fatamorgana wrote:
Meni bogobojaznost (pretpostavljam da to znači strah od Boga, osim ako nije loše prevedeno s arapskog jezika) i svijest o Bogu izgledaju kao dva pojma koji nemaju baš puno zajedničkog, ko god je doživio svjesnost kroz istinsko duhovno iskustvo nije pominjao da se prepao Boga već da je npr. ostao zadivljen, začuđen u najpozitivnijem smislu te riječi jer nema jačeg poređenja u jeziku da bi se opisalo takvo iskustvo.
Lično ne vjerujem da on voli niti ima potrebu da straši bilo koga, to mi zvuči kao banalna da ne kažem primitivna interpretacija onih koji su navikli da najbolje funkcionišu na strah, ok, to je donekle razumljivo i ljudski no to je vrlo nizak polazni duhovni stepen ako je uopšte duhovni ....
Princip štapa i mrkve je zapravo ponižavajući za čovjeka, jer se on nažalost primjenjuje za životinje.
Riječ
taqwa (od koje onda dolazi riječi
mutteqin - bogogobojazni) označava
svijest o Allahu a ne puki strah, svijest o Njemu kojeg ne vidimo a čije upute poštujemo, držimo i čuvamo granice na koje nam je ukazano, na koje smo upozoreni. Kao što rekoh u prethodnom postu:
taqwa dolazi od
wikajeh što znači
čuvanje, a ne
strahovanje. Ni
bojaznost u našem jeziku i poimanju ne označava
drhtanje od straha nego
znanje o tome kako stoje stvari koje treba poštovati. Banalno: kao kada znamo i poštujemo saobraćajne propise,
što zato što znamo da ćemo biti sankcionisani ako ih ne poštujemo,
što zbog toga što možemo svoj ili tuđi život dovesti u pitanje,
što...
Ono što stoji u prevodima značenja Kur'ana na naš jezik/jezike kao
bogobojaznost označava, dakle,
svijest o Bogu i stvarima kako ih je On
poredao i pozvao nas da to poštujemo, jer
to tako treba, ne jer se plašimo. Kao što čovjek ima svijest o državi ili svijest o zakonima: ne plaši ih se, nego ih ima na umu, hoće i želi da ih poštuje jer to
tako treba, jer ej to najbolja opcija, itd. Kao što čovjek poštuje oca i majku, ali ne što će ga kazniti ili što to oni mogu, nego što ima bolje razloge da ih poštuje, uvijek i svugdje.
Ali ima u Kur'anu i pojam
hašjeh koji upravo označava onaj sami, čisti, nepatvoreni strah od Allaha, drhtanje od straha. Međutim Allah u Kur'anu veli da taj strah od Allaha nemaju ljudi na niskom stepenu vjerovanja i spoznaje, ljudi početnici na duhovnom putu,
jarčevina i to. Ne. Taj pravi, istinski strah koji
ledi krv u žilama nemamo ja i ti, @fatamorgana, niti @towelie, niti iko sličan nama. To imaju, prema Kur'anu, samo
oni učeni među ljudima, među robovima Allahovim. Samo oni koji su na višim stepenima svijesti, koji imaju veću spoznaju, oni koji su na višim duhovnim deredžama.
إِنَّمَا يَخْشَى اللَّهَ مِنْ عِبَادِهِ الْعُلَمَاءُ ۗ إِنَّ اللَّهَ عَزِيزٌ غَفُورٌ
Samo se boje Allaha (jahšellahe) između robova Njegovih, učeni. Uistinu! Allah je Moćni, Oprosnik (sura Fatir/Stvoritelj, 28)
Mi, na našim stepenima, ako su to uopće stepeni, meljamo, budalešemo, "mislimo", mećemo stihove o ljubavi koje istinski ne razumijemo i koje nismo iskusili od onih velikana koje također ne poznajemo i čija duhovna stanja ne poimamo, itd. Mi, takvi, ne kontamo taj
strah, to je nama začudno "spram Boga koji je Ljubav" i ta ostala naša primitivna palamuđenja (ovo ja mislim, sa svoje strane, ne moram nimalo biti u pravu..).
I vjerujem da tek kada se čovjek istinski suoči (ili, još bolje, bude suočen) sa svojom svekolikom beznačajnošću koja se trsi spram Allaha
i kada se suoči s tim strahom i razlozima za taj strah
dođe na stepene hazreti Rumija koji počinje govoriti o Ljubavi iz Ljubavi...