Da li je ova realnost virtuelna?!

[l33t]

Meni je sve postalo jasno u jednoj epizodi South Parka: naša planeta je, u stvari, reality show koji služi bićima na okolnim planetama da se zabavljaju.

svega se nagledaju

[tandrli]

Ecclesiastes 1:9
"What has been will be again,
what has been done will be done again;
there is nothing new under the sun."


https://www.youtube.com/watch?v=VZic4LngKis=3217

ako neradi zadano vrijeme, ciljani dio traje od 53:36 - 56:40

[Nocty]

Da bi bila realnost mora bit dobro zlon..
Virtualna

I onda dobiješ probleme u Švedskoj

[laik1981]

Ima li kakav cheat da se sutra probudim a da mi je fasada na kuci adaptirana? Mrsko mi skelu montirati

[ExNihilo]

Ima li kakav cheat da se sutra probudim a da mi je fasada na kuci adaptirana? Mrsko mi skelu montirati

Kucaj gore, gore, dolje, dolje, lijevo, desno, lijevo, desno, B, A, i onda Start.

[laik1981]

Ima li kakav cheat da se sutra probudim a da mi je fasada na kuci adaptirana? Mrsko mi skelu montirati

Kucaj gore, gore, dolje, dolje, lijevo, desno, lijevo, desno, B, A, i onda Start.

Mogao si kakvu sa onim detaljima od kulira i sljokicama

Cane Prebranac na aparatima, a u emisiji na dnu dna zivimo vec 30 godina..

[breba]

"The strongest argument for us being in a simulation, probably being in a simulation is the following: 40 years ago, we had pong, two rectangles, and a dot," Musk said last year.



"That is what games were. Now 40 years later we have photorealistic 3D simulations with millions of people playing simultaneously and it's getting better every year. And soon we'll have virtual reality, augmented reality, if you assume any rate of improvement at all, the games will become indistinguishable from reality."

"Even if the rate of advancement drops by a thousand...then let's just say it's ten thousand years in the future..."

"There's a one in billions chance we're in base reality," he said. "I think it's one in billions. We should hope that's true because otherwise if civilization stops advancing, that could be due to some calamitous event that erases civilization, so maybe we should be hopeful this is a simulation. Otherwise, we will create simulations that are indistinguishable from reality or civilization will cease to exist. Those are the two options." - Musk said

Sto bi supruga rekla, pusti Musk-a, valja nam ručak napraviti i dječiji domaći pregledati, kako god da je

Na stranu predug uvod u temu od @vet, treba se zapitati, imajuci u vidu pravac i brzinu u kojem se kompjuterska tehnologija razvija, i gdje je sada i gdje je bila prije samo 50 ili 10 godina, da li ćemo za 100, 500 ili 10.000 godina biti u stanju simulirati realan svijet. Ako hoćemo, sta nam garantuje da ovo nije simulacija.

[fortaleza]

Ovo je simulacija, a mi trenutno stvaramo simulaciju u simulaciji, put bez povratka, tehnološki bum.

[fortaleza]

Ovo je simulacija, a mi trenutno stvaramo simulaciju u simulaciji, put bez povratka, tehnološki bum.

[vet]

Ukoliko bi gnostički izvori i drugi izvori navedeni u ovoj temi bili ispravni, u smislu da već odavno živimo u simulaciji, onda ćemo uskoro biti "dvostruko kršteni"?!




..

[fortaleza]

Ukoliko bi gnostički izvori i drugi izvori navedeni u ovoj temi bili ispravni, u smislu da već odavno živimo u simulaciji, onda ćemo uskoro biti "dvostruko kršteni"?
..

Gourdjieff je spominjao da čovjek živi u snu te da se neminovno događa proces sve veće mehaničnosti do mjere da čovjek zapada u sve veću automatizaciju i san. Sam prizor simbioze sa tehnologijom, recimo kilometarske kolone automobila unutar većih gradova u odnosu na dominirajući seoski život još do prije stotinjak godina. Sve se ubrzava, a čovjek sve više zapada u rutinu.

Pitanje je gdje je točka prekida i je li moguće evoluirati prije ulaska u sve veće vrtnje u krug čime postaje neminovno propadanje.

[Prisustvo]

Šta je teorija simulacije?

Teorija simulacije, također poznata kao hipoteza simulacije, predlaže da smo doslovno dio napredne digitalne simulacije. Teorija simulacije postavlja da je cjelokupno naše postojanje – svijest, život i sve – kreacija nevjerovatno naprednih računarskih sistema koje je dizajnirala tehnološki sofisticiranija civilizacija, što podsjeća na koncepte popularizirane u narativima naučne fantastike kao što je Matrix. Potječući iz različitih filozofskih i naučnih korijena, teorija se dotiče pitanja postojanja, svijesti i prirode same stvarnosti.

Teorija simulacija je privukla značajnu pažnju u modernoj eri sa napretkom tehnologije i računarske snage. Posebno, temeljni rad filozofa sa Oksforda Nicka Bostroma, Da li živite u kompjuterskoj simulaciji? (2003), formalizirali su hipotezu simulacije u logičku trilemu – skup od tri moguća scenarija od kojih barem jedan mora logički biti istinit:

- Civilizacije izumiru prije nego što postignu tehnološku sposobnost stvaranja simulirane stvarnosti.


- Ako civilizacije postižu tehnološku sposobnost da proizvedu simuliranu stvarnost, one to ne čine, iz bilo kojeg razloga.


- Živimo u simulaciji.

Ova trilema naglašava činjenicu da ako napredak u tehnologiji nastavi da napreduje i ako među budućim civilizacijama postoji interes za stvaranjem vrlo detaljnih simulacija stvarnosti ili istorijskih perioda, povećava se vjerovatnoća da i mi sami živimo unutar takve simulacije.

Istorijska i filozofska pozadina

Teorija simulacije nije samo moderan izum inspirisan tehnološkim napretkom ili spekulativnom fikcijom; ona je duboko ukorijenjena u intelektualnim i vjerskim istraživanjima koja datiraju iz antike i pokrivaju cijeli svijet. Filozofi su dugo dovodili u pitanje prirodu stvarnosti i našu sposobnost da je ispravno percipiramo.

Platonova alegorija pećine sugerira da je naša percepcija svijeta samo sjena njegovog pravog izgleda. Descartes je razmišljao o varljivosti čula i mogućnosti da svemoćni demon manipuliše našom percepcijom. Astečki filozofski tekstovi sugerirali su da bi svijet mogao biti poput slike ili knjige koju je stvorio Teotl - sveta vječna sila. Budistička filozofija uči da je razumijevanje iluzorne prirode stvarnosti, koja se naziva Maya, prvi korak ka prosvjetljenju. U hinduističkoj filozofiji, središnji koncept Lile predstavlja univerzum kao dinamično, stalno promjenjivo igralište božanskog – pozornicu na kojoj bogovi izvode svoje drame, a mi, kao bića, učestvujemo kao glumci u ovom kosmičkom teatru.

Teorijska podrška

Pristalice teorije simulacije ukazuju na širok spektar rastuće teorijske podrške, od rezultata modernih kvantnih eksperimenata do modela ćelijskih automata. Ništa od ovoga nije uvjerljiv dokaz simulacije samo po sebi, ali kao što je Douglas Adams jednom napisao: "Ako izgleda kao patka, kvače kao patka i ako se gega kao patka, moramo barem razmotriti mogućnost da imamo malu barsku pticu porodica Anatidae u našim rukama." Evo nekih od najšire prihvaćenih dijelova teorijske podrške za teoriju simulacije.

Tehnološki napredak: Prema Moore-ovom zakonu, računarske sposobnosti se otprilike udvostručuju svake dvije godine. Ovaj eksponencijalni rast nas je pokrenuo od rudimentarnih kompjuterskih simulacija kasnog 20. stoljeća do današnjih impresivnih VR okruženja koja brišu liniju između virtualne i fizičke stvarnosti. Napredak u AI i mašinskom učenju omogućava simulacije koje ne samo da izgledaju stvarno, već se mogu naučiti i prilagoditi na načine koji oponašaju ljudsku inteligenciju i svijest. Ova putanja tehnološke evolucije nagovještava budućnost u kojoj bi stvaranje simulacija složenih i detaljnih poput našeg svemira, moglo postati izvodljivo. Ako nastavimo ovim putem, buduće civilizacije mogu posjedovati sposobnost simulacije čitavih univerzuma, zajedno sa svjesnim bićima koja možda i sama nisu svjesna svoje simulirane prirode. Ovo rekurzivno stvaranje svjetova unutar svjetova, moglo bi značiti da razlikovanje između 'stvarnog' i simuliranog univerzuma postaje praktično nemoguće, dajući vjerodostojnost ideji da možda već živimo u jednoj takvoj simulaciji.

Eksperiment sa dvostrukim prorezom: Eksperiment sa dvostrukim prorezom uključuje sijanje svetlosti (ili ispaljivanje čestica) kroz dva paralelna proreza na ekran. On pokazuje da svjetlost pokazuje svojstva slična valovima i česticama, mijenjajući svoje ponašanje kada se posmatra. Kada se ne posmatra, svetlost stvara interferencijski obrazac na ekranu, što ukazuje na ponašanje talasa. Međutim, kada se posmatra putanja, svetlost pokazuje karakteristike čestica, pri čemu fotoni prolaze kroz jedan ili drugi prorez, a ne oba. Ovo podsjeća na optimizaciju prikazivanja u video igrama, gdje se elementi u potpunosti materijaliziraju (ili biraju stanje) samo kada je to potrebno – kada to zahtijeva pažnja igrača (ili u ovom slučaju, zapažanje).

Eksperiment sa duplim prorezom sa odloženim izborom: U varijaciji odloženog izbora eksperimenta sa dvostrukim prorezom, posmatrači odlučuju da li da izmere kroz koji prorez foton prolazi nakon što je već ušao u prorez, ali pre nego što stigne do ekrana za detekciju. Zanimljivo, čini se da ova odluka retroaktivno određuje da li se foton ponašao kao talas ili čestica, pokazujući da čin posmatranja može retroaktivno uticati na ishod. Ovo odražava koncept dinamičkog učitavanja u kompjuterskim igrama, gdje izbori igrača mogu retroaktivno utjecati na prethodna stanja igre.

Eksperiment sa dvostrukim prorezom sa odloženim izborom i kvantnom gumicom za brisanje: Varijacija kvantnog brisanja se nadovezuje na varijaciju odloženog izbora, brisanjem informacija o 'koja putanja', nakon što foton prođe kroz proreze, ali pre nego što se posmatra. Ovo brisanje vraća obrazac interferencije, sugerirajući nivo računarske sposobnosti 'poništavanja' u našem svemiru. Ovo bi se moglo uporediti sa sposobnošću igre da resetuje ili promeni svoje stanje na osnovu radnji igrača, što sugeriše nivo fleksibilnosti računarstva i sposobnosti „poništavanja“ svojstvene simulaciji.

Kvantna zapetljanost: Kvantna isprepletenost pokazuje da čestice mogu biti toliko duboko povezane da stanje jedne (bez obzira na udaljenost) trenutno utiče na stanje druge. Ovaj fenomen odražava umrežene igre za više igrača u kojima radnje na jednoj lokaciji trenutno utječu na ishode na drugim mjestima.

Bell-ove nejednakosti: Bell-ove nejednakosti nude kvantitativni test za čudna predviđanja kvantne mehanike, posebno u vezi s zapletenim česticama. Kršenje ovih nejednakosti u eksperimentima sugerira ne-lokalni temelj stvarnosti, koji podsjeća na zapletene sisteme kompjuterske mreže koji rade prema zajedničkim pravilima uprkos očiglednoj odvojenosti.

Superpozicija: Sposobnost kvantnih sistema da budu u više stanja istovremeno dok se ne izmjere sugerira da stvarnost ima okvir vjerovatnoća, koji se prikazuje tek nakon posmatranja. Ovo je analogno tehnikama računske efikasnosti u video igrama, gdje okruženja i scenariji postoje u stanju potencijala sve dok igrač ne stupi u direktnu interakciju.

Nulto stanje i kvantni vakuum: Kvantni vakuum, ili energetsko stanje nulte tačke, u kojem čestice iskaču i nestaju, paralelno je s pozadinskom obradom u kompjuterima, gdje se zadacima upravlja neposredno ispod praga svijesti korisnika, sugerirajući da naš svemir ima svoje vlastiti oblik pozadinske obrade na kvantnom nivou.

Kvantizacija prostora: Na najmanjoj skali udaljenosti (Planck-ova dužina), prostor je kvantiziran, što znači da je sastavljen od sićušnih, nedjeljivih jedinica. Ovo sugerira da naš univerzum ima osnovnu rezoluciju i radi pod ograničenim nivoom detalja, poput piksela u kompjuterskoj grafici.

Kvantizacija vremena: Na najmanjoj skali vremena (Planck-ovo vrijeme), vrijeme se sastoji od diskretnih jedinica paralelno sa načinom na koji digitalni sistemi obrađuju vrijeme u taktovima ili ciklusima. Vremenski tok našeg univerzuma je kvantizovan, pri čemu svaki tik napreduje u vremenu na kontrolisan način, na isti način na koji digitalni sistemi obrađuju informacije u diskretnim intervalima poznatim kao tikovi.

Kvantizacija energije: Na najmanjoj skali energije (kvanta), energija dolazi u diskretnim paketima, odražava bitove i bajtove digitalnog svijeta. Ova karakteristika omogućava stabilnost atomskih i molekularnih struktura, slično načinu na koji su digitalni podaci organizirani. To sugerira da energija djeluje prema digitalnim pravilima, ukazujući na univerzum kojim upravljaju računski zakoni, sa energetskim paketima kao osnovnim jedinicama podataka.

Ograničenje brzine svjetlosti: Brzina svjetlosti, koja se često smatra ograničenjem brzine svemira, mogla bi biti artefakt hardvera simulacije. Baš kao što računar ima maksimalnu brzinu prenosa podataka, ograničenje brzine svetlosti može biti ograničenje obrade podataka. Alternativno, teorija simulacije također dozvoljava mogućnost da je brzina svjetlosti nametnuto ograničenje namijenjeno sprječavanju preopterećenja osnovnog računarskog okvira svemira.

Uniformitet fizičkih zakona: Izvanredna konzistentnost fizičkih zakona širom svemira koji se može posmatrati kao da nagovještava zajednički operativni sistem koji leži u osnovi stvarnosti. Baš kao što kompjuterska igra funkcioniše pod doslednim skupom programiranih pravila bez obzira na to gde se nalazite u igri, naš univerzum pokazuje zadivljujuću pravilnost koja sugeriše osnovni kod.

Ekvivalencija osnovnih čestica: Sve fundamentalne čestice kao što su elektroni, protoni, neutroni i kvarkovi dijele identična svojstva bez ikakvih varijacija. Ovo sugerira standardizirani model koji se koristi u cijelom svemiru, slično kao objekti instancirani iz iste klase u programiranju. Ova uniformnost bi mogla da implicira jednu, osnovnu kodnu bazu iz koje su izvedene sve čestice, slično kao sredstva koja se mogu ponovo koristiti u kompjuterskim simulacijama.

Savitljivost prostora-vremena: Savitljivost prostor-vremena, kao što je pokazano fenomenima kao što su gravitaciono sočivo i dilatacija vremena, pokazuje da prostor-vrijeme nije statičan entitet već dinamičan, koji reaguje na masu i brzinu. Savijanje prostora oko masivnih objekata i usporavanje vremena pri velikim brzinama može se posmatrati kao univerzumska verzija računskog kašnjenja, što ukazuje na to da bi naša stvarnost mogla funkcionirati slično sofisticiranoj simulaciji koja upravlja svojim ograničenim resursima obrade, posebno u područjima intenzivnih gravitacijskih polja ili pri brzinama koje se približavaju brzini svjetlosti.

Kodovi za ispravljanje grešaka: Otkriće kodova za ispravljanje grešaka u jednadžbama teorije struna, koji jako nalikuju na samodualni 8-bitni Hamming-ov kod koji se koristi u računarstvu, sugerira da naš svemir može uključiti mehanizme za ispravljanje podataka koje obrađuje, vrlo slično ispravljanju grešaka u računarstvu što osigurava precizan prijenos i obradu podataka, nagoveštavajući dizajniran i održavan kosmički sistem.

Kvantno tuneliranje i superpozicija: Kvantno tuneliranje, gdje čestice prolaze kroz barijere koje klasično ne bi trebale, u kombinaciji sa superpozicijom, odgovaralo bi neuobičajenim ponašanjem u igrama gdje likovi ili objekti ponekad neočekivano zaobilaze granice zbog grešaka u kodiranju ili eksploataciji.

Ograničenja ljudske percepcije, doživljajna realnost vs apsolutna realnost: Naše ograničene senzorne i kognitivne sposobnosti obrade, u suprotnosti s prostranstvom potencijalne stvarnosti, nalikuju ograničenoj perspektivi lika iz video igrice u svijetu igre. Ovo ograničenje sugerira da možda možemo prikazati ili razumjeti samo djelić stvarne složenosti svemira, slično kao što lik iz igre ne može percipirati stvarnost igrača.

Digitalna svijest: Ideja da bi svijest mogla biti digitalna ili računska po prirodi sugerira da, poput AI likova u igrama, naš osjećaj sebe i svijesti može biti proizvod sofisticiranog kodiranja. Baš kao što je suština AI ukorijenjena u električnim impulsima koji predstavljaju 0 (nule) i 1 (jedinice) unutar sistema baziranih na silicijumu, ljudski mozak radi putem električnih signala u uključenom ili isključenom stanju, koristeći neuronske mreže zasnovane na ugljiku. Ova upečatljiva paralela podržava ideju da bi se svijest na kraju mogla digitalno replicirati.

Antropski princip i fino podešen univerzum: Antropski princip i zapažanja univerzuma, naizgled fino podešenog za život, podsjeća na svijetove igara pomno izrađenih da podrže specifične narative ili iskustva. Ovo fino podešavanje sugeriše da bi naš univerzum mogao biti dizajniran sa nivoom detalja i svrhom koji je sličan pažljivo razvijenoj kompjuterskoj igrici, skrojenoj za pojavu posmatrača poput nas.

Modeli ćelijskih automata: Modeli ćelijskih automata kao što je Conway-eva igra života, nude fascinantan uvid u to kako složeni obrasci i ponašanja mogu proizaći iz jednostavnih pravila. Igra života simulira rađanje, preživljavanje i smrt ćelija na mreži zasnovanoj na nekoliko jednostavnih pravila. Unatoč svojoj jednostavnosti, igra pokazuje potencijal za složenost, samoorganizaciju, pa čak i obrasce koji oponašaju životna ponašanja iz osnovnih, determinističkih procesa. Ovaj koncept naglašava ideju da bi sam svemir mogao biti sličan ćelijskom automatu, što uvelike smanjuje tehnološku snagu i resurse potrebne za stvaranje simulacije koja sadrži život kakav poznajemo. Baš kao što ćelijski automati evoluiraju kroz diskretna stanja, realnost bi se na sličan način mogla upravljati pojednostavljenim računskim principima, pružajući uvjerljiv model za razumijevanje svemira i pojave života unutar simuliranog okvira.

Stvarnost informacija: Filozofi i fizičari su podjednako postavili da bi univerzum na svom najosnovnijem nivou mogao biti napravljen od informacija, a ne od materije ili energije. Ova ideja, ukorijenjena u proučavanju kvantne mehanike i teorije informacija, sugerira da ako je svemir u suštini ogroman sistem za obradu informacija, onda bi se teoretski mogao replicirati ili simulirati s dovoljnim računskim resursima.

Princip nerazlučivosti: Ako je moguće stvoriti simulaciju koja se ne razlikuje od stvarnosti za bića u njoj, to postavlja filozofska pitanja o prirodi same stvarnosti. Princip nerazlučivosti sugerira da ako ne možemo definitivno dokazati da nismo u simulaciji, onda razlika između bivanja u simulaciji i bivanja u 'stvarnom' univerzumu možda neće biti smislena, što dovodi u pitanje naše razumijevanje postojanja i svijesti.

Obrasci u prirodi: Matematički obrasci kao što su Fibonačijev niz i fraktalne geometrije, često se pojavljuju u prirodi, odražavajući osnovni red i efikasnost. Fibonačijev niz, vidljiv u rasporedu listova, latica i školjki, pokazuje optimizirane obrasce rasta. Fraktali, koji se vide na obalama, planinama i biljkama, ukazuju na samosličnost u različitim skalama. Ovi obrasci sugerišu inherentnu računarsku strukturu univerzuma, kao što bi se očekivalo da je u pitanju simulacija.



..