeca. I sad je gotovo. Primirje, ta čudesna riječ.

San ljetne noći

Sanja, Milan i Ivan Garić su razigrana dječica kojoj je falilo baš to, igre u izobilju. I sad mogu slobodno da trče, neće ih pogoditi snajper. A i sirena za prekid granatiranja se oglasila ranije. Mogu na maleno improvizovano igralište, tu 20 metara od kuće. Tako blizu, a tako daleko sve ove mjesece. A na igralištu nekakva klupa, pa se djeca sita ispričaju između sebe u tim igrama i igrarijama. Jer, i razgovora je djeci falilo u ratu nagrđenom djetinjstvu. O da, djeca obožavaju da pričaju! I družina je to velika, njih 14. Pored Garića tu su i Dragan, Dražen, Boris...tu je i ona malena Augustina, najljepšeg osmijeha na svijetu. Njoj je tek devet godina, ali je stalno sa bratom Velimirom i starijim drugarima. Vješta na riječima, vješta u igri, Augustina je svima veselje, kakvo samo može biti dijete koje isijava sreću.

Pa još taj dan, 10. jun, dan kada su njihovi očevi potpisali primirje sa očevima iz Armije BiH, očevima djece sa kojom su se igrali donedavno. I kako vrijeme u igri brzo leti. Evo već je 15 do 9, ljetna noć, valja kući. A opet, primirje, sve je sigurno, zašto žuriti u kuće, te hladne betonske utvrde koje su bile i dom i sklonište svih ovih mjeseci. Noć, miris ljekobilja i ljeta...

Noćna mora u zvižduk stala

Zvižduk! Otresit, kao zvižduk stadionskog huligana. I nema drugog zvuka. Samo taj zvižduk, pa kratko svjetlo, pa tama i onaj smrad sličan smradu kod popravljanja zubnog karijesa. To se kamen i beton upalio! A onda noć napučila vriska djece.

Granata! Granata od 120 mm, ona velika, podla, razarajuća. Precizno upućena sa položaja Armije BiH, baš na igralište. Baš na djecu. Na njih 14. I ta vriska postaje sve tiša. To ubijeno djetinjstvo svoju posljednju pjesmu pjeva. U Vitezu, na igralištu. Meso, krv i kosti na sve strane. Unezvijereni roditelji padaju u nesvijest po tijelima raznesene djece. Ne mogu očima, mozgom i dušom, ne mogu racionalno niti emotivno vidjeti dijete u ostacima, dijete u haosu razaranja.

A Garići? Milan je mrtav na mjestu. Malena Sanja dolazi sebi i vrišti, tijelo joj je iskrzano i isječeno u krvi. Ivan je teško ranjen.

Djeca kao prilog uz salatu

Garićima tragedija tek počinje...Otac Milko unezvijeren na 20 metara od njih gledao je katastrofu. Sad nosi tijela djece. Jedno po jedno. Sad ulazi u noć svog života. Milana od 11 godina treba sahraniti, ali Sanju i Ivana treba hitno voziti u splitsku bolnicu. Kako ostati normalan u ovom zlu?

Na to sve, čuju se urlici «heroja» koji su djecu pobili. Sa druge strane bojišnice, rulja krvlju opijena dere se, spremili smo vam salate ustaše, eto vam Herceg Bosne!

Zar su djeca postala obrok od mesa? Prilog uz salatu? Zar su se djeca, drugari njihove djece, pretvorila u legitimne mete? Zar su djeca ustaše? Zar su djeca, Bože naš, nekome kriva, misli se Milko, rastrzan između sahrane jednog, ubijenog sina i spasavanja života drugo dvoje djece.

Ali tragedija nije samo njegova. Bol nije samo njegov:

U zločinačkom napadu Armije BiH, poginulo je osmoro djece. Među njima i onaj Dragan i onaj Dražen i na koncu ona malena Augustina, sreća nebeska. Vitez je skršen u bolu.

No, Milko nema vremena. Čuje on te povike, čuje haos oko sebe, ali vozi Sanju i Ivana u Split. Ne dozvoli Bože da umru, mantra Milko, ne dozvoli Bože! Jedna barikada, pa druga, pa treća, maltretiranje vojnika Armije BiH. A djeca krvare. Milko se moli za njih.

Bog je čudan i njegovi putevi su čudni. U splitskoj bolnici malena Sanja umire od posljedica ranjavanja, a Ivan ostaje živ, ali kao 70% invalid. Zlo je došlo te noći, zlo kalibra 120mm.

Ubica je Made in Holland?

Na granati je pisalo Made in Holland.

Zlo u naselju Podgradina u Vitezu ubilo je osmero djece: Sanju Garić, (1975.), njenog brata Milana Garića (1981.), Dragana Ramljaka (1978.), Dražena Čečura (1978.), Borisa Antičevića (1983.), Sanju Križanović (1978.), Augustinu Grebenar (1984.) i njenog brata Velimira Grebenara (1981.)

Djeca imaju ime i prezime. A zločinca ni do danas nema. Postoje topnički dnevnici, lako se može provjeriti ko je bio na minobacačkom položaju te noći 10. juna i ko je izdao zapovijed da se puca po djeci. No, uz djecu je i pravda ubijena. Jer kako objasniti da se i 26 godina poslije nije pronašao monstrum ili monstrumi koji su ubili mališane?

Leteći Holanđanin ne može sam uništiti sreću roditeljsku, ne može odnijeti onu Augustinu od devet ljeta, ne može tek tako izbrisati brata i sestru Garić, ne može skloniti olako ostalih pet dječjih života.

Made in Holland je granata ispaljena neljudskom rukom koja ima svog vlasnika, koja ima zapovjednika, koja ima odgovornost, kao i glava iza te ruke. Pa ipak, i četvrt vijeka poslije ta ruka je na slobodi, ta ruka miluje svoju djecu i unučad i ta ruka sa tom glavom nije imala savjesti da se prijavi. A i kome bi, kad je država ne traži?!

Danas na mjestu ubistva djece možete vidjeti spomenik i broj 8. Spomenik su podigli roditelji i građani Viteza bez pomoći države Bosne i Hercegovne, jer za ovu državu ubijena djeca kao da nikada i nisu postojala.

I možda u ovoj državi postoje jednaka i jednakija djeca, ali bogovi to drugačije rade i udese.

Maleni Ivan je, kao što kazasmo, preživio. Maleni Ivan je danas čovjek, sretno oženjen koji ima četiri prekrasne djevojčice. Petra, Kjara, Gabrijela i mala Barbara se smiju i daju život Garićima. Rastu i vesele se. U inat Made in Hollandu i državi koja ne priznaje smrt njihovog strica i tetke, a koji su mučki ubijeni u njihovom uzrastu.

A od svih ljudi na svijetu, znamo samo da je nekakav Made in Holland ubio djecu. Na sramotu svih nas.
L u c i f e r
Posts: 12308
Joined: 30/11/2013 14:50
Location: Bosna

#2989 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by L u c i f e r »

Sjećanje / Bursać: Kako su četnici ubili Edina, najveću nadu jugoslovenske košarke
13. 09. 2020. u 13:00:00Radiosarajevo.ba
Shares:
68


Znate li da su 22. marta 1992. godine juniori Sloboda-Dite osvojili titulu juniorskog prvaka Jugoslavije? Finalni turnir igrao se u Mejdanu, a Tuzlaci su u savladali ekipu Užica. Prije četvrt vijeka i još jednu godinu pride, baš ta Sloboda tuzlanska bila je posljednji juniorski košarkaški prvak one velike Jugoslavije. One Jugoslavije koja je jedina mogla stati uz bok NBA zvijezdama.

Piše: Dragan Bursać za Al Jazeeru (tekst iz 2018. godine)



A, tim Slobode je do titule predvodio tandem plejmejker Damir Mulaomerović i krilni centar Edin Salaharević. Tuzlanski dječaci Mula i Edo. Mulaomerović je postigao 31 poen, Salaharević je imao double-double učinak od 22 poena i 14 skokova.

Priča iz snova
I ovdje počinje priča iz snova za Edina Salaharevića, po mišljenju svih jugoslovenskih košarkaških stručnjaka, najboljeg mladog krilnog centra "velike države". Mladić od 19 godina dobija poziv da se pridruži juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije u Beogradu, da se pridruži Bodirogi, Tomaševiću, Klikovcu, Mulaomeroviću… da se pridruži reprezentaciji koja se pripremala za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo u Poljskoj.

Previše je to događaja u tako kratkom vremenu za Edina. Osvojio je titulu prvaka države, a ni mjesec dana kasnije, već je u reprezentativnom dresu. U prvom timu. Jedan od najboljih, sa nekim od najboljih.

Čuli ste za Bodirogu, za Tomaševića, za sve zlatne jugoslovenske košarkaše. Pa kako onda niste čuli za najveći talenat od svih njih, za Edina Salaharevića? Vidite, u korijenu svake šutnje ovog svijeta leži nepatvoreno dobro, naivnost i iskonska ljudskost čovjekova. A, Edin je bio takav, dobar, neiskvaren i na stranu sav njegov uspjeh i predodređenost za status zvjezdani, on je bio prije svega dobro dijete svojih roditelja i svoje Vlasenice. Dijete koje je željelo podijeliti sreću trenutnu i nadolazeću sa svojim roditeljima, sa svojim bratom i na kraju sa svojom Vlasenicom.

Došao je u Vlasenicu da proslavi Bajram sa svojom porodicom...

"Bio je presretan. Pozvani su u juniorsku reprezentaciju bivše Jugoslavije", priča Nedim Salaharević, brat Edinov za Faktor.ba, pojašnjavajući da je voljeni brat Edo igrao za Slobodu i da je tada bio na posudbi u Boru. Edin Edo Salaharević. Zlatna Slobodina šestica. Bio je budućnost jugoslovenske košarke i igrač evropskog i svjetskog kalibra.

Početak pakla
Već tog aprila ‘92, podižu se barikade oko Vlasenice. Prema Zvorniku i prema Tuzli. Porodica Salaharević bezbroj puta pokušava izaći, ali uvijek sa istim odgovorom četnika, svi mogu, Edin ne može. Porodica se drži zajedno i odlučuje ostati zajedno. Ostaje ne znajući da je ovo samo uvertira u operu smrti, kojoj će trebati decenije da dosegne svoj krešendo.

A, onda sredinom aprila Vlasenicu okupira Novosadski i Užički korpus i počinje odistinski pakao. Svi Bošnjaci su u kućnom pritvoru. S njima i dijamant jugoslovenske košarke Edin Salaharević. On u jednom monentu od zlatnog dječaka postaje predmet iživljavanja lokalnih četnika.

Tu više nije pomogao ni uticaj Košarkaškog saveza Jugoslavije niti KK Crvene Zvezde, koji su svim mogućim i nemogućim vezama pokušali izvući Edu iz vlaseničkog pakla. Ne, bilo je još gore, još huđe i još luđe. Još zlobnije i podmuklije.

Kakvi ste vi to Srbi, kada se borite za jednog muslimana?

Branislav Drakulić, predsjednik suda u Vlasenici, osvrćući se na molbe Košarkaškog saveza izgovara monstruoznu rečenicu: “Kakvi ste vi Srbi kada se toliko borite za jednog muslimana”. Jedan sudija, dakle, postaje izopačeni mjerni kantar bolesnog nacionalizma koji prebacuje čak i Srbima, što se bore da spasu život "jednog muslimana". Zar "jedan musliman" treba uopšte da živi, misli se vajni sudija znakovitog prezimena Drakulić? Zar je musliman vrijedan bilo čega? I ne, nije to bilo dosta niti dovoljno.

"U jednom trenutku je pred mojom majkom sudija Drakulić kazao, nisam ja znao da mi imamo takvu zvjerku u ovom momentu ovdje” , priča Edinov brat Nedim.

Pa je Edin od bisera, od dijamant, postao prvo "musliman" bezvrijedni, a onda i zvjerka nad kojom, valjda treba iživiti su svoju nerealizovanost.

Što si igrao košarku, igrao si...
A, onda je došla konačna presuda:

"I kada bi svi izašli, ti nećeš izaći. Što si igrao košarku, igrao si", izgovarao je ratni zločinac Predrag Bastah, osuđen na 22 godine zatvora zbog zločina u Vlasenici. Salaharevići sve do septembra '92 provode vrijeme u kućnom pritvoru, izloženi svim mogućim oblicima torture, zlostavljanja i zastrašivanja. I ne, ni to nije bilo dovoljno.

U noći, između 11. i 12. septembra pola bošnjačke mahale je pobijeno, a druga polovina, među kojima su bili i Salaharevići, pod naletima četničkih kundaka, otjerana je u zloglasni logor Sušica.

I tada je Nedim Salaharević posljednji put vidio brata Edina i oca. A, Nedim će rastanak ispred logora vječno pamtiti. U par rečenica, tako vidljivo, tako opipljivo, tako dirljivo predočena je posljednja slika najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije.

"Ta slika mahanja ispred metalnih vrata ostat će vječno u mojim mislima. Na njemu je bio gornji dio trenerke Slobode, a donji dio, jedna plava trenerka, od Košarkaškog kluba Boksit iz Vlasenice, za kojeg je nekad igrao. I na nogama su mu bile bijele Nike patike. To je bio neki prvi primjerak Jordanki", navodi Nedim Salaharević, za Faktor.ba.

Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije...

– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije Edin Salaharević je sa 19 godina, nakon mučenja, torture, prebijanja i svakovrsnog zlostavljanja, ubijen u logoru Sušica iste te godine.
– Najbolji mladi košarkaš je pronađen i identifikovan tek 2009. godine.
– Kosti najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije, pronađene su u nekoliko odvojenih masovnih grobnica. Rasturene i izmiješane sa drugima.
– Najbolji mladi košarkaš Jugoslavije ukopan je na mezaru Rakita u Vlasenici.
– Kosti oca najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije još nisu pronađene.

A, ko su na koncu ljudi, koji su odlučivali o sudbini između ostalog i najboljeg mladog košarkaša Jugoslavije?

Za monstruozne zločine nad vlaseničkim Bošnjacima do sada su odgovarali i osuđeni Dragan Nikolić – Jenki, Predrag Bastah – Car i Goran Višković – Vjetar. Mnogi drugi su na slobodi, među njima vjerovatno i ubica košarkaškog dragulja kakav je bio Edin Salaharević.

Između gore pobrojanih ratnih zločinaca i tzv. sudija bio je tu i izvjesni "Mićin odred" koji je odlučio, primjerice, da najbolji mladi jugoslovenski košarkaš Edin Salaharević ne može izaći iz Vlasenice autobusom za Kladanj. Taj "Mićin odred" je Edinu namjesto karte za Kladanj, slobodu i jugoslovensku reprezentaciju izdao tiket za logor i smrt. U jednom pravcu.

Pa, ko je taj famozni Mićo? E, taj famozni čovjek, vam je Miroslav - Mićo Kraljević, AKTUELNI načelnik Opštine Vlasenica. I posve sigurno zna nešto o najvećem talentu jugoslovenske košarke, Edinu Salahareviću.

Prije četvrt vijeka i godinu kusur u tuzlanskom Mejdanu, rodila se legenda jugoslovenske košarke, koju su ironično ubili oni koji su se borili za tzv. kontinuitet i nastavak Jugoslavije. Danas bi vjerovatno pričali o NBA sjaju Edina, a ovako ne pričamo dovoljno niti o njegovom mezaru nasuprot uzvišenja Viselac u Vlasenici. Sramota je to do neba!

In memoriam
Edin Salaharević (Zvornik, 15. 5. 1973 - logor Sušica u Vlasenici, 13. 9. 1992), košarkaš tuzlanskog kluba Sloboda Dite i jedan od najvećih talenata juniorske reprezentacije Jugoslavije ubijen je 1992. godine na današnjih dan u srpskom logoru Sušica.
User avatar
nosara
Posts: 22695
Joined: 30/03/2005 12:10
Location: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija

#2990 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by nosara »

NEIZBRISIVA MRLJA

Image

Godišnjica zločina pripadnika Armije RBiH nad Hrvatima Uzdola, najmlađa žrtva imala 10 godina

Na današnji dan prije 27 godina pripadnici Samostalnog bataljona Prozor Armije RBiH u Uzdolu nedaleko od Prozora počinili su ratni zločin nad civilima hrvatske nacionalnosti.
Zločin u Uzdolu neizbrisiva je mrlja na legitimnoj i časnoj višegodišnjoj borbi Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Naime, 14. septembra 1993. godine pripadnici Samostalnog bataljona Prozor Armije RBiH pod komandom Envera Buze u ranim jutarnjim satima izvršili su napad na selo Uzdol gdje je na okrutan i svirep način ubijeno 27 civila hrvatske nacionalnosti, među kojima je najmlađa žrtva imala samo deset godina.

Sud Bosne i Hercegovine osudio je prošle godine Buzu na 12 godina zatvora. Jedini zaključak sudskog Vijeća bio je da su stradale žrtve bili civili koji nisu učestvovali u borbenim dejstvima.

"U jednoj kući našli smo stariju osobu ubijenu u krevetu. Nije bilo sumnje da su ubijeni tu gdje smo ih našli. Površina na kojoj su ležali bila je natopljena krvlju. (...) Snimili smo onoliko koliko smo mogli, unutrašnjost kuća i leševe koji su bili tu. BBC je emitovao ono što sam poslala", svjedočila je novinarka britanske televizije BBC Kathryn Adie koja je u toku rata više puta dolazila u BiH kako bi izvještavala o dešavanjima.

U sudnici je tokom procesa nad Buzom prikazan videosnimak koji je emitovan na BBC-u. Na tom snimku se može vidjeti selo Uzdol, kao i tijela nedužnih civila.
User avatar
Maraschino
Posts: 18997
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#2991 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Maraschino »

https://www.rtvusk.ba/vijest/obiljezava ... ioda/42575

SANSKI MOST, 21. septembra - Tog 21. septembra 1995. godine je na gubilište u blizini katoličke crkve u ovome selu dovedeno 67 nedužnih civila, odraslih muškaraca Bošnjaka i Hrvata, a među njima i jedna žena. Dovedeni su iz logora „Šehovci“ i „Kotlovnice“ hotela Sanus. Brutalno su likvidirani u noćnim satima ispred farova autobusa kojim su dovezeni na stratište. Zločin su preživjela dva svjedoka, koji su svjedočili o ovome zločinu, ali zbog kojeg još uvijek nije niko odgovarao. Strijeljanje nedužnih civila je počinila zloglasna jedinica tzv. Arkanovaca, koji su tih septembarskih dana boravili na području Sanskog Mosta, a u tom periodu su još počinjeni i brojni drugi zločini.
User avatar
muha_sa
Posts: 128458
Joined: 12/11/2004 23:33
Location: rajvosa

#2992 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by muha_sa »

http://www.slobodna-bosna.ba/vijest/170 ... slivo.html

TAKAV ZLOČIN SE NE PAMTI: Pripadnici Vojske Republike Srpske brutalno su pobili bošnjačke civile, a onda su s njihovim mrtvim tijelima učinili nešto nezamislivo…

„Slobodna Bosna“ donosi novu priču iz historije.
User avatar
eltroxin
Posts: 2010
Joined: 30/08/2009 23:35

#2993 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by eltroxin »

Kakve su to umobolne osobe!
Kakav ljudski sljam i smece..
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bi ... aca-593552

I dok neki povratnici traze svoje najmilije, drugim kao u Kozarcu planiraju porusiti imovinu zbog puta...
Bookir i ostala gamad sute, nabijem ih sviju na onu stvar.
User avatar
Maraschino
Posts: 18997
Joined: 10/11/2006 16:15
Location: ...

#2994 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Maraschino »

eltroxin wrote: 30/09/2020 00:38 Kakve su to umobolne osobe!
Kakav ljudski sljam i smece..
https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bi ... aca-593552

I dok neki povratnici traze svoje najmilije, drugim kao u Kozarcu planiraju porusiti imovinu zbog puta...
Bookir i ostala gamad sute, nabijem ih sviju na onu stvar.
Zato sto su se drznuli da se vrate i izgrade deset puta ljepse kuce od onih koje su lokalni Srbi opljackali i popalili. Sada se tim istim djikanima ukazala prilika da kroz planove auto puta te nove kuce ruse i ponovo Kozarcane rasele.

Budale su ako pristanu pa neka gori sve.
User avatar
Grean
Posts: 9334
Joined: 30/11/2013 19:47

#2995 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Grean »

Tadija Šunjić, čiji je sin Toni Šunjić, nije se pojavio pred sudom na izjašnjavanju o krivici, a spekuliše se da je pobegao u Hrvatsku

https://nap.ba/news/6558
Ovo su vijesti iz 2014.

Ima li ikakvih informacija, je li Tadija Sunjic ikad osudjen u Hrvatskoj u koju je pobjegao zbog ratnog zlocina u BiH?
User avatar
BHCluster
Posts: 23264
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#2996 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by BHCluster »

DylanD
Posts: 152
Joined: 02/04/2017 21:04

#2997 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by DylanD »

Jeste xj40 ja mislim. U vezi 2 rezervoara imas video ja mislim od testesterona na yt. Svaki po ja mislim 40/42/44 L.
User avatar
BHCluster
Posts: 23264
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#2998 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by BHCluster »

Na današnji dan prije 27 godina, jedinice HVO-a pod komandom Ivice Rajića izvršile su jedan od najstrašnijih zločina tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Međunarodni sud u Haagu je u maju 2006. godine za ovaj stravičan zločin osudio Ivicu Rajića na 12 godina zatvora zbog umiješanosti u napad na selo Stupni Do u srednjoj Bosni, koji je prouzročio smrt oko 31 civila, kao i uništenje sela. Takođerje osuđen zbog uloge koju je imao u sakupljanju više od 250 muslimanskih muškaraca u Varešu i kasnijeg nečovječnog postupanja s njima.

U jednoj kući su spaljena tijela dvije starice, od kojih je jedna bila invalid. Jednog muškarca, koji je bio ranjen u obje noge, vojnici HVO-a su odnijeli u kuću koju su zatim zapalili. U jednoj kući je spaljeno sedam članova jedne porodice (dva muškarca, tri žene i dva djeteta od dvije i tri godine).

Ivica Rajić, zapovjednik Druge operativne grupe HVO-a, izjasnio se 26. oktobra 2005. godine krivim po četiri od ukupno deset tačaka optužnice, za hotimično lišavanje života, nečovječno postupanje, uništavanje širokih razmjera i oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protupravno i bezobzirno.

Rajić je sa Sudom u Haagu postigao Sporazum o priznanju krivice u kojem je iznio sve detalje pripreme zločina u Stupnom Dolu.

U Sporazumu se navodi kako je 23. oktobra 1993. načelnik Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak izdao Ivici Rajiću naređenje u kojem stoji: „Sredite situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, nađite ljude dorasle vremenu i zadacima.

U periodu od večeri 23. oktobra do 26. oktobra Rajić je odbio nekoliko zahtjeva UNPROFOR-a za ulazak u Stupni Do.

Rajić je 23. oktobra obavijestio Darija Kordića, Milivoja Petkovića, Tihomira Blaškića i Marija Bradaru o izvršenom zadatku.

„Izvršio sam procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš. Veliki broj MOS-ovaca i nešto civila je pobijen, a naši gubici su dva poginula i sedam ranjenih, svi van životne opasnosti. Grad Vareš je očišćen. Vareš je od danas hrvatski, borit ćemo se da ostane”, objavio je Rajić.

Nakon što su mediji počeli pisati i izvještavati o zločinima u Varešu, zamjenik načelnika Glavnog stožera Milivoj Petković je tri dana kasnije Ivici Rajiću uputio pismeno naređenje da provede istragu o zločinu u Stupnom Dolu.

Istog dana, Petković je obavijestio Rajića da je cilj pismenog naređenja bio da se udovolji međunarodnoj zajednici i da Rajić, ustvari, ne treba pokretati istragu. Petković je kazao da će istragu voditi Sigurnosno-izvještajna služba HVO-a i da će njom rukovoditi Ivan Bandić. Podsjećamo, radi se o doskorašnjem konzulu Hrvatske u Tuzli.


Po uputama Petkovića, Rajić je učestvovao u prikrivanju zločina u Stupnom Dolu. Prikrivanje je obuhvatalo i lažnu istragu s namjerom da se prikrije obim počinjenog zločina. Rajić je potpisao izvještaje o istrazi koje je pripremio SIS, znajući da su u njima navedene lažne informacije.

U stvarnosti, HVO nikad nije izvršio pravu istragu o zločinu, i nijednom vojniku ni zapovjedniku nikad nije izrečena nikakva kazna ni disciplinska mjera niti je iko razriješen dužnosti. Dana 1. novembra 1993. Ivica Rajić je unaprijeđen u čin pukovnika.


Krajem godine, 27. decembra, Ivica Rajić je obavijestio organe vlasti HVO-a da po naređenju mijenja ime u Viktor Andrić, a tri dana kasnije HVO je razriješio Ivicu Rajića komandnih dužnosti i na njegovo mjesto postavio „Viktora Andrića“, što je bio gest koji je trebao da sugeriše međunarodnoj zajednici da je Ivica Rajić kažnjen i smijenjen s dužnosti zbog zločina u Stupnom Dolu.

Rajić je u Haagu potpisao Paragraf 66 u kojem se slaže da je Tužilaštvo svojim dokaznim materijalom van razumne sumnje dokazalo da se u BiH radilo o međunarodnom oružanom sukobu, u koji je bila uključena Republika Hrvatska.

Sve vrijeme na koje se odnosi izmijenjena optužnica u Bosni i Hercegovini je postojalo stanje međunarodnog oružanog sukoba, pri čemu je Republika Hrvatska, kao nezavisna država, sa svojom vladom, oružanim snagama i predstavnicima učestvovala u oružanom sukobu protiv bosanskih Muslimana na teritoriji Bosne i Hercegovine kao nezavisne države”, navedeno je u dokazima Međunarodnog suda u Haagu.

Sve ovo je potvrdio i Međunarodni sud krajem novembra 2017. godine, kada je izrekao presudu Prliću i drugima za UZP, u kojem je navedeno kako je hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i miistrom odbrane Gojkom Šuškom izvršio UZP u BiH.
User avatar
LBVIEW
Posts: 9241
Joined: 01/04/2010 22:35

#3000 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by LBVIEW »

Kad je komemoracija?
Post Reply