Članci i kolumne

TV i novinske vijesti, vaši komentari, vaše teme...

Moderator: anex

User avatar
cyprus
Posts: 39269
Joined: 21/03/2007 22:00
Location: Σαράγεβο / Saraybosna

#26 Re: Članci i kolumne

Post by cyprus »

_BataZiv_0809 wrote: 16/03/2021 12:06 Zašto ne možemo prestati žaliti za "dobrim starim vremenima"?

AKO posjetite Hagley Park na zapadu Engleske i naiđete na kuću obitelji Lyttelton, nekih kilometar dalje naići ćete na egzotičan i impresivan prizor. Iza šume kriju se četiri tornja. Točnije, samo jedan od njih još uvijek stoji, upotpunjen grudobranom i stubama. Ostala tri svedena su na jedva dva kata, a zid koji ih je nekad spajao danas je srušen. Gledajući sve to mogli biste početi razmišljati o tome što bi vam sve ovo mjesto ispričalo da može i maštati o nekoć impresivnoj građevini.

No, ovo nikada nije bila impresivna građevina. Ruševina je upravo ovako osmišljena sredinom 18. stoljeća, a cilj je bio stvoriti privid veličanstvenog srednjovjekovnog dvorca koji je srušen prije puno godina. Inače, to je bio veliki hit među pripadnicima europske aristokracije koji bi gradili derutne dvorce i samostane kako bi uvjerili druge da postoji neka imaginarna romantična prošlost. Hagley Park je umjetna verzija povijesti, a upravo je takva i "politika nostalgije" koja je ovih dana izuzetno popularna.

Prije je bilo bolje
Ljudi diljem svijeta maštaju o "dobrim starim vremenima". Kada ih pitaju je li život u njihovoj državi bolji ili gori nego prije 50 godina, 31% Britanaca, 41% Amerikanaca i 46% Francuza reći će vam da je gori.

Psiholozi tvrde da je nostalgija prirodna, a ponekad i korisna. Potvrda identiteta na temelju povijesti daje na osjećaj stabilnosti i predvidivosti. Za pojedince nostalgija je uobičajena kada proživljavamo brze promjene kao što su pubertet, odlazak u mirovinu ili preseljenje u drugu zemlju. Na isti način funkcionira i kolektivna nostalgija, nostalgija za dobrim vremenima, kada je život bio jednostavniji, a ljudi bolji. To može biti izvor snage u teškim vremenima.

Kad je točno bilo bolje?
No, kad su točno bila ta bolja vremena?

Amerikanci su se pozabavili tim pitanjem u kontekstu krilatice Donalda Trumpa koji se zavjetovao da će Ameriku "ponovno učiniti velikom". Očekivani odgovor bio bi pedesete godine prošlog stoljeća pa su povjesničare priupitali jesu li Amerikanci bili posebno sretni tijekom tog desetljeća. Odgovor je "naravno da ne". Naime, tijekom pedesetih sociolozi su bili zabrinuti za neometani individualizam koji je razarao obitelji. Postojale su ozbiljne rasne i klasne tenzije i svi su živjeli u strahu od nuklearne katastrofe.

Mnogi su tijekom pedesetih maštali o "starim dobrim vremenima", a za njih su to bile dvadesete.

No, ni dvadesete nisu bile pretjerano dobre, a psiholog John Watson upozoravao je na porast broja razvoda i na to da će američka obitelj uskoro prestati postojati. Mnogi su tada idealizirali viktorijansku eru, vrijeme kada su obitelji bile snažne, a djeca poštovala svoje roditelji. Međutim, ni to nije bilo puno bolje vrijeme jer Amerikanci su tada masovno strahovali od ubrzanog života izazvanog željeznicama i telegrafima što, bili su uvjereni, izaziva novu bolest neurasteniju koja se manifestira kroz nemir, glavobolje, nesanicu, bol u leđima, zatvor, impotenciju i kroničnu dijareju.

Drugim riječima, ljudi žale za "dobrim starim vremenima" otkad je čovjeka. Arheolozi su pronašli sumeranske table napisane klinastim pismom u kojima stoji da obiteljski život nije što je nekad bio. Na jednoj od ploča je "jeziva" priča o sinu koji je s mržnjom pričao o svojoj majci i ona o mlađem bratu koji je izazivao starijeg brata dok je pričao s ocem. Druga je pak ploča krila 4000 godina staru nostalgičnu pjesmicu: "Nekoć je postojala zmija, škorpion, cijeli svijet i nacije živjele su u jedinstvu, a Bog je hvalio prosvijećenost na jednom jeziku."

Nije bilo bolje, ali zašto mislimo da jest?
Zašto ljudi toliko žale za vremenima koja su objektivno bila opasnija za život? Znate da su postojali problemi, ali čine vam se manjima. S druge strane, nikada ne možemo biti sigurni da ćemo trenutne probleme riješiti. Radio nije uništio tadašnju mladež, ali pametni telefoni možda hoće. Nismo bombama uništili svijet tijekom hladnog rata, ali tko može garantirati da to nećemo učiniti uskoro?

Jedan od razloga je to da je kolektivna nostalgija uvjetovana osobnom nostalgijom. Kad je točno bilo bolje? Za one rođene u tridesetima i četrdesetima, pedesete su bile najbolje vrijeme. Za one u šezdesetima i sedamdesetima, to su bile osamdesete. U osamdesetima je izuzetno popularna serija bila Happy Days koja je nostalgična verzija pedesetih. Danas je to Stranger Things koja romantizira osamdesete.

Kad se odmaknemo od povijesnih događaja, imamo naviku pamtiti ih u pozitivnom svjetlu.

Nostalgija ima i neurološke korijene. Istraživanja su pokazala da bilježimo više sjećanja u adolescenciji i ranijoj fazi punoljetnosti nego u drugim fazama života, pa kad razmišljamo o životima i prošlosti, to su trenuci kojima ćemo se najprije vratiti. Isto tako, skloniji smo prošlost pamtiti pozitivnije kad se distanciramo. Kad se učenici vrate s ljetnih praznika i zamolite ih da naprave listu dobrih i loših stvari koje su im se dogodile, budite sigurni da će lista biti podulja što se dobrih i loših stvari tiče. Ako ih zamolite da učine isto par mjeseci kasnije, lista dobrih stvari bit će dulja, a lista loših kraća. Do kraja godine loše stvari isparit će iz sjećanja.

Naravno, neke su stvari objektivno bolje u prošlosti, ali instinktivna nostalgija za boljim vremenima je varljiva i ima opasne posljedice. Nostalgija za minulim vremenima i strah od budućnosti sprječavaju eksperimentiranje i inovaciju koja stimulira progres i stvara čuda za kojima će nove generacije čeznuti.

Novi izumi, stare budale
Kao što je to još 1679. primijetio engleski izumitelj William Petty: "Kad se pojavi novi izum, svi su isprva protiv njega. Ni jedan od izumitelja ne preživi taj problem."

Petty je bio u pravu. Cjepiva, anestezija, parni strojevi, željeznica i struja isprva su naišli na snažan otpor. Mnogi su strahovali da će bicikli stvoriti generaciju grbavaca jer su biciklisti pogrbljeni, a postojao je i strah da će žene biti sterilne zbog sjedenja na sjedalima. Isto tako, žene su upozoravali da bi mogle razviti "biciklističko lice". Što je to? Kada su se privikavale na vožnju i održavanje ravnoteže, žene bi imale grč na licu pa su neki tvrdili da će im lica zauvijek ostati u toj nimalo privlačnoj grimasi.

I danas vam to možda zvuči glupo, ali budite sigurni, ono što danas pričamo o internetu, društvenim mrežama, videoigrama, cjepivima, 5G tornjevima, GMO hrani i istraživanju matičnih stanica sutrašnjim će generacijama zvučati neopisivo glupo jer dosta toga glupo zvuči već danas.

S druge strane, svaki strah od budućnosti nije neosnovan. Nove tehnologije izazivaju nesreće, ugrožavaju tradiciju i običaje, a neki stari poslovi nestaju kako bi napravili mjesta za nove. No, jedini način da naučimo kako najbolje iskoristimo nove tehnologije i smanjimo rizik je taj da činimo greške. Budućnost neće biti utopija, ali nisu to ni "dobra stara vremena".

Esej preuzet iz knjige Johana Norberga Discover: A History of Human Progress i objavljen u Wall Street Journalu.

https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx ... id=2246668
Pisao sam nedavno nešto slično, kroz prizmu fudbala... Upravo zbog ovog efekta ljudi masovno smatraju da su Messi i Ronaldo qrac od ovce za Pelea, Maradonu i onog Ronalda :-D
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#27 Re: Članci i kolumne

Post by Škobo Habu »

_BataZiv_0809 wrote: 17/03/2021 22:49 Ne hvaleci vjere tim lopovima, ali gdje da pozoves mladica od 20tak godina koliko je tad imao? On da je htio igrati za BiH igrao bi, sve ostalo je suplja prica i ciganska posla. Cuj on bi sa Barbarezom, ko si ba sa 20 godina da postavljas uslove, taman da si Nazario da Lima.

In hindsight vjerovatno je i bolje sto nije zaigrao za nas, njegova narav+balkanski pristup stvarima bi znacile samo jedno-rat u svlacionici.
Postoji taj mit u javnosti kako Ibrahimović nije nikada htio igrati za BiH. Taj mit kreira, evo, i Jergović.
Dio iz intervjua jasno govori da je bio blizu reprezentativnog dresa.

To što je on uvijek stavljao vlastiti interes prije svih drugih, kada je igranje za reperezentaciju u pitanju, to je njegova odluka i čisto sumnjam da bi bio tu gdje jeste da nije cjenio sebe kao ličnost i fudbalera.

Nije u cijeloj priči sporan Zlatan, uopšte, već Jergovićev rezon kada je u pitanju Zlatanov identitet. Jednostvno, Jergović ga je zamislio u svojoj glavi kao takvog, iako dio, koji sam ja citirao, jasno dokazuje da on nikada nije rekao " Bosancima da je Šved". On je odbio tadašnje rukovodstvo NS BiH zato što je smatrao da ne prepoznaju njegov talenat.

Prije godinu-dvije otac mu je Šefik dao izjavu kako se smatra Bošnjakom. Tu izjavu su prenjeli sve regionalni mediji. Međutim, ni to Jergoviću nije dovoljno, jer konstantno papagajski ponavlja "musliman", te "musliman".
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#28 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

Škobo Habu wrote: 18/03/2021 11:43
Postoji taj mit u javnosti kako Ibrahimović nije nikada htio igrati za BiH. Taj mit kreira, evo, i Jergović.
Dio iz intervjua jasno govori da je bio blizu reprezentativnog dresa.

To što je on uvijek stavljao vlastiti interes prije svih drugih, kada je igranje za reperezentaciju u pitanju, to je njegova odluka i čisto sumnjam da bi bio tu gdje jeste da nije cjenio sebe kao ličnost i fudbalera.

Nije u cijeloj priči sporan Zlatan, uopšte, već Jergovićev rezon kada je u pitanju Zlatanov identitet. Jednostvno, Jergović ga je zamislio u svojoj glavi kao takvog, iako dio, koji sam ja citirao, jasno dokazuje da on nikada nije rekao " Bosancima da je Šved". On je odbio tadašnje rukovodstvo NS BiH zato što je smatrao da ne prepoznaju njegov talenat.

Prije godinu-dvije otac mu je Šefik dao izjavu kako se smatra Bošnjakom. Tu izjavu su prenjeli sve regionalni mediji. Međutim, ni to Jergoviću nije dovoljno, jer konstantno papagajski ponavlja "musliman", te "musliman".
Nije sporno, ali hajmo barem biti posteni prema ljudima kojima reprezentacija znaci i emotivno su investirani. To sto Zlatan gleda kroz interes nesto sto ljudi dozivljavaju emotivno i jeste osnovni problem.

Ovako mi izgleda da je objema stranama drago sto nije zaigrao za BiH. Njemu jer je svoju odluku uspio spustiti pod kisobran zlikovaca koje svi mrze. Njima da sve svale na umisljenog balavca, a zapravo vjerovatno cifra koju su nudili njegovi menadzeri nije bila dobvoljna.
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#29 Re: Članci i kolumne

Post by Škobo Habu »

_BataZiv_0809 wrote: 18/03/2021 11:55
Nije sporno, ali hajmo barem biti posteni prema ljudima kojima reprezentacija znaci i emotivno su investirani. To sto Zlatan gleda kroz interes nesto sto ljudi dozivljavaju emotivno i jeste osnovni problem.

Ovako mi izgleda da je objema stranama drago sto nije zaigrao za BiH. Njemu jer je svoju odluku uspio spustiti pod kisobran zlikovaca koje svi mrze. Njima da sve svale na umisljenog balavca, a zapravo vjerovatno cifra koju su nudili njegovi menadzeri nije bila dobvoljna.
Nema se Zlatanu šta prigovoriti u konkretnom slučaju:
Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljih napadača u historiji fudbala nekada davno, zajedno sa ocem Šefikom kucao je na vrata Fudbalskog saveza BiH.

To je jedna iz reda legendarnih priča – koja postaje mit, odnosno “šta bi bilo kad bi bilo” slučaj. Da li je postojala želja da Ibrahimović nosi plavo-bijeli dres reprezentacije BiH, vjerovatno nikada nećemo saznati, ali priča ide ovako.

Sa ocem Šefikom je pokucao na vrata NFSBiH, a poručeno mu je: “Imamo mi takvih koliko hoćeš”, a ono što je manje poznato jeste da je Šefik Ibrahimović ostao uporan, pa je Zlatana dva puta pokušao ‘uvaliti’ u dres BiH.

Bilo je to 1997. godine, predsjednik NFS BiH bio je Jusuf Pušina, a selektor Fuad Muzurović. Ibrahimoviću je bilo 16 godina.

“Pričao sam sa ljudima iz Saveza, sa Jusufom Pušinom sam imao korektan odnos. Insistirao sam da pozovu Zlatana, na što su mi rekli ‘ma imamo mi takvih koliko hoćeš’. Pogodilo me to, nisam više zvao. Šveđani su u njemu vidjeli svjetskog napadača, a ja sam to znao od kako je Zalatan počeo igrati fudbal. Neću reći ime trenera koji nas je odbio – neka ide njemu na čast”, ispričao je jednom prilikom Šefik Ibrahimović.

Zlatan Ibrahimović je tada bio juniorski reprezentativac, i mogao je da bira između Švedske, zemlje koja mu je dala sve, i BiH, zemlje koja ga je odbila, dva puta.

2000. godine, BiH ide na turneju Indijom, tim je vodio Husnija Arapović. Prvotimac Ajaxa, Zlatan Ibrahimović pozvan je na turneju sa Peceljom, Granovom, Brašnićem, Kulenovićem, Medvidom, Nadarevićem, Mitrovićem, Karićem, Papcem, Šilićem, N. Halilovićem, Mešanovićem, Bešlijom…

Očekivao je da će igrati sa Salihamidžićem, Baljićem, Hibićem, Musićem, Barbarezom…a navodno kada je čuo imena – odlučio se za žuti dres Švedske.

Zlatana su svojatali i u Hrvatskoj, i u Srbiji – ali Zlatanovim venama uvijek je tekla bosanska krv, što je izjavio u par navrata, a ta ista sintagma stoji i u njegovoj autobiografskoj knjizi “Ja sam Zlatan”.

Zlatan Ibrahimović je rođen u Švedskoj 1981. godine. Odrastao je u Rosengardu, predgrađu Malmöa. Kvpart je to u kojem su svoj dom pronašli brojni imigranti, poput Somalijaca, Turaka, Arapa, Jugoslavena… U skromnom stanu Ibrahimović je živio sa sestrom Sanelom, dvije polusestre, bratom, bratovim sinom, ocem Šefikom i majkom Jurkom.

“Ovako Švedska izgleda 2014. Ne govorim perfektan švedski, ali sam i dalje Šveđanin. Švedska je veliki miks, svi smo različiti, ali ipak slični. Moj otac je musliman iz Bosne i Hercegovine, a majka katolkinja iz Hrvatske. Ali ja sam rođen u Švedskoj i švedski sam građanin, i niko to ne može promijeniti. Situacija je takva, prihvatite je”, rekao je Ibrahimović nedavno i to bismo svi trebali poštovati.
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#30 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

Znas koliko vjerujem Šefiku Ibrahimoviću :D
Škobo Habu
Posts: 8928
Joined: 19/06/2013 17:54
Location: Kod Sirogojna na sijelu.

#31 Re: Članci i kolumne

Post by Škobo Habu »

Šefik je taj koji je usmjeravao Zlatana cio život. Bez obzira da li je njegovo maslo za Ramazana ili nije, on je taj koji je odlučivao o njegovoj karijeri od samih početaka.

Realno gledajući, u ona doba švedska repka je bila institucija za našu, tako da se za BiH igralo samo iz čistog patriotizma ili što nisi imao kud.
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#32 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

Pa evo imas tekst o Balasevicu koji je isao naustrb sebe i licnog komoditeta u korist onoga sto je vjerovao.

Zlatan nije taj, njemu je njegov interes na prvom mjestu. Razumijem. Ali me nemoj tjerati da to postujem (ne ti).
omar little
Posts: 16343
Joined: 14/03/2008 21:14

#33 Re: Članci i kolumne

Post by omar little »

pokusala sam postati clanak jer je nyt paywalled, ali, vjerojatno jer administrator dalje od defalta bilo cega dobacio nije, broj znakova je limitiran. u principu, koga boli kurac za bilo sta na ovom forumu, gora sam ja.


A $60 Billion Housing Grab by Wall Street

Hundreds of thousands of single-family homes are now in the hands of giant companies — squeezing renters for revenue and putting the American dream even further out of reach.

https://www.nytimes.com/2020/03/04/maga ... lords.html
omar little
Posts: 16343
Joined: 14/03/2008 21:14

#34 Re: Članci i kolumne

Post by omar little »

Liberals want to blame rightwing 'misinformation' for our problems. Get real
Thomas Frank

One day in March 2015, I sat in a theater in New York City and took careful notes as a series of personages led by Hillary Clinton and Melinda Gates described the dazzling sunburst of liberation that was coming our way thanks to entrepreneurs, foundations and Silicon Valley. The presentation I remember most vividly was that of a famous TV actor who rhapsodized about the wonders of Twitter, Facebook and the rest: “No matter which platform you prefer,” she told us, “social media has given us all an extraordinary new world, where anyone, no matter their gender, can share their story across communities, continents and computer screens. A whole new world without ceilings.”

Six years later and liberals can’t wait for that extraordinary new world to end. Today we know that social media is what gives you things like Donald Trump’s lying tweets, the QAnon conspiracy theory and the Capitol riot of 6 January. Social media, we now know, is a volcano of misinformation, a non-stop wallow in hatred and lies, generated for fun and profit, and these days liberal politicians are openly pleading with social media’s corporate masters to pleez clamp a ceiling on it, to stop people from sharing their false and dangerous stories.

A “reality crisis” is the startling name a New York Times story recently applied to this dismal situation. An “information disorder” is the more medical-sounding label that other authorities choose to give it. Either way, the diagnosis goes, we Americans are drowning in the semiotic swirl. We have come loose from the shared material world, lost ourselves in an endless maze of foreign disinformation and rightwing conspiracy theory.

In response, Joe Biden has called upon us as a nation to “defend the truth and defeat the lies”. A renowned CNN journalist advocates a “harm reduction model” to minimize “information pollution” and deliver the “rational views” that the public wants. A New York Times writer has suggested the president appoint a federal “reality czar” who would “help” the Silicon Valley platform monopolies mute the siren song of QAnon and thus usher us into a new age of sincerity.

These days Democratic politicians lean on anyone with power over platforms to shut down the propaganda of the right. Former Democratic officials pen op-eds calling on us to get over free speech. Journalists fantasize about how easily and painlessly Silicon Valley might monitor and root out objectionable speech. In a recent HBO documentary on the subject, journalist after journalist can be seen rationalizing that, because social media platforms are private companies, the first amendment doesn’t apply to them … and, I suppose, neither should the American tradition of free-ranging, anything-goes political speech.

In the absence of such censorship, we are told, the danger is stark. In a story about Steve Bannon’s ongoing Trumpist podcasts, for example, ProPublica informs us that “extremism experts say the rhetoric still feeds into an alternative reality that breeds anger and cynicism, which may ultimately lead to violence”.

In liberal circles these days there is a palpable horror of the uncurated world, of thought spaces flourishing outside the consensus, of unauthorized voices blabbing freely in some arena where there is no moderator to whom someone might be turned in. The remedy for bad speech, we now believe, is not more speech, as per Justice Brandeis’s famous formula, but an “extremism expert” shushing the world.

What an enormous task that shushing will be! American political culture is and always has been a matter of myth and idealism and selective memory. Selling, not studying, is our peculiar national talent. Hollywood, not historians, is who writes our sacred national epics. There were liars-for-hire in this country long before Roger Stone came along. Our politics has been a bath in bullshit since forever. People pitching the dumbest of ideas prosper fantastically in this country if their ideas happen to be what the ruling class would prefer to believe.

“Debunking” was how the literary left used to respond to America’s Niagara of nonsense. Criticism, analysis, mockery and protest: these were our weapons. We were rational-minded skeptics, and we had a grand old time deflating creationists, faith healers, puffed-up militarists and corporate liars of every description.

Censorship and blacklisting were, with important exceptions, the weapons of the puritanical right: those were their means of lashing out against rap music or suggestive plays or leftwingers who were gainfully employed.

What explains the clampdown mania among liberals? The most obvious answer is because they need an excuse. Consider the history: the right has enjoyed tremendous success over the last few decades, and it is true that conservatives’ capacity for hallucinatory fake-populist appeals has helped them to succeed. But that success has also happened because the Democrats, determined to make themselves the party of the affluent and the highly educated, have allowed the right to get away with it.

There have been countless times over the years where Democrats might have reappraised this dumb strategy and changed course. But again and again they chose not to, blaming their failure on everything but their glorious postindustrial vision. In 2016, for example, liberals chose to blame Russia for their loss rather than look in the mirror. On other occasions they assured one another that they had no problems with white blue-collar workers – until it became undeniable that they did, whereupon liberals chose to blame such people for rejecting them.

And now we cluck over a lamentable “information disorder”. The Republicans didn’t suffer the landslide defeat they deserved last November; the right is still as potent as ever; therefore Trumpist untruth is responsible for the malfunctioning public mind. Under no circumstances was it the result of the Democrats’ own lackluster performance, their refusal to reach out to the alienated millions with some kind of FDR-style vision of social solidarity.

Or perhaps this new taste for censorship is an indication of Democratic healthiness. This is a party that has courted professional-managerial elites for decades, and now they have succeeded in winning them over, along with most of the wealthy areas where such people live. Liberals scold and supervise like an offended ruling class because to a certain extent that’s who they are. More and more, they represent the well-credentialed people who monitor us in the workplace, and more and more do they act like it.

What all this censorship talk really is, though, is a declaration of defeat – defeat before the Biden administration has really begun. To give up on free speech is to despair of reason itself. (Misinformation, we read in the New York Times, is impervious to critical thinking.) The people simply cannot be persuaded; something more forceful is in order; they must be guided by we, the enlightened; and the first step in such a program is to shut off America’s many burbling fountains of bad takes.

Let me confess: every time I read one of these stories calling on us to get over free speech or calling on Mark Zuckerberg to press that big red “mute” button on our political opponents, I feel a wave of incredulity sweep over me. Liberals believe in liberty, I tell myself. This can’t really be happening here in the USA.

But, folks, it is happening. And the folly of it all is beyond belief. To say that this will give the right an issue to campaign on is almost too obvious. To point out that it will play straight into the right’s class-based grievance-fantasies requires only a little more sophistication. To say that it is a betrayal of everything we were taught liberalism stood for – a betrayal that we will spend years living down – may be too complex a thought for our punditburo to consider, but it is nevertheless true.
https://www.theguardian.com/commentisfr ... n-liberals
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#35 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Kolovoz je poseban mjesec. Kazao bih to i da sam rođen u nekom drugom mjesecu. Kažu to i Polt-Heinzl i Schmidjell: „Barem u našoj predodžbi, kolovoz je najbezbrižniji mjesec, on je ‘naprosto ljeto’.“ Kolovoz je i „vrijeme odmora“, vrijeme godišnjeg odmora, raspusta, dopusta, praznika. „Praznici su“, „Do kad si na dopustu?“, „Napokon raspust!“, „Na odmoru sam“ – to se može čuti i u lipnju i srpnju, pa i u prosincu i siječnju, ali se ponajprije odnosi na kolovoz i u kolovozu se podrazumijeva.

Međutim, to da je kolovoz najbezbrižniji mjesec upućuje nas na neke brige koje se u ovom mjesecu utišavaju ili naprečac razbijaju ljetnim razbibrigama. To da je on vrijeme odmora upućuje nas na neke mȍre, mučne tegobe kojih se u kolovozu odrješujemo. To da je kolovoz ponajviše vezan za raspuste i dopuste upućuje nas na privremeno raspuštanje neke opresivne organizacije i na činjenicu da nam netko konkretan ili neki apersonalni sistem mora dopustiti da se opustimo i da pokušamo osjetiti bezbrigu. To da se o odmorima, raspustima i dopustima govori kao o praznicima upućuje nas na to da ljeti, a posebno u kolovozu, imamo – ako imamo sreće – neke prazne dane koje možemo po vlastitom nahođenju ispunjavati, što znači da nam je većina ostalih dana u godini okupirana, neslobodna. A sve to upućuje nas na centralnu ulogu rada u našim životima, što kod većine ljudi znači, marksistički kazano, otuđeni rad, tim više što rad u posve tehniciziranom sistemu teško može umaknuti otuđenju. U pojedinim danima godine i u nekim mjesecima, a prvenstveno u kolovozu, organizirani rad zamjenjuje se organiziranim odmorom, što je prilično upitna forma slobode. Mudri i duhoviti Jacques Ellul, u video-intervjuu Betrayal by Technology, naveo je zgodan primjer: „Svijet slobode otvoren je za nas. (…) Čim počnu praznici, tri milijuna Parižana, neovisno jedni o drugima, odluče da krenu prema sredozemnoj obali. Tri milijuna ljudi odluči da učini istu stvar. (…) Ti ljudi ni načas ne pomišljaju da su oni i životi koje vode zapravo u potpunosti određeni tehnikom te da oni zapravo sačinjavaju masu, koherentnu cjelinu.“

Jasno je odakle izvire taj paradoks: ljetni praznici, osim što su prilika za odmor, prilika su i za samozavaravanje i samozaborav, koji su čovjeku obrambeni mehanizmi kao i odmaranje. U ljetnim mjesecima, pogotovo za ferragosta, odškrinjuju se vratašca utopije slobodnog vremena, nerada i neobaveznog rada, poduprte utopijom mira i blagostanja. Ali se ubrzo, dok si rekao „august“, ta vrata opet zamandale i čovjek se nađe u septembarskom, jesenskom kavezu. U tom smislu, moglo bi se – pesimistički ili tek trezveno – zaključiti da je takozvano „ljeto“ samo zavodljiva iluzija i da je „kolovoz“ metafora za sve što u tom iluzornom stremljenju nećemo dostići. I sasvim je logično ono što su psiholozi empirijski dokazali: incidencija depresivnih stanja u populaciji raste nakon ljetnih i novogodišnjih praznika. Naime, s velike visine svaki se povratak na tlo čini kao spust u ambis, to jest pad i propast. Stoga je baš kolovoz „najokrutniji mjesec“, a ne travanj, kako je to rekao T. S. Eliot u Pustoj zemlji.
https://www.jergovic.com/ajfelov-most/august/
User avatar
dystopia
Posts: 1337
Joined: 26/10/2020 12:16
Location: Utopia

#36 Re: Članci i kolumne

Post by dystopia »

Ne, ne, april is the cruellest month.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#37 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Kako kome.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#38 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Mi u čije je ime izgubljen rat u Afganistanu…

Danima čekam da to netko primijeti: naš rat u Afganistanu počeo je i upravo završava istom scenom: prizori ljudi koji se strmoglavljuju s neba! Prvi put, jedanaestog rujna 2001, skakali su u smrt s gorućih nebodera Svjetskog trgovinskog centra. Drugi put, sredinom kolovoza 2021, oko dana kada se zapadni kršćani prisjećaju Bogomajke, ljudi otpadaju s avionskih kotača i podvozja, za koja su se očajnički uhvatili pokušavajući pobjeći iz zemlje. Između ova dva događaja proteklo je, gotovo u dan, dvadeset godina naših života. Toliko je talibanima trebalo da pobijede u ratu koji su poveli u rujnu 2001. A pobjeda im je potpuna: ne samo da su u nekoliko tjedana pregazili Afganistan, nego su u ovih dvadeset godina o sebi, svojoj naravi i svome viđenju drugih ljudi izvijestili cijeli svijet, te su, samim tim, taj svijet, svaki njegov pedalj, učinili bližim sebi, svojoj naravi i ideologiji. Takav je to, naime, bio rat: nisu talibani pobijedili u Afganistanu, oni su pobijedili posvuda. Pobijedili su gdje god se raščula vijest o njihovoj pobjedi, i gdje god je ta vijest s gađenjem i odvratnošću dočekana. A pogotovo su pobijedili gdje god je vijest dočekana s oduševljenjem.

Evo što sve ta pobjeda znači. U filmu “Quo Vadis, Aida?”, zapovjednici Nizozemskog bataljuna bez ikakvog otpora i borbe predaju Srebrenicu vojsci generala Mladića, te se spremaju na evakuaciju, skupa s užim krugom svojih domaćih suradnika. Ostatak prethodno razoružane zaštićene zone (zaštićene prema rezoluciji Ujedinjenih naroda) ostavljaju na klanje i ravnanje Mladiću i njegovim suradnicima. Možda im je malo neugodno, ali zapravo ih nije briga. Tako spašavaju svoju prevoditeljicu, ali Mladiću ostavljaju njezinog muža i sinove. Priča je kao iz kakve antičke drame, ali u Srebrenici je, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne, mnogo puta ispričana. Toliko puta i na takve sve načine da se čovjek pred filmom Jasmile Žbanić, ali mnogo više i pred onim što zna iz srebreničkih svjedočanstava, te na kraju, blaže, umjerenije, tiše, iz mnoštva vlastitih proživljenih ili upijenih sarajevskih i bosanskih svjedočanstava, na kraju nužno zapita: a zašto su ti nizozemski vojnici spašavali svoju prevoditeljicu, ako već nisu spašavali njene bližnje? Odgovor je surovo jasan i ciničan: nju su spasili jer su je često gledali u oči, spasili su je jer im je skoro bila ljudsko biće. Spasili su je da ne bi osjećali traumu. Spasili su je zbog sebe, a ne zbog nje.

Nevjerojatno je kako i koliko slike iz Kabula i iz Afganistana duguju toj priči. Nisu Srebrenica i Afganistan isto, ali potpuno ista je reakcija onih na čijoj je savjesti sudbina zaštićene zone. Samo što ovdje nije riječ samo o Nizozemskom bataljunu. Australski premijer, recimo, ime mu je Scott Morrison, istoga dana u kojem gledamo ljude koji padaju s neba nad Kabulom, žuri da kaže kako Australija “neće moći pomoći svim Afganistancima koji su radili s njenom vojskom”. On govori istu stvar koju u filmu Jasmile Žbanić glavnoj junakinji govori nizozemski oficir. Ali pritom Scott Morrison ne osjeća baš nikakvu nelagodu. Na talibanske metode, on i odgovara kao taliban. To je taj australski liberal čarolijom rata protiv islamskog terorizma i talibana sasvim neosjetno postao. Između njega, koji se skupa sa svojim šefom, američkim predsjednikom Bidenom, iz afganistanskog rata povukao, i afganistanskih talibana, razlika je samo u marketingu. Njegov je bolji. Kao što je, uostalom, samo u marketingu razlika između ljudi koji su s neba padali 11. rujna 2001. u New Yorku, i ljudi koji s neba padaju ovih kolovoških dana u Kabulu. One koji padaju s neba nad Kabulom se ne žali. I upravo zato što ih se ne žali, i što se ništa za njih ne čini, ti ljudi ne mogu biti žrtve afganistanskih talibana. Oni su žrtve europskih, američkih, australskih talibana. Uglavnom liberalnih, socijaldemokratskih, kršćansko-sekularnih talibana.

Da, slično je bilo i u Srebrenici, ali, ipak, nije bilo isto. U Srebrenici odgovornost je bila na Nizozemskom bataljunu. Nizozemski bataljun odbio je zaštititi nenaoružane ljude, koji su mu povjerili svoje živote. U Afganistanu Ujedinjeni su narodi, na čelu sa Sjedinjenim Državama, napali zemlju kojom su vladali talibani, da bi zatim, u ime ideologije ljudskih prava i u ime vlastitog načina života, žitelje Afganistana antagonizirali prema njihovoj talibanskoj vlasti. Poveli su, dakle, rat u ime vlastitih ideala, u kojem smo, zapravo, svi sudjelovali. U tom smo ratu sudjelovali upravo onako i onoliko kako je i koliko je svaki Nijemac sudjelovao u ratu koji je poveo Adolf Hitler. Ili ukoliko vam ta usporedba nije simpatična: u ratu u Afganistanu sudjelovali smo onako i onoliko je svaki Amerikanac sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. I što se na kraju dogodilo? Jesmo li rat u Afganistanu izgubili, ili smo svi postali talibani? Treće mogućnosti nema.

Dok muškarci u Kabulu padaju s neba, a žene nestaju, prefarbane po gradskim izlozima, ili žive zakopane u svojim domovima, tako da ih više nikad i nigdje ne bude, nama se počinju priviđati dobri talibani. Eno ga, jedan na televiziji ženi daje intervju. Eno ga, drugi je tajanstveni glasnogovornik, za kojeg svi kažu da je ljubazan i umjeren. Eno ih, nekolicine u kabulskom lunaparku, vozaju se u dječjim autićima… Uglavnom, na sve strane odnekud iskaču dobri talibani. A bjelosvjetski analitičari važno mudruju o talibanskim proklamacijama i najavama. Sve im se čini tako mekano i fino, sve je tako dobro, snošljivo i suživotno, da čovjek skoro pomisli da bismo, možda, i mi, umjesto naših ustava i zakona mogli prihvatiti Šerijat. Ali ne bilo kakav, nego upravo ovaj, u interpretaciji tih finih i nježnih muškaraca, koji se igraju po kabulskim dječjim igraonicama…

Priča o dobrim i umjerenim talibanima opet se može dvojako shvatiti: ili mi to upravo anesteziramo svoju savjest, kao što su je anestezirali nizozemski oficiri, koji su pad Srebrenice zalijevali rakijom šljivom, u društvu generala Mladića i njegovih oficira, ili smo sami postali već takvi talibani da nam oni afganistanski djeluju umjerene. Treće mogućnosti, naime, nema. Nemogući su, ne postoje, nikad ih neće biti – umjereni talibani. Umjereni taliban je umjereni ekstremist. Toga nema.

I onda, je li nas briga za muškarce koji u Afganistanu padaju s neba i žene koje će ostati zazidane u svojim domovima, kao mlada Gojkovica, pri zidanju Skadra na Bojani, u onoj strašnoj, veličanstvenoj pjesmi, što ju je Jacob Grimm na njemački prevodio, pa je Goetheu na čitanje nosio, a Goethe se užasnuo od svih tih barbarskih praznovjerica? Ovo više nisu praznovjerice, i mogli bismo od Afganistana okrenuti glavu, tako da nas ne bude briga, kao što svijet fatalno dugo nije bila briga za rat u Bosni, ali ovo je rat koji je u naše ime započet i koji smo mi izgubili.

miljenko jergović 21. 08. 2021.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#39 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Baš dobar članak o sprezi pornografije i razvoja interneta kakvog danas poznajemo, te ulozi koju pornografija još može odigrati u zaštiti naše privatnosti i sloboda od strane big techa.
Like It or Not, Porn Can Still Be an Engine for Tech Progress

Online porn has critically shaped the internet as we know it. Two recent public debates, one involving Apple Inc.’s decision to scan iOS devices for child porn, the other following OnlyFans Ltd.’s (quickly reversed) decision to ban adult content, show that the sex industry still has a role to play in setting the direction of technological progress. Though its importance in commercializing the internet is diminished, it has perhaps the clearest use case for censorship-beating, privacy-protecting tech.

Back when life on the Internet (spelled with a capital I in those days) was concentrated in Usenet groups, five out of six images shared were estimated to be pornographic. In 2006, still in the pre-iPhone era, adult content accounted for more than 20% of Google searches from mobile phones (the next category by popularity was “entertainment” with 10%). But the early internet and early phones weren’t really suited to high-quality porn.

"Every step up in quality — higher-resolution photographs, better-quality movies — required increasing amounts of bandwidth,” Patchen Barss, an oft-quoted proponent of the theory that porn is the cradle of tech, wrote in his book “The Erotic Engine.” “Pornography dominated the flow of images and video on the Internet, and because there was a perpetual demand for more, different and better pornographic products, bandwidth needed to grow.”

Arguably, the adult industry’s adoption of video streaming back in the days when even the simplest forms of tech were male-dominated was what pushed users to upgrade to better connections and equipment; wider adoption followed. Just as likely, without porn, online payment solutions wouldn’t have developed as quickly as they did during the free-for-all, piracy-fueled years of the internet: There wasn’t all that much people wanted to pay for on the Web besides erotic content. In that sense, porn drove the monetization of many web-based ideas and projects — and spurred the development of modern fintech. Along with gambling, it initially nurtured giants such as Germany’s now-fallen Wirecard.

The internet has grown to encompass the world, and porn, of course, couldn’t keep up. One of the rare studies to actually measure porn traffic, published earlier this year, put the share of adult website users among its sample of 15,000 Italian cable customers at 12%. Their average session lasts about 18 minutes; it’s hard to imagine what could make it longer. The researchers from Italian and Austrian universities noted that from 2014 through 2017, the period during which they collected data, total traffic per customer almost doubled — but porn traffic showed no similar increase. It stands to reason that more recent advances in porn tech, like immersive virtual reality shows or video-linked physical stimulation, won’t drive progress in the broad market as earlier innovations did.

Today’s grown-up, mainstream version of the internet is run, and policed, by big corporations. Big payment providers such as Visa Inc. and MasterCard Inc. are uneasy about working with adult content providers. Last year, they suspended service to spam spam and other properties of its corporate parent, MindGeek SARL, in response to reports of non-consensual content on the platform. PayPal stopped facilitating payments to spam spam-based sex workers back in 2019. The distaste shown by several big banks and a change in MasterCard’s rules, which required stringent content review commitments, drove OnlyFans’ potentially suicidal decision to banish sex streams last month.

Apple, for its part, announced it would scan iOS devices for known child porn images uploaded to its iCloud service, using a form of artificial intelligence to match pictures to an official database, and, once it was sure that something illegal was going on, alert the authorities.

Both situations caused much outcry. Nobody in their right mind would defend child porn, revenge porn, sex trafficking or any form of non-consensual sex. But the internet’s trend-setting audience comes from the “porn generation,” one that has grown up with online sex content. You can blame it for distorting millennials’ and Z-ers sexuality — but the inescapable reality is that, to many of them, not recycling is a greater sin than watching porn. To this audience, letting sexual content creators earn their living is a more appealing concept than what often looks like corporate backside-covering masquerading as concern for the victims of sexual abuse.

In the Apple case, porn isn’t even the real issue. If Apple introduces client-side scanning in the name of fighting child abuse, it’s arguably creating the potential for much less justifiable surveillance — a potential that the company denies. A few years ago, I was massively ratioed on Twitter for a column that argued Big Tech’s embrace of end-to-end encryption had more to do with marketing than with privacy protection; client-side scanning defeats the encryption, showing how easily tech companies can take back the protections that users think they have been granted — and, among other problems, increasing the attack surface that malicious actors can use.

The public debate isn’t about smut or even sexual exploitation; at its core, it’s about the ability of big business to limit freedom out of an abundance of corporate caution. As in the heady days of Larry Flynt’s U.S. Supreme Court victory, porn serves as an uncomfortable but somewhat fitting avatar for freedom — at least to part of the internet community. The adult industry doesn’t have the power to shape mass-market demand for new tech, but it can serve as a litmus test for new privacy-oriented solutions: accessible crypto-based payment systems that are agnostic about the kind of businesses they support, operating systems, messaging and cloud services that offer no anti-encryption backdoors.

During the Covid-19 pandemic, we have sacrificed much freedom and given much ground on privacy in the name of reducing the risk of illness for ourselves and our neighbors. A backlash — an increased resistance to intrusive controls, especially by big business — would be a natural reaction. And as in the old days of the internet, porn could suddenly find itself in the role of leading that charge.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#40 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Dobar o tome kao političari koriste jezik za zbunjolu umjesto informisanje.
Germany’s Election Is Making George Orwell Turn in His Grave

Let me ask you an honest question. How do you feel about Mindestbeitragsbemessungsgrundlage? Your answer could determine how you’d vote in Germany’s federal election on Sept. 26, because the center-left Greens make much of it in their party platform — although it’s not entirely clear what it is, or what the Greens think about it.

The manifestos of the other five parties aren’t any better. The center-right bloc, consisting of the Christian Democratic Union and its Bavarian sister party, the Christian Social Union, pontificates ominously about something called an Allgemeinverbindlichkeitserklaerung. The current front-runners, the Social Democrats, have a lot to say about Schwerpunktstaatsanwaltschaften. And so it goes.

Do not make the mistake of thinking that your puzzlement has anything to do with your inability to understand German. Most Germans have no clue what these fabricated terms mean either.

Yes, it’s true that “The Awful German Language,” as Mark Twain titled his classic rumination on the subject, contains rather a lot of things that are “not words [but] alphabetical processions.” But the underlying malaise here is a different one — and one that’s just as rife in the U.S., the U.K, France or any other modern democracy.

To grasp that deeper phenomenon you could do worse than re-read George Orwell’s “Politics and the English Language,” while mentally replacing “English” with German, French, Spanish or whatever else you happen to speak.

As Orwell already understood in 1949, political expression in any tongue tends naturally toward being unclear, inelegant, stale and just plain ugly. At worst, as with this year’s batch of German political platforms, such texts become little more than gibberish, deliberately written more to obscure than to elucidate.

That’s the upshot of a study by the University of Hohenheim in southwestern Germany. It found that by almost any measure the parties’ official manifestos— which allegedly serve to inform the electorate — are unreadable.

The average word count of these programs has been trending upwards since 1949 and now stands at 43,541 (see chart). That’s the rough equivalent of ten U.S. Constitutions, or six when including the 27 amendments as well.

Image

Those words, moreover, include lots of those aforementioned neologisms, portmanteaus and compounds, often totaling some 50 letters each. These monsters are then strung into run-on sentences that the study’s authors aptly call tapeworms. Those wind across entire pages and contain structures — parenthetical insertions boxed into partial qualifications and triple negations — that make it hard to simply find the subject and predicate. The study cites one sentence of 79 words.

The researchers also developed an index to infer comprehensibility. On this scale, 0 is impossible to understand and 20 is easy. An average PhD dissertation in political science ranks 4.3, whereas broadcast news is usually around 16.4. The party manifestos rank an average of 7.2, quite close to the level of a PhD dissertation. The most professorial, at 5.6, are the Greens.

My hunch is that if researchers in other democracies did similar studies — and I hope they do — they’d find comparable crimes against clear expression and thinking, if not the Twainian word processions that German allows. The question is the same as it was in Orwell’s day. Why?

Orwell concluded that, “The great enemy of clear language is insincerity.” Often it is, but many of the German politicos now running for a seat in parliament or government do genuinely believe in something.

So I believe the root cause is cowardice. In an age of social media, political correctness, political tribalism and polarization, many of us fear that one mispronunciation of our respective shibboleth will get us kicked out of our group, end our careers, cost us the crucial votes or leave us open to attack from the other side.

This fear prompts us, and especially politicians, to deny that each and every opinion we hold implies trade-offs, often painful ones. Any policy about climate change, for instance, will also have financial, tax, economic and even geopolitical implications, perhaps not ones we’d like to countenance.

Good communication would mean expressing these trade-offs and contradictions head-on, with simple and ideally short words and sentences. Then again, “good” communication may not be the goal of political expression.

More likely, as Orwell intuited, the objective is really preemptive self-defense. If politicians understand words and sentences as moats and battlements with crenels, then the more and the bigger the better. As a former U.S. central banker once famously put it: “I’ve learned to mumble with great incoherence. If I seem unduly clear to you, you must have misunderstood what I said.”

Call me old-fashioned, but this is poison for democratic culture. Without clear language, voters cannot discern their alternatives and instead become disillusioned and apathetic or, worse, prey for demagogues.

For this much is certain: There will always be pied pipers and cynics who discard their scruples and oversimplify reality to appeal to our resentments. And they will choose words that are short and simple. If only populist politicians heed Orwell’s six rules of writing and speak clearly, God help us.

User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#41 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

Jaki tekstovi @ExNihilo

Jergovic i pornjavina.

Zadnji cu nesto kasnije.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#42 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Glad you like it. :)
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#43 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Malo duža, ali pitka reportaža o ljudima koji su skakali sa tornjeva u smrt 11. septembra 2001. sa naglaskom na tzv. The Falling Man.
They began jumping not long after the first plane hit the North Tower, not long after the fire started. They kept jumping until the tower fell. They jumped through windows already broken and then, later, through windows they broke themselves. They jumped to escape the smoke and the fire; they jumped when the ceilings fell and the floors collapsed; they jumped just to breathe once more before they died. They jumped continually, from all four sides of the building, and from all floors above and around the building's fatal wound. They jumped from the offices of Marsh & McLennan, the insurance company; from the offices of Cantor Fitzgerald, the bond-trading company; from Windows on the World, the restaurant on the 106th and 107th floors—the top. For more than an hour and a half, they streamed from the building, one after another, consecutively rather than en masse, as if each individual required the sight of another individual jumping before mustering the courage to jump himself or herself.
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#44 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

ExNihilo wrote: 11/09/2021 17:59 Malo duža, ali pitka reportaža o ljudima koji su skakali sa tornjeva u smrt 11. septembra 2001. sa naglaskom na tzv. The Falling Man.
They began jumping not long after the first plane hit the North Tower, not long after the fire started. They kept jumping until the tower fell. They jumped through windows already broken and then, later, through windows they broke themselves. They jumped to escape the smoke and the fire; they jumped when the ceilings fell and the floors collapsed; they jumped just to breathe once more before they died. They jumped continually, from all four sides of the building, and from all floors above and around the building's fatal wound. They jumped from the offices of Marsh & McLennan, the insurance company; from the offices of Cantor Fitzgerald, the bond-trading company; from Windows on the World, the restaurant on the 106th and 107th floors—the top. For more than an hour and a half, they streamed from the building, one after another, consecutively rather than en masse, as if each individual required the sight of another individual jumping before mustering the courage to jump himself or herself.
Ti si meni usao u kompjuter haman, neki dan sam bas guglao Falling man :shock: citao sam doslovno isti tekst :shock: :shock:

Doduse gledao sam na Netflixu Turning point :D

Bas su te Bush godine usrane kad vako nesto razmislim, iako sam tad bio bez brige i pameti :-)


On topic: dobar tekst kako se gradjanski aktivizam pretvara u travestiju:

https://gloriaglam.hr/gg-talk/kako-akti ... znost-4587
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#45 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Krađa “Enciklopedije mrtvih”

Slavno je za otadžbinu mreti, jedno čitanje

Imao sam sedamnaest godina kada je, u jesen 1983. objavljena “Enciklopedija mrtvih”, druga i posljednja za života objavljena knjiga priča Danila Kiša. Krenuo sam u četvrti razred gimnazije, slušao sam punk muziku, oduševljavao se ranom sovjetskom književnom i likovnom avangardom, suvremenim teatrom, konceptualnom umjetnošću, Johnom Cageom, Robertom Willsonom, Tadeuszom Kantorom, bio slobodan i upravo onoliko ohol, koliko oholi su mogli biti još samo sedamnaestogodišnjaci u Jugoslaviji, u to vrijeme ranog sumraka komunizma, kada smo već bili, uglavnom, slobodni od represije jednoga političkog sistema, a još nismo stigli upoznati represiju sljedećega, nacionalističkog, polufašističkog i kapitalističkog sistema, u kojem ćemo se zateći početkom devedesetih. Danilo Kiš u to je vrijeme bio moj pisac. U svojoj osobnoj biblioteci, koju sam, malo pomalo ugrađivao u naslijeđenu obiteljsku biblioteku, imao sam sve njegove dotad objavljene knjige. I naravno da sam svaku pročitao. Uglavnom po više puta. Umišljao sam, kako to već umišljaju ti još uvijek nedozreli dječaci, da na Kiša imam neko povlašteno pravo. A možda sam ga i imao, jer svaki čitatelj ima pravo na svaku knjigu koju je pročitao, jer se svaka knjiga ostvaruje i dovršava tek u imaginaciji svoga čitatelja.

I ne bi tu bilo većih problema da jugoslavenski socijalizam nije imao tu čudnu unutarnju potrebu da se, s vremena na vrijeme, lažno predstavlja kao kapitalizam. Jugoslavenski komunisti voljeli su se predstavljati kao liberali – što bi bilo eksperimentalno zanimljivo u jednopartijskom društvu – i kao kapitalistički menadžeri. I onda su u tom duhu udruženi izdavači, zagrebački Globus i beogradska Prosveta, u svojoj ediciji izabranih djela Danila Kiša kao posljednju, desetu knjigu u nizu, objavili Kišovu novu knjigu priča. Lijepo bi to bilo, i pohvalno, da u svemu nije postojala jedna tipična tržišna, rekli bismo – kapitalistička, začkoljica: da biste došli do “Enciklopedije mrtvih”, morali ste u kompletu kupiti i prethodnih devet knjiga.

Tako je to, barem, bilo u Sarajevu, u knjižari beogradske Prosvete, na Marijin dvoru, posred jedne vrlo frekventne gradske prometnice po kojoj će devet godina kasnije snajperisti vojske Radovana Karadžića i Ratka Mladića ubijati ljude. Prvoga dana izložili su lijepi narančasti Kišov komplet u izlog knjižare, i još jedan isti takav, na policu iza pulta, za kojim su patrolirali neljubazni knjižari. (Socijalizam se od kapitalizma razlikuje i po tome što su u socijalizmu uz ljubazne postojali i neljubazni knjižari…) Zamolio sam jednoga od njih, velikoga, mrkog muškarca, da iz kompleta izvuče “Enciklopediju mrtvih”, da je barem prelistam. Nevoljko je to učinio. Na pitanje može li se ta jedna knjiga kupiti mimo kompleta reagirao je kao da sam ga upitao može li iščupati volan na ferrariju i prodati mi ga. Nije, međutim, znao s kim ima posla.

Sutradan sam ušao u knjižaru, i, ne bih sad objašnjavao kako, pored troje neljubaznih stražara u knjižari ukrao sam iz kompleta “Enciklopediju mrtvih”. Imao sam bogato iskustvo u tome, koje poslije u životu nisam razvijao. Bjesomučno sam, obijesno i drsko krao knjige po knjižarama, kad god ne bih za neku imao dovoljno novca, ili bih procijenio da je preskupa. U tom lopovluku postojalo je samo jedno moralno načelo – u svakom lopovluku postoje čvrsta moralna načela – krao sam samo knjige koje sam nakanio odmah pročitati. Knjige koje su mi trebale za kasnije, priručnike, enciklopedije i takozvane knjige stajačice, koje služe za popunjavanje biblioteke, uvijek sam kupovao. Kao što sam kupovao i knjige koje sam smatrao povlašteno svojim. Osim kada bi se našle ovako usred kompleta s knjigama koje već imam. (Čini mi se da nije prošlo mnogo, možda ni cijeli tjedan, i “Enciklopedija mrtvih” mogla se već kupiti i izvan kompleta. Ali to više nije bila moja stvar. Knjigu sam već bio pročitao. Prvi put.)

To što sam do knjige teško došao i što sam u nju, ipak, bez obzira na lopovske vještine, uložio svoj strah, i što sam, zahvaljujući tom strahu za sva vremena zapamtio kako sam do knjige došao, utjecalo je na njeno prvo čitanje. A vjerojatno je, nesvjesno, utjecalo i na sva buduća čitanja. U “Enciklopediji mrtvih” bilo je nečega od zabranjene knjige.

Devet priča povezane su temom. Sve drugo u njima je različito. Razlikuju se po stilu, ritmu i vremenu radnje, pa ček i po doživljaju svijeta. Danilo Kiš bio je pisac jedne rečenice, cjelovitog zahvata, jasnog glasa. Svaka njegova knjiga prije “Enciklopedije mrtvih”, uključujući i prvu knjigu priča “Grobnica za Borisa Davidoviča”, bila je poput skulpture isklesane u jednom komadu mramora. Bila je poput skulpture načinjene od morske pjene. Premda se uz Kiša vazda, kao ključna riječ, spominjao postmodernizam, premda ga se smatralo Borgesovim sljedbenikom – to je, kažu, naročito u “Enciklopediji mrtvih”, premda je uvijek pisao konstruirajući i rekonstruirajući stvarne i izmišljene dokumente, pozivao se na priče i tekstove drugih pisaca, koristio njihove rečenice i fraze, sve što je prije “Enciklopedije mrtvih” napisao bilo bi poput jedinstvenog monolita, u kojemu bi se uvijek prepoznavao njegov glas i pečat. Sve bilo je njegovo, i u svemu bio je on.

U “Enciklopediji mrtvih” dogodilo se nešto uznemirujuće. Kao da se jedan glas raspuknuo u rasuo u više glasova. I jedan autor pretvorio se u više autora. Smrt nije jedinstveno iskustvo, premda je svakome čovjeku smrt samo jedna, pa je samim tim i jedinstvena. Ali kako je smrt jedini događaj koji ostaje izvan sjećanja, jer smrti se uvijek sjećaju drugi, sjećaju je se oni koji smrt nisu doživjeli, tako ona živome čovjeku ne može biti jedna, nego je smrti uvijek više. Ali o svakoj od njih može se govoriti samo iz straha. Govor o smrti variranje je straha od smrti. Tema nije smrt, jer nju nitko nije doživio, niti se smrti itko sjeća. Tema je strah od smrti, koji postoji u beskrajnom nizu varijacija. To je tema “Enciklopedije mrtvih”.

I bilo je nečega duboko ispravnog u načinu na koji sam došao do ove knjige. Kroz strah do straha. Naravno, nisu trgovci u Prosvetinoj knjižari na Marijin dvoru u Sarajevu prethodno pročitali i hermeneutički proučili Kišovu knjigu, da bi zatim odlučili kako će je prodavati i nuditi je delinkventnim mladim čitateljima, čiji je strah od smrti mlad, buran i nedoživljen, na krađu. Oni su bili socijalistički knjižari i trgovci, inžinjeri ljudskih duša, čuvari zarobljenih knjiga, koji su samo poželjeli imitirati kolege iz kapitalističkog svijeta. I onda su učinili nešto što je bilo u skladu s poetikom “Enciklopedije mrtvih”. Slučajno. Ili nijedna slučajnost tu nije moguća.

Kasnije su, čak i u inozemnim kritikama, loši čitatelji među kritičarima prigovarali Danilu Kišu neujednačenost priča u ovoj knjizi. O, kako je to bilo krivo! Priče u “Enciklopediji mrtvih”, naime, jesu neujednačene, ali to je tema knjige. I njezin konačni cilj. Kada je u Jugoslaviji izašla “Enciklopedija mrtvih”, Danilo Kiš tek je bio četrdesetosmogodišnjak. Bolest od koje će umrijeti nije do tada dijagnosticirana, premda se razvijala u njemu. I premda je opisana u priči “Enciklopedija mrtvih”, čiji je podnaslov “Čitav život”. U toj priči dovršeno je ono što je u životu svakoga čovjeka zadano kao nedovršivo. Smrt je razumom predvidljiv i očekivan, premda za živa čovjeka nevjerojatan, nemoguć i nedopustiv događaj. Kada bi smrt bila vjerojatna, ljudi bi bili mrtvi čim prvi put na nju pomisle.

Priča o kojoj se, možda, najviše govorilo u skoro četrdeset godina “Enciklopedije mrtvih” najkraća je u knjizi. Naslov priče: “Slavno je za otadžbinu mreti”, a govori o mladom grofu Esterhaziju, na smrt osuđenom, jer je “učestvovao s oružjem u ruci u jednoj od onih pučkih pobuna koje su s vremena na vreme potresale carevinu, izbijajući iznenadno i nepredvidljivo, krvave, surove i beznadne, da bi bile ubrzo zatim, isto tako iznenadno, surovo i beznadno ugušene”. Osuđen je prvenstveno zato što je izdao svoj stalež, pristajući uz one kojima nije pripadao, a tek zato što je izdao cara. Ovo se u priči napominje, jer je važno, ustvari i najvažnije, u sudbini mladog Esterhazija. To je i tema njegove smrti. Izdajom staleža kojem pripada, on je izdao temeljno načelo zajednice. Tek njegovim činom pobuna u kojoj je sudjelovao pretvara se u revoluciju. Bez njega, bila bi to obična pučka pobuna, kakvih je uvijek bilo i biće.

No, znači li izdaja staleža i izdaju onog što bi čovjek trebao ispuniti da bi dostojno predstavljao stalež? Ili: oslobađa li čovjeka izdaja staleža od obaveze da štiti staleško dostojanstvo? Priča “Slavno je za otadžbinu mreti” govori o tome. Govori, ali ne odgovara na pitanje. Ili odgovara s nekoliko drugih pitanja. Kiš je genij neizrečenog, genij onoga što je upisano na bjelinama i marginama njegovih stranica.

Grof Esterhazi pazi na to kako će umrijeti. Ali nije to samo do čovjekove odluke. U čovjeku se pred smrću otima i bori ono što nije do kraja pod njegovom kontrolom. Na pripadniku grofova staleža je, međutim, da sve zadrži pod svojom kontrolom. Osudili su ga na smrt vješanjem između ostaloga i zato da bi pokazali da nije dostojan staleža koji je izdao. A nedostojnim ga mogu prikazati samo ako on u tome bude sudjelovao. Ako poklekne, posrne, moli za milost, učini bilo što od onog što grofovi pod vješalima ne čine. Ako pak umre dostojan sebe i svog imena, onima koji će ga pogubiti ostaje barem ta satisfakcija da su prikazali sramotnu sliku njegova tijela obješenog o konopcu. Ali tad ostaje pitanje je li to sramoćenje njega, koji je izdao stalež priključivši se narodu, ili je to sramoćenje samog staleža, kojeg oni predstavljaju i brane?

I onda se pojavi grofova mati, koja sinu govori da će moliti za pomilovanje. Ako je na stratištu vidi u crnini, neka se miri sa smrću i neka se drži dostojanstveno. Ako, pak, mati bude u bijelom, znači da je pomilovan, i neka se ničega ne plaši. Naravno, mati je bila u bijelom. I sina je gurnula u smrt, ispunjenog nadom i vjerom da će presuda u posljednjem trenutku biti opozvana.

Što je majka branila: dostojanstvo sina ili sinovljeva staleža? Ili je mati branila revoluciju u kojoj je njezin sin sudjelovao?

Grof se, međutim, junački pred smrću držao. I poslije su se, govori Kiš u svojoj priči, različite verzije oko toga plele: po jednoj, u koju je vjerovala jedna strana, bio je heroj. Po drugoj, koju je prenosila druga strana, vjerovao je u pomilovanje, koje će stići u posljednji tren.

Danilo Kiš potekao je iz svijeta, iz naroda i iz zemlje u kojoj su otpočetka do kraja postojale samo te dvije strane. U istom tom svijetu čitao sam, u godinama pred još jedan rat, najprije kao sedamnaestogodišnjak, a onda godinu po godinu, ratu sve bliži, priču “Slavno je za otadžbinu mreti”. Ova priča bit će prevođena na druge jezike, ali u većini njih ona će odzvanjati kao povijesna tema. U našoj zemlji, koje je bilo sve manje, i koja se, malo pomalo, raspadala na šest-sedam naših zemalja, to nije bila povijest, nego je to bio život na koji smo se trebali pripremiti. Često sam u ratu pretrčavao raskrsnicu nasred koje je nekad bila knjižara u kojoj sam ukrao knjigu Danila Kiša. I svaki put bih, misleći o snajperisti koji me upravo vreba i pred kojim bježim, pomislio na mladog grofa Esterhazija. Srećom, nisam pripadao njegovom staležu. Da jesam, morao bih polako i dostojanstveno ići, umjesto da ovako bježim.

miljenko jergović
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#46 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Facebook ili žene koje srećem na putu u prošlost

Tako kada se sjetim nekog imena, djevojčice s kojom sam išao u osnovnu, i nisam na nju pomislio trideset godina, žene s kojom je majka radila u Službi društvenog knjigovodstva, upišem ime u Facebook pretraživač, i čekam što će se pojaviti. Nemam svoj profil, nikad ga nisam imao, ne volim se dopisivati, ćaskati, razmjenjivati s manje poznatim ljudima ugodne okolnosti svoga života, ali imam svoju Facebook stranicu, moram je imati, na njoj moja je profesionalna inkarnacija, pisac s mojim imenom, i onda preko nje nastojim pronalaziti ljude od kojih su mi ostala samo imena i prezimena. Sa ženama je u tom poslu teže. One se udaju, mijenjaju prezimena, i na taj način zameću tragove, skrivaju identitete. Muškarce se lakše pronalazi, ali oni su manje zanimljivi. Na njihovim Facebook profilima izvještaji su s utakmica, muških okupljanja, svečanosti i proslava. Oni vas, kada ih tako gledate, pokušavaju uvjeriti da su i s već navršenih pedeset i pet ostali onakvi isti kakvi su bili i s petnaest. Jednako su mladi, istih životnih interesa, s istim smislom za humor. A meni se nikad nije pretjerano sviđao muški smisao za humor moga rodnog grada. I nikada nisam bio tako mlad. Već s petnaest pomalo mi je bilo pedeset i pet. I žalosni su mi ti moji skoro zaboravljeni drugovi, čijih se imena ipak čudom sjetim, koji očajnički odbijaju odrastati i stariti. O ženskom strahu od starenja sve se zna, dok se o muškom ne zna gotovo ništa…

I tako pronalazim po njihovim fejsbucima te svoje davne školske drugarice, poznanice, prijateljice, djevojčice, djevojke i žene iz moga sarajevskog života, čija sam imena i prezimena upamtio. Ozarim se kad ih prepoznam na profilnoj fotografiji, i tad mi, iz najdublje dubine sjećanja, ili iz podsvijesti same, iz fotografskog kataloga koji u njoj postoji, izrone izrazi lica, mimika, grimase i osmijesi, čitava jedna povijest lica, za koju nisam ni sanjao da postoji. Nevjerojatno je čega se sve sjetim s lica žena koje nisam sreo više od pola života. Vjerojatno se tako mogu sjetiti i muških lica, premda sam dječake Sarajeva uvijek manje slobodno zagledao.

Sljedeće što gledam su podaci o osobi. Obično vrlo oskudni. Mjesto prebivališta grad je u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama – nikad to nije New York, ali jest Seattle, Washington, Chicago, a često je i neki mali zatureni grad na Srednjem zapadu – ili u Europi, obično u Skandinaviji ili Njemačkoj. Ali na pitanje zavičajnosti, sve one isto odgovaraju: iz Sarajeva, ili podrobnije, Mejtaš, općina Centar, Sarajevo; Čengić Vila, Sarajevo; Radićeva ulica, općina Centar, Sarajevo… Sarajevo, Sarajevo, Sarajevo. Nigdje ime tog grada nije toliko puta ponovljeno kao na Facebook profilima onih koji već skoro trideset godina ne žive u Sarajevu. Uostalom, ta riječ na tom mjestu i ne znači isto što i naziv grada u kojem ljudi danas žive. A što ona znači velika je tema, koja nije za jednog novinskog eseja…

Većina tih mojih, na Facebooku pronađenih djevojčica, djevojaka i žena, katkad već i gospođa u vrlo ozbiljnim godinama, nečijih baka i prabaka, ima polu-zatvorene profile. Sadržaji koje razmjenjuju s prijateljima, rodbinom i poznanicima, i koji su dio njihove svakodnevice, na način i u mjeri u kojoj su društvene mreže dio svakodnevice našega svijeta, ostaju mi nevidljivi. Gledam samo ono što je objavljeno kao javno. Obično su to sadržaji koji su izuzetak od svakodnevnog života, životne situacije, prigode, događaji koje vrijedi pokazati i onima s kojima nemaju sklopljen fejsbučki zavjet. I onda, tako u nizu koji je obično desetak godina dug, ono što se smatra javnim, ili što se barem ne sakriva od tuđinskih očiju, o ljudskoj intimi mnogo temeljitije svjedoči od svega što je brižno posakrivano. Objave su to s ljetovanja u Dalmaciji, u nekom od onih mjesta na Pelješcu, Hvaru, Makarskoj rivijeri, u Dubrovniku i oko njega, gdje se ljetovalo i prije rata. Odlazeći na more iz nekog Seattlea ili Los Angelesa, prelazeći tako na desetine tisuća kilometara, obilazeći zemaljsku kuglu, baš kao da je velika šarena lopta za plažu, te djevojčice, djevojke i žene, čijih sam se imena evo sjetio, ne samo da idu u Trpanj, u Drvenik i u Slano, nego hrabro zalaze u vlastitu prošlost. Ta njihova ljetovanja, pažljivo dokumentirana digitalnim telefonskim fotografijama na Facebook profilu, tokom kojih svojim muževima (obično povedenim još iz Sarajeva, ali katkad i strancima), ali i svojoj američkoj, kanadskoj, švedskoj i danskoj djeci, priređuju svojevrsni inicijacijski performans, više govore o njihovim identitetima, nego svi pasoši i svi porodični albumi koje posjeduju. Te sličice, suprotno njihovim nastojanjima, svjedoče da su identiteti izgubljeni. To djeca odmah shvate, ali poslušno idu na more, u daj daleki, nepostojeći svijet, sve dok zauvijek ne odrastu.

Većina komentara na toj objavi s dalmatinskog ljetovanja na stranom su jeziku. Na jeziku zemlje u kojoj se sad živi. Lakše je ako su na engleskom, ali znaju biti i na nizozemskom, danskom, švedskom, francuskom, njemačkom. Riječi i slova iskićena preglasima, onim skandinavskim kružićima nad probranim samoglasnicima, grafički su izraz, slika su goleme razlike koja je u međuvremenu uspostavljena između tih mojih djevojčica, djevojaka i žena, i svijeta kojem smo nekad pripadali. Nerazumljive nordijske riječi slika su i glas razlike koja danas postoji između njih i mene. Sa svojom djecom i unucima one razgovaraju na jeziku koji ja ne razumijem. Na fotografijama iz zemalja u kojima danas žive, one imaju izraze lica lokalnih žena. Izgledaju već kao Amerikanke i Šveđanke. Ali u Trpnju i u Makarskoj nekako se preobraze, i ja ih ponovo znam. Samo što taj preobražaj opet nema veze s ljudima među kojima se tada nađu. Jer one se ne preobraze u današnje ljude iz naših krajeva, nego u one ljude s kraja osamdesetih. Te žene s dalmatinskih ljetovanja na fejsbucima, posljednje su preživjele svjedokinje jugoslavenskog socijalizma. One govore zaboravljenim jezikom jednoga iščezlog svijeta. Kada to ne bi imalo tako jezovit prizvuk, mogli bismo ih nazvati živim grobovima. U njima smo živi sahranjeni.

Putovanja iz Seattlea, Stockholma i Osla ne poduzimaju se, naravno, samo zbog Dalmacije i mora. Važniji je put u Sarajevo. Nakon što sam na njihovim fejsbucima ispratio kako su im umirali roditelji – još jedna je to javna objava: te pažljive moje cure u nekoliko biranih riječi opraštaju se od roditelja – svjedočim neprimjetnom odumiranju njihovih sarajevskih domova. Sljedeći put kad dođu, one spavaju u hotelu. Ali sarajevske hotelske sobe ne fotografiraju, ili ih javno ne pokazuju. Noćivanje u hotelskim sobama rodnoga grada doživljavaju kao životni poraz, a možda i kao još jednu izdaju Sarajeva. Ljudi koji su otišli iz tog grada, i još uvijek su za njega vezani sezonskim posjetama, koje javno objavljuju po svojim profilima, vazda imaju taj osjećaj da su nečim izdali Sarajevo. To znaju oni koji su u gradu ostali, pa onda na tome pomalo i insistiraju.

A možda im je, tim mojim curama, noćivanje po hotelskim sobama rodnoga grada naprosto samo bolno? Nije li tako i meni bilo, i nisam li upravo o tome napisao nekoliko knjiga (“Freelander”, “Psi na jezeru”, “Sarajevski psi” iz knjige “Rod”…)? One, za razliku od mene, ne ruju po svojim ranama, djevojčice za razliku od dječaka ne kidaju nezarasle kraste s natučenih lakata i koljena, i zato na njihovim fejsbucima nigdje nema sarajevskih hotelskih soba. Ali zato će se javno vješati fotografije iz Bečke kafane u Hotel Europi, gdje su se slučajno srele sa školskom drugaricom, sa starim profesorom matematike, koji od onog vremena nije ni dana ostario, s ljudima iz onoga života s kojim uzaludno pokušavaju uspostaviti nekakav životni kontinuitet. I na to im prolazi intimno vrijeme. Ono vrijeme između dva stranstvovanja. Tome im, tom uzaludnom pokušaju uspostave kontinuiteta, služe i sve javne objave na Facebook profilu. I ona tužna napomena da su iz Sarajeva, premda su im djeca stranci i sanjaju na stranim jezicima.

Tu su, naravno, i fotografije snimljene ispred onih nekoliko najčuvenijih sarajevskih ćevabdžinica. U komentarima ispod njih, javljaju se, katkad i na novostečenom jeziku, prijateljice i prijatelji iz prošlog doba, pa iz jednakih nedohvatnih daljina komentiraju ćevape. To je onaj laki razgovor iz fejsbučkog žanra, ali to je i prispodoba zajedničkog tihog iskorjenjenja. Dok su živjele tamo, nisu toliko išle na ćevape. Niti su im ćevapi bili identifikacijski marker grada u kojem su odrasle. Pomalo im je tad išlo na živce što su ljudi iz drugih gradova u Sarajevu nalazili samo ćevape. I specifični smisao za humor, komunikativnost i otvorenost prema svima… A sad i one, makar u svrhu života na Facebooku, u Sarajevu nalaze – ćevape. Ono drugo što su vidjele i osjetile, ono po što su došle, a što možda nisu našle, nije za Facebooka.

Dok tako uhodim svoje nekadašnje drugarice i poznanice, majčine kolegice s posla, ili sasvim nepoznate žene čija sam imena iz Sarajeva zapamtio, ne činim to da bih im se zatim narugao. Ne uhodim ih da bi našao nešto sramno. Moja znatiželja u biti je introspektivna. Provjeravam što bi bilo sa mnom, kakvim bih životom živio da sam netko drugi. I tko bih, na kraju krajeva, bio kada bih postojao u nekom privatnijem, u se zatvorenijem obliku od ovog u kojem jesam. Zbog nečeg, ne zamišljam se u tom, alternativnom životu kao muškarac. Zamišljam se kao cura iz Sarajeva. I mogu živo zamisliti kako upravo čekam prvi snijeg na sjeveru Norveške, na nekoj Aljasci, kako dočekujem sjeverne ptice u Južnoafričkoj Republici, i planiram kako ću muža i djecu organizirati da sljedeći kolovoz provedemo najprije dva tjedna u Tučepima, a onda dva tjedna u Sarajevu. Dok su tetka i tetak živi, da ih još jednom vidimo.



miljenko jergović 04. 10. 2021.
User avatar
ExNihilo
Posts: 17073
Joined: 23/01/2008 07:05
Location: In the sheltering shade of the forest

#47 Re: Članci i kolumne

Post by ExNihilo »

Zašto Lionel Messi nije mogao prihvatiti ponudu da besplatno igra za Barcelonu

Znam da ćete pomisliti da pričam gluposti, i sam to pomišljam kad ovo od nekoga čujem, ali: postoje trenuci kad nevolja hudog bogatstva čovjeka rastuži baš kao nevolja hude sirotinje. Čitam tako prije nekoliko dana intervju čuvenog odvjetnika iz Barcelone i bivšeg zastupnika u katalonskom parlamentu Joana Laporte. Predsjednik čuvenog nogometnog kluba iz njegovih najuspješnijih i financijski najberićetnijih dana, uvjereni nacionalist i idealist, koji je zaneseno govorio da je nogometni klub Barcelona najsjajnije oružje katalonske buduće neovisnosti, lani se, usred strašne financijske krize u koju je Barcelona upala usljed lošeg upravljanja tvrtkom, vratio na čelo kluba, s namjerom da ga spasi.

Prvo što mu je na um palo, bila je, o tome tek danas govori, ideja kako da usred nepojamne besparice sačuva najveću Barceloninu dragocjenost, ali i najvećeg proizvođača dodatne financijske i svake druge vrijednosti, Lionela Messija. Laportina ideja istodobno je bila savršeno logična i suluda: predložit će Messiju da za Barcelonu igra besplatno, sve dok se financijske prilike ne poprave. A kada se prilike poprave, njegov će mu se klub svojski odužiti. Tako je on to predložio čovjeku za kojeg mnogi tvrde da je najbolji nogometaš u povijesti ove igre. Ovaj je rekao da će razmisliti.

Joan Laporta, idealist i kapitalist, Messiju je dao genijalnu ponudu. Umjesto novca, kojeg je već zaradio toliko mnogo da ga ne bi uspio potrošiti u stotinjak krajnje rastrošnih ljudskih života, ponudio je Messiju da učini nešto što bi ga izdvojilo i izuzelo ne samo iz priče o svim drugim nogometašima i sportašima, nego, možda, i o svim drugim uspješnim, naplativim i stvarno bogatim ljudima našega doba. Ponudio mu je da bude veći od novca – koji mu ionako više ne treba, jer za njega više nema što kupiti – i od sustava zasnovanog na novcu. Na njemu je bilo samo da prihvati, i postat će svetac i revolucionar. I ništa ga to neće koštati. Osim što će njegova ionako visoka marketinška cijena postati još mnogo, mnogo veća.

Laporta je dobro znao kome takvu ponudu upućuje. Da ju je slao nekome drugom, a ne Messiju, bio bi budala, a ne čuveni odvjetnik i političar, jedan od najuspješnijih menadžera u povijesti sporta. Ali Messi je već zaradio sve novce ovoga svijeta, a uz novce ljubav i poštovanje ne samo navijača Barcelone, nego i stotina milijuna ljudi koji vole nogometnu igru. Ti ljudi uz nogomet imaju i svoje male ljudske živote, imaju svoje nezaokružene i nezacijeljene materijalne egzistencije nad kojima svakodnevno strepe, a Messi će im postati njihov mali zemaljski bog prihvati li Laportinu ponudu. Jer tako će pokazati, time će potvrditi da možda, ipak, postoji nešto što je veće od novca. Nakon što on to učini, stotine milijuna ljudi širom svijeta neće se više baš toliko plašiti otkaza na poslu, i neće tako očajnički težiti za većom zaradom pod svaku cijenu. Prihvati li Laportinu ponudu, on će i svijetu i samome sebi doći kao osloboditelj. Messi će izvesti ljude iz sužanjstva novcu, on će ih prevesti preko pustinje i uvesti u neku novu povijesti i u novo vrijeme njihovih života.

Međutim, Messi to nije prihvatio. U suzama je otišao u drugi klub, koji će ga plaćati trideset i pet milijuna eura, neto po sezoni. Tolika će mu biti osnovna plaća. Otišao je istinski nesretan, nemoćan da promijeni vlastitu sudbinu na isti onakav način na koji je nemoćan svaki od milijuna onih njegovih obožavatelja koji jednog dana više nisu mogli otplaćivati kredit za stan ili kuću. Oni su, kao i Lionel Messi, robovi novca. Kada si siromašan, ili kada si s ove strane televizijskog ekrana niz koji teče utakmica Lige prvaka, učini ti se da je cinična ova tvrdnja. Jer, reći ćeš, nije isto robovati vlastitom siromaštvu, nego nesposobnosti da se iščupaš iz procesa bogaćenja. Ali u malenom ljudskom životu, i u čovjekovoj glavi i srcu, koji se na svaki berićet lako naviknu, dok se na jad i bijedu ne naviknu nikad, patnja je zapravo ista. Zato u ljudskoj povijesti i jesu tako vrijedni i pamćeni ljudi koji su uspijevali ići mimo svijet, pa im se moglo da budu ono što nesretni Messi nije uspio biti.

A zašto nije uspio? Zato što nije imao maštu koja bi mu to omogućila. Sve on zna o svijetu u kojem se zarađuju milijuni, kao što zna sve i o toj zapravo jednostavnoj igri, koja je s razvojem kapitalizma – ili imperijalizma kao najvišeg stadija kapitalizma? – uzdignuta u jednu od najplaćenijih čovjekovih djelatnosti. Pritom, geni su mu se rasporedili tako da je brz i okretan, te da je način njegove okretnosti kao programiran za nogometnu igru. U tom Messijevom genetskom čudu mašta ne igra baš nikakvu ulogu. Kao što ni veliki novci ne pospješuju čovjekovu imaginaciju. Sirotinja štošta izmašta, glad je od majmuna stvorila čovjeka. Novac od čovjeka dosad nije stvorio ništa drugo nego onog koji se očajnički trudi da stekne još više novca. Nesretnik Messi nije tu nikakav izuzetak.

Dok na zagrebačkim raskrižjima u autu čekam da se upali zeleno, često gledam one nevjerojatne žonglere i žonglerice, koji u tridesetak sekundi izvedu šou, i onda idu od auta do auta i prikupljaju sitniš od onih koje su uspjeli impresionirati. Katkad, riječ je o čudu koje je itekako usporedivo s čudima Lionela Messija. I riječ je o fantastičnom prerasopredu gena, o rođenim talentima upravo za ono čime se ti mladići i djevojke žonglirajući bave. Razlika između najboljih među njima i Lionela Messija u slučajnom je rasporedu prioriteta proizašlom iz načina na koji se razvijalo kapitalističko društvo. Moglo se dogoditi, vjerujte mi da jest – ja to znam, ja sam pisac, i mogao bih vam o tom napisati roman – da žonglerice i žongleri s raskrižja velikih europskih gradova danas zarađuju kao veliki i slavni nogometaši, a da Lionel Messi i svi drugi nogometaši žive od sitniša vozača koji čekaju zeleno na semaforima. Razlika između žonglerica i žonglera s jedne, i Messija s druge strane nije u vještini i talentu, razlika je u slobodi. Oni su slobodni nakon što zarade za hranu i spavanje, a on, izgleda, nikad nije slobodan.

miljenko jergović 18. 10. 2021.
User avatar
_BataZiv_0809
Nindža revizor
Posts: 65331
Joined: 09/05/2013 13:56
Location: ...da ti pricam prstima..kad padne haljina...
Vozim: Lancia na servisu

#48 Re: Članci i kolumne

Post by _BataZiv_0809 »

Dobar Jergovic

Btw. Doprinos ovom svijetu zonglera i fuzbalera je tu nedje bara bara. Ko ne vjeruje u to neka pogleda pod april 2020.
zijancer
Posts: 4749
Joined: 03/08/2004 20:52
Location: 39

#49 Re: Članci i kolumne

Post by zijancer »

reprezentacija gibraltara je (bila) ono što jergovic mozda trazi da vidi
(keramicari, prekari, moleri i to)
User avatar
seln
Posts: 23262
Joined: 06/02/2007 13:57
Location: FORGET? HELL!

#50 Re: Članci i kolumne

Post by seln »

Zašto Lionel Messi nije mogao prihvatiti ponudu da besplatno igra za Barcelonu

Znam da ćete pomisliti da pričam gluposti, i sam to pomišljam kad ovo od nekoga čujem, ali: postoje trenuci kad nevolja hudog bogatstva čovjeka rastuži baš kao nevolja hude sirotinje. Čitam tako prije nekoliko dana intervju čuvenog odvjetnika iz Barcelone i bivšeg zastupnika u katalonskom parlamentu Joana Laporte. Predsjednik čuvenog nogometnog kluba iz njegovih najuspješnijih i financijski najberićetnijih dana, uvjereni nacionalist i idealist, koji je zaneseno govorio da je nogometni klub Barcelona najsjajnije oružje katalonske buduće neovisnosti, lani se, usred strašne financijske krize u koju je Barcelona upala usljed lošeg upravljanja tvrtkom, vratio na čelo kluba, s namjerom da ga spasi.

Prvo što mu je na um palo, bila je, o tome tek danas govori, ideja kako da usred nepojamne besparice sačuva najveću Barceloninu dragocjenost, ali i najvećeg proizvođača dodatne financijske i svake druge vrijednosti, Lionela Messija. Laportina ideja istodobno je bila savršeno logična i suluda: predložit će Messiju da za Barcelonu igra besplatno, sve dok se financijske prilike ne poprave. A kada se prilike poprave, njegov će mu se klub svojski odužiti. Tako je on to predložio čovjeku za kojeg mnogi tvrde da je najbolji nogometaš u povijesti ove igre. Ovaj je rekao da će razmisliti.

Joan Laporta, idealist i kapitalist, Messiju je dao genijalnu ponudu. Umjesto novca, kojeg je već zaradio toliko mnogo da ga ne bi uspio potrošiti u stotinjak krajnje rastrošnih ljudskih života, ponudio je Messiju da učini nešto što bi ga izdvojilo i izuzelo ne samo iz priče o svim drugim nogometašima i sportašima, nego, možda, i o svim drugim uspješnim, naplativim i stvarno bogatim ljudima našega doba. Ponudio mu je da bude veći od novca – koji mu ionako više ne treba, jer za njega više nema što kupiti – i od sustava zasnovanog na novcu. Na njemu je bilo samo da prihvati, i postat će svetac i revolucionar. I ništa ga to neće koštati. Osim što će njegova ionako visoka marketinška cijena postati još mnogo, mnogo veća.

Laporta je dobro znao kome takvu ponudu upućuje. Da ju je slao nekome drugom, a ne Messiju, bio bi budala, a ne čuveni odvjetnik i političar, jedan od najuspješnijih menadžera u povijesti sporta. Ali Messi je već zaradio sve novce ovoga svijeta, a uz novce ljubav i poštovanje ne samo navijača Barcelone, nego i stotina milijuna ljudi koji vole nogometnu igru. Ti ljudi uz nogomet imaju i svoje male ljudske živote, imaju svoje nezaokružene i nezacijeljene materijalne egzistencije nad kojima svakodnevno strepe, a Messi će im postati njihov mali zemaljski bog prihvati li Laportinu ponudu. Jer tako će pokazati, time će potvrditi da možda, ipak, postoji nešto što je veće od novca. Nakon što on to učini, stotine milijuna ljudi širom svijeta neće se više baš toliko plašiti otkaza na poslu, i neće tako očajnički težiti za većom zaradom pod svaku cijenu. Prihvati li Laportinu ponudu, on će i svijetu i samome sebi doći kao osloboditelj. Messi će izvesti ljude iz sužanjstva novcu, on će ih prevesti preko pustinje i uvesti u neku novu povijesti i u novo vrijeme njihovih života.

Međutim, Messi to nije prihvatio. U suzama je otišao u drugi klub, koji će ga plaćati trideset i pet milijuna eura, neto po sezoni. Tolika će mu biti osnovna plaća. Otišao je istinski nesretan, nemoćan da promijeni vlastitu sudbinu na isti onakav način na koji je nemoćan svaki od milijuna onih njegovih obožavatelja koji jednog dana više nisu mogli otplaćivati kredit za stan ili kuću. Oni su, kao i Lionel Messi, robovi novca. Kada si siromašan, ili kada si s ove strane televizijskog ekrana niz koji teče utakmica Lige prvaka, učini ti se da je cinična ova tvrdnja. Jer, reći ćeš, nije isto robovati vlastitom siromaštvu, nego nesposobnosti da se iščupaš iz procesa bogaćenja. Ali u malenom ljudskom životu, i u čovjekovoj glavi i srcu, koji se na svaki berićet lako naviknu, dok se na jad i bijedu ne naviknu nikad, patnja je zapravo ista. Zato u ljudskoj povijesti i jesu tako vrijedni i pamćeni ljudi koji su uspijevali ići mimo svijet, pa im se moglo da budu ono što nesretni Messi nije uspio biti.

A zašto nije uspio? Zato što nije imao maštu koja bi mu to omogućila. Sve on zna o svijetu u kojem se zarađuju milijuni, kao što zna sve i o toj zapravo jednostavnoj igri, koja je s razvojem kapitalizma – ili imperijalizma kao najvišeg stadija kapitalizma? – uzdignuta u jednu od najplaćenijih čovjekovih djelatnosti. Pritom, geni su mu se rasporedili tako da je brz i okretan, te da je način njegove okretnosti kao programiran za nogometnu igru. U tom Messijevom genetskom čudu mašta ne igra baš nikakvu ulogu. Kao što ni veliki novci ne pospješuju čovjekovu imaginaciju. Sirotinja štošta izmašta, glad je od majmuna stvorila čovjeka. Novac od čovjeka dosad nije stvorio ništa drugo nego onog koji se očajnički trudi da stekne još više novca. Nesretnik Messi nije tu nikakav izuzetak.

Dok na zagrebačkim raskrižjima u autu čekam da se upali zeleno, često gledam one nevjerojatne žonglere i žonglerice, koji u tridesetak sekundi izvedu šou, i onda idu od auta do auta i prikupljaju sitniš od onih koje su uspjeli impresionirati. Katkad, riječ je o čudu koje je itekako usporedivo s čudima Lionela Messija. I riječ je o fantastičnom prerasopredu gena, o rođenim talentima upravo za ono čime se ti mladići i djevojke žonglirajući bave. Razlika između najboljih među njima i Lionela Messija u slučajnom je rasporedu prioriteta proizašlom iz načina na koji se razvijalo kapitalističko društvo. Moglo se dogoditi, vjerujte mi da jest – ja to znam, ja sam pisac, i mogao bih vam o tom napisati roman – da žonglerice i žongleri s raskrižja velikih europskih gradova danas zarađuju kao veliki i slavni nogometaši, a da Lionel Messi i svi drugi nogometaši žive od sitniša vozača koji čekaju zeleno na semaforima. Razlika između žonglerica i žonglera s jedne, i Messija s druge strane nije u vještini i talentu, razlika je u slobodi. Oni su slobodni nakon što zarade za hranu i spavanje, a on, izgleda, nikad nije slobodan.

miljenko jergović 18. 10. 2021.
I Miljenko zna srati kvake, gore nego Ines Mrenica.
Post Reply