Zakon o zabrani neofašističkih organizacija u BiH

[mO k3]

Da mogu oni bi drazu mihajlovica ozivjeli,klonirali ...

[valterbranisarajevo]

Što ga tako nisu napadali prije 60 godina, nego su se krili po šumama kao miševi...Mizerije, jedino tako znaju, mučki sa leđa...

[valterbranisarajevo]

U Sarajevu preminuo Dragutin Braco Kosovac

Istaknuti sarajevski privrednik, politički funkcioner, sportista i antifašista Dragutin Braco Kosovac umro je sinoć u 88. godini u Sarajevu, potvrđeno je Feni iz SUBNOR-a. Kosovac je bio nosilac Partizanske spomenice 1941.-1945. i Ordena narodnog oslobođenja, za najveći doprinos u NOB-u.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 5&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Obilježena 70. godišnjica Igmanskog marša

Tradicionalnim pohodom na planinu Igman i drugim prigodnim sadržajima danas je obilježena 70. godišnjica "Igmanskog marša", jedne od najznačajnih operacija u toku NOB-a u Drugom svjetskom ratu. Centralni događaj upriličen je na Velikom polju na Igmanu, a programom obilježavanja obuhvaćene su četiri općine (Vogošća, Novi Grad, Ilidža i Hadžići) kroz koje je, na području današnjeg Kantona Sarajevo, 1942. prošla Prva proleterska brigada u pokretu do istočne Bosne. Predsjednik Organizacionog odbora manifestacije Ibrahim Durmo je rekao da je ovo bila prilika za evociranje sjećanja na značajne događaje iz prošlosti i antifašističku tradiciju Bosne i Hercegovine o čemu su, među ostalim, govorili premijer Kantona Sarajevo Fikret Musić te predstavnici udruženja koja baštine tekovine antifašističke borbe.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 4&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Nepodnošljiva lakoća umiranja

S Brankom sam se definitivno rastao u Frankfurtu am Main početkom travnja 1994. godine. O potresnoj posljednjoj noći zu njegovu bolesničku postelju u hotelu Sheraton u frankfurtskoj zračnoj luci sam ostavio zapis i u knjizi „Europe Now…“, pa ću ovdje samo dometnuti kako sam ujutro dopratio Branka do američke vojne baze u Frankfurtu, kako bi odletio zauvijek s američkim bombarderom u opkoljeni grad, u njegovu zemlju. Grad i zemlju koji ne umiju da cijene svoje ponajbolje sinove i kćeri. U kojima se uspijeh ne oprašta. Pozdravili smo se s malo riječi i bez suza. Ogromna vrata aviona su progutala majušnu siluetu velikog čovjeka. Ono što je od njega ostalo. Bolest ga je već bila prepolovila. U daljini su se zarile velike, pametne oči. „Kao žeravice“, osjećao sam potom danima pogled koji je otišao preko oblaka za Sarajevo, u ono sto je od Grada ostalo, da tamo bude zauvijek sa svojim umrlim iluzijama i nadama. Umro je 12. travnja 1994. godine, iscrpljen teškom bolesti.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 7&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Antifašizam nema alternative

U Jugoslaviji je usljedilo 35 godina vladavine Josipa Broza Tita, koji ne samo što je u toku drugog svjetskog rata bio jedan od stubova borbe protiv fašizma, izborivši pobjedu ne samo nad fašističkim okupatorom, nego i nad izuzetno jakim domaćim fašističkim snagama, već je i u miru koji je usljedio, svojom karizmom dao ogromni doprinos očuvanju tekovina antifašističke borbe i pobjede ostvarene za vrijeme NOR-a. Tito, svjestan opasnosti koju sa sobom nosi bujanje fašizma, nije dozvolio razvoj ove opake bolesti, kojoj su narodi bivše Jugoslavije bili jako podložni i ako ni zbog čega drugog, onda period Titove vladavine barem zbog ove činjenice možemo okarakterisati kao period najveće sreće i prosperiteta južnoslovenskih naroda.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 9&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

U 86. godini života preminuo književnik Advan Hozić

U Sarajevu je danas, u 86. godini života, preminuo pripovjedač, romansijer, dramski pisac i pjesnik Advan Hozić. Rođen je u Kotor-Varoši 1926. Napisao je sedam radio-igara, a izvođena su mu i dva pozorišna djela: komedija "Malinjak" i drama "Rat". U njegovom djelu, pored desetak knjiga publicistike, do¬minantno mjesto zauzimaju romani: "Dobroćudni ratnici", "Tri Ješina junačka dana", "Vrabac s puškom", "Dva i po borca", "Dječaci iz Ulice Zmaja od Bosne", "Glavna snaga", "Lopuža" i "Dječak i balon".

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 0&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Dan oslobođenja Mostara

U povodu 14. februara, Dana oslobođenja Mostara, potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić položio je cvijeće na spomen obilježje palim borcima NOR-a na Bulevaru kod mostarskog Doma zdravlja.Pudarić je u izjavi za novinare kazao kako ljudi vrlo lako zaboravljaju dobro, posebno ljude koje su ovom gradu donijeli slobodu, sreću i mir.
"Nažalost, ljudi su zaokupljeni svojim sadašnjim brigama i problemima, tako da se jedan dobar dio građana, zbog stanja u gradu, nije pridružio obilježavanju ovog događaja", kazao je Pudarić. Na novinarski upit hoće li se na razini Federacije BiH pokrenuti pitanje donošenja zakona koji bi zabranjivao fašističke grafite, a koji se često pojavljuju i na spomen obilježju na Bulevaru, potpredsjednik FBiH je kazao kako je prije svega potrebno takav zakon donijeti na državnoj razini jer, kako je kazao, to je problem na razini cijele BiH.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 1&Itemid=1

[webby-x]

Na novinarski upit hoće li se na razini Federacije BiH pokrenuti pitanje donošenja zakona koji bi zabranjivao fašističke grafite, a koji se često pojavljuju i na spomen obilježju na Bulevaru, potpredsjednik FBiH je kazao kako je prije svega potrebno takav zakon donijeti na državnoj razini jer, kako je kazao, to je problem na razini cijele BiH.

Dakle, od zakona ništa.
Samo još jedno prazno obećanje.
Inače, zar su zakonom dozvoljeni "normalni" grafiti?

[valterbranisarajevo]

Umjesto cvijeća na spomenik položeni snijeg i otpad

Kako gradske vlasti Mostara vode brigu o svojim spomenicima najbolje svjedoči primjer Partizanskog groblja, koje je posljednjih dana postalo odlagalište snijega i otpada.Sve ovo posebice dobiva na težini kada se zna da je jučer bio 14. veljače – Dan oslobođenja Mostara. Ranijih godina na ovom spomen-obilježju se polagalo cvijeće i palile svijeće za poginule partizane i žrtve narodnooslobodilačkog pokreta koje su oslobodile Mostar, davne 1945. godine.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 6&Itemid=1

[kratak_spoj]

Neofašistički pokreti kao što je npr. Ravnogorski četnički pokret sasvim neometano djeluju na području BiH, a manifestacije i isticanje fašističkih simbola se dešavaju svakodnevno. Uklonjeni su nazivi ulica koje su nosile imena antifašista, a pojavile su se ulice: Draže Mihailovića, Ravnogorska, Mile Budaka
i nekih istaknutih pripadnika zloglasne SS Handžar divizije.

valtertbranisarajevo ovo je tvoj citat sa te titoističke stranice, pa ne bi bilo loše da nam navedeš primjere naziva tih ulica koje nose imena pripadnika handžar divizije...
ili je to onako uobičajena komunistička ublehaštnja, eto tek tako da se navede da ni Bošnjaci nisu bez konja za trku

[valterbranisarajevo]

Evo npr. a imalo bi se štošta napisati i o Pavelićevim kulturnjacima i akademicima Ahmedu Muratbegoviću i Aliji nametku čija imena "krase" sarajevske ulice...Dok je npr. Trg 6. aprila nestao iz Sarajeva...

Najduža ulica u Brčkom, koja povezuje naselja Klanac i Rijeke, nosi ime po Sulji Kahrimanu, pripadniku zloglasne SS handžar divizije, o čijim su zločinima u Drugom svjetskom ratu, posebno u Podrinju, Semberiji i na Majevici, ispisane stranice istorije.

Ono što je, takođe, skoro za nepovjerovati, a dokumenti i svjedočenja potvrđuju, do 2001. godine, kada su u Brčkom promijenjeni nazivi ulica i trgova, ova ulica je nosila ime Franje Dasovića, koga je zajedno sa suprugom Milevom, 1944. godine, ubio upravo Suljo Kahriman!

Prema podacima iz arhiva, kojima raspolaže i Boračka organizacija RS u Brčkom, "Suljo Kahriman je kao pripadnik 69. SS handžar divizije pronašao i odveo iz Bosanske Bijele, gdje su se skrivali, na Humke kod Gradačca Franju i Milevu Dasović i tu ih je likvidirao".

U Brčkom, u Ulici Cvijete Zuzorić, živi njihov sin jedinac Miroslav Mirko Dasović, skojevac i učesnik Drugog svjetskog rata kao pripadnik i starješina partizanskih jedinica u kojima je dostigao visoki oficirski čin.

Ovaj osamdesettrogodišnjak je danas potpukovnik bivše Jugoslavije u penziji, a u periodu poslije 1945. godine obavljao je i visoke dužnosti u lokalnoj brčanskoj vlasti. Dobrog je zdravlja, a o ratnim istinama u vezi sa svojim roditeljima i njihovoj likvidaciji svjedoči za "Nezavisne".

Kako su likvidirani Franjo i Mileva Dasović

Ističe da je znao istinu o stradanju roditelja još u toku rata, jer je 1944. bio komandir Brčanske partizanske čete koju je i formirao.

"Roditelji su bili predratni intelektualci, otac načelnik opštine, a majka učiteljica. Oboje su se vrlo rano uključili u komunistički pokret. Hapšeni su više puta i prije rata, a kada su odvedeni u logor u Slavonski Brod, spasio ih je brčanski apotekar Šemper, pod uslovom da se sklone negdje u selo. Pošto je majka iz porodice Lukić u Bosanskoj Bijeloj, otišli su kod njenih. Tu su ih 1944. godine otkrili domaći esesovci, na čelu sa Suljom Kahrimanom, odveli u Gradačac i likvidirali", priča Dasović i pokazuje sačuvane fotografije roditelja.

Sahranjeni su u Srnicama, a poslije rata Miroslavu Dasoviću je načelnik gradačačke opštine nudio mogućnost da ih prenese u Brčko.

"Rekao sam da ih sahrane u zajedničku grobnicu u Gradačcu, neka počivaju gdje su i izgubili život, tako da su otac i majka u partizanskoj kosturnici u tom gradu. Meni je nakon rata došao Suljo Kahriman, podigao ruke uvis i kaže: Mirko, ti sve znaš, čini s mene što hoćeš, kriv sam! Nisam učinio ništa, rekao sam mu da ja nisam ubica i udaljio ga. Osveta ne bi vratila moje roditelje", ističe Dasović.

Kaže da bi opet isto postupio i bio ponosan na to, jer zna da bi jedino tako sačuvao i ponos njegovih roditelja, Franje i Mileve. Ali, imenovanje ulice po ubici njegovih roditelja ne može da shvati.

Vlast Brčko distrikta je, dakle, umjesto imena žrtve, odlukom Skupštine od 21. decembra 2001. godine, počast ukazala njegovom ubici. I ime Dječjeg obdaništa "Mileva Dasović" je ukinuto dekretom.

"Moj otac je bio katolik, majka pravoslavka, ali su se oboje izjašnjavali kao Jugosloveni. Kada sam čuo za promjenu naziva očeve ulice, tražio sam objašnjenje. Tadašnji predsjednik Skupštine Mirsad Đapo mi je rekao da će to raditi komisija, vidjeću šta mogu da učine, i na tome se završilo", priča Dasović.
Prikupljanje podataka u vezi sa zločinom

Neki drugi su promjenu naziva ulice objasnili time što na Klancu "žive gotovo sto odsto Bošnjaci, pa nema smisla da ulica nosi naziv po Franji Dasoviću".

"A, upravo su ti Bošnjaci poslije postavljanja table s imenom krvnika tražili da se vrati stari naziv, jer sam siguran da je jedan broj čestitih ljudi s Klanca znao ko je bio Suljo Kahriman", kaže Dasović.

Jovan Pudić, predsjednik Skupštine Boračke organizacije RS u Brčkom, tvrdi da su oni do podataka o Sulji Kahrimanu došli iz potpuno sigurnih izvora i dokumenata Unutrašnje bezbjednosti bivše Federativne Narodne Republike Jugoslavije, ali tek nakon preimenovanja spornog naziva ulice.

'S obzirom na to da je riječ o istoriji naših starijih savremenika, očekivali smo reakciju SUBNOR-a u Brčkom, jer je nemoguće da i oni ne znaju ko su bili antifašisti, a ko pripadnici ili sljedbenici fašizma. Inače, mi prikupljamo još neke podatke u vezi sa zločinima nad Srbima i Jevrejima u Brčkom u Drugom svjetskom ratu jer, podsjećamo, po svim zakonima kod nas i u svijetu, za ta krivična djela nema zastare", navodi Pudić.
U Komisiji zatečeni činjenicama

Ivica Ageljić, predsjednik šestočlane Komisije Skupštine Brčko distrikta za promjene naziva ulica i trgova, je zatečen pomenutim činjenicama. O njima, kaže, nije bilo riječi tokom duge procedure i čak 26 sjednica ovog radnog tijela koje je, ističe, "postiglo pun konsenzus o svim novim nazivima".

"Mi smo radili s prethodno usvojenih deset kriterija, a jedan od njih je bio da nema novih naziva s imenima iz Drugog svjetskog i posljednjeg rata, te profašistički orijentiranih ličnosti. Meni je stvarno žao što je došlo do ovoga, a po mojim saznanjima postoje još neki ozbiljni i slični propusti, pa ću, ukoliko budem u prilici, inicirati u Skupštini da se povede rasprava o ispravljanju grešaka", naglašava Ageljić.

Dasović se osjeća poniženo i kaže "da su dali ime po esesovcu nekoj ulici kilometar dalje, možda bih se gorko nasmijao i prećutao, jer su ovo nova vremena."

"Ali ovaj način zaista vrijeđa i ponižava, a niko me neće ubijediti da neko nije još jednom precizno 'nanišanio i ubio' moje roditelje", ističe Dasović.

On, kao i oni koji su upoznati s ovim slučajem, pitaju se hoće li ta nesvakidašnja greška u novom sastavu Skupštine Brčko distrikta biti ispravljena.

[valterbranisarajevo]

Antifašisti traže da Sabor ne sponzorira obilježavanje Bleiburga

Član Predsjedništva Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, Ivan Fumić, najavio je kako će njihov Izvršni odbor predložiti Hrvatskom saboru prestanak pokroviteljstva nad komemorativnim svečanostima kojima se svake godine obilježavaju žrtve Bleiburga. Također će zahtijevati da se ne ukida državni praznik 22. lipnja, Dan antifašizma u Hrvatskoj. Takav su prijedlog podržali sudionici izborne i izvještajne skupštine Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Petrinje.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 0&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Komemorativni skup u Spomen-parku Vukosavci kod Lopara

Predstavnici Saveza anifašista i boraca narodnooslobodilačkog rata iz oba entiteta i Brčko Distrikta, zatim udruženja „Josip Broz Tito“ danas su komemorativnim skupom u Spomen-parku Vukosavci kod Lopara obilježili 70. godišnjicu herojsku pogibiju članova Prvog majevičkog partizanskog odreda koji su bili žrtve mučkog napada od izdajničke četničke ruke.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 5&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Kako su Nijemci 1943. strijeljali Smaila Buljubašića, vrnogračkog imama sa petokrakom

Prilikom posjete krajiškom gradiću Velika Kladuša, saradnik ** No links ** Portala u gradskoj je Vijećnici na zidu opazio neobično umjetničko djelo. Raspitavši se kod mještana, polako je razmotavao klupko priče o tragičnoj sudbini imama Smaila Buljubašića kojeg su Nijemci 1943. godine strijeljali pred očima njegovih džematlija. U jednoj od prostorija gradske Vijećnice u krajiškom gradiću Velika Kladuša izložena je umjetnička slika koja u posjetiocu i nehotice pobuđuje veliki interes. Naime, slika prikazuje kako njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu na strijeljanje odvode muslimanskog vjerskog službenika, imama, na čijoj ahmediji sija crvena petokraka. Ovo ulje na platnu nastalo je 1983. godine, naslikao ga je slikar Aleksandar L. Lucijan, a radnja se dešava u kladuškom selu Vrnograč, tačnije ispred vrnogračke džamije. Čovjek kojeg njemački oficiri odvode je efendija Smail Buljubašić, čovjek smaknut zbog svoje saradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom.....

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 9&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Da li još uvek funkcionišu Miloševićeva i Tuđmanova matrica

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo o tome u kojoj meri je region Zapadnog Balkana opterećen ratnim nasleđem. Sagovornici su bili dva pisca - Dubravka Ugrešić i Filip David. Razgovaralo se o tome da li još uvek funkcionišu Miloševićeva i Tuđmanova matrica, zašto je tako lako izazvati masovne nacionalne histerije, zašto vlast u Srbiji mnogo više ceni Branu Crnčevića i Momu Kapora nego Radomira Kostantinovića i Bogdana Bogdanovića, kako se briše jugoslovenska prošlost, da li se išta sačuvalo od jugoslovenskog identiteta, zašto je antifašizam na tako niskoj ceni u državama Zapadnog Balkana, kako je religija stekla tako veliku moć na prostoru bivše Jugoslavije, kao i o tome da li je članstvo u Evropskoj uniji najbolji lek za sve kontroverze koje opterećuju odnose među narodima bivše Jugoslavije.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 3&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Nezavisna Wikipedija hrvatska

U hrvatskoj inačici Wikipedije NDH je izraz stoljetnih težnji za samostalnošću, Ante Pavelić je književnik al pari Ivi Andriću, ustaški pokret ustvari nije bio ni rasistički ni totalitaran, Jasenovac je bio Raj na zemlji, a Maks Luburić ni u snu nije bio patološki ubojica. Želite li to sve ispraviti, nailazite na zabranu administratora. Kad bi vas netko pitao koja je najkorisnija stvar na Internetu, velika je šansa da bi odgovor bio upravo Wikipedia. Hrvatske inačica te enciklopedije koja ovih dana slavi devet godina postojanja ipak nije samo blještavi spomenik slobodnom znanju i mogućnostima ljudske suradnje. Ona ima i mračniju stranu - prepuna je pseudoznanosti, izmišljotina i rasističkog revizionizma.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 4&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Četnikuša i čekajući antifašizam

U intervjuu Večernjih novosti sa odbeglom ravnogorkom koju su zvali i, ne zna se zašto, Dragoljub, saznajemo da je Čiča znao da su Nemci mnogo jači, te da je izdavao četnicima naredbe da ih ne napadaju dok se snage ne izjednače... Dražine kosti nisu pronađene, ali su Večernje novosti u dalekom Bilefeldu iskopale poslednju preživelu članicu njegovog štaba koja s pijetetom čuva uspomenu na Čiču i njegove proročanske reči koje je čula ranjena navodno od nemačkog metka (laž): „Sve ćeš ti da pregrmiš. Čuvaj se“. To je kazao Čiča svojoj imenjakinji Ruži Jovanović kojoj su četnici, kao jedinoj ženi među njima iskovali nadimak Dragoljub. Da ne zalazimo u četničku logiku, to bi nas dovelo do rehabilitacije.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 4&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Razglednica za 8.mart – Mira Cikota, žena za zaborav?

U nacionalističkom diskursu, kakav trenutno vlada maglovitim balkanskim područjem i kojeg su kako oratori i naratori tako i pasivni auditori (čitaj ovčice) ustvari pacijenti s dijagnozom teške kognitivne disonance, prvo što naraste jesu neki imaginarni skrotumi koji se napuhavaju do te mjere da na kraju istisnu sve oko sebe. Prve na tapetu su žene, žensko sjećanje i sjećanje na žene. Očuvanje ženskih čednosti, čestitosti, časti i tobož svete tradicionalne uloge žene u čuvanju kolektivnog DNK jedina je programska aktivnost nacionalista usmjerena ženama a čija je očigledna mada prikrivena funkcija i dalje etabliranje muškog kao glavnog i opštevažećeg.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 7&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Strašno je da Rezolucija banjalučkih muslimana nikada nije završila u školskim udžbenicima

Ubijanje sveštenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često posve nevinih ljudi, žena i djece, gonjenje u masama od kuća i postelja čitavih porodica s rokom od jednog do dva sata za spremanje, za njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, siljenje na prelazak na katoličku vjeru, rušenje bogomolja, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog poštenog čovjeka i koje su i na nas, muslimane ovih krajeva, djelovale najneugodnije.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 1&Itemid=1

[valterbranisarajevo]

Partizani od 2005. godine neće da odobre penzije četnicima

Ni posle sedam godina od kada je država izjednačila prava svih boraca iz Drugog svetskog rata, Srbija nije dobila nijednog četničkog penzionera. Oko 3.000 pripadnika Kraljevske vojske u otadžbini ili njihovih potomaka do sada je podnelo zahtev za sticanje boračkog statusa, ali su svi ostali zaglavljeni na putu do Vladine komisije, koja ni do dana današnjeg nije formirana jer pripadnici SUBNOR-a ne žele da u nju uđu. Zbog nepoštovanja zakona niko ne snosi ni odgovornost.

http://www.titomanija.com.ba/index.php? ... 2&Itemid=1

[Nass]

Danas svi samo lazu.

Viktor Ivancic, kao i uvijek

VIKTOR IVANČIĆ: PRODOR U DEPONIJ DEMONA
Datum i vrijeme: 12.3.2012. u 14:13h
By: Viktor Ivančić

Najvažnije zapažanje koje Hannah Arendt iznosi u svojoj knjizi „Eichmann u Jeruzalemu“ (što je kasnije nazvano „teorijom o banalnosti zla“, po mom mišljenju dosta pretenciozno, jer se u osnovi ne radi o zaokruženoj teoriji, nego o pronicljivome uvidu, s tim da je autorica prva smogla hrabrosti da ga javno i glasno iznese) protivi se lakonskom odlaganju Eichmanna u ograđeni i dobro čuvani deponij demona, te se svodi na to da bi se mnogi ljudi, da su se kojim slučajem zatekli na Eichmannovu mjestu, ponašali slično njemu. Skarednost te neumoljive istine – da najveća zlodjela ne moraju biti ekskluzivitet genetski predodređenih monstruma – razlog je što je ona najprije upakirana u „teoriju“, da bi onda autorici priskrbila brojne napade i osude.

Hannah Arendt posredno se bavila fenomenom poslušnosti, a u tom je smislu Joseph Goebbels bio ponešto drugačiji lik od Adolfa Eichmanna, barem utoliko jer su ga odlikovali kreativnost, veća sloboda odlučivanja i viši rang u hijerarhiji nacističkog režima. Ipak, bio je obiteljski čovjek, pazio na vanjštinu i fine manire, brinuo se o svojoj djeci, nedjeljom ih vodio na izlete, učio ih lijepom ponašanju, vješto koristio malograđanske tehnike prikrivanja prostaštva, te – bez obzira na svoj politički fanatizam – nije pokazivao sklonosti da se osobno bavi mesarskim dijelom realizacije Ideje i neposredno okrvavi ruke.

Koliko god to moglo izazivati gunđanja, uvid o „banalnosti zla“ čini mi se odgovarajućim kada je riječ o satiričkoj intervenciji Mladine iz marta ove godine: list je tada – uz popratni lucidan komentar – objavio jednu ispod druge vrlo slične obiteljske fotografije slovenskog političara Branka Grimsa i visokog nacističkog dužnosnika Josepha Goebbelsa, izazvavši time javnu sablazan i gotovo jednodušne kritike medijskog i intelektualnog mainstreama.

Klišeizirani karakter tih osuda može biti povod da na trenutak sklonimo u stranu onoga kojeg se štiti, naime Grimsa, i upitamo se – što je nama danas Joseph Goebbels? Da li nam on uopće išta predstavlja, osim zastrašujuće apstrakcije od koje refleksno treba da nam se zaledi krv u žilama? O aktualnim aspektima njegova nekadašnjeg političkog djelovanja, naime, šuti se koliko i o fašizaciji naših suvremenih društava.

Drugim riječima: postoji li mogućnost da to što je u našim zajedničkim memorijskim karticama upisan kao jedno od simboličkih znamenitosti Vrhovnoga Zla – negativni junak iz mitološkog arhiva povijesne katastrofe krajnjih razmjera – između ostaloga Goebbelsa čini nepodesnim za današnju upotrebu, čak i na teritoriju zajamčene „slobode duha“ kakvoga nominalno zauzima politička satira? Dilemu možemo i poopćiti i izvrnuti: da li je zloćudne manipulatore i evidentne političke štetočine prihvatljivo bez milosti kritički demaskirati prije nego se dogode genocidi i slična sranja?

Stoga držim da je pitanje koje je (valjda zbog rekreativne potrebe da se istražuje nešto poput fleksibilnosti demokracije) u jeku skandala sve vrijeme lebdjelo u pozadini – „Da li je neprimjereno uspoređivati Grimsa s Goebbelsom?“ – potpuno pogrešno. Pravo pitanje glasi: Što ako između Grimsa i Goebbelsa ne postoji suštinska razlika, pa je sve osim njihove direktne usporedbe sa stajališta odgovornog razuma neprihvatljivo?

Nema sumnje da Branko Grims u svom političkom angažmanu koristi „gebelsovske“ metode: od toga da je predani demagog i manipulator, da inzistira na lažima koje će se upornim ponavljanjem početi doživljavati kao istine, da najvažniji sadržaj politike vidi u propagandističkom djelovanju (uključujući javnu prezentaciju vlastite „obiteljske idile“), preko ozloglašavanja političkih protivnika kao državnih neprijatelja i nacionalnih izdajnika, optuživanja lijevih stranaka kao nasljednica komunističkog režima, zastrašivanja građana s „crvenim elitama“ koje su „poprskane krvlju“, pa do neuvijeno rasističkog diskursa prilikom demoniziranja izbrisanih (među kojima je – što je za našu temu važno – čak 5.300 djece)… Mogli bismo reći da se Grims, kao aktualna politička osoba, savršeno uklapa u više od petnaest godina staru ocjenu Rastka Močnika prema kojoj je retroaktivna mistifikacija „komunizma“ neposredno u službi pokušaja uvođenja fašizma.

Problem je, očigledno, što je Mladina svojom grafičko-satiričnom intervencijom tu činjenicu neugodno istaknula, što je rasvijetlila zatamnjeni segment stvarnosti, a to se – iz perspektive vladajućeg sustava – ne smatra konstruktivnim načinom sudjelovanja u njegovanju zajedničkih vrijednosti. Unisona optužba za „zloupotrebu“ Grimsove djece, kao što ćemo kasnije pokazati, predstavlja puku izliku; budući da bi jasno upiranje prstom u stvarni grijeh Mladine podrazumijevalo stanovitu demokratsku diskreditaciju, „zloupotreba djece“ pokazala se kao bogomdani manevar da se realan ideološki konflikt prebaci u sferu fikcije javnog morala.

U doba kada je proglašena opća idolatrija mliječnog naraštaja, to je prilično zahvalna operacija, budući da su djeca idealan predložak za podizanje moralne panike. Međutim, da se Mladina satirički sprdala s Grimsom, uključujući kompletnu njegovu obitelj, u kontekstu koji bi bio lišen prisutnosti nacističkoga velikana, sigurno je da do javne galame ne bi došlo. Fotografije Grimsove sretne obitelji – na kojima ova, pod rukovodstvom pater familiasa, svjesno pozira snimateljima da bi se uključila u političku kampanju i promovirala „najveću društvenu vrijednost“ – objavljivane su u mnogim slovenskim novinama, a čak je i u Mladini prije izbijanja afere jedna takva bila izložena kao satirična fotografija tjedna, pa se nitko nije osobito uzbuđivao. Budući da je riječ o banalnoj dvostrukoj igri – pokušaju da se govori o jednome, dok se misli na drugo – paradoks u ishodu je neminovan: faktička zloupotreba djece odvija se pod parolom njihove zaštite od „zloupotrebe“.

Kumulacija društvene nelagode uzrokovana je dakle Josephom Goebbelsom, a ne atakom na Grimsove potomke. Odatle se legitimnom nameće dilema – da li forsiranje izabranih figura fašizma kao jedinih nositelja „krajnjeg političkog zla“ može poslužiti i kao zaštitna mjera za one koji su im vrlo slični, ali su imali više sreće (ili nesreće?) s povijesnim okolnostima, te njihovi politički napori nisu (dosad) bili popraćeni genocidima i sličnim sranjima?

Teško da se može osporiti postojanje svojevrsnog tabua s negativnim predznakom. Suvremena demokracije do te se mjere grozi fašizma da svako povezivanje s njim smatra prvorazrednom blasfemijom. Kao da su se naša društva toliko emancipirala od svoje prošlosti da ih samo podsjećanje na nju unesrećuje, pa se onda i „emancipacija“ njeguje uglavnom u pozi noja, s glavom zabijenom duboko u pijesak. Shvatimo li taj pijesak kao simboličko tlo – gdje su oči izbodene česticama striktno zadanih značenja – eto prostora gdje se najradije uspostavlja distanca.

Hitler, Goebbels, Himmler, Goering i drugi nacistički prvotimci uživaju posebnu vrstu intaktnosti. Oni su kroz industriju kolektivne svijesti uspostavljeni kao izabrana garnitura zlih svetinja kojima se odriču ljudska svojstva i ostavlja puni patronat nad kardinalnom političkom izopačenošću. Odloženi su na deponij demona gdje – ne računajući obzirne historičare – pristup bez specijalne iskaznice u pravilu nije dopušten, pogotovo kada je riječ o umjetnicima, žurnalistima i komedijašima.

Polemika nakon premijere njemačkog filma „Konačni pad“, primjerice, rasplamsala se oko pitanja je li Hitler u njemu prikazan „odviše ljudskim“ i da li bi takvo što smjelo biti tolerirano. Uostalom, i Hannah Arendt je svojedobno – makar je ukazivala na činjenicu da najmonstruoznije u monstruoznim zločinima može biti upravo to što su oni „odviše ljudski“ – otrpjela napade koji su proizlazili iz istih motiva.

Odatle, svaka intervencija koja bi neke druge društvene okolnosti ili ličnosti dovela u preveliku blizinu onih nacističkih predstavlja potencijalnu prijetnju podrivanja i tako uključuje rizik da bude tretirana kao intelektualni terorizam: čin za čije je suzbijanje opravdano osloboditi se demokratskih obzira. Čini se da očuvanje nacističkog tabua kao neke vrste (izvan)povijesnog ekscesa – nenadane ekspanzije zla koja se dogodila poput uragana ili kakve druge prirodne katastrofe – osim kao trajno upozorenje, može poslužiti i kao sredstvo za kozmetiziranje današnjice.

U prosincu 2008. godine hrvatska policija uhapsila je 22-godišnjeg Nikšu Klečaka jer se na „facebook grupi“ koju je pokrenuo pojavila fotomontaža premijera Ive Sanadera u nacističkoj uniformi. Klečaku je pretražen stan, oduzeti su mu kompjuter i mobitel, a nakon što se ustanovilo da on osobno nije postavio fotomontažu na mrežu, uslijedio je policijski lov na „internaute“ s desecima novih hapšenja. Portparol policije izjavio je da je „isticanje nacističkih i fašističkih obilježja kažnjivo, zabranjeno i nepoželjno, te na korištenje tih simbola vrijedi nulti princip tolerancije“, iako je bilo jasno da je fotomontaža (treba reći: neusporedivo manje efektna i uspješna od satiričkog rada Mladine) podrazumijevala kritički odnos prema fašizmu, dok u isto vrijeme zbog veličanja fašizma isticanjem njegovih simbola (ustaških kapa, zastava ili crnih majica sa stiliziranim slovom „U“, što su u mojoj zemlji dosta rašireni folklorni artikli) u Hrvatskoj do danas nije zabilježen slučaj kaznenoga progona.

O aferi se imao potrebu oglasiti i sam premijer Sanader, iznoseći sukus sistemskog cinizma: „Vrlo je opasno reći da je objavljivanje nacističke uniforme satira. Nema satire ni igranja s kukastim križem i nacističkim obilježjima!“ (Zanimljivo je da su režimski operativci i Nikšu Klečaka pokušali difamirati zbog „zloupotrebe djece“, lansiravši u javnost konstrukciju kako je 2003. protiv njega vođena istraga „zbog posjedovanja dječje pornografije“: „počinitelj“ je tada imao nepunih sedamnaest godina, bio je naime u onoj uzbudljivoj dobi kada i masturbacija predstavlja svojevrsni oblik pedofilije.)

Jedan od eklatantnijih udara na slobodu govora u Hrvatskoj zbio se kada je državni odvjetnik 1996. godine podigao tužbu protiv dvojice urednika tjednika Feral Tribune – uključujući potpisnika ovih redaka – tražeći kaznu od po tri godine zatvora zbog toga jer su tadašnjeg predsjednika države Franju Tuđmana usporedili s fašističkim diktatorom Franciscom Francom. Bizarni i nerješivi „procesni nesporazum“ u toj pravosudnoj farsi bio je sadržan u činjenici da se sam Tuđman u svojim govorima u više navrata pozivao na Franca izravno ga citirajući.

Razumijemo li, dakle, Franju Tuđmana kao središnji um vladajućeg poretka, onda je taj um poručio kako ima pravo koristiti Franca kao svoga političkog uzora i u isto vrijeme zahtijevati da ga nitko – pod prijetnjom sudskog progona – ne uspoređuje s Francom. Založio se za antifašistički ugođaj konzumiranja fašizma; ugođaj koji će – ako ne može drugačije – biti zaveden prinudnim putem; ugođaj koji je – u nešto razblaženim verzijama – ovih dana prilično raširen…

Nije li Joseph Goebbels zatajeni uzor današnjim političkim menadžmentima? Nije li on nepriznati guru onih koji ga se teatralno groze? Njegov poznati kredo da „dovoljno često ponovljena laž postaje istina“ doživljava danas svoj „demokratski“ revival i postaje – možda upravo zahvaljujući demonskoj izoliranosti tvorca kovanice? – općeprihvaćena tehnika masovnoga uvjeravanja. Koliko političara danas ne bi štedjeli novca da nekakvog klona ministra propagande Trećeg Reicha angažiraju za svojeg PR-agenta, ako već samostalno ne bi uspijevali dosegnuti njegove kapacitete? Tko još vjeruje da bi ih u tome priječile moralne ili ideološke predrasude?

Već sama sveprisutnost marketinških agencija u tzv. političkom životu – činjenica da su moćnije stranke danas nezamislive bez mnogoljudnih pogona koji će se profesionalno baviti manipuliranjem javnosti – svjedoči da je organizirano laganje postalo prvorazredno političko gorivo; da je efikasni plasman vlastite robe na tržištu obmana zapravo najvažniji sadržaj „programa dobrobiti“ kakvi se oficijelno nude.

U tom je pogledu Goebbels sa svojim postignućima samo beskrupulozniji dio tradicije, i to – za nevolju – tradicije koju suvremeni politički akteri, sve redom mladomisnici u hramu demokracije, nisu odbacili, naprotiv, i sva je prilika da je upravo zbog toga tako agresivno poriču. Branko Grims daleko je ispod razine originala za kojim potajno žudi, no nije jedini: uz nešto zlobe moglo bi se primijetiti kako ujedinjeni nasrtaj na Mladinu i nije ništa drugo nego prosvjed loših kopija.

Odviše je elemenata koji ukazuju na to da fašizam svakodnevice – koji se stalno deklarira i sistemski užljebljuje kroz forme vlastite suprotnosti, ispostavljajući se kao kontinuirani ples pod maskama – bezbrižno migolji zaštićen (između ostaloga!) stravom koju emitira veliki (a)historijski Projekt Mraka, a tamo dežura pretorijanska garda zatajenih inspiratora.

Utoliko se vrijedi vratiti našem početnom pitanju, blago ga modificirati i poslati na adresu liberala: Što ako bilo kakva kritika Grimsa koja će izostaviti Goebbelsovo političko naslijeđe samo pridonosi snaženju vladajuće hipokrizije?

Gdje caruje licemjerje, obično su djeca u blizini. Naricanje nad njihovom ugroženom nevinošću jedna je od omiljenih figura kojom se oglašava privid skupne humanosti. Osiguranje njihove „bezbrižnosti“ – iliti „eksteritorijalnosti“ u odnosu na opću bijedu društvenoga okoliša – savršen je povod za navlačenje visokih čizama i zatezanje opasača.

Ako bismo „poruku“ dviju fotografija koje je Mladina dovela u zajednički kontekst čitali na najprizemniji način, kao što to čine zabrinuti napadači, Grimsova djeca nisu uspoređena s Goebbelsom, nego s njegovom djecom, a ova bi – prema istim bolećivim kriterijima – također trebala zasluživati nešto milosrdnog humanizma. Međutim, za njih milosti ni od koga nema. Zbog čega? Ne postoje nikakvi pokazatelji prema kojima bismo mogli zaključiti da su Grimsova djeca išta bolja (ili lošija) od Goebbelsove, osim što se podrazumijeva da ova potonja za roditelja imaju čudovište.

Tako se i karakter „povreda“ svodi isključivo na odnos prema pater familiasu: Grimsova djeca mogla bi biti duševno ozlijeđena zbog suočavanja s tim da im netko oca uspoređuje s Goebbelsom. No, istu bi takvu ozljedu mogla zadobiti i da se nisu zatekla na fotografiji. I dalje – što ako je usporedba točna, pa je bol uzrokovana otkrićem tople vode?

Ona je nesumnjivo točna i zbog toga što Grims, sasvim „gebelsovski“, vlastitu djecu – izlažući ih zbog propagandnih razloga fotografskim objektivima – koristi kao repromaterijal za svoje političke ambicije, uvlači u svoje političke utakmice i posljedično im namjenjuje ulogu žrtava. Budući da je bio konzekventni fanatik, Goebbels je vlastitim potomcima doslovno presudio, dok je Grims svojima namijenio ulogu osobnog političkog dekora, a to već u dosta konkretnom smislu – koristeći patos uznemirenih moralista – možemo smatrati ubijanjem djetinjstva.

U svakom slučaju, treba amputirati inteligenciju da bi se zaključilo kako su Grimsova djeca – bez obzira što se nalaze na objavljenoj fotografiji – na bilo koji način predmet političke satire, kao što je neinteligentno suditi Goebbelsovoj djeci (koja su također na fotografiji) na osnovi političkog djelovanja njihova oca. A satira, pogotovo ako je dobra, ne računa s neinteligentnima.

Ispravno podešena politička satira izaziva nelagodu, a ne bezbrižan smijeh. Ona bi u većoj mjeri trebala razgibati stomak nego čeljusti. Politička satira u svojim najboljim dionicama nije nužno poprište neobuzdane imaginacije, već čini ono što postiže Mladina: suočava nas sa zatamnjenim dijelom stvarnosti, najčešće uz korištenje minimalnih tehničkih intervencija. Ako joj je imanentno pretjerivanje – koje se obično vezuje uz satiru, tako da može poslužiti i za izliku i za bagateliziranje – onda je to pretjerano jako suočavanje sa zaturenim istinama o našem društvenom realitetu. Međutim, za takvo što treba imati vrlo osjetljive i izoštrene senzore. Upravo su ti senzori, uostalom, Mladinu i učinili najpotentnijim novinama na prostoru (nekadašnje) stvarne i (današnje) bivše Jugoslavije.

Lako bi bilo pokazati da namrštene kritike zbog „prelaženja granice“, makar se drugačije predstavljaju, tajno uporište nerijetko imaju baš u nedostatku pretjerivanja („To nije satira!“), jer se događa poremećaj prešutno dogovorenih pravila igre: događa se provala realnosti u zoni gdje se očekuju izmišljotine. Kada otklonimo ideološke konotacije (zaogrnute u moralističko ruho), u osnovi se radi o optužbama za iznevjeravanje žanra. Odgovarajući stupanj očigledne karikiranosti, naime, obično jamči bezbolnu zabavu. Oni koji takvu zabavu ne pronađu, oni koji su upućeni u finese političke korektnosti i konstruktivnog žurnalizma, mogu dakle s punim pravom uzviknuti „To nije satira“, ali – koga briga? Najslađa misija političke satire i jest u tome da iznevjeri svoju izvjesnost.

Sa svojim kolegama sam sredinom 1992. – u vrijeme dok Feral još nije bio samostalan tjednik, već satirički dodatak u tadašnjoj Slobodnoj Dalmaciji – sačinio prilog koji je u svojoj tehničkoj izvedbi (a bogme i poruci) sasvim nalikovao radu kakvoga je objavila Mladina. Preko čitave novinske stranice, jedna ispod druge, bile su objavljene tri dokumentarne fotografije, a na njima školski učenici koji poziraju za „razrednu uspomenu“. Bili su to razredi koje su pohađali Hitler, Staljin i Tuđman. Sve slike bile su povezane zajedničkim objašnjenjem: „Veliki vođa, zadnji red, sredina“. Na autentičnim fotografijama, naime, upadalo je u oči da učenici Hitler, Staljin i Tuđman zauzimaju točno isto mjesto, na vrhu piramide – zadnji red, sredina. Naslov priloga, na tragu Goebbelsove propagandne parole, bio je jedini moguć: „Jedna škola, jedan razred, jedan đak“.

Nešto kasnije HDZ je preuzeo kontrolu nad Slobodnom Dalmacijom, i to uz pomoć odreda naoružane policije, državni odvjetnik je zbog satiričkog priloga podigao optužnicu, da bi je ubrzo povukao, pošto mu dokumentarna priroda inkriminirane građe nije davala previše manevra u eventualnom sudskom procesu, no jedna je reakcija osobito zanimljiva za našu temu: Slobodan Prosperov Novak, tadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a – organizacije koja je formalno posvećena zaštiti slobode govora – uputio je protestno pismo međunarodnom PEN-centru, tražeći da ovaj stane u zaštitu Franje Tuđmana, inače člana PEN-a, zbog „bjesomučnih napada“ koji „idu toliko daleko da se ovaj pisac uspoređuje s Hitlerom i Staljinom“.

Želim reći: svatko ima svoga Gregora Golobiča. Približiš li se nekome od sakraliziranih čudovišta, nekome od povijesno ovjerenih zlikovaca, s namjerom da ga zbog zrcalnog efekta kratko provedeš kroz današnje vrijeme, sigurno je da će iz zasjede iskočiti neki Golobič i prepun brige za sudbinu čovječanstva uzviknuti „Stoj“. Deponij demona čuva liberalna vojska naoružana dobrim namjerama, umjetnim zubima i retorikom srcedrapateljnog humanizma.

Sve dok Goebbels i njegovo društvo bauljaju kroz naše predodžbe kao čudna mitološka bića – s rogovima, isukanim očnjacima, našiljenim repovima, vatrom koju bljuju iz usta i jarkozelenom tekućinom što kola njihovim tijelima umjesto ljudske krvi – davat će svoj doprinos mitologizaciji današnjice. Poslužit će za postizanje učinka gromobrana. Ako do izvjesne mjere zloupotrijebimo onu Močnikovu ocjenu o „retroaktivnoj mistifikaciji 'komunizma'“, mogli bismo, vozeći u drugom smjeru, primijetiti da je tabuiziranje nekadašnje nacističke politike – imperativ da se ona zamrzne u prošlosti, obilježi pečatom s natpisom „pakao“ i koristi isključivo u arhivsko-edukativne svrhe – u izravnoj službi zaštite današnjih fašistoidnih praksi. Inzistiranje na nedodirljivome statusu fašističkoga zla tako je samo jedna od varijanti njegova poricanja.

Stvarna subverzivna moć Mladinine provokacije ne proizlazi iz toga što je ona činom satiričkog nasilja povezala suprotnosti, nego odatle što je spojila nešto do te mjere slično da se povezivanje smatra nedopuštenim i iziskuje oštru moralnu osudu, a po mogućnosti i javni linč. Snaga Mladinine satire, kao što rekoh, u tome je što ona nije karikatura. Ako je njezin efekt naposljetku komičan, onda to nije zbog toga što je Grims povezan s Goebbelsom, već je najkomičnije to što Grims vjeruje da nije nalik Goebbelsu. A to je ujedno – shvatimo li glavnog junaka kao „političara našeg doba“, mnogo više tipičnog nego što bi bio ekscentričan – ono što izaziva kolektivnu nervozu.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, neosnovano se vjeruje da tamnosivo odijelo gospodina Grimsa nema kroj fašističke uniforme.

[muha_sa]

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/8 ... radom.html



Okupljanje sljedbenika zločinačke organizacije: Četnici paradirali i prijetili Višegradom
Ekipu "Dnevnog avaza" povicima otjerali s mjesta okupljanja u centru bh. grada

Autor A. BAJRAMOVIĆ | Objavljeno 14.03.2012. u 06:16


Višegrad: Policije nije bilo da spriječi skup pripadnika i simpatizera terorističke organizacije

S već prepoznatljivom ikonografijom, zastavama i četničkim uniformama, sljedbenici Draže Mihailovića jučer su ponovo marširali kroz Višegrad, poručujući tako bošnjačkim povratinicima i žrtvama genocida da nisu poželjni na "njihovoj teritoriji"!

Parada Ravnogorskog pokreta RS organizirana je na dan kada je 1946. godine uhapšen "đeneral Mihailović", za ravnogorce heroj, a za historičare i žrtve četničkih pokolja izdajnik i jedan od najvećih zločinaca Drugog svjetskog rata.

Ugrožavanje slobode

Ni ekipa "Dnevnog avaza" na ovoj paradi kokardi i dugih, neurednih brada nije bila poželjna te je glasnim povicima i prijetećim upozorenjima udaljena sa skupa, koji je počeo u centru Višegrada polaganjem cvijeća na Trgu palih boraca.

U mjestu Undrulje, koje su ravnogorci prekrstili u Draževinu, kraj biste đenerala koja je "protjerana" iz Vukovara i Brčkog, održan je pomen parastos. Učesnici su obišli i lokaciju na kojoj je, u akciji Ozne, Draža uhapšen, a njegova pratnja likvidirana.

Bilal Memišević, predsjednik SO Višegrad, kaže da je u Višegradu ugrožena sloboda Bošnjaka.

- Većina danas (jučer, op. a.) prisutnih ravnogoraca nije iz Višegrada, a vjerovatno nisu ni iz BiH. Pitanje je kako i gdje su ovi ljudi ušli u BiH sa četničkom uniformom i drugim obilježjima koja vrijeđaju, potresaju osnovna ljudska prava povratnika Bošnjaka, posebno onih koji su od ljudi u istoj uniformi u ljeto 1992. godine jedva spasili gole živote - dodaje Memišević.

Strah i šutnja

Dok pojedini gradovi RS brišu ime Draže Mihailovića iz naziva gradskih ulica, okupljanja sljedbenika fašističke politike u Višegradu se ponavljaju iz godine u godinu, a bh. zvaničnici, posebno predstavnici Bošnjaka, zbog straha ili nezainteresiranosti za sudbinu malobrojnih povratnika u Višegrad, šute.

- Jesu li četnici manje opasni od ljudi u Maoči? Pa, ovdje danas nisu policijske snage, specijalci, koje smo imali priliku gledati drugdje - ističe Memišević.

Poziv Doris Pak da se oglasi o četničkom skupu

Predsjednik SO Višegrad nada se da će zastupnica Doris Pak (Pack) izvijestiti Evropski parlament i o prisustvu četnika u BiH. Memišević istovremeno pokreće inicijativu da bošnjačke žrtve Višegrada i okolice dobiju spomen-obilježje u ovom gradu i poziva sve relevantne institucije da ga u tome podrže.

[Hemel]

...Bilal Memišević, predsjednik SO Višegrad, kaže da je u Višegradu ugrožena sloboda Bošnjaka.

- Većina danas (jučer, op. a.) prisutnih ravnogoraca nije iz Višegrada, a vjerovatno nisu ni iz BiH. Pitanje je kako i gdje su ovi ljudi ušli u BiH sa četničkom uniformom i drugim obilježjima koja vrijeđaju, potresaju osnovna ljudska prava povratnika Bošnjaka, posebno onih koji su od ljudi u istoj uniformi u ljeto 1992. godine jedva spasili gole živote - dodaje Memišević.
...

Prisutni na jucerasnjem obiljezavanju Pantelija Curguz je iz BiH.
Doci ce i oni na red bilo legalno ili ilegalno (ceka).

[valterbranisarajevo]

Možete li zamisliti kakav će tek vjetar u krila ovi fašisti dobiti ako sud rehabilituje zlikovca..Ne smijem ni pomisliti kako će Višegrad izgledati tog dana..( a izgleda hoće možda čak ovog mjeseca)...