Ad blocker detected: Our website is made possible by displaying online advertisements to our visitors. Please consider supporting us by disabling your ad blocker on our website.
BHCluster wrote:Ja mislim da ovo najbolje opisuje ove novinske clanke jer se radi o novinaru a ne nekome historicaru.
I ne zelim biti kao oni koji prvo gledaju Ime i Prezime kada se radi o NOVINSKIM CLANCIMA i stvarno nisam takav...procitam sve sto mi dodje do ruka...misli NOVINE...
ali...
ovdje se radi o ISTORIJI BiH i ne ulazeci, jer nisam ni procitao sve ovo, u objektivnost NOVINARA, moram odmah reci da ta osoba, jednostavno, NIJE KOMPETENTNA da pise o ISTORIJI.
Vjerujem da je jasno radi cega...on je NOVINAR, diplomirani ili ne...NOVINAR...
Istorijske clanke, pogotovo jedne zemlje, trebalo bi pisati ISTORICAR...najbolje grupa istoricara...DIPLOMIRANIH po mogucnosti... a istoriju BiH, a Bogami i SVIH ONIH PODRUCJA BIVSE JUGOSLAVIJE, najbolje bi bilo da pise grupa STRANIH istoricara, diplomiranih...i volonterski.
Nasi se nece NIKADA dogovoriti, a jos manje objektivno istraziti neistrazeno...jedan dio im se moze oprostiti, jer toliko toga je namjerno i popaljeno...dobro, sarajevsku biblioteku je trebalo spaliti jer su tu bile baterija VBR-ova, snajperi, a kazu da se poceo i uran obogacivat u podrumima...
Jos jednom, cijenim tvoj trud.
Ali...
Ovo je napisao "STOCK" sa foruma mostarske raje.
P.S.
Ovo trba prebaciti u pod forum "Elektronski i štampani mediji" jel se radi o novinarskom djelu a ne historiskom.
Političke prilike srednjovjekovne Bosne - Pad Bosne
Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku
Autor Matej Škarica, dipl. novinar
1463. je godina konačnog pada Bosne pod Turke. No, malo je poznato da se tadašnja još mlada i vrlo nesigurna kraljevina opirala navali napadača od početka XV. stoljeća. Naime, mnogi europski vladari i moćnici dugo su ignorirali opasnost od Osmanlija kao od sile koja će, ako ugrozi temelje hrvatskih zemalja i vojvodstava, ugroziti i same temelje Europe. Koliko je strateški važan bio prostor Bosne govori i to da je njenim osvajanjem rukovodio sam sultan Mehmed II. To je trebalo biti novo uporište islama iz kojega će se širiti buduće vojne operacije i na sve ostale kršćanske zemlje. Znajući složenost terena ali i njegovu potencijalnu korist ako se osvoji, Turci su ogromne napore uložili da preplave zemlju. Upoznati sa slabim stanjem vojske bosanskog kralja i razjedinjenošću koja je vladala među banovima i velikašima…, Turci su bivali još hrabriji kada bi upadali u centralne dijelove zemlje.
Mnogi se spašavaju bijegom tako da na kraju i sam kralj Stjepan Tomašević pokušava da bježi u donekle sigurne hrvatske krajeve (Dalmacija, Slavonija, te na sjever Hrvatske), ili sve do Gradišća u Austriji. No Tomaševića turski vladar i zapovjednik Mehmed II. uspijeva zarobiti. Na kraju, po predaji, biva ubijen putem lažnog obećanja o puštanju nakon predaje. Treba naglasiti kako su u kraćem razdoblju; točnije u godinama pada bosanskog kraljevstva postojali i svojevrsni ''satelitski - turski bosanski kraljevi'' poput Matije Kotromanića ili Matije Vojsalića iz roda Vukčića. Njih je turski sultan imenovao za kraljeve kako bi njihovim podaništvom učvrstio svoju vlast u Bosni. Isto je bila i djelomična praksa sa Ugarske strane (velikaš i Korvinov podanik Nikola Iločki), no navedeni potezi su bili ''kratkog daha'' s obzirom na neisplativost i nepouzdanost takvih političkih igara na duži rok.
1493. godina je tame i tuge za hrvatsko plemstvo! Na Krbavskom polju gine oko 10 000 Hrvata, ponajboljih velikaša i odabranih vojnika, jednom riječju cvijet starog hrvatskog plemstva… Katastrofa se ukazala na obzoru u obliku krvave zore i lešinara u zraku koji su kružili iznad velikog polja u susjednoj Lici. Činilo se da ove maloazijske konjaničke skupine pod ratnom zelenom zastavom polumjeseca i zvijezde, ništa ne može zaustaviti. Kako idu godine, postupno stradava i kontinentalna Hrvatska te dijelovi Mađarske. Situacija se donekle stabilizira sredinom XVI. stoljeća kada obranu preuzima Nikola Šubić Zrinski Sigetski.
Seobe zastrašenog puka će trajati još skoro dva stoljeća kako turski zulum (ar., tur. – nepravda, nasilje, bezakonje, teror…), postaje sve jači a osvajači nemilosrdniji prema onima koji ne žele izdati svoje vjere. Riječ je o desetinama i stotinama tisuća izbjeglica kroz mnoga razdoblja. Brojni su se naselili zapadnoj Ugarskoj i Austriji, Češkoj, Slovačkoj i drugdje, tako da tamo nalazimo mnoge hrvatske nazive sela, crkava i sl. Na mjesto raseljenih i protjeranih iz Bosne dolaze Vlasi ili tzv. Martolozi (tek kasnije nazvani Srbi) iz Smedereva i Beograda.
Inače, oni koji bi prešli na tuđu vjeru i time izdali svoju pravu, od obje strane bi pogrdno nazivani poturi. Iz tog doba vjerskih i nacionalnih sukoba postoji izreka - …u Turčina krvi do koljena, u potura do lakata! - želeći time naglasiti kako su oni koji bi prešli na drugu stranu uvijek morali dodatno naglašavati svoju pripadnost jer nisu bivali istinski jedno niti drugo. Ipak, na one koji prihvaćaju islam gleda se ponekad naklono; oni čak zadržavaju sva prava, velikaši i zemlju a seljaci su slobodniji što nisu imali u prijašnjim uvjetima. Masa je hrvatskog življa prešla na islam da bi preživjela mada se u narodu nikad nije izbrisala pripovijest o sramoti onih što izdadoše svoje vjere pradjedovske. Zemlja je brzo pala pod naletom mnogobrojne i moderne turske vojske samo se sjeverozapadno dio Bosne uz rijeku Unu opirao najdulje, do 1593. kada Turci zauzimaju Bihać. Preživjeli branitelji Bihaća su kasnije naseljeni u okolici Zagreba.
Bosna od X. do XVI. stoljeća
Vratimo se na Bosnu… Kraljica Katarina, druga žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša (1443.-1461.), kći je glasovitog hercega Stjepana Vukčića Kosače, gospodara Hercegovine. Posredstvom svoga brata hercega Vladislava, ona se preko Dubrovnika lađom uspjela prebaciti u Italiju, dok su joj djeca ostala zarobljena pod gradom Jajcem te odvedena u Carigrad, i tu su prevedena na islamsku vjeru. Katarina je u Rimu boravila pod zaštitom pape i hrvatskog gostinjca sv. Jeronima kojemu je ostavila mnoge vrijednosti. Pokopana je u Rimu u staroj rimskoj crkvi S. Maria d' Aracoeli oporučno ostavivši Bosnu papi da se poslije mogućeg oslobođenja od Turaka opet vrati narodu hrvatskom. Njena rodna Humska zemlja ili Hercegovina, opirat će se još nešto dulje za razliku od Bosne, no i nju će ubrzo sustići opasnost sa istoka (1482. godine) kojoj je znatno pridonijela stalna nesloga te borba za prevlast između brojnih kršćanskih velikaša. Do kraja druge polovine XV. stoljeća proces pada bit će uglavnom završen. Hrvatske tj. kršćanske čete držat će se samo u krajevima oko utvrđenih gradova poput Dubrovnika, Splita, Šibenika, Zadra, Bihaća, Siska, Zagreba i određenim dijelovima Slavonije. Islamska vladavina zahvaća u XVI. i XVII. stoljeću gotovo čitavo nekadašnje hrvatsko etničko područje izuzevši uske dijelove zapadne Hrvatske od Drave do mora. Treba napomenuti kako se kroz čitavo vrijeme turske (osmanlijske) vladavine nije zaboravljalo da je primjerice, područje oko rijeka Une i Sane uz tvrdi grad Bihać sve do kraja XVI. stoljeća pripadalo dijelu uže Hrvatske. Otud je za to područje potekao te se dugo i održao naziv ''Turska Hrvatska''. Taj naziv nestaje iz političke, znanstvene i diplomatske terminologije tek nakon okupacije BiH od Austro-Ugarske.
Upadi turskih trupa ići će daleko sve do prostora današnje Slovenije i Beča. U Bosni, Turci polako ali sigurno osnivaju tzv. bosanski pašaluk u koji su doslovno strpali i podjarmili sve one i sve ono što nije islamskog podrijetla. Stanja ljudskih sloboda na tim prostorima samo su misaona imenica i biti će još četiri stoljeća. U tom slučaju, više je riječ o potpunoj i namjernoj dehumanizaciji (odljuđenju) nemuslimanskog stanovništva, nego o nekakvim mogućim slobodama i pravima. Tegobe naroda olakšavat će uvelike samo svećenstvo u vidu moralne podrške te kakvog–takvog obrazovanja (uglavnom red sv. Franje Asiškog). Franjevcima je naime - Mehmed el Fatih darovao ahd-namu fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine... te ferman sultana Bajazita II. iz 1483., kojim se štite prava franjevaca i katolika - bio dopušten rad i djelovanje na prostoru Bosne i Hercegovine kako su od sultana uspjeli isprositi povelju koja im je jamčila određene slobode rada i kretanja. Iako im se to kasnije mnogo puta negativno spočitavalo kao podilaženje i podanički mentalitet (pa i danas od strane nekih pojedinaca ili autora) nesumnjivo je kako su učinili mnogo na održanju preostalog katoličkog življa na spomenutim prostorima.
Političke prilike srednjovjekovne Bosne - Nekad i danas
Srednji vijek - BiH u srednjem vijeku
Autor Matej Škarica, dipl. novinar
Danas obnovljena crkva i poznato svetište sv. Ive u Podmilačju kod Jajca koju su srpske i četničke postrojbe srušile do temelja 1993. god. Svetište je jedno od najstarijih u BiH, a rijetka kamena crkva datira iz XV. stolj.. Zanimljivost je da se Turci u četiri stoljeća svoje vladavine nisu usudili dirnuti u ovu crkvu zbog strahopoštovanja, dok su pobunjeni Srbi pokazali neviđeno barbarstvo
Pad Bosne i nešto kasnije Hercegovine (nazivom izvorno Humske), nanio je tako ogromnu štetu hrvatskom narodnom biću, posljedice čega će se osjećati sve do novijeg doba, umnogome i danas tj. na navedenim područjima na kojima obitavaju Hrvati.
Najbolji primjer takvih posljedica i narušenih vjerskih, kulturalnih te nacionalnih odnosa predstavlja grad Mostar koji je danas pod stranom upravom i međunarodno-policijskim nadzorom. Grad je od kratkog ali krvavog muslimansko-hrvatskog sukoba 1993. i 1994. godine strogom vjerskom, nacionalnom i kulturološkom nevidljivom granicom podijeljen na dva dijela. Stari most u ovom gradu, građen od podatnog i blijedo-žućkastog mjesnog kamena vapnenca turskog naziva tenelija – primjer je vrhunske turske gradnje iz XVI. stoljeća. On također danas predstavlja i određeni ''kamen spoticanja i sukoba'' jer obostrano vuče korijene iz doba ranije kršćanske (stari lančani most sa dvije kamene kule sa početka XV. stoljeća koje stoje i danas) i kasnije islamske gradnje. Primjer je to kako povijest može utjecati na ljudske živote i stotinama godina poslije završetka nekog važnog društveno-političkog događaja ili procesa. No ipak, moraju se donekle naglasiti i donekle pozitivni učinci turske - otomanske okupacije kroz graditeljstvo, barem u gradnji zahtjevnih kamenih lukova i mostova koji do tad nisu bili poznati u Bosni. Primjerom toga je i začuđujuće jednostavno, lijepo i precizno urađeni više-lučni most na Drini u Višegradu, građen drugom polovnom XVI. stoljeća. Kao takav, postao je i temom brojnih umjetničkih djela i putopisnih opisa.
Simboli nekad i danas – mali primjer
Ljiljani su stari kraljevski motiv bosanskog plemstva i kralja (slično kao i u Francuskoj toga doba i ranije), nalaze se na brojnim ulomcima, zastavama, poveljama i zapisima iz doba. To je poznato svakome tko imalo bolje pozna povijest Europe. Danas, točnije od početka devedesetih godina 20. stoljeća, ljiljani kao simbol pripadnosti i suvereniteta svojataju se uglavnom od strane Bošnjaka – muslimana i njihovog političkog vodstva.
- Što leži iza toga pokušaja? Neznanje ili svojatanje i čitave današnje države BiH za samo jedan narod? Prije ovo drugo!
Osvrnimo se stoga još malo na neke povijesne detalje i jednu zanimljivost iz vrlo popularne knjige od osamdesetih godina - Sveta krv, sveti gral, koja iako nekim temama pristupa na čudan i pomalo usputan te gotovo proračunat, senzacionalistički način, uspijeva ipak zadržati pozornost čitatelja do kraja…
Grb obitelji Kotromanić – Kotromanovića
- …o neo-viteškom redu, poznatom pod imenom Fleur de Lys (Red ljiljana). Taj Red su 1439. navodno osnovali Rene d' Anjou, Cosimo de Medici, i neimenovani član obitelji Montgomery, jedan od brojnih Škota koji su se u to doba borili u Europi. Pretpostavlja se da je red potisnuo Siksto IV. 1478. nakon čega veći dio stoljeća nije djelovao… Pretpostavlja se da je osnovni cilj reda ljiljana bio vojni pohod protiv Turaka u današnjoj Srbiji, što bi moglo objasniti i simbol ljiljana na grbu današnje? Bosne. No čini se da je red bio usko povezan sa francuskom politikom u 16. i 17. stoljeću.
Zanimljiva pretpostavka kojih inače ima mnogo, no otkud ona u ovoj knjizi koja se bavi uz ostalo i slobodnim zidarstvom i njegovim korijenima? Kažu da određeni stručni ili spisateljski rad nije dobro završiti sa pitanjem, stoga ćemo ovom pregledu i temi dati konačnu riječ u sljedećem zaključku.
Zaključak
Povijest igra važnu ulogu u životu svakog naroda i države, bez nje nema opće spoznaje o istini i podrijetlu, bilo da je riječ o pojedincu, obitelji ili narodu u cjelini - to je neupitno!
Povijest Bosne kao jednog od najstarijih i naj-izvornijih dijelova nekada moćne hrvatske države, teška je i puna etapa koje mogu biti na ponos, ali ujedno služe i opomeni. Danas, iako na udaru vremena i propadanja, nama svjedoče malobrojno očuvani ali značajni kulturni spomenici pisane, slikovne ili usmene predaje poput stećaka, nadgrobnih ploča, povelja ili temelja utvrđenih gradova. Jedan od takvih graditeljskih primjera je i stari grad humsko-hercegovački grad Blagaj (osnovan na prijelazu XIII - XIV. stolj., južno od Mostara), nekada velikaško i vojvodsko sjedište, danas zapušten i oronuo. Oni su naše naslijeđe koje trebamo poštovati da bismo mogli poštovati sami sebe. Iznimno je stoga te vrlo bitno za svakog čovjeka; naročito za mlade naraštaje i studentske kadrove (ne samo one koji se poviješću ili kulturnim naslijeđem usko bave), da poznaju prošlost svoga naroda kako ne bi padali u česte zablude i pogrešne interpretacije. Bilo da su te zablude i pogreške ubačene sa strane, bilo da se u njih same upada vlastitom nevoljnošću i neznanjem…
Povjesničari i povijest su se maćehinski odnosili prema nomenu Rama jednako kao i prema sintagmi Kraljevina Rama još od vremena kada su to ime i sintagma bili aktivan i vrlo značajan povijesni subjekt pa sve do naših dana. Kroz duga stoljeća to ime je proskribirano, a stjecaj okolnosti svaki put kada se pojmu Rama priđe iznova, rađao je novu proskribiranost jer su se porobljivači smjenjivali, a negativne povijesne silnice održavale i Ramu činile proskribiranom i nepodobnom temom za sve povjesničare u njihovom vremenu. Zamagljivanje povijesti Rame trajalo je kontinuirano iz stoljeća u stoljeće pa danas o Rami mnogi radije govore kao o mitskom prostoru, nego kao o povijesnoj činjenici i datosti. Odbojnost povjesničara prema Rami uvećavao je i sam nomen Rama o čijem postanju su raspravljali mnogi, a jezikoslovac Petar Skok u svezi s tim nomenom veli: Rama f, hidronim... Riječica daje ime kraju, horonim je i značila je 'Bosna'... 'latinski' ime Rama znači 'oružan puk junački'. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku.(1) Cjelovita natuknica Petra Skoka o hidronimu Rama unesena je u znanstveni uradak koji smo naslovili «Rex Ramae-Kralj Rame.» u knjizi „Zrnca ramskog sunca“ (2) i ovdje je, kao cjelovita, više nego potrebna i korisna.
Za nomen Rama znanstvenik Petar Skok kaže: «Rama f, hidronim. Ta rječica izvire kod sela Varvare ispod planine Draguše. Utječe u Neretvu kod Udutskog (v. udut), kod mjesta koje se zove Ustirama (upor. Ustiprača, Ustikolina, usti ušće). Rječica daje ime kraju, horonim je i značila je Bosna. Od 1103., nalazi se u naslovu ugarsko-hrvatskih kraljeva. Tu je bio i samostan do 1689., kada je prenesen u Sinj: Gospa Sinjska je iz Rame. Tu su nađeni predmeti iz brončanog doba. Kao toponim dolazi još ime sela u kotaru Konjic i u općini Klis. Naziv nije izoliran. Odatle etnik Ramljanin, koji kao toponim dolazi u Lici i u kotaru Podravska Slatina. Prezime i toponim Ramljak. Ovamo ide još kao ime planine (oronim) Ramoćak (duvanjska nahija, poimeničen pridjev ramski na – jak). Kavanjin je objašnjavao postanje prema tipu pučkih etimologija: Rama je arma pro gramaški (tiskarska griješka po gramaški = gramatički), «latinski» tj. oružan puk junački. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom (možda ilirskom ili čak još starije) jeziku.(3)
Za jezikoslovce, povjesničare i ine znanstvenike koji dobro ne poznaju Ramu, a do sada su manje-više svi takvi, natuknica Petra Skoka o imenu Rama biti će prihvaćena takvom kakva jest. Stanovitu toponimsku zbrku neće niti zamijetiti, a misao im može zapeti za Skokovo «možda» jer manje-više svi tekstići i tekstovi o mitskom prostoru Rama završavaju, ili naginju malom, ili većem «možda». Kao povjesničar čitav život sam posvetio proučavanju svog ponosnog i gordog rodnog kraja Rame (uže i šire gledano) i kada sam zgotovio rukopis, i nakon što je rukopis prešutno odobren od hrvatske i od muslimanske inteligencije u Rami koja ga je nosala iz ruke u ruku i čitala, dođe nesretni rat u posljednjem desetljeću drugog milenijuma i u Prozoru ga uništiše (spališe ili ukradoše) pripadnici HVO-a misleći u svojim malim mozgovima kako taj rukopis knjige ide na ruku ramskim muslimanima, sada Bošnjacima.
U meni nemir raste. Desetljećima tražim i iščitavam građu o Rami i bolno opažam kako veliki povjesničari izbjegavaju to ime i taj kraj jer mu, eto, političke silnice nikada nisu bile naklonjene, kako ga guraju na rubnicu i kako oni koji se odluče napisati koji povijesni, ili znanstveno-umjetnički tekst o Rami, lutaju u magli, srljaju iz grješke u grješku, ne uspijevaju gotovo ništa iznijeti na punu znanstvenu čistinu, pa Rami ne ostaje drugo do ukletost mitskoga prostora. U tursko doba Rama je, kao i cijela Bosna, u turskom ropstvu, ali Bosne trajno nema u ugarskoj kraljevskoj kruni, a Rame ima od početka pa sve do kraja Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Brkanje, ili čak poistovjećivanje Rame s Bosnom postaje sve čestotnije dok nije preraslo u povijesnu i povjesničarsku konstantu prema onoj kako dva puta ponovljena laž postaje istinom. U vrijeme Austro-Ugarske, na tlu Rame stvarno vlada Austrija, a njoj ne paše što se Rama prsi svojim imenom u kruni ugarsko-hrvatskih kraljeva, a u toj državi i samo ime Hrvat i Hrvatska proskribirano je jer je, primjerice, Ivo Andrić u pismima iz zatvora u Mariboru mora nazivati gospogja da bi mu pisma prošla kroz zatvorsku cenzuru i stigla tamo gdje su naslovljena. U vrijeme prve Jugoslavije, SAN-u i država čine sve da Ramu prikažu srpskim krajem, ali to ne ide, pa ne ide, jer u Rami Srba nikada nije bilo, a ako je šačica i bila onda su to oni koji su za druge Jugoslavije i vladavine crvenih u Ramu slani dekretom po kazni jer Rama je, eto, opasno ustaško gnezdo koje na sve moguće načine treba zatomljivati, gurati na rubnicu, od nje s prijezirom i gorčinom okretati glavu i u konačnici je uništiti ne birajući načine i sredstva. Razmjere mržnje koje su prema nomenu Rama iz turskih vremena prenesene na današnje Bošnjake u Rami i oko nje katastrofične su i iracionalne do gluposti, jer će i knjiga o drugom svjetskom ratu na tlu Rame nositi baš iz narečenih razloga naslov Prozorski kraj u NOB (l941.-1945.).
O nekadašnjim: Župi Rama, Kneževini Rama i Kraljevini Rama, nitko od povjesničara ne želi reći ni slovca jer se boje da će i oni biti proskribirani zato što pišu na proskribirane teme. Poslije Drugog svjetskog rata stvorena je Republika Bosna i Hercegovina čija se povijest nekako preferirala na račun Rame, a podjela Rame i Podgorja, te Zahumlja na općine kao nove administrativno-upravno-političke oblasti općina donijele su cvjetanje lokalističkih tendencija i iskrivljavanja na neznanju koje se lokalistički obojeno radije priklanja kvazi-znanstvenim tekstovima i škrabanjima koje umnožava znanstvena neozbiljnost nego ozbiljnoj znanosti koja je za područje Rame gotovo potpuno zatajila i kupila prašinu latinskih tekstova pohranjenih u arhivima daleko izvan Rame.
U proskribiranom meni rasla je ljutnja i inat sa sve jačom željom da se o Rami, konačno, već jednom kaže istina ma kako i koliko ona grka, ili ponosna bila. I nisam to sve tako doživljavao samo ja. Tako su to doživljavali mnogi ramski intelektualci u nadi da će u životnoj frci i strci ostati vremena da o svom rodnom kraju znanstveno prozbore vodeći strogo računa o znanstvenoj prisegi da govore istinu i samo istinu, a život ih je prevario i otišli su Bogu na račun, a dužni, puno dužni ostadoše svojoj rodnoj Rami.
Slutnje jezikoslovca Petra Skoka nisu baš neutemeljene, ako prihvatimo znanstveno relevantnom tezu albanskih znanstvenika da su Albanci (Šipti) jedini izvorni ostatak Ilira koji su dolaskom Slavena potiskivani s južnoslavenskih prostora i ostali su i opstali na prostorima na kojima žive danas. Naime, leksem Rama na albanskom jeziku znači Izvor, a lako je dogodljivo da se upravo riječ s tim i takvim značenjem nametnula kao nomen čudesnom izvoru rijeke Rame koji mami pozornost svojom jačinom i hukom iz kamenih usta ponad sela Varvara u Gornjoj Rami.
Kada sam u zbirci pjesama Dozivke (2) objelodanio pjesmu Rama kao Ramajana, pjesma naslovom i sadržajem nije zaintrigirala ljude od znanosti i od književnosti izvan Rame, ali je zaintrigirala intelektualne krugove rodom iz Rame i oni su u želji da saznaju koje zrno više o svom rodnom kraju prišli čitanju staroindijskog epa Ramajana. Samo dvije godine poslije u knjizi Rama kroz stoljeća susresti ćemo kao uvodni tekstić ovo: Pojam 'Rama' nalazi se u mnogim jezicima. Za nas je zanimljiv hebrejski pojam jer ga nalazimo u Bibliji kao ime mjesta Rama, što se hebrejski naziva 'haramah – uzvisina. Jedna se Rama nalazi u Benjaminu, sjeverno od Gibee i Jeruzalema, na putu što vodi iz Jeruzalema na sjever, kraj Rahelina groba (Jš 18,25). To je danas Er Ram. Drugo mjesto je Rama u Aseru (Jš 19,29), poznatije kao Er-Rame, a treće je Rama u Naftaliju (Jš 19,36). Još je postojala Rama u Efraimu, u kojoj se rodio prorok Samuel, kasnije nazvana Ramataim (1 Sam 1,1). Ovim mjestima treba pribrojiti i Ramu u Gileadu kao Ramot te Ramu u Negebu (1 Sam 30,27).
Pojam Rama vrlo je čest u hinduističkoj literaturi jer je Rama junak velikog indijskog epa 'Ramayana?. Radi se zapravo o jednom od utjelovljenja (avatara) boga Višnu. Rama se kao šesta inkarnacija boga Višnu prikazuje s bradvom (Parasurama) s kojom se bori protiv kšatrija (kaste ratnika) koji su mu ubili oca brahmana Jamadagni. On provodi pustinjački život. Kao sedma inkarnacija boga Višnu, Rama je sin Dašaratha i on ruši vlast demonskog kneza Ravana na Lanki, oslobađajući svijet od njegovih zala. Rama je prvotno bio heroj, idealan ratnik (kšatrija) koji je savjesno ispunjavao svoje ratničke dužnosti, bio vjeran i poslušan. Kasnije je uzdignut do poluboga («kao Višnu») dok konačno nije shvaćen kao Višnuova pojava. Njegovo ime vezuje se uz sjajne svetkovine, mjesta, rijeke, brda i šume. U sjevernoj Indiji nalaze se brojni Ramini hramovi1 (Usp. Jan Gonda, Die Religionen Indiens, 1, Verl. Kohlhammer, 1960., str. 252)
Jedan tajlandski kralj zvao se Rama, a tako se zvalo i jedno sjevernoindijansko pleme. U Nikaragvi postoji mjesto i rijeka Rama koja utječe u rijeku Escondido.
Rama u Bosni je kraj i rijeka. Rijeka danas praktično ne postoji jer je pregrađena branama i pretočena u dva jezera Ramsko jezero i Jablaničko jezero. Sastojala se od tri izvora: Rame, Buka i Krupića, te nekoliko manjih pritoka. Po rijeci je i čitav kraj dobio ime.
Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu posebnu kartu Bosne objavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola pod naslovom 'Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali: Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore'. Tako se i u tom starom dokumentu spominju Gornja i Donja Rama.(3)
Nema, dakle, ni govora o izjednačavanju pojmova Rama i Bosna i njihovom nekakvom stapanju. Ugarskim kraljevima to stapanje je u pojedinim povijesnim periodima odgovaralo jer su time širili područja kojima su vladali, a naši su povjesničari, rekli bismo, nasjeli i pokazali se kao revni prepisivači povijesne neistine koja je trajala sve do završetka Drugog svjetskog rata.
Za ramske prostore kako god da ih uzmemo, i kako god da ih i u kojim sve granicama gledamo, uvijek moramo imati na umu da su to prostori najistočniji od Istoka i najzapadniji od Zapada i kroz tu prizmu trebamo motriti, procjenjivati i ocjenjivati sve što se na tim prostorima događalo i događa. Prvo što se nameće jeste činjenica da je na tim prostorima uvijek kao usudom nečija politika određivala šta trebaju da sadrže udžbenici povijesti počev od pučke škole pa sve do sveučilišta. Rama je na prelazu milenijuma svedena na sliv rijeke Rame i ona tako mala i osakaćena plovi kroz povijest gotovo nezamijećena dijeleći sudbinu Bosne i Hercegovine zadnjih pola stoljeća, iako je u toj hibridnoj državnoj zajednici tek dio povijesnog prostora kneževine i kasnije kraljevine Rame. Bezbroj je primjera nasilja nad poviješću i hrvatskog etničkog zadavljivanja pa nam se čini da bi nas njihovo nabrajanje odvelo daleko. Koliko aktualna politika određuje šta treba sadržavati, primjerice, udžbenik povijesti prava, dobro se vidi iz udžbenika Istorija države i prava naroda FNRJ čiji je autor prof. dr. Dragoslav Janković. U prvom izdanju iz 1948. godine on je uvrstio u predfeudalne države jugoslavenskih naroda ove zemlje: Hrvatska, Raška, Duklja, Makedonija, Slovenija, te Bosna i Zahumlje. Nije toliko ni važno je li prof. Janković u svemu točno prikazao politički razvitak Bosne i Zahumlja, ali je značajno da im je posvetio čitavo jedno poglavlje.
Vladajuće strukture i njihova partija u drugoj hibridnoj južnoslavenskoj državi očevidno su izvele pritisak na povjesničara i on, da sačuva egzistenciju, poglavlje o Bosni i Zahumlju ispušta več u trećem izdanju i to tako što ga premješta i uklapa zajedno sa Dukljom u poglavlje o srpskim zemljama. Onda je nekoj strukturi političara i to zasmetalo pa dolazi do nove presije i posljednje izdanje te iste knjige Državnopravna istorija Jugoslavije (Beograd, 1984.) koje je Ramu i ranobosansku državu sasvim izbacilo. Ovo je samo jedan od mnoštva primjera krojenja povijesti pod paskom aktualne politike.
Pažljivije praćenje povijesne literature vodi na pomisao da su se neki hrvatski i srpski historiografi i oni što su iscrtavali mape povijesnih krajeva i država, prešutno dogovorili o krojenju granica države Bosne u ranom srednjem vijeku, a za kraljevinu Ramu da se one i ne pokušavaju iscrtati jerbo su se često mijenjale i ta država Rama kao takva polako će uroniti u povijesnu maglu i za potomstvo jednoga dana biti nešto kao fantomska virtualna država. Jedni stavljaju granicu između hrvatske i srpske države u to doba na rijeci Vrbasu, drugi na rijeci Bosni, a treći najbrojniji na rijeci Drini. To se najčešće čini onako kako kojemu tekstopiscu odgovara, ali svaki od njih podastire i određene argumente pri čemu se jačim i vjerodostojnijim čine oni hrvatskih povjesničara. To je, međutim, teško prosuđivati jer je taj period dosta taman i traumatičan pa se pouzdanim i valjanim povijesnim izvorima teško može potpunije osvijetliti. Gedže praznih glava s diplomama fakultetski obrazovanih ljudi za druge hibridne južnoslavenske komunističke države najprije su znale da trebaju naučiti očenaš poslušnosti i odanosti, a onda iza toga očenaša živjeti prema onome “cilj opravdava sredstva”, a podobnost je najveći stupanj ljudskosti. Puno puta smučilo mi se do povraćanja. Aktualne općinske i republičke vlasti uvele su manifestaciju “Slovo gorčina” posvećeno pjesniku Mehmedaliji – Maku Dizdaru. A veliki pjesnik je za života tragao za svojim korijenima i nedvojbeno našao da prezime Dizdar jeste samo hrvatsko prezime i da mu je pradjed bio Hrvat, pa je sukladno tome zatražio od MH-e da bude uvršten u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti i zamolbi njegovoj osobno potpisanoj udovoljeno je. Žuganje dijela muslimanske inteligencije na potez Mehmedalije Maka Dizdara nije imalo nikakvu utemeljenost. Koliko se sjećam na trećoj obljetnici - manifestaciji u čast velikog pjesnika dopisnik, ili novinar Radio Sarajeva svoje izvješće je počeo panoramski s povijesnim panoramskim uvodom u kojemu je na temelju dokumenta sročio početnu rečenicu: “Grad Stolac je dozvolom i suglasnošću kneza Rame počeo da se gradi ovdje na obalama rijeke Bregave…” Pitam dva mjeseca poslije sveučilišnog profesora F. Rizvanbegovića o dokumentu, a on mi veli da za to ne zna, a bio je u jezgri koja je pripremala i vodila obljetnicu. Otada se nikada više i nigdje ne spomenu ramski knez i njegova suglasnost i dozvola za izgradnju grada Stoca na tome lokalitetu. Mehmedalija Mak Dizdar nije bio osobenjak koji bi tek tako manipulirao svojim korijenima, već intelektualac i književnik koji uvažava povijesne argumente svoga podrijetla. Znao je on da sve do 1833. Turci nisu imali svoja prezimena i da nijedno prezime današnjih muslimana/Bošnjaka na tlu Bosne i Hercegovine ne može pretendirati da bude izvorno tursko. Znao je da su Osmanlije bile i otišle iz Bosne bez prezimena, a nisu samo Turci, već i Grci bili bez svojih prezimena sve do kraja 19. stoljeća. A Hrvati su, znao je to Hrvat Mak Dizdar imali svoja prezimena i svi povijesni dokumenti znaju za njih još od dvanaestoga stoljeća.
Puno je zapamćenja o žalosnom vremenu koje s idejno-ideološke točke motrišta procjenjuje podobnost ljudi i povijesnih dokumenata, događaja i zbivanja i ono što je po njihovoj primitivnoj procjeni podobno i “napredno” ostaje, a sve drugo se uništava i potire. Za sedam desetljeća dviju južnoslavenskih država u kojima su poglavito srpski znanstvenici vodili glavnu riječ, uništeno je najviše povijesnih dokumenata o župi, pa kneževini i na koncu kraljevini Rami, više nego u svim stoljećima prije njih. Nepismenim masama nametnuli su tezu kako je Ugarska okupator i sve što je u svezi s njom treba ignorirati, odbacivati i nerijetko uništavati, a polupismene gedže u arhivima i muzejima uništavale su sve «okupatorske papire» i na taj način pokazivale svoju dodvornost aktualnoj vlasti. Dodvornost je danas umanjena, ali nije iščezla.
Nacionalne su povijesti prokletstvo Balkana. Kao sto svatko tko je boravio ili putovao u tom dijelu Europe dobro zna, ondje nema nacionalno homogene pokrajine, a kamoli nacionalno homogene drzave. Malo je pojedinaca na cijelom Balkanskom poluotoku koji mogu iskreno tvrditi da imaju nacionalno cisto porijeklo. Pa ipak, vise puta u posljednja dva stoljeca u nacionalnim politikama balkanskih zemalja prevladavale su izmisljene teorije o rasno-etnickom identitetu. .Jedan je od razloga za proucavanje rane povijesti te regije i taj sto nam ona omogucava da uvidimo da naprosto, kad bi i bilo pravo voditi modernu politiku na temeljima drevnog nacionalnog porijekla, takvo sto nije naprosto moguce.
Nigdje to ne vrijedi vise nego u povijesti Bosne, zemlje koju cesto nazivaju mikrokozmosom Balkana. Tipicnog bosanskog lica nema: Bosanaca ima svijetle i tamne kose, maslinaste i pjegave puti, krupnih i sitnih kostiju. Tom Ijudskom mozaiku pridonijeli su geni nebrojenih razlicitih naroda. Zemlja je pretezito brdovita, a krajolika ima u rasponu od guste prasume i bogatih pasnjaka na visoravnima u sjevernoj i srednjoj Bosni do neplodnog i pustog kamenjara u zapadnoj Hercegovini; podijeljena je rijekama od kojih vecina nije plovna. Neprohodni masiv sto stoji izmedu dva glavna cestovna pravca kojima su nadirali narodi na zapadni Balkan: dalmatinskog obalnog pojasa i prometnice u ravnici sto vodi od Beograda dolje kroz Srbiju do Makedonije i Bugarske. Stoga je izravan ucinak tih prodora u Bosnu zacijelo bio mnogo manji nego njihov utjecaj na plodnu ravnicu u Srbiji ili na dalmatinske gradove na morskoj obali izvrgnute pljackama. Medutim, neizravan ucinak, sto se tice akumulacije rasnih tipova, bio je vjerojatno veci. Brdovita podrucja obicno su sluzila kao utociste ljudima koji bi u ravnici inace bili istrijebljeni ili prognani. Treba se samo sjetiti kako su prezivjeli Baski u Pirenejima, treba se samo sjetiti Kavkaza, tog bogatog rasnog muzeja. Sto se Bosne tice, najezde Slavena u 6. i 7. stoljecu uspostavile su jezicni identitet koji je na kraju zamijenio sve ostale. Ali svatko tko ima oci u glavi moze lako zapaziti znakove rasne raznolikosti.
Zbog jezicnih i kulturnih razloga, i zbog vise od tisucu godina zajednicke povijesti, danasnje se pucanstvo u Bosni moze mirne duse smatrati slavenskim. Stoga je dolazak Slavena na Balkan prirodno polaziste za svaku historiju Bosne. Ipak, u povijesti covjecanstva nema apsolutnih polazista; treba znati ponesto i o stanovnicima Bosne koje su Slaveni zatekli kad su dosli, i koji su se poslije asimilirali s njima.
Najstariji stanovnici o kojima imamo kakve-takve historijske podatke jesu Iliri, skup plemena sto su zauzimala veci dio danasnje Jugoslavije i Albanije (ukljucujuci tu bar juzni dio Bosne) i govorila indoeuropskim jezikom srodnim danasnjem albanskom. Ime plemena po kojem je Dalmacija dobila ime, Dalmati, vjerojatno vuce porijeklo od albanske rijeci koja znaci »ovca«, delme. To je pleme nastavalo dio zapadne Bosne, a arheoloski nalazi s nekoliko mjesta u Bosni pokazuju da su se ilirska plemena bavila stocarstvom, napose uzgojem ovaca, svinja i koza. Medju ostalim plemenima na koja su Rimljani naisli sireci svoju vlast u unutrasnjost Balkana u drugom i prvom stoljecu prije Krista, bilo je mijesano ilirsko-keltsko pleme Skordisci na sjeveroistocnom rubu Bosne, i ratnicko pleme u srednjoj Bosni Desitijati, cija je posljednja pobuna protiv Rimskog Carstva konacno ugusena 9. godine poslije Krista. Otada su sve ilirske zemlje bile pod cvrstom vlascu Rimljana, a malo-pomalo je izgradjena mreza putova i rimskih naselja. Kroz Bosnu je prolazilo nekoliko cesta od grada na obali, Salone (nedaleko od danasnjeg Splita); te ceste nisu bile toliko potrebne radi trgovine koliko radi vojnih operacija sto su se vodile dalje na istoku, ali su isto tako sluzile za otpremu zlata, srebra i olova iz rudnika u istocnoj Bosni Veci dio Bosne pripadao je rimskoj provinciji Dalmaciji, ali je dio sjeverne Bosne pripao provinciji Panoniji, koja je obuhvacala danasnju sjeveroistocnu Hrvatsku i juznu Madjarsku. Krscanstvo je rano prodrlo u rimske gradove: prvi se biskupi spominju vec potkraj prvoga stoljeca u Sirmiumu u Panoniji (danasnja Srijemska Mitrovica, svega nekoliko kilometara udaljena od sjeveroistocnog vrha danasnje Bosne), a najmanje je dvadeset bazilika iz rimskog doba iskopano na teritoriju danasnje Bosne i Hercegovine. Jedna je od njih, nedaleko od Stoca u Hercegovini, spaljena rusevina u kojoj su pronadjeni novcici iz cetvrtog stoljeca: slikovita potvrda cinjenice da je ta najranija faza krscanstva u Bosni naprasno prekinuta najezdom Gota.
Upotreba latinskoga vjerojatno se brzo prosirila Bosnom u rimsko doba. Bijase to jedini zajednicki jezik doseljenika iz raznih dijelova carstva koji su se naselili u provinciji Dalmaciji: ponajvise iz danasnje Italije, ali i iz Afrike, Spanjolske, Galije, Njemacke, Grcke, Male Azije, Sirije, Palestine i Egipta. Vecina je tih kolonista prebivala u gradovima na obali, ali su azijska imena ljudi zabiljezena u dolini Neretve (u zapadnoj Hercegovini) i na podrucju Jajca na sjeverozapadu Bosne. Od sredine drugog stoljeca poslije Krista i mnogobrojni vojni veterani naseljavali su se kao kolonisti u Bosni: karakteristican je znak njihove vaznosti to sto u rumunjskom jeziku, koji se razvio iz latinskoga sto se govorio u tom kraju, rijec koja znaci »starac«, batrin, potjece od latinske rijeci veteranus. Rimske legije uvelike su novacile same Ilire za svoje potrebe, i od kraja drugog stoljeca ilirske su zemlje bile izvor zive vojne sile za brojne provincijske guvernere i generale koji su poslije postali rimski carevi. Prvi od njih, Septimije Sever, raspustio je pretorijansku gardu kad je dosao u Rim 193. godine, i zamijenio je ilirskim postrojbama: »sarolikim coporom vojnika«, kako je napisao jedan rimski historicar, »divljacke vanjstine, jezovitog naCina govora i posve neotesanih u razgovoru«.
I drugi rimski i grcki izvori zauzimaju slican superioran stav spram tih provincijskih balkanskih urodenika. Posljedica je toga da nemamo pravih, podrobnih izvjesca o njihovoj drustvenoj strukturi, o njihovoj religiji i nacinu zivota. Ipak, posebno je zanimljiva usputna napomena grckog geografa Strabona (63. prije Krista - 25. poslije Krista): on spominje kako je medu Ilirima bilo uobicajeno tetoviranje. Njegovo je svjedocanstvo potvrdeno otkricem igala za tetoviranje u ilirskim grobnim humcima u Bosni. Premda nije poznato da je tetoviranje bio slavenski obicaj u bilo koje doba i u bilo kojem drugom dijelu slavenskih zemalja, tetoviranje se ocuvalo sve do ovoga stoljeca medu katolicima u srednjoj Bosni i medu muslimanima i katolicima na sjeveru Albanije. U dvadesetim godinama ovog stoljeca engleska putnica i balkanologinja Edith Durham potanko je proucila taj obicaj i prekopirala mnoge bosanske uzorke jednostavne geometrijske likove kruznice, kriza i polumjeseca sto ocito predstavljaju sunce i mjesec s njihovim zrakama. »Zene nose«, zapisala je izmedu ostaloga, »kudikamo slozenije uzorke nego muskarci. Podlaktice i nadlaktice cesto su im pokrivene kojekakvim sarama... One koje su medu njima bile pristupacnije rekle su mi da se tetoviraju `zato sto je takav nas obicaj', `zato sto smo katolici', `zato sto je to lijepo', i tvrdile da bi i moje ruke bile ljepse tetovirane«. Ovaj je obicaj zacudan dokaz kulturnog kontinuiteta u Bosni koji se proteze sve tamo do ilirskih plemena. To je, na zalost, i jedini takav pouzdan dokaz; tvrdi se doduse da su ilirskog porijekla i neki drugi ocito neslavenski obicaji sto su se ocuvali u Bosni, primjerice polifonijska narodna glazba, ali zato nedostaju potvrde rimskih i grckih autora.
Uzmemo li u obzir ne samo dokaze o tetoviranju nego i sve ono sto znamo o povijesti balkanskih najezda i naseljavanja, mozemo mirne duse ustvrditi da su neki Iliri prezivjeli sve kasnije najezde i da su se asimilirali s onim sto je postalo slavensko pucanstvo. Ali romanticne teorije nekih juznoslavenskih ideologa iz 19. stoljeca koji su tvrdili da su Srbi i Hrvati »zapravo« Iliri (i stoga jedinstvena, posebna, vjekovna nacionalna cjelina) govori nam vise o tadasnjoj juznoslavenskoj politici nego o staroj povijesti Balkana.»
Ponekad se cini da nijedan narod nije mogao stupiti na Balkan a da ne dade povoda kasnijim narastajima za nekakvu slicnu teoriju. To pogotovo vrijedi za sljedece osvajace Balkana, germanska plemena Gota, koja su poCela harati Balkanom u trecem stoljecu, nanijela teske poraze rimskoj vojsci potkraj cetvrtog stoljeca i osvojila tvrdavu Singidunum (danasnji Beograd) potkraj petog stoljeca, ali su se uglavnom povukla u kraljevstvo sto su ga osnovali uskoro zatim u danasnjoj Italiji i Dalmaciji. Napokon ih je na pocetku sestog stoljeca istjerao s Ballcana car Justinijan. (Nakon Justinijanovih pohoda Bosna je postala - barem u teoretskom smislu - dio Bizantskog Carstva; prvobitno je bila na zapadnoj strani razdjelnice izmedu Zapadnog i Istocnog Rimskog Carstva.) Svi Goti koji su jos ostali na tom tlu ubrzo su se asimilirali s lokalnim pucanstvom. Premda su Goti bili istodobno kolonisti i pljackasi, cini se da nisu ostavili nikakav trag svoje kulture u balkanskim zemljama: ni u jednom balkanskom jeziku nema, na primjer, nijedne jedine rijeci za koju bi se moglo ustvrditi da potjece iz gotskog jezika.
Pa ipak se poslije razvila Cudnovata mitomanija prema kojoj su Goti pravi preci Hrvata i/ili Bosnjaka. U korijenu toga mita lezi srednjovjekovni rukopis na latinskom jeziku, Ljetopis popa Dukljanina, u koji je po svoj prilici ukljucen i jedan stariji slavenski ljetopis poznat pod latinskim naslovom Libellus Gothorum:, »Knjiga o Gotima«, koja pocinje od doseljenja Gota u Panoniju i koja govori o njima kao o prvobitnim precima Slavena. Ljetopisom se sluzilo nekoliko povjesnicara kasne renesanse u Dubrovniku. Najveci medu njima, benediktinac Mavro Orbini, izmislio je grandioznu teoriju o povijesti naroda prema kojoj su gotovo svi narodi koji su ucinili bilo sto zanimljivo u kasnom klasicnom i ranom srednjovjekovnom razdoblju bili Slaveni (ukljucujuci tu i Vandale, Avare, Normane, Fince, Tracane i Ilire), a svi su Slaveni bili Goti: »Svi su oni pripadali istoj slavenskoj naciji i govorili isti slavenski jezik; a kad su najprije krenuli iz svoje zajednicke prapostojbine Skandinavije, svi su prozvani (osim Ilira i Tracana) zajednickim imenom `Gota'.«< U Orbinijevu djelu to poistovjecivanje s Gotima bijase dio nekakve panslavenske ideologije, kojom se dokazivalo da su Goti-Slaveni bili najdjelatnija i najmocnija rasa u povijesti Europe. Medutim, u nekim kasnijim verzijama te »gotske« teorije ljudi na zapadu Balkana identificirali su se s Gotima da bi se razlikovali od Slavena. Iz razumljivih razloga, ta je teorija postala osobito omiljena u Bosni u Drugom svjetskom ratu, kad su Bosnjaci trazili za svoju zemlju samostalnost od hrvatske fasisticke drzave i nastojali utvrditi svoj bosnjacki identitet na izdvojenoj nacionalnoj bazi. U studenom 1942. skupina bosnjackih muslimanskih autonomista uputila je Hitleru »memorandum« u kojem je isticala svoju rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: »Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog podrijetla. Mi Bosnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trecem stoljecu kao germansko pleme.« Medjutim, cini se da je cak i Hitler tesko mogao progutati tu njihovu teoriju.
Goti nisu jedini pohodili zapadni Balkan i mozda ostavili za sobom neke potomke, negdje izmedu Rimljana i Slavena. Huni iz Azije (mongolsko-turanski narod) i Alani iz Irana (preci danasnjih Oseta na Kavkazu) takoder su se pojavili ondje u cetvrtom i petom stoljecu. U sestom stoljecu dosle su na Balkan dvije nove rase: Ava ri (mongolsko pleme iz krajeva sjeverno od Kavkaza) i Slaveni. Njihova je povijest u pocetku bila tijesno isprepletena, bilo da su bili saveznici ili suparnici; cini se da su Avari, iako malobrojniji, bili nadmocniji u tom odnosu zbog izvanredne vojne vjestine. Te su mongolske urodjenike na kraju protjerali s Balkana na pocetku sedmog stoljeca bizantska, hrvatska i bugarska vojska. Povjesnicari su nekad pretpostavljali da su Avari bili prilicno efemerna pojava u toj regiji, u biti vojna sila kojoj je bilo samo do pljacke. Medjutim, novija istrazivanja (u arheologiji i u proucavanju imena mjesta) pokazuju da je bilo trajnijih avarskih naselja u mnogim dijelovima zapadne Bosne, Hercegovine i Crne Gore. Na nekim mjestima, recimo na podrucjima sjeverno i sjeverozapadno od Bosne, odredene skupine avarskih doseljenika zadrzale su se mozda i kroz vise narastaja: Slaveni su Avare zvali Obri, a mnoga imena mjesta kao sto je Obrovac svjedoce o njihovoj prisutnosti na tom tlu.» Isto je tako moguce da je i sama rijec ban, koja se od najranijeg doba rabi kao titula hrvatskih vladara, avarskog porijekla.
Ipak su na kraju, naravno, prevladali Slaveni. Oni su se potkraj sestog stoljeca doselili u velikom broju na Balkanski poluotok; nisu bili samo pljackasi nego i kolonisti i poljodjelci, i osnovali su svoja naselja sve tamo do juznog vrha Grcke. (Ondje je bilo sve do 15. stoljeca sela u kojima se govorilo slavenski.) Do dvadesetih godina sedmog stoljeca Slaveni su se bili naselili u danasnju Bugarsku i Srbiju, a vjerojatno su na mnogim mjestima prodrli i u Bosnu. Zatim su, u roku od nekoliko godina, stupila na scenu jos dva slavenska plemena: Hrvati i Srbi. Sudeci po zapisima bizantskog historicara i cara Konstantina Porfirogeneta (koji je pisao 300 godina kasnije, ali se sluzio carskim arhivima), Hrvate je na Balkan pozvao tadasnji bizantski car da istjeraju napasne Avare. Srbi, prema Konstantinu, nisu bili angazirani da se bore protiv Avara, ali su bili povezani s Hrvatima i dosli su na Balkan u isto doba.
Tko su zapravo bili ti Srbi i Hrvati? Znanstvenici odavno znaju da rijec Hrvat nije slavenska. Smatra se da je to ista rijec kao i iransko ime Choroatos, pronadjeno na natpisima nadgrobnih spomenika nedaleko od grckoga grada Tanaisa u donjem toku rijeke Don, na jugu Rusije. Cijelo je to podrucje sjeverno od Crnog mora bilo napuceno u prvim stoljecima nase ere raznim plemenima, medu kojima su bili i Slaveni i Sarmati: ovi potonji bijahu iranski nomadi koji su u drugom stoljecu prije Krista zaobisli sa zapada sjevernu stranu Kavkaza. Sarmati su zadobili politicku prevlast nad ostalim plemenima, pa su neka od tih slavenskih plemena na taj nacin po svoj prilici dobila vladarsku elitu koja je govorila iranski.Jedna teorija povezuje rijeci Hrvat i Choroatos s rijecju hu-urvatha, koja je znacila »prijatelj« na jeziku Alana (koji su u to vrijeme bili dio sarmatskog skupa iranskih plemena). Jedna druga teorija nagadja da se korijen imena »Srbin«, serv, pretvorio u iranskome u charv, sto je skupa sa sufiksom at dalo Choroatos i Hrvat. Bjelodano je jasno da su Srbi i Hrvati imali slicnu i povezanu povijest od najstarijih vremena: Ptolemej, koji je pisao u drugom stoljecu nase ere, takoder spominje Serboi medu sarmatskim plemenima sjeverno od Kavkaza. Vecina znanstvenika vjeruje da su i Srbi i Hrvati bili slavenska plemena s iranskom vladajucom kastom, ili da su prvobitno bili iranska plemena koja su stekla slavenske podanike. Negdje na pocetku sedmog stoljeca oba su plemena osnovala svoja kraljevstva u srednjoj Europi: »Bijelu Hrvatsku«, koja je obuhvacala dio danasnje juzne Poljske, i »Bijelu Srbiju«, u danasnjoj Ceskoj. Odatle su se i jedni i drugi doselili na zapad Balkana.
Moderne ideologije ponovo su se poigrale drevnom povijescu. Neki hrvatski nacionalisticki teoreticari selektivno su prihvatili dokaze o iranskom porijeklu svoga naroda, ali su ih uskratili Srbima i tako konstruirali vjekovnu povijesnu podjelu izmedu ta dva naroda. Ta je teorija takodjer bila omiljena u Drugom svjetskom ratu, kad su drevni Iranci zauzimali visi polozaj u nacistickoj rasnoj hijerarhiji od obicnih Slavena. S druge strane, neki juznoslavenski ili panslavenski ideolozi odbacili su, radi svojih vlastitih politickih razloga, sve dokaze o ranim vezama s Irancima. Medutim, historijska je istina prilicno jasna: Srbi i Hrvati bili su od najranijih vremena razliciti ali tijesno povezani, ziveci i seleci se u tandemu, a i jedni i drugi imali su neku vrstu iranske komponente. Isto je tako jasno da je u vrijeme kad su oni dosli na Balkan ondje vec postojalo brojno slavensko pucanstvo - brojnije od svih Srba i Hrvata zajedno. Taj se glavni slavenski supstrat ne moze podijeliti na razdvojene subetnicke grupacije; stoga je neminovno uzaludan sav projekt izmisljanja prastarih etnickih podjela medu njihovim potomcima. A taj slavenski supstrat zacijelo je asimilirao ostatke pucanstva ciji su preci mozda bili Iliri, Kelti, Rimljani, pojedinci iz svih dijelova Rimskog Carstva, Goti, Alani, Huni i Avari.
Srbi su se naselili na podrucju koje odgovara danasnjoj jugozapadnoj Srbiji (teritoriju koji je poslije, u srednjem vijelni, postao poznat pod imenom Raska ili Rascia), i malo-pomalo prosirili svoju vlast na teritorije Duklje ili Diocleje (Crna Gora) i Huma ili Zahumlja (Hercegovina). Hrvati su se naselili otprilike na podrucju koje odgovara danasnjoj Hrvatskoj, u koje je vjerojatno bio ukljucen i veci dio same Bosne, osim istocnog pojasa doline rijeke Drine. Lokalno je slavensko pucanstvo bilo organizirano na tradicionalnoj plemenskoj osnovi: hijerarhija jedinica pocinjala je od porodice (vjerojatno one vrste prosirene obitelji koja se ocuvala u nekim dijelovima Balkana do dana danasnjega, a poznata je pod slavenskim nazivom zadrttga); porodice su bile udruzene u rodove, a rodovi u plemena; teritorijem jednog plemena zvanom zupa vladao je teritorijalni poglavar zvani zupan. Stari Slaveni bijahu pogani koji su se klanjali raznim bogovima, cija su se imena ocuvala do dana danasnjega u imenima mjesta u bivsoj Jugoslaviji: bog rogate marve Veles, na primjer, ili bog gromovnik Perun ili Pir. Bizantski su vladari vec u sedmom stoljecu pokusavali pokrstiti Hrvate uz pomoc latinskih svecenika iz ono malo gradova na dalmatinskoj obali sto su jos bili pod vlascu Bizanta?g Ali glavnina je Hrvata pokrstena tek u devetom stoljecu, a mozemo samo pretpostaviti da su udaljenija i nedostupnija podrucja u Bosni posljednja podvrgnuta tom procesu, koji je do njih zacijelo dopro iz priobalja potkraj devetog ili na pocetku desetog stoljeba. Ima mnogo tragova poganskih obicaja koji su uneseni najprije u krscanstvo, a poslije i u islam u Bosni - primjerice, uporaba gorskih vrhunaca za bogosluzje. Imena poganskih bogova kao sto su Pir, Oganj i Tur ocuvala su se u usmenoj tradiciji sve do dvadesetog stoljeca (jedan je istrazivac zabiljezio pjesrnicu o njima koju mu je priopcio neki starac u Sarajevu 1933. godine), a ocuvana su i u bosnjackim osobnim imenima kao sto su Tiro i Piric.
Politicka povijest zapadnog Balkana od sedmog do jedanaestog stoljeca prilicno je zapetljana i zbrkana, s nizom osvajanja i promjena podanicke privrzenosti. Najstarija uspostavljena vlast na Balkanu, Bizantsko Carstvo, nije ondje izravno vladalo, ali je uspijevalo prisiliti pucanstvo da od vremena do vremena prizna njegovu vrhovnu vlast. Bizant je odrzavao veze s dalmatinskim gradovima na obali i na otocima: oni su ustrojeni kao theme (vojni okrug) u devetom stoljecu, ali je bizantska vlast u Dalmaciji postajala sve vise simbolicna - dobrim dijelom i zato sto su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Potkraj osmog i na pocetku devetog stoljeca sjevernu Hrvatsku, pa i dobar dio sjeverne i sjeverozapadne Bosne, osvojili su Franci Karla Velikog. Ti su teritoriji ostali pod franackom vlascu sve do sedamdesetih godina devetog stoljeca. Vjerojatno se bas u tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poceo mijenjati po uzoru na zapadnoeuropski feudalizam.
Dotle su Srbi bili uspostavili vlast nad dijelovima teritorija u danasnjoj Hercegovini i Crnoj Gori, a istocna skupina srpskih zupa u danasnjoj jugozapadnoj Srbiji okupljena je u neku vrstu srpske knezevine (pod vlascu »velikog zupana«) oko sredine devetog stoljeca. Na pocetku desetog stoljeca Hrvatska je bila mocna i nezavisna drzava pod kraljem Tomislavom; opet je veci dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu. Nakon njegove smrti (vjerojatno 928. godine) Hrvatska je bila razdirana gradjanskim ratom i kratko vrijeme (izmedu tridesetih i sezdesetih godina desetog stoljeca) veci dio Bosne prigrabilaje obnovljena i trenutacno snazna srpska knezevina, koja je priznavala vrhovnu vlast Bizantskog Carstva.
Ove pojedinosti daju nam povijesni kontekst u kojem se prvi put spominje Bosna kao teritorij. Rijec je o politicko-geografskom prirucniku koji je 958. godine napisao bizantski car Konstantin Porfirogenet. U dijelu posvecenom zemljama srpske knezevine pise: »u pokrstenoj Srbiji nalaze se napuceni gradovi Destinikon (itd.)... a na tlu Bosone Katera i Desnik.« Odavde jasno proizlazi da se Bosna (manja od danasnje Bosne i koncentrirana uz rijeku Bosnu koja tece od mjesta blizu Sarajeva na sjever) smatrala zasebnim teritorijem, iako je u to vrijeme pripadala Srbima. U sezdesetim godinama desetog stoljeca ponovo je potpala pod Hrvatsku i ostala pod hrvatskom vlascu otprilike pola stoljeca.
Zatim je, 1019. godine, ponovo mocno Bizantsko Carstvo pod carem Vasilijem II., »zatornikom Bugara«, prisililo srpske i hrvatske vladare da priznaju bizantsku vrhovnu vlast. Nominalno podanistvo Hrvata postupno se pretvorilo u nesto kao saveznistvo, pa je u 11. stoljecu Bosnom neko vrijeme vladao hrvatski namjesnik, a u istocnom dijelu stanovito vrijeme srpski vladari koji su bili neposrednije pod bizantskim nadzorom. Nesto vise nezavisnosti uzivali su krajevijuzno od same Bosne, teritorij Duklje, inace poznat pod imenom Zeta (Crna Gora) i Hum ili Zahumlje (Hercegovina), gdje su lokalni srpski knezovi odolijevali vladavini Bizanta. Ti su krajevi ujedinjeni u jedinstvenu srpsku knezevinu, koja se u sedamdesetim godinama 11.stoljeca prosirila i na srpski teritorij Rasku. U osamdesetim godinama prosirila se pod kraljem Bodinom jos vise pa je obuhvatila veci dio Bosne, ali je nakon Bodinove smrti 1101. godine kraljevstvo uskoro propalo.
Kraj I1. stoljeca oznacava prekretnicu u povijesti zapadnog Balkana. Nakon Bodinove smrti teziste srpskih politickih teznji premjestilo se na istok, na Rasku, kojaje postala srce srednjovjekovne Kraljevine Srbije. Dotle je hrvatske zemlje prigrabila Ugarska, a 1102. godine ugarski kralj Koloman okrunjen je za kralja Hrvatske -tako je uspostavljen odnos izmedu te dvije drzave, ponekad odnos izravnog podloznistva, a ponekad personalne unije i saveznistva, koji ce trajati (uz nekoliko prekida i preinaka) sve do 1918. godine. Ugarska je vlast 1 102. godine protegnuta i na Bosnu, ali je Bosnom kao udaljenijim i nedostupnijim teritorijem vladao ban, cija je vlast u toku 12. stoljeca bivala sve samostalnija. U sezdesetim i sedamdesetim godinama 12. stoljeca Hrvatska i Bosna potpale su nakratko opet pod bizantsku vlast, nakon uspjesnog vojnog pohoda ekspanzionistickog cara Manuela Komnena, ali su nakon njegove smrti 1180. godine svi njegovi vojni uspjesi ubrzo pali u vodu. Hrvatska je obnovila svoju uniju s Ugarskom. Bosna se, medjutim, u biti oslobodila ugarske vlasti; a kako njome nije vise vladalo ni Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati manje-vise nezavisna drzava. Odatle onaj glasoviti opis Bosne iz pera tajnika Manuela Komnena, Ijetopisca Kinama, koji je vjerojatno u osamdesetim godinama zapisao: »Bosna ne slusa srpskog velikog zupana; to im je tek susjedni narod koji ima svoje obicaje i vlast.« Kinam je takodjer pribiljezio da Bosnu od Srbije dijeli rijeka Drina - crta razdjelnica koja je ostala istocna granica Bosne u vecem dijelu njene kasnije povijesti.
Iz zamrsene povijesti rane slavenske Bosne, od dolaska Hrvata i Srba u dvadesetim godinama sedmog stoljeca pa do utemeljenja nezavisne bosanske drzave u osamdesetim godinama dvanaestog stoljeca, ne mogu se izvuci nikakvi jednostavni zakljucci. Sama Bosna bila je u vise navrata pod srpskom vlascu, napose oko sredine 10. i potkraj 1 l. stoljeca. Ipak, bilo bi pogresno kazati da je Bosna ikad bila »dio Srbije«, zato sto srpske kraljevine koje su obuhvacale i Bosnu nisu u ono vrijeme obuhvacale veci dio onoga sto danas zovemo Srbijom. Uistinu je za veceg dijela ovog ranog srednjovjekovnog razdoblja Hercegovina bila srpski teritorij, ali je sama Bosna bila mnogo tjesnje povezana s hrvatskim zemljama, a u 12. stoljecu, bas kad je stekla nezavisnost, cini se da je sve vise tezila hrvatsko-ugarskom kulturnom i politickom prostoru. Sto se tice vjerske organizacije, Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje: biskupija bosanska spominje se kao rimokatolicka biskupija u 11. stoljecu (nakon vjerskog raskola izmedu Rima i Carigrada 1054. godine), i cini se da je potpala pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego sto je u 12. stoljecu pripojena Dubrovackoj dijecezi. (Medjutim, kao sto cemo uskoro vidjeti, crkva je u Bosni imala neke svoje osebujne znacajke po kojima se zacijelo vrlo rano pocela razlikovati od latinskih crkava na dalmatinskoj obali.) Jedan od simbola politickih veza Bosne s hrvatskim svijetom jest cinjenica da su njeni vladari nosili hrvatsku titulu ban od najranijih vremena; vrhovni poglavar Srba oduvijek se pak zvao »veliki zupan«, a nikad ban.
A na pitanje jesu li stanovnici Bosne 1180. godine bili zapravo Hrvati ili zapravo Srbi ne moze se odgovoriti iz dva razloga: prvo, zato sto nam nedostaje dokaza, a drugo, zato sto to pitanje nema smisla. Mozemo samo reci da je veci dio bosanskog teritorija vjerojatno bio u hrvatskim rukama - ili bar u slavenskim rukama pod hrvatskom vlascu - u sedmom stoljecu, ali je to plemenska oznaka koja pet stoljeca kasnije nema mnogo smisla, ili ga uopce nema. Bosanci su u svojoj vjerskoj i politickoj povijesti opcenito bili blizi Hrvatima, ali primjenjivati danasnji pojam hrvatskog identiteta (nesto sto je nastalo u novije doba na osnovi vjere, povijesti i jezika) na nekoga u ono doba jest puki anakronizam. Jedino razborito sto bi se moglo kazati o etnickom identitetu Bosanaca jest ovo: oni su bili Slaveni koji su prebivali u Bosni.
Pomicuci se u razlaganju o "rubnim podrucjima" srednjovjekovlja s istocnojadranskog pojasa prema kontinentalnom balkanskom zaledu, pozornost valja jos jednom usmjeriti prema visestruko iznimnom svijetu srednjovjekovne Bosne. U pojasu srednjovjekovnih podrucja sto su u hrvatskoj povijesti imali rubnu, vezivnu ulogu ona je zauzimala sasvim posebno mjesto. Od tipicno "rubnih podrucja", kakvima bijahu Istra ili Dubrovnik, Bosna se temeljito razlikovala bitnom znacajkom: drzavnom i dinastickom samostalnoscu, te drustvenom i vjerskom zasebnoscu. Unatoc izrazitoj individualizaciji Bosna je u hrvatskom srednjovjekovlju bila vaznim podrucjem drustvenog spajanja. Njezina je uloga u drustvenom razvoju hrvatskih zemalja ovisila o dva cinitelja: o geopolitickom smjestaju i o slozenosti njezinoga unutarnjeg ustrojstva. Oba bijahu vazna i jedan o drugome ovisna, ali je upravo prirodni smjestaj bio odlucujucim u njezinoj srednjovjekovnoj povijesti i u njezinu odnosu prema hrvatskom kraljevstvu.
Prvobitna Bosna ili "zemljica Bosna" (to horion Bosona) se prvi put spominje u sredini X. stoljeca u djelu Konstantina Porfirogeneta De administrando imperzo, i to kao sastavni dio Srbije, tj. drzave kneza Caslava, ali ipak od nje jasno odijeljena.46 Ta se prvobitna Bosna prostirala na visoravni oko gornjeg toka rijeke Bosne. Od susjednih je podrucja bila odijeljena razvodnim planinama prema rijekama Vrbasu, Neretvi i Drini. Da bi se mogla razvijati, Bosna se iz te zasticene jezgre morala siriti na sve strane. Kako je prema izricaju Vjekoslava Klaica ona "vec od prvog casa bila na razmedji zivlja hrvatskoga i srbskoga", sto znaci izmedju dvije prevladavajuce drzavne i etnodrustvene jezgre na juznoslavenskom podrucju, hrvatske i srpske, Bosna se u srednjem vijeku sirila i prema hrvatskom (vise) i prema srpskom (manje) prostoru.47
Ako, dakle, zeli objasniti drustvenu slozenost srednjovjekovne Bosne, povjesnik mora pratiti oba ta glavna smjera njezina prostornog sirenja i, dosljedno tome, oba smjera iz kojih su prema Bosni dopirala i iz nje jednako tako zracila zapadna i istocna drustvena djelovanja.
Last edited by osa on 13/07/2009 23:12, edited 1 time in total.
Prodor iz prvobitne prostorne jezgre bio je usporedan s razvojem samostalne bosanske drzave. Bosna se, mozda, vec u doba bana Kulina, potkraj XII. stoljeca, svakako do sredine XIII. stoljeca i bana Mateja Ninoslava, protegnula do srednjeg toka rijeke Drine, u smjeru srpskih zemalja, ali je za njezin razvoj bilo odlucnije sirenje u prostornom luku od zapada i jugozapada prema jugu, navlastito prema istocnojadranskoj obali, sto znaci prema hrvatskim podrucjima. Sirenje Bosne u XIII. i XIV stoljecu prema dijelovima hrvatskog kraljevstva, od Donjih Kraja do Zavrsja (Zapadne strane), ima dvostruko djelovanje. Prvo, u opseg srednjovjekovne Bosne ukljucuje granicna podrucja hrvatskih zemalja, drugo, postavlja Bosnu u tijesni geopoliticki i geoekonomski odnos s okolnim hrvatskim prostorom.
Bosna se, naravno, u XIV stoljecu sirila i prema srpskim zemljama, pa se Tvrtkova Bosna protegnula prema istoku i jugoistoku, na prostor od gornjeg Podrinja i Polimlja do zaleda izmedu Dubrovnika i Kotora. Ipak, kako je istaknuto, Bosni je granicno hrvatsko podrucje bilo razvojno vaznije. Prostorno sirenje Bosne u doba Stjepana II. Kotromanica i Tvrtka I. prije svega je usmjereno prema istocnojadranskoj obali. Takvo prostorno gibanje utjece na odnose Bosne s hrvatskim kraljevstvom. Prostorno prozimanje, ali i veoma jaka drustvena usmjerenost prema pojasu komunalnih drustava na istocnom Jadranu, od Zadra do Dubrovnika, upucuje srednjovjekovnu Bosnu na gospodarsko, narodnosno i misaono komuniciranje s hrvatskim prostorom. Moglo bi se reci da je uloga Bosne kao specificnog rubnog podrucja, sto je spajalo hrvatski s balkanskim makroregionalnim prostorom, bila plodom nuznosti za uzajamnim komuniciranjem.
Gospodarske veze, primjerice, izmedu Bosne i gradskih sredista na istocnom Jadranu mogu se vrelima pouzdano pratiti od Kulinove do turske epohe, od ugovora o prijateljstvu sto ga ban Kulin sklapa s Dubrovcanima 1189, do naglog rasta trgovackog prometa sto ga uvjetuje utemeljenje splitske skale godine 1592. Zivo drustveno komuniciranje hrvatskoga kraljevstva i srednjovjekovne Bosne prije svega je znacilo prozimanje njihovih ljudi. Migracijama, pretezno iz bosanskog zaleda prema jadranskoj obali, ali i gibanjima Ijudi iz dalmatinskih gradova prema srednjovjekovnoj Bosni, prozimali su se i njihovi misaoni dosezi, od dualisticke hereze, preko pismenosti do umjetnickog stvaralastva.
Drustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo je, dakle, smjesteno u raspon od komuniciranja do individualizacije. Da bismo mogli objasniti njegovu ulogu u hrvatskom srednjovjekovlju, nuzno je odrediti njegovu razvojnu osnovicu i temeljne znacajke.
Last edited by osa on 13/07/2009 23:16, edited 1 time in total.
Istocna osnovica u zapadnom ozracju
Drustvena zasebnost srednjovjekovne Bosne oblikovala se na stjecistu istocnih i zapadnih djelovanja. Misaoni utjecaji Istoka bili su razvojnom osnovicom Bosne, ali su od XII. stoljeca i strujanja Zapada bivala sve primjetnijima. Hereticka, dualisticka gibanja Istoka bili su ishodistem "Crkvi bosanskoj", najjacem cinitelju drustvene individualnosti srednjovjekovne Bosne, ali je u njoj gotovo od pocetka bila jaka i djelatnost Zapadne, Katolicke crkve. I sama hereticka "Crkva bosanska" nastaje u jurisdikcijskom okrilju Zapadne crkve. Od XIV stoljeca napose je bila vazna djelatnost franjevaca, sto postaje utjecajnim ciniteljem drustvenog i narodnosnog razvoja. Srodne znacajke i prelamanje istocnih i zapadnih utjecaja iskazivao je i razvoj bosanske pismenosti. Na glagoljsku osnovicu zarana se dogradila pobjednicka cirilica, ali joj je bosanski prostor dao individualni morfoloski i jezicni pecat. Morfoloska jednostavnost, narodni govor i ikavstina, zasebnost grafijskih rjesenja ili nacin upotrebe (natpisi na steccima) odvajaju cirilsku pismenost srednjovjekovne Bosne od cirilice na istocnom, srpskom podrucju. Dvije zone cirilske pismenosti, istocna i zapadna, bijahu, doduse, vezane zajednickim podrijetlom, ali su im duhovno ustrojstvo i drustvena uloga bili bitno razliciti.
Prvotna zracenja Istoka u drustvenom razvoju Bosne opcenito su se prekrivala znacajkama Zapada. Djelovanju Katolicke crkve i obiljezjima cirilske pismenosti pridruzila se i drustvena svakodnevnica Bosne, navlastito u feudalnim slojevima drustva. Viteska kultura feudalnih dvorova ili kraljevskog Bobovca, njihova goticka likovnost, znacajke i heraldicka rjesenja kraljevskih pecata itd. bijahu znakovima mocne drustvene i misaone bujice sto je u kasnom srednjem vijeku u Bosnu prodirala sa Zapada, bilo preko istocnojadranskih gradova bilo preko Ugarske, i sto ju je njezino feudalno drustvo s primjetnom zudnjom prihvacalo.49
Temeljne pojave u drustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne - prostorno sirenje, prozimanje istocnih i zapadnih utjecaja, komuniciranje s okolnim podrucjima, napose s istocnojadranskom obalom, drustvena i drzavna individualizacija - bile su i osnovicom na kojoj se stvaralao i njezino etnokulturno ustrojstvo. Razlaganje o narodnosnim procesima nedvojbeno je jedno od tezih pitanja sto ga povjesnik srednjovjekovnoj Bosni moze postaviti. Etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne bilo je onoliko slozeno, koliko su bile raznorodne smjernice njezina drustvenog razvoja. Primjetne su prevladavajuce i, barem prividno, periferne pojave narodnosnog oblikovanja. Gibanje bosanskog srednjovjekovlja prema drustvenoj individualizaciji uvjetuje pojave narodnosne zasebnosti u Bosni u XIV i XV stoljecu. U razmjerno rijetkim podacima o narodnosnoj pripadnosti u kasnosrednjovjekovnim vrelima bosanska pripadnost slavenske jezgre prevladavajuca je narodnosna oznaka. Pri tome je nuzno upozoriti na dvije cinjenice. Prvo, da naziv Bosnjani (Bosnenses) jest sadrzajno slojevit jer iskazuje nekoliko znacenjskih razina i, drugo, da su uz tu prevladavajucu pojavu narodnosnog razvoja koja se izricala bosanskim imenom vazni i neki usporedni procesi. Dapace, narodnosno stvaranje u srednjovjekovnoj Bosni postaje odredenijim tek kada uvazimo drustveno djelovanje nekih pojava sto se mogu ciniti sporednima. Takvima su, na primjer, bili sirenje granica bosanske drzave na okolna, hrvatska i srpska, podrucja i]i, pak, razvoj i djelovanje Katolicke i Pravoslavne crkve na bosanskom prostoru. Ta dva cinitelja utjecu na narodnosni razvoj Bosne i u stanovitoj mjeri ovisna su jedan o drugome. To manje vrijedi za djelovanje Katolicke crkve jer njezina uloga na prostoru hereticke "Crkve bosanske" ne ovisi o sirenju bosanskih granica na podrucju hrvatskog krajevstva, ali je vazno u razlaganju o ulozi Pravoslavne crkve u srednjovjekovnoj Bosni. Sirenje Bosne prema istoku i jugoistoku uvjetuje i pojavu pravoslavlja na njezinu prostoru
Istrazivanje o etnodrustvenom razvoju srednjovjekovne Bosne suocava se s teskocama vec pri tumacenju narodnosnih izricaja u bosanskim cirilskim ispravama XIII. stoljeca, primjerice u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika 5° To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumacenjima sto su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvacanja.51 Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nuzno je pomnije razmotriti cirilske isprave XII. i XIII. stoljeca i njihovo narodnosno nazivlje.
Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izricaj o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin" -> "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sacuvanoj gradi ti se izricaji prvi put pojavljuju u ispravi raskog velikog zupana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215.52 Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovackog notara Paskala, sto je za objasnjenje naziva "Srblin" i "Vlah" veoma vazno, jos vise cinjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249.53 Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235) pisao je, doduse, "gramatik" Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zakljucak da je narodnosna suprotnost "Srblin" --> "Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raskih isprava, i to posrednistvom dubrovacke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odrazavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje cinjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovcanina ne naziva "Vlahom" 54 Naziv "Vlah" za Dubrovcanina u ispravama Mateja Ninoslava ocigledno nije bio bosanskoga podrijetla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne.
Takvo gibanje naziva "Srblin" i "Vlah" izmedu srpske, dubrovacke i bosanske kancelarije pokazuje da su se oni u Bosni tada mogli pojaviti upravo zato sto se njezino etnodrustveno ustrojstvo i nazivlje kojim se ono iskazivalo u prvoj polovici XIII. stoljeca tek stvaralo. Narodnosne znacajke prvobitne slavenske jezgre u srednjovjekovnoj Bosni tada jos nisu bile jasnije izrazene. Uloga, pak, dubrovackog notara Paskala u tom gibanju upucuje na zakljucak da je u predodzbi Dubrovcana o slavenskom, kontinentalnom zaledu tada vladala spoznaja o odlucujucem polozaju Srbije. Vec je u doba velikog zupana Stefana Nemanje, nakon osvajanja Duklje 1183. god., Raska zavladala citavim prostorom oko Dubrovnika, od Zahumlja, preko Travunje do Duklje. Takav je opseg imala i u prvoj polovici XIII. stoljeca. U takvu su predodzbu bili ukljuceni i podaci o politickoj pripadnosti Bosne u pocetku njezine povijesti. Porfirogenetu je, kako je istaknuto, "zemljica Bosna" u sredini X. stoljeca u sastavu Srbije. Slicna je i prostorno-politicka predodzba o kontinentalnom zaledu u popa Dukljanina, odnosno Grgura Barskoga, dva stoljeca poslije. U sredini XII. stoljeca dukljanski kronicar Primorju (Maritima), koje dijeli na Bijelu i Crvenu Hrvatsku, suprotstavlja Srbiju ili Zagorje (Surbia, Transmontana), sastavljenu od Bosne i Raske.55 U takvom misaonom ozracju i papinske bule potkraj XII. i u prvoj polovici XIII. stoljeca, sadrzaj kojih se ocigledno temeljio na dubrovackim obavijestima, poistovjecuju Srbiju s Bosnom (regnum Servilie, quod est Bosna).56 U casu kad nastaju te papinske bule, u razdoblju bana Kulina i Mateja Ninoslava, Bosna, razumije se, nije bila sastavnim dijelom Srbije, ali su reminiscencije na njezinu prvobitnu politicku pripadnost jos u prvoj polovici XIII. stoljeca bile veoma jake, prije svega u gradovima Gornje Dalmacije (Bar, Dubrovnik). U skladu s takvim shvacanjem, a djelovanjem dubrovacke kancelarije, u jednom su vremenski ogranicenu razdoblju i nazivi "Srblin" i "Vlah" prodrli u bosanske isprave. To znaci da naziv "Srblin" u Ninoslavovim ispravama nije odrazavao etnokulturne znacajke Bosne, nego je bio zakasnjelim plodom politickih utjecaja sto ih je Srbija u njoj imala prije utemeljenja bosanske drzave, odnosno bosanske banovine. Zato te nazive ne mozemo smatrati egzaktnim svjedocanstvom o srpskoj narodnosnoj pripadnosti Bosne u prvoj polovici XIII. stoljeca. Upravo suprotno, oni su dokaz o neodredjenosti njezina etnodrustvena ustrojstva. Pri tome nije bez vaznosti cinjenica da se identifikacija: "Srblin" = Bosanac nalazi samo u tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava i da im u kasnijoj gradi nema traga. A vec u XIV stoljecu narodnosno nazivlje u bosanskim vrelima dobiva izvorno, bosansko obiljezje.
Iz druge polovice XIII. stoljeca i prva dva desetljeca XIV stoljeca nije sacuvana nijedna bosanska isprava. Etnodrustvene pojave te epohe bosanske povijesti stoga ostaju izvan povjesnikova obzora, ali u casu kad je Bosna za bana Stjepana II. Kotromanica usla u razdoblje prostornog sirenja i drustvenog rasta, njezini narodnosni procesi postaju slozenijima, u njih se ukljucuju nove znacajke. Prva pojava na koju valja upozoriti jest bosansko ime u vrelima XIV i XV stoljeca. Ono se javlja u cirilskim ispravama srednjovjekovne Bosne, u latinskim spisima o dualistickoj "Crkvi bosanskoj" i u notarijatu dalmatinskih gradova. U svakoj od te tri skupine izvora naziv Bosnjani ima zasebni sadrzajni opseg, svaka od njih upucuje na zasebnu razinu narodnosne pripadnosti. Kakvo je bilo njihovo ustrojstvo i drustvena uloga?
Bosansko ime najprije se javlja u cirilskim ispravama. Utvrdujuci odnose s Dubrovnikom i nacin rjesavanja uzajamnih sporova, ban Stjepan II. je u ispravi iz 1322. god. "Dubrovcaninu" suprotstavio "Bosnanina". Taj najstariji izvorni naziv za stanovnika Bosne razmjerno se rijetko pojavljuje u ispravama bosanskih vladara, najcesce u obliku "dobri Bosnane". Nakon bana Stjepana II. i Tvrtka I. susrecemo ga i u nekim kraljevskim ispravama XV stoljeca (Tvrtko II, Stjepan Ostojic, Stjepan Tomas).57 Ipak, i ta rijetka upotreba izricaja "dobri Bosnane" visestruko je vazna. U prvom redu suprotstavljanje naziva "Bosnjanin" i "Dubrovcanin" u ispravi bana Stjepana II. iz 1322. god. ne nastavlja se na nazivlje u ispravama Mateja Ninoslava, nego na Kulinov privilegij Dubrovniku iz 1189. godine. Kulin, kako je istaknuto, ne poznaje naziv "Bosnjanin", ali upotrebljava naziv "Dubrovcani", a ne "Vlasi". Nazivi "Srblin" i "Vlah" bili su samo casovito, iz okolnog, nebosanskog prostora, uneseni u bosansku kancelariju Mateja Ninoslava, ali nisu imali uporista u drustvenom i narodnosnom ustrojstvu Bosne, pa im nakon prve polovice XIII. stoljeca zato ni nema traga u bosanskim vrelima. Samo je naziv "Bosnjanin" bio u skladu s drustvenom i drzavnom samostalnoscu Bosne, pa njega i poznaju isprave XIV i XV stoljeca. Kakav je, pak, bio sadrzajni opseg izricaja "Bosnjanin" i "dobri Bosnjani" u banskim i kraljevskim ispravama?
Izricaj "dobri Bosnjani" ima stalesko obiljezje. On oznacava "plemenite ljude", vlastelu, a ne opcenito stanovnika Bosne, pripadnika bosanske drzave. U kasnosrednjovjekovnoj Bosni, sto je 1377. god. postala Bosanskim kraljevstvom (Regnum Bosne), prevladavajucim je bio osjecaj staleske pripadnosti drzavi i kruni. Bosanska drzava ili "rusag bosanski" okupljala je bosansku vlastelu ili "dobre Bosnane". Njihovim je simbolom bila kruna i kraljevska vlast, institucionalnom osnovicom drzavni sabor ili "stanak". To je bila drzavna, staleska razina bosanske pripadnosti koja je spajala samo tanki sloj ljudi na vrhu feudalnog drustva. 58 Stoga se kraljevske isprave XV stoljeca obaziru samo na vlasteoske pripadnike drzave. U njima se pojavljuju "svidoci nasi dobri Bosnane", a temeljno je mnostvo stanovnika bosanske drzave, naravno, bilo nuzno izvan njihova obzora. Siri pojam bosanske narodnosne pripadnosti u cirilskim je ispravama tek u jedva primjetnim zacecima.59
Usporedo s uskom staleskom razinom pripadnosti sto je sadrze cirilske isprave, u latinskim vrelima XIV i XV stoljeca o srednjovjekovnoj Bosni pojavljuje se i znacenjski sire narodnosno nazivlje. Najprije u latinskim spisima o heretickoj "Crkvi bosanskoj".
U odgovorima avignonskog pape Grgura XI. godine 1373. na dvadeset i tri pitanja ili "dvojbe" (Dubia), upucena papi od vikara bosanskih franjevaca Bartolomeja, o stavu spram raskolnika (scismatici) i krivovjernika (haeretici) upotrebljava se, u cetvrtom pitanju, izricaj Bosnenses (Bosnjani). Nesto kasnije, u dvadesetom pitanju i papinu odgovoru "Bosnjanin", odnosno "Bosnjakinja" se poistovjecuje s "nevjernikom" (Bosnensis vel infidelis). U osmom pitanju, pak, ta se identifikacija opisuje: u njemu se govori o "nevjernickim ljudima sto dolaze iz Bosne".60 Bosansko ime, dakle, u latinskim spisima o "Crkvi bosanskoj" ima strogo odredeni znacenjski opseg. "Bosnjani" u franjevackim "dvojbama" iz 1373. god. jesu pripadnici hereticke "Crkve bosanske".61 Drustveni opseg tog naziva svakako je siri od staleskog sto ga ima izricaj "dobri Bosnjani" u cirilskim ispravama, ali je i on razlicit od najsire, prostorne razine pripadnosti u srednjovjekovnoj Bosni koja je u sebi ukljucivala svakog stanovnika Bosne, bez obzira na njegovu stalesku ili vjersku pripadnost. To mnostvo ljudi samo iznimno, u kriznim razdobljima bosanske povijesti, izbija na povrsinu pisanih vrela, ali ne u cirilskim ispravama bosanske kancelarije, nego u notarijatu dalmatinskih gradova.
U doba velike gladi sto je 1453/54. zahvatila jadransko zalede, od rubnih dijelova hrvatskoga kraljevstva do Bosne, splitska je komuna uputila prema susjednoj, talijanskoj obali Jadrana, kako je vec bilo istaknuto, 176 "siromasnih Bosanaca" (pauperes Bossinenses) sto su se do nje bili spustili u potrazi za kruhom.62 Izricaj "Bosanci" u splitskom notarijatu XV stoljeca bitno je razlicit od izricaja "dobri Bosnjani" u kraljevskim bosanskim ispravama i od naziva "Bosnjanin" iz franjevackih Dubia godine 1373, jer je opcenito znacio stanovnika Bosne, covjeka sto je iz nje dosao. Istocnojadranskim komunalnim drustvima je Bosna, promatrana s obale, izvan nje same, bila cjelovit prostorni i politicki pojam. Svatko tko je dolazio s tog jedinstvenog prostora bosanske drzave za njih je bio "Bosanac". U svoju predodzbu o bosanskom dosljaku komunalni notarijat ne ukljucuje ni staleske ni hereticke odrednice. Kljucnom oznakom bijase prostor Bosne i prostorna pripadnost. Splitski izricaj zamjenjuje, zapravo, oznaku podrijetla: "iz Bosne" (de Bosina), veoma cestu u notarijatu dalmatinskih gradova.63 Takvo se shvacanje bosanskog imena priblizavalo narodnosnom odredivanju, ali, vazno je istaknuti, prije svega u vrelima sto su nastala izvan opsega bosanske drzave. Unutar njezina opsega bosansko je ime bilo cvrsto sapeto staleskim i heretickim okvirom.
Franjevacka komponenta
Pojavom bosanskoga imena u vrelima XIV. i XV. stoljeca etnodrustveno ustrojstvo bosanskoga srednjovjekovlja nije postalo odredjenijim, jasnijim. Dapace, u njegovoj su razvojnoj matici upravo u tom razdoblju ojacale i neke druge etnokulturne sastavnice. Jednom je od najvaznijih bilo djelovanje franjevackog reda u Bosni.63a
Ocjenjujuci ulogu franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, ne valja zanemariti cinjenicu da je Zapadna crkva bila nazocna na bosanskom prostoru mnogo prije dolaska franjevaca. Kako je istaknuto, i sama je hereticka Crkva bosanska izrasla iz katolicke Bosanske biskupije.
[img][img][img=http://img218.imageshack.us/img218/9760/srednjivijek4.th.jpg][/img][/img]
Teritorijalna organizacija crkve u Hrvatskoj i Bosni
( prema N. Klaic "Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku" )
Kako se u prvoj polovici XIII. stoljeca dualisticka hereza u Bosni postupno oblikovala u samostalnu "Crkvu bosansku", rasla je i pozornost Katolicke crkve prema bosanskom prostoru, od abjuracije na Bilinu polju 1203. god. u doba bana Kulina do krizarskih pohoda sto ih izmedu 1234. i 1239. god. herceg Koloman vodi protiv Bosne Mateja Ninoslava.64 Pri tome je vazno reci da je svim pokusajima Katolicke crkve ishodiste vise-manje bilo izvan Bosne. Katolicke akcije u njoj ne vode ljudi kojima bi Bosna bila trajnim boravistem, bilo da je rijec o papinu legatu Ivanu de Casamaris godine 1203. ili o inkvizitorskoj djelatnosti dominikanaca. Djelovanje franjevaca bilo je bitno drukcije. Oni nisu samo dosli u Bosnu nego su u njoj i ostali, podigli svoja trajna boravista, brojne samostane. Njihova je djelatnost postala sastavnicom domacega tla.
Franjevci su se u Bosni pojavili godine 1291, ali je franjevacka vikarija u njoj utemeljena tek godine 1340. Ona je vec u drugoj polovici XIV stoljeca zapremala golem prostor. Bila je podijeljena u sedam kustodija, od Hrvatske i Slavonije, preko Bosne do juzne Ugarske i Bugarske. Utemeljenjem vikarije poceli su se podizati i franjevacki samostani u Bosni. Prema popisu Bartola Pizanskoga iz 1375. god., franjevacki samostani su se u Bosni, odnosno u bosanskoj kustodiji, nalazili u Sutjesci, Visokom, Lasvi i Olovu. Najstariji je bio samostan sv. Nikole u selu Arnautovici kod Visokog (srednjovjekovno naselje Mile). U XV stoljecu broj je franjevackih samostana u Bosni porastao. Prema turskim izvorima iz druge polovice XV stoljeca, franjevacki samostani su se nalazili u Fojnici, Kresevu, Visokom, Sutjesci, Zvorniku, Olovu i drugdje.65 Franjevci su na taj nacin stvorili siroku mrezu samostana u Bosni. To im je cvrsto, domace korijenje i omogucilo iznimnu ulogu u njezinom drustvenom razvoju.
Jacanjem franjevackog reda i opcenito katolickog utjecaja, u Bosni je u suton njezine samostalnosti stvoreno novo uporiste drustvenog okupljanja. Prema sredini XV. stoljeca slabio je polozaj "Crkve bosanske", a njezini su pripadnici sve znatnije prihvacali katolicizam.66 Pri tome ne valja zanemariti cinjenicu da su i te promjene u vjerskom ustrojstvu Bosne bile sastavnim dijelom zbivanja u kasnosrednjovjekovnom drustvu i da ih samo u toj svjetlosti valja promatrati. Franjevacka i katolicka djelatnost ne izdvaja se tada iz narodnosnih smjernica sto ih je uvjetovala drustvena individualizacija bosanske drzave. Moglo bi se, dapace, govoriti o vjerskom prozimanju u feudalnom vrhu srednjovjekovne Bosne. Njezini banovi i kraljevi, te pripadnici vlastele u XIV i XV stoljecu osciliraju izmedju heretickih i katolickih gledista, ali ostaju u bosanskom drustvenom ozracju. Pa ipak, djelatnost franjevaca bijase novim ciniteljem drustvenog razvoja, sto u predturskoj Bosni vrsi ulogu preduvjeta za mnogo kasnije narodnosno odredjivanje. Premda razvoj bosanskog drustva u srednjem vijeku zastaje u maglici narodnosne neodredjenosti, iz koje jasnije izranja samo bosanska pripadnost i naziv Bosnjani, ipak je u nasemu razlaganju o rubnoj ulozi bosanskoga prostora u hrvatskom srednjovjekovlju vazno upozoriti na cinjenicu da je djelatnost franjevaca postajala osloncem hrvatskog drustvenog kruga u Bosni. U kasnom srednjem vijeku ni nazocnost hrvatskog etnodrustvenog sloja ni uloga franjevackog reda u njegovu razvoju jos ne mogu biti jace iskazani, pa ce se njihova uzajamnost do kraja razviti tek u turskoj epohi i novovjekovnim stoljecima. Ali takvu razvoju osnovicom bijase bosansko srednjovjekovlje. Pomicanjem granica srednjovjekovne Bosne prema zapadu i jugozapadu, kako je istaknuto, u njezin su opseg usla i podrucja sto su prije toga pripadala hrvatskom kraljevstvu. Na taj je nacin u etnodrustveno ustrojstvo Bosne ukljuceno i stanovnistvo hrvatskoga podrijetla. U srednjovjekovnim bosanskim vrelima, prije svega u njihovu nazivlju, nema izricitih potvrda o nazocnosti hrvatskoga stanovnistva na podrucju bosanske drzave, ali su zato primjetne pojave sto ih smijemo vezati uz njegove etnokulturne znacajke. Na ulogu hrvatskoga sloja na dijelovima bosanskoga prostora upucuju, primjerice, neke znacajke srednjovjekovne bosanske pismenosti, prije svega narodni govor i ikavstina njezinih spomenika.67 Tu ce narodnosnu i katolicku osnovicu hrvatskoga stanovnistva u Bosni u turskom razdoblju okupljati franjevacka zarista.
Nasuprot sve jacem polozaju Katolicke crkve u sredini XV stoljeca, uloga je Pravoslavne crkve u Bosni tada bila mnogo skromnija. Prvotni srpski politicki utjecaji, na koje upucuju rane obavijesti o srednjovjekovnoj Bosni, vec su od XII. stoljeca bivali prekrivani izvornim drustvenim pojavama bosanskoga tla, od drzavne zasebnosti, do samostalne "Crkve bosanske". Na podrucju prvobitne Bosne i, naravno, na onim dijelovima hrvatskoga kraljevstva sto su u njezin opseg ukljuceni do Stjepana II. Kotromanica nije bilo pravoslavnog stanovnistva. Bilo ga je, naprotiv, na onim rubnim dijelovima sto su ranije pripadali srednjovjekovnoj Srbiji i koji su za Stjepana II. (istocno Zahumlje) i Tvrtka I. (Podrinje, Travunja) usli u njezin opseg. Samo je na tom rubnom prostoru, na istoku i jugoistoku prosirene Bosne, bilo pravoslavnih crkava i manastira.68 U pravoj, sredisnjoj Bosni, pak, u kasnom srednjem vijeku vladao je konfesionalni katolickohereticki dualizam, do sredine XV. stoljeca oslabljen jakim naletom Katolicke crkve.
Takvo je bilo etnodrustveno ustrojstvo srednjovjekovne Bosne u casu turskog osvajanja godine 1463. Bosanska drustvena matica i zracenja hrvatskog i srpskog etnokulturnog prostora bili su u predturskoj epohi samo pojave sto su nagovjestavale buduce narodnosne procese. Nista drugo, osim njihova postojanja i uzajamnih odnosa, te cinjenice da je u posljednjem stoljecu bosanske drzave bosansko ime postajalo sve primjetnijim, povjesnik ne moze utvrditi. Jos manje mu je dopusteno pretpostavljati o smjernicama sto ih je razvoj bosanskoga drustva mogao imati da nije doslo do dubokog prijeloma 1463. god. Strukturalna raznorodnost drustvenih procesa u srednjovjekovnoj je Bosni u jednom casu bila prekrivena sasvim novom pojavom - islamizacijom. Tada su narodnosni procesi u Bosni dobili bitno drukcije usmjerenje. U novim okolnostima gube se one pojave sto su u srednjovjekovnoj Bosni vodile prema drustvenoj individualizaciji. Iscezava i njihova misaona osnovica, "Crkva bosanska". Iz srednjovjekovlja se u tursko doba Bosne prenosi novi, promijenjeni dualizam konfesionalne pripadnosti, katolicke i pravoslavne. U ozracju pobjednickog islama to ce biti okvir postmedievalnim narodnosnim sazrijevanjima.69
BIH nikada nije bila "jedna hrvatska zemlja" i nikada nece biti