BOŠNJAČKE HISTORIJSKE LIČNOSTI

[felipe kajetano]

Interesantna tema

[Woody]

Da ne budu samo fašisti:



Rođen je 16. jula 1913. godine u Livnu. Osnovnu školu je završio u Livnu, a gimnaziju je pohađao u Bihaću, Banja Luci i Sarajevu. Potom je studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao 1937. godine.

Još kao gimnazijalac pristupio je omladinskom revolucionarnom pokretu i posato član Saveza komunističke omladine Jugoslavije. Za vreme studija u Beogradu, isticao se u vodećim krugovima revolucionarnog studentskog pokreta. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije primljen je 1933. godine. Kao predstavnik Beogradskog univerziteta, učestvovao je 1936. godine u Pragu, zajedno sa Ivom Lolom Ribarom i Veljkom Vlahovićem, na kongresu Svetske federacije studenata. Zbog revolucionarne aktivnosti, tokom studije, više puta je privođen i maltretiran od policije.

Posle završetka studija, 1937. godine, došao je u Sarajevo i zaposlio se kao činovnik u „Agrarnoj banci“. Odah po dolasku u Sarajevo stupio je u vezu sa partijskom organizacijom i uključio se u njen rad. Zbog političkog rada, bio je otpušten iz službe, pa je izvesno vreme radio u gradskoj opštini, a potom, kao advokatski pripravnik. Od početka 1938. godine, sa grupom opunomoćenika Centralnog komiteta KPJ, radio je na razvoju i konsolidaciji partijskih organizacija u Bosni i Hercegovini i bio učesnik Četvrte Pokrajinske konferencije KPJ za Bosnu i Hercegovinu, održane u Mostaru 1938. godine. Godine 1940. izabran je za sekretara Okružnog komiteta KPJ za Sarajevo.

Po izbijanju Aprilskog rata, 1941. godine, bio je mobilisan i kaputulacija Jugoslovenske kraljevske vojske, ga je zatekla u Sinju. Odatle se vratio u rodno mesto, gde je učestvovao u radu mesne partijske organizacije, a potom se vratio u Sarajevo i odmah uključio u rad na pripremi oružanog ustanka u Bosni i Hercegovini. Bio je jedan od učesnika sednice Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, održane 13. jula, na kojoj je razmatrana odluka CK KPJ o početku oružanog ustanka. Na ovoj sednici primio je dužnost komandanta Štaba partizanskih odreda sarajevske oblasti i učestvovao u stvaranju prvih partizanskih odreda - Romanijskog, Kalinovičkog i Odreda „Zvijezda“.

Tokom Narodnooslobodilačke borbe obavljao je mnoge odgovorne dužnosti u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije:

* političkog komesara Partizanskog odreda „Zvijezda“,
* zamenika političkog komesara Šeste proleterske istočnobosanske udarne brigade,
* političkog komesara 27. istočnobosanske divizije,

Bio je većnik Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i od novembra 1943. do 1945. sekretar Zemaljskog antifašističkog veća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH). Tokom rata je izabran u članstvo Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu i bio sekretara Okružnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu,

Iako se tokom čitavog rata nalazio na viskom vojnim funkcijama, i pored toga je često učestvovao u direktnoj bori s neprijateljem. Posebno se istakao - u osvajanju ustaškog uporišta na Han Pogledu, u blizini Han Pijeska, kod Vlasenice, kada se sa grupom mitraljezaca provukao između straža do glavnog utvrđenja; u diverziji na pruzi Vareš-Breza kod Pajtovog Hana; u borbi s jakim nemačkim snagama tokom Druge ofanzive; u borbi s četnicima, kada je sa Perom Kosorićem, narodnim herojem, i grupom boraca, posle napornog marša po snežnoj vejavici iznenadio četnike i potpuno ih razbio.

Posle oslobođenja Jugoslavije obavljao je odgovorne dužnosti u republici i federaciji. Bio je ministar u prvoj Vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, državni sekretar narodne privrede i državni podsekretar za inostrane poslove u Vladi FNRJ. Od 1958. do 1961 bio je sekretar za industriju Saveznog izvršnog veća, od 1961. do 1963. potpredsednik Izvršnog veća BiH, a od 1963. do smrti predsednik Izvršnog veća Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Uporedo sa odgovornim državnim funkcijama, obavljao je i visoke partijske funkcije - bio je član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Bosne i Hercegovine; član Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, od 1952. i član Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine, od 1965. godine. Imao je čin rezervnog pukovnika Jugoslovenske narodne armije.

Umro je 14. jun 1965. godine u Sarajevu i sahranjen je na groblju „Lav“. Bavio se problematikom ekenomske politike i iz te oblasti je objavio više članaka u časopisima „Naša stvarnost“, „Pogled“ i dr. Godine 1967. izašla je knjiga „U matici života“, sa izborom njegovih radova, koje su uredili i pripremili za štampu - Milan Knežević i Uglješa Danilović.

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. novembra 1953. godine.

[Pera Trta]

Dakle, svi koji nisu bili sa partizanima, a trudili se da odbrane narod koji su isti ostavili na cjedilu (nemoj me vući za jezik da ti navodim primjere Foče, Goražda ili Prozora, koje su oslobodioci bez borbe napustili, nakon čega su slijedili novi četnički pokolji) bili su fašisti?
I, da, zaboravio si da imenuješ tog prvoborca što si ga postavio.

[osa]

pa hasan brkić, o antifašisti......

[Woody]

Sorry, upalili me ovi prvi postovi. Da, riječ je o Hasanu Brkiću - Aci, koji je tamanio one koji su "branili" svoj narod tako što su klali prve komšije. Hvala @OSA

[manolito]

Dakle, svi koji nisu bili sa partizanima, a trudili se da odbrane narod koji su isti ostavili na cjedilu (nemoj me vući za jezik da ti navodim primjere Foče, Goražda ili Prozora, koje su oslobodioci bez borbe napustili, nakon čega su slijedili novi četnički pokolji) bili su fašisti?
I, da, zaboravio si da imenuješ tog prvoborca što si ga postavio.

+1

[BiH-x]

^^+2

Ne mogu da vjerujem koliko im spamera na ovoj temi Moderatori, radite svoj posao

[podrinjskivuk]

Uploaded with ImageShack.us




Uploaded with ImageShack.us Rodna kuća Zmaja od Bosne u Gradačcu




ZMAJ OD BOSNE

Husein-kapetan Gradaščević rođen je u Gradačcu 1802. godine. Jedan je od najvećih bošnjačkih velikana čije će ime zauvijek ostati zlatom urezano u bošnjačkoj historiji. Husein-kapetan je pokretač čuvene bošnjačke revolucije i otpora prema Turcima. Bio je jedan od najistaknutijih i najuticajnijih ljudi u nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka. Husein-kapetan Gradaščević je bio odlučna, razborita, energična, pametna i visoko moralna osoba. U Bošnjaka je poznat kao "izdanak onog najboljeg što karakterizira Bošnjaka." Zbog toga i zbog nezapamćene hrabrosti su ga Bošnjaci prozvali "Zmaj od Bosne."
Njegovog oca Osman kapetana, zbog njegove pameti duboko su poštovali svi koji su ga poznavali.Stroga pravednost i prema Muslimanima i prema raji višestruko je hvaljena u narodnim pjesmama.Husein je posjedovao vrline svog oca, ali je posjedovao i obrazovanost, tako da je svoje spise sastavljao na nekoliko jezika.
Mladi Husein kapetan je mladost proveo u očevoj kući, kako su je provodili sinovi drugih begova.Majka mu je bila Đurđijanka,veoma pametna i lijepa pobožna žena.Majka ga je odgajala u islamskom duhu, tako da je uvijek savjesno izvršavao sve vjerske propise.
Arapsku kaligrafiju je učio pred Mula Mehmedom Mestvicom iz Sarajeva.Jedanaest godina od 1821 do 1832 je bio kapetan, a njegova kapetanija je bila najbolje upravljena i najbogatija u cijeloj Bosni, a on najbogatiji i najmlađi kapetan.Huseinov otac Osman umro je 1814 godine, a iza njega su ostala četriri sina Murat, Husein, Osman paša i Bećir beg.Huseinovog brata Murata je 1821 godine pogubio u Travniku zloglasni paša Dželalija s' ostalim bosanskim prvacima.Smrt brata je Huseina duboko pogodila, tako da devetnaestogodišnji mladić koji se prije toga plašio krvi kad bi gledao kako se kolje kurban i padao u nesvijest zbog toga, preobražava se u osvetnika protiv turske vlasti.Poslije Muratove smrti, Husein je postao kapetan od Gradačca.U njegovoj kapetaniji u Tolisi, podignuta je 1823. godine prva zgrada za katoličku pučku školu.Sagrađena je crkva za 1500 duša, a posebno Huseinovo povjerenje i simaptije je uživao fra Ilija Stračević.Takođe, dozvolio je i gradnju pravoslavne crkve u selu Obudovac kod Šamca.1826 u Gradačcu je sagradio džamiju i po sebi je nazvao-Huseinija. 1827. godina je označila Huseinov ulazak na veliku bosansku političku scenu. To se desilo uglavnom zbog nadolazećeg Rusko-Turskog Rata, 1828-1829. i njegove uloge u pripremanju odbrane granica Bosanskog ejaleta. Po primanju naredbe od bosanskog vizira Abdurahim-paše, Husein mobilizira gradačačku populaciju i pojačava njenu odbranu. Tokom razgovora održanih u Sarajevu između vizira i bosanskih kapetana, Husein je bio taj koji je najduže diskutovao strategije. On je izabran za komandanta armije koju je mobilisao od Drine do Vrbasa.Međutim, njegovoj ideji nisu se priključili Hercegovci i to; Ali aga Rizvanbegović iz Stoca, Smail aga Čengić iz Gacka, Hasan beg Rezulbegović iz Trebinja, Pašaga Redžepagić iz Nevesinja i Sulejman kapetan iz Ljubuškog koji su ostala odani sultanu.Razočaran izdajom Hercegovaca, dugo je grizao šake, a onda gnjevan u ludom trku satrao najdražeg konja.Vjerni sljedbenici, prijatelji i saveznici kapetana su bili Ali paša Fidahić iz Zvornika, poglavar Mujaga Zlatarević i Emin beg Muselim od Sarajeva,Osman beg Muselim od Mostara, Mahmud beg od Tuzle i Mahmud beg od Dervente. U danima između 20. i 31. decembra 1830. godine, Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara održan je još jedan sastanak u Tuzli s’ ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak u odbranu Bosne od turske vlasti. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Carigrad:
poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati 6 starih bosanskih nahija.
obustavi implementaciju Osmanlijskih vojnih reformi.
okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.
29. marta 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s’ nekih 4.000 ljudi odakle je zvanično krenula njegova pobuna.Tu je u potpunosti porazio gardu Ali Namik Paše koji bježi iz Bosne. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju.31.maja 1831.godine sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s’ velikom vojskom da uguši njegovu pobunu.Veliki entuzijazam je zahvatio ratnike koji su preko Prijepolja i Sjenice krenuli u susret neprijatelju.Dok su prolazili kroz Sjenicu u njihovu čast je ispaljeno pet topovskih plotuna.Na novopazarskoj ravnici, posljednjem mjestu okupljanja,vojska se kratko odmorila.Tu je Husein klanjao i zamolio Allaha dž.š. za pomoć u pobjedi.Kada je prošao preko jednog dijela Pešterske visoravni tolika je bila tutnjava njegovih konjanika da je to mjesto dobilo naziv Tutin.Tvrđavu Peć, gdje su Turci pružali žestok otpor, zauzeo je nakon trodnevne borbe, na juriš u kojem je posebnu neustrašivost pokazao “njegova desna ruka” mladi Ali paša Fidahić,/s’ kojim je postao najbolji prijatelj nakon jednog obračnuna u Zoviku kod Brčkog, kojeg su vodili u međusobnom duelu zbog ljepotice Mejre, nakon kojeg je Fidahić porazio i bio teško sabljom ranio Huseina).U borbama za Peć pridružili su mu se Bošnjaci Sandžaka,Pešterci i Bihorci.Veliki vezir koji se sa svojom vojskom nalazio u Skoplju pokušao je da im se suprostavi 18. jula na Kosovu kod mjesta Lipljen.I tu je Husein proslavio veličanstvenu pobjedu i natjerao na strah cijeli Carigrad.U ovoj borbi pridružili su mu se Gusinjani i Plavljani.U borbi kod Lipljena poginuo je čuveni turski vojskovođa Ćor Ibrahim-paša, a ranjeni skopljanski Hivzi paša i pećki Abdulrezak paša.”Zmaj od Bosne” je dobro znao postizati pobjede, ali ih nije znao iskoristiti.I tako je, neiskusan u diplomatskim vještinama, upao u klopku koju mu je postavio lukavi Veliki vezir.U Bosni je zavladalo veliko veselje kad su se pobjedničke trupe vraćale kući polovinom avgusta 1831.godine.U svim mjestima kroz koje su prolazili, stanovništvo im je priredilo neprekidne ovacije.Posebno je slavljen, najzaslužniji za pobjede na Kosovu Husein kapetan.Došavši kući, Husein je uzeo titulu i položaj Vezira od Bosne. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskoga sabora održanog 12. septembra 1832 godine u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu rukama stavljenim na Kur´anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja. U tom trenutku, Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao “Divan”, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim činio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov novodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanlijskim carstvom bio; "Boga se bojim, sultana nikako, a Velikog vezira ne više od konja moga."
Međutim, nije dugo mogao uživati u ovoj divoti.Dok je cijela Bosna bila uz Huseina, većina Hercegovaca je bila protiv njega, tako da su dolaskom Ali Namik paše u Stolac uveliko krenuli u pripreme obračuna sa Gradaščevićem. Manji ratni pohod je Gradaščević pokrenuo protiv Hercegovine iz tri različita pravca: 1. Vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Namik-pašom, koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik. 2. Vojska iz Bosanske Krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju 3. Vojske iz Posavine i južnog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja potučene od strane Čengićevih trupa. Ipak, uspijeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije.Novi napad na Hercegovinu, Gradaščević je obustavio kada je saznao da Veliki vezir sprema veliku vojsku u napad na njega. Osmanlijski napad je započeo početkom februara 1832.godine. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna na Kosovu, a drugu iz albanskog Shkodëra. Obadvije vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10 000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine, Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dvaju strana se konačno desio krajem maja na polju Glasinac kod Sokoca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanlijske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba, Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama. Konačna borba se dogodila 4. juna 1832.godine na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je na Sarajevskom polju Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj bitke hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s’ leđa, Huseinova vojska je bila primorana povući se u Sarajevo.Tog dana je pod Huseinom u najgušćoj kiši metaka, kada je svojom neustrašivošću vodio najteži megdan i sokolio svoje ratnike, palo ništa manje nego osam konja. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac, dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik.Treba spomenuti da su i Hercegovci koji su zabili nož u leđa, kasnije tragično završili od strane sultana i Turaka. Ali pašu Rizvanbegovića je u naručenom ubistvu likvidirao zloglasni Omer paša Latas 1851. godine. Iako je Husein s’ uspijehom bio poduzeo korake da osigura azil u Austriji, on, junak oslobodilac-nije htio kukavički da napusti svoju stvar.Uputio se na svoje imanje u Gradačac.Dugo razmišljajući, odlučuje da mu je jedini izlaz da napusti rodni grad, ne sluteći da se više nikada u njega neće ni vratiti, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene u azil u Austriji.16.juna 1832.godine kod Županje skelom prelazi Savu.Na skeli se nalazio Huseinov štab sa 168 konja i 351 grlo stoke.Usljed napora kojima je u posljednje vrijeme bio izložen, bio je toliko iznemogao da se s’ mukom kretao uz pomoć dvoje ljudi koji su ga vodili.Smješten je u Osijek sa 141 licem (23 žene,27 djece i 91 muškarcem), gdje je živio faktički u kućnom pritvoru.Iako je očekivao status kakav zaslužuje, od Austrije je potpuno izdat.Krajem 1832. godine,nakon detaljnih pregovora Austrije i Turske, Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. Uslovi koji su mu bili izrečeni u Zemunu su bili veoma oštri, a insistirali su ne samo na tome da se Gradaščević više nikada ne vrati u Bosnu, nego da ne kroči nijednim Osmanlijskim teritorijama u Evropi. Razočaran, Gradaščević je bio prinuđen da prihvati uslove i preseli se u Beograd. U Beograd je došao 14. oktobra 1832 godine u odrazu pravog vezira jašući konja osedlanog srebrenim i zlatnim sedlom i u velikoj pratnji. Bio je ophođen kao heroj od strane Muslimana u Beogradu i kao ravnopravan od strane lokalnog paše. Gradaščević je ostao u Beogradu dva mjeseca u kojem vremenu mu je zdravlje oslabilo (kako je zabilježio doktor Bartolomeo Kunibert). Napustio je grad i uputio se prema Carigradu u decembru ali, pošto je njegova kćerka još bila mlada, njegova supruga je ostala u Beogradu, da bi mu se pridružila u proljeće iduće godine.U Carigradu je Gradaščević živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg), dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine i jedini značajan događaj je bio kad mu je sultan ponudio da postane paša visokog ranga u Osmanlijskoj armiji; ponudu koju je Gradaščević prezirno odbio izjavivši da će "radije umrijeti u nošnji svojh očeva nego da nosi(m) nizam-uniformu jednog paše!" . Umro je 17. augusta 1834. godine u 32 godini života. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti i to što je trovan mjesecima čajem, ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje postoji i pretpostavka da je možda umro od kolere. Prvobitno je ukopan na mezarju Ejjub, nedaleko od stare veterinarske škole u Istanbulu..Ono što treba spomenuti je i to da je Husein za jednog od najljučih protivnika imao rođenog brata Osman pašu, koji je do kraja života ostao vjeran sultanu.Samog Huseina su pisari tog vremena opisali kao Evropljanina koji klanja i Bošnjaka koji mrzi Turke.Bio je srednjeg rasta, interesantnog izgleda, pogleda blaga i sumorna, osmijeha puna draži i tuge, krupnih očiju sa gustim i ukrštenim obrvama, izrazito bijelog lica, hitar i snažan...Čovjeka koji nipošto ne bi propustio pet vakata namaza i koji nikada nije popio ni kap rakije jer to islam zabranjuje.Pogubio je Sinan agu Čokadara koji je pijan tvrdio da je MUHAMED –alejhiselam pio haradliju koja je tri dana vrila na žarkom arabljanskom suncu i da je to piće bilo-blago vino. Nadasve je bio hrabra i odlučna osoba.Kad bi prolazio čaršijom obavezno se javljao starijim ljudima.Jahao je uvijek ispred pratnje.Bio je zaljubljen u pjesništvo, majku i jednu djevojku.Nije bio prijateljih bučnih veselja, dvoboja, razmetanja konjima, odjećom i oružjem.Odlično je rukovao sabljom i kuburom.U rat je išao kao na svadbu.. Husein je oženio Hanifu, sestru Mahmud-kapetana Dervente, u ranim godinama. Iako ne znamo tačan datum, njegov sin Muhamed-beg je vjerovatno rođen prije 1822. godine, kada je Husein imao 20 godina. Par je takođe dobio kćerku, Šefiku, koja je rođena 1833. godine. Ni Muhamed, niti Šefika nisu imali djece, tako da Husein kasnije nije imao direktnih potomaka.Možda bi za život i djelo Husein kapetana Gradaščevića,najbolji zaključak mogli naći u izreci s’ natpisa njegove sablje, koja se i danas čuva u muzeju u njegovom Gradačcu, gdje je zlatnim nitima napisano sljedeće;”GDJE SE JANJE MOŽE S’ VUKOM BORITI, GDJE SE ČOVJEK MOŽE SA SUDBINOM BORITI”.



kula ZMAJA OD BOSNE U GRADAČCU

[djes_ba]

malo je tekst nepovezan qli ovo sam nasao o njemu cak ima i knjiga
Huska Miljkovic
Huska Miljkovic Karizmaticna osoba, te se sam malo-pomalo izgradio u izvanrednog politicara i vojnog komandanta. Imao je svoju miliciju u snazi jedne povece brigade, te kontrolirao cijelu Cazinsku krajinu i zaveo svoj sistem prave. Ustasama niej dozvolio pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se cetnici, pak, nisu smieli ni pojaviti na njegovoj teritoriji. Trgovina je bila slobodna, privata imovina se postovela ali su bogatiji morali davati vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kucama. Zauzeo je neutrali stav, pa su se svi porceli za nega otimati. Ako bi zatrazili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odstetu u hrani, oruzju i municipi. Njegove su jedinice bile disciplinovane i veoma orbene, tako da su se svi dogovori sa njim respektovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija, i od toga je stvroen “zeleni kadar” koji se dugo zadrzao u tim krajevima. Nijemci su mu predlozili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoruzaju, da mu daju velike kolicine municije i uniformi ali da ne pusta partitane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonacelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da privati njemacki prijedlog, pa da prijedje u partitane kada ga naoruzaju i opreme. Obecan muje cin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku cin potpukovnika, svim komandantima bataljona cin malora, komandantima ceta cin kapetana, a komandirima vedova cin porucnika. Osim toga, obecano mu je da ce biti komandant divizije i-posto je prije bio u vezi sa Pokretom-da ce biti primljen u Okruzni komitet i Komitet divizije. Jos mnogo toga mu je obecano. U nekim je pregovorima ucestvovao i Adil Zulfikarpasic na strani partizana i on je potvrdio sve ove navode. Huska Miljkovic je bio narodni covjek, koji nije imao skola, ali je uvijek znao sta hoce i vodio se interesima Krajine i naroda. On je sve dogovore izvrsio, kao i Stab korpusa. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su porcele njegove nevolje. “Bosanski” kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugacije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitiran. Organizovano je ubistvo, toboz od neprijatelja, a zatim mu je priredjena veika dzenaza. Narod je o njemu pjevao i iskreno ga volio. Partizani su mnogo truda utrosili dok su njegove jedinice – Unska operativa grupa – privatile borbeni nivo. Poslije rata je njegova jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi izbaceni iz Armije, JNA.Vec 1935 je prisao komunistickoj partiji Jugoslavije Znao je Vjekoslava Holjevca i druge lidere, ovaj drugi je bio gradonacelnik Zagreba poznati Izbjegao je zamku Milana Balte na Petrovoj Gori.Spasio ga je sumar Petar Vargas.Njega su cetnici ubili.U zasjedi gine Tone Horvat, iz Kladuse po nacionalnosti Hrvat.Imas i danas tamo Kud Tone Horvat Milan Balta je Husku ganjao po Petrovoj Gori, ali stari Petar ga je spasio.Petra su ubili cetnici Balte.Njegova kcerka je bila Nedeljka Vargas, Huskina zena, s kojom se Huska namjeravao ozeniti nakon rata, samo nije bilo srece Huska je ubijen u zasjedi Bajre Babe Cazinskog lopova i jos jednog Njegov brat Saban je ubijen u porodicnoj kuci Milljkovica 1944 Halil Sarkinovic pukovnik Jna, kasnije brzo svrgnut sa slike, je na slici onaj visi tip Umro je bez prebijene pare u Karlovcu, da nikad nije vidio Kladusu 1950 je izbila Cazinska buna, jer su komunisti, zabranjivali narodu da ide u dzamiju Huska Miljkovic se sreo sa Karlom Operom, zapovjednikom Njemaca na podrucju Bihaca Antom Pavelicem Po rijecima Huske Miljkovica.Boze, ne zalim svoj zivot, samo da ovaj narod prezivi.Vjerujem ja partizanima, ali im i ne vjerujem.Zasto nam nude nevjeru.Zasto nema mjeseca i zvijezde na njihovom kapama Rekao je u lice Tomi Grabovcu.Zajebi ti Tomo, za Hrvatsko cvijece.Ja sam Bosnjak.Borim se za Autonomiju Bosne.Ne zelim Ndh.Vjerujem ja u Bosnu, a ne u Ndh.Vjerujem u Krajinu.Cujes li ti Ale, da su cetnici 3000 Muslimana pobili u Foci.Sta mislis, hoce li ovi vlasi na nas udariti.Za nas smo samo Turci Ale, Ale Sabic, njegov zapovjednik Unske Grupe.Da mi to napadnemo prvi, ove cetnike.On je skrsio otpor cetnika, slomio im zube u Cazinskom kraju, da nikad nisu vise prismrdlili Cazinskom kraju Huska se popeo na Kulu Hrnjice i rece Ja ti ovim Germanima ne vjerujem.Ali, jos manje vjerujem ustashama.A cetnici nam kolju narod u Foci.A boze moj, ako ovaj narod nestane.Glavu cu dati, ali narod mi nece nestati.Boze, zivot ne zalim, ali zalim, ako mi ne bude dzamija po Krajini.Jer onda Huska Miljkovic ce biti zaboravljen, i narod mu unisten. A, Halile, ja cu njih sviju igrati.Cetnike cemo prvo napasti.Jer mi necemo dozvoliti Focu na ovim krajevima.Inace par boraca Huskinog bataljona je bilo iz Foce i Gacka, koji su mu pricali, sta su cetnici uradili tom narodu tamo.Huska je bio patriota, pametan covjek Bosnjak, i njegov narod nije nestao iz Bihaca, Cazina, Otoke, Krupe, Kladuse, Buzima Kljuca i Sane Vratit cemo se u Kozarac i Prijedor.Ako ne ove godine, jedne cemo.

Krajem 1942, pocetkom 1943 osnovana je " Muslimansk Milicija " u Cazinskoj Krajini. Njihov zadatak je beio da brane mMuslimanski narod od cetnika i partizana.
Bilo ih je oko 3000 a komandant je bio Huska Miljkovic.
Koliko ja znam u to doba bio je Huska legenda za Muskimanski narod u Cazinskoj krajini !
Krajem 1943 uspeli su partizani da ga ubed da predje u NOV. Ukazom Vrhovnog Staba NOV-POJ od 1.11.1943 dobio je Huska cin pukovnika NOV.
Od njegove milicje postala je Unska Operativna Grupa koja se sa partizanima borila protiv ostalih formacija u dolini Une.


Podaci o Huski Miljkoviću vrlo su oskudni jer ondašnja vlast, iz njoj znanih razloga, nije dala da se o tome piše. Književnik Skender Kulenović, koji je kao partizan tokom rata imao kontakte sa Huskom, pred smrt je najavljivao da namjerava napisati roman o Huski, ali ga je iznenadni odlazak spriječio u tome. Prava šteta, jer Huskin život je, po svemu sudeći, bio pravi akcioni film i riječ je, bez sumnje, o jednoj od najkontroverznijih ličnosti Narodnooslobodilačkog rata.
Naime, ono što se zna, bilo bi ukratko slijedeće : Huska Miljković ( rođen 1905. ) bio je ustvari još prije rata član KPJ, član okružnog komiteta KPJ za Karlovac, jedan od organizatora ustanka na Kordunu 1941., a zatim komandant mjesta Velika Kladuša i prvi sekretar Sreskog komiteta za Cazin.
1943. napustio je partizane i osnovao vlastitu vojsku ( tzv. "Huskina vojska" ), koja je radila na principu Muslimanske milicije i u različitim vidovima sarađivala sa okupatorom i ustašama.
1944. je ponovo prešao partizanima, sa kompletnom svojom vojskom ( oko 4000 ljudi ) i postao partizanski pukovnik. Ubrzo nakon toga ubijen je pod sumnjivim okolnostima. Prema zvaničnoj verziji, ubila ga je ustaška zasjeda. Šta je se uistinu desilo, ostalo je do danas, koliko ja znam, nerasvijetljeno.


Već sam napomenuo da je Skender Kulenović namjeravao napisati knjigu o Huski Miljkoviću, ali ga je smrt u tome spriječila. No, ipak sam uspio pronaći jednu interesantnu Skenderovu anegdotu o Huski, koju je ispričao Miroslavu Krleži, a ovaj je prenio svom prijatelju i izdavaču,novinaru Enesu Čengiću, koji ju je i zabilježio. Priča ide ovako :
Kada je Skender kao partizanski delegat boravio u Huskinom štabu, spavao je sa njim u istom krevetu u nekoj seljačkoj kući. Jedne noći Huska se vrti, ne može da spava. Dosadi to Skenderu, pa ga priupita štamu je. Huska mu odgovori :
" Slušaj Skendere, Švabo kaže dobiće rat. Rusi kažu dobiće ga oni. Ama, jebe se meni i za Švabe i za ustaše i za četnike i Ruse, nego ti meni Skendere reci kao pametan čovjek, šta će biti s nama Muslimanima ?"


Huska je u politickom smislu bio velika lisica, seljacki prefrigan, i kada se je raspala Bihacka republika, napustio je partizane i osnovao svoju vojsku. (By the way, bio je doslovno opcinjen njemackom vojskom i ratnom masinerijom, njihovom mravljom ustrojenoscu.) Onda je pregovarao istodobno sa svima obecavajuci im da ce se staviti pod njihovu komandu, nastojeci tako nabiti si sto vecu cijenu, a Nijemci su naoruzali njegovu vojsku modernijom opremom. Narod je govorio: Huskina vojska. Ne kaze se u ovim poslijeratnim, ubudjalim nacionalnim romantizmom obojenim pricama o Huski kako su njegovi pljackali i ubijali u toku rata (cak i Muslimane). Bilo je tu dosta samovolje. Gledao sam dopis vlade tzv. NDH gdje se od Huske trazi da prestane sa politikom nasilja i hajducijom. Svjesno je narodu prodavao pricu o sebi kao spasitelju. Kad je nacisticka Osovina pocela pucati, odlucio je preci partizanima. Jeste, veli se da ga je ubio ustaski agent u znak osvete za izdaju (i njima je, u skladu sa svojom politickom filozofijom, obecao da ce se staviti pod njihovu komandu). Medjutim, tesko je progutati tu pricu. Vjerovatnije su ga ucmekali partizani: mnogo se je Huska kompromitirao i presvukao previse kosulja. Legenda ga je nacinila nekom vrstom heroja. Sad ga se pokusava proglasiti nekom vrstom muslimanskog Emilijana Zapate. Ali nemojmo zaboraviti da je i Fikret Abdic (koji se je, ocito, barem malcice nadahnjivao Huskom) u jednom dijelu Krajine jos uvijek heroj.
A sluzi kaznu od 20 godina robije zbog ratnih zlocina.


Treba istaknuti,da se njegova ličnost uopće nije spominjala u povijesti NOB-a,za vrijeme socijalizma.Komunistima vjerojatno nije bilo jednostavno objasniti postojanje jedne kompleksne osobe,koja je bila i ustaša,i partizan,i zeleni kadar,puno je jednostavnije imati samo good boys i bad boys.


MOLIM VAS NABROJTE MI SVE LOSE STRANE CETNIKA!!!STO GORE TO BOLJE!!!TREBA MI ZA ISTORIJU, DAJTE DA SE DECA OBRAZUJU!


DOSTA JE TOGA O HUSKI NAPISANO.PRAVE SE I LEGENDE.MEDJUTIM ISTINA JE I MALO DRUGACIJA.HUSKINA SESTRA JE BILA UDATA ZA MOJIM DJEDOM.IZ NJENIH PRICA SAM MNOGO TOGA SAZNO O HUSKI,ALI NE BI SADA O TOME.I O NJEGOVOJ SMRTI SE MNOGO PRICALO,ALI ZNA SE TAZNO KO GA JE LIKVIDIRAO.


Zanimljiva mi je ova anegdota koja se vezuje za Skendera Kulenovica. Koliko znam, Skender nije imao puno veze s Huskom, vec jedan drugi Kulenovic, Hajro (kasnije pukovnik za razliku od drugog Hajre Kulenovica, general pukovnika i ljekara)
Ova pricu, sto ce biti s nama muslimanima, prema pricanju rahmetli Hajre, dogodila se izmedju Huske i njega u vrijeme pregovora da Huskina vojska predje partizanima. Hajro je kasnije bio politicki komesar 1.muslimanske brigade Unske operativne grupe, dok je Hakija Pozderac bio polit.komesar 2.muslimanske brigade.
Huseina (Husku) Miljkovica, tada vec pukovnika partizanske vojske,prema najpoznatijoj verziji, ubio je ustasa Bajro Baba. Dio neprovjerenih prica govori da je Huska ubijen iz zasjede dok se vracao od ljubavnice. Ako je istina, to je dokaz da i najveci frajeri stradaju zbog one zenske stvari
Huska je prije rata bio aktivan clan KPJ i trebao je na zasjedanju AVNOJ-a biti delegat Cazina. Umjesto njega kao delegat je postavljen Nurija Pozderac, gradjanski starojugoslavenski politicar, jer je partija procijenila da ce joj Nurijino sudjelovanje donijeti vise politickih poena. Kad je Huska pitao zasto je Nurija delegat, a ne on, odgovorili su mu da je to partijska direktiva i da, ako Partija naredi, on ce Nuriji Pozdercu i cizme cistiti. Huska je na to, kao pravi Krajsnik, pobjesnio i otisao je osnovati svoju vojsku.

Kazu da je bio strahovito hrabar i da se nije nicega plasio, osim aviona. Hajro je pricao da su jednom zgodom pregovarali i da se na nebu pojavio njemacki nenaoruzani izvidjacki avion Storch (Roda)
Bili su u kuci i nije bilo opasnosti, no Huska se od straha zavukao pod stol.
I Huska i Hajro su danas mrtvi, tako da ovo stavljam kao anegdotu, bez tvrdnje da je to povijesna istina.
Mladen Caldarovic, partizan i sociolog, pricao mi je da je jednom vidio Husku uzivo. Bilo je to u nekoj partizanskoj bazi izmedju Karlovca i bosanske granice. Mladen Caldarovic je tu dosao nekim poslom i usred logora vidio covjeka vezanog lancima za drvo. Pitao je tko je to, te dobio odgovor da je to Huska Miljkovic. Lokalni partizani su se toliko plasili Huske da su ga vezali lancima za drvo iako im je on u logor dosao donijeti nekoliko pusaka i mitraljez za borbu.

[degenek]

Mujo Hrnjica
Mujo Hrnjica je rodjen na pocetku 17 stoljeca, oko 1600 godine. Imao je takodjer dva brata. Braca su mu se zvala Halil i Omer.

Pravo ime Muje Hrnjice, je Mustafa Turcalovic. Hrnjica mu je nadimak. Otac od Mustafa Turcalovica je rodjen u pokrajini Erzurom, danasnja Turska. Mati mu je kcerka Hurem Age Kozlice, Kninskog vladara za Otomana. Otac mu je ubijen, kada je Mustafa imao desetak godina. Sa, majkom seli u Udbinu jedno vrijeme, i onda dolazi da zivi u tvrdjavi Sturlic. Kasnije se selo u Veliku Kladusu.Po predavanju, isao je na sastanak sa Bosanskim Valijom u Banja Luku. No, u Podzvidu, su harali neki banditi, i sve su ubijali. Tako je Mustafa prosao kroz klanac, i sve je razbojnike pobio. Kada je pasao cuo ividio Mustafu u Banja Luci, odluci da ode u Kladusu, vidi kucu tog heroja. Kako Mustafa nije imao nesto zemlje, Pasa mu r ece, koliko koraka napravis, tvoja ce zemlja biti.Tako i Mustafa uradi. Pasa, mu dade pare, a Mustafa obeca, da ce stititi Krajinu od nevjernika. Zajedno sa Taletom Licaninom, otpjevani su u junastvu i medju krscanima, citaj danasnjim Hrvatima.Mustafa Turcalovic je ubijen od istog jednog pakostog heroja Muje Katarice, u zasjedi. Naime Mustata, citaj Mujo je imao bezbroj rana od oruzja, ali nikad nije pogledao. Sam Mustafa je rekao, mene jedino zlatni metak moze da ubije. Tako, ga je Katarica ubio, zlatnim metkom.

Mujo Hrnjica i njegova zemlja su danas nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.Njegovi dvori na Pasinim vodama, je danas stara Tvrdjava Muje, koja je i danas u dobrom stanju Kladuse.

Braca Halil Turcalovic je ubijen u zasjedi kraj Banja Luke, zajedno sa Taletom Licaninom. Omer je ubijen kraj sela Korenica, od vlaskog vojvode Stojana.

[adnan_hz]

Fra Ivan Jukic - Slavoljub Bosnjak. jedan od najvecih Bosnjaka svih vremena.

[ljubav_aha]

Fra Ivan Jukic - Slavoljub Bosnjak. jedan od najvecih Bosnjaka svih vremena.

tema o njemu na sa-x

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... 49&t=58020

[kamen spoticanja]

meni je tema odlicna,da se razumijemo,jer ima lijep cilj,znanje

ali sto je najtuznije,nece podugnuti moral ni danasnjim Bosnjacima

ali ti ziasta kazem,narod jeste znao,cak i nepismeni ali pametni su o tome pricali,ja sma kao klinka svasta slusala od starijih osoba, sto nije bilo u istorjiskim knjigama,tacno je da se nije smjelo pricati javno,ali se nije pricalo o mnogim stvraima javno u vrijeme SFRJ ,ali bilo je pismenih bosnjaka koji su to mogli objaviti ali nisu,zasto

lady posto je tema,kako ti kazes znanje ili kazes nesto pametno ili ides da spamas neku drugu temu...recimo onu o vaginama...cijenim da ces tamo,mozda,imati reci nesto smisleno...
nego on topic:
Mehmed Spaho...uzmajuci u obzir vrijeme i probleme u kojima je dijelovao sacuvati kontinuitet granica jedine nam domovine kod mene ima najveci ocjenu...
http://hr.wikipedia.org/wiki/Mehmed_Spaho

[Pera Trta]

Jedna od Spahinih neospornih zasluga, koja se danas malo spominje, jeste njegov rad kao ministra saobraćaja u vladama Milana Stojadinovića i Dragiše Cvetkovića. U tom periodu (1935.-1939.) pod njegovim vođstvom snažno je razvijena željeznička mreža, izgrađivane su pruge normalnog kolosjeka, krenuo je i prvi motorni voz (koga su u Srbiji prozvali "Ludi Spaho", zbog njegove za to vrijeme velike brzine, i činjenice da je tadašnji ministar bio najzaslužniji za njegovo uvođenje), izgrađena je fabrika vagona i šina u Zenici (pri tamošnjoj željezari), započet je projekat temeljnog restrukturiranja i modernizacije svih jadranskih luka, te izgradnja novih (Ploče). Opseg svih ovih projekata bio je toliki da mnogi do rata nisu završeni i realizirani su od novih vlasti u postratnoj državi, a neki nikada. Sve to dovelo je do toga da su Spahu za života smatrali reformatorom jugoslovenskog saobraćaja i on je to uistinu i bio.

[kamen spoticanja]

Jedna od Spahinih neospornih zasluga, koja se danas malo spominje, jeste njegov rad kao ministra saobraćaja u vladama Milana Stojadinovića i Dragiše Cvetkovića. U tom periodu (1935.-1939.) pod njegovim vođstvom snažno je razvijena željeznička mreža, izgrađivane su pruge normalnog kolosjeka, krenuo je i prvi motorni voz (koga su u Srbiji prozvali "Ludi Spaho", zbog njegove za to vrijeme velike brzine, i činjenice da je tadašnji ministar bio najzaslužniji za njegovo uvođenje), izgrađena je fabrika vagona i šina u Zenici (pri tamošnjoj željezari), započet je projekat temeljnog restrukturiranja i modernizacije svih jadranskih luka, te izgradnja novih (Ploče). Opseg svih ovih projekata bio je toliki da mnogi do rata nisu završeni i realizirani su od novih vlasti u postratnoj državi, a neki nikada. Sve to dovelo je do toga da su Spahu za života smatrali reformatorom jugoslovenskog saobraćaja i on je to uistinu i bio.

spahu jos i danas smatraju politickim fenomenom u svakom pogledu...pa samo podatak da je uspio ujediniti gotovo 100% Bosnjacku populaciju tog doba u jedno politcko tijelo meni se cini fikcijom...iz kojeg god ugla da gledam...mada mu je "turski paragraf" ono zbog cega je i ostat ce moj broj 1...

[fakat]

Jedna od Spahinih neospornih zasluga, koja se danas malo spominje, jeste njegov rad kao ministra saobraćaja u vladama Milana Stojadinovića i Dragiše Cvetkovića. U tom periodu (1935.-1939.) pod njegovim vođstvom snažno je razvijena željeznička mreža, izgrađivane su pruge normalnog kolosjeka, krenuo je i prvi motorni voz (koga su u Srbiji prozvali "Ludi Spaho", zbog njegove za to vrijeme velike brzine, i činjenice da je tadašnji ministar bio najzaslužniji za njegovo uvođenje), izgrađena je fabrika vagona i šina u Zenici (pri tamošnjoj željezari), započet je projekat temeljnog restrukturiranja i modernizacije svih jadranskih luka, te izgradnja novih (Ploče). Opseg svih ovih projekata bio je toliki da mnogi do rata nisu završeni i realizirani su od novih vlasti u postratnoj državi, a neki nikada. Sve to dovelo je do toga da su Spahu za života smatrali reformatorom jugoslovenskog saobraćaja i on je to uistinu i bio.

Ovi danas ne mogu ni nakon dvije decenije barem odrzavati ono sto je ostalo od bivsih rezima.

[ljubav_aha]

.

[ljubav_aha]

Bosniaks – The struggle for recognition
Members of the 19th century Illyrian movement, most notably Ivan Frano Jukić, emphasized Bosniaks (Bošnjaci) alongside Serbs and Croats as one of the “tribes” that constitutes the “Illyrian nation”.

With the dawn of Illyrian movement, Muslim intelligentsia gathered around magazine Bosnia in the 1860s promoted the idea of a Bosniak nation. A member of this group was father of Safet-beg Bašagić, a famous Bosniak poet. The Bosniak group would remain active for several decades, with the continuity of ideas and the use of the archaic Bosniak name. From 1891 until 1910 they published a magazine titled Bosniak. By the turn of centuries, however, this group has all but died out, due to its most prominent members either dying or deciding for Croat identity, the latter including Safet-beg Bašagić himself.

The administration of Benjamin Kallay, the Austria-Hungarian governor of Bosnia and Herzegovina, enforced the idea of a unitary Bosnian nation (Bosanci) that would include the Catholic and Orthodox Bosnians as well as Muslims. The idea was fiercely opposed by Croats and Serbs, but also by a number of Muslims. This policy further clouded the Bosnian ethnical issue and made the Bosniak group seem as pro-regime. After Kallays death in 1903, the official policy slowly drifted towards accepting the three-ethnical reality of Bosnia.Muslim National Organization (MNO), a political party founded in 1906, was a major opponent of the regime and promoted the idea of Muslims as a separate entity from Serbs and Croats. A group of dissidents that, among else, subscribed with the Croat Muslim identity formed a party named Muslim Proggressive Party (MNS), however it received little popular support and faded away in the next few years.

The first constitution of Bosnia and Herzegovina from 1910 explicitly mentioned Serbs, Croats and Muslims as the “native peoples”. This was reflected in the elections held soon thereafter, when the electoral was divided into a Serb, Croat and Muslim ballot. MNO, Serb National Organization (SNO) and Croat National Community (HNZ) received almost unanimous support in their respective ballots, and their members formed the parliament, albeit this parliament had little power in the Austria-Hungarian province of Bosnia and Herzegovina. All translations of the Constitution into native languages used lower-case M for Muslims as followers of Islam (This is because the proper nouns such as Muslim and Christian were and still are written in lowercase letters in Bosnian (Serbo-Croatian) language).

[ljubav_aha]

iz clanka o alahmijado knjiznevnosti

The language of aljamijado literature containes a lot of turk loanwords; some are abstract
spiritual notions, some are brought from turkish cultural and social area along with Ottoman
reign. On the other hand, there was an obvious tendency towards the mother toungue which is
noticable at usage of native names for months and holidays4, others were creating bosnianturkish
dictionaries. The oldest is Makbuli-arif or Potur-Šahidija by Muhamed Hevai Uskufi. It
was completed in 1631 as one of the oldest dictionaries in balkan lexicography. In preface he
mentiones that he was »Bosnevi«, which means Bosniak, and called his language bosnian5.Another author left notes on his mother tongue - Mula Mustafa Bašeskija in Chronicle6 (1746-
1804) written in tukish.
The first notification of aljamijado is in Evlija Čelebija's Travelogue (1660). More intense
research began in 1975 with the studies of Dr. Muhamed Hadžijahić Review on published texts
and researches on aljamiado literature questions (Osvrt na dosadašnje objavljene tekstove i
istraživanja iz problematike alhamijado književnosti) where the author includes everything
known on the subject and which has been later on used by many other researchers.
Bosnian aljamiado can be found in the Oriental Institute in Sarajevo, Archives of Herzegovina,
National Museum, Library of Husrev-beg, ANUBiH, University Library in Belgrade and JAZU.
Great sets of aljamiado texts, left by spanish Moriscos, are saved in the University Library and
library of Academy of History in Madrid.
This literature can be classified depending on a style and structural characteristic, content and
versification. It is already very different and unusual in historic continuity of south-slavic
literatures. Beside linguistic and graphic difference, there also appears speciality in content and
structure. Mysticism, etics and didactics are interweaved, occasionally influenced by folk songs.
Certainly there are text which are impossible to define so severely. Yet the most frequent are
religious and didactic motives and some were sung as lullabies Elaheeya of Eden (Dženetska
ilahija) etc.
It would be wrong to conclude that all poetry contained religious themes. The oldest arebic
literar text is love song, Hirvat Türkisi7, written by Mehmed Erdeljac in 1588. Some of the love
poetry was influenced by folk tradition. This variety brings forward the name of Umihana
4 Bašeskija, Livnjak.
5 He mentiones »Bosnia«, »Bosniak« and »bosnian« ten times. Similar to Hevai, Evlija Čelebija calles his tongue
bosnian in the chapter The language of bosnian and croatian peoples (Travelogue).6 Translated from turkish Hazim Šabanović, Sarajevo, 1954.
7 Croatian song.

[Lady Agora]

Volila bih ovde spomenuti rahmetli profesora Selmana Selmanagića i njegov intersantan život i krarijeru.
Rođen je 25. Aprila 1905. godine u Srebrenici a umro je kao profesor na Kunsthochschule Berlin-Weißensee, 7. Maja 1985.
Po zanimanju je bio arhitekt.
Za vrijeme II svjetskog rata bio je aktivni pripadnik otpora NS režima u Berlinu.

Od nekih starijih bečkih dijasporaca, čula sam priču da je upravo on bio onaj Bošnjak kome Otto von Habsburg
zahvaljuje svoj život. Naime von Habsburg je jednom u intervju spomenuo da ga je neki Bošnjak u Njemačkoj na
vrijeme upozorio da se skloni jer mu je prijetilo hapšenje i egzekucija od strane Gestapoa.
Za ovu priču ne znam da li je tačna, volila bi da neko da više informacija ako ima.

[ljubav_aha]

Volila bih ovde spomenuti rahmetli profesora Selmana Selmanagića i njegov intersantan život i krarijeru.
Rođen je 25. Aprila 1905. godine u Srebrenici a umro je kao profesor na Kunsthochschule Berlin-Weißensee, 7. Maja 1985.
Po zanimanju je bio arhitekt.
Za vrijeme II svjetskog rata bio je aktivni pripadnik otpora NS režima u Berlinu.

Od nekih starijih bečkih dijasporaca, čula sam priču da je upravo on bio onaj Bošnjak kome Otto von Habsburg
zahvaljuje svoj život. Naime von Habsburg je jednom u intervju spomenuo da ga je neki Bošnjak u Njemačkoj na
vrijeme upozorio da se skloni jer mu je prijetilo hapšenje i egzekucija od strane Gestapoa.
Za ovu priču ne znam da li je tačna, volila bi da neko da više informacija ako ima.

intirgantna licnost

mnogi isotircari danas pokusavaju analizirati rad clanova Bauhaus i njivoe relacija sa trecim rajhom ,naravno selman je bio clan Bauhaus-a ,a sto se tice otto Von Habrsburg,bio je na hitlerovoj listi ,kao i clanovi bauhausa

"The Bauhaus was founded in 1919 by Walter Gropius in Weimar, joining to previous art and handcraft schools together. Named Das staatliche Bauhaus in Weimar, the school’s political direction was radically socialist and revolutionary communist. This so angered the nationalist city government (see German Nationalism) that they cut the school’s budget in 1923, ironically just after the school had mounted a successful exhibition of international renown."

[Lady Agora]

Ljubav_aha o Selmanagiću bi se moglo knjiga i doktorata napisati.
Već nekih 5-6 godina skupljam materijal i biografije Bošnjaka i Bošnjakinja koje su na ovaj ili onaj način imali
interesantne karijere u Zapadnoj Evropi, tako da imam dosta stvari u rukopisu na Njemačkom.

[ljubav_aha]

Ljubav_aha o Selmanagiću bi se moglo knjiga i doktorata napisati.
Već nekih 5-6 godina skupljam materijal i biografije Bošnjaka i Bošnjakinja koje su na ovaj ili onaj način imali
interesantne karijere u Zapadnoj Evropi, tako da imam dosta stvari u rukopisu na Njemačkom.

Lady Agora,defitivno impresivno

ali,sigurno jen emoguce naci bilo sto o njegoovm zivotu tokom rata,koji je upravo dio tvog pitanja,ali je defitivno Selman ima profesionalno produktivan zivot

[Woody]

fotka je preuzeta sa strane wikipedie o bosnjacima na bosnjackom. aj neke i prepoznajem, al moze li mi ko malo pojasniti ko je ovaj razbaruseni melanholicni lik na prvoj fotki ...
... i sta radi Jovan na ovoj veseloj kompilaciji, valjda je on Hercegovac, ako nista drugo ...

... Pa i Džemal Bijedić i Safet-Beg Bašagić su Hercegovci. Na bošnjačkom? Očito nabacana kompilacija zbrda-zdola. Upit treba postaviti onome koje objavio post na wikipediji.

Ah, da još jedan nezaobilazan lik:

Mehmed-Paša Sokolović

[Pera Trta]

Zaista, Mehmed-paša Sokolović!
Ozbiljno, nađite mi drugog rođenog Bosanca (Srbina ili Bošnjaka, jer on može biti sve to) koji je bio drugi (a de facto prvi) čovjek najmoćnije države svijeta u vrijeme njenog najvećeg uspona na svakom polju, kome je i on dobrim dijelom pridonio.
Nećete ga naći.