Kaže Miljenko J. :
Neki dan sam prolazio pored Druge gimanzije, stoji tamo onaj što je poslije rata trčao sa limunom u ustima.DRUGACIJI LJUDI Pise: Miljenko JERGOVIC
ACO JE ORDINIRAO U DVORISTU IZA
Prve gimnazije. Dvoriste se zvalo Metalac, a Aco je bio mali, zrikavi debil. Kotrljala se ta masna, bibava kugla, smjeskala se na sve strane i imala jednu zivotnu ceznju: da pipka djevojcice po kosi. One bi se obrecnule, a Aco je uzmicao poput psa lutalice koji obigrava okolo dok ulicom jedes burek. Najsretniji bi na svijetu bio da ti ga moze ukrasti, ali od zelje je uvijek jaci strah. Tako i Aco: mozda nikad nije dodirnuo zensku kosu.
A jedan drugi, tko bi mu ime znao, urlao je po tramvaju. Putnicima se krv ledila u zilama. Zapravo, ledila se samo onima koji su rijetko putovali tramvajem ili nisu bili iz naseg grada. Ostali su mirno gledali kroz prozor i ne bi se ni strecnuli kad mladic zaurla. Vec odavno naviknuti na njega znali su da se nakon urlika ne dogodi nista i da on, osim tog urlika, nema drugog smisla i posla u zivotu. Lijepo razvijen i jak, ali gluhonijem i zapusten, ostavljen od onih kojima je bila duznost voljeti ga, zivio je svoj tramvajski zivot i, po svoj prilici, nije mogao ni zamisliti zasto se neki prestrave kad on iz grla pusti glas. Nije ni znao sto je to glas i cemu sluzi, cime i kako se osjeca osim kao fino rastvaranje grla i plovidba zraka iz dubine pluca. Vjerovatno ga je zabavljao taj strah o kojemu nikad nije mogao drugacije misliti osim kao o bezrazloznom uzasu u ocima putnika.
A bio je jedan sto je u trolejbus ulazio s volanom od fice, sjedao na prvo putnicko sjediste, odmah iza vozaca, i sofirao sve do Dobrinje i natrag. Predano je obavljao svoj posao, niti je primjecivao podsmijehe, niti ga je ista moglo izbaciti iz takta. Taj je, zapravo, bio sasvim sâm. Mozda i nije vozio trolejbus. Mozda je vozio svoj kadilak od istocne na zapadnu obalu Amerike i mozda nitko od ljudi koji su se vozili trolejbusom nije ni postojao. Oni su bili privid, a on je bio stvaran.
A jedan je stalno trljao glavu. Bio je covjek srednjih godina i nesto mu unutra, u glavi, nije stimalo, ili je bio problem u kosi. Uglavnom, on je neprestano, naizmjence, u pravilnom ritmu, lijevom pa desnom, bijesno trljao glavu. Tako je hodao Titovom ulicom. Cinilo se da dobro zna kamo ide i da nista osim tog trljanja nije drukcije nego u ostalih ljudi. Kada bi usao u pun tramvaj i ne bi mogao sjesti, nego se drzao za rukohvat, cinio je to sa obje ruke, a glavu je trljao nadlakticama.
Bilo je jos ljudi koji su radili ono sto ne cini ostali svijet ali su imali zelje koje nisu nikada ostvarivali, a zbog kojih su smatrani ludacima. Zapravo, postoji citava imaginarna knjiga, cijeli jedan imenik, poput telefonskog imenika ili skolskog dnevnika, u kojem zive ljudi koji su bez smisla i svrhe bili drugaciji od ostalih ljudi. Oni su grad cinili gradom, kao sto ga gradom cine i poznati psi lutalice, oni cije navike i obicaje dobro poznajemo i koje, u skladu sa trenutnim raspolozenjem, napucamo nogom ili darivamo ostatkom kifle. U Veneciji svaka ulicna macka ima svoje ime. Venecijanci ta imena znaju, kao sto znaju i da su te macke nicije. Ali ako svaka crkva, svaka ulicica i svaki mostic preko kanala imaju svoja imena, tada ih u Veneciji trebaju imati i macke.
Sarajevo nikada nije bilo velegrad. Nikad to nece ni biti. Sarajevo je jednostavno grad i po tome je slicno Veneciji. Venecija, istina, tone i vise je spomenik slavnih vremena nego sto je mjesto zivota, ali i tamo macke, psi i ludaci imaju svoje mjesto. Kad ugine macka beskucnica, Venecija postaje manje Venecijom, kao sto je i Sarajevo manje Sarajevom za sve one blesave i nicije lude koji su se izgubili u bespucima povijesti, ali postoje u nekoj tajnoj i nenapisanoj knjizi. Poput davno srusenih mostova i kuca.
Objavljeno u broju 84 DANA, 14. SEPTEMBAR / RUJAN 1998.
Je li on PINJO?
Čika Skenda , legenda rahmet mu duši.
Ima njih još.
Bio je jednom u FAN magazinu jedan odličan članak o ovim tipovima
pa Haug,pa Slobodan i nabrajanja familija 
,Fefe(nije baš lujka al bio je smiješan,eno ga glumi u mahalašima 
..........
