Citati koje bi podijelili s drugima

[medvjed23]

he knew he would always be the sad one: caged in that little round of skull, imprisoned in that beating and most secret heart, his life must always walk down lonely passages. Lost. He understood that men were forever strangers to one another, that no one ever comes really to know any one

[medvjed23]

Desires and wants, however intense, are not by themselves reasons in matters of justice. The fact that we have a compelling desire does not argue for the propriety of its satisfaction any more than the strength of a conviction argues for its truth.

[LaLuna]

Kao i uvijek, ti si me pitala sta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopste nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zastitnog znaka, nesto po cemu bih sebe poznao medju hiljadama meni slicnih, nesto sto se i ne trudim da sakrijem, jedan zlocudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i dusi koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zracenjem, ni cinjenicom da te volim i da ti volis mene ...

Ako ti jave da veceras hodam po kafanama i olajavam tebe i nasu ljubav, da se prodajem za lose vino, da skupljam opuske tudjih simpatija, ljubim ruke necistih konobarica, ispadam budala u svacijim ocima ... To ti je ziva istina.

[lmo]

– Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda… Kao dete… Zaigrano… Prostodušno… Naivno… Beograd je, recimo, Taj Beograd… Muškarčina… Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima… i Zagreb je Gospon Zagreb… Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe… Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice… Pa Gospođa Ljubljana… Snežna Kraljica… Uobražena, elegantna, racionalna… Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema… A Sarajevo… Lakoverno, detinjasto… Zato ono prvo i pruža ruke…

[medvjed23]

Friends: not one. Just a few acquaintances who imagine they feel something for me and who might be sorry if a train ran over me and the funeral was on a rainy day.

[medvjed23]

Listen to the cry of a woman in labor at the hour of giving birth - look at the dying man's struggle at his last extremity, and then tell me whether something that begins and ends thus could be intended for enjoyment.

[zijancer]

[insomnia78]

“Our 26th president of the United States, Teddy Roosevelt, he once stated, speak softly and carry a big stick,” he said. “Speak softly is diplomacy, but diplomacy will only work if you have the strength to back it up. Ladies and gentlemen, behind me, to the right, to the left, is the big stick. The ones who do the work, who put in the sacrifice, everyday, to make sure that this country, this most beautiful, great nation, still stands.”

[medvjed23]

What is human nature?

It disturbs me no more to find men base, unjust, or selfish than to see apes mischievous, wolves savage, or the vulture ravenous.

[DeNiro]

life is better wen you build bridges .. not walls

[zijancer]

Whoever controlled the salt controlled the world before it was found out that the world was full of it.

[John Cleese]

The spice must flow.

[medvjed23]

Every religion lies. Every moral precept is a delusion. Even the stars are a mirage. The truth is darkness, and the only thing that matters is making a statement before one enters it. Cutting the skin of the world and leaving a scar. That’s all history is, after all: scar tissue.

[hadzinicasa]

Danas rijec srce ukazuje na nesto naivno, priprosto....

... No o srcu, o njemu kao sredistu ljudskog duha, vise se uopce ne govori. Pitam se o razlozima tog progonstva. "Tko se povodi za srcem, taj je budala", cesto je govorio Augusto citirajuci Bibliju. Zasto bi bio budala? Mozda zato sto srce nalikuje sagorijevalistu? Mozda zato sto je unutra mrak, mrak i vatra? Razum je onoliko modran koliko je srce drevno. Tko slusa srce, misli se stoga, sklon je zivotinjskom, nekontroliranom; tko slusa razum krece se prema najvisim spoznajama. A sto ako to uopce nije tako, ako je obrnuto? Sto ako je bas ta pretjerana mjera razuma kriva za osiromasenje naseg Zivota?

[medvjed23]

Living is a disease from the pains of which sleep eases us every sixteen hours; sleep is but a palliative, death alone is the cure.

[HardcoreMX]

Lijepa zena je ko i bogat muskarac..tesko da ima skromnih..Hardcore

[medvjed23]

We are already in Hell. It is the earth itself that is Hell, the prison constructed for us by our own intelligence, in which I could not take a step without injuring the happiness of others, and in which my fellow creatures could not enjoy their own happiness without causing me pain.

[riverflow]

"Sarkazam je posljednje utočište skromnih i čestitih ljudi u situacijama kada se privatnost njihovih duša nasilno napadne." Dostojevski

[lmo]

isplovim, ujutru,
iz snova: sami sretni anđeo!
Blista duša, žarom žari tijelo.
Uveče legnem: svinja doslovna.
Šta sam to činio između?
S ljudima se družio,
ljudska prebiro govna.

[medvjed23]

A zoologist who observed gorillas in their native habitat was amazed by the uniformity of their life and their vast idleness. Hours and hours without doing anything. Was boredom unknown to them? This is indeed a question raised by a human, a busy ape. Far from fleeing monotony, animals crave it, and what they most dread is to see it end. For it ends, only to be replaced by fear, the cause of all activity. Inaction is divine; yet it is against inaction that man has rebelled. Man alone, in nature, is incapable of enduring monotony, man alone wants something to happen at all costs—something, anything…. Thereby he shows himself unworthy of his ancestor: the need for novelty is the characteristic of an alienated gorilla.

[freelancerusk]

Vjerujem da su svi citati Meše već bili, ali Meša je Meša u svakoj epohi vlastitoga života i općenitom stanju društva je... poseban, jednostavno Meša.




"Mogu da mislim šta god hoću, učiniti ne mogu ništa. U današnjem svijetu ostaju nam samo dvije mogućnosti, prilagođavanje ili vlastita žrtva. Boriti se ne možeš, kad bi i htio, onemogućiće te na prvom koraku, pri prvoj riječi, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomena. Nemaš mogućnosti da kažes ono što ti je na srcu, pa da poslije i stradaš! Premlatiće te da ne progovoriš, da iza tebe ostane sramota ili ćutanje."

-

"Četrdeset mi je godina ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe."

-

"Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametne uslove. Kuda i kako da ode?"

-

"Bez te tačke za koju si vezan, život nije odlaženje i vraćanje - nego lutanje."

-

"Najgore je kada ljudi ćute, kada se ne objasne pa svaka sumnja ima prava na život. I moja i tvoja."

-

"Nezadovoljstvo je kao zvijer. Nemoćna kad se rodi, strašna kad ojača."

-

"Otvorio sam knjigu nasumice i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me je zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odriče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja. Misao je surovo beznadna. Ne možemo uništiti sve što volimo; uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi."

-

"San je ono što se želi, a život je buđenje."

[medvjed23]

Već više od 30 godina kladio sam se na konje. Počelo je posle mog umalo fatalnog krvarenja u losanđeleskoj bolnici za sirotinju. Rekli su mi da sam mrtav ako popijem još jedno piće.

„Šta ću sad?” pitao sam Džejn.
„Povodom čega?”
„Čime da zamenim piće?”
„Eto, postoje konji.”
„Konji? Šta s njima?”
„Kladiš se na njih.”
„Kladiš se? Imbecilno zvuči.”

Otišli smo i pristojno dobili. Počeo sam redovno da odlazim. A onda sam, postepeno, opet počeo da pijem. Zatim sam pio više. I nisam umro. I tako sam imao piće i konje. Bio sam zauzet na sve strane.

„Gle!” rekao je Rik Talbot. „Evo Iljantoviča!”

Znao sam Iljantoviča. Napravio je neke sulude mračne filmove, u kojima je glavna tema bilo nasilje u životu, koje ljudska hrabrost prevazilazi. Ali dobro je to radio, kao neka rika iz crne rupe.

Bio je veoma visok čovek, krivog vrata i suludih očiju. Te sulude oči samo su gledale u tebe, gledale u tebe. Bilo je pomalo zbunjujuće. Pomerili smo se da mu napravimo mesta. Separe je bio krcat.

„Jeste li za piće?” upitah.
„Duplu votku”, rekao je.

To mi se dopalo, mahnuo sam konobaru.

„Duplu votku”, rekao je konobaru, fiksirajući ga svojim ludim očima. Konobar je zbrzao da posluša.

Iljantovič je dobio duplu votku, sabio je.

...

Za to vreme, Iljantovič je sručio dve duple votke i već tražio sledeću. Samo je piljio u mene. Onda je izvadio novčanik i izvukao masnu vizit-kartu. Pružio mi je. Sva četiri ćoška bila su iskrzana i bila je sva meka i tamna od prljavštine. Dojadilo joj da bude vizit-karta.

Iljantovič je izgledao kao rođeni genije. Divio sam mu se zbog toga. Nije morao da izigrava bilo šta. Dočepao je duplu votku i sručio je u sebe.

Onda me pogledao teškim pogledom. Gledao sam i ja u njega. Ali te tamne oči bile su jednostavno previše. Morao sam da pogledam u stranu. Dao sam znak konobaru za novu turu. Onda sam ponovo pogledao u Iljantoviča.

„Ti si prva liga”, rekao sam. „Posle tebe nema ničega.”

Onda se vratila Frensin Bouers, sa svojim notesom.

„Kako je Džejn umrla?”

„Tada sam bio s nekom drugom. Već dve godine nismo bili zajedno, i svratio sam da je posetim pred Božić. Radila je u nekom hotelu i bila vrlo popularna. Svi u hotelu dali su joj po flašu vina. U njenoj sobi je bila mala polica duž zida, ispod samog plafona, i na njoj je bilo naređano bar osamnaest-devetnaest flaša.”

’Ako popiješ sve to, a hoćeš, to će te ubiti! Zar ovi ljudi ne shvataju?’ rekao sam joj.

Džejn me samo pogledala.

’Odneću sve te jebene flaše napolje odavde. Ovi ljudi hoće da te ubiju!’

Ponovo me samo pogledala. Ostao sam s njom te noći i sam popio tri flaše, što je smanjilo broj na petnaest ili šesnaest. Ujutru, kad sam odlazio, rekao sam joj: ’Molim te, nemoj sve da ih popiješ...’ Vratio sam se posle nedelju i po dana. Njena vrata su bila otvorena. Velika fleka od krvi na krevetu. Nije bilo flaša u sobi. Pronašao sam je u bolnici za sirotinju. Bila je u alkoholnoj komi. Dugo sam sedeo kraj nje. Samo sam je gledao, vlažio joj usne vodom,uklanjao joj kosu s očiju. Sestre su nas ostavile same. A onda, najednom, otvorila je oči i rekla: ’Znala sam da ćeš biti ti.’ Tri sata posle toga umrla je.”

„Nikada nije dobila pravu šansu”, rekla je Frensin.

„Nije je ni želela. Bila je jedina osoba u mom životu s istim prezirom prema ljudskom rodu.”

Žon je pogasio svetla, pa smo gledali. Prikazivano je na malom platnu, kao na ekranu televizora. Špica je išla. Onda se pojavilo moje ime. Bio sam deo Holivuda, bar na trenutak. Bio sam krivac. Dobro je teklo. Nisam provalio ništa loše u filmu dok se vrteo dalje.

„Sviđa mi se, sviđa”, rekao sam.

„Baš imamo nešto”, rekao je Žon. Onda je usledila scena u kojoj se Džek i Frensis upoznaju. Oboje sede pri dnu šanka. Džek donosi nekoliko pića za Frensin. Ona ih ispija jedno za drugim. Džek sedi s polupraznom bocom piva. Desnom rukom gura pivo od sebe, van kadra i govori: „To je to...”

„Šta je to?” pita Frensin. Džek objašnjava da nema više para, dekintiran je, ne može više da naručuje...

„NE! NE!” povikao sam. „O ISUSE HRISTE, NE!”

Žon je zaustavio film.

„Šta je bilo?”
„Alkosi koji ovo budu videli ismejaće nas kao idiote!”
„Šta ne valja?”
„Čovek koji pije nikada ne bi odgurnuo pola flaše piva od sebe i rekao: ’To je to.’ Ispio bi do poslednjeg gutljaja i tek tada rekao: ’To je to...’”
„Henk je u pravu”, rekla je Sara, „i ja sam to primetila...”
„Pet puta sam snimao tu scenu, i ovo mi se činilo najbolje...”
„Žon, osetio sam se uvređeno kad sam ga video kako odbacuje tu flašu, to boli, bilo je kao da ti pljunu u lice!”
„Mislim da imam snimak gde je samo malo piva na dnu flaše...”
„Čak i to malo je suviše, ali upotrebi taj, molim te, ako ga imaš”, rekao sam.

Eto šta može da se desi kad imaš režisera koji nije alkoholičar i glumca koji mrzi da pije, a obojica rade isti film.

...hipodrom je patnja, ubijanje vremena, surogat za nešto drugo s čime se treba suočiti. Pa ipak, svi imamo potrebu za bekstvom. Sati su dugi i moraju se ispuniti nečim, sve do naše smrti. A jednostavno nema dovoljno nekog blaženstva ili uzbuđenja oko nas. Stvari brzo postanu bezbojne i ubistveno dosadne. Budimo se ujutru, pomeramo noge ispod čaršava, spuštamo ih na pod i mislimo: e jebi ga, šta sad?

„Ne nalazite li da su pijanci dostojni prezira?”
„Da, većina njih. Kao i većina trezvenjaka.”

Bukovski, Holivud.

[Helena Trojanska]

"Sanjala sam autobus koji prevozi snove. Tamo, na stanici, stajali su ljudi. (...)
Autobus je bio sasvim prazan
Tek naizgled. Vrata su dugo stajala otvorena. (...)
Bilo je strasno i tesko tek tako pustiti
svoje snove
nekuda gde ce i sami mozda
sesti za volan."

Ana Ristovic

[zijancer]

It's like

The Big Short

[SmokingMan]