Da se nikad ne zaboravi ...

Post Reply
Zastozato
Posts: 996
Joined: 27/09/2014 23:18

#3076 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Zastozato »

Na danasnji datum, 19. juni 1992. godine, izvrsen je oklopno - pjesadijski napad na nebranjena bosnjacka gradska naselja u Rogatici, na lijevoj obali Rakitnice. U naseljima: Tekija, Gracanica, Holuc i Rudo ubijeno je oko 130 civila, na stotine je zarobljeno, a veliki broj zena i djevojaka nakon zarobljavanja je silovano. Naselje Tekija potpuno je spaljeno, Gracanica i Holuc djelimicno. Za ovaj zlocin jos nikad niko nije odgovarao.

Svjedocenja onih koji su prezivjeli zlocin.

http://rogatica.com/index.php/iz-rata/5 ... a-rogatica

Nepotpuni spisak poginulih.

http://www.rogatica.com/index.php/iz-ra ... 19-juna-93

Danas ce biti obilazak dvije od desetine masovnih grobnica u okolini Rogatice.

http://www.rogatica.com/index.php/2012- ... -19-6-2021
Bossona
Posts: 5117
Joined: 21/12/2020 03:28

#3077 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Bossona »

UMRLA SABAHETA FEJZIĆ, MAJKA KOJA JE ČVRSTO DRŽALA SINA DOK SU JE SRPSKI VOJNICI BRUTALNO UDARAJUĆI ODVOJILI OD NJEGA…
21. juna 2021.

Image
Rijad (Šaban) Fejzić (1977-1995)
Rijad Fejzić posljednji put fotografisan u jedanaestoj godini života.

Jula 1995. izgubila je muža i maloljetnog sina, a tužna priča o Sabahetinom sinu ispisana je i na Srebreničkom zidu…

Image

Nakon teške bolesti, juče je preminula Sabaheta Fejzić, jedna od majki iz udruženja “Majke Srebrenice” i veliki borac za istinu o genocidu u Srebrenici.



Jula 1995. izgubila je muža i maloljetnog sina, a tužna priča o Sabahetinom sinu ispisana je i na Srebreničkom zidu…

Bio je jedino dijete Šabana i Sabahete Fejzić, imućne familije koja je živjela u Srebrenici. Očajnički je želio da rat stane i da nastavi školovanje – njegove ambicije su bile da postane pilot. Kada je nestalo hrane, a familija, koja je sada uključivala Sabahetinog brata i majku, morala je da preživljava na jednom kilogramu brašna dnevno, Rijad je uporno odbijao insistiranje roditelja da uzme i dio njihove porcije.

Šaban, Sabaheta i Rijad su 11. jula krenuli pješice prema Tuzli. Ali, zbog kiše granata koja ih je pratila, odlučili su da Šaban nastavi ka Tuzli, a Sabaheta i Rijad krenuli su ka Potočarima. Dok su hodali prema autobusima, Rijadu je naređeno da “skrene desno”. Sabaheta je čvrsto držala sina uza se, ali su je srpski vojnici brutalno udarajući, odvojili od njega.

Blijed i u suzama, Rijad se okrenuo Sabaheti i rekao: “Mama, molim te idi” piše ** No links **.
http://www.iskra-islama.net/umrla-sabah ... KEWdTO7Q1o
‼️NA DANAŠNJI DAN 1995. GODINE SRPSKI ZLOČINCI MODIFIKOVANOM AVIOBOMBOM UBILI SU DVOJE DJECE OPKOLJENOG SARAJEVA‼️
UbijenI su rahmetli Almedina Burek rođena 05.08.1993. godine i rahmetli Dženan Raonić rođen 05.09. 1977. godine. Ubijeni su 22. juna 1995. godine u opkoljenom Sarajevu!
Za modifikovanu aviobombu postoje dokumenti i dokazi o njenoj narudžbi iz Srbije od strane tzv. vrs. To dovoljno govori o izvršenoj agresiji Srbije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pored hiljade drugih dokaza.
https://fb.watch/6i8k8VH44v/
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3078 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

OVO ZNAJU VALENTIN INZKO I GORDANA TADIĆ: Zašto se na čelu Vlasenice u kojoj je pobijeno više od 2.000 Bošnjaka nalazi čovjek protiv koje se vodi krivični proces?

Najmlađa žrtva koja je danas na mezarju Rakita pronašla svoj smiraj je Hasib Malčinović, koji je ubijen u 21. godini.

Društvo

Prije 2h Prije 2h

Image

Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici danas je klanjana 17. kolektivna dženaza žrtvama velikosrpskog zločina u proljeće 1992. godine u tom gradu, a koju je predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

Najmlađa žrtva koja je danas na mezarju Rakita pronašla svoj smiraj je Hasib Malčinović, koji je ubijen u 21. godini.

Svoj vječni smiraj danas su pronašli i: Seida Ahmetović (rođena 1966.), Avdo Kuljančić (rođen 1973.), Kada Saračević (rođena 1909.), Mehmed Sitarević (rođen 1936.), Hasib Malčinović (rođen 1972.) i Avdo Hodžić (rođen 1929.).

Za zločine u Vlasenici do sada su pravomoćno osuđeni Dragan Nikolić - Jenki (koji je u međuvremenu preminuo), Predrag Bastah - Car, Goran Višković - Vjetar i Simo Stupar.

Potpredsjednik bh. entiteta Republika Srpska Ramiz Salkić je istakao da su zablude priče o tzv. univerzalnim porukama koje šire pojedini političari iz RS-a, a koje se tiču kulture, ekonomije, turizma...

- Prvo, to su poruke zablude koje bi trebale sve nas da ponovo uspavaju i da se vratimo u neka vremena koja se nikada više ne bi trebala ponoviti. Ono što ljudi koji tako govore trebaju da prvo urade je prije svega da se suoče s istinom, s presudama, s prošlošću i s onim što su činili njihovi sunarodnjaci. Dakle, kada to urade onda možemo pričati o kulturi, ekonomiji, o napretku i budućnosti - rekao je Salkić, potpredsjednik bh. entiteta RS.


U obraćanju nakon dženaza-namaza, reis Kavazović je apostrofirao činjenicu da se na čelu Opštine Vlasenica nalazi osoba protiv koje se vodi krivični proces, a zašto se takva osoba nalazi na čelu grada u kojem je pobijeno više od 2.000 Bošnjaka odgovore mogu dati, kako je rekao, Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, i Gordana Tadić, glavna tužiteljica Tužilaštva BiH, piše Oslobođenje.

- Ono čemu mi svjedočimo, ono što možemo vidjeti jeste da ne dolazi do promjene stava prema žrtvi. To je nešto što je poražavajuće nakon skoro 30 godina. I dalje imamo veličanje ratnih zločinaca, imamo i dalje negiranje zločina, imamo i dalje provokacije da tako kažemo, imamo pritisak na same žrtve da odustanu ponekad od traženja pravde. Moram kazati da sam tu zabrinut, dakle ne dolazi do promjene u svijesti onih koji su počinili, ali i onih koji su podržavali na bilo koji način, a danas šute, a danas na koncu šute i na veličanje tih zločinaca - rekao je reis Kavazović.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/20 ... roces.html
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3079 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

OBILJEŽAVANJE 29. GODIŠNJICE STRADANJA BOŠNJAKA KALINOVIKA: Džaferović poručio - "Uklonite Mladićev mural, to je civilizacijska sramota"

Moja posebna poruka u Kalinoviku je poziv lokalnim strukturama vlasti da se konačno suoče s istinom, kazao je Džaferović


Društvo

Prije 8h Prije 6h

Image

Udruženje porodica žrtava "Istina Kalinovik 92" organizovalo je danas obilježavanje 29. godišnjice stradanja Bošnjaka Kalinovika, ali i susjednih opština koji su bili zatočeni u logorima i ubijeni na prostoru ove opštine.

Učenjem Fatihe i polaganjem cvijeća odata je počast za žrtve zločina iz juna, jula i avgusta 1992. godine.

- Izgubio sam 13 bližih članova porodice, od oca, amidže, nane, strine i ostale familije. Od njih 13 našao sam šest, a za sedam još tragam, za njihovim posmrtnim ostacima, rekao je Kemal Pervan iz sela Jelašca kod Kalinovika.

Na području opštine Kalinovik ubijena su 122 Bošnjaka.
- Uz pomoć instituta za nestale osobe, porodica i udruženja do danas je pronađeno 80, a još tragamo za 42 žrtve zločina u Kalinoviku, izjavio je Samir Vranović, predsjednik Udruženja porodica žrtava "Istina Kalinovik 92".

Članovi porodica i brojne delegacije prošle su putem od Rogoja, gdje je nađena jedna od masovnih grobnica, do škole "Ljutica Bogdan", predratne "Miladin Radojević", koja je tokom rata bila pretvorena u logor kroz koji je prošlo više od 1.000 zarobljenih civila.

Nakon polaganja cvijeća ispred škole, učesnici su posjetili i Barutni magacin, nekadašnji vojni kompleks, koji je služio za zatvaranje Bošnjaka. S mjesta masovnog stradanja civila upućene su poruke stanovnicima Kalinovika da otkriju mjesta gdje se nalaze posmrtni ostaci žrtava, a vlastima Kalinovika da uklone mural Ratku Mladiću koji se već nekoliko godina nalazi na ulazu u ovaj grad, javlja Anadolija.

- Nikada nećemo zaboraviti šta se desilo od 1992. do 1995. godine, u Kalinoviku, ali i cijeloj BiH, poručio je član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović, koji je prisustvovao današnjem obilježavanju u Kalinoviku, a potom i u Nevesinju.

- Kultura održavanje kontinuiteta sjećanja je nešto što je jako bitno i zato sam danas ohrabren riječima koje sam čuo od predsjednika udruženja 'Istina Kalinovik 92'. Radi se o jednom ozbiljnom udruženju koje na vrlo ozbiljan i odgovoran način radi posao zbog kojeg je i osnovano. Podstičem i ovo, i sva druga udruženja u BiH da budu uporni u borbi za istinu, u borbi za pravdu i da nikada ne odustaju. Moja posebna poruka u Kalinoviku je poziv lokalnim strukturama vlasti da se konačno suoče s istinom. Ratko Mladić neće biti upamćen kao heroj. U civiliziranom svijetu on će biti upamćen samo kao zločinac, a svi mi treba da idemo civiliziranim putem, putem civiliziranog svijeta, a ne putem barbarstva. Neka uklone ovaj mural koji nas dočeka na ulazu u Kalinovik, jer to je civilizacijska sramota, dodao je Džaferović.

Cvijeće je položeno i na lokaciji Mehka brda, Tuzlakova štala i na tunelu Miljevina, na kojima su nakon rata nađene masovne grobnice s posmrtnim ostacima ubijenih.

U suđenjima pred Tribunalom u Hagu protiv Momčila Krajišnika, Biljane Plavšić, Dragomira Kunarca i ostalih, te presudama Suda BiH protiv Ratka Bundala, Neđe Zeljaje, Đorđislava Aškrabe, Slavka Lalovića, Novice Tripkovića, Krste Savića, Milka Mučibabića, Milenka Vukovića, Neđe Samardžića i Radovana Stankovića, dokazano je postojanje logora i izvršenje teških zločina u Kalinoviku. Za zločine u ovom gradu Sud BiH do sada je izrekao kazne zatvora u ukupnom trajanju od 85 godina.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/20 ... amota.html
User avatar
HarTar
Posts: 8706
Joined: 20/05/2020 02:33

#3080 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by HarTar »

Stolar Mustafa Avdagić nosi neobičan poklon na svojim znojavim leđima. Radio je bezmalo pola godine na svom djelu.
Znoj curi niz leđa i slijeva se po nogama. Težak, a opet lagan teret. Jer nije to teret, to je poklon!
Nosi Mustafa vrata izrezbarena. Nosi ih na poklon komšijama Srbima u Crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u centru Bosanske Krupe. Obradovaće se sigurno. Nije mala stvar. Bogomolja treba nova vrata. A ova su jaka, stamena, ljubavlju i dlijetom izrezbarena. I nema te vrućine i tog znoja koji će skinuti Mustafi osmijeh sa lica.
Na otvor ispred crkve lagano i oprezno je spustio vrata. Svetinja ispred svetinje. Ispravio se Mustafa, a komšije ga obasuše poljupcima, zagrljaima, i aplauzima. Sav njegov rad, svo umijeće, iskustvo višedecenijsko stalo je na dva kvadrata drveta koja više nisu samo njegova. Jer, to drvo je postalo inventar Božije kuće.
Bila je to jesen ‘91.
Pola godine poslije, sjedi Mustafa Avdagić ispred svoje kuće na lijevoj obali Une i gleda preko rijeke. Vidi crkvu. Vidi ona vrata kako mu mašu. Onaj njegov rukorad.
-Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas, misli se Mustafa pa ni sam ne zna da li je to misao ili je rečenica izgovorena.
Pucanj. Snajperski pucanj sa četničkih položaja.
Mustafa leži smrtno pogođen ispred svoje kuće i posljednje što vidi su ona vrata na crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Namjesto grča, lice mu se istim onim osmijehom koji je imao kad je nosio vrata komšijama Srbima, spojilo u Bogu. 21. April ‘92.
A ti stranče, ako kad navratiš u Bosansku Krupu i ako ti se domaćini pohvala kako u istoj avliji praktično čuće tri bogomolje-islamska, katolička i pravoslavna posjeti sve tri.
A kad dođeš pred pravoslavni crkvu, dodirni vrata. To su vrata Božija, vrata tvoja i pomalo vrata onog dobrog rahmetli Mustafe Avdagića, stolara naših duša.
Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas! DRAGAN BURSAĆ

Image
User avatar
BHCluster
Posts: 23260
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#3081 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by BHCluster »

Diego Arria: Srebrenica je najveće prikrivanje u historiji Ujedinjenih nacija



Arria: Moj jedini komentar jeste da sam uvijek mislio kako je međunarodni sud zločin genocida ograničio samo na Srebrenicu. Vjerujem da je genocid bio veći, da se nije desio samo u BiH, kao i drugim mjestima koja nisu uključena. Srebrenica je najnevjerovatniji primjer. Bio je to pravi genocid, protiv bosanskog naroda u BiH. Za presudu Ratku Mladiću se čekalo da se sud pridržava kazne. Smatram kako je to bilo veliko olakšanje za porodice žrtava, za ljude koji su toliko dugo patili zbog zločina ljudi poput generala Mladića. Lično sam bio izuzetno zahvalan, iako je međunarodnoj pravdi trebalo toliko dugo da pronađu ovog krvnika sa Balkana. Ali, na kraju, pravda je ostvarena.

Arria: Razgovarao sam sa nekoliko međunarodnih sudija o tom pitanju. Bilo je sramotno ponašanje, izjave. Ova je dama u sudu zapravo sramotna. Nije samo ona, atašee, predstavnike Boutros Galija za vrijeme rata 13.jula pitao je Kofi Annan šta se dešava u Srebrenici, šta o tome znate- rekli su da nemaju vijesti o pogrešnom postupanju sa civilima. Čak sam čuo da Mladićevi vojnici daju slatkiše djeci i cigarete muškarcima. Ovo je bio predstavnik generalnog sekretara UN-a. Uloga tih ljudi će u historiji biti zapisana kao saučesnička. Uloga ove sutkinje, kako sam ranije i rekao, je sramotna, jer je to s formalne tačke gledišta apsolutno nevjerovatno.

Arria: Riječ genocid nije riječ koja se koristi slobodno. Zapravo, ranije i nije bila spominjana u Vijeću sigurnosti iz jednog specifičnog razloga, jer prema dogovoru za genocid velike sile koje su svjesne da se to dešava imaju obavezu intervenisati. A zato što niko silom ne želi intervenisati u BiH, zato o tome niko nije govorio. Za mene je to bio prvi put u životu da koristim taj koncept jer toliko je bilo očigledno ono u šta sam gledao u Srebrenici tih dana, to mi je bila misija Vijeća sigurnosti. Vidio sam da se dešava istrebljenje grupe ljudi, to sam rekao iz tog mjesta, zapravo iz Zvornika, rekao sam ovdje se odvija postepeni genocid. Ambasadori misije mi se nisu suprotstavili, zapravo svi su potpisali izvještaj kojeg sam pripremio za Vijeće sigurnosti, a koje je otišlo Generalnoj skupštini u Francuskoj, bio je to 13.april 1993.

Uvijek sam govorio da je Srebrenica najveće prikrivanje u historiji Ujedinjenih nacija. Već je toliko ljudi bilo uključeno, lagali su, zataškavali probleme kako velike države ne bi intervenisale. Vijeće sigurnosti je zanimala sam jedna stvar- da muslimani ne dominiraju u centru Evrope. Što znači kao da su Bošnjaci pali s Marsa. Odjednom je Evorpa otkrila da su muslimani u centru Evrope tik uz njih. A umjesto da ih zovu Evropljanima, počinju ih zvati muslimanima. Bilo je evropskog liderstva, Velika Britanija, Francuska, koji su u principu bili saučesnici jer su stvorili taj princip sukoba, koji u historiji prije nije postojao.

Arria: Nadam se, ali i vjerujem da je, kao što znate, to vrlo teško. Za vrijeme cijelog procesa uvijek sam govorio kako Miloševićevi Srbi nikada ne govore o Srbima kao etnicitetu ili nacionalnoj grupi. Oni koji su učestvovali su oni najgori od Srba. Najgore se grupe nikada neće složiti. O holokaustu Jevreja se i dalje raspravlja. A iako jevrejska zajednica širom svijeta, nastavlja da objavljuje ono što im se dogodilo, Bosna je na neki način skoro pa siroče. Niko više ne obraća pažnju na ono što se desilo bosanskom narodu. Zato pišem svoju knjigu, upravo da bih doprinjeo, da bih rekao ovo su stvari koje nikada ne možete zaboraviti.

Ne da se kazni više ljudi, već da se više ne ponovi. Svaki put kada Evropljani kažu nikad više, nikada više se dešava svaki dan, od 1992. do 1995 pa sve i do Kosova, u sred Evrope. Nije to bilo u Ruandi, to je dva sata dalje od Austrije, Francuske, dok su oni sve vrijeme indiferentno gledali. Ne mogu Vam opisati tu hladnoću s kojom je ovo pitanje tretirano u Vijeću sigurnosti, toliko da je to zapravo sramotno- oh pa tu je još jedno pismo od Izetbegovića, Šaćir Beyja.

Kao da je postojao zamor, a ljudi su ubijani. Silovali su žene, istrebljivali ljude etničkim čišćenjem, eufemizam za genocid je etničko čišćenje. Ponekad sebi kažem Oh moj Bože bio sam tamo, a jedina stvar koja mi donosi malo utjehe ili olakšanja jeste ono što sam uvijek govorio i sada Vama kažem, tada sam to rekao u Vijeću sigurnosti UN-a i upravo to je ono što pišem, nastavljam govoriti u ime toliko ljudi koji su patili u ratu koji se nikada nije trebao desiti, trebao je u Dubrovniku biti zaustavljen na kraju 1991. kada je Milošević počeo bombardovati grad Dubrovnik.

Evropljani su to odmah mogli zaustaviti. A tada su počeli otkrivati prijetnju muslimana. Sjećam se da mi je jedan ambasador rekao: Diego ne možemo dopustiti pojavu bosanske države usred Evrope, bošnjačke države, rekao sam mu pa to je BiH, oni su tu oduvijek, Sarajevo je najekumenskiji grad u Evropi, nisu pali s Marsa, tu su oduvijek, kako ih se možete plašiti. Ali, to je bio način na koji se radilo.
Zastozato
Posts: 996
Joined: 27/09/2014 23:18

#3082 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Zastozato »

Na današnji datum 1992. u rogatičkom gradskom naselju Krusčica.

http://www.rogatica.com/index.php/iz-ra ... ba-krajine

Naravno ni za ovaj zlocin u Rogatici nikad niko nije odgovarao.
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3083 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

PRIŠTINA

Skupština Kosova izglasala Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici!


D. Be.

1 sat
197 komentara
606 dijeljenja
Facebook
Twitter
Email

Premijer Albin Kurti pozvao na usvajanje Rezolucije
Image
Premijer Albin Kurti pozvao na usvajanje Rezolucije

Skupština Kosova danas je usvojila Rezoluciju o osudi genocida u Srebrenici uoči 11. jula, odnosno 26. godišnjice najvećeg zločina na tlu Evrope još od Drugog svjetskog rata.

Brojni zastupnici u kosovskoj skupštini danas su za reverom nosili Cvijet Srebrenice, simbol stradanja bošnjačkog naroda u julu 1995. godine, a među njima je i premijer Albin Kurti.

"Za" je glasalo 89 zastupnika. Poslanici Srpske liste napustili su sjednicu kad je na dnevni red došla Rezolucija o genocidu u Srebrenici.

Predlagači rezolucije su pozvali sve narode, a posebno Srbe, u Skupštini da glasaju "za" i tako pruže ruku pomirenju, stabilnosti i mirnoj budućnosti i da se otrgnu okova nekih starih vremena i starih režima.

89 poslanika podiglo je ruku
Image
89 poslanika podiglo je ruku "za"

Pozivajući se na više međunarodnih dokumenata i rezolucija o ljudskim pravima te onim o Srebrenici, među kojima je i Rezolucija kosovske skupštine, donesena na današnji dan 2005. godine, u dokumentu se ističe da su "nakon nasilne okupacije Srebrenice, koja je bila zaštićeno područje UN-a, oružane snage bosanskih Srba, potpomognute i podržane tadašnjim režimom Republike Srbije, 11. jula 1995. godine, planski ubile više od 8.000 Bošnjaka, silovale veliki broj žena, prisilno protjerale više od 25.000 starijih osoba, žena i djece.

Izvor: Kosova.info
Image
Izvor: Kosova.info

U dokumentu se ističe da se radi o genocidu i prema presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju od 19. aprila 1993. godine, kao i potvrdi istog suda od 26. februara 2007. godine, te definiciji genocida prema Konvenciji UN-a od decembra 1948. godine.

Kosovski parlament je ovim oštro osudio genocid u Srebrenici, čime se suosjeća i iskazuje duboka tuga zbog nevinih žrtava koje su stradale u genocidu u Srebrenici tokom krvave agresije u Bosni i Hercegovini, i izražava saučešće preživjelim članovima porodice.

Skupština Kosova konstatuje i prihvata da su, nakon okupacije Srebrenice vojne snage VRS-a nekoliko dana vršile masakre u Srebrenici i okolini, ubijajući, masakrirajući više od 8.000 djece, odraslih muškaraca i maloljetnika.

Izvor: Kosova.info
Image
Izvor: Kosova.info

Rezolucijom se najoštrije osuđuje svaka tendencija namjernog i javnog negiranja genocida u Srebrenici s ciljem ocrnjavanja žrtava i prikrivanja motiva počinjenih zločina.

U zaključcima se kosovska vlada i druge institucije pozivaju da odaju počast žrtvama Srebrenice, a podsjeća se da je i evropski parlament 11. juli proglasio Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Podsjetimo, kosovska Rezolucija o genocidu u Srebrenici dolazi samo nekoliko sedmica nakon što je Skupština Crne Gore usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/skupsti ... /210707045

--------------------------------------------------------------------------------------------

Hvala mnogo Kosovskom parlamentu i kosovskim narodima (osim Srba) na Rezoluciji i osudi srpskog genocida nad Bosnjacima u Srebrenici i drzavi Bosni i Hercegovini!
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3084 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

Kako je ovo jadno i zalosno i koja je ovo politicka nemoc Bosnjaka da ne mogu u svojoj maticnoj drzavi Bosni i Hercegovini donijeti Rezoluciju o negiranju genocida nad njima samima. Da Bosnjacima u njihovoj drzavi Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati diktiraju sta mogu i ne mogu da urade, a Bosnjaci ne mogu Srbima i Hrvatima diktirati nista. Postavlja se pitanje za sta su se Bosnjacki Bosanski politicari kao i Bosnjaci i ProBosanci borili i izborili od 1992 g. do danas?
Hemsworth30
Posts: 566
Joined: 29/09/2020 02:33

#3085 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Hemsworth30 »

Novi_Nick wrote: 08/07/2021 00:13 Kako je ovo jadno i zalosno i koja je ovo politicka nemoc Bosnjaka da ne mogu u svojoj maticnoj drzavi Bosni i Hercegovini donijeti Rezoluciju o negiranju genocida nad njima samima. Da Bosnjacima u njihovoj drzavi Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati diktiraju sta mogu i ne mogu da urade, a Bosnjaci ne mogu Srbima i Hrvatima diktirati nista. Postavlja se pitanje za sta su se Bosnjacki Bosanski politicari kao i Bosnjaci i ProBosanci borili i izborili od 1992 g. do danas?
Jesu li Bošnjaci krivi što je Međunarodna zajednica nametnula Dayton i omogucila rusiteljima ove države ista prava kao braniocima?

Stavili su ti lisice na ruke i rekli bori se.
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3086 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

Hemsworth30 wrote: 08/07/2021 02:04
Novi_Nick wrote: 08/07/2021 00:13 Kako je ovo jadno i zalosno i koja je ovo politicka nemoc Bosnjaka da ne mogu u svojoj maticnoj drzavi Bosni i Hercegovini donijeti Rezoluciju o negiranju genocida nad njima samima. Da Bosnjacima u njihovoj drzavi Bosni i Hercegovini Srbi i Hrvati diktiraju sta mogu i ne mogu da urade, a Bosnjaci ne mogu Srbima i Hrvatima diktirati nista. Postavlja se pitanje za sta su se Bosnjacki Bosanski politicari kao i Bosnjaci i ProBosanci borili i izborili od 1992 g. do danas?
Jesu li Bošnjaci krivi što je Međunarodna zajednica nametnula Dayton i omogucila rusiteljima ove države ista prava kao braniocima?

Stavili su ti lisice na ruke i rekli bori se.
Zasto je to tako MZ uradila i radi Bosnjacima i sta mogu da urade Bosnjaci da bi popravili svoju situaciju u svojoj drzavi Bosni i Hercegovini i na Medjunarodnom Planu? Jer u protivnom ako se nista ne promijeni vecina Bosnjaka ce napustiti svoju maticnu drzavu Bosnu i Hercegovinu i otici u bjeli svijet.
User avatar
Hajvan
Posts: 9602
Joined: 25/10/2008 13:21
Location: SaraJovo

#3087 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Hajvan »

BHCluster wrote: 14/06/2021 11:21 Žrtve velikohrvatske politike.
Image
Bošnjaci sela Grahovci, Han Ploča, Tulica i Radanovići u općini Kiseljak ovih dana prisjećaju se strašnih zločina koje su u ovome kraju u junu 1993. godine počinile jedinice Hrvatskog vijeća odbrane (HVO).

Komanda HVO-a u Kiseljaku tada je postavila ultimatum o bezuslovnoj predaji cjelokupnog muslimanskog stanovništva i pripadnika Armije RBiH, koji su se nalazili u ovim selima. U to vrijeme, u njima je živjelo više od 1.000 ljudi, kako mještana, tako i izbjeglica koje su pobjegle od srpske vojske. Nakon što na ultimatum nije odgovoreno, jedinice HVO-a iz Kiseljaka i Kreševa napale su ova sela, u čemu su im pripomogle i jedinice srpske vojske iz pravca Rakovice.

Monstrumi nisu poštedili ni djecu

Nakon što su ušle u sela, jedinice HVO-a su od 12. do 16. Juna '93. godine počinile stravične zločine. Zarobljeno je i ubijeno 78 osoba, od kojih su većina bili civili, stare i iznemogle osobe, teški invalidi, žene, pa čak i djeca od 13 godina. S njima je bio i imam džemata Han Ploča Omer ef. Drkić.

U logore u Kiseljaku odvedeno je više od 400 osoba, gdje su premlaćivani, odvođeni na prisilni rad na prvim borbenim linijama i na mnoge druge načine su maltretirani. U selu Tulica spaljena je skoro polovina kuća, a selo Grahovci je spaljeno do temelja.

U selima Tulica i Radanovići spaljeni su mektebi, a na Han Ploči minirana je i spaljena džamija, koja je sagrađena 1878. godine. Preživjeli svjedoci pričaju da su zločinci, dok je džamija gorjela, igrali kolo i veselili se u džamijskom haremu, proslavljajući svoj zločin. Poslije zločina, komanda HVO-a je angažovala posebnu jedinicu koja je imala za cilj uklanjanje dokaza o zločinu.

Sva tijela ubijenih, a koja nisu izgorjela u spaljenim kućama su ukopavana u pojedinačne i grupne grobnice, ili su uklonjena. Do danas još nije poznato gdje su ukopani ili sklonjeni ostaci još 38 osoba, među kojima je i mjesni imam Omer ef. Drkić, potvrdio nam je njegov sin, hfz. Abdul - Aziz Drkić, koji je angažiran na obilježavanju godišnjice ovih zločina.

"Prije godinu i po pronađene su ljudske kosti, četiri-pet skeleta, ali nemoguće ih je identificirati. Kako nam je rečeno, HVO je koristio neke tečnosti za spaljivanje tijela, tako da DNK analiza više puta nije uspješna", kaže Drkić.


Kako podcrtava, porodice su razočarane neprocesuiranjem velikog velikog broja odgovornih za ove zločine. Do sada je kažnjen samo Miroslav Anić – Firga, ratni komadant voda u Specijalnoj jedinici Maturice, HVO-a. On je ubio 15 muslimana, a veliki broj od njih se i danas vode kao nestali. On je 2011. priznao je krivicu i napravio sporazum sa Tužilaštvom te mu je izrečena kazna od 15 godina zatvora.

Pravda nije zadovoljena

Kako nam priča Abdul - Aziz Drkić, dio sporazuma je bio da će zločinac svjedočiti protiv drugih počinilaca i naredbodavaca, ali to se danas nije desilo.

"Tražili su saglasnost porodica, smo išli s povjerenjem u Tužilaštvo, da pristanemo na minimalnu kaznu od 15 godina za 15 ljudi koliko je rekao da je ubio, uz obećanje da će svjedočiti protiv ostalih počinilaca. Međutim, Tužilaštvo nikada ništa nije uradilo, ništa se po tom pitanju nije desilo, iako je sasvim jednostavno utvrditi komandnu odgovornost, vrlo lako bi se mogli tražiti osumnjičeni. Dobili smo informaciju da je slučaj "spušten" na Kantonalni sud u Novom Travniku…", kaže Abdul - Aziz Drkić.

Udruženje poginulih i nestalih Han Ploča 1993. centralni program obilježavanja godišnjice ovih zločina pripremilo je za nedjelju, 13. juna, u haremu Šehidske džamije u Han Ploči. Priredili su i druge događaje, pa je danas organizirana memorijalna šetnja od Šehidske džamije u Han Ploči do spomen-obilježja u Grahovcima, u kojoj je učestvovalo 150 osnovaca iz Kiseljaka. Priređen je i historijski čas.
I onda kaze kupuj rvacko

kupuj kurac
Guadalajara
Posts: 32809
Joined: 24/04/2019 18:10
Contact:

#3088 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Guadalajara »

Hajvan wrote: 08/07/2021 16:03
BHCluster wrote: 14/06/2021 11:21 Žrtve velikohrvatske politike.

I onda kaze kupuj rvacko

kupuj kurac
Otes, Stup, Hadžići, Kiseljak...Sve je to radilo sa četnicima.

"Sarajevski" kiseljak...a nema ni jednog Bošnjaka da je zaposlen u toj firmi.
Hemsworth30
Posts: 566
Joined: 29/09/2020 02:33

#3089 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Hemsworth30 »

Guadalajara wrote: 08/07/2021 16:09
Hajvan wrote: 08/07/2021 16:03

I onda kaze kupuj rvacko

kupuj kurac
Otes, Stup, Hadžići, Kiseljak...Sve je to radilo sa četnicima.

"Sarajevski" kiseljak...a nema ni jednog Bošnjaka da je zaposlen u toj firmi.
Zato ga i ne kupujem.
Emiremir33
Posts: 2075
Joined: 16/12/2019 13:12

#3090 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Emiremir33 »

Guadalajara wrote: 08/07/2021 16:09
Hajvan wrote: 08/07/2021 16:03

I onda kaze kupuj rvacko

kupuj kurac
Otes, Stup, Hadžići, Kiseljak...Sve je to radilo sa četnicima.

"Sarajevski" kiseljak...a nema ni jednog Bošnjaka da je zaposlen u toj firmi.
Hadžići su bili u Srbskim rukama...a ovo ostalo šverc je cvjetao
Guadalajara
Posts: 32809
Joined: 24/04/2019 18:10
Contact:

#3091 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Guadalajara »

Emiremir33 wrote: 08/07/2021 17:10
Guadalajara wrote: 08/07/2021 16:09

Otes, Stup, Hadžići, Kiseljak...Sve je to radilo sa četnicima.

"Sarajevski" kiseljak...a nema ni jednog Bošnjaka da je zaposlen u toj firmi.
Hadžići su bili u Srbskim rukama...a ovo ostalo šverc je cvjetao
Ma isti k. nikakve razlike. Ha jedni... ha drugi...
Hemsworth30
Posts: 566
Joined: 29/09/2020 02:33

#3092 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Hemsworth30 »

Guadalajara wrote: 08/07/2021 17:13
Emiremir33 wrote: 08/07/2021 17:10

Hadžići su bili u Srbskim rukama...a ovo ostalo šverc je cvjetao
Ma isti k. nikakve razlike. Ha jedni... ha drugi...
Sa Srbima uglavnom znaš na čemu si ali sa katolibanima rijetko.
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3093 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

VISOKI PREDSTAVNIK U BIH

Christianu Schmidtu uručen Cvijet Srebrenice na forumu u Dubrovniku!


N. V.
1 sat
52 komentara
109 dijeljenja
Facebook
Twitter
Email
Email

Image

Budućem visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini Christianu Schmidtu uručen je Cvijet Srebrenice na dvodnevnom Dubrovnik forumu na kojem učestvuje i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković.

Turković je na forumu razgovarala i sa budućim visokim predstavnikom koji u Sarajevo dolazi 1. augusta.

Teme ovog regionalnog foruma su međunarodna saradnja, globalna transparentnost, odgovornost i izgradnja povjerenja, pandemija koronavirusa i negativne posljedice.

Na ovom forumu učestvuje ukupno devet ministara vanjskih poslova te predstavnici SAD-a i EU Matther Palmer i Miroslav Lajčak. Tu su i šefovi diplomatija Albanije, Crne Gore, Slovenije, Sjeverne Makedonije, Grčke, Češke, Slovačke, Latvije i Malte.

https://www.klix.ba/vijesti/bih/christi ... /210710040
Last edited by Novi_Nick on 10/07/2021 14:31, edited 2 times in total.
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3094 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

U ČAST ŽRTVAMA GENOCIDA

Ultramaratonci iz Vukovara nakon četiri dana stigli u Potočare!


Anadolu Agency
44 min
17 komentara
115 dijeljenja
Facebook
Twitter
Email
Email

Foto: AA
Image
Foto: AA

Ultramaratonci jubilarnog Desetog ultramaratona Vukovar - Srebrenica stigli su u Potočare gdje će sutra prisustvovati kolektivnoj dženazi za 19 žrtava genocida počinjenog u julu 1995. godine.

Krenuli su prije četiri dana, a pretrčali su 227 kilometara u pet etapa.

Četvoricu ultramaratonaca, koji su pretrčati svih pet etapa do Potočara, na Ovčari su prije nekoliko dana ispratili gradonačelnik Grada Vukovara Ivan Penava, kao i predstavnici organizatora, Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba (VBNMGZ) na čelu s predsjednikom Arminom Hodžićem.

Ultramaraton se održava od 2012. godine u terminu od 6. do 10. jula, gdje maratonci u pet etapa od Vukovara (Ovčara) preko Vinkovaca, Brčkog, Janje i Zvornika do Srebrenice (Potočari) pretrče 227 kilometara.

Pokrovitelji ultramaratona su predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović i Željko Komšić, gradonačelnik Grada Zagreba Tomislav Tomašević i Grad Sarajevo uz financijsku potporu Turske agencije za suradnju i koordinaciju - TIKA.

https://www.klix.ba/vijesti/ultramarato ... /210710044
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3095 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

Image


KOSOVSKA ZASTUPNICA

Duda Balje zajedno sa saradnicima u Peći otkrila spomen ploču u čast žrtvama genocida u Srebrenici!


N. V.
8 min
13 komentara

Facebook
Twitter
Email
Email

Foto: Duda Balje
Image
Foto: Duda Balje

Zastupnica u kosovskom parlamentu Duda Balje je zajedno sa svojim saradnicima postavila je danas u Peći spomen ploču u čast žrtava genocida u Srebrenici.

"Radimo dobre stvari koje ostaju! Veliko hvala svim dobrim ljudima, gradonačelniku g. Gazmend Muhaxheri", napisala je Balje.

Osim u Peći, kako kaže, planirano je da ovakva ploča bude postavljena i u Prizrenu, u kući bosanske kulture.

Govorila je i o rezoluciji koju je usvojila Skupština Kosova prije nekoliko dana, rekavši da je ponosna na ovo.

Skupština Kosova je također 7. jula 2021. usvojila Rezoluciju o genocidu u Srebrenici koja najoštrije osuđuje zločin nad pripadnicima bosanskog naroda i sva kršenja ljudskih prava.

https://www.klix.ba/vijesti/regija/duda ... /210710046
User avatar
pici
Posts: 43531
Joined: 19/07/2007 23:17
Location: zbrinut u kupleraju...
Grijem se na: Ženske gHuzove
Vozim: Trajvan
Horoskop: Djevac

#3096 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by pici »

Srebrenički genocid kroz haško svjedočenje Miroslava Deronjića: “Karadžić mi je rekao – Miroslave, sve to treba pobiti”

“Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dolje?”, upitao je Radovan Karadžić Miroslava Deronjića 9. jula 1995. godine na Palama.

Sastanku je prisustvovao i Jovica Stanišić, načelnik Službe državne bezbjednosti Srbije i tema je bila Srebrenica. Deronjić je bio jedan od Karadžićevih najodanijih ljudi u Bratuncu gdje je 1992. godine imenovan za šefa Kriznog štaba.

“Gospodine predsjedniče”, odgovorio je Deronjić, “ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja pirilikom ulaska u Srebrenicu”.

No, Karadžić je znao šta želi i dao je jasnu uputu.

“Miroslave, to sve treba pobiti”, rekao je Karadžić, a zatim je dodao: “Sve što stignete”.

Miroslava Deronjić će 2002. godine uhapsiti pripadnici SFOR-a i prebaciti u Haag pod optužbama za ratne zločine u Bratuncu počinjene 1992. godine. Priznao je krivicu i osuđen je na deset godina zatvora. Osim toga, obavezao se na svjedočenje o događajima u Podrinju i njegov kompletan iskaz možete pročitati na ovom linku. Bio je jedan od svjedoka i u predmetu protiv Slobodana Miloševića. U nastavku objavljujemo dijelove njegovog svjedočenja koji se odnose na događaje oko Srebrenice u julu 1995. godine.

“Otišao sam na Pale u noći 9. jula. Ljubiša Borovčanin je sutradan sa svojom jedinicom došao u Bratunac. Na temelju toga možemo saznati tačan datum posjete. Na Pale sam došao u večernjim satima i parkirao auto ispred zgrade Predsjedništva. Uputio sam se prema zgradi Predsjedništva i njen je ulaz sa suprotne strane, šta znači da sam trebao da skrenem lijevo i zaobiđem zgradu da bi došao do ulaza. Na uglu zgrade Predsjedništva, u suprotnom pravcu, primjetio sam da idu predsjednik Karadžić, gospodin Momčilo Krajišnik i gospodin Jovica Stanišić. Jovicu Stanišića sam tada prvi put vidio uživo. Viđao sam ga, naravno, na televiziji i odmah ga prepoznao. Kretali su se vrlo polako i usput diskutovali nešto između sebe. Činilo mi se kao da su ispraćali Stanišića, da su upravo napustili zgradu Predsjedništva i polako se od nje udaljavali. Znao sam od ranije kakvu je funkciju imao Stanišić, stoga sam pretpostavio da se diskusija vodila oko onoga šta se dešava u Srebrenici. Uputio sam se prema njima i oni su me prepoznali kad sam se dovoljno približio. Pozdravio sam ih, a onda me Karadžić predstavio Jovici Stanišiću.Predstavljen sam Stanišiću na način koji mi je samo potvrdio da je tema Srebrenica zasigurno bila tema njihovog razgovora. Kad me je Karadžić predstavljao Stanišiću, rekao je: “Ovo je jedan naš momak odozdo, sa terena.” Karadžić se izvinuo Krajišniku i Stanišiću i odveo me u stranu, u levo, nekih pet do šest koraka od njih. Ja sam ga tada pitao što je tačno cilj akcije u Srebrenici. Karadžić je rekao da postoje dva prethodno dogovorena plana ili dvije varijante za akciju u Srebrenici. Plan A ili varijanta A podrazumijeva oslobađanje komunikacije na južnoj strani i jedno potpuno svođenje zone, zaštićene zone u Srebrenici na granice kakve su dogovorene aktom proglašenja te zone u Ujedinjenim Nacijama. Plan ili varijanta B podrazumijeva ulazak u Srebrenicu i njeno vojničko zauzimanje. Dao mi je do znanja da je ta varijanta B ili plan B uslovna, te da će se ići u njenu realizaciju ukoliko to bude izvedivo u vojnom smislu. Drugo pitanje je zapravo bio moj prijedlog. Ako namjeravaju ući u Srebrenicu, onda bi bilo neophodno na to područje dovesti jednu ozbiljnu vojnu jedinicu. Otvoreno sam rekao Karadžiću da imam povjerenja u ljudske i vojničke sposobnosti Ljubiše Borovčanina. Karadžić se u principu složio s mojim mišljenjem, ali mi je nabrzinu objasnio da je ta jedinica angažovana na sarajevskom ratištu u području Kalinovika. Bio sam uporan i dobio sam utisak da će prihvatiti moj zahtjev. Karadžić mi je postavio pitanje o stanovništvu u srebreničkoj enklavi. Često sam mu govorio da, po mojim procjenama, stanovništvo, koje je došlo na te prostore nakon raznih ofanziva, broji na teritoriji Srebrenice oko 40 000. Meni je taj broj stanovnika u Srebrenici uvijek bio zanimljiv zbog toga što je to područje koje pokriva Bratunačka brigada i to je bilo dosta veliko ratište, a i brojevi su disproporcionalni. Rekao sam mu da je to i mišljenje Siniše Glogovca, s kojim sam razgovarao i na tu temu prilikom našeg boravka na Pribićevcu. On je pažljivo slušao te moje predpostavke i stekao sam utisak da je to primio ozbiljno, ali mi se nekako čini da je uvijek taj broj smatrao pretjeranim. Karadžić me upitao: “Šta vi, Miroslave, mislite uraditi sa tim stanovništvom dole?”. Možda ga nisam baš tačno citirao, ali se jasno sjećam da je koristio riječ “vi”, u množini. Kad je rekao “vi”, shvatio sam kao “mi, tu dolje”. Znači, nije me persirao, nego je mislio na nas, koji smo bili tamo dolje. Stoga mi se činilo da ne misli samo na mene, nego i na civilne strukture u Bratuncu. Ja sam mu odgovorio otprilike ovako: “Gospodine predsjedniče, ja ni u snu ne mogu pretpostaviti razvoj događaja pirilikom ulaska u Srebrenicu.”. Rekao sam mu da je uzaludno da predpostavljam, pošto su mi mnogi pokazatelji nepoznati, nismo znali da li će se vojska predati, kako će se ponašati stanovništvo. Dakle, bio je gubitak vremena razmišljati ili pokušati pretpostaviti kako će se događaji razvijati.Karadžić je rekao sljedeće: “Miroslave, to sve treba pobiti.”. A zatim je dodao: “Sve što stignete.”, i pritom je koristio “vi” u množini. Zatim je dodao sljedeću rečenicu – “princip Zapadna Slavonija”. To je doslovce rečenica koju je upotrijebio. Sto posto sam siguran da je upotrijebio tačno te riječi. To je bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala. Što se tiče civila, Karadžić je rekao da će morati još vidjeti kako će se razvijati događaji.

Preuzimanje Srebrenice 11. jula 1995.

Sljedeći dan sam otišao u Pribićevac. Siniša Glogovac i ja smo s vojnicima proveli noć s 10.-og na 11.-ti na području koje se zove Divljakinje. Jedanaestog ujutro, otišli smo s Divljakinja i ponovo otišli na Pribićevac na visoravan gdje je bilo smješteno istureno komandno mjesto. Sjećam se da je bio izuzetno sunčan dan, bilo je vedro, veoma lijepo vrijeme i u jednom trenutku je prostrujila informacija da je stigao Mladić. U jednom trenutku sam vidio auto, mislim da je bio džip zvan PUCH ili tako nešto. Vidjeli smo ga na toj visoravni udaljen jedno desetak, petnaestak metara od nas. Mladić je izašao iz tog PUCH-a i naređivao šoferu da okrene vozilo na tom prostoru. Bio je vrlo uzrujan, ljut i galamio je. Glogovac i ja smo stajali na nekih desetak, petnaestak metara sa strane. Ja sam, naravno, poznavao Mladića i on je poznavao mene, ali me u tom trenutku uopšte nije prepoznao, čak mislim da nije konstatovao da sam stajao tamo. U jednom trenutku sam u vozilu takođe ugledao generala Živanovića. Njega sam poznavao dobro, ali nisam želio da mu prilazim iz razloga što je tad već bio smijenjen, a znao sam da sam ja dosta tome doprinjeo. Bili su u velikoj žurbi, te je bila velika galama i zbrka. Za nekih desetak minuta vidio sam i razlog. Mladić je ušao u vozilo, ono se okrenulo i krenuli su u pravcu jednog mjestu, koje se zove Kvarc, gdje se nalazi neki odašiljač, TV i radio relej. Desetak minuta nakon toga, počeo je prelet aviona nad tim područjem i bombardovanje pozicija. Shvatio sam da je njihova uzrujanost i uznemirenost bila upravo prouzrokovana time. Ubrzo nakon toga, pale su bombe i u blizini nas. Mislim da su bila dva leta, dva aviona. Cijela operacija je trajala 30 minuta do sat vremena jer je drugi avion gađao suprotni kraj tako da smo kasnije čuli da je pogodio neki naš tenk, ali nisam baš znao neke detalja oko toga. Mladić se vratio na taj plato, a ja nisam primjetio da li je Živanović u tom trenutku bio tamo negdje ili ne, jer smo Siniša Glogovac i ja bili malo udaljeni od komande. Međutim, primjetio sam da Mladić izdaje veoma žustre naredbe. Tamo je bio Vidoje Blagojević, komandant Bratunačke brigade, koji nam je rekao da je naređeno da se uđe u Srebrenicu. Glogovac i ja smo promatrali i vidjeli da se ne vode nikakve borbe, pa smo se počeli spuštati prema Srebrenici, i u tom trenutku mi je bilo rečeno da Karadžić traži da hitno razgovaram s njim. Dovezli su me ponovo do Bratunca, i saznao sam od vozača da je na radiju objavljena vijest da sam ja postavljen na funkciju civilnog komesara Srebrenice. Nazvao sam Karadžića čim sam došao u Bratunac. Kada sam dobio vezu s Karadžićem, njegovo je prvo pitanje bilo: “Deronjiću, da li je tačna moja informacija da smo ušli u Srebrenicu?”. Ja sam odgovorio: “Predsjedniče, ja se upravo vraćam sa terena. Vidio sam dio operacije, znači sam ulazak u Srebrenicu. Ne znam sve detalje oko toga, ali moja pretpostavka je da se ušlo u grad.”. Mogao sam s Pribićevca prostim okom vidjeti jedan veći dio grada Srebrenice. To je bilo jedanaestog jula. Karadžić se takođe raspitivao o muslimanskim borcima, muslimanskoj vojsci, a onda je pitao da li je tačna njegova informacija da u Potočarima ima mnogo civila. Rekao sam mu da moje informacije nisu potpune, ali sam potvrdio da se u Potočarima oko kampa UNPROFOR-a nalazi velika grupa civila. Karadžić mi je tada objasnio koji je zadatak mene kao novog civilnog komesara. Trebao sam stupiti u kontakt s Mladićem, koji je bio odgovoran, i da se s njim dogovorim o sastanku s Muslimanima i UNPROFOR-om, na kojem bi im ponudili tri varijante. Prva varijanta je bila da ostanu u Srebrenici, što je bilo van svake pameti. Druga varijanta je bila da odu u pravcu Kladnja, koje je bilo pod kontrolom muslimanske vojske. Treća varijanta je bila da odu u treće zemlje, šta isto nije bila prava varijanta. Karadžić me pitao da li znam da li ima muškaraca civila u toj grupi. Karadžić me upozorio da je moguće da će se među civilima pokušati skloniti neki ratni zločinci, te je insistirao na tome da se ti ljudi zadrže. Čak mi je rekao da bi Srbi trebali na tome insistirati jer na to, prema ratnim konvencijama, imamo pravo. Rekao sam mu da Mladić treba da kontaktira mene oko tih stvari, te da ću ja prenijeti te varijante. Karadžić mi je rekao da je moj sljedeći zadatak da, čim se steknu uslovi, uđem u Srebrenicu. I da bi trebao da uspostavim policiju, obezbjedim objekate, ali i ljude, te da uspostavim kontrolu u gradu. Takođe mi je rekao da imam još nekih zaduženja, ali da ću za te saznati kad dobijem sve napismeno. Ja sam insistirao, rekao sam mu: “Gospodine predsjedniče, molim vas, pošaljite mi to faksom.”, jer sam se jednostavno bez toga osjećao glupo jer nisam znao tko sam ni šta sam. I on mi je rekao da će mi to poslati ili u toku noći ili rano ujutro, da ću to imati kod sebe. To je bila suština našeg razgovora jedanaestog uveče, s tim što mi je rekao da mu se javljam, da ga obavještavam o svemu. Naglasio je da budem oprezan, pošto se sve snima i sluša, te da ih, ukoliko se radi o osjetljivim informacijama, isključivo šaljem preko vojne linije, da ne koristim obične linije. Nakon tog razgovora nisam se zadržavao u Komandi već sam se vratio u kancelariju SDS-a. Kasnije te večeri sam radio u kancelariji SDS-a gdje su svi već bili upoznati s preuzimanjem Srebrenice i mojim imenovanjem. Vladalo je jedno slavljeničko raspoloženje u Bratuncu. Skupio sam informacije o tome šta se dešavalo na terenu i to od ljudi kao što su Borovčanin, Vasić i Josipović. Tokom noći sam saznao da se u Potočarima oko UN kampa nalazi ogroman broj civila, da u gradu Srebrenici nije bilo otpora, da nije bilo borbi. Pretpostavka je bila da se veliki broj vojno sposobnih muškaraca povukao iz Srebrenice u pravcu Konjević Polja.

Sastanci u hotelu “Fontana” 12. Jula

Rano ujutro, moguće između 7:00 i 7:30, dobio sam obavještenje da me traži Mladić. Otišao sam u hotel “Fontana”, gdje sam zatekao Mladića, Ljubisava Simića, predsjednika opštine, te Dragomira Vasića, načelnika Centra bezbjednosti u Zvorniku. Razgovaralo se o sastanku, koji je bio zakazan za 10:00 ujutro i na kojem su trebali da učestvuju Muslimani i UNPROFOR. Mladić i ja smo se posvađali i ja sam prilično brzo nakon toga i otišao. Na tom zvaničnom sastanku u hotelu “Fontana”, lično sam poznavao dva od tri predstavnika Muslimana, Ćamilu Purković i Nesiba Mandžića. Bio sam iznenađen kad sam vidio da ima kamera na sastanku. Za vrijeme sastanka sam u jednom trenutku uvidio da je Mladić s ovom grupom već razgovarao, da je Mladić imao određene kontakte s njima i pre toga. Mladić uopšte nije pokrivao te tri varijante koje je predložio Karadžić. Muslimanski predstavnici su jasno dali do znanja da žele otići na siguran način. Raspravljalo se o pitanjima obezbeđenja konvoja, kao i o humanitarnoj situaciji. U jednom sam trenutku odlučio reći šta me je Karadžić zadužio da kažem. Ustao sam i rekao: “Zovem se Miroslav Deronjić. Imenovan sam za civilnog komesara. Imam zaduženje od predsjednika Karadžića da prenesem sljedeće stavove.”. Pomenuo sam te tri varijante i ukratko rekao da predsjednik nudi izbor između te tri varijante. Takođe sam napomenuo da je dao naredbu da se zadrže ona lica za koje srpski obavještajni organi, vojni i civilni, imaju podatke da su vršili zločine. Imao sam namjeru da kažem još nekoliko rečenica, ali me je Mladić veoma arogantno i oštro prekinuo. Kasnije sam saznao od jednog konobara u hotelu “Fontana” da je Mladić imao sastanak s UNPROFOROM noć prije, 11. jula 1995. Konobar nije pomenuo da su Muslimani bili prisutni, ali je pomenuo Mladića i UNPROFOR. Ja sam bio prisutan samo na sastanku tog jutra. Nazvao sam Karadžića odmah nakon sastanka iz kancelarije SDS-a jer je to bio javni sastanak i nije bilo ništa povjerljivo. Direktno sam razgovarao s Karadžićem i prenio mu svoje utiske s tog sastanka. Rekao sam mu da su predstavnici Muslimana izrazili izričitu želju, i to su ponovili nekoliko puta, da žele da napuste Srebrenicu i to što je moguće prije. (Kaseta T000-2067, Strana B, str. 2 engleskog transkripta)

Organizacija srpske okupacije Srebrenice

Ostatak dana sam bio zauzet pripremanjem mitinga za Srbe, bivše stanovnike Srebrenice, te organiziranjem autobusa za evakuaciju. Molba je upućena svim preduzećima da pošalju autobuse ili vozila, koja imaju na raspolaganju blizu Bratunca. Ta poruka je emitirana preko Srpskog Radija, pa je tog dana, a zatim i tu veče, kao i tokom sljedećeg dana, dosta vozila pristizalo s tog područja u Bratunac. Nazvao sam u Zvornik, a onda i u Ljuboviju, susjednu opštinu u Srbiji preko Drine, i zatražio da nam pošalju bilo kakva vozila koja imaju u rezervi. Poslali su nam neka transportna vozila i veliku količinu hljeba. Tokom tog dana, kancelarija SDS-a je, zbog ljudi koji su tuda prolazili, bila dosta prometna. Tu su, između ostalih, bili Dragomir Vasić, Ljubiša Borovčanin, Josipović, načelnik policije u Bratuncu, predsjednik Simić, predsjednik Davidović iz Izvršnog odbora, i drugi ljudi. Svi ti ljudi su prenijeli informacije o događajima u enklavi.

Razdvajanje muškaraca od žena i djece u Potočarima

Vasić mi je rekao da ispred UNPROFOR-a odvajaju muškarce od žena. Zamolio sam Vasića da prenese Mladiću da je potpuno suludo da to rade na licu mjesta gdje je UNPROFOR, da to jednostavno nije mjesto za to. Takođe sam saznao da su neki od tih muškaraca bili držani u Vojnom zatvoru, a da su drugi bili zatvarani u zatvor koji se nalazi kod komande brigade. Nisam imao tačne podatke o tome koliko ih je.

Evakuacije i smaknuća 13. jula 1995.

Karadžić me nazvao 13. jula i interesovalo ga je šta se dešava po pitanju transporta civila. Rekao sam mu da je otprilike više od polovine tih ljudi prevezeno i da očekujem da će se u toku dana završiti transport. Karadžića su takođe interesovali detalji oko ponašanja vojske jer je bio informisan da je u toku 12-og popodne u Konjević Polju vođena borba između muslimanskih i srpskih snaga. Ja sam mu objasnio da se tamo između 12-15 000 ljudi probija i ide prema Tuzli, te da se čuje pucnjava, pa čak i artiljerijska pucnjava. Takođe sam znao, ali nisam rekao preko telefona, da su od tog jutra pristizale informacije o tome da u Konjević polju već ima zarobljavanja i likvidacija ljudi, Muslimana. Te informacije su Borovčanin, Vasić i Josipović prenosili s terena. Kada kažem “likvidacija”, mislim na ubistva, znači, mislim da je neko ubijen. Ne mora da znači da je osoba streljana, nego znači da su ubijeni, pogubljeni. U popodnevnim satima sam dobio informaciju da je u Kravici došlo do velikog masakra Muslimana u prostorijama Zemljoradničke zadruge. Borovčanin mi je kasnije objasnio detalje oko masakra. Konvoji civila iz Potočara, izuzev nekih manjih grupa, koje su sve bile prebačene u pravcu Kladnja, su završeni trinaestog uveče. U to vrijeme je u Bratunac iz Konjević Polja pristizalo mnogo autobusa i kamiona sa zarobljenim Muslimanima. Autobusi su bili parkirani u samom centru grada, pa su svi znali za njih. Ljudi su odvođeni na stadion, u hangar i u školu “Vuk Karadžić”. Mnogo mladih ili starijih ljudi je tokom noći bilo mobilisano. Dane su im bile puške i rečeno im je da čuvaju i obezbeđuju autobuse. Uveče je Ljubo Simić izvjestio da su se desila ubistva, pucnjava i tako dalje. Borovčanin mi je rekao da je Mladić izdao naredbu da 14-og vojska krene na Žepu. Ta informacija je bila veoma značajna i uznemirujuća s obzirom da većina muslimanske vojske nije bila poražena i nalazila se veoma blizu Bratunca. Druga dimenzija te činjenice, koja je mene posebno uznemirila, je da su zatvorenici dovoženi u Bratunac sa svih područja. Ja sam stekao utisak da ih dovoze čak i iz Milića. To je susjedna opština, koja takođe graniči sa Srebrenicom. Okrivio sam Rajka Dukića, koji je glavni čovek u Milićima. Rezultat je bio mnogo hiljada Muslimana zarobljenih u Bratuncu. Sjetio sam se šta mi je Karadžić rekao devetog na Palama i pomislio sam da će da ih pobiju u Bratuncu. Postojala je takođe i moja bojazan od nekog većeg ekscesa u smislu da ti Muslimani, pošto su vrlo slabo obezbeđeni, pobegnu, ali i da u tom bekstvu ubiju Srbe u Bratuncu. Bojao sam se da ako vojska ode, da će lokalni službenici biti ostavljeni da se bave sa zatvorenicima. Otišao sam da bih mogao preko sigurnije vojne linije da razgovaram s Karadžićem. Htio sam ga obavijestiti da je nekoliko ljudi pobijeno u školi “Vuk Karadžić” i da je to potpuno suludo zbog prisustva velikog broja novinara, međunarodnih snaga i nekih službi, koje tu rade svoj posao. Nakon što sam objasnio situaciju, Karadžić mi je direktno rekao: “Miroslave, čuješ li me? Poslaću”, ili doći će, sad ne znam svaku riječ, “čovjek koji ima instrukcije oko toga šta raditi.”. Ja sam zapamtio jednu rečenicu, koju mi je rekao, zato što kao da je rečena u šiframa, a to je: “Miroslave, roba mora biti do zore u magacinu, ne tu, već dole negde”. Ne sećam se da li mi je to prenio on ili posrednik.

Član DB Srbije u Bratuncu 13. jula 1995.

Lično sam poznavao Vasilija Miovića, pripadnika “Crvenih beretki”, koji je 1993. godine bio u Bratuncu, jednom prilikom na ulici u Bratuncu negdje između 12-og i 14. jula 1995. Znam da njegova jedinica nije bila prisutna u Bratuncu u toku operacija oko Srebrenice jer u njegovoj jedinici ima muškaraca iz Bratunca i znam da su oni bili angažovani negdje drugdje. Međutim, bio je u jednom od onih džipova Crvenih beretki i nosio je uniformu. Tražio je Mladića.

Ljubiša Beara dolazi kasno u noć s naredbama da se ubiju zarobljenici

Vratio sam se u kancelariju gdje se radilo do kasno u noć. Važno je da pomenem da je u cijelom gradu bilo veoma živo, a u mojoj kancelariji posebno hektično. Moja kancelarija je bio prostor, koji se sastojao od dvije prostorije, koje su međusobno bile povezane jednim vratima. U prvoj prostoriji je bila sekretarica, a do toga je bila moja kancelarija. Čuo sam neku buku u toj prvoj kancelariji. Ljubisav Simić je bio prisutan u mojoj kancelariji, a možda i gospodin Vasić, kada je u moju kancelariju ušao jedan oficir, pozdravio nas i predstavio se kao pukovnik Ljubiša Beara. Bila je i skupina vojnika sa njim. Beara je izgledao prilično veseo i bio je pripit, ne pijan. Pretpostavio sam da je to taj čovjek za kojeg je Karadžić rekao da će doći. U stvari, niko drugi me nije nakon toga kontaktirao što se tiče sudbine tih zarobljenika. Nakon tog uvodnog razgovora, čestitanja, pića, kafe, ulaska sekretarice, i tako dalje, Beara je započeo razgovor o zarobljenim Muslimanima. Tako, prije nego sam ja dobio šansu da mu kažem da sam razgovarao s Karadžićem i šta mi je on tada rekao, on je počeo da govori i rekao je, ne citiram ga od riječi do riječi, ali nešto u smislu, da je došao zbog zatvorenika, da ih sve treba pobiti, da li razumijete, i tako to. Kad je počeo govoriti, mogao sam zaključiti da će početi da nekontrolisano priča, pa sam odlučio da zamolim Ljubu Simića da ode s tog sastanka jer sam se iznenadio kako taj čovjek otvoreno priča o tim stvarima, a nisam htio da Simić bude prisutan jer on zaista nije bio informiran o svim tim stvarima, nije bio upućen u ta zbivanja, a smatram ga veoma poštenim i čestitim čovjekom, stoga sam ga ispratio. S obzirom da je Beara objasnio svrhu svoje posjete, ja sam mu rekao da mi je Karadžić dao instrukcije i da se ništa ne smije uraditi u Bratuncu, nego da se zatvorenici odvedu prema Bijeljini, prema Batkoviću, te da ja neću dozvoliti da se ubistva izvršavaju u Bratuncu. On je rekao da je dobio naredbe šta uraditi sa zatvorenicima. Rekao je: “Gospodine Deronjiću, ja imam naređenje s vrha, naredbe od vrha da ubijem zarobljenike.” A onda je nastavio govoriti da treba da se ubiju u Bratuncu, na šta sam ja odgovorio da su moje instrukcije da se ništa ne sme raditi tamo, nego da se moraju izvesti iz Bratunca. Dakle, to je bila srž razgovora kojeg sam ja imao s gospodinom Bearom. Tu je razgovor završio. Nevoljko je pristao na ono što sam rekao. Takav sam barem utisak dobio, iako je tokom noći, primili smo informaciju da su neki od autobusa sa zarobljenicima odvezeni na područje Konjević Polja i Zvornika. Tu je naš razgovor i završio. Završio je kada sam shvatio da sam ga ubjedio da se zarobljenici odvedu niz Drinu u Zvornik ili negdje drugdje. Nije me bilo briga gdje. I nakon tog sastanka, gospodin Beara je otišao, a ja sam otišao kući. Dok je Beara bio u mojoj kancelariji, sastanak je bio prekidan jer su ljudi ulazili i izlazili iz kancelarije. Ja sam najmanje dvaput izašao iz kancelarije. Jedan put sam izašao zato što su došli neki ljudi po Bearu jer ga je tražio Milan Lukić. Znao sam po čemu je Lukić bio poznat, pa sam predpostavio da je došao kako bi pomogao oko ubistava. U trenutku kada je sastanak završio, u ranim jutarnjim satima 14. jula 1995., mislio sam da sam ubjedio Bearu da zarobljenike odvezu niz Drinu u Zvornik ili negdje drugdje.

Sukob s Bearom 14. jula 1995. ujutro

Probudio sam se ujutro, 14. jula 1995., kada mi je prenešena vijest da Beara odlazi u jedno preduzeće u Bratuncu, odnosno u bratunačku ciglanu. S obzirom da su likvidacije u Bratuncu bile pomenute te noći, zaključio sam da on želi te ljude pobiti u Bratuncu pošto se ciglana nalazi izvan grada, pa mi se to činilo kao dobro mjesto. Ušao sam u svoj auto i odvezao se do tog preduzeća. Sustigao sam Bearu. Prepoznao sam njegov džip. Sreli smo se na jednom mostu, na jednom mostiću, koji se nalazi na pola puta između grada i ciglane, tačno na izlazu iz Bratunca prema Ljuboviji. Tako sam ga tamo sustigao i zaustavio i rekao mu da apsolutno nema nikakvih likvidacija u bratunačkoj ciglani niti bilo gdje drugdje. Sjećam se da je bio prilično napet i uzrujan, i mislim da mi je rekao da pregledava neke magacine kako bi vidio da li se ljudi mogu tamo da zatvore, ali se ne sjećam detalja oko toga. U jednom je trenutku rekao “u redu”, ušao je u svoje vozilo i otišao. Ja sam se vratio u svoju kancelariju, ili u kancelariju ili u zgradu opštine, shvativši da je slučaj završen i da će svi ti zarobljenici biti odvezeni u pravcu Zvornika.

Sastanak s Karadžićem 14. jula 1995.

Ujutro, 14. jula 1995., krenuo sam pod policijskom zaštitom prema Palama da bi se sastao s Karadžićem. Vozilom sam prošao Bratunac, Konjević Polje, Miliće i Vlasenicu. Usput sam zapazio sljedeće:

Kravica – male grupice Muslimana su stajale s policajcima duž čitavog puta do Konjević Polja. Obratio sam pažnju na zemljoradničku zadrugu jer sam znao da se tamo dogodio masakr. Zgrada se može vidjeti s ceste. Vidio sam da je sva bila izrešetana i da joj je fasada bila oštećena, neki dijelovi fasade su otpali, te da je bilo takođe i nekih većih rupa na fasadi uzrokovane nekom jačom vrstom municije. Zgrada je bila prazna. Nisam mogao vidjeti da li je uopšte bilo ljudi u njoj, živih ili mrtvih.

Konjević Polje – nekoliko grupa Muslimana se nalazilo duž puta pod stražom.

Kasaba (ulaz prema Milićima) – jedna velika grupa Muslimana na stadionu. Vidio sam puno srpskih policijskih punktova, a i dosta malih grupica Muslimana duž tog puta, koje obezbeđuje policija.

Uočio sam da je velik broj tih Muslimana nosio civilnu odjeću, ne uniforme.

Kad sam došao na Pale, sastao sam se nasamo s Karadžićem i porazgovarao o aktualnim događajima. Prvo smo, naravno, htjeli da porazgovaramo o situaciji sa zarobljenicima, transortu civila, i tako dalje. Dakle, to su bile teme na koje smo se htjele najprije osvrnuti. Prenio sam mu svoje mišljenje oko transporta civila. Dao sam mu svoju procjenu da je prevezeno 20 000 Muslimana. Rekao sam mu kako su otprilike izgledali ti konvoji. Rekao sam mu da ih je obezbjeđivala policija, vojna policija, te jedno ili dva UNPROFOR-ova vozila. Rekao sam mu da su u prvim konvojima razdvajali ljude, da su muškarci zatvarani u zatvor u Bratuncu. Upitao me u svezi razdvajanja, koliko je ljudi odvojeno, i tako dalje. Rekao sam mu da vojni i policijski obavještajci, te da te, te ljude zatvaraju u policiji i u vojnom zatvoru. Sjećam se da sam mu rekao da je među uhapšenima bio Ibran Mustafić. Sjećam se da sam mu to rekao, jer je on jedna interesantna ličnost zato što je bio jedan od vodećih političara u Srebrenici. U svezi konvoja, prenio sam mu svoj utisak da je sve korektno i pravilno sprovedeno, da nije bilo incidenata, odnosno da ja za njih nisam znao, te da su ti ljudi odvedeni u Kladanj. Zatim smo prešli na temu zarobljenika i Bearinog dolaska. Rekao sam mu da je Beara došao 13-og navečer, i ono šta mi je rekao je bilo naređenje odozgo. Ukratko sam opisao atmosferu u kancelariji kada mi je on to prenio. Prenio sam mu doslovce i naredbu koju mi je prenio Beara. Zapamtio sam jedan predsjednikov komentar. Rekao je nešto u smislu: “Ti vojnici su svi budale”, a ja sam naknadno zaključio da se to odnosi na Bearino indiskretno ponašanje. Malo je komentarisao. Više je slušao ono što sam mu ja govorio. Ponovio sam mu moje procjene o broju ljudi u Bratuncu. Rekao sam mu za moja saznanja o ubistvima u školi. Rekao sam mu i za druge likvidacije na putu Konjević Polje – Kasaba, a ono na što smo se najviše fokusirali je bila likvidacija u Kravičkoj zadruzi. Prenio sam mu, znači, ono što sam znao i što sam saznao od Ljubiše Borovčanina. Sjećam se da mi je rekao da je naša odmazda, odmazda naših ljudi potaknuta onime šta su oni uradili. Sjećam se da me pitao šta je s leševima. Ja sam mu odgovorio: “Ne znam, gospodine predsjedniče. Nisam se za to interesovao. Ne znam šta se učinilo po tom pitanju.” Rekao sam mu da sam prošao pored zemljoradničke zadruge, ali da nisam vidio tamo nikakve leševe. I još sam mu rekao da sam na putu za Konjević Polje vidio veliki broj Muslimana. Sjećam se da smo raspravljali o broju, koliko ih je bilo tamo. Sjećam se da me pitao koliko sam ih vidio, koliko ih je prebačeno, i tako to, pa sam mu rekao svoju procjenu. Nakon privatnog sastanka s Karadžićem, našli smo se sa srpskim narodom iz Srebrenice da održimo sastanak oko civilnih pitanja. Jasno se sjećam da, kada smo razgovarali sa Srebreničanima, nismo razgovarali o temama koje sam upravo pomenuo, već je tema razgovora bila formiranje Ratnog Predsjedništva u Srebrenici. Sjećam se da je tih dana ukinuta odluka o mome postavljanju za civilnog komesara i uvedeno je Ratno Predsjedništvo u Srebrenici, a ja sam postavljen za predsjednika Ratnog Predsjedništva. Kada sam došao u Bratunac, vidio sam da je mnogo autobusa sa zarobljenicima odvezeno. Interesovao sam se gdje su odvezeni, i dobio sam informaciju da su odvezeni u Zvornik. Nisam se dalje raspitivao. A četrnaestog se nije događalo ništa bitno.

Ulazak građana u Srebrenicu 15-og i 16. jula 1995.

Taj prvi dan, dogovorili smo se da blokiramo Srebrenicu tako da se u nju može ulaziti samo pod kontrolom. Pošto je njen položaj takav da ona zaista i ima samo jedan ulaz u grad, to je bilo izvodljivo i s jednim policijskim punktom. Mi smo znali da su već četrnaestog, možda čak i trinaestog, počele pljačke po Srebrenici, tako da je naš prvi zadatak bio da se organizujemo i to spriječimo. 15. jula 1995. se ušlo u Srebrenicu. Otišao sam da posjetim kamp UNPROFOR-a, te sam takođe razgovarao s nekim iz Međunarodnog crvenog krsta. Neka je gospođa tražila da me vidi. To je bilo 15-og ili 16-og. Uglavnom smo razgovarali na temu evakuacije ljudi, ali i osoblja koje je radilo u kampu UNPROFOR-a. Takođe se interesovala i za ranjenike, koje smo bili prebacili u Dom Zdravlja. Mislim da je Momir Nikolić bio zadužen za njihovo prebacivanje i imao je neki spisak. Dakle, ja sam pokušao da njih dvoje spojim. Mislim da sam se s tom gospođom u tih nekoliko dana sreo još nekoliko puta. Siguran sam da sam se s njom sastao sljedeći dan, takođe oko tih pitanja. Razgovarao sam i s Karadžićem oko tih pitanjima. To su bili otvoreni razgovori telefonom, koje sam vodio iz svoje kancelarije. Nismo razgovarali o ničemu tajnom. Samo sam mu prenosio informacije. Razgovarali smo i o zahtjevima Crvenog krsta, njegovim prijedlozima, dakle, nije bilo nikakvih tajni u tim razgovorima. Polako se petnaestog i šesnaestog otvarala tema o evakuaciji snaga UNPROFOR-a iz baze u Potočarima. Tako da sam imao razloga da odem sam u taj kamp, gdje sam pobliže upoznao komandu UNPROFOR-a, gospodina Karremans-a, gospodina Franken-a i druge. Bilo je raznih tema o kojima se razgovaralo. Oni su protestvovali zbog oduzimanja vozila, oružja i ličnog naoružanja od UNPROFOR-ovih vojnika od strane srpskih snaga. Nekoliko oklopnih vozila je oduzeto, pa se razgovor svodio na to što bi se moglo uraditi po tom pitanju. Ja sam rekao da je rat konfuzna situacija, da vlada konfuzija, pa sam ih zamolio da naprave spisak svega onoga što su srpske snage ili pojedinci oteli, znači, naoružanje i vozila. Rekao sam im da ću ja to proslijediti vlastima, te da ćemo vidjeti da li se neke stvari mogu vratiti. Takav spisak je uistinu napravljen i ja sam ga proslijedio Vladi.

Potpisan sporazum o evakuaciji

Ja sam šesnaestog jula došao na ideju da zajedno sa komandom UNPRFOR-a napravim jedan dokument o načinu na koji smo evakuisali civile iz Potočara. Čuo sam se, naravno, s Karadžićem kad sam došao na tu ideju i pitao ga šta on misli o tome. On je smatrao da je to nemoguće, da neću uspjeti da napravim takav dokument, ali sam mu ja objasnio šta želim. Dakle, tog šesnaestog se razgovor završio tako što je on rekao da bi to bilo fantastično, to bi bilo odlično, ali je takođe rekao: ”Miroslave, mislim da oni to neće potpisati.”. Tih dana su svjetski mediji izvještavali o genocidu izvršenog u Srebrenici, da je pobijeno mnogo Muslimana, a govorilo se o raznim ciframa, a to je bila šokantna vijest. Tako da sam ja shvatio, nakon razgovora oko tog dokumenta, da bi Karadžić bio prezadovoljan da ja uspijem da napravim takav dokument, jer bi tada mogli da Međunarodnoj zajednici kažemo: “Pa evo vidite, mi smo tu evakuaciju ipak korektno uradili.”. Ja sam insistirao da pokušam, a on mi je dozvolio da to uradim. Čak me ohrabrivao da pokušam to da uradim jer je smatrao da bi to bilo odlično. Znam da sam prvo napravio jedan prijedlog, skicu, a pritom mi je pomogao jedan pravnik ili sudija iz Bratunca. Nazvao sam Karadžića i pročitao mu to preko telefona. On se složio i rekao da je odlično, ali je opet izrazio sumnju da to neće biti potpisano. Dakle, 17-og sam posjetio kamp u Potočarima, i mislim da me je odvezao Momir Nikolić. Do tada sam već poznavao gospodina Franken-a i Karremans-a. Oni su znali za moju funkciju, tako da su me primili i razgovarali smo o ovome o čemu sam ja sad govorio. Karremans se nije dugo zadržavao zato što je bio prehlađen, pa je morao otići. Izvinuo se, te mi je rekao da razgovaram dalje sa Frenklinom, te da se on u suštini slaže s tom idejom i da bi ju trebali razraditi. Objasnio sam šta želim i zamolio ih da to daju na prevod. Oni su to i uradili, tekst je preveden, a mi smo još malo razgovarali oko toga. Naravno, u svu tu priču trebalo je uključiti i gospodina Mandžića koji se nalazio u kampu. Samo da ukratko kažem da smo se dogovorili oko dokumenta, Karremans se složio s dokumentom, ali je zapravo Frenklin taj koji ga je potpisao, to je njegov zamjenik. I gospodin Mandžić je pristao da ga potpiše. I tako je, znači, završena ta cijela priča o tom dokumentu. Karadžić je bio oduševljen i rekao je, prva stvar koju je rekao je da je to nevjerovatno, da je odlično što sam uspio da se to potpiše, i mislim da je takođe rekao nešto u smislu: “Miroslave, vas bi trebalo odlikovati za to što ste učinili.”. Faksirao sam dokument, te smo proveli dosta vremena razgovarajući o tom dokumentu. Gospodin Zametica se naknadno uključio u razgovor i bio je isto jako oduševljen, te je rekao: “Miroslave, to je krasno da ste uspjeli da to uradite. Sad ćemo moći da pokažemo svetu da nismo pobili…da…ovo je dokaz da smo cijelu evakuaciju proveli na pravedan i korektan način.”, mada to nije u potpunosti odgovaralo istini. Dokument je istu noć ili isto popodne proslijeđen Ujedinjenim Nacijama, i to je ono što sam ja čuo da je urađeno s dokumentom, stoga nemam razloga da u to ne vjerujem. Želio bih reći da smo Karadžić, Zametica, ja i neki drugi ljudi znali da je bilo i ubijanja i likvidacija, što naravno nije obuhvaćeno ovim dokumentom. U dokumentu takođe stoji sljedeće: “Civilno stanovništvo može da ostane u enklavi ili da se evakuiše, zavisno od želje svakog pojedinca.”. Ova izjava nije odgovarala istini i realnosti događaja iz jula 1995. godine. Nepovoljni uslovi, pod kojima se odvijala evakuacija stanovništva iz Potočara, a i situacija u samim Potočarima i u široj zoni, su bili takvi da nisu dozvoljavali mogućnost ostanka Muslimana na tom terenu. Civili nisu imali izbora i za to postoji više razloga. Prvi razlog je da je u tom trenutku vladalo jedno ogromno nepovjerenje između Srba i Muslimana, koje je uzrokovano višegodišnjim sukobom na tom području i koji je rezultirao u tragičnim posljedicama za obje strane. To se, prije svega, odnosilo na mogućnosti osveta za eventualne pogibije Srba, koje sam u manjim obimima uočio u ranijim periodima. I to je jedan od razloga zašto je bilo nemoguće da oni ostanu. Drugi razlog je što je ostanak tih ljudi u Srebrenici u tom trenutku podrazumijevao postojanje određene strukture, koja bi vodila računa o njima, ali tada takva struktura nije postojala. Želio bih da napomenem da smo elemente te strukture počeli formirati tek nakon ulaska Srba u Srebrenicu. Znači, u tom trenutku nisu postojali elementi nikakve strukture niti vlade ni vlasti, koji bi mogli preuzeti brigu o tom stanovništvu u Srebrenici. Treći razlog je da je vladala jedna atmosfera straha, koja je izazvana događajima u Potočarima. Bilo je jasno i utvrđeno da je prilikom samog tog okupljanja stanovništva, znači dvanaestog, a možda i jedanaestog, bilo zastrašivanja i pojedinačnih ubistava što je uplašilo Muslimane. Vojska, koja je usmjerila svoje aktivnosti u pravcu zauzimanja ostalih enklava u Bosni i Hercegovini, ni u kom slučaju nije mogla biti garant njihovog opstanka niti je tim ljudima mogla ponuditi bilo kakvu vrstu zaštite. I na kraju, glavni razlog ili osnovni razlog je da nije postojala nikakva ozbiljna namjera da ti ljudi zaista ostanu, već je ta cijela stvar bila više urađena u propagandne svrhe. A stvarna namjera je bila da oni napuste to područje, te da se taj teren očisti od Muslimana.

Zvornik i Srebrenica – posljedice

Sastao sam se ili razgovarao s Karadžićem par puta u sljedećih par tjedana o pitanjima civila u Srebrenici. Do 20. jula 1995. godine su informacije o događajima u Bratuncu već procurile, kao i informacije da je bilo likvidacija Muslimana u Zvorniku. Nisam znao o kojim se brojkama radi. Pokrenuo sam pitanje kod Karadžića o ljudima koji su bili odvedeni i ubijeni u Zvorniku. Nisam imao tačne informacije tko ih je odveo ni gdje se to sve zapravo odvijalo. Ono što sam sigurno znao je da su Muslimani ubijeni u Bratuncu, te su sahranjeni u jednoj kolektivnoj grobnici u Glogovoj, koja se nalazi na lijevoj strani puta prema Kravici, dok su drugi sahranjeni na drugoj lokaciji, koja se zove Halilovići. Znači, to su bile dvije grobnice za koje sam ja u tom trenutku znao, i to sam prenio Karadžiću. Bilo je očigledno da su Muslimani, koji su bili odvedeni u Zvornik, pobijeni. Pošto se sjećam da me je jedan moj prijatelj iz Bratunca zamolio da se raspitam za jednu osobu koju je on znao, a za koju je čuo da je odvedena u Zvornik i ubijena. Nazvao sam u Zvornik jednog od političara, Jovana Mitrovića, da jednostavno pokušam da saznam šta se dogodilo s tim čovjekom. Nisu mi rekli otvoreno da su ti ljudi pobijeni, nego su mi samo rekli da je prekasno, nešto u smislu “nemoj to da nas pitaš, nemoj to da me pitaš, to je gotovo…”. I uglavnom, imao sam mnogo razloga da prenesem Karadžiću što se dogodilo. Ja sam vidio da je i on znao za to, odnosno ta činjenica, da su ti ljudi u Zvorniku pobijeni, mu nije bila nepoznata. Kad je Karadžić u augustu došao u Srebrenicu rekao mi je da ne pričam mnogo o tome naglas, da se to snima, da je to opasna tema, te da ne bi trebao mnogo da o tome pričam. Krajem septembra ili oktobra bio sam informisan, čuo sam od Momira Nikolića da je grobnica u Glogovi iskopana, te da su tijela prebačena negdje drugdje, ali ne znam gdje. On je rekao da mu je vojska naredila da to učini, te da je većina tijela iz Glogove premještena na područje Zelenog Jadra i Čizmiča. To je što ja znam.”
User avatar
muha_sa
Posts: 128455
Joined: 12/11/2004 23:33
Location: rajvosa

#3097 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by muha_sa »

User avatar
BHCluster
Posts: 23260
Joined: 13/09/2007 18:41
Location: Time to get schwifty in here!
Contact:

#3098 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by BHCluster »

Tradicija se nastavlja.
Zločin iz 1943. u hercegovačkom Orašlju HVO ponovio na isti datum 1993. godine

Prešućeni i nekažnjeni zločini se ponavljaju. Dokaz tome je stravična historija zaseoka Orašlje na Rotimlji koje se nalazi na putu između Mostara i Stoca.

Na ovom mjestu historija se ponovila.

12. jula 1943. godine njemačka vojska je uz pomoć ustaša u Orašlju likvidirala preko 60 mještana Bošnjaka iz porodica Bucman, Palata, Pehlić, Džoklo, Behram ...

Do zločina je došlo kada su Nijemci saznali da Bošnjaci Orašlja kriju partizane i pomažu narodnooslobodilački pokret. Vijest da se u Orašlju kriju partizani stigla je preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca koji su ubrzo pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.

U zoru 12. jula njemačke su trupe, bez najave, opkolile zaselak Orašje pristižući iz Mostara, Domanovića i Stoca. SS zločinci natjerali su sve seljake koje su zatekli u polju da uđu u kuće i štale u koje su potom upadali i otvarali vatru ubijajući svakoga koga su zatekli, ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nisu pošteđena ni novorođenčad u bešikama. Među ubijenima je bilo 25 djece mlađe od 15 godina. Najmlađe žrtve bile su tek rođene bebe od nekoliko mjeseci: Muhiba (Alije) Palata, Šefika (Ibre) Džoklo i Šerif (Hadže) Pehlić. Sve tri bebe rodile su se 1943. godine.

Nakon što su pobili mještane, Nijemci su popalili sve kuće i štale. “Rijetki pojedinci spasili su se ranjeni ležeći među mrtvima. Uspjeli su ispuzati iz zapaljenih kuća, ili se bjekstvom spasiti, da bi ispričali gorku sudbinu svojih porodica i komšija.

U ovom neviđenom zločinu stradale su kompletne porodice: Ahmet Palata (65) ubijen je i zapaljen sa suprugom Zejnom (59), sinovima Husom (35), Ibrom (31) i Muhom (18), snahama Zulkom (35) i Zejnom (31), te unucima Hamidom (2) i Ekremom (1); ubijen je i Meho Bucman sa svojom ženom Fatom (38) i troje djece uzrasta od 4 do 16 godina; Salko Džoklo (67) ubijen je u štali sa ženom Aišom (57), sinom Hasanom (35), snahom Hatom (31) i njihovo troje djece uzrasta 1, 3 i 6 godina, dvoje djece nađeno je zaklano, a jedno teško ranjeno u glavu i odbijeni su mu prsti na lijevoj ruci; Omer Palata (42) ubijen je sa ženom Fatom (41) i njihovih četvero djece uzrasta od 3 do 18 godina; u kući Alije Palate zaklane su njegove tri kćerkice: Đulsa (6), Šemsa (4) i Muhiba, beba od godinu dana.

13. jula 1993. godine, tačno 50 godina i jedan dan poslije, pripadnici HVO-a i HV-a su na istom mjestu počinili iste zločine. Ubijeno je 21 mještana Orašlja, iz istih porodica, potomaka ubijenih iz Drugog svjetskog rata.

Najmlađa žrtva bio je Adis Bucman, imao je samo pet godina. Najstarija žrtva bila je Fatima Pehlić, imala je 71. godinu.

Mještanin Meho Bucman izgubio je cijelu svoju porodicu. Zločin iz 1943. godine preživio je samo njegov otac, no ne i onaj iz 1993., kada je stradao zajedno sa Mehinom majkom, bratom, ženom i djecom.

Mještani kažu da je očigledno neko "vodio računa" o datumima zločina i ne vjeruju u slučajnost. Gube i vjeru da će pravosuđe nakon 28 godina konačno provesti istragu i procesuirati odgovorne za ubistva iz 1993. godine.

User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3099 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

SKANDALOZNO!: Predstavljen izvještaj tzv. Nezavisne međunarodne komisije u kome relativizuju zločin genocida u Srebrenici

Ljudi koji su pobijani su, navodi se u ovom tzv. izvještaju uglavnom ratni zarobljenici i da odgovorni se, kažu, trebaju kaznit.


Vijesti

Prije 5h Prije 5h

Image

Takozvana Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine objavila je skandalozan izvještaj kojem je cilj relativizacija počinjeg zločina genocida i odgovornosti počinitelja.

Izvještaj komisije koju je predvodio izraelac Gideon Greif napisan je na više od hiljadu strana, a zaključuje kako se u Srebrenici nije dogodio niti pojedinačni zločin genocida, niti genocid uopće.

Ljudi koji su pobijani su, navodi se u ovom tzv. izvještaju uglavnom ratni zarobljenici i da odgovorni se, kažu, trebaju kaznit.

Da parodija bude veća Mladić je po njima radio sve po standarima.

"Utvrđeno je da je ultimatum koji je Ratko Mladić objavio bio u skladu sa jednogodišnjom praksom, uvedenom već u Direktivi 4 donesenoj u novembru 1992. godine, gdje je navedeno da se razoružaju vojno sposobni i naoružani muškarci, a ukoliko ne pristanu, naređeno je da ih se uništi. Masovna pogubljenja nakon 12. jula lako se mogu prihvatiti kao stravična posljedica odbijanja predaje", navedeno je u zaključcima.

Takozvana komisija bavila se i brojem stradalih u srebreničkoj regiji, prvenstveno brojem ubijenih Bošnjaka. Kažu da je do sada bilo široko prihvaćeno tumačenje da ubistvo 8.000 muslimanskih muškaraca nalikuje genocidnim zločinima koje su počinili nacisti, sistematski odvajavši Jevreje i druge manjine od ostatka stanovništva, da bi ih potom ubili, prenosi Klix.

"Nalazi Komisije pokazuju da se zločin takve prirode nije dogodio. Štaviše, Komisija je utvrdila da su muslimanske snage 28. divizije Armije Republike BiH unutar Srebrenice formirale vojnu kolonu sa više od 12.000 pripadnika vojske koja se probila kroz formacije srpske vojske i krenula prema muslimanskoj teritoriji. Napadi na ovu kolonu, koji su prouzrokovali smrt približno četiri do pet hiljada pripadnika 28. divizije Armije Republike BiH, mogu se smatrati legitimnim vojnim akcijama. Međutim, pogubljenje 2.500-3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari, pored nekoliko stotina razmijenjenih vojnika, predstavlja ratni zločin. Komisija ne sumnja u zločinačku prirodu ovih ubistava", navodi se između ostalog u ovom skandaloznom izvještaju.

https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/20 ... enici.html
User avatar
Novi_Nick
Posts: 2826
Joined: 24/08/2003 00:00

#3100 Re: Da se nikad ne zaboravi ...

Post by Novi_Nick »

Image

DA SE NE ZABORAVI

U Parizu održan marš povodom godišnjice genocida u Srebrenici!


B. T.
11.07.2021.

komentari
185
dijeljenja
Facebook
Twitter
Email
Email
Sa skupa u Parizu

Sa skupa u Parizu
Image

Povodom 26. godišnjice genocida u Srebrenici danas je u Parizu održan marš. S ovog skupa, kako poručuju organizatori, poslata je poruka da se genocid ne zaboravi i nikome nikada ne ponovi, te da živimo u poštivanju, ljubavi i miru.


Učesnici skupa u glavnom gradu Francuske prešli su dionicu od četiri kilometra, kao simboličan čin suosjećanja s preživjelim Srebreničanima.

Marš sa više od 80 učesnika, koji su podsjetili na agresiju na BiH krenuo je s Trga Republike, a ceremonija se odvijala u vrijeme komemoracije u Potočarima.

Među gostima skupa bili su zamjenik načelnika 20. četvrti Pariza, gdje se nalazi ulica Srebrenica, ambasadori BiH i Crne Gore, predjednik udruženja Solidarite internationale Bosnie Herzegovine-France.

Organizatori su zahvalili francuskim vlastima koje su osiguravale skup.

https://www.klix.ba/vijesti/dijaspora/u ... /210711113
Post Reply