Che Guevara- revolucionar kao kapitalistički brand

[letacina]

Lik iz naslova ili, bolje rečeno njegova najpoznatija slika, savršeno opsiuju svu ironiju kapitalizma koji bezgranično iskorištava glupoču ljudi u svrhu bogaćenja. No krenimo redom!



Stvarni Che Guevara, nekada čovjek od krvi i mesa, bijaše profesionalni revolucionar pored toga što je bio i ljekar, jebač, astmatičar, zakleti komunist, utopist, mrzitelj SAD, kapitalizma i svega zapadnog, ali i zločinac odgovoran za stotine mrtvih. Navodno je njegovom definitivnom vjerovanju u ideju komunizma doprinjelo putovanje duž Latinske Amerike na kojem je vidio svu bijedu u kojoj živi radnička klasa izrabljivana od kapitalista. 1956. upoznaje Fidela Castra s kojim 1959. pobjeđuje u Kubanskoj revoluciji i postaje jedan od njenih najistaknutijih članova. Na Cheovo inzistiranje nakon revolucije smaknut je veliki broj "neistomišljenika" koji su prijetili revoluciji. Treba napomenuti da za razliku od Che Guevare, Castro i njegovi najbliži saradnici tada još uvijek nisu prigrlili ideju komunizma koju su tek kasnije silom prilika prihvatili zbog odbijanja Sjedinjenih Država da podrži novu vladu, no vratimo se Cheu. U novoj kubanskoj vladi postao je predsjednik Nacionalne banke. Za vrijeme svog mandata na Kubi živio je skromno. Odbio je da prima platu za posao koji je obavljao tako da je primao samo četvorostruko manju pukovničku platu, radnim danima je marljivo obavljao svoj posao, dok se vikendima bavio fizičkim radom kako bi na taj način dao primjer radničkoj klasi. Tokom kubankse krize bio je vatreni pobornik da projektili ostanu na Kubi, priželjkujući da Sovjetski savez izvrši napad SAD. Che je naime vjerovao da treba što prije pokrenuti treći svjetski rat protiv SAD-a kako bi se nakon njega stvorilo socijalističko društva. Kritikovao je sovjetski model mirnog suživota sa kapitalitičkim zapadom, a bio je veliki pobornik Mao Zetunga i njegovog modela komunizma, koji je danas, se može slobodni reći, bio jedan od najmonstruoznijih režima u historiju čovječanstva. Također je sanjao o ujedinjenju Latinske Amerike pod komuizmom i zajedničkom suprotstavljanju sjevernoameričkim imperijalistima. Kako mu duh nije dao mira Che napušta svoju funkciju na Kubi i vraća se profesionalnom revolocinoarstvu. Najprije odlazi voditi revoluciju u Kongu koja je završila bezuspješno, a zatim i u Boliviju gdje je skončao život nakon što je uhvaćen a zatim i ubijen od strane CIA-inih agenata.


Prošlo je nekih četrdesetak godina od Cheove smrti. Ideje za koje se Che slijepo borio odavno su propale, osim možda u još nekoliko zemalja poput Kube za koju se borio, a koja je danas jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih zemlaja svijeta. Ono zbog čega je ovaj ideologijom zaluđeni luzer ušao u legendu možemo zahvaliti jednoj jedinoj slici, naslikanoj 1963. Na njoj vidimo bradatog Chea s beretkom na galvi na kojoj se nalazi petokraka, odlučnog, oštrog, vizionarskog pogleda. Milioni mladih širom svijeta nose majice s tom slikom. Mnogi zato što misle da je cool, drugi su pak vidjeli od raje pa žele i oni. Tu dolazimo i do onih trećih, frustriranih uglavnom mladih ljudi koji izlaz i satisfakciju za svoje kompleske traže u komunizmu, tj. Cheovim idealima. Dok ponosno hodaju sa likom Che Guevara na majici, propovijedajući o pravednijem svijetu jednakopravnih ljudi, kapitalisti traljaju ruke i pune džepove zahvaljujući prodaji majica s bradatim likom. Kapitalizam ne pozanaje nikave svetinje pa mu ni zarađivanje na osnovu svojih smrtnih neprijatelja ne predstavlja nikakav problem, ali trebao bi predstavljati onima koji su navodno protivnici tog istog kapitalizma. Tu dolazimo do jedne ironije tako svojstvene kapitalizmu- kapitalisti pomoću mrzitelja kapitalizma prodaju svoju robu mrziteljima kapitalizma.

Che se sada vjerovatno prevrće u grobu. Postao je ono protiv čega se uvijek borio- mašina za punjenje džepova kapitalistima.

[tranquil]

Lijep tekst. Palo mi je na pamet da je i Damir Avdić Diplomatz (Graha) par puta u novijim intervjuima imao isto razmišljanje kao u ovom tekstu. Razmišljanje nije radikalno nego sasvim normalno, ali primjećujem da se ljudi koji se direktno osjećaju pogođeni ovom kritikom jer imaju npr. neku robu sa Che-ovim likom obično uvrijede, mada sami sigurno nisu zlonamjerni, možda jednostavno nisu posmatrali stvari na taj način.

Ovo se dešava ne samo Che-u nego i drugim ljudima koji su na neki način "s druge strane" barijere koja dijeli protivnike kapitalizma i ostale. Pogledajte pa ćete vidjeti da se isto desilo i Titu ili Marx-u-.

Postoji i svježiji primjer. Nedavno sam na jednoj temi pisao o Naomi Klein, novinarki koja je napisala knjigu "No Logo" o kojoj se dosta pričalo - radi se o napadu na američke korporacije koje su izmjestile proizvodnju u dijelove svijeta gdje je niska cijena radne snage, a tu ogromnu razliku u cijeni troše na promotivne aktivnosti (ulaganje u stvaranje i održavanje brand-a).

Nakon što je knjiga već dobila na popularnosti, Naomi je na svoj užas otkrila da upravo u tim tzv. "sweat-shopovima" u jugoistočnoj Aziji armija potplaćenih azijata proizvodi između ostalog i maske za mobitele sa "No Logo" logom na sebi Neko je iskorištavao popularnost njene knjige i proizvodio artikle bukvalno na onaj način koji je ona napala svojom knjigom. I to ljudi kupuju Još ne mogu da skontam kako je to moguće, mislim, ako kupuju te stvari pretpostavljam da je to onda više dio neke površne "furke" nego ozbiljnog promišljanja o pročitanom. Imaju potrebu da se identificiraju a da pri tome ne razmišljaju o porijeklu tog artikla koji na sebi ima željeni simbol (Che, Tito, No Logo). Nisam 100% siguran koje je tačno objašnjenje ovom ponašanju, ali uvijek i iznova me šokira.

[JThomas]

šta ćeš, kapitalizam je još uvijek vladajući način proizvodnje u svijetu. dok god je tako, biti će i ovih fenomena.

kad bi bojkotovali sweat shopove, hodali bi goli okolo.

[tranquil]

šta ćeš, kapitalizam je još uvijek vladajući način proizvodnje u svijetu. dok god je tako, biti će i ovih fenomena.

kad bi bojkotovali sweat shopove, hodali bi goli okolo.

Tačno to se ne može izbjeći - ali ovdje je poenta u besmislenosti promocije anti-sweat-shop pokreta na robi proizvedenoj na taj način.

[JThomas]

ljudi ne razmišljaju, to ti je to...a hoće da pošalju poruku.

[sodom]

Ta, kad vidim nekog sa majcom čegevare, odmah znam koliko je sati u njegovoj glavi...

Mislim, ljudi su previse glupi da skontaju da kada napadnes čegevaru ne napadaš prvo niti njih, niti čegevaru, niti komunizam, niti revolucionizam, niti nesto deseto vec taj jebeni turbofolk koji je zahvatio sve, ali apsolutno sve segmente naseg drustva.
Veoma je česta i sama pojava turbofolka kod "rokera" koji bi po meni trebali da predstavljaju dio kontemplirajuceg drustva, naime kontemplirajuci o podjelama i ponasanju ljudi zakljucio sam da su nedovoljno svjesnim ljudima potrebni "primitivni koncepti" kroz koje bi se predstavljali drugima i predstavljali svoju "imaginarnu srecu" i svoj "pronalazak" u onome kako se već predstavljaju.
Moje misljenje je da je čegevara postao trend, furka odnosno turbofolk, zabava sirokih narodnih masa, koja se kopira kao kakav otrcani modni trend tipa jakni sa macom, chewbaca cizama, pink-narandzasih bodi maica za muskarce, onih sarenih marama emo tipa itd , itd...neizostavni su i crveni kaputi ...
Licno odbijam biti dio amorfne mase, amorfnog mozga, dio dekadencije drustva, dio diletantnog zatucanog tora i odbijam posmatrati te blago receno nepromisljene-uspavane- ljude bez imalo samokriticnosti koji furaju bilo kakav trend ili furku kao nesto sto uopste zasluzuje paznju osim kada se izucava kao drustvena bolest.
Oni koji me trebaju shvatiti, već jesu.

[_veleposlanik]

Che Geuvara kao kapitalisticki brand je ispravan i opravdan naslov jedne teme, ali interpretacija koju postavljac @letacina vezanu za revolucionara postavlja je blago receno subjektivna...

shvati da kompletno svoje shvatanje baziras sa kapitalistickih utemeljenih stavova, kapitalistickog shvatanja i obrazovanja. stoga i veoma netachan post, odnosno subjektivno misljenje o covjeku kao Che Guevari... govoris o bijedi o Kubi a ne znas kako je uopste ta drzava uredjena, pricas o jednom Kastru koji je vec odavno demoniziran od strane kapitalisticke obrazovno-medijske masinerije... krajnji dokaz nedostatka objektivnosti a time i tipicne zapadnjacke anti-antikapitalisticke spike...

[sodom]

Che Geuvara kao kapitalisticki brand je ispravan i opravdan naslov jedne teme, ali interpretacija koju postavljac @letacina vezanu za revolucionara postavlja je blago receno subjektivna...

shvati da kompletno svoje shvatanje baziras sa kapitalistickih utemeljenih stavova, kapitalistickog shvatanja i obrazovanja. stoga i veoma netachan post, odnosno subjektivno misljenje o covjeku kao Che Guevari... govoris o bijedi o Kubi a ne znas kako je uopste ta drzava uredjena, pricas o jednom Kastru koji je vec odavno demoniziran od strane kapitalisticke obrazovno-medijske masinerije... krajnji dokaz nedostatka objektivnosti a time i tipicne zapadnjacke anti-antikapitalisticke spike...

Onda cemo samo dodati da je zbog naseg Tite, koji je bio pravo dobar haver Castru, i danas omogućen ulaz u kubu bez viza!
Sta ti je to toliko zasmetalo kod gore napisanog teksta o čegevari? mozda malo vonja, al je to to kako ga god okrenes!

p.s Kuba bez obzira kako siromasna bila mislim da se nikada nebi mjenjala sa SADom...

[_veleposlanik]

p.s Kuba bez obzira kako siromasna bila mislim da se nikada nebi mjenjala sa SADom...

upravo tako, nasa slika Kube je u stvari globalizacioni stav koji moramo dijeliti. Kubanski inmigranti ce sve to (oficijelno) potvrditi, isti slucaj sa Iranom i Venecuelom. radi se o prirodi pojedinaca, o sebicnosti ili drustvu, o tome da li si nakon revolucije donji ili gornji... a niko da se sjeti preskociti tu materijalisticku, kapitalisticku, globalisticku skalu u korist drustva, koje u individualizmu samo sebe unistava. Kuba se bori protiv toga, a Amerika je zasnovana na tim principima. i tu je kompletan problem nesuglasica, odnosno ne postivanje gospodara svijeta naspram drugih i drugacijih...

i naravno, Amerika ce iskoristiti Cheovu sliku ako od tog moze dobiti profit, i jos ce se time pohvaliti kao multikulti sloboda govora i postivanje svacijih prava.....
a slazem se da ti koji nose njegovu majicu su jednaki onima sto nose P. Diddyjevu...

[UnscarD]

Ono zbog čega je ovaj ideologijom zaluđeni luzer ušao u legendu možemo zahvaliti jednoj jedinoj slici, naslikanoj 1963.

Slazem se da dijelom posta da je lik i dijelo Che-a odavno izgubilo svoj smisao.
Isto tako je i sa krstovima okacenim na polu-goli dekolte ili debelim 5cm preko neke trenerke od 150-200-300 maraka (ko razumije shvatice).
Isto i sa polumjesecom i zvijezdom na nekom carsijskom jalijasu.
Isto i sa nacistickim kukastim krstom na nekom celavcu koji je pijan i drogiran i misli da tako najbolje predstavlja bijelu rasu.

Ljudi jednostavno to rade sa simbolima i Che kao simbol nije nikakav izuzetak. Kada vidim nekoga sa Hugom Chavezom na majci, to je vec druga prica...mada ce i on za par desetina godina imati status Che-a...bar se nadam.

Sa tonom ostatka texta se nikako ne bih mogao sloziti iz nekoliko razloga. On je bio covijek koji je poticao iz gornjeg sloja i mogao je sasvim lijepo da zivi kada postane doktor. Ipak, svjedoceci o patnji svojih sunarodnika diljem Juzne Amerike, odlucio je poduzeti nesto. Treba li reci da su korijeni te patnje u izrabljivanju siromasnih od strane bogatih? U tacne mehanizme ne bih sada ulazio ali iza dosta rezima stajali su upravo interesi elite iz USA. NJegova ogorcenost na USA je potpuno razumljiva. Sta je tacno luzersko u nekome ko je mogao lagodno da zivi a odlucio je da se pati i spava po sumama, da strahuje svaki dan za zivot zarad svojih ideala? I to dva puta u zivotu. Prvi put kada je poveo revoluciju a drugi put kada je napustio sigurnost Kube u kojoj je mogao da prozivi zivot na nekoj udobnoj funkciji. To je velicina lika i dijela sa kojom se malo toga moze mjeriti u ljudskoj istoriji.
Ovde mozemo citirati dva lika i zauzeti jedan od dva stava. Prvi je da za ideale ginu budale. Drugi je da ko nema za sta da umre nema ni za sta da zivi. Meni je drugi stav blizi.

[Umjetnik a]

Lik iz naslova ili, bolje rečeno njegova najpoznatija slika, savršeno opsiuju svu ironiju kapitalizma koji bezgranično iskorištava glupoču ljudi u svrhu bogaćenja. No krenimo redom!



Stvarni Che Guevara, nekada čovjek od krvi i mesa, bijaše profesionalni revolucionar pored toga što je bio i ljekar, jebač, astmatičar, zakleti komunist, utopist, mrzitelj SAD, kapitalizma i svega zapadnog, ali i zločinac odgovoran za stotine mrtvih. Navodno je njegovom definitivnom vjerovanju u ideju komunizma doprinjelo putovanje duž Latinske Amerike na kojem je vidio svu bijedu u kojoj živi radnička klasa izrabljivana od kapitalista. 1956. upoznaje Fidela Castra s kojim 1959. pobjeđuje u Kubanskoj revoluciji i postaje jedan od njenih najistaknutijih članova. Na Cheovo inzistiranje nakon revolucije smaknut je veliki broj "neistomišljenika" koji su prijetili revoluciji. Treba napomenuti da za razliku od Che Guevare, Castro i njegovi najbliži saradnici tada još uvijek nisu prigrlili ideju komunizma koju su tek kasnije silom prilika prihvatili zbog odbijanja Sjedinjenih Država da podrži novu vladu, no vratimo se Cheu. U novoj kubanskoj vladi postao je predsjednik Nacionalne banke. Za vrijeme svog mandata na Kubi živio je skromno. Odbio je da prima platu za posao koji je obavljao tako da je primao samo četvorostruko manju pukovničku platu, radnim danima je marljivo obavljao svoj posao, dok se vikendima bavio fizičkim radom kako bi na taj način dao primjer radničkoj klasi. Tokom kubankse krize bio je vatreni pobornik da projektili ostanu na Kubi, priželjkujući da Sovjetski savez izvrši napad SAD. Che je naime vjerovao da treba što prije pokrenuti treći svjetski rat protiv SAD-a kako bi se nakon njega stvorilo socijalističko društva. Kritikovao je sovjetski model mirnog suživota sa kapitalitičkim zapadom, a bio je veliki pobornik Mao Zetunga i njegovog modela komunizma, koji je danas, se može slobodni reći, bio jedan od najmonstruoznijih režima u historiju čovječanstva. Također je sanjao o ujedinjenju Latinske Amerike pod komuizmom i zajedničkom suprotstavljanju sjevernoameričkim imperijalistima. Kako mu duh nije dao mira Che napušta svoju funkciju na Kubi i vraća se profesionalnom revolocinoarstvu. Najprije odlazi voditi revoluciju u Kongu koja je završila bezuspješno, a zatim i u Boliviju gdje je skončao život nakon što je uhvaćen a zatim i ubijen od strane CIA-inih agenata.


Prošlo je nekih četrdesetak godina od Cheove smrti. Ideje za koje se Che slijepo borio odavno su propale, osim možda u još nekoliko zemalja poput Kube za koju se borio, a koja je danas jedna od najsiromašnijih i najzaostalijih zemlaja svijeta. Ono zbog čega je ovaj ideologijom zaluđeni luzer ušao u legendu možemo zahvaliti jednoj jedinoj slici, naslikanoj 1963. Na njoj vidimo bradatog Chea s beretkom na galvi na kojoj se nalazi petokraka, odlučnog, oštrog, vizionarskog pogleda. Milioni mladih širom svijeta nose majice s tom slikom. Mnogi zato što misle da je cool, drugi su pak vidjeli od raje pa žele i oni. Tu dolazimo i do onih trećih, frustriranih uglavnom mladih ljudi koji izlaz i satisfakciju za svoje kompleske traže u komunizmu, tj. Cheovim idealima. Dok ponosno hodaju sa likom Che Guevara na majici, propovijedajući o pravednijem svijetu jednakopravnih ljudi, kapitalisti traljaju ruke i pune džepove zahvaljujući prodaji majica s bradatim likom. Kapitalizam ne pozanaje nikave svetinje pa mu ni zarađivanje na osnovu svojih smrtnih neprijatelja ne predstavlja nikakav problem, ali trebao bi predstavljati onima koji su navodno protivnici tog istog kapitalizma. Tu dolazimo do jedne ironije tako svojstvene kapitalizmu- kapitalisti pomoću mrzitelja kapitalizma prodaju svoju robu mrziteljima kapitalizma.

Che se sada vjerovatno prevrće u grobu. Postao je ono protiv čega se uvijek borio- mašina za punjenje džepova kapitalistima.

tekst je boli glava, treba ga nekoliko puta pročitati

[jeza u ledja]

Danas bas procitah:

December 22, 2008
Unmasking Che the Idol



National Book Award winner Carlos Eire, whom I had the pleasure of meeting and later the honor of having as my podcast guest, has an op-ed in Spanish in El Diario La Presa, La nostalgia del Che. Here's the article translated into English:

Che the Idol
For those of us who lived through the Cuban Revolution there are two Ches: the real one we knew, and the false idol venerated by millions on earth.

The real Che was a hypocrite who lived very comfortably in a mansion while he preached revolution and imprisoned, tortured, and murdered thousands of my fellow countrymen. Some of his victims were my relatives. This Che dismissed human rights as "archaic bourgeois details.” He also herded tens of thousands of Cubans into concentration camps. To top it all off, he didn't really help the poor and oppressed: instead he impoverished everyone, and set himself up as lord of all.

Che the idol is a totally different man: a noble crusader for justice, a sensitive idealist, even a martyr and saint. Ironically, Che the idol generates lots of cash for capitalists who imprint his image on all sorts of merchandise or make films about him.

How did Che the killer become Saint Che?

Because lies are often more attractive than the truth. We human beings have an innate need for heroes, prophets, and saviors, and since genuine ones are in short supply, we eagerly embrace those constructed for us.

Che has four different sorts of admirers: communists, anti-Americans, the poor, and the affluent. That he should be loved by the first three groups is no mystery: Anti-Americans and communists love Che because he is one of their own. The poor desperately need to believe in some redemption from their misery, even in a messianic figure. But why do the affluent need Saint Che? The answer is as simple as it is awful: because of bigotry.

Let's face it: If Che's affluent admirers really believed in his cause, they would move to Cuba, or become revolutionaries in their own country. But they don't, and that says a lot about them.

Saint Che allows white North Americans and Europeans to apply a horribly unacceptable standard of leadership to Latinos that they would never accept for themselves. Through their idolization, these admirers express their feelings of superiority while they delude themselves into thinking that they are in solidarity with the poor. Affluent Latin Americans who love Che, such as Benicio del Toro, the actor who portrays him and praises him are not racists, of course. But they are "useful idiots," as Lenin liked to say.

Any way you look at it, those who idolize Che are to be pitied or feared.

As Paul Berman said a few years ago when another movie sainting Che came out, "The cult of Ernesto Che Guevara is an episode in the moral callousness of our time."

http://www.realclearworld.com/blog/2008 ... dol_1.html

[izvor]

Ma Che je simbol revolucije (citaj: promjena). Nema se tu sta puno pametovati. Vecina ljudi koji nosaju slike Chea zele ustvari da pokazu da su potrbne promjene u drustvu, u drzavi u kojoj zive, da su protiv ovolikog jaza medju ljudima (bogati-siromasni). I naravno, divim se ljudima koji su za neki dobar ideal, kao sto je to bio Cheov (pravedno drustvo sa sto manje siromastva) napustili svoj lagodan zivot, koji su imali izbor, biti predsjednik Nacionalne banke ili biti revolucionar, ici i boriti se za prava potlacenih. E sad da imamo i ono da revolucija jede svoju djecu, da ta djeca koja se bore protiv diktatora postanu i sama dijelom diktatori, to je tacno. Ali u prici o Che Guevari je bitan, ustvari najbitniji, momenat taj da je on simbol revolucije-promjena, bez dubljeg analiziranja njegovog zivota, i filozofiranja o njemu i njemu slicnima.
P.S. Haj' natjeraj nase ministre da primaju mnogo manju platu za svoj nerad. a kamoli da sami to odluce. Malo morgen.

[JThomas]

Danas bas procitah:

December 22, 2008
Unmasking Che the Idol



National Book Award winner Carlos Eire, whom I had the pleasure of meeting and later the honor of having as my podcast guest, has an op-ed in Spanish in El Diario La Presa, La nostalgia del Che. Here's the article translated into English:

Che the Idol
For those of us who lived through the Cuban Revolution there are two Ches: the real one we knew, and the false idol venerated by millions on earth.

The real Che was a hypocrite who lived very comfortably in a mansion while he preached revolution and imprisoned, tortured, and murdered thousands of my fellow countrymen. Some of his victims were my relatives. This Che dismissed human rights as "archaic bourgeois details.” He also herded tens of thousands of Cubans into concentration camps. To top it all off, he didn't really help the poor and oppressed: instead he impoverished everyone, and set himself up as lord of all.

Che the idol is a totally different man: a noble crusader for justice, a sensitive idealist, even a martyr and saint. Ironically, Che the idol generates lots of cash for capitalists who imprint his image on all sorts of merchandise or make films about him.

How did Che the killer become Saint Che?

Because lies are often more attractive than the truth. We human beings have an innate need for heroes, prophets, and saviors, and since genuine ones are in short supply, we eagerly embrace those constructed for us.

Che has four different sorts of admirers: communists, anti-Americans, the poor, and the affluent. That he should be loved by the first three groups is no mystery: Anti-Americans and communists love Che because he is one of their own. The poor desperately need to believe in some redemption from their misery, even in a messianic figure. But why do the affluent need Saint Che? The answer is as simple as it is awful: because of bigotry.

Let's face it: If Che's affluent admirers really believed in his cause, they would move to Cuba, or become revolutionaries in their own country. But they don't, and that says a lot about them.

Saint Che allows white North Americans and Europeans to apply a horribly unacceptable standard of leadership to Latinos that they would never accept for themselves. Through their idolization, these admirers express their feelings of superiority while they delude themselves into thinking that they are in solidarity with the poor. Affluent Latin Americans who love Che, such as Benicio del Toro, the actor who portrays him and praises him are not racists, of course. But they are "useful idiots," as Lenin liked to say.

Any way you look at it, those who idolize Che are to be pitied or feared.

As Paul Berman said a few years ago when another movie sainting Che came out, "The cult of Ernesto Che Guevara is an episode in the moral callousness of our time."

http://www.realclearworld.com/blog/2008 ... dol_1.html

e brate ovaj ga sad presra...

ako che nešto nije bio, onda nije bio hipokrit.

mogao je šutiti, biti doktor i dobro živjeti - odabrao je da ne bude. umjesto toga cijeli je svoj život posvetio borbi za ono što je vjerovao. mogao je ostati i na kubi kad je fidel osvojio vlast ostati i biti u vrhu države - opet nije, nastavio je dalje u kongo i poslije u boliviju gdje je i skončao.

borio se za ideologiju koja je završila u ropotarnici istorije - ali lako je nama biti general poslije bitke.

i ovo pto kaže @izvor - u praksi, vremenom je njegov lik postao simbol bilo kakvog duha promjene i socijalne pravde. sa cheom se identifikuju i socijal demokrati i anarhisti i neokomunisti i svi ostali koji lijevo naginje...možda neispravno, ali to ti je pripisano značenje...simbol je poprimio drugo značenje od originalnog...i kad bi svako ko nosi njegovu majicu nešto konkretno i učinio za smanjivanje jaza između bogatih i siromašnih, to bi već bilo nešto

[UnscarD]

Danas bas procitah:

December 22, 2008
Unmasking Che the Idol



National Book Award winner Carlos Eire, whom I had the pleasure of meeting and later the honor of having as my podcast guest, has an op-ed in Spanish in El Diario La Presa, La nostalgia del Che. Here's the article translated into English:

Che the Idol
For those of us who lived through the Cuban Revolution there are two Ches: the real one we knew, and the false idol venerated by millions on earth.

The real Che was a hypocrite who lived very comfortably in a mansion while he preached revolution and imprisoned, tortured, and murdered thousands of my fellow countrymen. Some of his victims were my relatives. This Che dismissed human rights as "archaic bourgeois details.” He also herded tens of thousands of Cubans into concentration camps. To top it all off, he didn't really help the poor and oppressed: instead he impoverished everyone, and set himself up as lord of all.

Che the idol is a totally different man: a noble crusader for justice, a sensitive idealist, even a martyr and saint. Ironically, Che the idol generates lots of cash for capitalists who imprint his image on all sorts of merchandise or make films about him.

How did Che the killer become Saint Che?

Because lies are often more attractive than the truth. We human beings have an innate need for heroes, prophets, and saviors, and since genuine ones are in short supply, we eagerly embrace those constructed for us.

Che has four different sorts of admirers: communists, anti-Americans, the poor, and the affluent. That he should be loved by the first three groups is no mystery: Anti-Americans and communists love Che because he is one of their own. The poor desperately need to believe in some redemption from their misery, even in a messianic figure. But why do the affluent need Saint Che? The answer is as simple as it is awful: because of bigotry.

Let's face it: If Che's affluent admirers really believed in his cause, they would move to Cuba, or become revolutionaries in their own country. But they don't, and that says a lot about them.

Saint Che allows white North Americans and Europeans to apply a horribly unacceptable standard of leadership to Latinos that they would never accept for themselves. Through their idolization, these admirers express their feelings of superiority while they delude themselves into thinking that they are in solidarity with the poor. Affluent Latin Americans who love Che, such as Benicio del Toro, the actor who portrays him and praises him are not racists, of course. But they are "useful idiots," as Lenin liked to say.

Any way you look at it, those who idolize Che are to be pitied or feared.

As Paul Berman said a few years ago when another movie sainting Che came out, "The cult of Ernesto Che Guevara is an episode in the moral callousness of our time."

http://www.realclearworld.com/blog/2008 ... dol_1.html

Ovo je otprilike kao kada ustaska i cetnicka emigracija tokom 60-tih i 70-tih pljuje po Titu recimo...samo sto je ovo jos jadnije jer covijek nije ziv da se brani.

[_veleposlanik]

Danas bas procitah:

December 22, 2008
Unmasking Che the Idol



National Book Award winner Carlos Eire, whom I had the pleasure of meeting and later the honor of having as my podcast guest, has an op-ed in Spanish in El Diario La Presa, La nostalgia del Che. Here's the article translated into English:

Che the Idol
For those of us who lived through the Cuban Revolution there are two Ches: the real one we knew, and the false idol venerated by millions on earth.

The real Che was a hypocrite who lived very comfortably in a mansion while he preached revolution and imprisoned, tortured, and murdered thousands of my fellow countrymen. Some of his victims were my relatives. This Che dismissed human rights as "archaic bourgeois details.” He also herded tens of thousands of Cubans into concentration camps. To top it all off, he didn't really help the poor and oppressed: instead he impoverished everyone, and set himself up as lord of all.

Che the idol is a totally different man: a noble crusader for justice, a sensitive idealist, even a martyr and saint. Ironically, Che the idol generates lots of cash for capitalists who imprint his image on all sorts of merchandise or make films about him.

How did Che the killer become Saint Che?

Because lies are often more attractive than the truth. We human beings have an innate need for heroes, prophets, and saviors, and since genuine ones are in short supply, we eagerly embrace those constructed for us.

Che has four different sorts of admirers: communists, anti-Americans, the poor, and the affluent. That he should be loved by the first three groups is no mystery: Anti-Americans and communists love Che because he is one of their own. The poor desperately need to believe in some redemption from their misery, even in a messianic figure. But why do the affluent need Saint Che? The answer is as simple as it is awful: because of bigotry.

Let's face it: If Che's affluent admirers really believed in his cause, they would move to Cuba, or become revolutionaries in their own country. But they don't, and that says a lot about them.

Saint Che allows white North Americans and Europeans to apply a horribly unacceptable standard of leadership to Latinos that they would never accept for themselves. Through their idolization, these admirers express their feelings of superiority while they delude themselves into thinking that they are in solidarity with the poor. Affluent Latin Americans who love Che, such as Benicio del Toro, the actor who portrays him and praises him are not racists, of course. But they are "useful idiots," as Lenin liked to say.

Any way you look at it, those who idolize Che are to be pitied or feared.

As Paul Berman said a few years ago when another movie sainting Che came out, "The cult of Ernesto Che Guevara is an episode in the moral callousness of our time."

http://www.realclearworld.com/blog/2008 ... dol_1.html

Ovo je otprilike kao kada ustaska i cetnicka emigracija tokom 60-tih i 70-tih pljuje po Titu recimo...samo sto je ovo jos jadnije jer covijek nije ziv da se brani.

jos gore, ovaj misli da dolazak revolucije, preobrazaja jednog drustva, treba proci u duhu ravnopravnosti, sloboda i postovati nacela moderne demokratije
a o ovim emigrantima sve se zna, pobjegli su jer im ne odgovara takvo stanje (igrom "slucaja" to su u velikom procentu imucna burzoazija), njima odgovara klasizam u drustvu i zbog istog su prognani i kaznjavani revolucijom koja gleda vise na potrebe drustva nego pojedinacne lopovske elite, koju svaka kapitalisticka drzava ima kod sebe...

plus, nasi posteni mediji to svakako objektivno prikazu

[ljubav_aha]

JUL,odlican tekst,hvala

[hepok]

Ta, kad vidim nekog sa majcom čegevare, odmah znam koliko je sati u njegovoj glavi...

Mislim, ljudi su previse glupi da skontaju da kada napadnes čegevaru ne napadaš prvo niti njih, niti čegevaru, niti komunizam, niti revolucionizam, niti nesto deseto vec taj jebeni turbofolk koji je zahvatio sve, ali apsolutno sve segmente naseg drustva.
Veoma je česta i sama pojava turbofolka kod "rokera" koji bi po meni trebali da predstavljaju dio kontemplirajuceg drustva, naime kontemplirajuci o podjelama i ponasanju ljudi zakljucio sam da su nedovoljno svjesnim ljudima potrebni "primitivni koncepti" kroz koje bi se predstavljali drugima i predstavljali svoju "imaginarnu srecu" i svoj "pronalazak" u onome kako se već predstavljaju.
Moje misljenje je da je čegevara postao trend, furka odnosno turbofolk, zabava sirokih narodnih masa, koja se kopira kao kakav otrcani modni trend tipa jakni sa macom, chewbaca cizama, pink-narandzasih bodi maica za muskarce, onih sarenih marama emo tipa itd , itd...neizostavni su i crveni kaputi ...
Licno odbijam biti dio amorfne mase, amorfnog mozga, dio dekadencije drustva, dio diletantnog zatucanog tora i odbijam posmatrati te blago receno nepromisljene-uspavane- ljude bez imalo samokriticnosti koji furaju bilo kakav trend ili furku kao nesto sto uopste zasluzuje paznju osim kada se izucava kao drustvena bolest.
Oni koji me trebaju shvatiti, već jesu.

[jeza u ledja]

Fakat, sodom, dobar post.

Btw, na isti nacin se glorifikuje Tito.

[pojedinac]

Ta, kad vidim nekog sa majcom čegevare, odmah znam koliko je sati u njegovoj glavi...

Mislim, ljudi su previse glupi da skontaju da kada napadnes čegevaru ne napadaš prvo niti njih, niti čegevaru, niti komunizam, niti revolucionizam, niti nesto deseto vec taj jebeni turbofolk koji je zahvatio sve, ali apsolutno sve segmente naseg drustva.
Veoma je česta i sama pojava turbofolka kod "rokera" koji bi po meni trebali da predstavljaju dio kontemplirajuceg drustva, naime kontemplirajuci o podjelama i ponasanju ljudi zakljucio sam da su nedovoljno svjesnim ljudima potrebni "primitivni koncepti" kroz koje bi se predstavljali drugima i predstavljali svoju "imaginarnu srecu" i svoj "pronalazak" u onome kako se već predstavljaju.
Moje misljenje je da je čegevara postao trend, furka odnosno turbofolk, zabava sirokih narodnih masa, koja se kopira kao kakav otrcani modni trend tipa jakni sa macom, chewbaca cizama, pink-narandzasih bodi maica za muskarce, onih sarenih marama emo tipa itd , itd...neizostavni su i crveni kaputi ...
Licno odbijam biti dio amorfne mase, amorfnog mozga, dio dekadencije drustva, dio diletantnog zatucanog tora i odbijam posmatrati te blago receno nepromisljene-uspavane- ljude bez imalo samokriticnosti koji furaju bilo kakav trend ili furku kao nesto sto uopste zasluzuje paznju osim kada se izucava kao drustvena bolest.
Oni koji me trebaju shvatiti, već jesu.

Protiv sam glorifikacije bilo koga.