Da se nikad ne zaboravi ...
-
muha_sa
- Posts: 128662
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
-
BHCluster
- Posts: 23434
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#3202 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Na današnji dan 2006. godine Žalbeno vijeće Tribunala u Hagu potvrdilo je prvostepenu presudu Mladenu Naletiliću Tuti i Vinku Martinoviću Šteli .
Naletilić je osuđen na 20, a Martinović na 18 godina zatvorske kazne. Osuđeni su zbog uloga koje su imali u etničkom čišćenju Bošnjaka civila sa područja Mostara u periodu od aprila 1993. godine do januara 1994. godine. Utvrđeno je da su krivi za protjerivanja, ubijanja, nelegalna zatvaranja i prisilan rad.
U tom razdoblju Naletilić je bio zapovjednik Kažnjeničke bojne, vojne jedinice unutar Hrvatskog vijeća obrane, dok je Martinović bio zapovjednik bataljona poznatog kao “Mrmak”, kasnije “Vinko Škrobo”.
Presudom je utvrđena i umiješanost Hrvatske u rat, odnosno postojanje međunarodnog sukoba u BiH.
U toj je presudi Međunarodni sud nedvojbeno potvrdio navode optužnice da je Vojske Hrvatske (HV) 9. svibnja 1993. godine sudjelovala u napadu na istočni dio Mostara, ali iu početku zločina nad muslimanskim stanovništvom u Mostaru.
U presudi se također potvrđuje sljedeće: “Usprkos poricanju političkih dužnosnika iz Republike Hrvatske i HZ HB, osoblja PMEZ-a i UNPROFOR-a uočio je prisustvo i izravnu intervenciju snaga HV-a u Bosni i Hercegovini općenito, a osobito na području Mostara, tijekom čitave 1993. godine".
Vijeće navodi da je saslušalo brojna svjedočenja i dobilo brojne dokumentarne dokaze koji pokazuju prisustvo vojnika i jedinica HV-a na području Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH.
Žalbeno vijeće u presudi također napominje da postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda u kojima se osuđuje prisustvo snaga HV-a na tom području. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još 1992. godine usvojilo rezolucije u kojima se traži da prestanu svi oblici miješanja izvana i da se sve "snage, a naročito elementi Hrvatske vojske povuku, ili da se stave pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se Nadalje, početkom 1994. generalni sekretar Ujedinjenih naroda je obavijestio Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska pruža potporu HVO-u, posebno navodeći sljedeće:
- Hrvatska vojska (HV) već neko vrijeme direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja. Ocjenjuje se da se u Bosni i Hercegovini nalazi ukupno otprilike 3.000 do 5.000 redovnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika tri hrvatske brigade.
Vijeće nije prihvatilo verziju događaja kako su neki od pripadnika HV-a prisutnih u Bosni i Hercegovini bili dobrovoljci branioci, te konstatuje da je Republika Hrvatska ta koja je organizirala slanje velike većine njih, a istovremeno je pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je od njih tražila da, na primjer, svoje uniforme i oznake zamijene onima HVO-a. Sud u Hagu u presudi primjećuje da su snage HV-a u Bosni i Hercegovini zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.
- Vijeće primjećuje da je Vlada Republike Hrvatske početkom 1994. godine, izjavljujući da "nema moralno pravo da spriječi hrvatske dragovoljce da pomognu ugroženoj zajednici Hrvata u BiH", priznala prisustvo redovnih jedinica HV-a i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje, navodi se u presudi Naletiliću i Martinoviću i dodaje:
- Vijeće stoga konstatira da je sukob između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni intervencijom snaga Republike Hrvatske.
U presudi se dalje navodi da je Vijeće uvjereno da je Republika Hrvatska financirala i obezbjeđivala vojnu opremu za HVO tokom njegovog sukoba s Armijom BiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu obezbjeđivanja vojne opreme bila znatna.
Šta su govorili Tuđman i Šušak
- Zaista, u mnogo navrata je uočeno prisustvo velikog broja vozila i naoružanja HV-a, što je dokaz de facto logističke podrške iz Republike Hrvatske. Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: "ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.
Slobodan Praljak je takođe priznao da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.
- Vojnim osobljem je rukovodila i zapovjedna struktura HVO-a i ona HV-a, a pripadnici HVO-a su primali plaće direktno iz Republike Hrvatske, navodi se u presudi i dodaje:
- Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993: "Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.
- Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja, rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovijedi za kretanje snaga i vojne strategije HVO-a ili HV-a u Bosni i Hercegovini. Ono je također osiguralo kontrolu nad HVO-om postavljajući časnike HV-a na najviši položaj u zapovjednoj strukturi HVO-a. Iz navedenih razloga, Vijeće konstatira da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavi ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om, kaže se u presudi.
Naletilić je osuđen na 20, a Martinović na 18 godina zatvorske kazne. Osuđeni su zbog uloga koje su imali u etničkom čišćenju Bošnjaka civila sa područja Mostara u periodu od aprila 1993. godine do januara 1994. godine. Utvrđeno je da su krivi za protjerivanja, ubijanja, nelegalna zatvaranja i prisilan rad.
U tom razdoblju Naletilić je bio zapovjednik Kažnjeničke bojne, vojne jedinice unutar Hrvatskog vijeća obrane, dok je Martinović bio zapovjednik bataljona poznatog kao “Mrmak”, kasnije “Vinko Škrobo”.
Presudom je utvrđena i umiješanost Hrvatske u rat, odnosno postojanje međunarodnog sukoba u BiH.
U toj je presudi Međunarodni sud nedvojbeno potvrdio navode optužnice da je Vojske Hrvatske (HV) 9. svibnja 1993. godine sudjelovala u napadu na istočni dio Mostara, ali iu početku zločina nad muslimanskim stanovništvom u Mostaru.
U presudi se također potvrđuje sljedeće: “Usprkos poricanju političkih dužnosnika iz Republike Hrvatske i HZ HB, osoblja PMEZ-a i UNPROFOR-a uočio je prisustvo i izravnu intervenciju snaga HV-a u Bosni i Hercegovini općenito, a osobito na području Mostara, tijekom čitave 1993. godine".
Vijeće navodi da je saslušalo brojna svjedočenja i dobilo brojne dokumentarne dokaze koji pokazuju prisustvo vojnika i jedinica HV-a na području Bosne i Hercegovine u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH.
Žalbeno vijeće u presudi također napominje da postoje brojni dokumenti Ujedinjenih naroda u kojima se osuđuje prisustvo snaga HV-a na tom području. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je još 1992. godine usvojilo rezolucije u kojima se traži da prestanu svi oblici miješanja izvana i da se sve "snage, a naročito elementi Hrvatske vojske povuku, ili da se stave pod kontrolu Vlade Republike Bosne i Hercegovine, ili da se Nadalje, početkom 1994. generalni sekretar Ujedinjenih naroda je obavijestio Vijeće sigurnosti da Republika Hrvatska pruža potporu HVO-u, posebno navodeći sljedeće:
- Hrvatska vojska (HV) već neko vrijeme direktno podržava HVO u pogledu ljudstva, opreme i naoružanja. Ocjenjuje se da se u Bosni i Hercegovini nalazi ukupno otprilike 3.000 do 5.000 redovnih vojnika HV-a, što odgovara broju vojnika tri hrvatske brigade.
Vijeće nije prihvatilo verziju događaja kako su neki od pripadnika HV-a prisutnih u Bosni i Hercegovini bili dobrovoljci branioci, te konstatuje da je Republika Hrvatska ta koja je organizirala slanje velike većine njih, a istovremeno je pokušavala prikriti njihovo prisustvo tako što je od njih tražila da, na primjer, svoje uniforme i oznake zamijene onima HVO-a. Sud u Hagu u presudi primjećuje da su snage HV-a u Bosni i Hercegovini zadržale svoja prava kao pripadnici HV-a, uključujući i pravo na mjesečnu plaću.
- Vijeće primjećuje da je Vlada Republike Hrvatske početkom 1994. godine, izjavljujući da "nema moralno pravo da spriječi hrvatske dragovoljce da pomognu ugroženoj zajednici Hrvata u BiH", priznala prisustvo redovnih jedinica HV-a i izjavila da će organizirati njihovo povlačenje, navodi se u presudi Naletiliću i Martinoviću i dodaje:
- Vijeće stoga konstatira da je sukob između HVO-a i ABiH u Bosni i Hercegovini postao međunarodni intervencijom snaga Republike Hrvatske.
U presudi se dalje navodi da je Vijeće uvjereno da je Republika Hrvatska financirala i obezbjeđivala vojnu opremu za HVO tokom njegovog sukoba s Armijom BiH. Dokazi pokazuju da je pomoć u smislu obezbjeđivanja vojne opreme bila znatna.
Šta su govorili Tuđman i Šušak
- Zaista, u mnogo navrata je uočeno prisustvo velikog broja vozila i naoružanja HV-a, što je dokaz de facto logističke podrške iz Republike Hrvatske. Ministar odbrane Republike Hrvatske Gojko Šušak je izjavio: "ako preračunamo bez ičega drugoga, samo naoružanje, da brojka 100 milijuna dolara je mala brojka što smo mi na te teritorije dostavili.
Slobodan Praljak je takođe priznao da su vojnici HVO-a slani na obuku na vojnu akademiju HV-a.
- Vojnim osobljem je rukovodila i zapovjedna struktura HVO-a i ona HV-a, a pripadnici HVO-a su primali plaće direktno iz Republike Hrvatske, navodi se u presudi i dodaje:
- Vijeće je nadalje uvjereno da je Republika Hrvatska sudjelovala u organizaciji, planiranju ili koordinaciji vojnih operacija vođenih u kontekstu sukoba između HVO-a i ABiH. Nema sumnje da su Republika Hrvatska i HZ-HB imale isti krajnji cilj, a to je priključenje hrvatskih provincija Bosne i Hercegovine jedinstvenoj hrvatskoj državi. U tom smislu Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana na sastanku održanom 22. oktobra 1993: "Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica Hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane tada, oni položaji, koji su, onaj teritorij, koji je HVO tamo držao. (...) Opća politička situacija je takva da danas i rijetko tko od međunarodnih čimbenika računa da će se ta Unija Bosne i Hercegovine održati.
- Da bi se omogućilo provođenje ovog zajedničkog cilja, rukovodstvo Hrvatske je izdavalo zapovijedi za kretanje snaga i vojne strategije HVO-a ili HV-a u Bosni i Hercegovini. Ono je također osiguralo kontrolu nad HVO-om postavljajući časnike HV-a na najviši položaj u zapovjednoj strukturi HVO-a. Iz navedenih razloga, Vijeće konstatira da je Republika Hrvatska u kontekstu sukoba kojim se bavi ovaj predmet vršila opću kontrolu nad HVO-om, kaže se u presudi.
-
ELECTRIC CLOUDS
- Posts: 314
- Joined: 06/12/2016 19:56
#3203 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
"Profesor dr. Salahudin Dizdarević, šef Klinike za dječiju hirurgiju KCUS-a, u naučnoistraživačkom radu pod nazivom "Dječija hirurgija u odbrambenom ratu Republike BiH", prezentiranom na Kongresu hirurga Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem održanim u maju 1996. u Sarajevu, izjavio je da je u Sarajevu od 5. aprila 1992. do 30. juna 1995. poginulo 1.585, a ranjeno je 14.888 djece. Od ukupnog broja ranjenih 3.378 djece je teško ranjeno, među kojima je 355 djece sa trajnim invaliditetom. Povrijeđena djeca su liječena u šest bolnica u Sarajevu",
-
Static-X
- Posts: 2471
- Joined: 23/07/2009 14:50
#3204 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
https://www.klix.ba/vijesti/bih/najmlad ... /230505069
U te tri godine svaki dan po jedno ili dvoje djece - jel vas stid cetalji? I da nas cudi ono u beogradu...
U te tri godine svaki dan po jedno ili dvoje djece - jel vas stid cetalji? I da nas cudi ono u beogradu...
-
muha_sa
- Posts: 128662
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
-
muha_sa
- Posts: 128662
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
-
muha_sa
- Posts: 128662
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
#3207 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
https://avaz.ba/vijesti/bih/833125/pogi ... u-sarajevu
Stravičan masakr u Sarajevu desio se na današnji dan 1992. godine dok su građani stajali u redu za hljeb u tadašnjoj ulici Vase Miskina, danas Ferhadija.
Tada je ubijeno 26 građana Sarajeva, a zločin je počinio agresor tokom opsade Sarajeva. Bio je to prvi i jedan od tri najveća masakra građana Sarajeva u agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.
Zločinci, agresori s brda, smješteni na Borijama ispalili tri granate.
Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba.
Toga dana ubijeni su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri – Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić – Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
Stravičan masakr u Sarajevu desio se na današnji dan 1992. godine dok su građani stajali u redu za hljeb u tadašnjoj ulici Vase Miskina, danas Ferhadija.
Tada je ubijeno 26 građana Sarajeva, a zločin je počinio agresor tokom opsade Sarajeva. Bio je to prvi i jedan od tri najveća masakra građana Sarajeva u agresiji na Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.
Zločinci, agresori s brda, smješteni na Borijama ispalili tri granate.
Ubijeno je 26, a ranjeno 108 osoba.
Toga dana ubijeni su: Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri – Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić – Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
-
dragma
- Posts: 3620
- Joined: 19/02/2014 16:24
- Location: Ja nisam odavle
#3208 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
No comment..
-
planinar60
- Posts: 272
- Joined: 05/06/2022 16:24
#3209 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
U okviru manifestacije Medžlisa Islamske zajednice Jajce “Spomen njima, po(r)uka nama”, danas je u opštini Jezero održano obilježavanje 31. godišnjice stradanja Bošnjaka s tog područja. Manifestacija je bila posvećena 57 nevinoj žrtvi Jezera, Ljoljića i Čerkazovića, piše Jajce Online.
U sklopu ceremonije, simbolično je bačeno cvijeće u rijeku Plivu, a odata je počast stradalim žrtvama kroz molitve i prigodne mevludske programe u Carskoj ili Sultan-Bajazidovoj džamiji.
Tri su zločina u Jezeru: dva su bila, ubijeno je 57 Bošnjaka i Bošnjakinja i sakrivena su tijela, a danas, zločin koji još traje je šutnja o mjestu gdje su skrivena tijela ubijenih”, dio je obraćanja glavnog imama MIZ Jajce Zehrudin-ef. Hadžića na obilježavanju 31. godišnjice zločina u Jezeru, Ljoljićima i Čerkazovićima, kazao je prof. Zehrudin ef. Hadžić, glavni imam MIZ Jajce koji se priustniam obratio ispred u svojstvu izaslanika Muftije travničkog.
Prošla je 31 godina nakon tragedije, još uvijek se traga za 18 nestalih mještana. Do sada je pronađeno, identificirano i ukopano 39 žrtava, ali obitelji preostalih nestalih i dalje tragaju za svojim najmilijima. Udruženje građana “3. juni” iz Jezera predstavljeno je na ceremoniji, a Semin ef. Česo, njihov predstavnik, istaknuo je tragične događaje koji su se odvijali 3. juna i 9. septembra 1992. godine, kada su ubijene žene, djeca, starci i cijele porodice.
Svaki godine u mjesecu počinjemo sjećanje na zločine koji su se desili na ovome prostoru. Počinjemo iznova osvježavati sjećanja na 3 juni, osvježavamo naša sjećanja na 10. septembar. Sjećamo se naših džematlija koji su na svirep način nevino ubijeni. Nama je obaveza, kao njihovih rođaka, prijatelja, komšija, porodice, da sjećanja na te nemile događaje 1992. godine ne smiju iščeznuti iz naših iz naših umova, postupaka i djela, ali isto tako naša nada ne smije da prestane i u narednom periodu da pronađemo posmrtne ostatke i da se sahrane na dostojanstven način, istakao je Česo.
Program manifestacije uključivao je nastup polaznika mektepske nastave i omladinskog hora Medžlisa IZ Jajce.
Nakon poslijepodnevnog namaza u Carskoj ili Sultan Bajazidovoj džamiji u Jezeru, održan je prigodan vjerski program posvećen sjećanju na žrtve stradanja.
U sklopu ceremonije, simbolično je bačeno cvijeće u rijeku Plivu, a odata je počast stradalim žrtvama kroz molitve i prigodne mevludske programe u Carskoj ili Sultan-Bajazidovoj džamiji.
Tri su zločina u Jezeru: dva su bila, ubijeno je 57 Bošnjaka i Bošnjakinja i sakrivena su tijela, a danas, zločin koji još traje je šutnja o mjestu gdje su skrivena tijela ubijenih”, dio je obraćanja glavnog imama MIZ Jajce Zehrudin-ef. Hadžića na obilježavanju 31. godišnjice zločina u Jezeru, Ljoljićima i Čerkazovićima, kazao je prof. Zehrudin ef. Hadžić, glavni imam MIZ Jajce koji se priustniam obratio ispred u svojstvu izaslanika Muftije travničkog.
Prošla je 31 godina nakon tragedije, još uvijek se traga za 18 nestalih mještana. Do sada je pronađeno, identificirano i ukopano 39 žrtava, ali obitelji preostalih nestalih i dalje tragaju za svojim najmilijima. Udruženje građana “3. juni” iz Jezera predstavljeno je na ceremoniji, a Semin ef. Česo, njihov predstavnik, istaknuo je tragične događaje koji su se odvijali 3. juna i 9. septembra 1992. godine, kada su ubijene žene, djeca, starci i cijele porodice.
Svaki godine u mjesecu počinjemo sjećanje na zločine koji su se desili na ovome prostoru. Počinjemo iznova osvježavati sjećanja na 3 juni, osvježavamo naša sjećanja na 10. septembar. Sjećamo se naših džematlija koji su na svirep način nevino ubijeni. Nama je obaveza, kao njihovih rođaka, prijatelja, komšija, porodice, da sjećanja na te nemile događaje 1992. godine ne smiju iščeznuti iz naših iz naših umova, postupaka i djela, ali isto tako naša nada ne smije da prestane i u narednom periodu da pronađemo posmrtne ostatke i da se sahrane na dostojanstven način, istakao je Česo.
Program manifestacije uključivao je nastup polaznika mektepske nastave i omladinskog hora Medžlisa IZ Jajce.
Nakon poslijepodnevnog namaza u Carskoj ili Sultan Bajazidovoj džamiji u Jezeru, održan je prigodan vjerski program posvećen sjećanju na žrtve stradanja.
-
BHCluster
- Posts: 23434
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#3210 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Prije tačno 30 godina napadnut je "Tuzlanski kanvoj spasa". Ratni zločin je to bez kazne, jer do danas niko nije odgovarao.
Prošlo je 30 godina od napada na "Tuzlanski konvoj spasa", a za počinjeni ratni zločin od jedinice HVO-a na prilazima Novom Travniku, kod mjesta Nova Bila, u naselju Rankovići, od 4. juna 1993. godine do danas niko nije odgovarao.
Riječ je o konvoju humanitarne pomoći u kojem su se prevozili hrana i lijekovi za pomoć stanovništvu tadašnjeg okruga Sjeveroistočne Bosne, a u njemu se nalazilo 146 kamiona, 20 automobila i dva sanitetska vozila.
Kako su ranije navodili iz Fondacije Istina Pravda Pomirenje, neselektivnoj pucnjavi koja je nastala od HVO-a pridružili su se i stanovnici okolnih sela te se dogodila opća pljačka onoga što se nalazilo na kamionima, od riže, brašna, ulja, sanitetskih pomagala.
U gotovini je pokradeno milion i 1.300 njemačkih maraka, a samo Tuzla je pretrpjela štetu od osam miliona njemačkih maraka, uključujući robu i novac koji je rodbina svojima slala tim kanalima.
U cijelom kontekstu, materijalna šteta je najmanji problem. Naime, u nemilom događaju 4. juna 1993. godine podaci tuzlanske fodacije kazuju da su smrtno stradali vozači iz konvoja Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića i danas je nepoznanica, a uz njega se traga i za još tri osobe.
Zločinu su svjedočile medijske ekipe HTV-a i BBC-a čije su kamere zabilježile granatiranje. Tuzlanska fondacija u svom posjedu ima određenu dokumentaciju vezano za ovaj zločin, a tvrdnji su da cijeli slučaj već nekoliko godina ima ustaljenu matricu lutanja.
Kako su u nekoliko navrata ponovili, sve se odvija tako da Tužilaštvo BiH predmet proslijedi tužilaštvu Srednjobosanskog ili Zeničko-dobojskog kantona, koji potom sve vrate na početak, odnosno na primarnu adresu.
Prošlo je 30 godina od napada na "Tuzlanski konvoj spasa", a za počinjeni ratni zločin od jedinice HVO-a na prilazima Novom Travniku, kod mjesta Nova Bila, u naselju Rankovići, od 4. juna 1993. godine do danas niko nije odgovarao.
Riječ je o konvoju humanitarne pomoći u kojem su se prevozili hrana i lijekovi za pomoć stanovništvu tadašnjeg okruga Sjeveroistočne Bosne, a u njemu se nalazilo 146 kamiona, 20 automobila i dva sanitetska vozila.
Kako su ranije navodili iz Fondacije Istina Pravda Pomirenje, neselektivnoj pucnjavi koja je nastala od HVO-a pridružili su se i stanovnici okolnih sela te se dogodila opća pljačka onoga što se nalazilo na kamionima, od riže, brašna, ulja, sanitetskih pomagala.
U gotovini je pokradeno milion i 1.300 njemačkih maraka, a samo Tuzla je pretrpjela štetu od osam miliona njemačkih maraka, uključujući robu i novac koji je rodbina svojima slala tim kanalima.
U cijelom kontekstu, materijalna šteta je najmanji problem. Naime, u nemilom događaju 4. juna 1993. godine podaci tuzlanske fodacije kazuju da su smrtno stradali vozači iz konvoja Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić. Sudbina Salke Memića i danas je nepoznanica, a uz njega se traga i za još tri osobe.
Zločinu su svjedočile medijske ekipe HTV-a i BBC-a čije su kamere zabilježile granatiranje. Tuzlanska fondacija u svom posjedu ima određenu dokumentaciju vezano za ovaj zločin, a tvrdnji su da cijeli slučaj već nekoliko godina ima ustaljenu matricu lutanja.
Kako su u nekoliko navrata ponovili, sve se odvija tako da Tužilaštvo BiH predmet proslijedi tužilaštvu Srednjobosanskog ili Zeničko-dobojskog kantona, koji potom sve vrate na početak, odnosno na primarnu adresu.
-
muha_sa
- Posts: 128662
- Joined: 12/11/2004 23:33
- Location: rajvosa
-
Zastozato
- Posts: 1002
- Joined: 27/09/2014 23:18
#3212 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
U ponedjeljak, 19. juna, navršava se 31 godina od upada srpske vojske u Rogaticu, na lijevu obalu Rakitnice. Tom prilikom u bošnjačkim naseljima: Gračanica, Tekija, Holuč i Rudo, ubijeno je oko 130 civila bošnjačke nacionalnosti, što je možda najveći broj ubijenih civila u jednom danu u jednom gradskom naselju u ratu u Bosni i Hercegovini. Žalosno je što ovaj datum, odnosno obilježavanje ovog datuma, skoro uopće nije medijski popraćeno.
Rajku Kušiću, glavnom i odgovornom za ovaj i još mnoge zločine na rogatičkoj općini (ukupno je ubijeno preko 1.000 bošnjačkih civila na prostoru općine Rogatica), počelo je suđenje u Beogradu, a ni ova vijest nije objavljena u medijima.
Inače, samo u mjesecu junu u gradu Rogatici i u selima: Seljani, Kovanj, Pašić Kula i Bjelogorci, koja se nalaze nadomak grada, jedan do dva kilometra od grada, ubijeno je preko 200 civila. Početkom juna desetak građana je stradalo od snajperskih hitaca i granata, jer grad je svakodnevno granatiran punih mjesec dana, počevši od 22. maja. Nakon toga u pobrojanim selima nadomak grada i u prigradskim i gradskim naseljima srpska vojska je upadala, zarobljavala civilno stanovništvo, nakon čega bi streljali sve muškarce starije od 14 godina.
To se sve desilo do tog 19. juna kada je izvršen najveći zločin. Od 130 ubijenih tog dana, oko 30 njih su bili žene i djeca.
Spisak ubijenih Rogatičana 19. juna:
Dorađeni spisak ubijenih i nestalih Rogatičana 19 juna ’92
1. AJANOVIĆ NAIL ARIF 28.03.1930. Šljedovići
2. AJANOVIĆ NAIL ZUFER 23.03.1937. Rogatica
3. ALIĆ ALIJA ARIF 07.05.1971. Rogatica
4. ALIĆ ARIF RAMIZ 20.10.1940. Rogatica
5. ALISPAHIĆ EJUB MUJESIRA 1936. Rogatica
6. BABIĆ AHMED ALIJA 10.10.1912. Rogatica
7. BABIĆ ENES ŠEMSA 15.05.1922. Rogatica
8. BAJIĆ BEĆIR MURADIF 1956. Pašić Kula
9. BIČIĆ SARIJA AGO 01.07.1949. Rogatica
10. BIČIĆ nepoznato SARIJA 07.04.1905. Rogatica
11. BOGILOVIĆ ALIJA ALIJA 1941. Rogatica
12. BOGILOVIĆ EDHEM SULEJMAN 01.02.1943. Rogatica
13. BRADARAC SALKO ALIJA 06.11.1930. Rogatica
14. BRANKOVIĆ ABDULAH ZIJAD 13.11.1934. Rogatica
15. CUPLOV ABDULAH ELVEDIN 15.06.1961. Rogatica
16. ĆAMO NURKO KADIRA 12.09.1961 Rogatica
17. ČAMDŽIJA AGAN SEID 05.02.1957. Kukavice
18. ČAUŠEVIĆ ALIJA BEĆIR 09.08.1937. Rogatica
19. ČAUŠEVIĆ ADEM LATIFA 1912 Rogatica
20. ČAVALIĆ MUSTAFA FAIK 16.02.1949. Rogatica
21. ČAVČIĆ EDHEM ĆAMIL 10.01.1958. Rogatica
22. ČAVČIĆ SALIH KEMAL 1965. Rogatica
23. ČAVČIĆ EDHEM MEHMED 23.03.1960. Rogatica
24. ČENGIĆ SALIH SEJDALIJA 09.05.1926. Rogatica
25. DEMIROVIĆ nepoznato SALKO 18.09.1935. Rogatica
26. DŽAFEROVIĆ RAMIZ ALIJA 1965. Kukavice
27. DŽIHANIĆ RAŠID NURKO 01.01.1922. Rogatica
28. GARAGIĆ SULEJMEN MURIS 04.04.1935. Rogatica
29. HADŽIHASANOVIĆ IBRAHIM SAFET 1950. Rogatica
30. HADŽIHASANOVIĆ HAMDO ZEHRUDIN 07.02.1953. Rogatica
31. HEĆO AHMET FUAD 18.03.1965. Rogatica
32. HODŽIĆ MUJO AMINA 05.06.1934. Rogatica
33. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
34. HODŽIĆ ABDURAHMAN IBRO 05.05.1929 Rogatica
35. HODZIC ISMET LATIF 15.08.2016 Rogatica
36. HODŽIĆ MURADIF MEHMED 06.06.1957. Rogatica
37. HODŽIĆ JAKUP MIRSADA (Rođ. BAJIĆ) 1968. Rogatica
38. HODŽIĆ NURKO MIRSADA (Rođ. ČAMO) 1967. Rogatica
.....Mirsada je bila trudna 8 mjeseci.
39. HODŽIĆ SINAN NAZIF 05.04.1927. Rogatica
40. HODŽIĆ MURADIF SALIH 23.10.1959 Šatorovići
41. HUREMOVIĆ SABIT HAJRO 20.08.1936. Rogatica
42. HUREMOVIĆ NEZIR SEJDA 11.04.1940. Rogatica
43. HURLA MEHMED AVDO 12.06.1955. Rogatica
44. IMAMOVIĆ SARIJA AHMO 15.07.1940 Rogatica
4. JUSUPOVIĆ HASAN RAMIZ 04.08.1946. Rogatica
46. KAHVEDŽIĆ ASIM ALIJA 20.04.1957 Rogatica
47. KAHVEDŽIĆ NAIL ASIM 12.04.1930. Rogatica
48. KAHVEDŽIĆ SALKO MEHMEDALIJA 01.02.1937. Rogatica
49. KAHVEDŽIĆ ASIM RAMIZ 19.09.1953. Rogatica
50. KAHVEDŽIĆ ASIM RASIM 24.04.1951. Rogatica
51. KAHVEDŽIĆ RASIM SAMIR 17.08.1975. Rogatica
52. KARTAL MEHO RUSMIR 05.05.1967. Rogatica
53. KONAKOVIĆ MEHMED ĆAMIL 1903. Rogatica
54. KRAŠIĆ SULEJMAN SEMIZ 1957. Goražde
55. KUJOVIĆ NEZIR HUSO 08.05.1936. Rogatica
56. KUJOVIĆ HAMED MUNIRA 01.12.1945. Rogatica
57. KULIĆ MAHMUT ALIJA 01.01.1937. Rogatica
58. KURTIĆ SALIH EDHEM 25.02.1956. Rogatica
59. KURTIĆ HUSO HAMED 1931. Rogatica
60. LUTVIĆ AVDO AVDIJA 03.06.1953. Rogatica
61. MEHMEDOVIĆ SULJAGA ISMET 05.11.1941. Rogatica
62. MUHIĆ SALIH RAŠIDA 1919 Rogatica
63. MUHIĆ IBRAHIM TAIB 10.09.1953. Rogatica
64. MUJČINOVIĆ ALIJA HASKA 1922. Rogatica
65. NALBANTIĆ HALID AHMED 10.05.1910. Rogatica
66. NALBANTIĆ AHMED BAKIR 15.01.1955. Rogatica
67. NALBANTIĆ MUHAMED RASIM 20.10.1964. Rogatica
68. OMERAGIĆ AHMET ALIJA 05.05.1931. Rogatica
69. OMERAGIĆ HAMID HIMZO nema podataka Rogatica
70. OSMANOVIĆ ADIL SULJO 03.05.1932 Rogatica
71. OSMANOVIĆ JAKUB SALIH (ili SALKO) 02.10.1959 Rogatica
72. OSMANOVIĆ JAKUB SALIM 22.08.1954. Rogatica
73. OTAJAGIĆ RAHMAN NAZIF 01.09.1956 Pašić Kula
74. OTAJAGIĆ NAZIF RAHMAN 11.12.1926. Pašić Kula
75. PAROVIĆ MURADIF MEHMED 09.02.1956. Parovici
76. RAMIĆ ALIJA AHMET 1930 Rogatica
77. RAMIĆ MUŠAN AZEM 15.07.1928 Rogatica
78. RAMIĆ nepoznato HASIBA 1931. Rogatica
79. SAČIĆ OMER SMAIL 02.04.1938. Rogatica
80. SALAN HUSO HATA 13.05.1900. Rogatica
81. SALAN AHMED IBRAHIM 11.06.1955. Rogatica
82. SEJTARIJA JUSO ISMET 18.08.1928. Rogatica
83. SELIMBEGOVIĆ OMER NEDŽIB (Tafro) 24.03.1924. Rogatica
84. SIJERČIĆ MUHAMED MUSTAFA 31.01.1929. Rogatica
85. SIJERČIĆ MUHAMED SALEM 15.09.1932. Rogatica
86. SOKOLOVIĆ ZAHIR HAFIZA 01.05.1900. Rogatica
87. SUĆESKA HUSEIN NURKO 28.11.1955. Rogatica
88. ŠABANIĆ MEHMED MEHO 05.06.1947. Rogatica
89. ŠABANIĆ MEHMED SUVAD 20.11.1951. Rogatica
90. ŠATROVIĆ EMIN ĆAMIL nema podataka Rogatica
91. ŠATROVIĆ EMIN RAMIZ 10.02.1934. Rogatica
92. ŠEHIĆ HASAN ASIM 12.05.1942. Rogatica
93. ŠEHIĆ HAJRUDIN ŠERIF 07.05.1967. Rogatica
94. ŠETIĆ HASIB HAMDO 21.05.1925. Rogatica
95. ŠKALJIĆ MUSTAFA FATIMA nema podataka Rogatica
96. ŠKALJIĆ MUSTAFA DEVLA 07.01.1925. Rogatica
97. ŠKALJIĆ TAIB HAZIM 19.06.1951. Rogatica
98. ŠKALJIĆ MEHO TAIB 03.01.1924. Rogatica
99. VATREŠ MUJO FATA 1910. Rogatica-sa Rudog
100. VATREŠ ĆAMIL HAMDIJA 15.01.1950. Rogatica
101. VATREŠ ĆAMIL OMER 01.01.1944. Rogatica
102. VATREŠ ĆAMIL SARIJA 19.10.1939. Rogatica
103. ZIMIĆ AVDIJA DŽEVAHIRA nema podataka Živaljevići
104. ZEC MUSTAFA HAFIZA 10.07.1900. Rogatica
105. ZUBEROVIĆ REDŽO AHMED 18.01.1953. Rogatica
106. ZUBEROVIC AHMED AHMEDIN 1990 Rogatica
107. ZUBEROVIC AHMED ANES 1991 Rogatica
108. ZUBEROVIĆ RAGIB REFIKA 06.09.1960. Rogatica
109. ZUBEROVIĆ MUJO FATA 26.10.1951. Rogatica
Odvedeni od crkvenog doma 20 juna ‘92:
1. AKŠAMIJA ABDULKADIR HASAN 07.09.1942. Rogatica
2. ČOLIĆ SULJO HAZIM 20.07.1934. Rogatica
3. ČOLIĆ HAZIM SAKIB 19.01.1956. Rogatica
4. HOLUČLIĆ AVDO DURMO 01.02.1932. Rogatica
5. HOLUČLIĆ DURMO MUBERIS 15.08.1954. Rogatica
6. HODŽIĆ NAIL AHMET 1939. Rogatica
7. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
8. HODŽIĆ M UHAMED HAŠIM 11.04.1949. Rogatica
9. HODŽIĆ ABDULAH REFIK 27.01.1959. Rogatica
10. MEHIĆ OSMAN ADIL 10.06.1958. Rogatica
11. MUFTIĆ SEJFULAH FUAD 30.05.1932. Rogatica .
12. MUFTIĆ FUAD SAMIR 24.11.1973. Rogatica
13. ŠTETA ABDULAH HAŠIM 30.03.1934. Rogatica
14. ŠUVALIJA UZEIR SULEJMEN 08.08.1946. Rogatica
Tog dana su crkvenom domu dovedeni i trojica Pasica, otac i dva sina ali su oni kasnije vraceni i naknadno su ubijeni sa suprugom odnosno majkom Nazom.
Njihova tijela su nedavno pronadjena:
15. PAŠIĆ MIDHAT EDIN 06.06.1974. Rogatica
16. PAŠIĆ MIDHAT EMIR 21.03.1973. Rogatica
17. PAŠIĆ SALKO MIDHAT 06.05.1941. Rogatica
18. PAŠIĆ KASIM NAZIJA 03.08.1953. Rogatica
Spisak ubijenih i nestalih 19 juna '92 u Rogatici tj. dijelu grada Gracanica koja se nalazi na lijevoj obali Rakitnice nije konacan pa molimo sviju koji znaju da nam pomognete...
Rajku Kušiću, glavnom i odgovornom za ovaj i još mnoge zločine na rogatičkoj općini (ukupno je ubijeno preko 1.000 bošnjačkih civila na prostoru općine Rogatica), počelo je suđenje u Beogradu, a ni ova vijest nije objavljena u medijima.
Inače, samo u mjesecu junu u gradu Rogatici i u selima: Seljani, Kovanj, Pašić Kula i Bjelogorci, koja se nalaze nadomak grada, jedan do dva kilometra od grada, ubijeno je preko 200 civila. Početkom juna desetak građana je stradalo od snajperskih hitaca i granata, jer grad je svakodnevno granatiran punih mjesec dana, počevši od 22. maja. Nakon toga u pobrojanim selima nadomak grada i u prigradskim i gradskim naseljima srpska vojska je upadala, zarobljavala civilno stanovništvo, nakon čega bi streljali sve muškarce starije od 14 godina.
To se sve desilo do tog 19. juna kada je izvršen najveći zločin. Od 130 ubijenih tog dana, oko 30 njih su bili žene i djeca.
Spisak ubijenih Rogatičana 19. juna:
Dorađeni spisak ubijenih i nestalih Rogatičana 19 juna ’92
1. AJANOVIĆ NAIL ARIF 28.03.1930. Šljedovići
2. AJANOVIĆ NAIL ZUFER 23.03.1937. Rogatica
3. ALIĆ ALIJA ARIF 07.05.1971. Rogatica
4. ALIĆ ARIF RAMIZ 20.10.1940. Rogatica
5. ALISPAHIĆ EJUB MUJESIRA 1936. Rogatica
6. BABIĆ AHMED ALIJA 10.10.1912. Rogatica
7. BABIĆ ENES ŠEMSA 15.05.1922. Rogatica
8. BAJIĆ BEĆIR MURADIF 1956. Pašić Kula
9. BIČIĆ SARIJA AGO 01.07.1949. Rogatica
10. BIČIĆ nepoznato SARIJA 07.04.1905. Rogatica
11. BOGILOVIĆ ALIJA ALIJA 1941. Rogatica
12. BOGILOVIĆ EDHEM SULEJMAN 01.02.1943. Rogatica
13. BRADARAC SALKO ALIJA 06.11.1930. Rogatica
14. BRANKOVIĆ ABDULAH ZIJAD 13.11.1934. Rogatica
15. CUPLOV ABDULAH ELVEDIN 15.06.1961. Rogatica
16. ĆAMO NURKO KADIRA 12.09.1961 Rogatica
17. ČAMDŽIJA AGAN SEID 05.02.1957. Kukavice
18. ČAUŠEVIĆ ALIJA BEĆIR 09.08.1937. Rogatica
19. ČAUŠEVIĆ ADEM LATIFA 1912 Rogatica
20. ČAVALIĆ MUSTAFA FAIK 16.02.1949. Rogatica
21. ČAVČIĆ EDHEM ĆAMIL 10.01.1958. Rogatica
22. ČAVČIĆ SALIH KEMAL 1965. Rogatica
23. ČAVČIĆ EDHEM MEHMED 23.03.1960. Rogatica
24. ČENGIĆ SALIH SEJDALIJA 09.05.1926. Rogatica
25. DEMIROVIĆ nepoznato SALKO 18.09.1935. Rogatica
26. DŽAFEROVIĆ RAMIZ ALIJA 1965. Kukavice
27. DŽIHANIĆ RAŠID NURKO 01.01.1922. Rogatica
28. GARAGIĆ SULEJMEN MURIS 04.04.1935. Rogatica
29. HADŽIHASANOVIĆ IBRAHIM SAFET 1950. Rogatica
30. HADŽIHASANOVIĆ HAMDO ZEHRUDIN 07.02.1953. Rogatica
31. HEĆO AHMET FUAD 18.03.1965. Rogatica
32. HODŽIĆ MUJO AMINA 05.06.1934. Rogatica
33. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
34. HODŽIĆ ABDURAHMAN IBRO 05.05.1929 Rogatica
35. HODZIC ISMET LATIF 15.08.2016 Rogatica
36. HODŽIĆ MURADIF MEHMED 06.06.1957. Rogatica
37. HODŽIĆ JAKUP MIRSADA (Rođ. BAJIĆ) 1968. Rogatica
38. HODŽIĆ NURKO MIRSADA (Rođ. ČAMO) 1967. Rogatica
.....Mirsada je bila trudna 8 mjeseci.
39. HODŽIĆ SINAN NAZIF 05.04.1927. Rogatica
40. HODŽIĆ MURADIF SALIH 23.10.1959 Šatorovići
41. HUREMOVIĆ SABIT HAJRO 20.08.1936. Rogatica
42. HUREMOVIĆ NEZIR SEJDA 11.04.1940. Rogatica
43. HURLA MEHMED AVDO 12.06.1955. Rogatica
44. IMAMOVIĆ SARIJA AHMO 15.07.1940 Rogatica
4. JUSUPOVIĆ HASAN RAMIZ 04.08.1946. Rogatica
46. KAHVEDŽIĆ ASIM ALIJA 20.04.1957 Rogatica
47. KAHVEDŽIĆ NAIL ASIM 12.04.1930. Rogatica
48. KAHVEDŽIĆ SALKO MEHMEDALIJA 01.02.1937. Rogatica
49. KAHVEDŽIĆ ASIM RAMIZ 19.09.1953. Rogatica
50. KAHVEDŽIĆ ASIM RASIM 24.04.1951. Rogatica
51. KAHVEDŽIĆ RASIM SAMIR 17.08.1975. Rogatica
52. KARTAL MEHO RUSMIR 05.05.1967. Rogatica
53. KONAKOVIĆ MEHMED ĆAMIL 1903. Rogatica
54. KRAŠIĆ SULEJMAN SEMIZ 1957. Goražde
55. KUJOVIĆ NEZIR HUSO 08.05.1936. Rogatica
56. KUJOVIĆ HAMED MUNIRA 01.12.1945. Rogatica
57. KULIĆ MAHMUT ALIJA 01.01.1937. Rogatica
58. KURTIĆ SALIH EDHEM 25.02.1956. Rogatica
59. KURTIĆ HUSO HAMED 1931. Rogatica
60. LUTVIĆ AVDO AVDIJA 03.06.1953. Rogatica
61. MEHMEDOVIĆ SULJAGA ISMET 05.11.1941. Rogatica
62. MUHIĆ SALIH RAŠIDA 1919 Rogatica
63. MUHIĆ IBRAHIM TAIB 10.09.1953. Rogatica
64. MUJČINOVIĆ ALIJA HASKA 1922. Rogatica
65. NALBANTIĆ HALID AHMED 10.05.1910. Rogatica
66. NALBANTIĆ AHMED BAKIR 15.01.1955. Rogatica
67. NALBANTIĆ MUHAMED RASIM 20.10.1964. Rogatica
68. OMERAGIĆ AHMET ALIJA 05.05.1931. Rogatica
69. OMERAGIĆ HAMID HIMZO nema podataka Rogatica
70. OSMANOVIĆ ADIL SULJO 03.05.1932 Rogatica
71. OSMANOVIĆ JAKUB SALIH (ili SALKO) 02.10.1959 Rogatica
72. OSMANOVIĆ JAKUB SALIM 22.08.1954. Rogatica
73. OTAJAGIĆ RAHMAN NAZIF 01.09.1956 Pašić Kula
74. OTAJAGIĆ NAZIF RAHMAN 11.12.1926. Pašić Kula
75. PAROVIĆ MURADIF MEHMED 09.02.1956. Parovici
76. RAMIĆ ALIJA AHMET 1930 Rogatica
77. RAMIĆ MUŠAN AZEM 15.07.1928 Rogatica
78. RAMIĆ nepoznato HASIBA 1931. Rogatica
79. SAČIĆ OMER SMAIL 02.04.1938. Rogatica
80. SALAN HUSO HATA 13.05.1900. Rogatica
81. SALAN AHMED IBRAHIM 11.06.1955. Rogatica
82. SEJTARIJA JUSO ISMET 18.08.1928. Rogatica
83. SELIMBEGOVIĆ OMER NEDŽIB (Tafro) 24.03.1924. Rogatica
84. SIJERČIĆ MUHAMED MUSTAFA 31.01.1929. Rogatica
85. SIJERČIĆ MUHAMED SALEM 15.09.1932. Rogatica
86. SOKOLOVIĆ ZAHIR HAFIZA 01.05.1900. Rogatica
87. SUĆESKA HUSEIN NURKO 28.11.1955. Rogatica
88. ŠABANIĆ MEHMED MEHO 05.06.1947. Rogatica
89. ŠABANIĆ MEHMED SUVAD 20.11.1951. Rogatica
90. ŠATROVIĆ EMIN ĆAMIL nema podataka Rogatica
91. ŠATROVIĆ EMIN RAMIZ 10.02.1934. Rogatica
92. ŠEHIĆ HASAN ASIM 12.05.1942. Rogatica
93. ŠEHIĆ HAJRUDIN ŠERIF 07.05.1967. Rogatica
94. ŠETIĆ HASIB HAMDO 21.05.1925. Rogatica
95. ŠKALJIĆ MUSTAFA FATIMA nema podataka Rogatica
96. ŠKALJIĆ MUSTAFA DEVLA 07.01.1925. Rogatica
97. ŠKALJIĆ TAIB HAZIM 19.06.1951. Rogatica
98. ŠKALJIĆ MEHO TAIB 03.01.1924. Rogatica
99. VATREŠ MUJO FATA 1910. Rogatica-sa Rudog
100. VATREŠ ĆAMIL HAMDIJA 15.01.1950. Rogatica
101. VATREŠ ĆAMIL OMER 01.01.1944. Rogatica
102. VATREŠ ĆAMIL SARIJA 19.10.1939. Rogatica
103. ZIMIĆ AVDIJA DŽEVAHIRA nema podataka Živaljevići
104. ZEC MUSTAFA HAFIZA 10.07.1900. Rogatica
105. ZUBEROVIĆ REDŽO AHMED 18.01.1953. Rogatica
106. ZUBEROVIC AHMED AHMEDIN 1990 Rogatica
107. ZUBEROVIC AHMED ANES 1991 Rogatica
108. ZUBEROVIĆ RAGIB REFIKA 06.09.1960. Rogatica
109. ZUBEROVIĆ MUJO FATA 26.10.1951. Rogatica
Odvedeni od crkvenog doma 20 juna ‘92:
1. AKŠAMIJA ABDULKADIR HASAN 07.09.1942. Rogatica
2. ČOLIĆ SULJO HAZIM 20.07.1934. Rogatica
3. ČOLIĆ HAZIM SAKIB 19.01.1956. Rogatica
4. HOLUČLIĆ AVDO DURMO 01.02.1932. Rogatica
5. HOLUČLIĆ DURMO MUBERIS 15.08.1954. Rogatica
6. HODŽIĆ NAIL AHMET 1939. Rogatica
7. HODŽIĆ ŠABAN HASIB 1939. Osovo
8. HODŽIĆ M UHAMED HAŠIM 11.04.1949. Rogatica
9. HODŽIĆ ABDULAH REFIK 27.01.1959. Rogatica
10. MEHIĆ OSMAN ADIL 10.06.1958. Rogatica
11. MUFTIĆ SEJFULAH FUAD 30.05.1932. Rogatica .
12. MUFTIĆ FUAD SAMIR 24.11.1973. Rogatica
13. ŠTETA ABDULAH HAŠIM 30.03.1934. Rogatica
14. ŠUVALIJA UZEIR SULEJMEN 08.08.1946. Rogatica
Tog dana su crkvenom domu dovedeni i trojica Pasica, otac i dva sina ali su oni kasnije vraceni i naknadno su ubijeni sa suprugom odnosno majkom Nazom.
Njihova tijela su nedavno pronadjena:
15. PAŠIĆ MIDHAT EDIN 06.06.1974. Rogatica
16. PAŠIĆ MIDHAT EMIR 21.03.1973. Rogatica
17. PAŠIĆ SALKO MIDHAT 06.05.1941. Rogatica
18. PAŠIĆ KASIM NAZIJA 03.08.1953. Rogatica
Spisak ubijenih i nestalih 19 juna '92 u Rogatici tj. dijelu grada Gracanica koja se nalazi na lijevoj obali Rakitnice nije konacan pa molimo sviju koji znaju da nam pomognete...
-
Chloe
- Photo mod
- Posts: 72086
- Joined: 03/10/2011 20:11
#3213 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Međunarodni dan borbe protiv seksualnog nasilja u ratu - 19.06.
" Foča je prva općina u Bosni i Hercegovini po broju ubijenih žena i poznata kao najveće mjesto sistematskog silovanja i zlostavljanja žena Bošnjakinja tokom rata. Na nekoliko lokacija u i oko Foče postojali su logori i zatočenički centri gdje su bošnjački civili – žene i djevojčice bile sistematski silovane i seksualno zlostavljane.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, seksualno nasilje bilo je dio ratne strategije rukovodstva Republike Srpske s ciljem da se okupirani prostor u potpunosti “očisti” od bošnjačkog stanovništva. Silovano ih je više od hiljadu, a Tužilaštvo BiH je u prvoj polovine ove godine podiglo samo jednu optužnicu za silovanje.
Podsjetimo, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je kroz predmete Tadić, Mučić i drugi, Furundžija, Kunarac i drugi te Krstić, uspostavio prekretnice u međunarodnom pravu. MKSJ je omogućio krivično gonjenje seksualnog nasilja kao ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i genocid. Ovim predmetima, silovanje je priznato kao sofisticirano oružje rata, koje se koristi kako bi se žrtva zastrašila, progonila i terorisala.
Obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u ratu značajna je prilika da se ukaže na sporost u procesuiranju ratnih zločina, ali i potrebu pružanja podrške udruženjima u BiH u njihovoj borbi protiv stigmatizacije i borbi za ostvarivanje prava odnosno obezbjeđenja zakonskog okvira zaštite prava civilnih žrtava rata. "
-
Zastozato
- Posts: 1002
- Joined: 27/09/2014 23:18
#3214 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Danas je 19. juni, 31 godina od pada pola Rogatice, odnosno lijeve obale Rakitnice. U naseljima Gračanica, Tekija, Holuč i Rudo ubijeno je, ili od tog dana se vodi kao nestalo, oko 130 građana Rogatice.
https://www.rogatica.com/2023/06/18/19- ... ogatica-4/
Tekst je prenesen sa stranice www.rogatica.com.
Prije nekoliko godina, u ovo vrijeme, smo objavili sest prica ljudi koji su prezivjeli 19.06.1992. godine. Bile su to dramaticne price a posebno interesantno je bilo to da su ti ljudi bili u tom momentu u razlicitim dijelovima Rogatice. Svako od njih je to dozivio na svoj nacin i iz svog ugla predstavio sta se tada dogadjalo. Obzirom da je 19.06.1992. godine, dan tragicnog stradanja Rogaticana i Rogatice , dosli smo na ideju da te price objedinimo u jednu. Iz svih tekstova smo uzeli dijelove i pokusali spajanjem napraviti jednu pricu. Ni ova prica nije izgubila na svojoj dramaticnosti kao sto su bile dramaticne i svaka prica pojedinacno. Uvjerite se i sami.
19.06.1992, dan kada je umirala Rogatica
Bio je to dan kao i prethodnih trideset. Otkako je Rogatica, sredinom maja, napadnuta iz svih mogucih orudja svaki dan nam je bio isti. Postalo je vise depresivno sve to prezivljavati na ogranicenom prostoru, sa potpuno ogranicenim kretanjem i salvama granata sa kojim smo se budili i koje bi utihnule u noc pred spavanje. Svaki dan isti. Neizvjesnost i strah su nam se uvukli u kosti. Nigdje svjetla na vidiku. Rogatica se ne brani organizovano. Neuvezane grupe po kvartovima pokusavaju zastiti sebe i svoje. Zbog ogranicenog kretanja vrlo cesto ne znamo sta se tog momenta odigrava u blizem komsiluku.
Nema više živa roba kojem nije jasno šta se dešava. I oni najtvrdogaviji, uključujući i moju mamu, shvatiše da je vrag odnio šalu i da će sretnim ali i napaćenim biti onaj ko preživi, ako iko preživi, jer ovdje smo k’o glineni golubovi, pokretne mete kojima se svaki pokret može okarakterisati kao grijeh i zbog čega će biti kažnjeni ili je možda bolje reći nagrađeni, smrću, jer iako nevjerovatno, u ovim trenutcima smrt se čini boljom, puno boljom opcijom.
I dok šćućuren u ćošku učionice čekam a ni sam ne znam šta, uspomene mi naviru k’o nabujala voda Rakitnice nakon dugih jesenskih kiša, i pokušavaju da me zaštite od užasne stvarnosti ovog devetnestog Juna.
Tolike godine prodjose, svasta se zaboravi, i sto treba i sto ne treba, ali taj dan nikada.
19.juni, na oko kao i ostali ratni dani. Mi onako naivni, mislimo da je to samo nesto sto ce brzo proci. Brzo proci pa opet po starom, ja tu, on tamo, oni…svako za svojim poslom, ali…
Pobogu kada sad to sve sagledam, sta se desilo tog dana, pitam se sto li sam ja ostao tu?
Tu gdje niti jedan normalan covjek na ovom svijetu ne bi ostao. Prosto sam im se nudio,k`o na dlanu, samo da me pokupe. Ali tog dana ne predjose preko mosta, kao da su znali da je predstava u Gracanici pocela i da malobrojna publika posmatra,dajuci do znanja,sta i tu malobrojnu publiku ceka.
A pocelo je rano.
Tenkovska paljba kao da je najvila početak za napad, jer ubrzo poslije toga su se začuli pucnjevi iz protiv-raketnih bacača i granate iz područja Ptičijaka i „Uprave puteva“ kako smo zvali naselje iznad trafostanice s desne strane puta prema Seljanima. Sudeći po zvukovima koji su dopirali do nas, jer se nismo usudili izaći iz učionice, ovo je do sada najžešći napad na grad koji niko nije branio, napad na nedužno stanovništvo mahala koje nije imalo priliku da se skloni na sigurno, ako takvo mjesto uopšte i postoji. Napad na imovinu, godinama prenošenu s koljena na koljeno, imovinu stečenu dugogodišnjim, teškim i poštenim radom ljudi koji činiše ovaj grad čaršijom, ljudi koji Rogatici dadoše najljepše epitete, ljudi zbog kojih je Rogatica i bila to što jeste.
Puca se na sve strane, svaki pedalj Rogatice je pod granatama. Ima nesto neobicno u ovome. Nesto se desava a informacija skoro da i nema. Rogatica gori. Stizu informacije od onih koji su uspjeli izbjeci masakr da se u Tekiji, Gracanici i Holucu desavaju strasne stvari. Dakle pocelo je stravicnije nego sto je dosad bilo. Uskoro cemo i mi biti na redu. Niko ne zna tacno sta se desava ali sve govori da se desava ono cega su se pribojavali svi oni koji su otisli. Masakri se desavaju u manjim mjestima, u velikim skoro nikad.
Do tada bijahosmo naviknuti da se puca po carsiji, pa nekako nam je Gracanica davala neku sigurnost. Jer ako zagusti, moglo se nekako preci most i skloniti se, bar na trenutak pobjeci od zla koje sjedi tu tik za vratom.
Cak su i moji likovi govorili da bjezimo u Gracanicu, jer eno Meho Kartal odvede Ruleta na Holuc, ali nama se nekako ne dade, valjda se sudbina htjela poigrati sudbinama likova ovih poslijednjih mohikanaca.
Sistematski su upali sa svih strana,znajuci da je taj kvart spreman za ono sto se zove nestati sa lica zemlje. Upadali su, zarobljavali, neke odmah ubijali,a neke koji su imali srece, vodili u zarobljenistvo. Nisam se nalazio direktno u Gracanici,ali sam kod vatrogasnog doma i one zgrade u izgradnji osjetio svaki metak, svaku granatu, vrisak zenskih i djecijih glasova, miris paljevine,sablasnu tisinu poslije svega.
Napad na Tekiju ga je iznenadio kao i sve ostale stanovnike tog dijela Rogatice. Njega je napad na Tekiju, Gračanicu i Holuč zatekao u majčinoj kući. Munjevitom brzinom ušao je u svoju kuću i popeo se na tavan. Okolo je sve gorilo a četnici su upadali u kuće. Čuo je rahmetli majku koja je pomagala: Gdje mi je Zihnija?! Gdje mi je Zihnija?! Četnici su joj rekli da će ići u «kolektivni smještaj», u rogatički zloglasni logor.
Zihnija je sve to slušao sa tavana svoje nove kuće. Odjednom su četnici ušli u kuću, pucajući kratkim rafalima. Pretražili su sve sobe i nisu ga našli. Neko od njih je rekao: Šta je sa tavanom?! U tim momentima Zihniji su prolazilie slike djece Edina i Emira, žene Mejre, majke Šuhre i pomislio je da su mu to zadnji trenutci. Očekivao je svakog trenutka da se tavanski poklopac podigne i da na tavan uđu četnici i tu ga na licu mjesta ubiju.
Sa tim mislima miješali su se jauci i pomagnjavija Bošnjaka Rogatice, pucnji iz svih oružja i oruđa ali i odgorijevanje zapaljenih bošnjačkih kuća.
Ovo je kraj pomislio je Zihnija u sebi.
Napali su cetnicki zlotvori tog 19 juna Gracanicu. Dosta naroda je vec bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuca. Prije Gracanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.
Pofatali su i pobili tu, na vrh Tekije u prvi mah, nekoliko starijih osoba. Basca Devle i Fatime Skaljic je bila zarasla i tu je nesto mladjeg svijeta naslo spas: Delije, Teskeredzici…..
Cetnici nisu smjeli uci, nego su samo bacili nekolike rucne bombe. Bilo je povrijedjenih od kojih je teze prosao Nedim Teskeredzic kog je potrefilo u oko.
Mislim da su mu ostale trajne posljedice…..
Gorjelo je i pucalo na sve strane, dzehenem ovozemaljski.
Moj muz Sejdalija i ja smo se krili u kuci. Kad su navalili cetnici Sejdalija mi je rekao da bjezim a da ce on ostati. Imao je kod sebe pistolj.
Bjezati se nije imalo kud jer je cetnika bilo jako puno i napadali su sa svih strana i iz svih raspolozivih oruzja i orudja. A imali su ga svakakvog u izobilju
Strahovit prasak, k’o kad se sav elektricitet groma skupi u jednu vatrenu loptu pa podere najdeblje stablo kestena u gradu, me vrati u stvarnost i onako mahinalno potrčah prema razbijenom prozoru učionice koji gleda na glavnu „Titovu“ ulicu i tamo preko parka na menzu „Sjemeća“ i vidjeh, vidjeh tenk u svoj svojoj veličini i njegovu dugu cijev uperenu ravno prema čaršiji i vidjeh kako bljuje vatru na ono što mi je tako priraslo za srce, na ono čime se ponosih, bljuje vatru na moj identitet, na moj grad. Izbezumljen i prestravljen se vratih u ćošak i sjedoh pored mame, niz čije lice se zakotrljaše dvije vrele suze. Tihe, vrele i bolne suze kao da mi potvrdiše poraz jednog jakog karaktera prepunog ljubavi i vjere prema ljudima i napokon priznadoše da Rogatice više nema, ne onakve kakvu je ja znadoh dosad.
Bio sam haman i zakucio,al stade prst u zraku i osta da visi.Osta nijem i garav od palezi i izranjavan vatrom i kamom.Skvrcen. Modar.Htio bih podijeliti ljepotu male mahale, okicenu kucercima ,mirisnim avlijama,nabujalim zelenilom bascama i zivotima.Zapjevo bih sevdalinku u aksam.Pustio bih da me omamljena drzi to osjecanje ne cineci nista sto bi ga moglo prekinuti.Zacujem i avaze sto zovu na podnevnu kahvu u nekoj od komsijskih avlija, na siltetu i uz jastuke sa heklanjem.I mir je. Cuju se djecji glasovi, cvrkuti ptica. Odnekud dopire i bosanska pjesma. Nanule i cesma. Ibrik.
Sve je gorjelo i pucalo je na sve strane. Mene su stigli i zarobili cetnici.
U prvi mah su me otjerali i zatvorili sa drugim zenama i djecom u kucu naseg komsije Asima Zagorice.
Muskarce su odmah ubijali iako su to bili uglavnom starci. Preko puta nase kuce su ubili: Ismeta Sejtariju, Nazifa Hodzica, Agu Bicu…
Gracanicu podavise,vristi svijet,gori sve.Napadaju iz svih coskova,ne zna se vise nista,a ja se zabetoniro,pa ko da mi je nesta moje noge odsjeklo,vec samo gutam ono sve sto se ispred moga nosa desava,pa onako iz prvog reda kina zivota,gledam,slusam,usisavam u sebe nesto,sto i dan danas,kad se toga sjetim,ko da se juce desilo.
Sto prizdiste Tekiju!? Sto,komso ,Gracanicu i Holuc?? Sto Pohrid i Poljun, susjedu nas.!? Pa Kruscicu, Trg, Pticijak? Rudo!!!?Sto to Upaliste nam nasu Rogaticu?! Svu je zazdiste! Svu, bez Donjeg Polja i Karanfil Mahale.
Sto nas ovo drzite u skoli i mucite nas? Sto nam ne date dihati i jesti? Pa, ako smo i u zatvoru mi bismo kuci. Kako smo dosad!? Sto nam nejac zlostavljate i cvilite nam duse? Pa helac uciniste nizasta.!
Prst skvrcen, visi. Dusa suplja i kroz nju promaha svira.Tijelo slomljeno i skrseno pa se nadvilo nad provaliju i samo ceka kad ce strmoglaviti u bezdan mracni koji ste nam otkad i otkad spremali.
Poslije nekog vremena su cetnici nas, zene i djecu, poveli prema crkvi.
Progoneci nas niz nasu ulicu vidjela sam da nasa kuca gori i zapomagala govoreci da je muz ostao u kuci.
Jedan od cetnika se prodero na mene, govoreci:
“Cut` bre zeno, spasavaj svoju glavu.”
Po mom misljlenju to su bili srbijanci izmijesani sa domacim srbima.
Kud god smo prolazili sve je gorjelo, culi su se jauci i pomaganja izbezumljenog naroda.
Svuda su lezale nase ubijene komsije, isto tako i po drugim ulicama.
Bile smo zatvorene kod crkve i tu smo ostale nekoliko dana.
Sto to , bolan, Zlaja,Mirko i Danko zensku celjad nam odvodite? Sto Nocas? Pa sve gori!Pustite nam curice da su uz majke. Boli vatra mladu kožu zesce neg nasu , stariju!Ne cinite blud!
To je pomama! Imate i vi sestre i majke?
Ne suj Vlado majke i ne sibaj. Pa dje ce ti dusa.
Kako si ,bolan Cera mogo zapaliti!?Samo je hto biti uz majku i oca.
Kako ste, komsije, samo jednom sahatu, preko trista nejaci mogli pobiti i zapaliti po Holucu i Gracanici?Svi bijahu civili!Stari,djeca i zene.
U ime cega?
U cije ime?
Za Sta?
Prst vise ne visi.
Kasnije smo autobusima prebacene prema Zepi i Olovu, Kladnju.
19. juni je inicijalna kapisla koja donosi prevagu u odluci za pokret. Nema se vise sta cekati. Mora se krenuti ali je pitanje gdje. Skoro da nema slobodne teritorije jer citava Bosna gori. Znamo mi to ali jedino sto zelimo je to da odemo tamo gdje je bar organizovan otpor pa ako treba dati zivot bar da se ne da jeftino. Mjesta u kojima se pruza otpor su Gorazde i Sarajevo. Put do Gorazda je kraci i uglavnom se vecina odlucje krenuti u tom pravcu. Gracanica i Holuc su blokirani tako da nam jedino preostaje put preko Ljuna, Vragolova pa onda dolinom Prace prema Ustipraci i Gorazdu.
Nemamo se sta posebno spremati jer nasi ranci su uvijek bili spremni u slucaju brzog pokretanja usljed izenadnih napada. Odlucuje se da se krene nocu, pod okriljem tame, negdje oko 2 sata ujutro.
Povorka je velika i svakog momenta je sve veca jer se pridruzuju ljudi iz Podljuna, Podhrida i Toplika. Citava Rogatica je u pokretu. Krecemo se prema Dolovima a onda iznenada svijetleca raketa koja obasjava citav grad, kao da je svanulo. Strahujemo da nismo mozda otkriveni. Hoce li poceti granate? Okrecemo se i posljednji put gledamo svoj grad pod svjetlom tih svjetlecih raketa. Nije bilo granata. Kao da su htjeli da nam upute poruku. Evo vam , pogledajte posljednji put svoj grad jer ga nikada vise necete vidjeti.
Bilo bi mi sve ovo malo nepotpuno da se prica o danu stradanja i njihovim zrtvama a da se ne spomenu i njihovi pocinitelji. Jer postoje mnogi svjedoci koji su prezivjeli taj pokolj, pa naravno kao i ja u vise navrata spomenuli njihova imena.Da li cemo se jos godinama obmanjivati njihovim lazima, da li je bio Persa onaj Perkovic rukometas u Gracanici?
Bio je, a i bili su i mnogi drugi koji nam pricaju andersenove bajke, i pitam se danas, poslije svega, kada se sretnemo oci u oci, smijemo li ih ista pitati, ili mi hocemo jednostavno da zaboravimo dan koji se zove 19. juni 1992.
Ovdje zavrasava prica o 19. junu 1992. godine. Sta je dalje bilo sa ljudima koji su se pokrenuli treba posebno pisati. To zasluzuje jednu novu pricu jer put koji je bio pred ovim ljudima je bio put pakla.
Mi , komsije nase , svi polako umiremo.Neko sa patnjom i u mukama, a neko nako. Kako je ko zaradio..
Ali,… Sjecanja nikad ne umiru.
https://www.rogatica.com/2023/06/18/19- ... ogatica-4/
Tekst je prenesen sa stranice www.rogatica.com.
Prije nekoliko godina, u ovo vrijeme, smo objavili sest prica ljudi koji su prezivjeli 19.06.1992. godine. Bile su to dramaticne price a posebno interesantno je bilo to da su ti ljudi bili u tom momentu u razlicitim dijelovima Rogatice. Svako od njih je to dozivio na svoj nacin i iz svog ugla predstavio sta se tada dogadjalo. Obzirom da je 19.06.1992. godine, dan tragicnog stradanja Rogaticana i Rogatice , dosli smo na ideju da te price objedinimo u jednu. Iz svih tekstova smo uzeli dijelove i pokusali spajanjem napraviti jednu pricu. Ni ova prica nije izgubila na svojoj dramaticnosti kao sto su bile dramaticne i svaka prica pojedinacno. Uvjerite se i sami.
19.06.1992, dan kada je umirala Rogatica
Bio je to dan kao i prethodnih trideset. Otkako je Rogatica, sredinom maja, napadnuta iz svih mogucih orudja svaki dan nam je bio isti. Postalo je vise depresivno sve to prezivljavati na ogranicenom prostoru, sa potpuno ogranicenim kretanjem i salvama granata sa kojim smo se budili i koje bi utihnule u noc pred spavanje. Svaki dan isti. Neizvjesnost i strah su nam se uvukli u kosti. Nigdje svjetla na vidiku. Rogatica se ne brani organizovano. Neuvezane grupe po kvartovima pokusavaju zastiti sebe i svoje. Zbog ogranicenog kretanja vrlo cesto ne znamo sta se tog momenta odigrava u blizem komsiluku.
Nema više živa roba kojem nije jasno šta se dešava. I oni najtvrdogaviji, uključujući i moju mamu, shvatiše da je vrag odnio šalu i da će sretnim ali i napaćenim biti onaj ko preživi, ako iko preživi, jer ovdje smo k’o glineni golubovi, pokretne mete kojima se svaki pokret može okarakterisati kao grijeh i zbog čega će biti kažnjeni ili je možda bolje reći nagrađeni, smrću, jer iako nevjerovatno, u ovim trenutcima smrt se čini boljom, puno boljom opcijom.
I dok šćućuren u ćošku učionice čekam a ni sam ne znam šta, uspomene mi naviru k’o nabujala voda Rakitnice nakon dugih jesenskih kiša, i pokušavaju da me zaštite od užasne stvarnosti ovog devetnestog Juna.
Tolike godine prodjose, svasta se zaboravi, i sto treba i sto ne treba, ali taj dan nikada.
19.juni, na oko kao i ostali ratni dani. Mi onako naivni, mislimo da je to samo nesto sto ce brzo proci. Brzo proci pa opet po starom, ja tu, on tamo, oni…svako za svojim poslom, ali…
Pobogu kada sad to sve sagledam, sta se desilo tog dana, pitam se sto li sam ja ostao tu?
Tu gdje niti jedan normalan covjek na ovom svijetu ne bi ostao. Prosto sam im se nudio,k`o na dlanu, samo da me pokupe. Ali tog dana ne predjose preko mosta, kao da su znali da je predstava u Gracanici pocela i da malobrojna publika posmatra,dajuci do znanja,sta i tu malobrojnu publiku ceka.
A pocelo je rano.
Tenkovska paljba kao da je najvila početak za napad, jer ubrzo poslije toga su se začuli pucnjevi iz protiv-raketnih bacača i granate iz područja Ptičijaka i „Uprave puteva“ kako smo zvali naselje iznad trafostanice s desne strane puta prema Seljanima. Sudeći po zvukovima koji su dopirali do nas, jer se nismo usudili izaći iz učionice, ovo je do sada najžešći napad na grad koji niko nije branio, napad na nedužno stanovništvo mahala koje nije imalo priliku da se skloni na sigurno, ako takvo mjesto uopšte i postoji. Napad na imovinu, godinama prenošenu s koljena na koljeno, imovinu stečenu dugogodišnjim, teškim i poštenim radom ljudi koji činiše ovaj grad čaršijom, ljudi koji Rogatici dadoše najljepše epitete, ljudi zbog kojih je Rogatica i bila to što jeste.
Puca se na sve strane, svaki pedalj Rogatice je pod granatama. Ima nesto neobicno u ovome. Nesto se desava a informacija skoro da i nema. Rogatica gori. Stizu informacije od onih koji su uspjeli izbjeci masakr da se u Tekiji, Gracanici i Holucu desavaju strasne stvari. Dakle pocelo je stravicnije nego sto je dosad bilo. Uskoro cemo i mi biti na redu. Niko ne zna tacno sta se desava ali sve govori da se desava ono cega su se pribojavali svi oni koji su otisli. Masakri se desavaju u manjim mjestima, u velikim skoro nikad.
Do tada bijahosmo naviknuti da se puca po carsiji, pa nekako nam je Gracanica davala neku sigurnost. Jer ako zagusti, moglo se nekako preci most i skloniti se, bar na trenutak pobjeci od zla koje sjedi tu tik za vratom.
Cak su i moji likovi govorili da bjezimo u Gracanicu, jer eno Meho Kartal odvede Ruleta na Holuc, ali nama se nekako ne dade, valjda se sudbina htjela poigrati sudbinama likova ovih poslijednjih mohikanaca.
Sistematski su upali sa svih strana,znajuci da je taj kvart spreman za ono sto se zove nestati sa lica zemlje. Upadali su, zarobljavali, neke odmah ubijali,a neke koji su imali srece, vodili u zarobljenistvo. Nisam se nalazio direktno u Gracanici,ali sam kod vatrogasnog doma i one zgrade u izgradnji osjetio svaki metak, svaku granatu, vrisak zenskih i djecijih glasova, miris paljevine,sablasnu tisinu poslije svega.
Napad na Tekiju ga je iznenadio kao i sve ostale stanovnike tog dijela Rogatice. Njega je napad na Tekiju, Gračanicu i Holuč zatekao u majčinoj kući. Munjevitom brzinom ušao je u svoju kuću i popeo se na tavan. Okolo je sve gorilo a četnici su upadali u kuće. Čuo je rahmetli majku koja je pomagala: Gdje mi je Zihnija?! Gdje mi je Zihnija?! Četnici su joj rekli da će ići u «kolektivni smještaj», u rogatički zloglasni logor.
Zihnija je sve to slušao sa tavana svoje nove kuće. Odjednom su četnici ušli u kuću, pucajući kratkim rafalima. Pretražili su sve sobe i nisu ga našli. Neko od njih je rekao: Šta je sa tavanom?! U tim momentima Zihniji su prolazilie slike djece Edina i Emira, žene Mejre, majke Šuhre i pomislio je da su mu to zadnji trenutci. Očekivao je svakog trenutka da se tavanski poklopac podigne i da na tavan uđu četnici i tu ga na licu mjesta ubiju.
Sa tim mislima miješali su se jauci i pomagnjavija Bošnjaka Rogatice, pucnji iz svih oružja i oruđa ali i odgorijevanje zapaljenih bošnjačkih kuća.
Ovo je kraj pomislio je Zihnija u sebi.
Napali su cetnicki zlotvori tog 19 juna Gracanicu. Dosta naroda je vec bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuca. Prije Gracanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.
Pofatali su i pobili tu, na vrh Tekije u prvi mah, nekoliko starijih osoba. Basca Devle i Fatime Skaljic je bila zarasla i tu je nesto mladjeg svijeta naslo spas: Delije, Teskeredzici…..
Cetnici nisu smjeli uci, nego su samo bacili nekolike rucne bombe. Bilo je povrijedjenih od kojih je teze prosao Nedim Teskeredzic kog je potrefilo u oko.
Mislim da su mu ostale trajne posljedice…..
Gorjelo je i pucalo na sve strane, dzehenem ovozemaljski.
Moj muz Sejdalija i ja smo se krili u kuci. Kad su navalili cetnici Sejdalija mi je rekao da bjezim a da ce on ostati. Imao je kod sebe pistolj.
Bjezati se nije imalo kud jer je cetnika bilo jako puno i napadali su sa svih strana i iz svih raspolozivih oruzja i orudja. A imali su ga svakakvog u izobilju
Strahovit prasak, k’o kad se sav elektricitet groma skupi u jednu vatrenu loptu pa podere najdeblje stablo kestena u gradu, me vrati u stvarnost i onako mahinalno potrčah prema razbijenom prozoru učionice koji gleda na glavnu „Titovu“ ulicu i tamo preko parka na menzu „Sjemeća“ i vidjeh, vidjeh tenk u svoj svojoj veličini i njegovu dugu cijev uperenu ravno prema čaršiji i vidjeh kako bljuje vatru na ono što mi je tako priraslo za srce, na ono čime se ponosih, bljuje vatru na moj identitet, na moj grad. Izbezumljen i prestravljen se vratih u ćošak i sjedoh pored mame, niz čije lice se zakotrljaše dvije vrele suze. Tihe, vrele i bolne suze kao da mi potvrdiše poraz jednog jakog karaktera prepunog ljubavi i vjere prema ljudima i napokon priznadoše da Rogatice više nema, ne onakve kakvu je ja znadoh dosad.
Bio sam haman i zakucio,al stade prst u zraku i osta da visi.Osta nijem i garav od palezi i izranjavan vatrom i kamom.Skvrcen. Modar.Htio bih podijeliti ljepotu male mahale, okicenu kucercima ,mirisnim avlijama,nabujalim zelenilom bascama i zivotima.Zapjevo bih sevdalinku u aksam.Pustio bih da me omamljena drzi to osjecanje ne cineci nista sto bi ga moglo prekinuti.Zacujem i avaze sto zovu na podnevnu kahvu u nekoj od komsijskih avlija, na siltetu i uz jastuke sa heklanjem.I mir je. Cuju se djecji glasovi, cvrkuti ptica. Odnekud dopire i bosanska pjesma. Nanule i cesma. Ibrik.
Sve je gorjelo i pucalo je na sve strane. Mene su stigli i zarobili cetnici.
U prvi mah su me otjerali i zatvorili sa drugim zenama i djecom u kucu naseg komsije Asima Zagorice.
Muskarce su odmah ubijali iako su to bili uglavnom starci. Preko puta nase kuce su ubili: Ismeta Sejtariju, Nazifa Hodzica, Agu Bicu…
Gracanicu podavise,vristi svijet,gori sve.Napadaju iz svih coskova,ne zna se vise nista,a ja se zabetoniro,pa ko da mi je nesta moje noge odsjeklo,vec samo gutam ono sve sto se ispred moga nosa desava,pa onako iz prvog reda kina zivota,gledam,slusam,usisavam u sebe nesto,sto i dan danas,kad se toga sjetim,ko da se juce desilo.
Sto prizdiste Tekiju!? Sto,komso ,Gracanicu i Holuc?? Sto Pohrid i Poljun, susjedu nas.!? Pa Kruscicu, Trg, Pticijak? Rudo!!!?Sto to Upaliste nam nasu Rogaticu?! Svu je zazdiste! Svu, bez Donjeg Polja i Karanfil Mahale.
Sto nas ovo drzite u skoli i mucite nas? Sto nam ne date dihati i jesti? Pa, ako smo i u zatvoru mi bismo kuci. Kako smo dosad!? Sto nam nejac zlostavljate i cvilite nam duse? Pa helac uciniste nizasta.!
Prst skvrcen, visi. Dusa suplja i kroz nju promaha svira.Tijelo slomljeno i skrseno pa se nadvilo nad provaliju i samo ceka kad ce strmoglaviti u bezdan mracni koji ste nam otkad i otkad spremali.
Poslije nekog vremena su cetnici nas, zene i djecu, poveli prema crkvi.
Progoneci nas niz nasu ulicu vidjela sam da nasa kuca gori i zapomagala govoreci da je muz ostao u kuci.
Jedan od cetnika se prodero na mene, govoreci:
“Cut` bre zeno, spasavaj svoju glavu.”
Po mom misljlenju to su bili srbijanci izmijesani sa domacim srbima.
Kud god smo prolazili sve je gorjelo, culi su se jauci i pomaganja izbezumljenog naroda.
Svuda su lezale nase ubijene komsije, isto tako i po drugim ulicama.
Bile smo zatvorene kod crkve i tu smo ostale nekoliko dana.
Sto to , bolan, Zlaja,Mirko i Danko zensku celjad nam odvodite? Sto Nocas? Pa sve gori!Pustite nam curice da su uz majke. Boli vatra mladu kožu zesce neg nasu , stariju!Ne cinite blud!
To je pomama! Imate i vi sestre i majke?
Ne suj Vlado majke i ne sibaj. Pa dje ce ti dusa.
Kako si ,bolan Cera mogo zapaliti!?Samo je hto biti uz majku i oca.
Kako ste, komsije, samo jednom sahatu, preko trista nejaci mogli pobiti i zapaliti po Holucu i Gracanici?Svi bijahu civili!Stari,djeca i zene.
U ime cega?
U cije ime?
Za Sta?
Prst vise ne visi.
Kasnije smo autobusima prebacene prema Zepi i Olovu, Kladnju.
19. juni je inicijalna kapisla koja donosi prevagu u odluci za pokret. Nema se vise sta cekati. Mora se krenuti ali je pitanje gdje. Skoro da nema slobodne teritorije jer citava Bosna gori. Znamo mi to ali jedino sto zelimo je to da odemo tamo gdje je bar organizovan otpor pa ako treba dati zivot bar da se ne da jeftino. Mjesta u kojima se pruza otpor su Gorazde i Sarajevo. Put do Gorazda je kraci i uglavnom se vecina odlucje krenuti u tom pravcu. Gracanica i Holuc su blokirani tako da nam jedino preostaje put preko Ljuna, Vragolova pa onda dolinom Prace prema Ustipraci i Gorazdu.
Nemamo se sta posebno spremati jer nasi ranci su uvijek bili spremni u slucaju brzog pokretanja usljed izenadnih napada. Odlucuje se da se krene nocu, pod okriljem tame, negdje oko 2 sata ujutro.
Povorka je velika i svakog momenta je sve veca jer se pridruzuju ljudi iz Podljuna, Podhrida i Toplika. Citava Rogatica je u pokretu. Krecemo se prema Dolovima a onda iznenada svijetleca raketa koja obasjava citav grad, kao da je svanulo. Strahujemo da nismo mozda otkriveni. Hoce li poceti granate? Okrecemo se i posljednji put gledamo svoj grad pod svjetlom tih svjetlecih raketa. Nije bilo granata. Kao da su htjeli da nam upute poruku. Evo vam , pogledajte posljednji put svoj grad jer ga nikada vise necete vidjeti.
Bilo bi mi sve ovo malo nepotpuno da se prica o danu stradanja i njihovim zrtvama a da se ne spomenu i njihovi pocinitelji. Jer postoje mnogi svjedoci koji su prezivjeli taj pokolj, pa naravno kao i ja u vise navrata spomenuli njihova imena.Da li cemo se jos godinama obmanjivati njihovim lazima, da li je bio Persa onaj Perkovic rukometas u Gracanici?
Bio je, a i bili su i mnogi drugi koji nam pricaju andersenove bajke, i pitam se danas, poslije svega, kada se sretnemo oci u oci, smijemo li ih ista pitati, ili mi hocemo jednostavno da zaboravimo dan koji se zove 19. juni 1992.
Ovdje zavrasava prica o 19. junu 1992. godine. Sta je dalje bilo sa ljudima koji su se pokrenuli treba posebno pisati. To zasluzuje jednu novu pricu jer put koji je bio pred ovim ljudima je bio put pakla.
Mi , komsije nase , svi polako umiremo.Neko sa patnjom i u mukama, a neko nako. Kako je ko zaradio..
Ali,… Sjecanja nikad ne umiru.
-
Chloe
- Photo mod
- Posts: 72086
- Joined: 03/10/2011 20:11
#3215 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Još uvijek krvavi datum sjevnu nam pred očima, ali nažalost zaboravljamo, pokazujemo to svakodnevno, svojim razmišljanjem, djelovanjem, načinom života i odnosima jedni prema drugima.Bio je, a i bili su i mnogi drugi koji nam pricaju andersenove bajke, i pitam se danas, poslije svega, kada se sretnemo oci u oci, smijemo li ih ista pitati, ili mi hocemo jednostavno da zaboravimo dan koji se zove 19. juni 1992.
Na obraz nam, sve žrtve, ubijeni, poginuli, silovani, komadani, logoraši u periodu 1992-1995 ...
-
skrbavi-admin
- Posts: 4233
- Joined: 31/12/2021 17:16
- Location: Pakšobistanski Dikitaturistan
#3216 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
necu nista komentarisat - zao mi je sto nisam u mogucnosti bio da mu pomognem....
-
Chloe
- Photo mod
- Posts: 72086
- Joined: 03/10/2011 20:11
#3217 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
BILJANI KOD KLJUČA
Lendo: Više nikada ne smijemo vjerovati da će nam međunarodna zajednica donijeti sigurnost
Botonjića", učenjem jasina i obilaskom masovnih grobnica obilježena je 31. godišnjica stradanja Bošnjaka u Biljanima kod Ključa, javlja Anadolija.
Naime, 10. jula 1992. godine u jednom danu ubijeno je 258 muškaraca, žena i djece, među kojima najmlađa Amila Džaferagić, tromjesečna beba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u majčinom naručju.
Porodice žrtava i danas svježih sjećanja na taj dan. Među njima i Nesima Avdić kojoj je ubijen jedini sin Elvir, koji je tada imao samo 19 godina.
- Nas su doveli pred trgovinu, njih ovdje gdje je sada džamija. Jedni su držali ruke na leđima, drugi na vratu. A oni koji su ih pobili su nosili pištolje, puške i noževe, pred nama oštrili, psovali, tukli, ubijali.... - kroz suze priča Nesima Avdić.
U samo jednom danu ubijeno je 258 ljudi, žena i djece, i taj zločin ni u jednoj presudi nije nazvan genocidom. Za pojedinačnu odgovornost osuđen je samo Marko Samardžija, profesor historije, koji ih je pred školom u kojoj im je predavao i ubijao.
Preminuo je i kaznu nije odslužio.
- Ja sam i kao čovjek zabrinut da Tužilaštvo i nakon 30 godina nije smoglo snage da provede dostojnu istragu. Ovdje je sve jasno, Marko Samardžija komandant brigade 9. jula 1992. godine piše naredbu za napad 10. jula i angažiranje Saničkog bataljona. Imamo komandanta brigade, komandanta bataljona, komandire četa, vodova i neposredne izvršitelje. Prosječni tužitelj za kratko vrijeme može ovo dovesti u red da nama Biljančanima olakša i bol i tugu, da počinitelje kazni - kaže Amir Avdić, ratni komandant Armije RBiH i bivši načelnik Općine Ključ.
Tokom agresije na BiH, većina ljeta 1992. godine u Ključu je ubijeno više od 700 ljudi, a Ključani su ubijani i ekshumirani u još osam gradova. Kroz logore je prošlo oko 1.000. Tog kobnog ljeta 1992. godine, svo nesrpsko stanovništvo, oko 17.000 Ključana, je protjerano.
- Ovo su počinile komšije. I zato moramo biti odvažni i hrabri, ali ne smijemo više nikada vjerovati da će nam međunarodna zajednica ili neko drugi donijeti mir i sigurnost i sigurnost Bosne i Hercegovine. Ovu državu moramo sami braniti kao što smo je branili i 1992. godine. Iz te borbe izvući iskustvo, a danas u miru pozvati komšije Srbe i Hrvate da gradimo državu, ali državu u kojoj ćemo svi biti sigurni i da se ovakav zločin nikada ne ponovi - kazao je Refik Lendo, dopredsjednik Federacije BiH.
Vlada Unsko-sanskog kantona proglasila je 10. juli Danom žalosti.
Izvor: Anadolija
Lendo: Više nikada ne smijemo vjerovati da će nam međunarodna zajednica donijeti sigurnost
Botonjića", učenjem jasina i obilaskom masovnih grobnica obilježena je 31. godišnjica stradanja Bošnjaka u Biljanima kod Ključa, javlja Anadolija.
Naime, 10. jula 1992. godine u jednom danu ubijeno je 258 muškaraca, žena i djece, među kojima najmlađa Amila Džaferagić, tromjesečna beba čiji su posmrtni ostaci pronađeni u majčinom naručju.
Porodice žrtava i danas svježih sjećanja na taj dan. Među njima i Nesima Avdić kojoj je ubijen jedini sin Elvir, koji je tada imao samo 19 godina.
- Nas su doveli pred trgovinu, njih ovdje gdje je sada džamija. Jedni su držali ruke na leđima, drugi na vratu. A oni koji su ih pobili su nosili pištolje, puške i noževe, pred nama oštrili, psovali, tukli, ubijali.... - kroz suze priča Nesima Avdić.
U samo jednom danu ubijeno je 258 ljudi, žena i djece, i taj zločin ni u jednoj presudi nije nazvan genocidom. Za pojedinačnu odgovornost osuđen je samo Marko Samardžija, profesor historije, koji ih je pred školom u kojoj im je predavao i ubijao.
Preminuo je i kaznu nije odslužio.
- Ja sam i kao čovjek zabrinut da Tužilaštvo i nakon 30 godina nije smoglo snage da provede dostojnu istragu. Ovdje je sve jasno, Marko Samardžija komandant brigade 9. jula 1992. godine piše naredbu za napad 10. jula i angažiranje Saničkog bataljona. Imamo komandanta brigade, komandanta bataljona, komandire četa, vodova i neposredne izvršitelje. Prosječni tužitelj za kratko vrijeme može ovo dovesti u red da nama Biljančanima olakša i bol i tugu, da počinitelje kazni - kaže Amir Avdić, ratni komandant Armije RBiH i bivši načelnik Općine Ključ.
Tokom agresije na BiH, većina ljeta 1992. godine u Ključu je ubijeno više od 700 ljudi, a Ključani su ubijani i ekshumirani u još osam gradova. Kroz logore je prošlo oko 1.000. Tog kobnog ljeta 1992. godine, svo nesrpsko stanovništvo, oko 17.000 Ključana, je protjerano.
- Ovo su počinile komšije. I zato moramo biti odvažni i hrabri, ali ne smijemo više nikada vjerovati da će nam međunarodna zajednica ili neko drugi donijeti mir i sigurnost i sigurnost Bosne i Hercegovine. Ovu državu moramo sami braniti kao što smo je branili i 1992. godine. Iz te borbe izvući iskustvo, a danas u miru pozvati komšije Srbe i Hrvate da gradimo državu, ali državu u kojoj ćemo svi biti sigurni i da se ovakav zločin nikada ne ponovi - kazao je Refik Lendo, dopredsjednik Federacije BiH.
Vlada Unsko-sanskog kantona proglasila je 10. juli Danom žalosti.
Izvor: Anadolija
-
Chloe
- Photo mod
- Posts: 72086
- Joined: 03/10/2011 20:11
#3218 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
POTOČARI -SREBRENICA
Klanjana dženaza za 30 žrtava genocida u Srebrenici, najmlađa žrtva imala je 15 godina
F. H.
Foto: D. S./Klix.ba
U Potočarima je danas klanjana dženaza za 30 identifikovanih žrtava genocida u Srebrenici i obilježena 28. godišnjica genocida kojeg su počinile Vojska Republike Srpske, MUP RS-a i paravojne formacije
Među 30 identifikovanih je i četiri maloljetnika, a najmlađa žrtva je imala 15 godina, najstarija je u trenutku ubistva imala 65 godina, a tu su još i tijela oca i sina Vejsila i Hasiba Mujanovića.
Nakon podne i ikindije namaza klanjanja je dženaza koju je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović, a prisustvovalo je hiljada ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, regiona i svijeta.
Reisul-ulema Kavazović je proučio i dovu za šehide genocida, a nakon toga su porodice prijatelji stradalih žrtava na rukama nosili tabute s Musalle prema mjestu gdje će biti ukopani. Za to vrijeme pročitana su imena i prezimena ubijenih koji su danas ukopani i kojima je klanjanja dženaza.
Žrtve genocida koje su ukopane danas:
Alić (Omer) Džemail, rođen 1962. godine u mjestu Osat, Srebrenica;
Aljić (Zildžija) Mevlid, rođen 1957. godine godine u Srebrenici;
Avdić (Mujo) Halil, rođen 1975. godine u Đurđevcu, Srebrenica;
Džanić (Tajib) Esad, rođen 1968. godine u Srebrenici;
Đozić (Edhem) Semir, rođen 1977. godine u Zabojnoj, Sreberenica;
Esmić (Meho) Mujo, rođen 1940. godine u Gradini, Vlasenica;
Garaljević (Mehmed) Sakib; rođen 1971. godine u Srebrenici;
Gerović (Mahmut) Mehmed, rođen 1945. godine u Vlasenici;
Halilović (Ahmet) Ahmedin, rođen 1976. godine u Vlasenici;
Hodžić (Ismet) Senid, rođen 1975. godine u Mjestu Žedanjsko, Srebrenica;
Ibrahimović (Abid) Sabid, rođen 1974. godine u Ljeskoviku, Srebrenica;
Ibrahimović (Haso) Hasib, rođen 1946. u Hrnčićima, Bratunac;
Ibrić (Šemso) Šaban, rođen 1935. godine u Brezovicama, Srebrenica;
Jahić (Huso) Ređo, rođen 1935. godine u mjestu Zapolje, Bratunac;
Klempić (Alija) Esed, rođen 1979. godine u Bukovici, Vlasenica;
Lemeš (Avdija) Zuhdija. rođen 1949. godine u Beširovićima, Srebrenica;
Mehinović (Ibro) Idriz, rođen 1950. godine u Srebrenici;
Mekanić (Junuz) Mustafa, rođen 1979. godine u Bešićima, Vlasenica,
Mujanović (Šećan) Vejsil, rođen 1943. godine u Orlici, Bratunac;
Mujanović (Vejsil) Hasib, rođen 1965. godine u Zapolju, Bratunac;
Mujić (Idriz) Himzo, rođen 1959. godine u Sasama, Srebrenica;
Muminović (Mumin) Nezir, rođen 1930. godine u Pribidolima, Srebrenica;
Musić (Demir) Bekir, rođen 1972. godine, u Skelanima, Srebrenica;
Riđić (Šaćir) Ekber, rođen 1972. godine u Abdulićima, Bratunac;
Salčinović (Turabija) Elvir, rođen 1980. godine u Srebrenici;
Selimović (Bajro) Sabahudin, rođen 1964. godine u Zalužju, Bratunac;
Selimović (Ševko) Nisad, rođen 1976. godine, Šljivice, Srebrenica;
Smajlović (Omer) Hasan, rođen 1959. godine , Tokoljaci, Srebrenica;
Tabaković (Hajro) Rifet, rođen 1966. godine, Skenderovići, Srebrenica;
Zukić (Ibrahim) Husein, rođen 1932. godine u Karačićima, Srebrenica.
Klanjana dženaza za 30 žrtava genocida u Srebrenici, najmlađa žrtva imala je 15 godina
F. H.
Foto: D. S./Klix.ba
U Potočarima je danas klanjana dženaza za 30 identifikovanih žrtava genocida u Srebrenici i obilježena 28. godišnjica genocida kojeg su počinile Vojska Republike Srpske, MUP RS-a i paravojne formacije
Među 30 identifikovanih je i četiri maloljetnika, a najmlađa žrtva je imala 15 godina, najstarija je u trenutku ubistva imala 65 godina, a tu su još i tijela oca i sina Vejsila i Hasiba Mujanovića.
Nakon podne i ikindije namaza klanjanja je dženaza koju je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein efendija Kavazović, a prisustvovalo je hiljada ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, regiona i svijeta.
Reisul-ulema Kavazović je proučio i dovu za šehide genocida, a nakon toga su porodice prijatelji stradalih žrtava na rukama nosili tabute s Musalle prema mjestu gdje će biti ukopani. Za to vrijeme pročitana su imena i prezimena ubijenih koji su danas ukopani i kojima je klanjanja dženaza.
Žrtve genocida koje su ukopane danas:
Alić (Omer) Džemail, rođen 1962. godine u mjestu Osat, Srebrenica;
Aljić (Zildžija) Mevlid, rođen 1957. godine godine u Srebrenici;
Avdić (Mujo) Halil, rođen 1975. godine u Đurđevcu, Srebrenica;
Džanić (Tajib) Esad, rođen 1968. godine u Srebrenici;
Đozić (Edhem) Semir, rođen 1977. godine u Zabojnoj, Sreberenica;
Esmić (Meho) Mujo, rođen 1940. godine u Gradini, Vlasenica;
Garaljević (Mehmed) Sakib; rođen 1971. godine u Srebrenici;
Gerović (Mahmut) Mehmed, rođen 1945. godine u Vlasenici;
Halilović (Ahmet) Ahmedin, rođen 1976. godine u Vlasenici;
Hodžić (Ismet) Senid, rođen 1975. godine u Mjestu Žedanjsko, Srebrenica;
Ibrahimović (Abid) Sabid, rođen 1974. godine u Ljeskoviku, Srebrenica;
Ibrahimović (Haso) Hasib, rođen 1946. u Hrnčićima, Bratunac;
Ibrić (Šemso) Šaban, rođen 1935. godine u Brezovicama, Srebrenica;
Jahić (Huso) Ređo, rođen 1935. godine u mjestu Zapolje, Bratunac;
Klempić (Alija) Esed, rođen 1979. godine u Bukovici, Vlasenica;
Lemeš (Avdija) Zuhdija. rođen 1949. godine u Beširovićima, Srebrenica;
Mehinović (Ibro) Idriz, rođen 1950. godine u Srebrenici;
Mekanić (Junuz) Mustafa, rođen 1979. godine u Bešićima, Vlasenica,
Mujanović (Šećan) Vejsil, rođen 1943. godine u Orlici, Bratunac;
Mujanović (Vejsil) Hasib, rođen 1965. godine u Zapolju, Bratunac;
Mujić (Idriz) Himzo, rođen 1959. godine u Sasama, Srebrenica;
Muminović (Mumin) Nezir, rođen 1930. godine u Pribidolima, Srebrenica;
Musić (Demir) Bekir, rođen 1972. godine, u Skelanima, Srebrenica;
Riđić (Šaćir) Ekber, rođen 1972. godine u Abdulićima, Bratunac;
Salčinović (Turabija) Elvir, rođen 1980. godine u Srebrenici;
Selimović (Bajro) Sabahudin, rođen 1964. godine u Zalužju, Bratunac;
Selimović (Ševko) Nisad, rođen 1976. godine, Šljivice, Srebrenica;
Smajlović (Omer) Hasan, rođen 1959. godine , Tokoljaci, Srebrenica;
Tabaković (Hajro) Rifet, rođen 1966. godine, Skenderovići, Srebrenica;
Zukić (Ibrahim) Husein, rođen 1932. godine u Karačićima, Srebrenica.
-
BHCluster
- Posts: 23434
- Joined: 13/09/2007 18:41
- Location: Time to get schwifty in here!
- Contact:
#3220 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
NA VELIKU GOSPU 1993. POČEO PROGON LJUBUŠKIH BOŠNJAKA: Ko ih je ubio?
Na Veliku Gospu, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg-Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom, Tuđmanovom, Bobanovom… Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.
Dobivanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, najviše ih je poslala gđa. Munta Hrle iz Njemačke, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.
Sjećam se kamiona kojima su odvodili u logore naše komšije Bošnjake, sjećam se vriskova iz zatvora pored naše kuće kada su dovodili i mučili zarobljenike, slušala ih kako pjevaju Juru i Bobana, gledala sam kako nestaju ljudi, džamije, pravoslavna crkva, kako gore kuće, kako ljude odvoze u hladnjačama, kako bježe i nestaju naše komšije, kako gore kurani pred trošnom kućom ubijene starice, kako prijete i ubijaju lokalni nasilnici koji ni danas nisu kažnjeni, gledala sam kako se ruši i nestaje jedan svijet.
Uradili smo što smo mogli u tim trenucima, pomagali s garantnim pismima i fotografijama, ali uporno me progonilo pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Ne znam ni danas. Ipak, mi smo se barem javno pobunili – nećete to raditi u naše ime, mi smo protiv fašizma. Ne možete odvoditi nevine ljude…Svi ostali su šutjeli. Pomagali su mnogi tajno, ali javno niko drugi.
Prozvali su nas ‘mudžahedinskom ambasadom’, žigosali kao ‘izdajice hrvatskog naroda’, suradnike tajne policije, one jugoslavenske….Kada su svi Ljubušaci izašli iz logora, otišli smo i mi sa djecom u Prag. Moj je suprug, Neđo, tada rekao: ‘Ne bih mogao glavu dignuti od srama ako ostanem sada ovdje među ovim fašistima koji žele čistu naciju’.
U to vrijeme po gradu je harala nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’ jer su bili članovi Kažnjeničke bojne čiji je osnivač i zapovjednik bio Mladen Naletilić – Tuta, osuđen u Haagu na dvadeset godina zatvora. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.
Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.
Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.
Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade rupa po zidovima i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…
Kuća Ramize Delalić danas
Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.
Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovcu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.
A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”
Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!
U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ni danas ne znaju ko ih je ubio ni zašto.
Ibrino beživotno tijelo su pronašli u obližnjoj šumi na Bučinama nekoliko dana nakon njegovog nestanka. Bio je ubijen.
Husu Karaila su našli također ubijenog u Vitini.
Zaimovo mrtvo tijelo su dovezli iz mostarskog logora, nakon strahovitih mučenja podlegao je. Ja sam slikala njegovu dženazu i danas se sjećam prestravljenih pogleda ljudi koji su došli na ispraćaj i mirisa raspadanja tijela.
Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili a Salko je preživio dva mjeseca u logoru a onda sa familijom završio u Norveškoj. Poslije rata njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio je i posljednji. Srce nije izdržalo. Umro je i sahranjen u Sarajevu na Barama.
Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne.
Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga Vida u tom periodu. Našli su ih mrtve u njihovom stanu u Ljubuškom poslije pucnjave koja se čula u noći. Govorili su tada ljudi da je Mijino tijelo bilo na kauču, a Vidino u kuhinji dok su na stolu još stajali ostaci lubenice i čaše s pićem te da je morao biti neko koga su poznavali jer nije bilo tragova provale na vratima. Ja sam slikala njihovu sahranu u Grabu. Ne pamtim kad sam toliko plakala. Dva kovčega stajala su na zemlji dok se prolamao glasan jecaj Mijinog brata i familije među mnoštvom ljudi koji su došli ispratiti ih. I strah. Njihove dvije kćerke ne dolaze više u Ljubuški. Žive negdje vani i dođu samo u Banjaluku kod majkine familije.
Mijo je bio direktor Autotransporta, visok, odvažan i lijep, po njegovom dolasku zaveden je red i disciplina u preduzeću. Radilo se, popravljala se upravna zgrada, napravljena nova autobusna stanica u gradu, otpustio je neke šofere koji nisu poštivali radne obaveze. Znam to jer svraćao je kod nas često a i radnici Autotransporta su kod nas radili usluge kopiranja, slikanja kada bi ustrebalo za firmu. I sada čuvam knjigu ‘Svet i Tito’ koju je Neđi poklonio Mijo 1989. godine za uspješnu suradnju.
Sjećam se Mijine lijepe supruge Vide, Banjalučanke, stajala je do mene u kinu kad je dolazio Nijaz Duraković u toku predizborne kampanje devedesetih u Ljubuškom. Ruke su nas boljele koliko smo pljeskale. Samo bi se pogledale i suze bi nam pošle dok smo gledale kako Duraković s lakoćom i znalački, iako s kojom čašicom viška, odbija provokacije skupine lokalnog desnila. Dobri naš Duraković, kako smo ga samo svi voljeli. Ko je tada mogao znati šta nas čeka. Vjerovali smo da će dobro pobijediti. Ali nije.
Nikad nitko za ova ubistva nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio. Kasnije su u njih useljavali protjerani ljudi iz Bosne. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji mada su neki nasumično odabrani odvođeni u Šantićevu ili drugdje (Sadiković, Selimović, Nevesinjac i trojica braće Delalića) jer je navodno, neko od dobrih Ljubušaka urgirao da ih se poštedi. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale po Ljubuškom. Zastrašivan je svak, a neke maloljetne Bošnjakinje silovane su i danima zlostavljane.
A čuvari nasljeđa etničkog čišćenja i hercegbosanski kvazimedijski dileri mržnje i danas kažu – lažu: ništa se nije dogodilo u Ljubuškom iako u haškim presudama hercegbosanskoj šestorci postoji tridesetak stranica o progonima i mučenju Srba i Bošnjaka u ljubuškim logorima – starom SUP-u i Otoku.
Izdvajamo
Sve istrage se još provode, za Ibru, Miju i njegovu suprugu Vidu, okarakterisane kao obična ubistva, kažu iz Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu. Samo ubistvo Huse Karaila kao ratni zločin. Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti uopće nisu ni formirani.
Povezani članci
Sotona se cereka nad Sarajevom
Miroslav Krleža: Vjetar nad malim gradom – Na rubu pameti (3)
Šumskim stazama koje nestaju, Josipovom stazom
Ličnost godine – Drago Bojić: Čovjek koji svijetli aurom žrtve pravednika
Seronje
Hrvatski azil za prognanika iz Pegide
Ko ih je ubio?
foto šg
‘Zločin je zaboraviti zločin’
Na Veliku Gospu, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg-Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom, Tuđmanovom, Bobanovom… Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.
Dobivanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, najviše ih je poslala gđa. Munta Hrle iz Njemačke, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.
Obavijest o protjerivanju Ljubušaka
Sjećam se kamiona kojima su odvodili u logore naše komšije Bošnjake, sjećam se vriskova iz zatvora pored naše kuće kada su dovodili i mučili zarobljenike, slušala ih kako pjevaju Juru i Bobana, gledala sam kako nestaju ljudi, džamije, pravoslavna crkva, kako gore kuće, kako ljude odvoze u hladnjačama, kako bježe i nestaju naše komšije, kako gore kurani pred trošnom kućom ubijene starice, kako prijete i ubijaju lokalni nasilnici koji ni danas nisu kažnjeni, gledala sam kako se ruši i nestaje jedan svijet.
Uradili smo što smo mogli u tim trenucima, pomagali s garantnim pismima i fotografijama, ali uporno me progonilo pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Ne znam ni danas. Ipak, mi smo se barem javno pobunili – nećete to raditi u naše ime, mi smo protiv fašizma. Ne možete odvoditi nevine ljude…Svi ostali su šutjeli. Pomagali su mnogi tajno, ali javno niko drugi.
Prozvali su nas ‘mudžahedinskom ambasadom’, žigosali kao ‘izdajice hrvatskog naroda’, suradnike tajne policije, one jugoslavenske….Kada su svi Ljubušaci izašli iz logora, otišli smo i mi sa djecom u Prag. Moj je suprug, Neđo, tada rekao: ‘Ne bih mogao glavu dignuti od srama ako ostanem sada ovdje među ovim fašistima koji žele čistu naciju’.
U to vrijeme po gradu je harala nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’ jer su bili članovi Kažnjeničke bojne čiji je osnivač i zapovjednik bio Mladen Naletilić – Tuta, osuđen u Haagu na dvadeset godina zatvora. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.
Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.
Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.
Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade rupa po zidovima i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…
Kuća Ramize Delalić danas
Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.
Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovcu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.
Dopis Ive Lučića HIS-u
A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”
Iz dopisa Ive Lučića HIS-u
Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!
U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ni danas ne znaju ko ih je ubio ni zašto.
Ibrino beživotno tijelo su pronašli u obližnjoj šumi na Bučinama nekoliko dana nakon njegovog nestanka. Bio je ubijen.
Husu Karaila su našli također ubijenog u Vitini.
Zaimovo mrtvo tijelo su dovezli iz mostarskog logora, nakon strahovitih mučenja podlegao je. Ja sam slikala njegovu dženazu i danas se sjećam prestravljenih pogleda ljudi koji su došli na ispraćaj i mirisa raspadanja tijela.
12.07.1993. dženaza Zaimu Konjhodžiću – foto šg
Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili a Salko je preživio dva mjeseca u logoru a onda sa familijom završio u Norveškoj. Poslije rata njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio je i posljednji. Srce nije izdržalo. Umro je i sahranjen u Sarajevu na Barama.
Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne.
Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga Vida u tom periodu. Našli su ih mrtve u njihovom stanu u Ljubuškom poslije pucnjave koja se čula u noći. Govorili su tada ljudi da je Mijino tijelo bilo na kauču, a Vidino u kuhinji dok su na stolu još stajali ostaci lubenice i čaše s pićem te da je morao biti neko koga su poznavali jer nije bilo tragova provale na vratima. Ja sam slikala njihovu sahranu u Grabu. Ne pamtim kad sam toliko plakala. Dva kovčega stajala su na zemlji dok se prolamao glasan jecaj Mijinog brata i familije među mnoštvom ljudi koji su došli ispratiti ih. I strah. Njihove dvije kćerke ne dolaze više u Ljubuški. Žive negdje vani i dođu samo u Banjaluku kod majkine familije.
Mijo je bio direktor Autotransporta, visok, odvažan i lijep, po njegovom dolasku zaveden je red i disciplina u preduzeću. Radilo se, popravljala se upravna zgrada, napravljena nova autobusna stanica u gradu, otpustio je neke šofere koji nisu poštivali radne obaveze. Znam to jer svraćao je kod nas često a i radnici Autotransporta su kod nas radili usluge kopiranja, slikanja kada bi ustrebalo za firmu. I sada čuvam knjigu ‘Svet i Tito’ koju je Neđi poklonio Mijo 1989. godine za uspješnu suradnju.
Sjećam se Mijine lijepe supruge Vide, Banjalučanke, stajala je do mene u kinu kad je dolazio Nijaz Duraković u toku predizborne kampanje devedesetih u Ljubuškom. Ruke su nas boljele koliko smo pljeskale. Samo bi se pogledale i suze bi nam pošle dok smo gledale kako Duraković s lakoćom i znalački, iako s kojom čašicom viška, odbija provokacije skupine lokalnog desnila. Dobri naš Duraković, kako smo ga samo svi voljeli. Ko je tada mogao znati šta nas čeka. Vjerovali smo da će dobro pobijediti. Ali nije.
Nikad nitko za ova ubistva nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio. Kasnije su u njih useljavali protjerani ljudi iz Bosne. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji mada su neki nasumično odabrani odvođeni u Šantićevu ili drugdje (Sadiković, Selimović, Nevesinjac i trojica braće Delalića) jer je navodno, neko od dobrih Ljubušaka urgirao da ih se poštedi. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale po Ljubuškom. Zastrašivan je svak, a neke maloljetne Bošnjakinje silovane su i danima zlostavljane.
A čuvari nasljeđa etničkog čišćenja i hercegbosanski kvazimedijski dileri mržnje i danas kažu – lažu: ništa se nije dogodilo u Ljubuškom iako u haškim presudama hercegbosanskoj šestorci postoji tridesetak stranica o progonima i mučenju Srba i Bošnjaka u ljubuškim logorima – starom SUP-u i Otoku.
Jurica Gudelj kaže: „Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.“
Ivo Lučić kaže: “Bez Herceg Bosne Hrvata kao nacije u BiH ne bi bilo, a Republika Hrvatska danas ne bi bila slobodna niti u svojim granicama. Hrvatska Republika Herceg-Bosna svijetla je točka u hrvatskoj povijesti i sretan sam što sam sudjelovao u tome”.
A pravosuđe ne kaže ništa. Ni trideset godina poslije.
Sve istrage se još provode, za Ibru, Miju i njegovu suprugu Vidu, okarakterisane kao obična ubistva, kažu iz Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu. Samo ubistvo Huse Karaila kao ratni zločin.
Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti uopće nisu ni formirani.
Rutina u mrtvoj fašističkoj tvorevini Hercegbosni.
Na Veliku Gospu, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg-Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom, Tuđmanovom, Bobanovom… Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.
Dobivanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, najviše ih je poslala gđa. Munta Hrle iz Njemačke, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.
Sjećam se kamiona kojima su odvodili u logore naše komšije Bošnjake, sjećam se vriskova iz zatvora pored naše kuće kada su dovodili i mučili zarobljenike, slušala ih kako pjevaju Juru i Bobana, gledala sam kako nestaju ljudi, džamije, pravoslavna crkva, kako gore kuće, kako ljude odvoze u hladnjačama, kako bježe i nestaju naše komšije, kako gore kurani pred trošnom kućom ubijene starice, kako prijete i ubijaju lokalni nasilnici koji ni danas nisu kažnjeni, gledala sam kako se ruši i nestaje jedan svijet.
Uradili smo što smo mogli u tim trenucima, pomagali s garantnim pismima i fotografijama, ali uporno me progonilo pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Ne znam ni danas. Ipak, mi smo se barem javno pobunili – nećete to raditi u naše ime, mi smo protiv fašizma. Ne možete odvoditi nevine ljude…Svi ostali su šutjeli. Pomagali su mnogi tajno, ali javno niko drugi.
Prozvali su nas ‘mudžahedinskom ambasadom’, žigosali kao ‘izdajice hrvatskog naroda’, suradnike tajne policije, one jugoslavenske….Kada su svi Ljubušaci izašli iz logora, otišli smo i mi sa djecom u Prag. Moj je suprug, Neđo, tada rekao: ‘Ne bih mogao glavu dignuti od srama ako ostanem sada ovdje među ovim fašistima koji žele čistu naciju’.
U to vrijeme po gradu je harala nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’ jer su bili članovi Kažnjeničke bojne čiji je osnivač i zapovjednik bio Mladen Naletilić – Tuta, osuđen u Haagu na dvadeset godina zatvora. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.
Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.
Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.
Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade rupa po zidovima i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…
Kuća Ramize Delalić danas
Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.
Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovcu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.
A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”
Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!
U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ni danas ne znaju ko ih je ubio ni zašto.
Ibrino beživotno tijelo su pronašli u obližnjoj šumi na Bučinama nekoliko dana nakon njegovog nestanka. Bio je ubijen.
Husu Karaila su našli također ubijenog u Vitini.
Zaimovo mrtvo tijelo su dovezli iz mostarskog logora, nakon strahovitih mučenja podlegao je. Ja sam slikala njegovu dženazu i danas se sjećam prestravljenih pogleda ljudi koji su došli na ispraćaj i mirisa raspadanja tijela.
Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili a Salko je preživio dva mjeseca u logoru a onda sa familijom završio u Norveškoj. Poslije rata njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio je i posljednji. Srce nije izdržalo. Umro je i sahranjen u Sarajevu na Barama.
Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne.
Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga Vida u tom periodu. Našli su ih mrtve u njihovom stanu u Ljubuškom poslije pucnjave koja se čula u noći. Govorili su tada ljudi da je Mijino tijelo bilo na kauču, a Vidino u kuhinji dok su na stolu još stajali ostaci lubenice i čaše s pićem te da je morao biti neko koga su poznavali jer nije bilo tragova provale na vratima. Ja sam slikala njihovu sahranu u Grabu. Ne pamtim kad sam toliko plakala. Dva kovčega stajala su na zemlji dok se prolamao glasan jecaj Mijinog brata i familije među mnoštvom ljudi koji su došli ispratiti ih. I strah. Njihove dvije kćerke ne dolaze više u Ljubuški. Žive negdje vani i dođu samo u Banjaluku kod majkine familije.
Mijo je bio direktor Autotransporta, visok, odvažan i lijep, po njegovom dolasku zaveden je red i disciplina u preduzeću. Radilo se, popravljala se upravna zgrada, napravljena nova autobusna stanica u gradu, otpustio je neke šofere koji nisu poštivali radne obaveze. Znam to jer svraćao je kod nas često a i radnici Autotransporta su kod nas radili usluge kopiranja, slikanja kada bi ustrebalo za firmu. I sada čuvam knjigu ‘Svet i Tito’ koju je Neđi poklonio Mijo 1989. godine za uspješnu suradnju.
Sjećam se Mijine lijepe supruge Vide, Banjalučanke, stajala je do mene u kinu kad je dolazio Nijaz Duraković u toku predizborne kampanje devedesetih u Ljubuškom. Ruke su nas boljele koliko smo pljeskale. Samo bi se pogledale i suze bi nam pošle dok smo gledale kako Duraković s lakoćom i znalački, iako s kojom čašicom viška, odbija provokacije skupine lokalnog desnila. Dobri naš Duraković, kako smo ga samo svi voljeli. Ko je tada mogao znati šta nas čeka. Vjerovali smo da će dobro pobijediti. Ali nije.
Nikad nitko za ova ubistva nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio. Kasnije su u njih useljavali protjerani ljudi iz Bosne. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji mada su neki nasumično odabrani odvođeni u Šantićevu ili drugdje (Sadiković, Selimović, Nevesinjac i trojica braće Delalića) jer je navodno, neko od dobrih Ljubušaka urgirao da ih se poštedi. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale po Ljubuškom. Zastrašivan je svak, a neke maloljetne Bošnjakinje silovane su i danima zlostavljane.
A čuvari nasljeđa etničkog čišćenja i hercegbosanski kvazimedijski dileri mržnje i danas kažu – lažu: ništa se nije dogodilo u Ljubuškom iako u haškim presudama hercegbosanskoj šestorci postoji tridesetak stranica o progonima i mučenju Srba i Bošnjaka u ljubuškim logorima – starom SUP-u i Otoku.
Izdvajamo
Sve istrage se još provode, za Ibru, Miju i njegovu suprugu Vidu, okarakterisane kao obična ubistva, kažu iz Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu. Samo ubistvo Huse Karaila kao ratni zločin. Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti uopće nisu ni formirani.
Povezani članci
Sotona se cereka nad Sarajevom
Miroslav Krleža: Vjetar nad malim gradom – Na rubu pameti (3)
Šumskim stazama koje nestaju, Josipovom stazom
Ličnost godine – Drago Bojić: Čovjek koji svijetli aurom žrtve pravednika
Seronje
Hrvatski azil za prognanika iz Pegide
Ko ih je ubio?
foto šg
‘Zločin je zaboraviti zločin’
Na Veliku Gospu, 15.8.1993. godine počeo je progon ljubuških Bošnjaka od strane HVO i HV, za Herceg-Bosnu, čistu od nehrvata a sve po zločinačkom planu Šuškovom, Tuđmanovom, Bobanovom… Svi muškarci od 18 do 60 godina potrpani su na kamione i otjerani u logor Heliodrom u Mostar.
Dobivanjem garantnih pisama koja su stizala iz inostranstva, najviše ih je poslala gđa. Munta Hrle iz Njemačke, izlazili su jedan po jedan i za 48 sati morali napustiti Ljubuški. Ljudi su prodavali što su imali i odlazili sa familijama. Oni koji nisu mogli ići zbog bolesti nekog bližnjeg ili zbog financijskih problema, ostali su.
Obavijest o protjerivanju Ljubušaka
Sjećam se kamiona kojima su odvodili u logore naše komšije Bošnjake, sjećam se vriskova iz zatvora pored naše kuće kada su dovodili i mučili zarobljenike, slušala ih kako pjevaju Juru i Bobana, gledala sam kako nestaju ljudi, džamije, pravoslavna crkva, kako gore kuće, kako ljude odvoze u hladnjačama, kako bježe i nestaju naše komšije, kako gore kurani pred trošnom kućom ubijene starice, kako prijete i ubijaju lokalni nasilnici koji ni danas nisu kažnjeni, gledala sam kako se ruši i nestaje jedan svijet.
Uradili smo što smo mogli u tim trenucima, pomagali s garantnim pismima i fotografijama, ali uporno me progonilo pitanje: jesmo li mogli učiniti više? Ne znam ni danas. Ipak, mi smo se barem javno pobunili – nećete to raditi u naše ime, mi smo protiv fašizma. Ne možete odvoditi nevine ljude…Svi ostali su šutjeli. Pomagali su mnogi tajno, ali javno niko drugi.
Prozvali su nas ‘mudžahedinskom ambasadom’, žigosali kao ‘izdajice hrvatskog naroda’, suradnike tajne policije, one jugoslavenske….Kada su svi Ljubušaci izašli iz logora, otišli smo i mi sa djecom u Prag. Moj je suprug, Neđo, tada rekao: ‘Ne bih mogao glavu dignuti od srama ako ostanem sada ovdje među ovim fašistima koji žele čistu naciju’.
U to vrijeme po gradu je harala nekakva uniformisana naoružana banda, pljačkala i ubijala koga je htjela. Zvali su ih ‘tutinovci’ jer su bili članovi Kažnjeničke bojne čiji je osnivač i zapovjednik bio Mladen Naletilić – Tuta, osuđen u Haagu na dvadeset godina zatvora. Tako su upadali po kućama u Samirovu, Munibinu, Ramizinu… prijeteći da će ih pobiti ako im ne daju pare, nazivajući ih balijama… Zlikovci su pucali cijelu jednu noć sve do 5 sati ujutro dok nisu došli specijalci iz Mostara i priveli ih. Pustili su ih za nekoliko sati da bi nesmetano nastavili harati gradom, pokupili su Omera odveli i maltretirali ga satima.
Kad sam došla ujutro do Munibinih, bila sam u šoku. Kuća je bila potpuno izbušena mecima vani i unutra. Prelazila sam preko hrpa žbuke i dijelova vrata, zidova, betona…tražila sam ih. Nina i Sandra se sjećaju samo vojničkih čizama koje su hodale gore-dole po sobi dok su bile skrivene u drugoj sobi. Pitale su Munibu – je li ovo bako film? Je, je…govorila je prestrašena, grleći ih. Svi su preživjeli tu paklenu noć.
Vraćajući se od njih još u šoku od svega što se događalo začula sam Ćelebijin plač ispred kuće njene majke Ramize. Skočila sam u vrt i potrčala prema kući.
Pred vratima je stajala Ćelebija i jedan policajac a napola spaljena dva Kur’ana ležala su na zemlji malo dalje od njih. Ubili su Ćelebijinu majku Ramizu Delalić, staricu devedesetih godina koja je živjela sama u toj maloj kućici. Ležala je, sitna i mršava, sklupčana u krvi između stola i kauča a cijela prostorija je bila izbušena mecima. Gledala sam zaprepaštena u njeno beživotno tijelo i hiljade rupa po zidovima i sve mi se zamaglilo pred očima. Zašto su je ubili, samo sam ponavljala u sebi. Nitkovi! Grlila sam Ćelebiju pokušavajući je utješiti a nisam nalazila riječi. Prekoputa je bila Samirova kuća u kojoj su odavno izbjeglice na jednom katu a Tutini razbojnici na drugom. Ćelebija je glasno plakala a jedna žena iz te kuće je ljutito doviknula: šta je šta plačeš, koliko su naših pobili u Bosni…
Kuća Ramize Delalić danas
Ćelebija je ostala zbog majke u Ljubuškom, a sestra i braća sa familijama bili su već u Njemačkoj. Nije znala kako će sahraniti majku, nikog više nije bilo od komšija, svi su već otišli. I hodža i svi. Ne boj se, govorila sam joj, zajedno ćemo.
Majku Ramizu smo sahranili sutra u Zorbinovcu. Meho Osmić je vozio kamion sa kovčegom a ja i Ćelebija smo išle iza. Jedan stari BMW sa nekim likovima kružio je oko nas prijeteći cijelim putem do harema. Nikog nije bilo okolo, sve je bilo pusto. Na haremu je došlo još nekoliko ljudi. Sjećam se kako su pogureni i šunjajući se pretrčali cestu i utrčali u harem Marko i još dvojica ljudi s Mostarskih Vrata. I tako smo je sahranili svi pomažući. Ćelebija je samo plakala i zahvaljivala svima.
Dopis Ive Lučića HIS-u
A Ivo Lučić, hercegbosanski SIS-ovac je u izvještaju Miroslavu Tuđmanu tadašnjem HIS-ovcu, napisao 4.12.1993.: “Dana 17. na 18.09.1993. godine u Ljubuškom skupina vojnika iz Kažnjeničke bojne je napala obiteljsku kuću Omera Zagića kojom prilikom je došlo do pucnjave iz pješadijskog vatrenog oružja i bacanja bombi. Tom prilikom je poginula Ramiza Delalić. Slučaj je u cijelosti predat VP.”
Iz dopisa Ive Lučića HIS-u
Kako Ivo predade slučaj VP tako nikada više ni riječi o tome. Doduše, poslije rata pozvali su Munibinog sina Omera da svjedoči na sudu o ovom napadu na njih ali, rekao je da se ne sjeća. Želio je zaboraviti a da li je zaboravio – ko zna. Ja nisam!
U Ljubuškom su ’93 svi Srbi i Bošnjaci dobili otkaze na poslu, oduzeta su im auta, prebirane kuće i oduzimano oružje s kojim su do jučer zajedno ratovali, ubijeni su ni za što krivi: Ibrahim Osmić, Zaim Konjhodžić, Huso Karailo, Ramiza Delalić... Njihove obitelji ni danas ne znaju ko ih je ubio ni zašto.
Ibrino beživotno tijelo su pronašli u obližnjoj šumi na Bučinama nekoliko dana nakon njegovog nestanka. Bio je ubijen.
Husu Karaila su našli također ubijenog u Vitini.
Zaimovo mrtvo tijelo su dovezli iz mostarskog logora, nakon strahovitih mučenja podlegao je. Ja sam slikala njegovu dženazu i danas se sjećam prestravljenih pogleda ljudi koji su došli na ispraćaj i mirisa raspadanja tijela.
12.07.1993. dženaza Zaimu Konjhodžiću – foto šg
Zaima Konjhodžića i Salku Mahića su odveli prve u logor u Mostar. Zaima su ubili a Salko je preživio dva mjeseca u logoru a onda sa familijom završio u Norveškoj. Poslije rata njegov prvi dolazak u Bosnu i Hercegovinu bio je i posljednji. Srce nije izdržalo. Umro je i sahranjen u Sarajevu na Barama.
Ubijene su još dvije osobe, također Bošnjaci, Mačak i Sabrina za koje su počinioci odslužili kazne.
Ubijeni su i Mijo Grbavac i njegova supruga Vida u tom periodu. Našli su ih mrtve u njihovom stanu u Ljubuškom poslije pucnjave koja se čula u noći. Govorili su tada ljudi da je Mijino tijelo bilo na kauču, a Vidino u kuhinji dok su na stolu još stajali ostaci lubenice i čaše s pićem te da je morao biti neko koga su poznavali jer nije bilo tragova provale na vratima. Ja sam slikala njihovu sahranu u Grabu. Ne pamtim kad sam toliko plakala. Dva kovčega stajala su na zemlji dok se prolamao glasan jecaj Mijinog brata i familije među mnoštvom ljudi koji su došli ispratiti ih. I strah. Njihove dvije kćerke ne dolaze više u Ljubuški. Žive negdje vani i dođu samo u Banjaluku kod majkine familije.
Mijo je bio direktor Autotransporta, visok, odvažan i lijep, po njegovom dolasku zaveden je red i disciplina u preduzeću. Radilo se, popravljala se upravna zgrada, napravljena nova autobusna stanica u gradu, otpustio je neke šofere koji nisu poštivali radne obaveze. Znam to jer svraćao je kod nas često a i radnici Autotransporta su kod nas radili usluge kopiranja, slikanja kada bi ustrebalo za firmu. I sada čuvam knjigu ‘Svet i Tito’ koju je Neđi poklonio Mijo 1989. godine za uspješnu suradnju.
Sjećam se Mijine lijepe supruge Vide, Banjalučanke, stajala je do mene u kinu kad je dolazio Nijaz Duraković u toku predizborne kampanje devedesetih u Ljubuškom. Ruke su nas boljele koliko smo pljeskale. Samo bi se pogledale i suze bi nam pošle dok smo gledale kako Duraković s lakoćom i znalački, iako s kojom čašicom viška, odbija provokacije skupine lokalnog desnila. Dobri naš Duraković, kako smo ga samo svi voljeli. Ko je tada mogao znati šta nas čeka. Vjerovali smo da će dobro pobijediti. Ali nije.
Nikad nitko za ova ubistva nije odgovarao, koliko ja znam. Srušene su dvije džamije u Vitini i Gradskoj i pravoslavna crkva u Ljubuškom. Zapaljene su kuće familija Konjhodžić, Muminagić, Delalić, Mahić, Mesihović, Ibrulj, Biuk…, te poslovni objekti familija Špago, Ćeško, Pajo… Opljačkana je svaka njihova kuća u kojoj niko nije bio. Kasnije su u njih useljavali protjerani ljudi iz Bosne. Bošnjaci su odvedeni u logor na Heliodrom u Mostar. Tamo su bili pošteđeni od kopanja rovova na prvoj liniji mada su neki nasumično odabrani odvođeni u Šantićevu ili drugdje (Sadiković, Selimović, Nevesinjac i trojica braće Delalića) jer je navodno, neko od dobrih Ljubušaka urgirao da ih se poštedi. U Gradskoj su sve kuće opljačkane i stoka odvedena. Tutine horde su harale po Ljubuškom. Zastrašivan je svak, a neke maloljetne Bošnjakinje silovane su i danima zlostavljane.
A čuvari nasljeđa etničkog čišćenja i hercegbosanski kvazimedijski dileri mržnje i danas kažu – lažu: ništa se nije dogodilo u Ljubuškom iako u haškim presudama hercegbosanskoj šestorci postoji tridesetak stranica o progonima i mučenju Srba i Bošnjaka u ljubuškim logorima – starom SUP-u i Otoku.
Jurica Gudelj kaže: „Herceg Bosna je imala svoje grijehe – ratni zločini na tom prostoru se jesu dogodili. Logori za ratne vojne zarobljenike jesu postojali. Civili jesu stradavali. Mnogi od njih jesu protjerani, ali to se nije radilo sustavno. Naime, bošnjački civili jesu protjerivani iz zapadnog dijela Mostara, ali nisu ni iz Livna ni iz Tomislavgrada ni iz Ljubuškog. K tomu, na teritorij Herceg Bosne ljudi su se nesmetano vratili, što se ne može reći ni za današnju Republiku Srpsku a niti za teritorij koji se tad zvao RBiH.“
Ivo Lučić kaže: “Bez Herceg Bosne Hrvata kao nacije u BiH ne bi bilo, a Republika Hrvatska danas ne bi bila slobodna niti u svojim granicama. Hrvatska Republika Herceg-Bosna svijetla je točka u hrvatskoj povijesti i sretan sam što sam sudjelovao u tome”.
A pravosuđe ne kaže ništa. Ni trideset godina poslije.
Sve istrage se još provode, za Ibru, Miju i njegovu suprugu Vidu, okarakterisane kao obična ubistva, kažu iz Županijskog tužiteljstva u Širokom Brijegu. Samo ubistvo Huse Karaila kao ratni zločin.
Za Ramizu Delalić i Zaima Konjhodžića predmeti uopće nisu ni formirani.
Rutina u mrtvoj fašističkoj tvorevini Hercegbosni.
-
Bloo
- Globalna šefica
- Posts: 50452
- Joined: 16/01/2008 23:03
- Location: Korriban
#3221 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Na današnji dan, 21.augusta 1992.godine na planini Vlašić, Muharemu Elezoviću pripadnici prijedorske policije ubili su oba sina. 31 godinu kasnije Muharemu će biti obavljena dženaza, na isti taj dan. Kad se sudbina zainati pa u jedan dan sunovrati cijeli život jednog Muharema.
U morbidnoj medijskoj potrazi kome je ubijeno najviše sinova nismo primijetili da su Muharemu ubili sve sinove, svu djecu koju je imao, oba sina koji su, da rata nije bilo, i da ubica iz prijedorske policije nije bilo, danas svog Muharema trebali u tabutu spustiti u plodnu trnopoljsku zemlju. U starosti, njegovoj supruzi Suvadi i njemu nije imao ko otvoriti vrata, avliju nije nikad ispunila cika svatova, unuka. „Nas dvoje smo ti ovdje ostali sami ko dvije lude“, znao bi Muharem reći kad mu kakvi novinari navrate.
Edin je imao 23 godine a Emir 21. Odveli su ih u logor Keraterm, tamo mučili, izgladnjivali, batinali, a onda su ih početkom augusta prebacili u drugi logor Trnopolje. 21.augusta 1992.godine ukrcali su ih u konvoj preko planine Vlašić. Izveli su ih zajedno sa drugih dvije stotine logoraša i na Korićanskim stijenama pogubili.
Dugo je Muharem tragao za sinovima ali i njihovim ubicama. Dočekao je da neke od ubica sretne i u sudnici. Iako u godinama i narušenog zdravlja Muharem je bio na svim komemoracijama i protestima koje smo pravili u Prijedoru. Svuda je išao sa svojim drugom Vehidom Šljivarom, kojem su isto na Korićanskim stijenama ubili sina.
Kad su počela suđenja prijedorskim policajcima za taj zločin vozili smo u Sarajevo na sva ročišta porodice žrtava i druge zainteresovane da prate suđenje. Malo ko je htio ići na taj put, kada smo se obraćali ljudima neki bi rekli, meni smetaju te krivine u putu, drugi bi rekli nema mi ko hraniti krave, treći bi rekli nama je potresno da to slušamo, i da ne idemo prazni skoro svaki put bi kombi popunili Muharem i Vehid. Njima nije bilo teško ići, njima su njihova mrtva djeca bila preča od bilo čega. Važno je bilo popuniti ta mjesta u publici jer je sudeće vijeće na osnovu toga donosilo odluku da li se optuženi mogu braniti sa slobode ili se zadržati u pritvoru.
Ali suđenja su trajala dugo, predugo, pa su morali optužene puštati da od kuće dolaze na suđenja. I bilo je tu svakakvih scena, nekad i nevjerovatnih. Kada je pauza i izlazimo svi u dvorište Suda BiH, onda jedni drugima pridržavaju vrata, ratni zločinci i roditelji onih kojim su ubili djecu. Sretali bi se i u putu, kada bi pravili pauze, potrefimo se u istom restoranu, pa sjedimo za jednim stolom mi a za drugim zločinci. Jednom je tako u dvorištu suda, Muharem prišao Zoranu Babiću, koji je bio u invalidskim kolicima. Pružio mu je ruku, Zoran mu uzvratio i dok ga je Muharem držao za ruku pitao ga je što si mi ubio djecu. Zoran se izgubio, počeo se pravdati nisam ja, suđenje će pokazati da nisam. Pokazalo se da jeste. Osuđen je za taj zločin, kasnije za još dva. Muharema sam pitao zašto si mu prišao, odgovorio je, pa htio sam da vidi da ja hodam čista obraza i da mogu stati ispred njega a on je bio tako jadan.
I hodao je Muharem gdje god je mogao, zajedno sa Vehidom. Išli su na oba protesta pred zgradu Tužilaštva i Suda BiH u Sarajevo, a tim protestima smo i postigli da se uhapse osmorica pa još petorica prijedorskih policajaca za zločin na Korićanskim stijenama. Išli su svakog 21.augusta na planinu Vlašić na mjesto gdje su im djeca zadnji put bila živa. Dugo je trajala Muharemova potraga za posmrtnim ostacima ubijene djece. Umalo da nije dočekao da se njihove kosti pronađu. Političar Amor Mašović se poigrao sa tijelima tih žrtava. Ekshumacija je trajala punih 15 godina, od 2003. do 2018.godine, a tijela su cijelo vrijeme bila tamo gdje su žrtve i pobijene, pod kamenjem, kako su i svjedoci i optuženi tvrdili na suđenju, no stručnjacima iz komisije a potom i instituta za nestale činjenice su bile nevažne, oni su imali drugačije teorije, mišljenja i procjene. Danas Muharem nije otišao na Korićanske stijene, na komemoraciju koju organizuju lokalni prijedorski političari iz logoraških udruženja, danas on odlazi pod zemlju. Dženaza mu je u 17:00 h u njegovom rodnom Trnopolju.
Tek jutros sam saznao za smrt, pogodila me baš. Postali smo veoma bliski. Valjda sam u njemu našao lik oca kojeg su mi ubili isti oni što su i njemu sinove. I on je u meni vidio, mislim, više od nekog poznanika koji se trudi da taj zločin ne ostane neprocesuiran a tijela žrtava ne ostanu nepronađena. Vidio je u meni i nešto više, jedan sin mu je bio moje godište a drugi je imao moje ime. Taj dobri Muharem je bio oličenje dobrote ondašnje radničke klase. Bio je moler u građevini, i u vrijeme dok su mu ubijali sinove on se zatekao na radu u Sloveniji. Upamtio sam iz dugih razgovora na putu do Sarajeva i nazad, da je farbao visoke dimnjake, a to je posao za svaki respekt. I da se cijeli taj radnički težački život hranio kruhom i salamom po raznim bauštelama. I da mu se ta salama nikad nije ogadila. Tako je malo skromnom Muharemu i njegovoj Suvadi bilo potrebno da sretno prožive život, ali ni to malo im nije dano. Najveće njihovo bogatstvo, njihovu sreću i brigu u starim danima, uništile su bitange iz prijedorske policije, se nekoliko jeftinih metaka, jeftinijih od salame, uništili su sav Muharemov svijet. U osamdesetoj godini taj svijet je napustio i Muharem. Ako ništa, barem je imao tu satisfakciju da stane pred one koji su mu ubili sinove. Hvala tužiteljici Slavici Terzić i Sudu Bosne i Hercegovine u Muharemovo ime. Mislim da će mi moj Hare to dati za pravo, da u njegovo ime kažem.
Edin Ramulic
-
Chloe
- Photo mod
- Posts: 72086
- Joined: 03/10/2011 20:11
#3222 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
30.08.2023
Međunarodni dan nestalih: Poziv da se otkriju moguće masovne ili pojedinačne grobnice u BiH
Iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa" podsjećaju na izjavu i poziv Antonija Guterresa, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN)
Sarajevo
Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla više od 7.000 ubijenih tokom agresije '90-ih godina, saopćeno je iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa", javlja Anadolu.
U povodu 30. augusta, Međunarodnog dana nestalih, iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa" podsjećaju na izjavu i poziv Antonija Guterresa, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN).
"Nekažnjivost povećava patnju i tjeskobu. Prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima, porodice i društva imaju pravo znati istinu o tome što se dogodilo. Pozivam države članice da ispune tu odgovornost", navedeno je.
Podsjetili su da Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla više od 7.000 ubijenih tokom agresije na našu zemlju.
"Tim povodom pozivamo odgovorne, a posebno one osobe koje znaju ili imaju saznanja o mogućim masovnim ili pojedinačnim grobnicama, da daju informaciju nadležnim kako bi porodice našle smiraj i da bi nastavili sa krivičnim progonom ratnih zločinaca", dodali su.
https://www.aa.com.tr/
Međunarodni dan nestalih: Poziv da se otkriju moguće masovne ili pojedinačne grobnice u BiH
Iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa" podsjećaju na izjavu i poziv Antonija Guterresa, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN)
Sarajevo
Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla više od 7.000 ubijenih tokom agresije '90-ih godina, saopćeno je iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa", javlja Anadolu.
U povodu 30. augusta, Međunarodnog dana nestalih, iz Udruženja žrtava i svjedoka genocida i Pokreta "Majke enklave Srebrenica i Žepa" podsjećaju na izjavu i poziv Antonija Guterresa, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN).
"Nekažnjivost povećava patnju i tjeskobu. Prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima, porodice i društva imaju pravo znati istinu o tome što se dogodilo. Pozivam države članice da ispune tu odgovornost", navedeno je.
Podsjetili su da Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla više od 7.000 ubijenih tokom agresije na našu zemlju.
"Tim povodom pozivamo odgovorne, a posebno one osobe koje znaju ili imaju saznanja o mogućim masovnim ili pojedinačnim grobnicama, da daju informaciju nadležnim kako bi porodice našle smiraj i da bi nastavili sa krivičnim progonom ratnih zločinaca", dodali su.
https://www.aa.com.tr/
-
eltroxin
- Posts: 2063
- Joined: 30/08/2009 23:35
#3223 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
Kakvi ovo monstrumi zive oko nas?
Ono, kada kontas da si vidio sve iz cetnicke kuhinje…
https://www.index.hr/vijesti/clanak/li ... i_ostalo_d
https://faktor.ba/vijest/ispod-fontane ... ice/210743
Ono, kada kontas da si vidio sve iz cetnicke kuhinje…
https://www.index.hr/vijesti/clanak/li ... i_ostalo_d
https://faktor.ba/vijest/ispod-fontane ... ice/210743
-
Bossona
- Posts: 5292
- Joined: 21/12/2020 03:28
#3224 Re: Da se nikad ne zaboravi ...
"UZMI, POPOVIĆU, ZAPALI I TI JEDNU! OVO JE SPECIJALNA PRIJEDORSKA MARIHUANA ĐUBRENA PEPELOM MRTVIH MUSLIMANA"!
E ovo vam je „najslavniji“ srpski ratni reporter... Nebojša Jevrić koji je obišao skoro sva ratišta izvještavajući i pucajući, nedavno je izdao i knjigu svojih tekstova ‘Srpski rulet’ a u ispovesti koju je dao za novu rubriku Predraga Popovića ‘Bez pardona’ između ostalog kaže:
Uzmi Popoviću, zapali i ti jednu! Ovo je specijalna prijedorska marihuana đubrena pepelom mrtvih muslimana
https://bosanskadijaspora.com/2020/02/2 ... mana-foto/
Spoiler
Show
Nebojša Jevrić, ratni izveštač, pisac, novinar prvi put o roditeljima, ljubavnim vezama, bežanju sa Filozofskog fakulteta, supruzi i ćerki
Piše: Zorica Zarić/Alo! 06.02.2022
Duboko zagazio u sedmu deceniju, najbolji srpski ratni izveštač, pisac i novinar Nebojša Jevrić ne odustaje od rituala. Čim ustane, ide u kafanu - da popije čaj.
- Rakiju sam ostavio pre 24 godine, ali po ceo dan, osim pauze za ručak, provodim u kafani, koju svi zovu Luda, a ja Ukleta kuća - priča dok stavlja vodu za kafu. Sa suprugom Bojanom, nastavnicom koja radi sa autističnom i šizofrenom decom, skućio se u novobeogradskom bloku, popularno nazvanom „preko Drine“. U dnevnom boravku knjige od poda do plafona, slike mnogih domaćih i stranih umetnika, piščevih znanaca iz raznih faza života. Ispod stakla na klub-stolu dečji crtež kuće. Naslikala ga je njegova ćerka Ikonija kad je bila mala. Ikonija je završila novinarstvo u Beogradu, međunarodne odnose i master studije u Sankt Peterburgu. Sa Bojanom deli dobro i zlo od 1993. godine i ubeđen je da joj treba dodeliti odlikovanje što je izdržala sa njim.
PORODIČNA KLETVA
- Moji su nekad bili Popovići i bežeći od pohare Kuča stigli su Limsku dolinu, selo Tmušiće na granici sa Arnautijom. Otac Danilo bio je nastavnik ruskog, majka Dragica učiteljica. Stanovali smo preko puta pijace, pored je bilo naselje u kojem je živela muslimanska sirotinja. Braća i ja smo se igrali sa njima, nekad smo i kamenje „razmenjivali“, a često sam ih dovodio kući na kupanje. Majka bi pitala ko mi je to, kad bi čula, pitala bi me kako ih sve po zlu putu nalazim. Kao dete sam mnogo čitao, čak i noću, ispod jorgana, ali otac me je čikao da samo trčim za fabulom. Tako je nastala porodična, i za mene sudbinska kletva: „Po zlu putu tragajući za fabulom“ .
Pročitao je na hiljade knjiga, sam je napisao na desetine, ali pamti prvu -„Robinzon Kruso“ od Danijela Defoa.
- Ta knjiga je projekat svetskog kalibra engleske imperije. Crnca Petka hoće da ispeku i pojedu sunarodnici, crnci. Spasava ga Englez, čiji rob postaje. Svaki engleski i beli dečak imao je u glavu ubačen fajl da su crnci ljudožderi. Kad budućem vojniku ubacite u glavu da su ljudi protiv kojih treba da ratuje i kao roblje ih vozi preko okeana ljudožderi, otvorite put za istrebljenje čitavih naroda i kultura. Čitao sam i stripove i Karla Maja i kao dete sam verovao da su Indijanci skalpirali belce. Decenijama kasnije, boraveći među Indijancima, saznao sam da su prvo Holanđani, potom i Englezi, davali po sto funti za skalp Indijanca, odnosno 50 funti za skalp indijanske žene ili deteta.
PRVU LJUBAV MU JE PREOTEO PROFESOR
U osmom razredu osnovne škole je napisao pesmu „Stamena“ i posvetio je prvoj ljubavi. Nju mu je preoteo profesor, partijski sekretar, a Nebojša je utehu našao u ruskim piscima.
- Tih godina moj otac je upisao rusku književnost, pa sam do četvrtog razreda gimnazije pročitao sve planom i programom predviđeno za studente ruske književnosti.
Među prvima nam je čestitao 5.000-i broj lista Alo!
U Beograd je došao na studije filozofije, ali pre nego što je stigao do Knez Mihailove, zaglavio je u Zagrebačkoj ulici, gde su, kako kaže, živeli najnesrećniji ljudi.
- Gonoreja, sifilis, sida, propale narkomanke koje su radile kao prostitutke u parku kraj Ekonomskog fakulteta, dileri divča žutog ili lažnog zlata, taksisti koji su se bavili svim i svačim, samo ne taksiranjem. Jad, beda, smrad. Potleušice, ilegalne javne kuće, kockarnice. Stanovnici napuštenih železničkih vagona, brod „Split“, pansion četvrte kategorije koji je četiri puta goreo, „Brodarska kasina“, bife „Raketa“, „Drvar“.
Kao da ih sad gleda, vidi kelnere kako sitne „bensedin“ i stavljaju ga u kafu umornim putnicima.
- Kad bi ovi zaspali, dolazile su secikese, odnosile novčanike i torbe namenjene rođacima i deci studentima. Još pamtim brucoškinje iz cele bivše Juge koje je zli put nanosio po tim kafanama. U kafu su im sipali johimbin, a onda su njih probali svi.
SA MOMOM KAPOROM U POTRAZI ZA ŽENOM
- Jednom smo Momo i ja prešli 600 kilometara tražeći Rascemu, rasnu lepoticu, špijunku koja sa vojnicima KFOR-a išla po ratištima. Svi su hteli da je steljaju, ali bi je na kraju zaposlili kao kelnericu i pevačicu. Malo je podsećala na Lepu Brenu. Kad smo je konačno našli, Momo mi je zapretio da ni slučajno ne pišem o njoj: „Ona je moja!“. Nacrtao je i napisao priču o njoj za „Politiku“. Završio je rečima: „Što nije živ Andrić, pa da je on opiše!“
O tim danima i junacima napisao je hiljade strana, što u „Zum reporteru“, što u „Dugi“.
- Išao sam gradom i pričao o svetu koji je živeo tik uz onaj normalni, od koga su drugi okretali glavu. Jednom me je čuo i novinar „Zum reportera“ i pozvao da pišem za njih. Posle šest velikih „Priča sa Štajge“ skrenuo sam pažnju na sebe i zvali su me u „Dugu“. Bilo je to ’86. ili ’87. godine. A onda je došao rat i ja sam išao od ratišta do ratišta. Na njima sam ostavio svojih deset najboljih godina.
O strahotama rata je ispisao toliko stranica da ih većina starijih Srba sa ove i one strane Drine znaju gotovo napamet, a sada prvi put otkriva zašto je pre 45 godina napustio studije filozofije posle treće godine.
- Preko puta je bila Američka čitaonica čiji sam izlog pijan polomio. Pobegao sam na fakultet, preko njegovog krova u Kapetan-Mišino zdanje i više se nisam vratio. Nisam smeo.
Školovanje je nastavio na „poslediplomskim iz književnosti“, kod Ilije Moljkovića na Slobodnom univerzitetu. „Predavanja“ su bila ponedeljkom, sredom i petkom po stanovima, podrumima, između ostalog u stanu koji su iznajmili Veselinka Zastavniković, prva supruga Borisa Tadića, Gordan Jovanović i on, u Ulici Koče Kapetana.
- Među polaznicima su bili izbačeni profesori sa Filozofskog fakulteta, prvoborci iz šezdeset osme, svi koji nisu mogli da govore javno. Čak su jednom pozvali i Đilasa da dođe. Kad su došli da ih hapse zbog „udruživanja zbog neprijateljske delatnosti“ nisam bio tu. Bolovao sam od tuberkuloze koju sam zaradio od gladi i spavanja po liftovima, stanicama, potleušicama novobeogradskim, a i odležao sam neko vreme sa one strane rešetaka zbog vređanja lika i dela Josipa Broza. Zvao sam ga Obešeni, nije bilo kafane u kojoj nije visio na zidu.
U suđenju „šestočlanoj bandi“ u sudu se pojavio kao svedok.
- Čvrsto sam obećao da ću svedočiti, a ne volim da lažem.
Kad je sudija pitao šta je druga Jevrića najviše zanimalo, priznao je da su to politička i tekuća pitanja. Na zahtev da navede koja tekuća, ispalio je: „Konjak, vinjak, uglavnom, špricer“. Odmah su ga najurili iz sudnice, ali nije hteo da ode dok mu ne isplate obećano - novac za putnu kartu od Bijelog Polja do Beograda, dangubu i noćenje u hotelu.
- Jedan od polaznika Slobodnog univerziteta bio je i Boris Tadić, koji nikad ništa nije učinio ni za jednog od svojih tadašnjih drugova. A mene su izbacili zbog zlatne ribice. Jednom smo u stanu pili Jaša Grobarov i ja. Ribica nas je tužno gledala, pa smo i njoj dali malo. Kad se Veselinka vratila i videla ljubimicu kako leđno pliva, nije mi to oprostila.
Veselinka je posle razvoda od Tadića završila kao monahinja mati Irina u Pećkoj Patrijaršiji.
- Verujem da se i danas moli za mnoge nesrećnike, naše tadašnje prijatelje, uključujući i mene.
PREŽIVEO TUBERKULOZU, RAT, EPILEPSIJU
Dok polako zatvara vrata prošlosti, pisac nagrađivanih dela od kojih su najpoznatija „Crni kofer“, „Adamova glava“, „Tihi tat“, „Srpski rulet“, „Heroj na magarcu putuje u Hag“, „Kokošinji rat“, „Fajront“, „Bajke“ i „Luda kuća“, otkriva da ga je obradovala Krajiška gramata koju mu je nedavno dodelila Književna zajednica Republika Srpska. Njegovi junaci, stvarni i izmišljeni, od kojih je jedan završio i na haškoj poternici, pohode ga u javi i na snu.
- Jesenas sam 50 dana proveo u bolnici. Zbog epilepsije. Kažu da je to carska bolest i da ju je imao i Dostojevski - završava ispovest Nebojša Jevrić.
KAPUT IVE ANDRIĆA
- U prslim crevljama, bez kaputa, bazao sam Terazijama. Padala je kiša. Miodrag Bulatović je naišao kolima, pokupio me i poveo kod sebe. Izvukao je kaput od engleskog štofa i uz reči da ga je dobio od Andrića, dao ga je meni. Kad sam pokušao da se zahvalim Andriću, odmahnuo je rukom i rekao mi da ga prosledim nekom kome je potrebna pomoć. Sada je kod Željka Pržulja, pisca iz Nedžarića iz Istočnog Sarajeva. Srbi su mu ubili brata jer je otkrio velike mućke sa parama, a kad je otac počeo da istražuje sinovljevo ubistvo, ubili su i njega. Majka ga poslala u Beograd, da bar njega jednog sačuva. Trenutno je najveći pisac u Republici Srpskoj, dobija nagrade po Rusiji, ali ne po Srbiji i Srpskoj - kaže Jevrić.
https://www.alo.rs/vesti/politika/59423 ... cerki/vest
Piše: Zorica Zarić/Alo! 06.02.2022
Duboko zagazio u sedmu deceniju, najbolji srpski ratni izveštač, pisac i novinar Nebojša Jevrić ne odustaje od rituala. Čim ustane, ide u kafanu - da popije čaj.
- Rakiju sam ostavio pre 24 godine, ali po ceo dan, osim pauze za ručak, provodim u kafani, koju svi zovu Luda, a ja Ukleta kuća - priča dok stavlja vodu za kafu. Sa suprugom Bojanom, nastavnicom koja radi sa autističnom i šizofrenom decom, skućio se u novobeogradskom bloku, popularno nazvanom „preko Drine“. U dnevnom boravku knjige od poda do plafona, slike mnogih domaćih i stranih umetnika, piščevih znanaca iz raznih faza života. Ispod stakla na klub-stolu dečji crtež kuće. Naslikala ga je njegova ćerka Ikonija kad je bila mala. Ikonija je završila novinarstvo u Beogradu, međunarodne odnose i master studije u Sankt Peterburgu. Sa Bojanom deli dobro i zlo od 1993. godine i ubeđen je da joj treba dodeliti odlikovanje što je izdržala sa njim.
PORODIČNA KLETVA
- Moji su nekad bili Popovići i bežeći od pohare Kuča stigli su Limsku dolinu, selo Tmušiće na granici sa Arnautijom. Otac Danilo bio je nastavnik ruskog, majka Dragica učiteljica. Stanovali smo preko puta pijace, pored je bilo naselje u kojem je živela muslimanska sirotinja. Braća i ja smo se igrali sa njima, nekad smo i kamenje „razmenjivali“, a često sam ih dovodio kući na kupanje. Majka bi pitala ko mi je to, kad bi čula, pitala bi me kako ih sve po zlu putu nalazim. Kao dete sam mnogo čitao, čak i noću, ispod jorgana, ali otac me je čikao da samo trčim za fabulom. Tako je nastala porodična, i za mene sudbinska kletva: „Po zlu putu tragajući za fabulom“ .
Pročitao je na hiljade knjiga, sam je napisao na desetine, ali pamti prvu -„Robinzon Kruso“ od Danijela Defoa.
- Ta knjiga je projekat svetskog kalibra engleske imperije. Crnca Petka hoće da ispeku i pojedu sunarodnici, crnci. Spasava ga Englez, čiji rob postaje. Svaki engleski i beli dečak imao je u glavu ubačen fajl da su crnci ljudožderi. Kad budućem vojniku ubacite u glavu da su ljudi protiv kojih treba da ratuje i kao roblje ih vozi preko okeana ljudožderi, otvorite put za istrebljenje čitavih naroda i kultura. Čitao sam i stripove i Karla Maja i kao dete sam verovao da su Indijanci skalpirali belce. Decenijama kasnije, boraveći među Indijancima, saznao sam da su prvo Holanđani, potom i Englezi, davali po sto funti za skalp Indijanca, odnosno 50 funti za skalp indijanske žene ili deteta.
PRVU LJUBAV MU JE PREOTEO PROFESOR
U osmom razredu osnovne škole je napisao pesmu „Stamena“ i posvetio je prvoj ljubavi. Nju mu je preoteo profesor, partijski sekretar, a Nebojša je utehu našao u ruskim piscima.
- Tih godina moj otac je upisao rusku književnost, pa sam do četvrtog razreda gimnazije pročitao sve planom i programom predviđeno za studente ruske književnosti.
Među prvima nam je čestitao 5.000-i broj lista Alo!
U Beograd je došao na studije filozofije, ali pre nego što je stigao do Knez Mihailove, zaglavio je u Zagrebačkoj ulici, gde su, kako kaže, živeli najnesrećniji ljudi.
- Gonoreja, sifilis, sida, propale narkomanke koje su radile kao prostitutke u parku kraj Ekonomskog fakulteta, dileri divča žutog ili lažnog zlata, taksisti koji su se bavili svim i svačim, samo ne taksiranjem. Jad, beda, smrad. Potleušice, ilegalne javne kuće, kockarnice. Stanovnici napuštenih železničkih vagona, brod „Split“, pansion četvrte kategorije koji je četiri puta goreo, „Brodarska kasina“, bife „Raketa“, „Drvar“.
Kao da ih sad gleda, vidi kelnere kako sitne „bensedin“ i stavljaju ga u kafu umornim putnicima.
- Kad bi ovi zaspali, dolazile su secikese, odnosile novčanike i torbe namenjene rođacima i deci studentima. Još pamtim brucoškinje iz cele bivše Juge koje je zli put nanosio po tim kafanama. U kafu su im sipali johimbin, a onda su njih probali svi.
SA MOMOM KAPOROM U POTRAZI ZA ŽENOM
- Jednom smo Momo i ja prešli 600 kilometara tražeći Rascemu, rasnu lepoticu, špijunku koja sa vojnicima KFOR-a išla po ratištima. Svi su hteli da je steljaju, ali bi je na kraju zaposlili kao kelnericu i pevačicu. Malo je podsećala na Lepu Brenu. Kad smo je konačno našli, Momo mi je zapretio da ni slučajno ne pišem o njoj: „Ona je moja!“. Nacrtao je i napisao priču o njoj za „Politiku“. Završio je rečima: „Što nije živ Andrić, pa da je on opiše!“
O tim danima i junacima napisao je hiljade strana, što u „Zum reporteru“, što u „Dugi“.
- Išao sam gradom i pričao o svetu koji je živeo tik uz onaj normalni, od koga su drugi okretali glavu. Jednom me je čuo i novinar „Zum reportera“ i pozvao da pišem za njih. Posle šest velikih „Priča sa Štajge“ skrenuo sam pažnju na sebe i zvali su me u „Dugu“. Bilo je to ’86. ili ’87. godine. A onda je došao rat i ja sam išao od ratišta do ratišta. Na njima sam ostavio svojih deset najboljih godina.
O strahotama rata je ispisao toliko stranica da ih većina starijih Srba sa ove i one strane Drine znaju gotovo napamet, a sada prvi put otkriva zašto je pre 45 godina napustio studije filozofije posle treće godine.
- Preko puta je bila Američka čitaonica čiji sam izlog pijan polomio. Pobegao sam na fakultet, preko njegovog krova u Kapetan-Mišino zdanje i više se nisam vratio. Nisam smeo.
Školovanje je nastavio na „poslediplomskim iz književnosti“, kod Ilije Moljkovića na Slobodnom univerzitetu. „Predavanja“ su bila ponedeljkom, sredom i petkom po stanovima, podrumima, između ostalog u stanu koji su iznajmili Veselinka Zastavniković, prva supruga Borisa Tadića, Gordan Jovanović i on, u Ulici Koče Kapetana.
- Među polaznicima su bili izbačeni profesori sa Filozofskog fakulteta, prvoborci iz šezdeset osme, svi koji nisu mogli da govore javno. Čak su jednom pozvali i Đilasa da dođe. Kad su došli da ih hapse zbog „udruživanja zbog neprijateljske delatnosti“ nisam bio tu. Bolovao sam od tuberkuloze koju sam zaradio od gladi i spavanja po liftovima, stanicama, potleušicama novobeogradskim, a i odležao sam neko vreme sa one strane rešetaka zbog vređanja lika i dela Josipa Broza. Zvao sam ga Obešeni, nije bilo kafane u kojoj nije visio na zidu.
U suđenju „šestočlanoj bandi“ u sudu se pojavio kao svedok.
- Čvrsto sam obećao da ću svedočiti, a ne volim da lažem.
Kad je sudija pitao šta je druga Jevrića najviše zanimalo, priznao je da su to politička i tekuća pitanja. Na zahtev da navede koja tekuća, ispalio je: „Konjak, vinjak, uglavnom, špricer“. Odmah su ga najurili iz sudnice, ali nije hteo da ode dok mu ne isplate obećano - novac za putnu kartu od Bijelog Polja do Beograda, dangubu i noćenje u hotelu.
- Jedan od polaznika Slobodnog univerziteta bio je i Boris Tadić, koji nikad ništa nije učinio ni za jednog od svojih tadašnjih drugova. A mene su izbacili zbog zlatne ribice. Jednom smo u stanu pili Jaša Grobarov i ja. Ribica nas je tužno gledala, pa smo i njoj dali malo. Kad se Veselinka vratila i videla ljubimicu kako leđno pliva, nije mi to oprostila.
Veselinka je posle razvoda od Tadića završila kao monahinja mati Irina u Pećkoj Patrijaršiji.
- Verujem da se i danas moli za mnoge nesrećnike, naše tadašnje prijatelje, uključujući i mene.
PREŽIVEO TUBERKULOZU, RAT, EPILEPSIJU
Dok polako zatvara vrata prošlosti, pisac nagrađivanih dela od kojih su najpoznatija „Crni kofer“, „Adamova glava“, „Tihi tat“, „Srpski rulet“, „Heroj na magarcu putuje u Hag“, „Kokošinji rat“, „Fajront“, „Bajke“ i „Luda kuća“, otkriva da ga je obradovala Krajiška gramata koju mu je nedavno dodelila Književna zajednica Republika Srpska. Njegovi junaci, stvarni i izmišljeni, od kojih je jedan završio i na haškoj poternici, pohode ga u javi i na snu.
- Jesenas sam 50 dana proveo u bolnici. Zbog epilepsije. Kažu da je to carska bolest i da ju je imao i Dostojevski - završava ispovest Nebojša Jevrić.
KAPUT IVE ANDRIĆA
- U prslim crevljama, bez kaputa, bazao sam Terazijama. Padala je kiša. Miodrag Bulatović je naišao kolima, pokupio me i poveo kod sebe. Izvukao je kaput od engleskog štofa i uz reči da ga je dobio od Andrića, dao ga je meni. Kad sam pokušao da se zahvalim Andriću, odmahnuo je rukom i rekao mi da ga prosledim nekom kome je potrebna pomoć. Sada je kod Željka Pržulja, pisca iz Nedžarića iz Istočnog Sarajeva. Srbi su mu ubili brata jer je otkrio velike mućke sa parama, a kad je otac počeo da istražuje sinovljevo ubistvo, ubili su i njega. Majka ga poslala u Beograd, da bar njega jednog sačuva. Trenutno je najveći pisac u Republici Srpskoj, dobija nagrade po Rusiji, ali ne po Srbiji i Srpskoj - kaže Jevrić.
https://www.alo.rs/vesti/politika/59423 ... cerki/vest