cyprus wrote:
Ima tu i jedna kvaka... Jačanje nacionalizama, tj. podjela koje postoje u ovoj državi, nije neki problem za srpski i hrvatski nacionalizam - jer su oni centrifugalni ili separatistički... Njima je svaki dan ovog ludila jedan argument više o tome kako je ova država nemoguća i kako ne može funkcionisati... Čitava politička platforma Milorada Dodika se upravo temelji na tome... On i čini svakojaka sranja upravo iz tog razloga...
Razumijem sta govoris, bosnjacki nacionalizam je reaktivan, ali nemoguce je bolesnika, nad kojim su pocinjeni stravicni zlocini, i otrovanog etnickom mrznjom, izlijeciti sa nekolicinom pojedinaca iz reda druga dva naroda. Mostovi se fakticki moraju graditi izmedju dvije izborne jedinice, sto znaci da su potrebne grupe i njihovi ne samo politicki, vec prvenstveno akademski i kulturni, predstavnici. Na akademsku i kulturnu zajednicu tesko da se mozemo osloniti, oni su, kao i u Srbiji 90ih, sve vise u sluzbi nacionalista. Preporucujem, ako nisi, da procitas esej "Vreme inkubacije" od Nikole Bartolina, gdje se analiziraju dva romana "Vreme smrti" Cosica i "Knjiga o Milutinu" Danka Popovica.
Uz jednu važnu napomenu: neposredni uticaj književnih dela na svekoliko pučanstvo svakakoje zanemarljiv u odnosu na onaj zloćudni i destruktivni koji je krajem osamdesetih i tokom devedesetih ostvarivan putem medija, naročito televizije; ali valja imati na umu da je ono suštinsko u porukama upućivanim narodu preko medija koncipirano upravo u kabinetima intelektualne elite, dakle i pod perom književnika. Na taj način, uticaj nacionalističke ideologije “narodnih bardova” postajao je znatno veći nego što bi se to moglo pretpostaviti na osnovu same čitanosti njihovih dela.
U eseju obrati paznju kako Cosic u svojim spisima opisuje ostale (bratske) narode.
Nakon toga procitaj i esej Kazaza "Ćosićiziranje bosanskih pisaca".
No, ostaje otvorenim pitanje da li je potrebno u bosanskim presloženim uslovima praviti neku vrstu haške liste koja bi obuhvatala imena pisaca odgovornih za rat, prema kojim kriterijima bi ta lista bila sačinjena, ko bi je eventualno pravio, šta bi bio njen cilj. U jednom svom intervjuu sarajevskoj Slobodnoj Bosni Latinka Perović sjajno primjećuje da se u povodu ratova na prostoru ex-Jugoslavije ne može govoriti o kolektivnoj krivici, nego o kolektivnoj odgovornosti. Upravo bi u razdvajanju krivice i odgovornosti moglo biti sadržano polazište za promiπljanje ovog problema. Naime, kada se pogleda npr. uloga Rajka Noga, jasnim postaje da on snosi nemjerljivo veći dio odgovornosti i krivice nego neki drugi pisci koji su podržavali politiku SDS-a. Kao što je, na drugoj strani nemoguće, mjeriti stupanj odgovornosti npr. Džemaludina Latića i nekog ko je podržavajući SDS huškao krvožedne horde Radovana Karadžića na zločin. Tu se pojavljuje bitna razlika između bošnjačkih pisaca i srpskih i hrvatskih nacionalista. Naime, bošnjački pisci nisu programirali ideologiju zločina, nego je oštrica njihove rigidne ideologije bila okrenuta uglavnom unutra: ka samim Bošnjacima i ka bosanskom društvu u cjelini. Oni, ustvari, traže prekodiranje kulturnog i ukupnog identiteta Bošnjaka. Njima smetaju oni Bošnjaci i oni Bosanci koji nisu po njihovoj mjeri. Tako je ta rigidna ideologija svoju negativnu energiju uglavnom okretala unutra, prema onima koji nisu po mjeri centra moći te ideologije. Zato i nisu samo Lovrenović i Vešović bili na udaru bošnjačkih desničara. Bila je to i Armija BiH, kako je već navedeno, a onda i Rusmir Mahmutćehajić, Aleksandar Hemon, Mile Stojić, kao i čitav niz drugih intelektualaca. Jednostvano rečeno, svi oni koji BiH misle kao jedinstvo u razlikama.
A tu se potpuno upečatljivo pokazuje u kojoj mjeri je bošnjački nacionalizam prepisao formule srpskog i hrvatskog. Zato bi i dekonstrukciju užasnog stanja bosanskog društva valjalo početi od njegova zlog korijena - srpskog i hrvatskog nacionalizma.
Tekstovi idu jedan ispod drugog (str. 87-131)
Link za download:
http://sveske.ba/bs/broj/04