Citiraj recenicu ili odlomak iz knjige

[Digla_da_kreci]

… But the only important thing, for me as for every other human being, is that I was brought into the world. Into the world! To be born is to be brought into this world, not into this country or that, this house or that.

This is something that Mourad never managed to understand. He was prepared to accept that a man might leave his native land for a time while the
battle rages. But, to him, to choose to carry on living, year after year, in a foreign land, in the anonymity of a vast metropolis, was not merely abandoning his mother country, it was an insult to one’s ancestors, and, in a sense, a self-inflicted wound to the soul.

While I continued to closely follow everything that was happening in the country, I no longer thought about going back. I never said to myself, “I will
never go back”; I said rather, “Later,” “Not this summer,” “Maybe next year.”

Deep down, I promised myself—with a flicker of pride—that I would not go back and settle there until it was once again the country I had known. I knew
this was impossible, but the condition was non-negotiable. It still is. It is my way of being loyal, and I have never wanted to adopt another.

Little by little, my friends realized that I would not come back. And a number of them wrote to me. Some to tell me I was right, the others to lecture
me.

Amin Maalouf, The Disoriented

51

[medvjed23]

Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt

Pazi da ne hodaš malen ispod zvijezda, Šimić

20.

[Digla_da_kreci]

»Znao sam ja dobro da ti poznaješ život.«
Nisam odmah primjetio da mi govori »ti«. Tek kad mi je rekao: »Sad si mi pravi prijatelj« to me je iznenadilo.
Ponovio mi je tu rečenicu, a ja rekoh: »Da.«
Bilo mi je svejedno da li sam mu prijatelj, ali on je to izgleda zaista želio.

Camus, Stranac

76

[medvjed23]

67

[Digla_da_kreci]

Pomislim, ponekad: možda svijet i nije bio takav. Možda sam vidjela samo oštru granicu između imati i nemati. Crni su koji imaju, čisti su koji nemaju. Ja ništa ne izmišljam, pričam kako sam vidjela i što sam čula; i to je dovoljno.
Niko nikoga nije pretresao, droga je išla, grad je pjevao. I jeo. I pio. Čak je i jedna ulica dobila ime Pijani sokak.
Mnogi koji su trgovali samo gaćama, ili samo čarapama, s vremenom su propali, jer je kod narko-dilera svaka roba bila jeftinija. Mnogi krojači, koji su samo krojili teksas, takođe su s vremenom stavili katance na pogone, jer su dileri uvijek nudili jeftinije farmerke. Ima i danas poštenih krojača, ali dave se u blatu, u krizi. Tuđa ih droga potapa.
Roba je dolazila, a u robi se krila roba.
Ima li grijeha na kožama našim, jer smo se grijali od ostataka teksasa? Mnogo teksasa je dopremljeno da bi u njemu bio skriven heroin.

Enes Halilović, Ako dugo gledaš u ponor

24

[medvjed23]

od svih gvozdenih kreveta u raju
tvoj je bio najsvirepiji
a ja sam bio dim u tvom ogledalu
i žadom si šatirala kosu,
ali bila si žena, a ja
dečak, ali dečak dovoljan za vino i
tebe

Bukovski, Pesme 1

15

[Chloe]

Živjela jednom jedna budala. I kao i sve budale, on pojma nije imao da je budala! I zato je živio sretno, život mu nije bio loš. Nije ga ništa mučilo, nije ga ništa brinulo.

Na drugoj strani grada, živio je jedan pametan čovjek. I kao svim pametnim ljudima, cijeli njegov život je prolazio u traženju odgovora, u traženju smisla, u sklapanju mozaika. Razmišljao je o mnogim stvarima, mozgao, sekirao se, planirao i analizirao. I zato je živio u strahu, u brizi…

A onda su se oni jednom sreli…
“Život je prelijep!” viknu budala.
“Ne bih rekao.” odgovori pametni.
“Zašto?” upita budala.
I tu pametni počne nadugo i naširoko da mu objašnjava šta ga sve muči i sekira, sve probleme s kojima se susreće i situacije u kojima se nalazi, pa onda prirodne zakone, filozofiju… Ukratko, sve ono što budala svojim umom ne bi mogao da razumije!

Budala ga je ipak pažljivo slušao sve dok pametni nije završio, onda je slegao ramenima i rekao:
“Koja si ti budala, čovječe!”

N.a.

[Chloe]

Živjela jednom jedna budala. I kao i sve budale, on pojma nije imao da je budala! I zato je živio sretno, život mu nije bio loš. Nije ga ništa mučilo, nije ga ništa brinulo.

Na drugoj strani grada, živio je jedan pametan čovjek. I kao svim pametnim ljudima, cijeli njegov život je prolazio u traženju odgovora, u traženju smisla, u sklapanju mozaika. Razmišljao je o mnogim stvarima, mozgao, sekirao se, planirao i analizirao. I zato je živio u strahu, u brizi…

A onda su se oni jednom sreli…
“Život je prelijep!” viknu budala.
“Ne bih rekao.” odgovori pametni.
“Zašto?” upita budala.
I tu pametni počne nadugo i naširoko da mu objašnjava šta ga sve muči i sekira, sve probleme s kojima se susreće i situacije u kojima se nalazi, pa onda prirodne zakone, filozofiju… Ukratko, sve ono što budala svojim umom ne bi mogao da razumije!

Budala ga je ipak pažljivo slušao sve dok pametni nije završio, onda je slegao ramenima i rekao:
“Koja si ti budala, čovječe!”

N.a.

22

[Digla_da_kreci]

Arsa je bio naš pas, crni maltezer.
U stvari, ne baš naš – Stojanka ga je mesec-dva ranije pronašla izgubljenog i pokislog kako se vrzma oko kontejnera i donela ga je u stan. Moram da priznam da nisam baš bio oduševljen time, dvadeset i nešto godina bio sam sin jedinac i nije mi prijalo što u tim godinama moji roditelji dobijaju prinovu. Prvih nekoliko dana po okolnim banderama i izlozima lepio sam obaveštenja o tome da je naša porodica našla izgubljenog psa, ali sam ubrzo odustao.
Neko ih je revnosno skidao i cepao.
Bio sam ubeđen da to rade Stojanka i Rade, ali nisam imao dokaza. Bili su vešti kao skojevci u okupiranom Beogradu. Tako je Arsa ostao kod nas.
Malo sam mrzeo tog psa. Hranili su ga i pazili bolje od rođenog sina. Meni su brojali svaku kupljenu paklicu cigareta, a njemu su kupovali veštačke kosti i hranu u granulama. Maltezer nije studirao svetsku književnost i džeparac mu nije zavisio od broja položenih ispita.

Da je bolje ne bi valjalo, Bojan Ljubenovic

26

[medvjed23]

Puškin, Evgenije Onjegin

52

[Digla_da_kreci]

Ničeov mekan glas predstavljao je iznenađenje: ton u njegove dvije knjige bio je silovit, smio i autoritativan, gotovo kreštav. Brojer se bez prestanka suočavao sa tim istim neskladom između Ničea od krvi i mesa i Ničea od olovke i papira.

Kad je Nietzsche plakao, Irvin D.Yalom

43

[Grean]

"Kako dalje koračamo, Bjelave se šire i sunce se po njima štedro rasipa. Kada nakon mjeseci magle, koja po dolini popada početkom novembra i ne diže se do proljeća, u januaru ili februaru jednoga podneva grane sunce na sat ili dva, a onda ga ponovo nema do potkraj marta, tad prvo ogrije Bjelave, pa tek zatim ostalo Sarajevo. Prvi sunčani zraci prospu se po raspucalom asfaltu tu gdje se ulica proširila, a krovovi spustili do iznad prvoga, drugog sprata, tamo gdje na Bjelave izbijaju Duvanjska i Zatikuša. Tih stotinjak koraka, koliko ih se izbroji u tvome sjećanju i snu, najosunčaniji su kraj ove doline."

Miljenko Jergovic, Sarajevo, plan grada

Edit: - 31 -

[medvjed23]

Ovo je 43. stranica knjige Reči (Prever):



Idući citat nek bude sa 35. stranice.

[Digla_da_kreci]

Mogu li da lezim na tvojim gludima mama
Tako si govorio
I ako ti to nije bilo dozvoljeno
počinjao bi da plačeš
Često si spavao na mojim grudima
radio si to
iako su mene od toga bolela leđa
Mogu li da lezim na tvojim gludima mama
Budila sam se ujutro sa ukočenim leđima
I to.

Majka i dijete, Jon Fosse

51

[medvjed23]

Naida Mujkić, Ljubavni šarti mogula

55

[Digla_da_kreci]

Ponovo čujem za tvoju bolest. Milena, ako je nužno da budeš u krevetu. A možda jeste. A možda ti i ležiš dok ja ovo pišem. Nisam li prije mjesec dana bio bolji čovjek? Brinuo sam se za tebe (naravno, samo u svojoj glavi), pratio tvoje zdravstveno stanje, a sada više ne, sad mislim samo na svoju bolest i svoje zdravlje, a oboje, dabome, i bolest i zdravlje, jesu ti.

Pisma Mileni, Kafka

59

[medvjed23]

Kavafi, Sabrane pjesme

61

[Digla_da_kreci]

— Tata, kad ćeš opet doći po nas?

— Kad mi vas mama dâ.

— Tata, a gdje spavaš kad nisi s nama?

— U parku.

— A čime se pokrivaš?

— Vrećom.

— A je l’ ti hladno?

— Jeste.

— A imaš li curu da te grije?

— Ne!

— Mama kaže da imaš, da si našo opet neku.

— Ma laže vaša mama!

Pred ulazom u zgradu grli ih i ljubi. Obavija oko njih svoje očinske pipke. Zbog poljubaca koje prima žao mu je da se umiva. Djeca poluveselo uskaču u zgradu. Gore ih čeka drugi izvor sigurne ljubavi – majka. Već mjesecima trče od jednog do drugog roditelja. Osjećaju se kao da se netko njima dobacuje.

Čim mu djeca odu s vidika, počnu mu nedostajati. Goran bi da odjednom doskoči do idućeg petka i vrati ih sebi u susret, niz stepenište. Ali to je nemoguće. Vremenski i logički neizvodljivo. Prvo treba da se popnu uz njega i četiri i po dana budu sa svojom majkom. Iz nje su davno skliznula u sigurne ruke – njegove. Tako je i danas.


Zimski zagrljaji, Goran Samardžić

Idući citat nek bude sa 65. stranice.

[medvjed23]

Nema Bandinija, nema para, nema hrane. Da je Bandini kod kuće, on bi rekao: „Stavi na račun.“

Ponedeljak popodne, nema Bandinija, i taj dug u dućanu! Nije mogla da ne misli na to. Proganjalo je kao neumorna sablast, i jezom ispunjavalo zimske dane.

U kući pored Bandinijevih bio je dućan g. Krejka. U prvim godinama svoga braka Bandini je kod g. Krejka otvorio kredit. U početku je uspevao da plaća račune. Ali kako su deca bivala sve starija i gladnija, kako je išla jedna loša godina za drugom, račun u dućanu dostigao je astronomski iznos. Iz godine u godinu njegovog braka, stvari su bile sve gore za Sveva Bandinija. Novac!

Posle petnaest godina braka Bandini je imao toliko neplaćenih računa da je čak i mali Federiko znao da njegov otac nema nameru niti mogućnosti da ih izmiri. Ali mučio ga je račun za hranu. Kada je g. Krejku dugovao sto dolara, platio bi mu pedeset – ako je imao. Kad je dugovao dvesta, platio bi sedamdeset pet – ako je imao. Tako je bilo sa svim dugovima Sveva Bandinija. Nikakve tu tajne nije bilo, nikakvih skrivenih motiva u tome, niti želje da nekoga prevari neplaćanjem. Nema tog budžeta koji je to mogao da reši. Nikakvim planskim ekonomisanjem ne bi se to izbeglo. Bilo je vrlo jednostavno: porodica Bandini trošila je više novca nego što je on zarađivao.

Džon Fante
ČEKAJ DO PROLEĆA, BANDINI

45

[Grean]

"Vec u proljece rat u Hrvatskoj je bio u punom zamahu. Poceli su stizati izvjestaji o zvjerstvima; objavili smo fotografije leseva bez glava i intervju sa Vojislavom Seseljem, vodjom srpskih paravojnih jedinica (sada Haski optuzenik), koji se proslavio izjavom da ce Hrvatima oci kopati hrdjavim kasikama, Iz nekog razloga obicne kasike nisu bile dovoljno mahnite".

Aleksandar Hemon, Knjiga mojih zivota.


Steta sto ne zapade neki bolji citat iz ove knjige (ovo je bilo sa 65 stranice, ja i @medvjed23 pisali u isto vrijeme) . Dojmila me kao malo koja u zadnje vrijeme.

13

[Digla_da_kreci]

Lijepe preporuke @Grean. Volim procitati odlomke koje ovdje podijelite sto ranije nisam citala. Neki citati mi se toliko dopadnu da pozelim nabaviti knjigu i cijelu je procitati.


Nije mi teško ni to što radim kao prostitutka. Dunja, moja drugarica iz druge smene u Balčugu (poznata tamo kao Adultera) jednom prilikom je ovako definisala razliku između prostitutke i pristojne žene: „Prostitutka želi da dobije od muškarca sto dolara za zadovoljstvo koje mu pruža, a pristojna žena želi da dobije svu njegovu lovu za to što mu pije krv.”

Viktor Pelevin, Sveta knjiga vukodlaka

77

[medvjed23]

Pruži mi ruke pruži mi ruke pruži mi ruke

Seferis, Sabrane pjesme

45

[Digla_da_kreci]

Najautoritativniji sustavi, u zemljama u kojima su na snazi, stvaraju najneobičnije primjere devijantnog ponašanja, a samim tim i relativno veliku snošljivost prema najčudnijim ljudskim nastranostima.
Čovjek ni ne zna što to znači biti ekscentričan, ako nije susreo japanskoga ekscentrika. Spavala sam ispod smeća? Nisam jedina.
Japan je zemlja u kojoj svatko zna što znači 'puknuti'.

Amelie Nothomb, Strah i trepet

12

[medvjed23]

Volim te, zeleno.

Lorka, Celokupna dela

11

[Digla_da_kreci]

Čim sam ušao, primetio sam da nastavnice i đaka nema u dnevnom boravku. Možda Milica časove drži u Janinoj sobi, pomislio sam. Još bolje,
samo ću izvući USB iz računara i šmugnuti nazad, ne moraju baš svi da znaju kolika sam senilna zamlata.

A tada sam čuo šum iz spavaće sobe.

Zvučao je kao stenjanje odrasle osobe u samrtnom ropcu. Uplašio sam se. Da nije Milica dobila srčani udar, pa se bori za život? Napravio sam nekoliko brzih koraka ka spavaćoj sobi i otvorio vrata. Prvo što sam ugledao bili su tabani moje žene podignuti visoko u vazduh. Drugo što sam video bila je kao sneg bela zadnjica muškarca između njenih nogu. Plesao je kao leptir, a ubadao kao pčela.

Zaledio sam se.


Koliko je dobar ovaj roman, preporucujem ako hocete da se nasmijete.

Da je bolje ne bi valjalo, Bojan Ljubenovic

18