Citati koje bi podijelili s drugima

Kulturna dešavanja, predstave, izložbe, festivali, obrazovanje i budućnost mladih...

Moderator: Chloe

Post Reply
zijancer
Posts: 4749
Joined: 03/08/2004 20:52
Location: 39

#7251 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by zijancer »

Regarding the ominous last frame of the film before the credits, which reads, “Michael Burry is focusing all of his trading on one commodity: Water,” Burry says his position is not as foreboding as it sounds.

“Food is the way to invest in water,” Burry told New York. “That is, grow food in water-rich areas and transport it for sale in water-poor areas. This is the method for redistributing water that is least contentious, and ultimately it can be profitable, which will ensure that this redistribution is sustainable. A bottle of wine takes over 400 bottles of water to produce – the water embedded in food is what I found interesting.”
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#7252 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by hadzinicasa »

Image
User avatar
lmo
Posts: 7810
Joined: 28/06/2012 17:53
Location: volim sto sam ero s kamena i drace....ko poskok sto skace

#7253 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by lmo »

starost nije za slabiće.
User avatar
LaLuna
Posts: 2175
Joined: 20/11/2013 14:20

#7255 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by LaLuna »

Ništa nije teže od suosjećanja. Ni vlastita bol nije tako teška kao bol suosjećanja s nekim za nekoga, umjesto nekoga, bol višestruko umnožena kroz misaone predodžbe, bol produžena u stotinu odjeka...
User avatar
hadzinicasa
Posts: 13620
Joined: 08/11/2005 16:08
Location: u tranziciji

#7256 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by hadzinicasa »

“Nisi razumio što sam. Ja sam ljubav. Ja sam zadovoljstvo. Ja sam suština. Ja sam idiot. Ja sam alkoholičar. Ja sam uporna. Ja jesam. Jednostavno jesam. Ti si moja ljubav. “

F.K.
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7257 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

The infant may cry, if things went right. But time will dry its eyes; time will take care of it. Time will take care of everyone until there are none of us to take care of. Then all will be as it was before we put down roots where we do not belong
riverflow
Posts: 654
Joined: 05/12/2012 20:17

#7258 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by riverflow »

"Želio sam da pokažem kako u vrlo različitim epohama postoji nepokretna konstanta. Sveprisutnost ljubavi i smrti." Danilo Kiš
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7259 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

Za ono što si ti htio potrebna su dva života, a tebi su uzeli i ovaj jedan.
John Cleese
Posts: 36661
Joined: 25/05/2010 18:30

#7260 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by John Cleese »

Много хтео, много започео... Час умрли, њега је омео.
:|
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7261 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

тугица
zijancer
Posts: 4749
Joined: 03/08/2004 20:52
Location: 39

#7262 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by zijancer »

U stihovima Alekse Šantića mnogo je zakopano moje mladosti, i govoreći o njegovoj poeziji ja ne mogu još ni dan današnji da se otmem izvjesnom magičnom utjecaju sugestivnog sjećanja na jedno vrijeme koje se negdje potopilo kao ukleto zvono i danas ga više nema. Bilo je to vrijeme kada sam po zadimljenim peštanskim kavanama sjedio do u kasnu noć i listao po antologiji Bogdana Popovića, te u teškoj i zagušljivoj atmosferi usijanih parlamentarnih debata i radničkih štrajkova osjećao kako iz onih stihova bije život novih snaga i iluzija što su nas u ono vrijeme toliko palile i za kojima smo toliko čeznuli.

Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi žari.
Sam sam. Iz kuta bije sahat stari.
I gluhi časi neosjetno teku.
[...]
Napolju studen. Peć pucka i grije,
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
[...]
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri.
[...]


Eto, u tim stihovima živjela je za mene ona sveta, idilična, dobra, divna, jedina mati naša, Srbija, čijem smo kralju svi mi, u dječjim srcima našim, pobožno i vjerno služili, i za kojom smo čeznuli kao za drugom obalom, da se prijeko iskrcamo, pa padnemo na koljena i da joj se poklonimo.
Bilo je to vrijeme bosanskih kriza, vječnih pokusnih mobilizacija, atentata, balkanskih ratova, kada su sve naše balkanske karte bile izbodene gumbašnicama i crvenim zastavicama. Kada smo čitave noći nervozno iščekivali posljednje depeše da nam jave je li već druga armija u Skoplju, je li na Ohridu, je li Solun kapitulirao i viju li se naše zastave na ''sinjem egejskom moru'' Vojislava Ilijića? Mi smo gledali gigantski uskrs junaka, i zanijeli se dinamikom epopeje, i oni Šantićevi stihovi iz Kiridžija –

Gledaju ljudi. Svi se čudom čude
I sve zavika: E, halal mu bila
Majčina hrana i ljeb rodne grude!
I, eto, to je Mutap Lazar bio,
Što će biti dok Srbina bude –


Ti su stihovi bili pisani iz naše naivne neoskvrnute duše, egzaltirane nekim svijetlim zanosima, kad smo povjerovali Mutapu Lazaru da je pobio sve crne kurjake ovoga svijeta.
Od onog natrag vremena do danas mnogo se toga dogodilo u poeziji i izvan nje, i mi smo se iz neke imaginarne distance mladenačkih zanosa približili srpskom idealnom problemu na dohvat, i tako danas -naravna stvar- gledamo mnogo reljefnije i preciznije na stvar nego prije deset godina u peštanskim kavanama. Kroz svu tu široku i dekorativnu intonaciju epigonske romantike čujemo mi danas reski disakord nesretnoga Radoja Domanovića, beogradskoga Karla Krausa:

Truj, truj!
Trula građa,
potopi se lađa...


Aleksu Šantića, barda moje mladosti i svijetlu uspomenu djetinjstva, vidio sam prvi i posljednji put uoči Uskrsa prošle godine. Bilo je proljetno doba, i vodoskoci su po predvorjima mostarskih džamija klokotali, i Neretva je bila tamnomodra od vedrine. Aleksa Šantić dočekao nas je u salonroku, bolestan i ispijen, i ja nikako nisam mogao da se otmem neugodnom dojmu, kao da su se listići nosnica toga čovjeka u salonroku bili laštili kao mrtvacu. On je govorio o problemu narodnog jedinstva, o našoj državi, o borbi Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, mentalitetom jednog provincijalnog trgovačkog pomoćnika, i sve se zaplelo u nešto teško i mučno.
Sunce je u plosnatim pjegama kapalo po šarenim ćilimovima, soba je bila puna južnjačkog jarkog osvjetljenja, a iza Alekse Šantića sjala je u zlatnom okviru, kao ikona, fotografija kralja sa vlastoručnim potpisom. Aleksa Šantić govorio je zanosno o kralju, o rojalizmu, o nekakvim nelojalnostima, a ja sam gledao tog trgovačkog pomoćnika u salonroku, kome su se nosnice laštile kao mrtvacu i – neugodno dirnut - sjećao sam se svoje mladosti, i svojih zanosa, i svojih razočaranja. - Eto! Taj bi mi čovjek mogao biti ocem! I mjesto da stoji predamnom kao putokaz, on se danas zanaša onim istim dekorativnim romantičnostima što sam ih ja prebolio još kao deran! Teško je to i neugodno živjeti u nekim pseudocivilizacijama u kojima su lovorom ovjenčani prvaci i pjesnici ljudi kratkovidni provincijalni trgovački pomoćnici, intelektualna sirotinja!
S tim sam se razdrtim i neugodnim osjećajem oprostio od Alekse Šantića, a sada povodom njegove smrti to sam i zapisao u spomen čovjeka i pjesnika.
:cry:
svjetiljke u tmini
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7263 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

Prije nego što je krenuo u vrtić , ali nakon što je počeo spavati u pravom krevetu, majka bi ga svakoga dana stavljala na spavanje kad bi mala kazaljka na kuhinjskom satu pokazala dva sata, i sve dok kazaljka ne bi pokazala tri. Zijevao ili ne, Rigotina je morao ostati u tom krevetu, gore u tavanskoj sobi, s jastukom prislonjenim o zid. U krevetu bi zagrlio plišanog zeca kojeg je zvao ‘Medo’. Zamislite onaj trenutak kad vas vaši mama ili tata prvi put vide kao nešto drugo od slatke, umanjene inačice sebe samih. Nalik na njih, samo usavršeni. Bolje obrazovani. Nevini. A onda zamislite trenutak kad ste im satrli snove. Ako bi bilo vedro i ako bi Rigotina čuo pse kako vani laju, rekao bi: »Medo se hoće igrati... «Kad nije bio pospan, Rigotina bi rekao: »Ali Medo nije pospan...«

Irene bi usne prislonila uz maleno Rigotinino čelo. Sjela bi na rub postelje, prstom priprijetila plišanom zeki i rekla: »Ipak, moramo mi spavati.« I dodala: »Idemo brojiti zvijezde sve dok nam se ne prispava. «Mama bi Rigotinu tjerala da broji jedan... dva... sve naljepnice na oličenom stropu. Cetiri, pet, šest, i onda bi, unatraške, prešla sobu i za sobom zatvorila vrata.

Samo tih sat vremena, dok je gledao ravno u strop, zamućena pogleda, Rigotinin je prst istraživao topao, dubok svijet u nutrini njegove glave. Svaki dan u dva sata Rigotina bi zalegao ondje i kopao nos. Pecao rastezljive šmrklje koje je trljao među prstima sve dok sluz ne bi pocrnjela. Onda bi crnu lopticu šmrklji prilijepio prvo za kažiprst, onda za palac, i ona nikada ne bi pala ma koliko tresao rukom. Onda bi posegnuo rukom, i svaku tu malenu, gumastu, crnu lopticu razmazao po zidu iznad jastuka - bijela boja zapaprena crnim gvaljama. Ožbukana spljeskanim crnim lopticama šmrklji urešenim zavojima i petljama, tisućama kopija Rigotinina malenog otiska prsta. Suveniri s putovanja po nutrini glave... Uvijek jedan te isti portret kažiprsta Rigotinine desne ruke. Pjegava duga, lučni mural crnih mrlja širio se sve više kako je rasla njegova dječja ruka. Osušene šmrklje tik uz jastuk - bile su to samo crne mrljice, prašne uspomene ranoga djetinjstva. Stotinu spavanja poslije, mrlje postaju velike kao grožđice, visoko i naširoko koliko je Rigotina, ležeći na leđima, s glavom na jastuku, mogao segnuti rukom. Strop spavaonice njegova djetinjstva Irene Casey uresila je veselim zvjezdicama koje su sjale zelenim sjajem kad bi se ugasilo svjetlo. Uzglavlje Rigotinina kreveta pretvorilo se u negativ noćnoga neba. Ondje su ljepljive, crne mrlje ocrtavale neka druga zviježđa. Sve do toga dana, Rigotina nije shvaćao razliku.

U ta dva sata popodne, kad je Rigotina prestao biti anđelak, majka ga je spremala za spavanje. Nagnula se nad jastuk i svog malog Buddyja poljubila za slatke snove. Njegovo okruglo lice utonulo je u jastuk, Rigotinine duge trepavice polagano su tonule u njegove rumene obraze. Ako pogledate stare slike, Irene Casey stvarno je ljepotica. Ne samo mlada, nego lijepa kako je netko lijep kad mu je lice glatko, koža oko očiju i lica opuštena, lijepa kao netko tko voli onoga tko snima tu sliku. Rigotinina majka zgodna je mlada mama; dodir mekih usana na licu, pored uha. Ona je dah, ona je prošaptano ’lijepo spavaj’, ona je miris cigareta. I slatkasti miris njezina šampona. I cvjetni miris njezine kreme. I njezin dah govori: »Ti si mamino malo zlato.« I govori: »Ti si naš mali anđeo.« Skoro sve majke govore jedno te isto u onom vremenu dok su jos jedno s vlastitim djetetom. »Ti si mamin savršeni mali čovjek...« I u tom trenutku, prije kravljih očiju, prije čegrtušinih ugriza, prije srednjoškolskih erekcija, bio je to posljednji trenutak kad će Rigotina i njegova mama biti toliko prisni. Voljeti se toliko. I u tom trenutku - kraj svega za što želimo da traje vječno.

Toga popodneva prije spavanja Rigotinina majka nagne se nad krevet. Jednom rukom kao češljem odmakne kosu s njegova čela, njegove žarkozelene oči gledaju u njezine, njegove oči prevelike za njegovo lice. Njegove oči broje njezine zvijezde. Ona se uspravi da se vrati u kuhinju, ili u vrt, ili pak pred televizor i tada Rigotinina zgodna mlada mama stane. Napola nadvijena nad posteljom, pogleda zid iznad njegova jastuka - oči joj zaškilje i napregnu se ne bi li bolje vidjele nešto na zidu. Usne joj se malo rastvore. Sive oči trepću li joj trepću, netremice zure u zid, njezina zgodna, šiljata brada spusti joj se niz vrat. Zatim posegne rukom, malo ispruži prst, nokat već spreman zguliti nešto s bijele boje. Glatka koža između obrva nabrala se u jarak. Rigotina se meškolji u krevetu, izvija leđa da vidi. Majka kaže: »Što li je ovo...« I onda noktom lupne po nečemu, po crnoj gvalji, po hrpici, po gotovo mekom izbojku, po zdrobljenoj grožđici koja se odlijepi i padne na jastuk tik Rigotini uz glavu. Maleni, crni otisak prsta pored njegova lica. Rigotinina mama zakoluta očima kako bi pogledom pratila taj let crnih točaka na zidu, taj roj ljepljivih mrlja koji se spiralno spuštao do glave njezina anđelka na jastuku. Kao što je Rigotina znao govoriti: »Neki se jednostavno rode kao ljudi. Nama ostalima...« U neku ruku, svi smo isti. Nakon trenutka promatranja, svi redom ugledamo osušene šmrklje. I znamo taj ljepljivi osjet ispod stolaca i stolova.

Jedan od trenutaka koji potraju ostatak ljudskog života. Prizor koji je Rigotini bljesnuo pred očima tik prije smrti. Vrijeme je usporilo, zastalo, zaustavilo se, skamenilo se. To je jedini otok koji ćete pronaći u golemom, nejasnom oceanu vlastitoga djetinjstva. U godinama toga trenutka - Rigotinina majka lica preneražena i zgrčena u bore. Lice joj se iz kože prometnulo u mišiće. Zgulila je usne uvis, stisnula ih, otkrila cijelu dužinu svakog zuba, čak i ružičaste desni. Kapci su joj se trčali i drhturili, stisnula je šake, pretvorila ih u pandže. U vječnosti tog trenutka ta se zgodna mlada žena nagnula nad Rigotininu postelju, nagnula nad njim svoje novo, vještičje lice i rekla: »Ti...« Progutala je slinu, grkljan joj je poskočio u žilama prošaranom vratu. Tresući prastarom kandžom pred pjegavim zidom rekla je: »Ti si...« Rigotina je ležao na leđima, izvio se vidjeti svoj ponos i diku, svoju kolekciju. Svi doživimo takav trenutak kad vas vaši prepoznaju kao nekoga tko neće izrasti u njih. Ireneine lažne, nalijepljene zvijezde nasuprot Rigotininu muralu stvarnih šmrklji. Njegov ponos kao njezina sramota.

(U takvim vremenima roditeljima izgledaš kao propali eksperiment s kojim će morati živjeti do smrti. Tempirana nagrada. A vama mama i tata izgledaju kao bog toliko retardiran da nije bio sposoban načiniti išta bolje od vas. I onda čovjek odraste da bi postao živući dokaz ograničenosti vlastitih roditelja. Njihovo neuspjelo remek-djelo.)

Majka je gledala maloga Rigotinu ustobočivši se u punoj visini, i onda progovorila, dubokim glasom kakav Rigotina nikad nije čuo, glasom koji će u njegovoj nutrini odjekivati ostatak života. Rekla je: »Ti ogavno, malo čudovište.« Tog popodneva Rigotina je majci prestao biti ono što je njemu bio ‘Medo’. Bio je to istinski trenutak njegova rođenja. Početak Rigotine kao stvarne osobe. Bilo je to prvo poslijepodne njegova novog života, i Rigotina je tog popodneva zaspao.

Chuck Palahniuk, Rigotina, Oralna biografija Bustera Caseyja
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7264 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

Luigi Pirandello wrote:For man never reasons so much and becomes so introspective as when he suffers; since he is anxious to get at the cause of his sufferings, to learn who has produced them, and whether it is just or unjust that he should have to bear them. On the other hand, when he is happy, he takes his happiness as it comes and doesn't analyse it, just as if happiness were his right.
User avatar
DeNiro
Posts: 10558
Joined: 12/03/2007 10:31

#7265 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by DeNiro »

we all eat lies when our hearts are hungry
User avatar
freelancerusk
Posts: 480
Joined: 19/07/2018 16:05

#7266 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by freelancerusk »

“Sve će proći. Ali, kakva je to utjeha? Proći će i radost, proći će i ljubav, proći će i život. Zar je nada u tome da sve prođe?”

- Meša Selimović
broj dva
Posts: 4481
Joined: 15/07/2014 20:59
Location: Šeher Oslo

#7267 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by broj dva »

Optimista misli da je ovo najbolji nogući svjet. Pesimista strahuje da je to istina.

Kažu da je Oppenheiner, haj pa znaj..
User avatar
mayab
Posts: 27017
Joined: 06/03/2008 13:00
Location: SARAJEVO

#7268 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by mayab »

Kad ja kažem ja, ima tu i raznih
ja kažem ja, ima tu i raznih emocija
vidim svoju majku kako sikter
kuva ajvar bajram vakuf bojler
rahatventil kahvu starome babajku (čarobnice)....
User avatar
lmo
Posts: 7810
Joined: 28/06/2012 17:53
Location: volim sto sam ero s kamena i drace....ko poskok sto skace

#7269 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by lmo »

Eto, to ti želim...da na svim stvarima koje dotakneš ostaviš prozirne otiske,
nevidljivi miris lepote i lelujanje poljubaca.
Da budeš vitki most visoko iznad ponora,
po kojem struje i sele se nebesa,
vremena i prostori.
Da vežeš svet za svet gdegod se kida i raspada.
I da ne živiš dužnosti, nego da živiš nadahnuća.


:kiselavoda:
User avatar
ptičica
Posts: 3006
Joined: 27/08/2012 10:11
Location: izmedju jave i sna...

#7270 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by ptičica »

"Čudna stvar,
šta je kadar da učini jedan sunčev zrak od duše čovjekove. " :)

Dostojevski
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7271 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

Thomas Ligotti wrote:For the rest of the earth’s organisms, existence is relatively uncomplicated. Their lives are about three things: survival, reproduction, death—and nothing else. But we know too much to content ourselves with surviving, reproducing, dying—and nothing else. We know we are alive and know we will die. We also know we will suffer during our lives before suffering—slowly or quickly—as we draw near to death. This is the knowledge we “enjoy” as the most intelligent organisms to gush from the womb of nature. And being so, we feel shortchanged if there is nothing else for us than to survive, reproduce, and die. We want there to be more to it than that, or to think there is. This is the tragedy: Consciousness has forced us into the paradoxical position of striving to be unself-conscious of what we are—hunks of spoiling flesh on disintegrating bones.
Zoya
Posts: 23149
Joined: 09/06/2008 14:54

#7272 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by Zoya »

Image
User avatar
TAFKAP
Posts: 10269
Joined: 30/09/2011 07:49

#7273 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by TAFKAP »

Ne kontam... Ko je flaster? :-)
User avatar
simonese
Posts: 7025
Joined: 05/12/2007 08:51
Location: Holy South

#7274 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by simonese »

i noga u guzicu je korak naprijed
User avatar
medvjed23
Posts: 26693
Joined: 16/07/2010 13:49

#7275 Re: Citati koje bi podijelili s drugima

Post by medvjed23 »

Ima mnogo idealista koji će reći zar smo toliko nisko pali da nam ništa nije dragocenije od života? Razume se postoje ideali dostojni borbe čak i umiranja. Kad ne bi postojali bili bismo gori od zveri poljskih i potonuli bismo u varvarstvo. Onda kažeš sve je to lepo dajte da budemo varvari samo nek nema rata. Zadržite vi svoje ideale dokle god me oni ne staju života. A oni kažu ali valjda život nije toliko važan kao načelo. Onda ti kažeš o zar nije? Možda vaš nije ali moj jeste. Šta je dođavola načelo? Imenujte ga i slobodno ga uzmite sebi.

Večito slušamo ljude koji su voljni da žrtvuju tuđ život. Grlati su do neba i ne zatvaraju usta. Naći ćeš ih u crkvama i bolnicama i novinama i zakonodavstvu i kongresu. To im je posao. Zvuče divno. Bolje smrt nego beščašće. Ovo tle je osveštano krvlju. Ti ljudi što su tako dično izginuli. Nek ne bude da su zalud mreli. Naši plemeniti mrtvi. Hmmm.

Ali šta mrtvi kažu?

Je li se vratio ikada iko iz mrtvih jedan jedini od onih miliona što su izginuli je li se ikada neko od njih vratio i rekao tako mi boga radujem se što sam mrtav jer smrt je uvek bolja od beščašća? Je li rekao radujem se što sam umro da bi svet bio bezbedan za
demokratiju? Je li rekao draže mi je da umrem nego da izgubim slobodu? Je li iko od njih ikad rekao lepo mi je kad pomislim da su mi razneli creva zarad časti moje zemlje? Je li iko od njih ikad rekao gledaj me mrtav sam ali sam umro za dostojanstvo to je bolje nego biti živ? Je li iko od njih ikad rekao evo me trunem već dve godine u grobu u tuđini ali divno je umreti za rodnu grudu? Je li iko od njih rekao ura umro sam za ženski rod i srećan sam gle kako pevam iako su mi usta zagušena crvima?

Niko osim mrtvih ne zna da li je sve to o čemu ljudi pričaju vredno umiranja ili pak nije. A mrtvi ne mogu da pričaju. Zato su reči o plemenitim smrtima i svetoj krvi i časti i tome sličnom samo stavili mrtvima u usta pljačkaši grobova i samozvanci koji nemaju prava da pričaju u ime mrtvih. Ako čovek kaže bolje smrt nego beščašće ili je budala ili je lažov zato što on ne zna šta je smrt. Nije sposoban da o tome sudi. On samo zna kako se živi. Ništa ne zna o umiranju.
Zvono zvoni zvono zvoni i u školu hita đače raznesi mu obe noge pa ga gledaj kako skače. Buji paji čedo u visokoj gori pazi da te bomba s grane ne obori. Pošao sam lepi sanak sniti podrum će me od granata kriti ako u snu stradam od granate pamti Bože da sam umro za te amin.
Dalton Trambo

DŽONI JE KRENUO U RAT
Post Reply