Da li ste ikad bili zaljubljeni?

[pitt]

hocu hocu....sljiva lijeci sve :D

[Zhaba]

hocu hocu....sljiva lijeci sve :D

ma djabe ti i sljiva kad je u pitanju le

[Zhaba]

pa bolje zabe nego gusteri :D (da naredam i ja tih smajlija )

pa nisu zhabe za to stvorene

pa nisu ni leptiri.. pa ih niko nije pitao :D

ajoj jeci ti neka...ne moze to tako smjc mi zhabice moramo haman sve trpiti

[Zhaba]

hocu hocu....sljiva lijeci sve :D

nego sta,nego lijeci pogotovo kad charape s njom natopis, lijeci samo tako

[anais_nin]

pa dobro to...omakne se svakome :D:D Kako da znas jel pravi ako ne probas :D

mislim da je caka u ovome poenta rizika....koji mnogi pokusavaju izbjeci, ili se svojski trude da ga izbjegnu kaze meni jaranica neku vece pa moze li to ikako ono da ti prvo utvrdis da je on ok, da mu se moze vjerovati, da ovo da ono, pa tek onda da se zaljubis eh da je tako jednostavno ne bi uopste bilo ovoliko interesantno

[Bea_Trix]

pa nisu zhabe za to stvorene

pa nisu ni leptiri.. pa ih niko nije pitao :D

ajoj jeci ti neka...ne moze to tako smjc mi zhabice moramo haman sve trpiti

ja imam krpene zhabice dvije, procitala negdje da donose srecu ako ce to sto ce mi one umjesto leptira skakati u stomaku znaciti da je osjecaj jaci onda pearl, iz tvojih usta u bozije usi :D

[bug]

jeben je to sport za one bez kondicije

[Zhaba]

pa nisu ni leptiri.. pa ih niko nije pitao :D

ajoj jeci ti neka...ne moze to tako smjc mi zhabice moramo haman sve trpiti

ja imam krpene zhabice dvije, procitala negdje da donose srecu ako ce to sto ce mi one umjesto leptira skakati u stomaku znaciti da je osjecaj jaci onda pearl, iz tvojih usta u bozije usi :D

jeci bezobjazan

[Bea_Trix]

ma to ce jutis ja vojim coje zabice

samo da znate, kip zabice i novcic kraj nje donosi srecu u novcu onda hebo ljubav ja ovo primjenjujem od sredine ljeta

[pitt]

materijalisto :D:D

[Zhaba]

ma to ce jutis ja vojim coje zabice

samo da znate, kip zabice i novcic kraj nje donosi srecu u novcu onda hebo ljubav ja ovo primjenjujem od sredine ljeta

aaaaaaaaaa kako ti nije sjam jadne zjabice nikome nita nitu ladile a ti ih ubisss i notit u cepu smjcc

[Bea_Trix]

[Pearl]

ma to ce jutis ja vojim coje zabice

samo da znate, kip zabice i novcic kraj nje donosi srecu u novcu onda hebo ljubav ja ovo primjenjujem od sredine ljeta

aaaaaaaaaa kako ti nije sjam jadne zjabice nikome nita nitu ladile a ti ih ubisss i notit u cepu smjcc

ma volimo mi zabice... ja sam ih kao mala na moru "skupljala", cuvala u teglama i druzila se s njima (?!?!)... dok ih baka nije nasla i sve ih oslobodila.. smrc...

imala sam i kornjace jezeve u basti.. ali je to vec druga prica :D

[Zhaba]

ma to ce jutis ja vojim coje zabice

samo da znate, kip zabice i novcic kraj nje donosi srecu u novcu onda hebo ljubav ja ovo primjenjujem od sredine ljeta

aaaaaaaaaa kako ti nije sjam jadne zjabice nikome nita nitu ladile a ti ih ubisss i notit u cepu smjcc

ma volimo mi zabice... ja sam ih kao mala na moru "skupljala", cuvala u teglama i druzila se s njima (?!?!)... dok ih baka nije nasla i sve ih oslobodila.. smrc...

imala sam i kornjace jezeve u basti.. ali je to vec druga prica :D

vidis kako tvoja baka ima dobluuu dusu

[Pearl]

aaaaaaaaaa kako ti nije sjam jadne zjabice nikome nita nitu ladile a ti ih ubisss i notit u cepu smjcc

ma volimo mi zabice... ja sam ih kao mala na moru "skupljala", cuvala u teglama i druzila se s njima (?!?!)... dok ih baka nije nasla i sve ih oslobodila.. smrc...

imala sam i kornjace jezeve u basti.. ali je to vec druga prica :D

vidis kako tvoja baka ima dobluuu dusu

pa ja sam ih voljelaaa smrc...

[lady midnight]

Eh, ako je sve ovo zaljubljenost...

Recimo, kada nema potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar vas cijeli svijet ubjeđivao da je sve baš suprotno i drugačije; i kada masa onih početnih trenutaka iznenađenja zbog neočekivane bliskosti vremenom preraste u val topline koji te prvo zapljusne negdje po stomaku i prsima, pa se na putu do glave pretvori u uragan poput šantićevog burbureta a opet drugačiji, jer iz tog urnebesa izbijaju sigurnost i spokoj koji si rijetko kad, ako uopšte, doživio sa nekim drugim.

I često i ne stignete brisati suze koje se satima sakupljaju ne od tuge, nego od smijeha i uživanja kada zajedno budalesate, i sve je laganini i opušteno. pa čak i ona težina koja navre odnekud iz dubine misli, jer je možete podijeliti jedno s drugim, ako već ni sa kim ostalim.

čuješ, ugledaš, doživiš nešto lijepo pa i ne razmišljajući poželiš da to podijeliš baš sa... a kada se cijeli svijet sruči na tebe, i onda zoveš i tražiš baš ..., opet najčešće nesvjesno, i onda ti se nekako i ne priča ni sa kim drugim.

I jedno drugom nudite svoje prisustvo na oblacima koji vas nose u mir nekih nepostojećih ostrva, zamišljenih građevina, bijelog vina, dobrih knjiga i dobre muzike, a nema potrebe za stidom niti pravdanjem a pogotovo izvinjavanjem zbog svojih sanjarenja, jer se sve podrazumijeva samo po sebi i sve je apsolutno uredu, iako nekom drugom ni za živu glavu nikada ne bi priznali da uopšte sanjate, a pogotovo o čemu.

Pa ti se čini da cijeli život možeš uživati dok jednostavno slušaš i gledaš šta i kako priča, i kako se smiješi, i kako se smije, pa čak i kako se ljuti, jer ti sati i dani prolaze kao u sekundi, a niti jedne stotinke nije dosadno niti naporno, pa ma šta radili.

I svaki milimetar njega i svako slovo njegovih riječi i svaki djelić njegovih misli ti se čini neprocjenjivo dragocjen i neuporediv sa bilo čim što je bilo prije, a bilo šta drugo što bi možda moglo biti poslije je stvar neke druge dimenzije, koja nema veze s tobom – prosto zato što i ne možeš misliti to poslije...

I onda nekad vodite ljubav neprekidno satima i danima, i prvi put je dobro kao nikad dosad u životu, a ona je svaki put još bolje, i sve je ispravno i istinito, jer nema lažnog stida i pretvaranja, a ima povjerenja, i uživanja kada vidiš njegovo uživanje, i jedna ekstaza slijedi drugu, i znaš da to možeš raditi neprekidno, i zaboraviti svijet oko sebe, jer ga ionako neprestano zaboravljaš kad ste skupa.

Pa onda dođu i trenuci kada jedna jedina pogrešna, pogrešno protumačena ili nepoželjna riječ, gesta, pokret zaboli više nego udarac tokmakom po glavi i nego sve ružne riječi, geste, pokreti cijelog svijeta zajedno. i u takvim trenucima si sve samo ne ti sama, a uobičajena bujica vlastitih riječi zastane negdje u sredini grla, i ne samo da guši, nego ne da ničemu drugom da prođe… a pogotovo ako ti ponos, strah ili šta već ne daju da priznaš koliko si povrijeđena, pa samo par sekundi nakon uvjeravanja da sve jeste uredu polomiš noge svim prolaznicima koji ti stanu na put, jer ih i ne vidiš. od suza

I onda negdje pukne... nećemo sad o razlozima ili shvatiš da ništa nije bilo kako se tebi činilo i da si se i pored svih obzira na još neispitanim krilima i premekanim oblacima previše približila suncu (dočim bi tvoja okolina rekla da si ispala teža budala :D). ili ti u pravom trenutku oni demoni koje svi imamo i koji nas slijede došapnu pogrešne stvari. Pa se potpuno svjesna toga da imaš to što većina ljudi traži cijeli život, a nikad ne nađu, okreneš na neku drugu stranu – jer kakve fajde od toga kad ne znaš da li će on toga ikada biti svjestan.

I dok pokušavaš pobjeći, dobro znaš da ne možeš. Baš zbog svega ovoga što je napisano. Jer se mjesecima vrhovi tvojih prstiju sjećaju tačno samo te kože; u tvoju moždanu koru je ucrtana svaka izgovorena riječ, i pokret, i uzdah, i boje, i tračci svjetlosti tog i tog dana… i baš zato što nećeš da priznaš zašto je sve to tako ili zato što sebe tješiš pogrešnim objašnjenjima i rješenjima, one trenutke u kojima te ta istina spuca kao grom (a tih trenutaka će uvijek biti) mrziš, i mrziš sebe u njima, jer ih smatraš trenucima slabosti (a nikog nema da ti kaže da su to ustvari trenuci snage, jer istina uvijek znači snaga, pa ma koliko je se mi bojali).

I onda te u sred noći probudi bol u stomaku za koji se bojiš priznati šta je, a znaš da je želja za njegovim dodirom, i poljupcima, i rukama, i vratom, i oznojenim leđima, a u zraku ćutiš njegov miris mada je on udaljen kilometrima od tebe, i poželiš, mrzeći sebe u takvim trenucima, da i on misli na tebe u isto vrijeme kad i ti na njega. I ponekada se desi kakvo malo čudo koje to možda i potvrdi, ali samo na sekundu, i opet prodje, jer ti moraš dalje.

I tako dok ideš dalje, život provodiš sakupljajući komadiće sebe u koje si se razbila kada si pala sa oblaka i sklapajući ih u neku novu cjelinu, jer nakon izvjesnog vremena počneš vjerovati u to da ćeš opet srasti. I zaista je tačno: opet postaješ cjelina, nikada ona prvobitna, ali neka nova, i ako imaš sreće, one šavove nikad nećeš ni osjetiti… i malo-pomalo polako se usudjuješ da opet podigneš pogled ka kakvom oblaku, pa ako osjetiš da se nimalo ne bojiš da opet poletiš, to može značiti dvoje: ili da nikad nećeš naučiti ništa, i vječno ostati stuha ili pak da te zaljubljenost napravila boljim čovjekom, jer si skontala da su sva razglabanja o smislu života i svijeta, o njihovom početku i kraju, samo bezvezne gluposti koje ni na sekundu ne mogu nadomjestiti onaj osjećaj potpunosti i sreće zbog vlastitog postojanja kada si naslonjen na voljenu osobu, kada se zajedno smijete ili šta već lijepo radite ili pak da si naletjela na nekoga kod koga ima još manje potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar cijeli svijet... :D

znači, meni pričali da je sve ovo zaljubljenost, a ako jeste, vala meni se nikad nije desila :D:D:D

[Michun]

Jok ja Ma bilo je likova, ali kad sam zavrsila s njima prebolila ih za par dana. To onda predpostavljam znaci da nisam ni bila zaljubljena...jer kazu da traje dugo nakon kraja veze
A ovo sto ova gore ispisa...e to nidje nema

[Amazonka27]

...

[jaba]

stvarno svaka ti cast ja sam se tako osjecao mjesec dana nakon sto sam bio krenuo sa bivson i nekad najboljom jaranicom. Prvih mjesec dana sam se pitao jeli ispravno sto sam uradio, i hocu li izgubit svjou jaranicu ali kad sam skontao da je bas ono sto sam davno trebao uradit onda sam pustio svoje osjecaje i taj osjecaj je trajao godinu i pol dana ali kad je doslo do raskida onda je pola mene nestalo to je bilo prije dvije godine i dan danas nisam 100% onaj koji sam nekad bio. Ko se nezna zaljubiti ne treba ni pocinjat bilo kakvu vezu osim one bez obaveza

Lady svaka cast

[fantom slobode]

Mislim da neki nisu bili iskreni u anketi, oni koji tvrde da nisu nikada bili zaljubljeni.Mozda nisu dobro razmislili, ali zaljubljenost u sebe je jedna od cestih pojava(skoro redovnih) u ljudskom rodu.Naravno, zbog toga je nekada tesko zaljubiti se u nekoga drugoga, ali ipak proces se pokrece, nastupa zaljubljenost i dolazi do istih osjecaja u organizmu.Cak ta ljubav vecinom uvijek opstaje bez obzira na izgled individue i njegove psihicke kvalitete.Za tako nesto se moze reci da se radi o terminu "slijepa ljubav" i da se primjetiti da slabiji pol ima vecinom vise snage da se zaljubi u gorenavedenu (naravno nakon sto im ego ojaca i prodje vrijeme u kojem upoznaju sebe i sticu samopouzdanje-dok se malo izdvoje iz raje:-).

[talijan]

pa dobro to...omakne se svakome :D:D Kako da znas jel pravi ako ne probas :D

mislim da je caka u ovome poenta rizika....koji mnogi pokusavaju izbjeci, ili se svojski trude da ga izbjegnu kaze meni jaranica neku vece pa moze li to ikako ono da ti prvo utvrdis da je on ok, da mu se moze vjerovati, da ovo da ono, pa tek onda da se zaljubis eh da je tako jednostavno ne bi uopste bilo ovoliko interesantno

to te jednostavno spuca...cesto kad se najmanje nadas
i gotovo.

[anais_nin]

pa dobro to...omakne se svakome :D:D Kako da znas jel pravi ako ne probas :D

mislim da je caka u ovome poenta rizika....koji mnogi pokusavaju izbjeci, ili se svojski trude da ga izbjegnu kaze meni jaranica neku vece pa moze li to ikako ono da ti prvo utvrdis da je on ok, da mu se moze vjerovati, da ovo da ono, pa tek onda da se zaljubis eh da je tako jednostavno ne bi uopste bilo ovoliko interesantno

to te jednostavno spuca...cesto kad se najmanje nadas
i gotovo.

fino je djole to rekao "to ne bira pamet nego srce"

[anais_nin]

Eh, ako je sve ovo zaljubljenost...

Recimo, kada nema potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar vas cijeli svijet ubjeđivao da je sve baš suprotno i drugačije; i kada masa onih početnih trenutaka iznenađenja zbog neočekivane bliskosti vremenom preraste u val topline koji te prvo zapljusne negdje po stomaku i prsima, pa se na putu do glave pretvori u uragan poput šantićevog burbureta a opet drugačiji, jer iz tog urnebesa izbijaju sigurnost i spokoj koji si rijetko kad, ako uopšte, doživio sa nekim drugim.

I često i ne stignete brisati suze koje se satima sakupljaju ne od tuge, nego od smijeha i uživanja kada zajedno budalesate, i sve je laganini i opušteno. pa čak i ona težina koja navre odnekud iz dubine misli, jer je možete podijeliti jedno s drugim, ako već ni sa kim ostalim.

čuješ, ugledaš, doživiš nešto lijepo pa i ne razmišljajući poželiš da to podijeliš baš sa... a kada se cijeli svijet sruči na tebe, i onda zoveš i tražiš baš ..., opet najčešće nesvjesno, i onda ti se nekako i ne priča ni sa kim drugim.

I jedno drugom nudite svoje prisustvo na oblacima koji vas nose u mir nekih nepostojećih ostrva, zamišljenih građevina, bijelog vina, dobrih knjiga i dobre muzike, a nema potrebe za stidom niti pravdanjem a pogotovo izvinjavanjem zbog svojih sanjarenja, jer se sve podrazumijeva samo po sebi i sve je apsolutno uredu, iako nekom drugom ni za živu glavu nikada ne bi priznali da uopšte sanjate, a pogotovo o čemu.

Pa ti se čini da cijeli život možeš uživati dok jednostavno slušaš i gledaš šta i kako priča, i kako se smiješi, i kako se smije, pa čak i kako se ljuti, jer ti sati i dani prolaze kao u sekundi, a niti jedne stotinke nije dosadno niti naporno, pa ma šta radili.

I svaki milimetar njega i svako slovo njegovih riječi i svaki djelić njegovih misli ti se čini neprocjenjivo dragocjen i neuporediv sa bilo čim što je bilo prije, a bilo šta drugo što bi možda moglo biti poslije je stvar neke druge dimenzije, koja nema veze s tobom – prosto zato što i ne možeš misliti to poslije...

I onda nekad vodite ljubav neprekidno satima i danima, i prvi put je dobro kao nikad dosad u životu, a ona je svaki put još bolje, i sve je ispravno i istinito, jer nema lažnog stida i pretvaranja, a ima povjerenja, i uživanja kada vidiš njegovo uživanje, i jedna ekstaza slijedi drugu, i znaš da to možeš raditi neprekidno, i zaboraviti svijet oko sebe, jer ga ionako neprestano zaboravljaš kad ste skupa.

Pa onda dođu i trenuci kada jedna jedina pogrešna, pogrešno protumačena ili nepoželjna riječ, gesta, pokret zaboli više nego udarac tokmakom po glavi i nego sve ružne riječi, geste, pokreti cijelog svijeta zajedno. i u takvim trenucima si sve samo ne ti sama, a uobičajena bujica vlastitih riječi zastane negdje u sredini grla, i ne samo da guši, nego ne da ničemu drugom da prođe… a pogotovo ako ti ponos, strah ili šta već ne daju da priznaš koliko si povrijeđena, pa samo par sekundi nakon uvjeravanja da sve jeste uredu polomiš noge svim prolaznicima koji ti stanu na put, jer ih i ne vidiš. od suza

I onda negdje pukne... nećemo sad o razlozima ili shvatiš da ništa nije bilo kako se tebi činilo i da si se i pored svih obzira na još neispitanim krilima i premekanim oblacima previše približila suncu (dočim bi tvoja okolina rekla da si ispala teža budala :D). ili ti u pravom trenutku oni demoni koje svi imamo i koji nas slijede došapnu pogrešne stvari. Pa se potpuno svjesna toga da imaš to što većina ljudi traži cijeli život, a nikad ne nađu, okreneš na neku drugu stranu – jer kakve fajde od toga kad ne znaš da li će on toga ikada biti svjestan.

I dok pokušavaš pobjeći, dobro znaš da ne možeš. Baš zbog svega ovoga što je napisano. Jer se mjesecima vrhovi tvojih prstiju sjećaju tačno samo te kože; u tvoju moždanu koru je ucrtana svaka izgovorena riječ, i pokret, i uzdah, i boje, i tračci svjetlosti tog i tog dana… i baš zato što nećeš da priznaš zašto je sve to tako ili zato što sebe tješiš pogrešnim objašnjenjima i rješenjima, one trenutke u kojima te ta istina spuca kao grom (a tih trenutaka će uvijek biti) mrziš, i mrziš sebe u njima, jer ih smatraš trenucima slabosti (a nikog nema da ti kaže da su to ustvari trenuci snage, jer istina uvijek znači snaga, pa ma koliko je se mi bojali).

I onda te u sred noći probudi bol u stomaku za koji se bojiš priznati šta je, a znaš da je želja za njegovim dodirom, i poljupcima, i rukama, i vratom, i oznojenim leđima, a u zraku ćutiš njegov miris mada je on udaljen kilometrima od tebe, i poželiš, mrzeći sebe u takvim trenucima, da i on misli na tebe u isto vrijeme kad i ti na njega. I ponekada se desi kakvo malo čudo koje to možda i potvrdi, ali samo na sekundu, i opet prodje, jer ti moraš dalje.

I tako dok ideš dalje, život provodiš sakupljajući komadiće sebe u koje si se razbila kada si pala sa oblaka i sklapajući ih u neku novu cjelinu, jer nakon izvjesnog vremena počneš vjerovati u to da ćeš opet srasti. I zaista je tačno: opet postaješ cjelina, nikada ona prvobitna, ali neka nova, i ako imaš sreće, one šavove nikad nećeš ni osjetiti… i malo-pomalo polako se usudjuješ da opet podigneš pogled ka kakvom oblaku, pa ako osjetiš da se nimalo ne bojiš da opet poletiš, to može značiti dvoje: ili da nikad nećeš naučiti ništa, i vječno ostati stuha ili pak da te zaljubljenost napravila boljim čovjekom, jer si skontala da su sva razglabanja o smislu života i svijeta, o njihovom početku i kraju, samo bezvezne gluposti koje ni na sekundu ne mogu nadomjestiti onaj osjećaj potpunosti i sreće zbog vlastitog postojanja kada si naslonjen na voljenu osobu, kada se zajedno smijete ili šta već lijepo radite ili pak da si naletjela na nekoga kod koga ima još manje potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar cijeli svijet... :D

znači, meni pričali da je sve ovo zaljubljenost, a ako jeste, vala meni se nikad nije desila :D:D:D

meni jeste al' je *ebeno kad prodje tj dok prolazi

[danas]

Eh, ako je sve ovo zaljubljenost...

Recimo, kada nema potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar vas cijeli svijet ubjeđivao da je sve baš suprotno i drugačije; i kada masa onih početnih trenutaka iznenađenja zbog neočekivane bliskosti vremenom preraste u val topline koji te prvo zapljusne negdje po stomaku i prsima, pa se na putu do glave pretvori u uragan poput šantićevog burbureta a opet drugačiji, jer iz tog urnebesa izbijaju sigurnost i spokoj koji si rijetko kad, ako uopšte, doživio sa nekim drugim.

I često i ne stignete brisati suze koje se satima sakupljaju ne od tuge, nego od smijeha i uživanja kada zajedno budalesate, i sve je laganini i opušteno. pa čak i ona težina koja navre odnekud iz dubine misli, jer je možete podijeliti jedno s drugim, ako već ni sa kim ostalim.

čuješ, ugledaš, doživiš nešto lijepo pa i ne razmišljajući poželiš da to podijeliš baš sa... a kada se cijeli svijet sruči na tebe, i onda zoveš i tražiš baš ..., opet najčešće nesvjesno, i onda ti se nekako i ne priča ni sa kim drugim.

I jedno drugom nudite svoje prisustvo na oblacima koji vas nose u mir nekih nepostojećih ostrva, zamišljenih građevina, bijelog vina, dobrih knjiga i dobre muzike, a nema potrebe za stidom niti pravdanjem a pogotovo izvinjavanjem zbog svojih sanjarenja, jer se sve podrazumijeva samo po sebi i sve je apsolutno uredu, iako nekom drugom ni za živu glavu nikada ne bi priznali da uopšte sanjate, a pogotovo o čemu.

Pa ti se čini da cijeli život možeš uživati dok jednostavno slušaš i gledaš šta i kako priča, i kako se smiješi, i kako se smije, pa čak i kako se ljuti, jer ti sati i dani prolaze kao u sekundi, a niti jedne stotinke nije dosadno niti naporno, pa ma šta radili.

I svaki milimetar njega i svako slovo njegovih riječi i svaki djelić njegovih misli ti se čini neprocjenjivo dragocjen i neuporediv sa bilo čim što je bilo prije, a bilo šta drugo što bi možda moglo biti poslije je stvar neke druge dimenzije, koja nema veze s tobom – prosto zato što i ne možeš misliti to poslije...

I onda nekad vodite ljubav neprekidno satima i danima, i prvi put je dobro kao nikad dosad u životu, a ona je svaki put još bolje, i sve je ispravno i istinito, jer nema lažnog stida i pretvaranja, a ima povjerenja, i uživanja kada vidiš njegovo uživanje, i jedna ekstaza slijedi drugu, i znaš da to možeš raditi neprekidno, i zaboraviti svijet oko sebe, jer ga ionako neprestano zaboravljaš kad ste skupa.

Pa onda dođu i trenuci kada jedna jedina pogrešna, pogrešno protumačena ili nepoželjna riječ, gesta, pokret zaboli više nego udarac tokmakom po glavi i nego sve ružne riječi, geste, pokreti cijelog svijeta zajedno. i u takvim trenucima si sve samo ne ti sama, a uobičajena bujica vlastitih riječi zastane negdje u sredini grla, i ne samo da guši, nego ne da ničemu drugom da prođe… a pogotovo ako ti ponos, strah ili šta već ne daju da priznaš koliko si povrijeđena, pa samo par sekundi nakon uvjeravanja da sve jeste uredu polomiš noge svim prolaznicima koji ti stanu na put, jer ih i ne vidiš. od suza

I onda negdje pukne... nećemo sad o razlozima ili shvatiš da ništa nije bilo kako se tebi činilo i da si se i pored svih obzira na još neispitanim krilima i premekanim oblacima previše približila suncu (dočim bi tvoja okolina rekla da si ispala teža budala :D). ili ti u pravom trenutku oni demoni koje svi imamo i koji nas slijede došapnu pogrešne stvari. Pa se potpuno svjesna toga da imaš to što većina ljudi traži cijeli život, a nikad ne nađu, okreneš na neku drugu stranu – jer kakve fajde od toga kad ne znaš da li će on toga ikada biti svjestan.

I dok pokušavaš pobjeći, dobro znaš da ne možeš. Baš zbog svega ovoga što je napisano. Jer se mjesecima vrhovi tvojih prstiju sjećaju tačno samo te kože; u tvoju moždanu koru je ucrtana svaka izgovorena riječ, i pokret, i uzdah, i boje, i tračci svjetlosti tog i tog dana… i baš zato što nećeš da priznaš zašto je sve to tako ili zato što sebe tješiš pogrešnim objašnjenjima i rješenjima, one trenutke u kojima te ta istina spuca kao grom (a tih trenutaka će uvijek biti) mrziš, i mrziš sebe u njima, jer ih smatraš trenucima slabosti (a nikog nema da ti kaže da su to ustvari trenuci snage, jer istina uvijek znači snaga, pa ma koliko je se mi bojali).

I onda te u sred noći probudi bol u stomaku za koji se bojiš priznati šta je, a znaš da je želja za njegovim dodirom, i poljupcima, i rukama, i vratom, i oznojenim leđima, a u zraku ćutiš njegov miris mada je on udaljen kilometrima od tebe, i poželiš, mrzeći sebe u takvim trenucima, da i on misli na tebe u isto vrijeme kad i ti na njega. I ponekada se desi kakvo malo čudo koje to možda i potvrdi, ali samo na sekundu, i opet prodje, jer ti moraš dalje.

I tako dok ideš dalje, život provodiš sakupljajući komadiće sebe u koje si se razbila kada si pala sa oblaka i sklapajući ih u neku novu cjelinu, jer nakon izvjesnog vremena počneš vjerovati u to da ćeš opet srasti. I zaista je tačno: opet postaješ cjelina, nikada ona prvobitna, ali neka nova, i ako imaš sreće, one šavove nikad nećeš ni osjetiti… i malo-pomalo polako se usudjuješ da opet podigneš pogled ka kakvom oblaku, pa ako osjetiš da se nimalo ne bojiš da opet poletiš, to može značiti dvoje: ili da nikad nećeš naučiti ništa, i vječno ostati stuha ili pak da te zaljubljenost napravila boljim čovjekom, jer si skontala da su sva razglabanja o smislu života i svijeta, o njihovom početku i kraju, samo bezvezne gluposti koje ni na sekundu ne mogu nadomjestiti onaj osjećaj potpunosti i sreće zbog vlastitog postojanja kada si naslonjen na voljenu osobu, kada se zajedno smijete ili šta već lijepo radite ili pak da si naletjela na nekoga kod koga ima još manje potrebe za objašnjavanjem važnih stvari, jer ih doživljavate isto, pa makar cijeli svijet... :D

znači, meni pričali da je sve ovo zaljubljenost, a ako jeste, vala meni se nikad nije desila :D:D:D

meni jeste al' je *ebeno kad prodje tj dok prolazi

a kakve ovo veze ima sa gustercicima i zabicama

[anais_nin]

ne znam to pitaj ove ljubitelje zooloskog vrta ja sam samo sa leptiricima upoznata