Bošnjačka politika prema BiH Hrvatima

[88Sioux]

Plakalo: Ustanoviti i kazniti počinitelje rušenja zastave EU

[JohnnyS]

Ko da su ne znam što uradili, a ne rasparali zastavu koju valjda nitko osim EU birokrata ne doživljava kao svoju

[Bossona]

Cilj je skrenuti pažnju sa rasističke i neljudske hrvatske politike prema migrantima i zato se desio slučaj sa EU zastavom isperd hrvatske ambasade u Sarajevu, jer ih to žulja. Hrvatska se ponaša kao Karadžičevci kada su stranim novinarima osporavali pristup logorima negirajući da postoje a onda blokirali pristupe u iste https://www.federalna.ba/bozinovic-euro ... QcqoYbcgWM

[Nikola Testa]

Vrlo je jednostavno, da je čin skidanja zastave zaista isplaniran od HDZ, hrvatska zastava bi bila skinuta i zapaljena, jer bi u tom slučaju političkih poena za HDZ bilo puno više od skidanja zastave EU. Nemam predstavu od koga je ovo isplanirano, ako uopšte jest dio nekakvog plana, ali nije svakako od HDZa.

[spreca]

To su uradili sami djelatnici te ustanove ili su nekome platili samo da bi pokazali kako Bosanci/Bosnjaci nevole EU a ujedno da se zataska slucaj sa talijanskim parlamentarcima zbog dejstva granicne policije HR

[BrziGonzales]

Nije majka Muju karala što se kockao, nego što se vadio.

Kakve se teorije zavjere vrte po glavama, za promatranja je to...

[Point.]

Zamisliš samo kakav čovjek/stoka moraš biti da jedan mandat kažeš da si Bošnjak a slijedeći da si Hrvat...

Posebno kakvo čudovište trebaš biti i takve stvari podržavati...

Zbilja se zapitaš nekada s kojim ciljem je netko takav, malo novaca ili pozicija a da te susjed upita "pa moj Zulfikare zar ti nisi "naš" "....

To je samo dokaz da Bošnjaci mentalno i svjetonazorski pripadaju evropskom podneblju, i da ih ta pripadnost nekim izmišljenim etničkim skupinama ne zanima. Znaš kolko ljudi na zapadu se etnički uopĆe ne izjašnjava, a još masa ljudi su pastafari, kao i ja naprimjer, šprdancija jednostavno. Važna je ljubav prema Bosni, ostalo karina.

Zato legitimno je izašnjavati se po potrebi kao "Hrvat" ili "Bošnjak" pa i "Srbin", i ja to podržavam.

Ps.: A đe je Hafis zadnjih mjeseci?

Hafis je dobio vjekovni put za Banoviće nakon šovinističkih i nacionalističkih postova.

[88Sioux]

Ko da su ne znam što uradili, a ne rasparali zastavu koju valjda nitko osim EU birokrata ne doživljava kao svoju

Zato EU birokrate ovu drugu "zastavu" doživljavaju kao svoju.

Obavezno je poštovati simbole nadnacionalne, suverene, organizacije kojoj si dobrovoljno pristupio.

Evropska zastava

Ovo je evropska zastava. Ona nije samo simbol Evropske unije, nego i evropskog jedinstva i identiteta u širem smislu. Krug sačinjen od zlatnih zvjezdica predstavlja solidarnost i sklad među narodima Evrope. Broj zvjezdica ne odgovara broju država članica. Na zastavi je dvanaest zvijezdica budući da je broj dvanaest tradicionalno simbol savršenstva, potpunosti i jedinstva. Zastava stoga ostaje nepromijenjena bez obzira na proširenje EU.

To je jedna simbolična ekipa.

Oda radosti

To je himna ne samo Evropske unije, već i Evrope u širem smislu. Melodija dolazi od Devete simfonije koju je 1823. komponovao Ludwig van Beethoven. Beethoven je komponovao “Odu radosti” koju je 1785. napisao Friedrich von Schiller. Ova pjesma izražava Schillerovu idealističku viziju ljudske rase koja postaju braća – vizija koju je i Beethoven dijelio. Godine 1972., Savjet Evrope usvojio je temu Beethovenove “Ode radosti” kao svoju himnu. Dobro poznati dirigent Herbert Von Karajan zamoljen je da komponuje tri instrumentalna aranžmana – za solo klavir, za duvačke instrumente i za simfonijski orkestar. Bez riječi, na univerzalnom jeziku muzike, ta himna izražava ideale slobode, mira i solidarnosti za koje se Evropa zalaže.

Godine 1985., usvojili su je čelnici država i vlada EU-a kao službenu himnu Evropske unije. Himna nije zamijenila nacionalne himne država članica, već je slavila vrijednosti koje svi zajedno dijele i njihovo jedinstvo u raznolikosti.

Svako jutro mora da se pušta ova numera, da bi ti bio radostan dan.

Što se tiče konkrento ovog slučaja, moguće da se noćni čuvar zapiJo pa je pocep'o ka svinja mas'an džak.

[Droog]

Malo mi je cudno da jos nisu nikoga nasli...ipak grad je drama pokriven kamerama, pogotovo onaj dio od M.Dvora do Vjecnice...

[88Sioux]

S obzirom da još uvek nije uhvaćen sasvim sigurno se zove Slobodan.

[Novak20]

Na ovim izborima u Mostaru otkriva se pravo lice bošnjačke politike prema BiH Hrvatima koji su kao i svi drugi stanovnici Mostara glasali na lokalnim izborima.
Hrvatska strana je u potpunosti ispoštovala mostarski Sporazum, nisu varali i muljali ili barem nije bilo pritužbi dok su sa druge strane kao odgovor na dobru volju dobili q.rac u čelo od bošnjačkih stranaka.

Izborni zakon je po Sporazumu trebao biti promijenjen do 17. 12. 2020, izbori u Mostaru prolongirani u odnosu na druge lokalne izbore da bi SIP/CIK lakše i bolje mučkao, bošnjački birači premještani iz jednog u drugo izborno područje, kralo se među sobom ali i od Hrvata.

Najnoviji cirkus sa nekakvim nestatutarnim prijedlozima o rotaciji gradonačelnika na izbornoj sjednici GV sa jednom točkom dnevnog reda pokazuje samo jedno. Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata.

[Point.]

Ajme

[Hektorijan]

Kmeeeeee!

[visuljak]

sav sam se najezio dok sam ovo citao

[Kolinda]

Na ovim izborima u Mostaru otkriva se pravo lice bošnjačke politike prema BiH Hrvatima koji su kao i svi drugi stanovnici Mostara glasali na lokalnim izborima.
Hrvatska strana je u potpunosti ispoštovala mostarski Sporazum, nisu varali i muljali ili barem nije bilo pritužbi dok su sa druge strane kao odgovor na dobru volju dobili q.rac u čelo od bošnjačkih stranaka.

Izborni zakon je po Sporazumu trebao biti promijenjen do 17. 12. 2020, izbori u Mostaru prolongirani u odnosu na druge lokalne izbore da bi SIP/CIK lakše i bolje mučkao, bošnjački birači premještani iz jednog u drugo izborno područje, kralo se među sobom ali i od Hrvata.

Najnoviji cirkus sa nekakvim nestatutarnim prijedlozima o rotaciji gradonačelnika na izbornoj sjednici GV sa jednom točkom dnevnog reda pokazuje samo jedno. Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata.

Bravo kolega, ni više ni manje...

[BHCluster]

Tamo neke 2018 u Sarajevu je okoncana zadnja runda pregovora predstavnika pet stranaka iz FBiH sa ekspertima Venecijanske komisije o izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Na tom je sastanku medjunarodna zajednica, predvodjena delegacijom EU i americke administracije, ponudila kompromisno (ad hoc) rjesenje koje je HDZ odbio. Ta odbijanje HDZ-u je doslo na naplatu. Samo se vi sapunajte, neJma parfema!

[Novak20]

Članak pisan prije tri i pol godine daje odgovor na sadašnji mostarski politički vrtuljak iliti ringišpil. Treba još samo dodati NS, Peđu, Irmu i to je to.

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... lizam-4730

Lijevi nacionalizamSadašnja bh. ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu
U ljeto 2017. Neven Šimić napisao je ovaj tekst i izazvao dobru pomutnju u dijelu sarajevskih političkih i intelektualnih krugova. Najveći stepen agresivnosti pokazao je onaj dio "ljevice" koji će nedugo nakon toga posao naći u kabinetima SDA-ovih državnih funkcionera. U međuvremenu, činilo se da se neke stvari u onome što se kolokvijalno zove "ljevicom" pomiču naprijed, ali su događanja oko Mostara još jednom razgolitila mnoge političke laži i potvrdila tačnost ovoga teksta.

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono što suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoameričkih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Pen i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju. Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ i ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zašto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv. općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh. uvjetima? Ne misli se pritom na tzv. banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći ćemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-ne htio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti multietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrasce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i političke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politike: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od termina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh. društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo-misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh. društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh. ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBiH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica, i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Autor: Neven Šimić, digitalnademokracija.com, prometej.ba

(2.7.2017.)

[Evenine]

Članak pisan prije tri i pol godine daje odgovor na sadašnji mostarski politički vrtuljak iliti ringišpil. Treba još samo dodati NS, Peđu, Irmu i to je to.

http://www.prometej.ba/clanak/drustvo-i ... lizam-4730

Lijevi nacionalizamSadašnja bh. ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu
U ljeto 2017. Neven Šimić napisao je ovaj tekst i izazvao dobru pomutnju u dijelu sarajevskih političkih i intelektualnih krugova. Najveći stepen agresivnosti pokazao je onaj dio "ljevice" koji će nedugo nakon toga posao naći u kabinetima SDA-ovih državnih funkcionera. U međuvremenu, činilo se da se neke stvari u onome što se kolokvijalno zove "ljevicom" pomiču naprijed, ali su događanja oko Mostara još jednom razgolitila mnoge političke laži i potvrdila tačnost ovoga teksta.

Naravno da je naslov teksta svojevrsni oksimoron. Jer jedna od važnijih klasičnih odrednica ljevice jeste ona koja apostrofira njen internacionalni karakter. I oni slabije upućeni u sociološka, politološka ili filozofska određenja ljevice znaju da je kategorija klase ono što suštinski ljevicu čini političkom i ideološkom formacijom. Nacionalizam i nacija klasičnoj su ljevici manje bitni. Međutim, nemali je broj lijevih pokreta koji su u praksi koketirali ili bivali u romantičnoj vezi sa nacionalizmom, poput sjevernoirskog Sinn Feina, baskijske Komunističke partije ili nekih južnoameričkih lijevih pokreta. No osnovna ideja ljevice bila je i ostala socijalno i klasno pravednije društvo. Barem je tako bilo u 19. i 20. stoljeću. Šta se u međuvremenu promijenilo?

Svijet se u međuvremenu promijenio. I ljevica i desnica su se transformirale. Klasična podjela političkog spektra na ljevicu, desnicu i centar relikt je nekog ranijeg vremena. To nije teško vidjeti i na konkretnim primjerima gdje, recimo, socijalisti smanjuju radnička prava pri donošenju novih zakona o radu, a konzervativci pozivaju rijeke imigranata u državu povećavajući socijalna davanja. Nije neobično ni da radnici 21. stoljeća i socijalno ugroženi podržavaju Marine Le Pen i Geerta Wildersa, a konzervativci, demokršćani i liberalni socijalisti Macrona i Ruttea. Ljevica i desnica 21. stoljeća slabo ili nikako korespondiraju sa ljevicom i desnicom 20. stoljeća. Svijet se brže mijenja, pa i novim političkim podjelama treba više vremena da se jasnije isprofiliraju. Mnogi će nanovo reaktuelizirati Francisa Fukuyamu i objašnjavati ovu epohu njegovom tezom o ‘’kraju povijesti’’. Ovu će epohu nazvati postideološkom, onom u kojoj su pojmovi ‘’lijevo’’ i ‘’desno’’ obesmišljeni ili relativizirani. Zašto se ljevica i desnica prožimaju kao nikad do sada? Zašto ulaze na teren jedna drugoj i zbunjuju demos? Jesu li zamijenile uloge? Deveraju li ljevica i desnica s krizom identiteta? Jesu li se doktor Jekyll i mister Hyde pobrinuli za njihovu ideološku podvojenost? Ili je naprosto riječ o nekoj vrsti ideološko-političke evolucije?

Ali manimo se teoretiziranja, tzv. općih mjesta, pop kulturnih referenci i koječega drugoga. I pređimo na stvar. Kako ljevica ili ono što se nominalno ljevicom zove izgleda u bh. uvjetima? Ne misli se pritom na tzv. banjalučku ljevicu koja je nepovratno ukalupljena u srpski nacionalistički diskurs. Sarajevska je ljevica ona što nas zanima i koja još uvijek surfa na valu bratstvo-jedinstvene frazeologije kojom, evo reći ćemo odmah, prikriva vlastiti nacionalizam.

Atrofija lijeve političke pameti

Nerijetko će sarajevska ljevica staviti sebe na pijedestal jedinih istinskih zaštitnika domovine, fetišizirajući je do razine metafizičkog. Kad fetišiziraš domovinu ili narod uletio si, htio-ne htio, na teren nacionalizma. Sarajevska ljevica, kao uostalom i banjalučka, dobro zna da se ljudi ovdje puno više seksualno uzbude na priču o naciji i domovini nego na onu o radničkim pravima i jednakosti. A politika je, nemojmo se zavaravati, čista i gola pragma, pa tako i koketiranje sa nacional-patriotskim sentimentima nije nešto neočekivano. To će uvijek donijeti pokoji glas više na svakim budućim izborima. Problem sarajevske ljevice je što u BiH postoje tri takva nacional-patriotska sentimenta, a oni, sarajevski lijevi akteri, samo surfaju na jednoj od ovdašnje tri nacionalističke pripovijesti, trajno sukobljene i međusobno nepomirljive. A kada flertuješ sa jednim od ta tri sentimenta automatski si se svrstao u jedan etnopolitički blok. I to nije teško razumjeti, osim ako baš nisi pelcovan od elementarne političke logike. Ipak, sarajevska ljevica i dalje samu sebe kiti multietničkim lentama i svebosanskom agendom. Kako to objasniti? Insistirati na univerzalnosti svoje pozicije i svebosanstvu u situaciji kad si etnopolitički svrstan naprosto je glupo. Osim ako nije riječ o poodmakloj ideološkoj dioptriji koja ti ne dopušta da realno sagledaš stvari.

Sarajevskoj ljevici ne manjka nesuvislih sadržaja i nacional-patriotskog patosa, ali je vrlo deficitarna kad su u pitanju politička razboritost i alternativne, integrirajuće politike. U nedostatku jasne političke vizije ostaje im samo isprazno moraliziranje i militantno zazivanje građanstva. Busajući se u svoja pravednička antifašistička prsa, koristeći antifašizam kao smokvin list za svoju idejnu golotinju i vlastiti nacionalizam, ovdašnja ljevica u tako o(be)smišljen okvir trpa svoje destruktivne unitarističke obrasce, za složena društva jednako pogubne kao separatizam ili iredentizam. Njihovo shvaćanje pluralizma i demokracije ideološki je ograničeno, često rigidno i s potpunim nerazumijevanjem lokalnog konteksta i politike kao umijeća mogućeg. Namjesto toga insistiraju, a gdje mogu i nameću, koncepte potpuno neprimjerene za zemlju kao što je BiH, nesvjesni kakvu su štetu već napravili i ljevici i zemlji za koju deklarativno tako rado i često ističu da je vole. Sarajevska ljevica zagovara ideološki propisani patriotizam i koncepte koji su kao malo šta omrznuli socijalističku Jugoslaviju. Paralele sa Jugoslavijom iznimno su važne i zanimljive, ali prije toga o jednoj nimalo bezazlenoj tradiciji.

Nastavak tradicije proizvođenja neprijatelja

Ono što se u BiH naziva ljevicom, socijaldemokracijom, političkom alternativom, kakogod, neuspio je projekat jer ključne pozicije drže ideološki dogmati, pa čak i opskurni nacionalistički huškači zaogrnuti u svoje građanske plaštove. Višak etnofobije i političke arogancije, a nedostatak bilo kakve idejne supstance tjera ih da pronalaze fašizam ispod svakog kamena, veoma često i tamo gdje ga objektivno nema. Ali to je credo svake nacionalističke politike: proizvodnja neprijatelja, antagonistički odnos ‘’mi’’ i ‘’oni’’. Tradicija je to vrlo dugovječna i maligna na Balkanu. Sadašnja ljevica parazitira na nacionalizmu i podjelama i daleko je od bilo kakve društvene koristi. Takvoj ljevici potreban je dubinski remont i potpuno novi ljudi, ideje i koncepti. Ovi sadašnji samo su sukreatori nacionalističkog pandemoniuma u kojem BiH već predugo životari. I koji za vlastiti nacionalizam koriste zamjenske termine koji tako ljupko zvuče. Patriotizam, građanska BiH, građanska većina, probosanske snage, samo su neki od termina od kojih se usplahiri prosječan nacional-patriotski zanesenjak. Građanske orijentacije, naravno.

Posebno ironično zvuči naročito im draga sintagma ‘’probosanske snage’’. Jer rečeni probosanci ljekoviti su za ozdravljenje bh. društva taman otprilike koliko i Miloševićevi komunisti za ozdravljenje jugoslovenskog. Vrlo probosanski proizvode nacionalizam kod drugih i zajedno s njima cementiraju međunacionalnu isključivost i podjele. I daju dodatne argumente jednom banjalučkom socijalisti i akademiku, poznatom po tezi da je BiH nemoguća država. S takvom lijevom pameću Bosna i Hercegovina je osuđena da još dugo tavori bez ozbiljne političke alternative. Istinska probosanska politika bila bi ona koja će se bez straha, i bez fige u džepu, suočiti sa sadašnjim podjelama u društvu, podjelama koje su ne mogu prevladati ignorancijom ili receptima svojstvenim isključivo za monoetničke države. Istinska probosanska politika, ako je već tako zovemo, može biti jedino ona koja će imati punu svijest o tome da se država BiH ne prostire od Kozje ćuprije do Rimskog mosta, i da je riječ o mnogo širem pojmu. I koja, ne manje važno, neće bježati od politike konsenzusa i dogovora. O konsenzualnoj političkoj kulturi lijevo-misleće glave bi dosta toga mogle naučiti i od svojih kolega iz njemačkog SPD-a, samo da imaju malo više sluha, volje, strpljenja. I političke mudrosti.

Nije rijetkost da sarajevska ljevica svaki hrabriji iskorak ili primjer konsenzualne politike dijaloga atribuira kao izdajnički, kukavički ili neprijateljski čin. To samo govori o sistemskim defektima ovdašnje političke kulture i same ljevice. Treba li uopće reći da je ta vrsta rezona samo još jedan od nacionalističkih klišea. U tom kontekstu nije loše sjetiti se Sulejmana Tihića i histeričnih reakcija prema njemu, u vrijeme kada je Tihić pokušavao izvući SDA iz nacionalističkih i viktimizacijskih šablona. Izdajnik, petokolonaš, kukavica, beskičmenjak, neke su od etiketa koje mu je na glavu sručila ovdašnja politička i medijska kultura. I radikalna struja unutar vlastite stranke. Radi sticanja jeftinih političkih poena ljevica nerijetko slijedi ovakvu političku praksu i kulturu etiketiranja. Ona je po tome i po mnogo čemu drugom jedna od najkonzervativnijih skupina u bh. društvu.

Stožerna stranka

Lijevi politički front drže SDP, DF i GS. Stožerna stranka ljevice, da se poslužimo hdz-ovskom terminologijom, jeste SDP BiH. Na zadnjim stranačkim izborima za novo rukovodstvo SDP-a pobijedio je politički dogmatizam naspram političke razboritosti. Pobijedio je isti politički mentalitet zbog kojeg je SDP u konačnici i krahirao na izborima 2014. Isti onaj politički mentalitet koji je proizveo najveću političku krizu nakon Daytona i učinio Federaciju problematičnijim dijelom države. U jednom konsolidiranom društvu SDP bi mogao biti opcija koja će biti prihvatljiva svima, neovisno o tome gdje živiš ili kako se zoveš. Ali za to treba imati političku odgovornost i pamet, ono što SDP-u već godinama nedostaje. U sadašnjem kontekstu i sa sadašnjim perjanicama ova stranka je samo proizvođač populističke magle i međunacionalnih tenzija.

Četiri godine vlasti SDP-a (2010-2014) empirijski je dokaz da vlast etnonacionalnih partija ne mora biti jedino dno koje se može dosegnuti. Korupcija i nepotizam u tom su razdoblju samo promijenile pakovanje, a pogoršanje međunacionalnih odnosa od toga je vremena u stalnom progresu. Tome je u najvećoj mjeri doprinijela politička arogancija i nezajažljivost čelništva SDP-a. Već je spomenuto da isti politički mentalitet i danas upravlja SDP-om. Pokazuju to i njihove eskapade u Parlamentu Federacije sa Rezolucijom kojom se osuđuju inicijative za federalizaciju države i entiteta. Rečena rezolucija usvojena je dvotrećinskom većinom i ostvarenje je sda-ovskog ideala o bošnjačkom jedinstvu. Aferim za SDP i sarajevsku multi-kulti ljevicu! I nije ovom rezolucijom ljevica nimalo naštetila HDZ-u, eh da barem jest, nego mu je dodatno učvrstila poziciju i osigurala još jedan oreol žrtve u političkim nadbijanjima sa bošnjačkim političkim blokom. Rezolucija je, vele iz lijevog tabora, usvojena s ciljem da se stane u kraj etnonacionalnim podjelama i osnaživanju separatizma. Koliko je samo ironije sadržano u ovom objašnjenju. Sarajevska ljevica ovom je rezolucijom dodatno osnažila treći entitet. Ali ne toliko onaj o kojem sanjare herceg-bosanski iredentistički rodoljubi, nego onaj čije granice se poklapaju sa Sarajevskim kantonom i još pokojom čaršijom. Ljevica živi i djeluje u svojim nacionalnim rezervatima i ne pomišljajući da pređe granicu.

Osim što po ko zna koji put govori o ‘’lijevom’’ shvaćanju političkog pluralizma, ovaj slučaj sa rezolucijom svakog malo upućenijeg u politički historijat Balkana podsjeća na većinsku aroganciju srpskog političkog vodstva, ispoljenu na već legendarnom 14. kongresu SKJ. Tada su hrvatski i slovenački delegati napustili Skupštinu Jugoslavije, baš kao hrvatski delegati Federalni parlament zbog spomenute rezolucije. Sarajevski lijevi akteri zaboravljaju ili svjesno ignoriraju da je takav politički monizam potpuno destruirao odnose u socijalističkoj Jugoslaviji i utro put nacionalizmu i podjelama. Preuzimajući obrasce ponašanja koji su dotukli Jugoslaviju, sarajevski lijevi mainstream uvjerava sebe i ovdašnju javnost da je to lijek za bosanskohercegovačke probleme. Kao da su ostali mentalno zarobljeni u bivšem socijalističkom sistemu, uzimajući iz njega samo ono lošije. Jedina nada za tadašnju Jugoslaviju bio je reformistički kurs Ante Markovića, kojeg su, nažalost, porazili nacionalizam i miloševićevsko-tuđmanovska politička iracionalnost. Šta bi bila nada za Bosnu i Hercegovinu? Za početak, jedna nova ljevica, pametnija i odgovornija od ove sadašnje. Ako bismo se igrali analogije, onda bi rekli da se sarajevski ljevičari politički ponašaju kao miloševićevski nacional-komunisti, dok su oni banjalučki više na liniji tuđmanovskih nacionalističkih revolucionara.

U svakoj ozbiljnijoj politološkoj studiji treba kao egzamplar uzeti političko ponašanje SDP-a, naročito u razdoblju 2010-2014, i argumentirano upozoravati kako se ljevica ne treba ponašati u etnički složenom i ideološki duboko podijeljenom i posvađanom društvu. Jer takvo društvo treba recepte za ozdravljenje, a ne dodatne antagonizme i podjele. Mnogi su te recepte, naivno ili ne, očekivali upravo od ljevice. Porazno je i za ljevicu i za BiH da lekcija nije naučena. O DF-u i GS-u teško je bilo šta reći, osim da se radi o žalosnim političkim pojavama. Dio lijevog političkog fronta je i Naša stranka, partija koja na lokalnim razinama umije ponuditi zanimljive i kreativne ideje. Ali čim skliznu na teren osjetljivih društveno-političkih i ustavno-pravnih pitanja pokazuju istu vrstu autizma i arogancije, tako svojstvene fenomenu sarajevske (malo)građanštine o kojem je već pisano.

Zamjenski nacionalisti crvene boje

Svi ti nikšići, komšići, bajrovići, mašići, bećirovići i ostali suljagići politička su ukazanja s viškom nacional-patriotskog žara i demagoškog populizma, a s ozbiljnim pomanjkanjem bilo kakvog smislenog političkog koncepta, ideje i vizije. U jednom politički i ideološki raspolućenom društvu oni samo multipliciraju nacionalizam, parazitirajući na podjelama i navodno se boreći protiv njih. Namjesto toga, kako je već rečeno, nude isprazne moralizatorske invektive, političku aroganciju, pa čak i sirovi nacionalistički šovinizam, a koji su samo loš paravan za potpunu političku bezidejnost i prazninu. Ali ne može ni biti drugačije, jer takav je i milje koji ih intelektualno i medijski opslužuje.

Da zaključimo. Sadašnja bh. ljevica otjelovljenje je protivrječnosti, hodajući paradoks, podvojenost u pokretu. Sarajevski ljevičari su borci protiv podjela koje i sami kreiraju. Borci protiv etnicizacije društva koju svojim etnopolitičkim svrstavanjem i sami podržavaju. Gnušaju se koncepta konstitutivnih naroda dok idolatrijski štuju ZAVNOBiH, rodno mjesto tih istih konstitutivnih naroda. Učahurena u svoju viziju svijeta, domaća ljevica pokazuje nadmenost i prijezir prema svemu što ne dijeli njihov pogled na svijet. Njihov raison d’etre je proizvođenje krize a ne politički racionalitet, što ih demaskira kao zamjenske nacionaliste crvene boje. Jer upravo je proizvođenje neprijatelja suštinska odlika svakog nacionalizma. Nacionalističkom i svakom drugom populizmu treba binarni pogled na svijet, ‘’mi’’ i ‘’oni’’.

Takva ljevica nikome ne treba. Pa ni samoj sebi, jer gubi na duge staze. 2014. godina zorno je to pokazala. Takvoj ljevici očigledno treba barem još jedan veliki krah da se otrijezni i presabere, poput spomenutog iz 2014., i neki novi ljudi i ideje. I nema tu ništa zlurado. Štaviše, na dobitku bi bili i ljevica i BiH. Bilo bi korisno za društvo u cjelini kada bi isplivala neka nova lijeva garnitura, ona koja bi napustila politički dogmatizam sadašnjih perjanica, i povezala se sa dijelom intelektualne zajednice kojoj ideološki virus nije popio ono malo zdrave pameti. Ima li među lijevim akterima dovoljno kritične mase i slobodoumnih pojedinaca koji nisu ušančeni u spomenutu dogmatiku i idolatriju? I koji su spremni preuzeti odgovornost i nositi se sa pluralnošću ove zemlje? Ili su sve ovo samo naivna pitanja koja su odavno izgubila smisao?

Autor: Neven Šimić, digitalnademokracija.com, prometej.ba

(2.7.2017.)

Nakon citanja teksta zamislio sam covjeka koji dok gasi pozar slusa savjete dvojice posmatraca o tome kako je trebao instalirati protivpozarnu zastitu da spasi kuci. Posmatraci su pozar i podmetnuli kako bi kada kuca izgori zemljiste kuce podijelili izmedju sebe. Snosi li covjek kojem kuca gori dio krivice? Da!

U tekstu je nekoliko losih analogija i izvrtanja teza. Nategnuto povlacenje paralela izmedju SFRJ i BiH i Srba i Bosnjaka vec postaje otrcano. Fokus na Bosnjake kao glavne krivce skovan u mantru "Alija je kriv za sve" Slobini apologeti jako vole. Ta mantra je lijepo nakalemljena i izlistala u svom novom stanistu. Ovaj hibrid bi mogao glasiti "Alija i Nijaz su krivi za sve".

Uobicajeno mi je u ovakvim analizama izostavljanje geopolitickog i historijskog konteksta. Nije Tihic bio neki veliki mudrac ni politicar nego je djelovao u vremenu ucestalog prenosa nadleznosti sa entiteta na drzavu. Nije ni Dodik Bismarck. Aprilski paket se desio. Kosovo se desilo. Ukrajina se desila. Amerika otisla u sjenu, Rusija izasla na scenu.

Zivimo u zemlji koja ima visokog predstavnika i komplikovano uredjenje. Politicki mislioci susjednih zemalja nikada nisu vijdeli ni SFRJ ni BiH kao trajne politicke kategorije. Dio smo civilizacijskog kruga gdje je korupcija zakon. Jedna smo od glavnih poluga Rusije za destabilizaciju Balkana i samim tim Europe.

Ocekivati u ovakvom vrtlogu da Bosnjaci iznjedre neku novu politicku misao koja ce harmonizirati zemlju i ozdraviti drustvo je, moram to reci, idiotski ili bar naivno.

Clanica NATO pakta i EU, etnicki kompaktna Hrvatska je zarad sacice Srba, Pupovca u vladi i blagog srpskog nacionalizma u pogranicnim oblastima iznjedrila Skoru i Domovinski Pokret. Pisci koji su dio tog miljea sada cekaju nekog bosnjackog Gandija.

BiH prije svega treba da rijesi goruci problem JAKOG srpskog nacionalizma i separatizma. Da udje u NATO i otvori nekoliko EU poglavlja. Da se stvori tlo iz kojeg ce ta nova bosnjacka a i bosansko-hercegovacka misao da isklija.

Prvo sapun onda parfem decki!

[BAK-eV]

Na ovim izborima u Mostaru otkriva se pravo lice bošnjačke politike prema BiH Hrvatima koji su kao i svi drugi stanovnici Mostara glasali na lokalnim izborima.
Hrvatska strana je u potpunosti ispoštovala mostarski Sporazum, nisu varali i muljali ili barem nije bilo pritužbi dok su sa druge strane kao odgovor na dobru volju dobili q.rac u čelo od bošnjačkih stranaka.

Izborni zakon je po Sporazumu trebao biti promijenjen do 17. 12. 2020, izbori u Mostaru prolongirani u odnosu na druge lokalne izbore da bi SIP/CIK lakše i bolje mučkao, bošnjački birači premještani iz jednog u drugo izborno područje, kralo se među sobom ali i od Hrvata.

Najnoviji cirkus sa nekakvim nestatutarnim prijedlozima o rotaciji gradonačelnika na izbornoj sjednici GV sa jednom točkom dnevnog reda pokazuje samo jedno. Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata.

To mozes reci, kad SDA dobije barem 70% glasaca Bosnjaka a ne 25%.

Evo ja nisam nikada bio da oni to potpisuju. I tako misli vecina mi sunarodnika.

[zemomak]

Na ovim izborima u Mostaru otkriva se pravo lice bošnjačke politike prema BiH Hrvatima koji su kao i svi drugi stanovnici Mostara glasali na lokalnim izborima.
Hrvatska strana je u potpunosti ispoštovala mostarski Sporazum, nisu varali i muljali ili barem nije bilo pritužbi dok su sa druge strane kao odgovor na dobru volju dobili q.rac u čelo od bošnjačkih stranaka.

Izborni zakon je po Sporazumu trebao biti promijenjen do 17. 12. 2020, izbori u Mostaru prolongirani u odnosu na druge lokalne izbore da bi SIP/CIK lakše i bolje mučkao, bošnjački birači premještani iz jednog u drugo izborno područje, kralo se među sobom ali i od Hrvata.

Najnoviji cirkus sa nekakvim nestatutarnim prijedlozima o rotaciji gradonačelnika na izbornoj sjednici GV sa jednom točkom dnevnog reda pokazuje samo jedno. Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata.

adz na aparatima...

[House]

[Novak20]

[Evenine]

Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata

Ima li nade za lijevu politicku opciju? Ja napisah gore tri metra teksta a ti ni mukajet. Pa gdje je taj medjuetnicki dijalog...

[BHCluster]

Prvo sapun!

[BHCluster]

Nema u bošnjačkoj politici ljevice, desnice, građanske opcije. Postoji samo jedna opcija, ona antihrvatska sa oduzimanjem političkih prava, ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata

Ima li nade za lijevu politicku opciju? Ja napisah gore tri metra teksta a ti ni mukajet. Pa gdje je taj medjuetnicki dijalog...

Ostao na sapunu.